Miroslav Krleža - U predvečerje lektira

Miroslav Krleža - U predvečerje

Miroslav Krleža - U predvečerje

 

U predvečerje, poema prvi put objavljena u Hrvatskom kolu, 1931, knjiga XII. U knjizi Pjesme u tmini (Zagreb 1937) pretvara se u ciklus od osamnaest pjesama.

 

Iako rimovana uglavnom nagomilanim rimama, pisana je nepravilnim stihom. Bez pojedinačnih naslova, rastavljena na strofe koje od Pjesama u tmini imaju ulogu odvojenih cjelina, neznatno je promijenjena. Osim nekih sintaktičkih promjena, nastalih mijenjanjem pravopisa, poema - sada ciklus od osamnaest pjesama - dorađena je neznatnim semantičkim korekcijama. Najbitnija je promjena 38. stiha poeme: "a ovdje na tornju tišina. Iz tamnog poluglasa...", kojim je stihom Krleža sugerirao mjesto lirskoga subjekta i tako ga eksplicitno uveo u sadržaj. Njegovom promjenom (tišina teče s tornja. Iz tamnog poluglasa...) lirski subjekt ostaje implicitno prisutan u sadržaju, što je, s obzirom na žarišnu točku koja omogućuje totalan uvid, prihvatljivije. Uza sve promjene na mikrorazini i preradu poeme u ciklus, temeljna tema i njezina izvedba nisu bitnije dodirnuti, pa se tekst može interpretirati kao prvobitna cjelina. Tu pretpostavku osnažuje i činjenica da su gotovo svi Krležini ciklusi pjesama smisaono i stilski povezane cjeline, kojih se doseg često ne zaustavlja dopisivanjem ciklusa, već katkad ideje natuknute u poetskim tekstovima razradu nalaze u autorovim radovima drugih rodovskih obilježja.

 

Nokturalna motivika provlači se kroz tekst spajajući naizgled nespojive motive u ležeran i idiličan kontekst. Simbol staroga crkvenog tornja ovdje sažimlje razna iskustva. Simbol duhovnosti, kulture, uzvišenosti, tradicije i metafizičko mjesto koje čovjeka mami upućivanjem na nedokučive mu horizonte, u prvoj polovici poeme, funkcionira kao centralni topos u pejsažu unutar kojega se smjenjuju idilični fragmenti svakodnevice. Naznake promjene, što će nakon klimaksa uslijediti, prepoznaju se već na početku druge strofe:

 

Zemlja pod nogom starog crkvenog tornja leži i diše.

Krvavim rilom drvo svako siše

mudrosti više

od blijedih uznemirenih lica

što sanjaju o letu svetih biblijskih ptica.

 

Unatoč takvim nagovještajima, K. još neko vrijeme održava ton idile u kojem opisuje za njega karakterističan odnos konačnoga i beskonačnoga. Prvi se element očituje u motivima "pijuka pačjeg, gusaka i raca" kao slici svakodnevice, u "razgovoru lubanja" i slici starinskoga groblja, kao stjecištu uspomena, a potonji se pak izdvaja u metafizičkoj prirodi tornja koji nedirnut i uzvišen motri nepregledne daljine. Daljnja promjena lirskih motiva upućuje na bezvrijednost dokona vegetiranja, uglavnom amorfnih članova umirućega društvenog sloja, i na trajno prisutan antagonizam prirodnoga i artificijelnoga, gdje se savršenstvo izvornoga ocrtava u "kultu srnine kretnje", a izgubljenost čovjeka u lutanju, skitanju i vječnoj upitanosti "pred tkaninom tmine". Sve dok je čovjek makar i harmoničan dio prirodne cjeline, on je instrumentaliziran, neostvaren, a vrhunci tornja daleki su i nedokučivi. Kraj idile K. nagovještava motivom "smolavog oblaka" i nizanjem protoindustrijskih slika koje su tada imale karakter nove Objave najavljuje dolazak drugog doba.

 

Hijerarhičnost i teološki mir tradicije napušteni su, a toranj gubi simboličku auru i značenje pred nezgrapnim, ali instrumentalno efikasnim tvorničkim dimnjakom. "Napjev plamena" koji dimnjak pjeva spaja se s "grmljavinom strojeva" i tako združeno objavljuju kraj vremena u kojem bi trebale biti "varave slike kakvih ni na nebu nema". Umjesto "Glazbe sfera, svemira..." sprema se novo razdoblje u kojem dolazi do supstitucije mitologema. Nostalgični i metafizički prostor zamijenjen je vulgarnomaterijalističkom vizijom mehanicizma i posvjetovljenja svega postojećeg (kretnje su stroja svakodnevne i jasne: / stroj gleda na stvari kakve stvari jesu), koje estetičko ishodište pronalaze u zamasima futurizma, a izvanliterarne implikacije u viziji industrijskog društva. K. u nadolazećoj epohi ne vidi vlast stroja nad čovjekom i njegovu eventualnu dehumanizaciju, već simbiozu pojedinca i nove mehanicističke dinamike koja ideju antropocentrizma podiže na razinu ovladavanja prirodom.

 

Slom metafizičkoga i reifikacija koja u tekstu dobiva crtu novog panteizma završavaju poemu u himničnom tonu. Suzdržanost prema vjerovanju u ostvarenje ideje čovjekova ovladavanja tajnama prirode tumačene u zanosu društvenih mijena, Krleža diskretno pokazuje nizanjem motiva u poemi koji signaliziraju da nije riječ o prevladavanju arhaičnog poimanja svijeta, već o procesu supstituiranja u kojem je u krajnjoj instanci metafizički topos tornja zamijenjen svježim mitologemom tvorničkog dimnjaka.

 

Autor Na. Pe.

___________

 

MIROSLAV KRLEŽA - U PREDVEČERJE

 

- Stari crkveni toranj kao svjetionik stoji
- Zemlja pod nogom starog crkvenog tornja leži i diše
- Tiho se ljeska sjaj razlivenih voda
- S neba mlazovi modri svijetlih potoka lopte
- Daljine se gledaju s tornja ko razlistano vrijeme
- Pod tornjem je starinsko groblje: razgovor lubanja
- Pod tornjem cvate kult srnine kretnje
- Pod tornjem cvrče pjesme cvrčaka
- Oko tornja šuma tiho šuti, u visine stremi
- Straži nad šumom toranj nad sitnim naporom ljudi
- Straži toranj nad krajem ko bršljanom ovita kula
- Dimnjak se puši ko lađa nad talasom modrine
- U nama vrije vrutak vruće lave
- Čudi se prastari toranj i pali svjetlost od mirisna loja
- Kretnje su stroja svakodnevne i jasne
- Dimnjaci tvornički plove ko predvečernje lađe
- Pjeva nam dimnjak, čađavo, olovno, mračno
- Kako je Zemlja sestra us'janih meteorita

 

U PREDVEČERJE

 

Stari crkveni toranj kao svjetionik stoji

iznad krajine modre i zavjesa daljine.


Talas za talasom zemlje u predvečerje gine,

vijugaju se ceste, njive, serpentine,


lepršaju na vjetru nad tratinama staze

i ploče žita po livadama plaze,


a vjetar pod bakrenom kupolom bruji

i dira vjetrokaze.

____________

 

Zemlja pod nogom starog crkvenog tornja leži i diše.

 

Kvrgavim rilom drvo svako siše
mudrosti više
od blijedih uznemirenih lica,
što sanjaju o letu svetih biblijskih ptica.


Vjetar na rijekama svira ko na harfama bez žica
i daje sebe svima,
i golubima i kolutima dima,
o, povrh blata i voda, gnjilih, nesnosnih klima,
vjetar znakove daje da ga na nebu ima:


da vjetrokaz je, zanos, proljeće i plima,
što nosi jedra, lađe, splavi, bijele brodove
i ko zrakoplove pljesnive crkvene svodove.

____________

 

Tiho se ljeska sjaj razlivenih voda,
vjetar svira na struni gromovoda.


Sunce se igra pramenom krošnje: kao igla sine
iznad krajine modre i zavjesa daljine.


Talas za talasom zemlje u modrini gine,
a sve su stvari plave od plave modrine.


Promiču slike: sumraci, vedrine,
otječe vrijeme u protjecanju stvari.


Nad horizontom, kao svjetionik stari,
jabuka crkvenog tornja zablista i sine,
ko blistavi odsjaj nad daljinom pline.

____________

 

S neba mlazovi modri svijetlih potoka lopte,
smreka se cijedi, dječaci jabuke tresu.


Jabuke skaču po travi kao crvene lopte
i mirisi se toče po mirisnom mesu.


Mlinovi na vjetru, daleki lavež pasa,
tišina teče s tornja. Iz tamnog poluglasa
crvotočna se pjesma u tramovima glasa
i cvrkut se rastače lakokrile laste.


Modrina zvoni i kao glazba raste.
Na vjetru titra breza,
topola šumi, jablan miče grane.
Lipin med se cijedi na nagnjile rane
sa mirisom loze, bagrema i sljeza.


Na tratini u sjeni zelenkastog veza
listovi se miču, svjetlost meka teče,
nad starim tornjem cvate toplo ljetno veče.

____________

 

Daljine se gledaju s tornja ko razlistano vrijeme.


Jablanovi šume stihove, poeme,
s visine tornja sve su stvari tajanstvene i nijeme.


Sve stvari pod tornjem savladane leže
i zemlja leti ko oblak iznad tjelesne teže:
Krunidbena lopta u Tvojoj premudroj Ruci,
Nebeski Kneže!


Pogled se ko riba nad oblacima baca
iznad pijuka pačjeg, gusaka i raca,
iznad krovova starih, gdje prede topla maca,
pogled daleko s tornja nad hridine plovi.


Planine, krošnje, mirisni talasi šuma,
sve to tone u krugu plovećeg Uma,
i neznatne ljudske kretnje,
i taljiga škripa povrh mračnoga druma.

____________

 

Pod tornjem je starinsko groblje: razgovor lubanja.
Plač žalosne vrbe nad mrtvim konjanikom
koji je umro na usni sa svoje drage likom,
u grmljavini bitke, galopa i posmrtnih bubanja.


Pod tornjem gnjije gnjili šapat starih vrtova
gdje venu djevojke u pratnji lijenih hrtova;


šapat jesenje suhe sagnjile krošnje
i čekanja noćna i djevojačke prošnje.

___________

 

Pod tornjem cvate kult srnine kretnje,
niz drvorede tužne bezizgledne šetnje.


Tu zvon odbija sate, sjaji luna,
a život gnjije ko spomenar od baršuna,


ko slaboumno dječje sricanje,
ko slatkobolno stvari ticanje,


i ranjavo i pjano klicanje,
i lutanje i vječno skitanje,


pred tkaninama tmine tužno pitanje,
i vječno, nijemo prazno lutanje
u zavjesi zvjezdane putanje.

____________

 

Pod tornjem cvrče pjesme cvrčaka,
jesenje cvatu boje, dah toplog ženskog krila,


pijanog slijepog srca, krvavog bila,
pod blagoslovom crkve ljubavna idila:


labuđi meki vrat
i titraj svilen kao svilen vlat.
Koluti tamjana iz posude dimne,
udari truba, u orguljama himne,


zavičajnog dima okomiti pramen,
kupina na brijegu, na ognjištu plamen,


plač za toplom sobom iz maglene tuđine,
začahureno stanje,
kad vriju vruće sanje,


i kad za noćne bure
tiho cure otkucaji ure.

___________

 

Oko tornja šuma tiho šuti, u visine stremi.


Svaka pojedina grana znači prodor
tamnih žila k svjetlosti i suncu.
S proplanaka modrih na vrhuncu
modre se stabla kao stupovi nijemi.


Po šumi pužu ljudi blijedi ko otrovne gljive,
odjekuje glas ljudski ko rika tužne životinje
što cijepa korijenje za stvari svoje tužne sirotinje
gdje se krovovi dime i gdje su izbe sive.


Cijepaju sjekirom ljudi tramove, pragove, škrinje
za leševe, za platno, za gozbe i za svinje.


Ocalnim nožem šumu razaraju i gule
za vješala i za frule.

____________

 

Straži nad šumom toranj nad sitnim naporom ljudi,
i brončano zvono umorno prastaru pjesmu gudi:


da tečemo i mi i stvari da teku za nas,
u razmicanju svega i mi smo pukotina.
U previranju bilja, ruda i životinja,
razlistava se vječnost jučer kao danas.


Mi cvatemo i boje cvatu za nas
i glasovi venu i klokoću vrela,
i piju srca krvava i vrela
pod tornjem božjim
gdje paučina zvjezdana se sprela.


A sve je slika nebeskog Opijela,
i sve je Tijelo Božanskoga Tijela.

____________

 

Straži toranj nad krajem ko bršljanom ovita kula,
nad klokotom voda, nad pjesmom ptica i glazbama frula.


Straži toranj ko tvrđa, barokna bijela figura.
Nad talasom šume oblak se smolavi puši:
tmast, neproziran, taman, munjinom trudan ko bura.


To se Nepoznat Netko šahira u duši
i baroknu kulu tornja tvorničkim dimnjakom ruši.

____________

 

Dimnjak se puši ko lađa nad talasom modrine,
sirena svira, zmijski remenje plazi.


Dimnjak nad krajinom ko gorostas gazi,
a Gospodnje Oko s tornja nepomično pazi
s rimskim mačem u ruci, na vjekovnoj mrtvoj straži.


Kakvi to poroci niču i rastu nove laži
i kako se ljudi umorno vuku po stazi?


Nad oranicama i sviralom pastira
dimnjak kao svirač novu pjesmu svira.


Nad crkvenim tornjem, nad svodom od kamena,
pjeva dimnjak napjev plamena.

____________

 

U nama vrije vrutak vruće lave,
čovjek je topla zvijer pod pojasima neba.
Na našem dlanu cvate topla kora hljeba,
a krv nam je zvjezdana za mlačne noći plave.


U mesu našem ima meteorskog vrutka,
i čovjek je lava, a nije voštana lutka.


Čovjek je sazdan od trideset i tri luka,
ko tetiva je laka svaka naša ruka,
a glava nam je puna snova ko lađama bogata luka.

___________

 

Čudi se prastari toranj i pali svjetlost od mirisna loja,
oblake dima nanosi vjetar i grmljavinu stroja.


Dosta je varavih slika kakvih ni na nebu nema:
treperenja prsta, srca, duše nemira,
dosta nam je glazbe sfera, svemira!


Već novo jedro raste i nova se plovidba sprema;
nas nosi zanos, izgara nas trema,


i hoćemo dimom da damo putokaze:
to neće biti cvjetne na oltaru vaze,
ni apokalipsa, ni odsjaj anđeoskog šljema.

____________

 

Kretnje su stroja svakodnevne i jasne:
stroj gleda na stvari kakve stvari jesu.
Strojevi danas tornja temeljima tresu,
i svjetlost voštanica polagano gasne.


Dosta je svetačke krvi, katakomba, riba,
strojeva vjetar danas već nove obraze šiba.


O, dosta je blata, umiranja, gliba,
već kola krv i srce čovjeka se giba
ko lađa u staklenu luku,
na radost umornog tijela i krvavih ljudskih ruku.

____________

 

Dimnjaci tvornički plove ko predvečernje lađe
sa svrdlajima pare i mračne olovne čađe.


Iznad dolina i polja i umornih tužnih ljudi
dimnjak ko svjetionik gori, sirena budnicu gudi.


Grmljavina stroja povrh krovova pjeva,
kao putokaz novi odvaja desno od lijeva.

___________

 

Pjeva nam dimnjak, čađavo, olovno, mračno,
u predvečerje sivo, oblačno i mlačno,


kad tornjevi zvone peludne sonete,
oblačine dima ko olujine prijete.


I dok toranj čuva u grobnici skelete,
kovitljaji dima nad tornjevima lete,
ko glečeri rastu i kao požar svijete.


Pjeva nam dimnjak nad truležom samotnih šetnja,
nad nemirom intimne vage i nevidljivih smetnja,


nad oklopom sjajnim drvenoga sveca,
nad probodenim srcem što na oltaru jeca,


nad pjesmom zvona i crvotočnog crva,
nad maglama sivim, nad bogom od drva:


kako je predvečerje što će u zvjezdanom plaštu
čovjek presaditi zemlju u staklenu baštu.

___________

 

Kako je Zemlja sestra us'janih meteorita
i kako lebdi ko zvijezda iznad njiva i žita.


U talasu zvjezdanih mijena, Herkula, Skorpiona,
u paučini zlatnoj blistavih eona,


nad pojasima neba, Blizanaca, Vage,
Zemlja zvoni napjev zanosa i snage.


Ko svjetiljka nad mrakom smrti i laži i ljage,
zvjezdana Zemlja se kupa u zanosu tihe drage.


U azurnom biljuru neba, u modrom moru večeri,
blistaju stakla Zemlje kao gorući glečeri.


Gasne tkanina dana
iznad našeg nijemog fosfornog meridijana.

__________________________________

 

Miroslav Krleža (Zagreb, 7. srpnja 1893. - Zagreb, 29. prosinca 1981.) smatra se najvećim hrvatskim književnikom 20. stoljeća. Rođen je u Zagrebu, gdje se i školovao. Polazio je i vojnu akademiju u Budimpešti. U svom životu sudjelovao je u politici i bio je ljevičar, a značajan je i njegov "sukob na književnoj ljevici" nakon kojeg prestaje s političkim životom. S Cesarcem je uređivao časopis Plamen, a još su značajni časopisi Danas, Pečat, Forum i Književna republika. Za Krležu je karakterističan širok opus stvaralaštva. Pisao je romane, drame, pripovijetke, novele, putopise, memoare, kritike i eseje, a okušao se i u poeziji gdje se izdvaja zbirka dijalektičke kajkavske poezije pod nazivom ''Balade Petrice Kerempuha'', no pisao je i pjesme antiratne tematike. Djela: Hrvatski bog Mars (1922. potpuna i konačna varijanta 1933.), Povratak Filipa Latinovicza (1932.), Balade Petrice Kerempuha (1936.), Vučjak (1924.), Gospoda Glembajevi (1929.), U agoniji (1928.), Leda (1930.), itd.

 

Miroslav Krleža je bio od pisaca kojima je politika jedna od magistralnih tema. Politika je u pozadini i onih njegovih dela koja se ne bave politikom. To su i putopis Izlet u Rusiju (1926), koji je do danas izašao u više izdanja, uvek menjan u duhu aktualnog političkog trenutka, i eseji Europa danas (1935) i Deset krvavih godina (1937). Političku težinu imaju i njegovi časopisi, od Plamena, Književne republike (1923) i Danasa (1934), do čuvenog Pečata (1939), u kome je izašao i njegov veliki polemički esej Dijalektički antibarbarus. Njegov Predgovor Podravskim motivima Krste Hegedušića (1933) doveo je do razilaženja s politikom komunističkih partija u umetnosti i književnosti, sadržanom u "teoriji odraza" Todora Pavlova, a sada je, ovim tekstom u Pečatu, taj "sukob na ljevici" dosegao kulminaciju. Ni njegovo lično prijateljstvo s Josipom Brozom nije pomoglo da se spor prevlada, pa kad je 1941. došlo do sloma Jugoslavije, stvaranja Nezavisne Države Hrvatske i komunističke oružane pobune nakon nemačkog napada na Sovjetski Savez, Krleža se nije pridružio svojim ideološkim drugovima, nego je ceo period građanskog rata 1941 - 1945. proveo u Zagrebu, u strogoj ćutnji, pod zaštitom vlasti Nezavisne Države Hrvatske, koje su mu predlagale i saradnju, ali ju je on u dva razgovora sa Pavelićem izbegao, bojeći se osvete komunista.

 

Krležini romani se odlikuju sledećim karakteristikama: pisani bujnim, baroknim stilom i jezikom koji vrvi novokovanicama i složenicama, bogati esejističkim odlomcima tradicije srednjoevropskog intelektualističkog romana (Robert Musil, Rajner Maria Rilke), ali i ruskog romana ideja karakterističnog za Dostojevskog, nabijeni su radnjom i dramskim scenama koje se prepliću s kontemplativnim pasažima o prirodi ljudskog postojanja, umetnosti, politici i istoriji. Dominira egzistencijalistička vizija ljudske sudbine, izrečena povišenom retorikom, često prenapregnutim i isprekidanim dijalozima, kao i bujicom slika, zvukova i asocijacija u kojima se mešaju glasovi likova i autorov implicitni komentar. Kao esejistički romani ideja, Krležina dela su bliska romanesknoj struji modernizma prevladavajućoj u književnosti nemačkog jezika (Tomas Man, Robert Musil), ali se od njih pazlikuju po dramatičnosti radnje i silovitim vrtlogom političkih zbivanja koji ne dopušta detaširano intelektualizovanje, po čemu je Krleža sličan Arturu Kestleru ili Malrou.

 

Miroslav Krleža je ostavio najveći opus u hrvatskoj književnosti do danas. Za 88 godina života i 66 godina književnog rada napisao je pedesetak zbirki pesama, pripovedaka, romana, drama, eseja, političke publicistike, polemika, putopisa, dnevnika, memoara, enciklopedijskih članaka: u njegovom stvaralaštvu možemo naći sve oblike književnog izražavanja.

 

Miroslav Krleža - Balade Petrice Kerempuha 

Miroslav Krleža - Baraka Pet B

Miroslav Krleža - Baraka Pet B - esej

Miroslav Krleža - Bitka kod Bistrice Lesne

Miroslav Krleža - Bonaca u predvečerje

Miroslav Krleža - Domobran Jambrek

Miroslav Krleža - Golgota

Miroslav Krleža - Gospoda Glembajevi

Miroslav Krleža - Gospoda Glembajevi - esej

Miroslav Krleža - Kraljevo

Miroslav Krleža - Kristofor Kolumbo

Miroslav Krleža - Leda

Miroslav Krleža - Mlada misa Alojza Tičeka

Miroslav Krleža - Na rubu pameti

Miroslav Krleža - Nokturno

Miroslav Krleža - Povratak Filipa Latinovića

Miroslav Krleža - Povratak Filipa Latinovića - esej

Miroslav Krleža - Tri domobrana

Miroslav Krleža - U agoniji

Miroslav Krleža - V megli

Miroslav Krleža - Vučjak

loading...
3 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Miroslav Krleža - U predvečerje

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u