Miroslav Krleža - Vučjak lektira

Miroslav Krleža - Vučjak

Miroslav Krleža - Vučjak

 

Malograđanski događaj u tri čina
Drama u tri čina s predigrom i intermecom

 

Predigra se događa u redakciji "Narodne sloge". Razgovaraju suradnici u novinama: Polugan, meter Šipušić, Strelec i dr. Dolazi vijest da se u haustoru nalazi mrtvac, a kasnije se ispostavi da je riječ o veletrgovcu jajima, gospodinu Mayeru. U redakciju dolazi Venger-Ugarković, bivši urednik i osnivač "Narodne sloge". Svađa se sa šefom tvrdeći da je oteo njegove novine. Tu je i Krešimir Horvat, apsolvent filozofije i invalid, ujedno i suradnik "Narodne sloge" koji objavljuje da će se preseliti na selo.

 

Prvi čin događa se usred jake zime u selu Vučjak, u kući udovice seoskog učitelja, Marijane Margetićke. Tu su i narednik Pantelija Crnković, Juro, stari Hadrović, žandar te Amerikanka Eva, bivša vlasnica crnačkog bordela u Chicagu. Udovica se nakon smrti supruga koji je poginuo u ratu boji deložacije, ali ostali je tješe da je kao udovicu palog ratnika ne smiju izbaciti. Na vrata lupa ranjeni Horvat koji je postavljen u Vučjak za novog učitelja. Na putu su ga napali i orobili pripadnici Zelenog kadera. Nakon što previju ranjenika, svi se spremaju za spavanje. U noći Horvat i udovica razgovaraju - on ju tješi da ju neće izbaciti iz stana, koji mu sada, kao učitelju pripada.

 

Horvat se svađa s Lukačem, Tomerlinom i starcem - pripadnicima školskoga odbora koji ga optužuju da je prodao školska drva i škaf te traže natrag školsku imovinu. Zapravo ih je prodala udovica koju oni ne mogu podnijeti jer je u jednoj prostoriji škole otvorila trafiku. Kasnije se svađaju Horvat i udovica. Ona tvrdi da nosi njegovo dijete, dok on istovremeno ljubuje s Evom. Iznenada se u selu pojavljuje Marjanin muž Lazar za kojega se vjerovalo da je poginuo. Čitavo selo se čudi, a on se vraća prosvijetljen, svima govoreći o Bogu.

 

Treći čin događa se u Evinom domu. Ona se svađa s majkom jer od zvrjanja njezinog vretena ne može slušati glazbu pa joj vreteno baca u vatru. Dolazi Horvat koji joj se jada i priča joj o svom noćašnjem snu.

 

U posljednjem dijelu opisan je "bjesomučno skandalozni san Krešimira Horvata": on sanja svoje vjenčanje s nekom gospođicom iz djetinjstva koje pomalo nalikuje karminama. Među gostima su i njegovi pokojni roditelji te Marijana prerezanih žila. Svi se svađaju i viču jedni na druge. Dolazi Eva s brodskim kartama i poziva ga da zajedno otputuju u Ameriku. Ona ima ukradene dragocjenosti iz crkve s kojima će u Americi kupiti farmu. No Marijana ju je tužila pa dolazi Pantelija da je uhiti. Eva odlazi da se presvuče, ali se iznenada vraća s pištoljem i ubija Panteliju koji ju je došao uhititi. Ona i Horvat odlaze u Ameriku.

__________________________________

 

Miroslav Krleža - Vučjak

 

U haustoru dnevnoga lista Narodna sloga pronađen je mrtvac. Ustrčalo se svo osoblje, novinar Polugan pokušava završiti jutarnje izdanje. Iznenada u redakciju utrčava suludi Venger koji je izbačen iz lista zbog pljačke urednikova stola. Mladi Krešimir Horvat, nakon obilaska Zagreba iz kojega se ispraćaju vojnici na front, kolegama priznaje kako namjerava otići na selo kao učitelj. Urednik zatiče Vengera i premlati ga. Horvata na putu za Vučjak opljačkaju i ranjavaju zelenokaderaši, a umjesto idilične škole dočeka ga improvizirana gostionica u kojoj udovica bivšeg učitelja, okuplja šareno društvo žandara i dezertera. S njom se prve noći zapliće u strastven odnos, što nije po volji članovima školskoga odbora koji ga uvjeravaju da je njezina prošlost vrlo burna. Horvat se zbližava s Evom, Amerikankom koja se vratila u Vučjak i šverca zlatom opljačkanim po crkvama. Marijana ga ucjenjuje trudnoćom. Njezin oplakani muž Lazar vraća se iz ruskoga zarobljeništva i propovijeda vjeru u Boga. Eva odlučuje pobjeći s Horvatom u Ameriku i ubije žandara Panteliju koji ih je došao uhititi.

 

Sadržaj je to jedne od najpoznatijih hrvatskih drama koja se redovito izvodi od 1923. dok je serija Putovanje u Vučjak priču učinila dijelom kolektivne memorije. Ivica Buljan režira slavni Krležin tekst kao žanrovsku predstavu, mješavinu socijalne drame, pučkoga ljubića i kriminalističkog komada. Ovaj Vučjak simboličko je putovanje kroz burnu hrvatsku povijest 20. stoljeća, estetski i društveni događaj koji reinterpretira kultnu dramu odajući hommage bardu domaće književnosti i kazališta Miroslavu Krleži. Horvata glumi Silvio Vovk, Marijanu Margetić Alma Prica, Nina Violić je Eva, a Dragan Despot glumi Lazara...

 

Vučjak je jedna od najvažnijih drama Miroslava Krleže i ona u sebi sadrži gotovo sve karakteristike njegova dramskog opusa – od ranog ekspresionizma i avangarde, tematskih blokova i ideja do stilske nenadmašnosti kasnijih djela, koja su obilježila velik dio domaće književnosti 20. stoljeća. Sukob idealizma i svijeta kojim upravljaju animalni instinkti učinit će Horvata našim svakidašnjim neurastenikom s kojim možemo suosjećati, a Vučjak nadasve modernim tekstom koji s lakoćom prepoznajemo i u ovome vremenu.

 

Praizvedena 1923. na središnjoj nacionalnoj pozornici, zapravo neposredno uoči nove 1924. u kojoj se obilježavala deseta godišnjica početka Velikoga ili Svjetskoga rata, drama Vučjak Miroslava Krleže stabilizirala je promjenu na kojoj je njezin autor u shvaćanju umjetnosti i društva odlučno inzistirao. Poslije nepročitanih legendi i zapriječene Galicije (1920), pa nagrađene Golgote (1922), Vučjak je dramaturški, ali i stilski, metaforički, sažeo kompleks zaraćenog društva u unutrašnju dimenziju snažnog naslovnog simbola koji do danas zvuči kao opomena. Hrvatski su se ratovi, nakon što ih je Krleža (jezično) osvijestio kao domobransku historiju pokazali uvijek odveć velikim i premalo svjetskim, pa se u nas i o stotoj obljetnici Velikoga rata, kako ga se standardno memorira u europskoj kulturi sjećanja, o njemu gotovo isključivo govori kao Prvom svjetskom, čime se i nesvjesno zaliha (velikih) razmjera ostavlja za vlastito iskustvo kao posebnu, prije nego opću bol. Skicirajući ga dvostruko komorno, kao daleki, distancirani, ali unutrašnji, domaći prostor te sobnu scenu njegove konferencijske zagubljenosti, Krleža Vučjaku daje razmjer velikoga svijeta iz kojega se, kao američke i ruske iluzije, vraćaju glasovi, poruke koje bi trebalo doživljajno vrednovati prije nego se otputuje. Stoga je Vučjak Ivice Buljana na izvornoj pozornici u završnom računu stoljeća kao umjetnosti i javnosti, s razbijenim ratnim ogledalom na zavičajnom horizontu, glavni kolodvor krležijanskih postaja kojima se kretao. Buljanovi su Glembajevi na Baltiku i u Leibachu, Kraljevo u Abidžanu i Kolumbo u Podgorici povratna kronotopija Krležinih rasporeda, koji podrazumijevaju identifikaciju ali uvjetuju više od prigodnog konteksta. Krležina je fraza kao antologija sentimentalna, nasuprot atentatorskom dinamitu kao sredstvu za razbuđivanje zemlje koja obično u predvečerje velikih zbivanja nelijepo hrče da bi se u zoru probudila s osjećajem poraza kao stanja duha. Zagledan u njezin predtekst kao žanrovski labilnu građu prevratnih vremena, pisac je osjećajući rat s kojim se njegova kultura probudila tek kada je kao takav završio, redatelju ostavio Vučjak kao osobnu stilsku ljestvicu sve ako ne mijenja težišta: premda nije polemična, Vučjak je drama na humusu mita o oporoj ljepoti graničnog i nedovršenosti.

__________________________________

 

Miroslav Krleža - Vučjak

 

Godine 1934. Vučjak je, zajedno s dramom U logoru, objavljen u knjizi U logoru. Vučjak. Dvije drame (za koje je izdanje ijekaviziran i stilski dorađen a vrsno određenje "malograđanski događaj" zamijenjeno je neutralnim "drama"); god. 1947. prvim zajedničkim tiskanjem drama U logoru, Vučjak i Golgota u knjizi Tri drame naknadno je i konačno oblikovan "prijelazni" dramski ciklus u kojemu se, prema kronologiji prikazanih zbivanja, Vučjak nalazi na središnjem mjestu. Za premijeru u Beogradskom dramskom pozorištu, u režiji P. Dinulovića, Krleža je 1953. preradio i dopunio posljednji čin; tako prerađena drama prvi je put tiskana 1955 (SDMKZ) te se dalje pretiskava iz tog izdanja. Tekst je, prema napomeni u knjizi Tri drame, nastao iz građe za roman Zeleni barjak, koji je K. zasnovao te neke dijelove vjerojatno i napisao 1920. i 1921. s na­ka­nom da stvori "dekorativni panneau posljednjih dana Austrije" i "kroniku zelenokaderaških motiva, kada je kod nas, u Podunavlju i po čitavoj Srednjoj Evropi do­zrije­vala objektivna revolucionarna situacija". Tako ši­ro­ko omeđeno tematsko i problemsko polje u drami je znat­no suženo; prikazana zbivanja prostorno su koncentrirana na tri mjesta (interijera) – redakcijsku sobu lista Narodna Sloga u Zagrebu (predigra), sobu u uči­te­ljevu stanu u selu Vučjak (prvi i drugi čin) te prostoriju s ognjištem u Evinu domu u istom selu (treći čin) – a vre­menski se protežu kroz nepuna tri mjeseca u pro­ljeću 1918. "Bjesomučnoskandalozni san Krešimira Hor­vata", uklopljen u treći čin kao "Intermezzo furio­so", zbiva se u irealnom prostoru i vremenu, a zamišljen je i izveden kao Horvatova autoanaliza i analiza njegovih odnosa s drugima, napose Ocem, Majkom i trima ljubavnicama.

 

Formalno podijeljen u pet dijelovatri čina, pred­igra i intermezzoVučjak se zapravo sastoji od četiri cje­line što su podosta labavo vezane fabularnim nitima a objedinjuje ih lik Krešimira Horvata (drama je prvotno nosila njegovo ime kao naslov), ratnog invalida, apsolventa filozofije i novinara koji, bolestan i ogorčen duhovnim, političkim i društvenim stanjem grada, odlazi u selo Vučjak. U prvoj cjelini, koja se poklapa s predigrom, Krleža prikazom sve jačeg meteža u redakcij­skoj sobi Narodne Sloge daje odslik kaotičnoga stanja u svijetu: "u haustoru, kod rotacijskog papira leži mrtvac", telefonske se veze prekidaju, agencijske vijesti govore o pometnji na ratištu i u diplomaciji, novinari kasne s prilozima, "čuju se rotacije iz podruma kako grme kao lokomotive". Opreke postaju sve jače i eks­plicitnije te kulminiraju u prizoru svađe i tučnjave između suludoga i deklasiranog Venger - Ugarkovića, po­kretača i nekadašnjeg vlasnika Narodne Sloge i Šef­re­daktora, o kojem se govori da je Vengeru "nekom transakcijom oteo novce, dionice" te tako stekao ugled i moć u društvu, a prevareni je Venger "odsjedio je­danaest mjeseci zbog krađe".

 

Preosjetljiv, grozničav i živčano rastrojen, Horvat egzaltirano priopćuje svoju odluku da "izađe" iz poremećene, korumpirane grad­ske sredine i ode za pučkog učitelja na selo, "životu na korijen", gdje će se u zdravoj, nepokvarenoj sredini kakvu tamo očekuje – unatoč tomu što ga Polugan upo­zorava na to da je idealizirano hrvatsko selo zapravo "centralna Azija (...) tlaka, batine, blato" – "srediti, koncentrirati, položiti ispite", "početi iznova" te "biti sam" i "svoj". Budući da Horvatovo subjektivno gledište neprilagodljiva buntovnika i zanesenjaka fungira i kao gledište s kojega se u tom dijelu drame oblikuje i vrednuje svekolika prikazana sredina, Krleža u članovima redakcije, Šefredaktoru i Venger - Ugarkoviću daje ne toliko psihološki složene karaktere koliko tipizirane individuacije nekoliko sučeljenih – Horvatu odbojnih i ne­prihvatljivih – egzistencijalnih izbora: Venger - Ugarko­vić je alkoholičar i vjerski fanatik, Šefredaktor beskrupulozni karijerist i pljačkaš, Strelec snob i amoralni hedonist, Polugan, koji je osobno najbliži Horvatu, odustao je od svake (konformističke jednako kao i prevratničke) aktivnosti te pao u "bolesnu rezignaciju".

 

U drugoj cjelini, koja obuhvaća prvi i drugi čin dra­me, tematizira se Horvatov intelektualni, moralni i emo­cionalni slom u Vučjaku. Već pri dolasku u novu sredinu, od koje je očekivao izlječenje, Horvat doživljava dva negativna, razočaravajuća iskustva: u šumi ga rane i opljačkaju "zelenokaderaši" (događaj nije izravno pri­kazan nego Horvat o njemu pripovijeda) a u školi ga do­čekuje pijano društvo koje tvore udovica učitelja (o ko­jem je Horvat već prije čuo da je 1914. poginuo na rus­kom ratištu) Marijana Margetićka, povratnica iz Amerike Eva, peštanski konobar i dezerter Juraj Kučić, žandarski narednik i "postajevodnik" Pantelija Crnko­vić i "ravnajući učitelj dvorazredne pučke škole u Svetoj Ne­delji" Vjekoslav Hadrović. Prvim negativnim is­kustvi­ma, koja dokazuju naivnu neutemeljenost Horvato­va "rous­seauovskog idealizma" u gledanju na selo, Krleža pa­rataktički dodaje niz drugih: Horvat postaje Marijanin a zatim i Evin ljubavnik, svakodnevno se suočava s kri­mi­nalom, lažima, spletkama, prostitucijom, promiskuitetom, nasiljem i primitivizmom pred kojima (kao u sva­đi s Lukačem i drugim članovima školskog odbora) pokazuje nesnalažljivost i nemoć te, slično Poluganu u predigri, i sam postupno tone u sve dublju rezignaciju.

 

U trećoj cjelini, koja obuhvaća treći čin (bez intermezza), Krleža prikazuje drugi Horvatov pokušaj osobnog spašavanja "izlaskom", ovaj put iz apsurdne situacije u kojoj se našao i kao učitelj i kao Marijanin ljubavnik nakon Lazarova neočekivana povratka iz ruskoga za­robljeništva. Iz škole, gdje Lazar suseljanima propovijeda vjeru u Boga te pojednostavljeno i vulgarizirano tolstojevsko praštanje i pomirenje među ljudima, Horvat se sklanja Evi, kriminalki koja ga nagovara da uzmu crkveno blago što su ga "zelenokaderaši" opljačkali i sa­krili kod nje te zajedno pobjegnu u Ameriku. U prvoj inačici teksta Horvat ne odlazi s Evom nego se, na La­za­rov poziv, vraća Marijani koja je pokušala samoubojstvo. U preradbi iz 1953. ljubomorna Eva postaje najdjelatniji i dominantan dramski lik: otjera Lazara, uvjeri Hor­vata da je hinjeno samoubojstvo Marijanin prokušani "trik" kojim je i prije ucjenjivala ljubavnike te, u završnom prizoru s podosta elemenata trivijalnih žanrova melodrame i kriminalističke drame, ubija Panteliju, koji ju je došao uhititi zbog suradnje s pljačkašima crkava, i odvlači bezvoljnoga, slomljenoga Horvata u noć.

 

Likovi iz seoske sredine također su individuacije raz­ličitih – Horvatu jednako odbojnih i neprihvatljivih – ideo­logija, morala i praksa: Lukač je primitivni ali lukavi grabežljivac, Hadrović rezignirani i zapravo neobrazova­ni seoski kvaziintelektualac, Juraj amoralni hedonist iz nižih društvenih slojeva, Lazar karikatura "slavjanofilstva" i "mirotvorstva", Eva "amerikanska" kriminalka, Marijana egzistencijalno ugrožena žena i majka koja rješenje novčanih tegoba nalazi u švercu, pronevjerama i prostituiranju. Naglašene su analogije – npr. Polugan i Hadrović, Šefredaktor i Lukač, Strelec i Juraj, Venger - Ugarković i Lazar – koje pokazuju da između sela i grada nema bitnih razlika te da životom u obje sredine vladaju nagoni, sebičnost, gramzivost, nepravda i nasilje.

 

Jednak stupanj korumpiranosti sela i grada te Horvatov osjećaj osamljenosti, omraženosti i nemoći u jednoj i drugoj sredini tematiziraju se u prizoru "bjesomučno­skan­daloznog sna", gdje na nekom irealnom piru, kar­minama ili "čudnoj gozbi na mrtvačkim suknima i dra­perijama" znani likovi iz redakcije Narodne Sloge i ško­le u Vučjaku te Otac, Majka i Poluganova žena (nekadašnja Horvatova ljubavnica, zbog koje je dijelom i pobjegao iz grada), ne dopuštaju Horvatu da se vjenča sa simboličkim likom Sreće. Formalno uklopljen u posljednji čin, prije samog "raspleta" drame, taj je prizor zapravo posebna, četvrta cjelina i svojevrsni "saže­tak" Vučjaka, ili njegov epilog, a ne intermezzo, kako ga Krleža određuje.

 

Vučjak je, prema sudu pretežitoga dijela kritike, prije­loman tekst u Krležinu dramskom opusu; autor u njemu "napušta mitski okvir", karakterističan za legende i Golgotu, "da bi se poduhvatio dramaturškog oblikovanja neposredne aktualne stvarnosti, zaranjajući do njena dna" (D. Gašparović) i stvorio "prve nedvojbene dramaturške karaktere" Horvata, Marijanu i Evu (D. Su­vin). Prekid ipak nije radikalan pa se neki dijelovi Vučjaka – ponajprije Horvatov san, zamišljen i izveden sukladno ekspresionističkim dramaturškim i glumiš­nim načelima, ali i kaos u redakciji Narodne Sloge, Horvatov monolog u ognjici i polusnu (u prvom činu) i Lazarovo "uskrsnuće" – stilski i dramaturški znatnije ne razlikuju od Kraljeva, drama iz ciklusa o genijima, Hrvatske rapsodije i Golgote. Simbolika osobnih imena i prezimena (Horvat, Eva, Marija Šnać, Polugan, Lazar) također je značajka njegovih ranih drama. Kompozicij­ski, Vučjak je spoj otvorene, "epske" ili ekspresioni­stičke "postajne" drame (koja bi bila prikladnija za romanesknu, široku "kroniku zelenokaderaških motiva") i zatvorene, ibsenovske drame kojoj će se Krleža prikloniti u glembajevskom ciklusu. Likovi u redakciji Narodne Sloge, seoskoj školi i Horvatovu snu osvijetljeni su, uglavnom, s Horvatova subjektivnoga i pristranog gledišta, a u dramski svijet ulaze – kao i alegorijski likovi u srednjovjekovnim moralitetima i njihovim pučkim ili umjetničkim, ekspresionističkim inačicama iz novijeg doba – gotovo isključivo kroz svoje odnose s njim. Nasuprot tomu, patetični autorefleksivni diskurs temeljan je u karakterizaciji Krešimira Horvata ("mrzim sve oko sebe", "nije to dobro s mojim nervima", "sve sam ja vas teglio na svojim leđima", "ja sam se patio", "ja sam bio iluzionist", "ja sam sve to dekorativno shvaćao" i sl.). Subjektivna vizura najizraženija je u intermezzu, gdje Horvat nastupa i kao pripovjedač sna Evi, i kao sudionik pira ili karmina, i kao gledatelj (prvog dijela) zbivanja u snu. U promijenjenom završetku drame iz godine 1953. dramatičarovo se gledište, međutim, zna­tno odmiče od subjektivnoga gledišta glavnog lika pa je i Horvat na nekoliko mjesta (i u dijalogu, i u didaskalijama) podosta ironično osvijetljen s gledišta drugih likova (Evina i Pantelijina) i s dramatičarova gledišta kao "mizerija od zbunjenka", "neurastenik sa mekanim lirskim rukama", "lutka", "gospođica djevica", "učen čovjek" koji se doveo do toga "da ga cigani popnu za pedalj više od zemlje". Temeljna opreka, koja izaziva dramsku napetost i pokreće radnju, ne postoji na razini odnosa između bolesnoga grada i zdravoga sela (što je karakteristično za hrvatsku dramu, roman i pripovijetku u 19. st.) nego na razini odnosa izme­đu Horvatove "romantike", njegova "rousseauovskog idea­lizma" i "pa­pir­natih iluzija", s jedne strane, te suvremenoga druš­tva, kako gradskog tako i seoskog, kojim vladaju surovi, animalni instinkti, gdje je "čovjek čovje­ku vuk". Ni po­vratnici iz tuđine – Eva iz Amerike, Lazar iz Rusije – u to društvo ne unose pozitivne vrijednosti nego, naprotiv, grabež i umorstvo (Eva) odn. vjersku i ideološku za­tu­canost (Lazar). Stoga i Vučjak, poput niza Krleži­nih ra­nih drama, problematizira ne­mogućnost opstanka idea­lista i osamljenog buntovnika u svijetu, koji je ovdje, slično Orloviću iz Galicije, sinteza patetičnih figura genija (npr. Admirala iz Kristofora Kolumba) i ironijske figure nemoćna zanesenjaka (npr. Janeza iz Kraljeva).

__________________________________

 

Miroslav Krleža (Zagreb, 7. srpnja 1893. - Zagreb, 29. prosinca 1981.) smatra se najvećim hrvatskim književnikom 20. stoljeća. Rođen je u Zagrebu, gdje se i školovao. Polazio je i vojnu akademiju u Budimpešti. U svom životu sudjelovao je u politici i bio je ljevičar, a značajan je i njegov "sukob na književnoj ljevici" nakon kojeg prestaje s političkim životom. S Cesarcem je uređivao časopis Plamen, a još su značajni časopisi Danas, Pečat, Forum i Književna republika. Za Krležu je karakterističan širok opus stvaralaštva. Pisao je romane, drame, pripovijetke, novele, putopise, memoare, kritike i eseje, a okušao se i u poeziji gdje se izdvaja zbirka dijalektičke kajkavske poezije pod nazivom ''Balade Petrice Kerempuha'', no pisao je i pjesme antiratne tematike. Djela: Hrvatski bog Mars (1922. potpuna i konačna varijanta 1933.), Povratak Filipa Latinovicza (1932.), Balade Petrice Kerempuha (1936.), Vučjak (1924.), Gospoda Glembajevi (1929.), U agoniji (1928.), Leda (1930.), itd.

 

Miroslav Krleža je bio od pisaca kojima je politika jedna od magistralnih tema. Politika je u pozadini i onih njegovih dela koja se ne bave politikom. To su i putopis Izlet u Rusiju (1926), koji je do danas izašao u više izdanja, uvek menjan u duhu aktualnog političkog trenutka, i eseji Europa danas (1935) i Deset krvavih godina (1937). Političku težinu imaju i njegovi časopisi, od Plamena, Književne republike (1923) i Danasa (1934), do čuvenog Pečata (1939), u kome je izašao i njegov veliki polemički esej Dijalektički antibarbarus. Njegov Predgovor Podravskim motivima Krste Hegedušića (1933) doveo je do razilaženja s politikom komunističkih partija u umetnosti i književnosti, sadržanom u "teoriji odraza" Todora Pavlova, a sada je, ovim tekstom u Pečatu, taj "sukob na ljevici" dosegao kulminaciju. Ni njegovo lično prijateljstvo s Josipom Brozom nije pomoglo da se spor prevlada, pa kad je 1941. došlo do sloma Jugoslavije, stvaranja Nezavisne Države Hrvatske i komunističke oružane pobune nakon nemačkog napada na Sovjetski Savez, Krleža se nije pridružio svojim ideološkim drugovima, nego je ceo period građanskog rata 1941 - 1945. proveo u Zagrebu, u strogoj ćutnji, pod zaštitom vlasti Nezavisne Države Hrvatske, koje su mu predlagale i saradnju, ali ju je on u dva razgovora sa Pavelićem izbegao, bojeći se osvete komunista.

 

Krležini romani se odlikuju sledećim karakteristikama: pisani bujnim, baroknim stilom i jezikom koji vrvi novokovanicama i složenicama, bogati esejističkim odlomcima tradicije srednjoevropskog intelektualističkog romana (Robert Musil, Rajner Maria Rilke), ali i ruskog romana ideja karakterističnog za Dostojevskog, nabijeni su radnjom i dramskim scenama koje se prepliću s kontemplativnim pasažima o prirodi ljudskog postojanja, umetnosti, politici i istoriji. Dominira egzistencijalistička vizija ljudske sudbine, izrečena povišenom retorikom, često prenapregnutim i isprekidanim dijalozima, kao i bujicom slika, zvukova i asocijacija u kojima se mešaju glasovi likova i autorov implicitni komentar. Kao esejistički romani ideja, Krležina dela su bliska romanesknoj struji modernizma prevladavajućoj u književnosti nemačkog jezika (Tomas Man, Robert Musil), ali se od njih pazlikuju po dramatičnosti radnje i silovitim vrtlogom političkih zbivanja koji ne dopušta detaširano intelektualizovanje, po čemu je Krleža sličan Arturu Kestleru ili Malrou.

 

Miroslav Krleža je ostavio najveći opus u hrvatskoj književnosti do danas. Za 88 godina života i 66 godina književnog rada napisao je pedesetak zbirki pesama, pripovedaka, romana, drama, eseja, političke publicistike, polemika, putopisa, dnevnika, memoara, enciklopedijskih članaka: u njegovom stvaralaštvu možemo naći sve oblike književnog izražavanja.

 

Miroslav Krleža - Balade Petrice Kerempuha 

Miroslav Krleža - Baraka Pet B

Miroslav Krleža - Baraka Pet B - esej

Miroslav Krleža - Bitka kod Bistrice Lesne

Miroslav Krleža - Bonaca u predvečerje

Miroslav Krleža - Domobran Jambrek

Miroslav Krleža - Golgota

Miroslav Krleža - Gospoda Glembajevi

Miroslav Krleža - Gospoda Glembajevi - esej

Miroslav Krleža - Kraljevo

Miroslav Krleža - Kristofor Kolumbo

Miroslav Krleža - Leda

Miroslav Krleža - Mlada misa Alojza Tičeka

Miroslav Krleža - Na rubu pameti

Miroslav Krleža - Nokturno

Miroslav Krleža - Povratak Filipa Latinovića

Miroslav Krleža - Povratak Filipa Latinovića - esej

Miroslav Krleža - Tri domobrana

Miroslav Krleža - U agoniji

Miroslav Krleža - U predvečerje

Miroslav Krleža - V megli

loading...
1 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Miroslav Krleža - Vučjak

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u