Miroslav Krleža - Gospoda Glembajevi

Gospoda Glembajevi su psihološka drama objedinjena u tri čina koju je napisao Miroslav Krleža, hrvatski pisac, književnik i enciklopedist, rođen u Zagrebu 1893. godine. Smatra se jednim od najvećih hrvatskih književnika 20. stoljeća. Gospoda Glembajevi, je njegova najpoznatija drama, podjeljena u tri čina, koja zajedno sa dramama U agoniji i Leda objedinjuju ciklus pod nazivom Glembajevski ciklus. Radnja drame zbiva se u Zagrebu, u kratkom vremenskom intervalu od svega par sati, tijekom ljeta 1914. godine. Tema drame je propast jedne ugledne visokostojeće obitelji po imenu Glembaj. Radnja započinje povratkom sina bogatog aristokrata u rodnu kuću. Nesloga i nemir vladaju između ukućana uslijed niza tragedja koje su zadesile tu obitelj. Kroz čitavu dramu indirektno se opisuje unutarnji nemir svakog lika, putem njihove međusobne interakcije, jasno se pokazuju ljudske mane i oportunizam, te interes, podvale i ljubavne igre koje su nerijetko tema mnogih književnih djela vezanih uz aristokraciju. Ova najpoznatija drama, smatra se danas klasičnim djelom hrvatske književnosti, sa nizom opisa hrvatskog kolektivnog mentalnog sklopa toga doba, opisuje dekadentnost tog starog aristokratskog kova, ali uvodi i niz realističkih psiholoških elemenata. Kratak opis kuće poslužio je kao uvod u dramu.

Kući se nakon niza godina vraća sin bankara Glembaja, uglednog aristokrata u gradu Zagrebu, koji mu je sin iz prvog braka, sada već preminule prve supruge. U isto vrijeme dolazi i Beatrix, te se njih dvojica druže i razgovaraju u iznimno prisnom i prijateljskom raspoloženju. Ubrzo se saznaje da je Glembajeva sadašnja supruga, barunica Castelli nehotice pregazila kočijom siromašnu staru ženu. U kući ta vijest izaziva veliko neraspoloženje i uvodi nemir. Saznaje se da se siromašna snaha te starice, zajedno s djetetom baca sa njihove kuće, jer joj je barunica Castelli odbila pomoći kako bi mlada žena kupila Singer šivaću mašinu i svojim znanjem švelje započela posao kojim bi osigurala opstanak sebi i svom djetetu. U kući se razvija rasprava i svađa oko toga tko je kriv za niz navedenih tragedija, a kulminira izjavom Leona da je Silberbrandt, ispovjednik barunice Castelli, zapravo njen ljubavnik, a da stvar bude gora, to je izjavio pred vlastitim ocem. Silberbrandt koji je kipio od bijesa, moli Leona da povuče te optužbe, no Leon to hladno odbija, nakon čega još vidnije razočaran Silberbrandt izlazi, a Ignjat ulazi u sinovu sobu. Leon otvoreno govori ocu da ga nikada nije cijenio niti volio već da je to mjesto u njemu bilo rezervirano prema Ivanu, te se rasprava sve više rasplamsava uvođenjem motiva tragičnih smrti Leonove sestre i majke. Glembaj moli Leona da mu potvrdi da li su izjave o baruničinoj nevjeri istinite, na što tijekom duljeg razgovora Leon odgovara da ne samo da je istina, već da ga je kao mladića baruinca samog zavela u vili. Glembay to ne može podnijeti te se potuče sa sinom, no pozli mu i pada uslijed infarkta. Glembaja polažu u sobu i on umire. Oko čitavog obiteljskog posla brine se Puba koji uskoro dolazi do zaključka da je Glembaj bankrotirao, što barunica Castelli ne može prihvatiti, te počinje pričati zle stvari o pokojnom Glembaju, no tim rječnikom ubrzo krene i na Leona i Angeliku. Leon, isprovociran i na rubu živaca prijeteći krene na barunicu, na što se ona uplaši, krene bježati, no Leon je sustiže i ubije.

Književni rod i vrsta djela - drama u tri čina (psihološko-socijalna)

Mjesto radnje - Zagreb

Tema - Propast bogate i ugledne aristokratske obitelji Glembaj

Vrijeme radnje - jedna kasnoljetna noć, godinu dana prije rata 1914. - 1918. od jedan do pet u noći (1. čin: između jedan i pola tri; 2. čin: između pola tri i pola četiri; 3. čin: oko pet)

O djelu - Radnja se u drami odvija u 3 čina
1. čin: prikazuje sukob Leona s glembajevskom sredinom
2. čin: sukob Leona i oca; Glembajeva smrt
3. čin: Leone – barunica Castelli – Beatrice; baruničina smrt

Likovi

- Ignjat Glembay, bankar, direktor poduzeća Glembay Ltd. (69 godina)

- Barunica Castelli-Glembay, njegova druga žena (45 godina)

- Dr. Leone Glembay, sin Ignjata i prve supruge rođ. Basilides-Danielli (38 godina)

- Angelika Glembay, udovica starijeg Glembayevog sina Ivana (29 godina)

- Fabriczy, bankar Glembaya, veliki župan (69 godina)

- Dr. Puba Fabriczy, advokat, pravni savjetnik poduzeća Glembay Ltd. (28 godina)

- Dr. med. Altman, liječnik (51 godina)

- Dr. theol. et phil. Silberbrandt, baruničin ispovjednik (39 godina)

- Oliver Glembay, sin barunice Castelli i Ignjata Glembaya (17 godina)

- Sobarice, gosti

Leone i Ignjat Glembaj - Leone i otac su različiti: Ignjat je poslovan i racionalan bankar, predstavnik građanstva koji uživa u gomilanju i udobnosti, čovjek kojem je novac pretpostavka svih vrijednosti, preduvjet čovjekove sreće. On je nezainteresiran za Leonovo slikarstvo, smatra ga bezvrijednim kao i Leonov poziv, a Leoneu je kao umjetniku stran njegov materijalizam, a mržnja se pojavljuje i zbog Ignjatova odnosa prema njegovoj majci. Svoju viziju oca Leone prikazuje crtajući očevu posmrtnu masku koju, na žalost svih nazočnih, uništava jer nije prikazao kako treba donju čeljust koja je za njega materijalno obilježje glembajevštine, toliko bitne u viziji očeva lika.
Leone je srušio očevu viziju sretnoga braka (koja se temeljila na vjerovanju da ga Charlotte voli) razotkrivajući njezin preljub sa Silberbrandtom, što je početak Glembajeva kraja.

Krleža nam likove i njihove sukobe otkriva kroz dijaloge i didaskalije. Dijalozi su nositelji dramskoga jer kroz njih izbijaju osjećaji i unutrašnji sukobi i odnosi. U početku su ti dijalozi kratki. Ton je prividno smiren, česte su stanke, naglašavanje pojedinih riječi, ali kako se događaji odvijaju i temperatura raste, ton se povisuje pa se Krleža služi gradacijom u razvijanju dijaloga.

Čin prvi - Crveni salon. Na zidovima se nalaze petnaestak portreta obitelji Glembay. Sve je puno gostiju. Na sceni stoji Sestra Dominikanka Angelika, udovica Ivana Glembaya, (najstarijeg sina Ignjata Glembaya) i promatra portrete.Vitka je i otmjena, ruke skriva u naborima rukava. Uz nju stoji Leone Glembay. Ima prosjedu kosu, rijetku bradu, bez brkova. U ustima ima lulu. Leone počinje razgovarati o Kantu i Euleru te o logici i matematici.  Prvi put izlazi na vidjelo da je Leone zaljubljen u Angeliku kada joj govori da je ona jedino u što vjeruje u glembayevskoj kući. Govori joj da ju je gledao cijelu večer. Angeliki postaje neugodno. Dolaze do portreta Angelike i počinju razgovarati o njemu. Dolaze Fabriczy i Silberbrandt. Svi razgovaraju o portretu. Dok ga Fabriczy i Silberbrandt hvale Leon u njemu stalno nalazi pogreške. Angeliki postaje neugodno pa odlazi do drugih portreta. Svi dolaze za njom. Ona počinje ispitivati Fabriczya o ljudima na portretu. Dok Fabriczy govori o njihovim dobročinstvima Leone priča da je točno da su svi Glembayevi varalice i ubojice kako je rekla stara Barboczyjeva. Fabriczy je bio začuđen tim njegovim stavom. Dolazi Puba tražeći barunicu. Sav je razdražljiv jer se nitko osim njega ne brine za nedavni događaj. Govori o napisima u tisku koji nepovoljno govore o obitelji Glembay i posebno barunici.

Smatra da to treba demantirati u novinama. Uto dolazi Glembay i govori da to nije potrebno. Svi prisutni očituju se što treba napraviti. Poslije svirke na klaviru u prostoriju dolazi barunica. Govori da su je oslobodili i da o tome više ne govore jer je uzrujavaju. Puba pita Glembaya što da radi. Ovaj odgovara da se tome protivi, a barunica govori da je boli glava. Puba počinje čitati članak u kojem se sve objašnjava: Sinoć se oko devet sati s trećeg kata bankarove kuće bacila krojačka radnica Fanika Canjeg zajedno s sedmomjesečnim djetetom nakon što je bila izbačena iz Glembayeve kuće. Prije toga njenu je svekrvu pregazila barunica sa svojom kočijom, ali bila je oslobođena optužbe. Članak optužuje barunicu za ubojstvo svekrve i krojačice. Glembay više ne može slušati i traži Pubu da prekine čitati. Puba počinje govoriti kako bi trebali napraviti demante na takve članke u tisku. Glembay opet ustaje protiv toga. Leone cijelo vrijeme pozorno slušajući govori im da nikakvim riječima ne mogu oživjeti mrtvu ženu. Barunica se buni ne misli li on da je ona za to kriva. On pređe preko tog pitanja. Počne govoriti da je razgovarao s tom ženom i da je ona tražila samo jednu Singericu. On joj je rekao neka se ne ponižava i neka ode. Kada je otišla, otišao je i kupio Singericu te poslao na njenu adresu. Puba u tome vidi priliku da se demantiraju novine, a Leone tom ne može vjerovati. Barunici je svega dosta, zove psa i s pratnjom izlazi iz sobe na terasu, a zatim i u vrt. U daljini se čuje grmljavina. Dolazi do svađe Leonea i Silberbrandta.  Silberbrandt govori da je čuo razgovor između Leonea i krojačice i da je čuo da je Leone rekao da bi najbolje bilo da se baci kroz prozor. Leone na to odgovara optužujući barunicu i njenom lažnom dobročinstvu. Silberbrandt je počinje braniti, a Leone ga optužuje da je baruničin ljubavnik. To sve sluša Glembay na terasi. Gosti odlaze. Neki od njih pričaju o vezi Leonea i Angelike.

Čin drugi - Zbiva se trideset minuta poslije. Sve se zbiva u sobi Leonea Glembaya. On pakira kovčege. Tu se nalazi i Silberbrandt. Optužuje Leonea da ga nije trebao optužiti pred svima. Da mu je to rekao u četiri oka još bi mu i mogao oprostiti, ali ovako ne zna. Leone se gotovo i ne obazire na Silberbrandta. Netko pokuca. Ulazi Glembay. Leone mu govori da sjedne.  Glembay ostane stajati. Silberbandt se ispriča i povuče iz sobe. Nastavlja se dijalog između oca i sina. Počinju govoriti o Leonovu slikanju, grmljavini, nekom nécessaireu stalno izbjegavajući temu. Konačno Leone upita zašto je došao. Glembay mu govori da je čuo svaku njegovu riječ i da li je to istina. Leone govori da je suvišno da razgovaraju. Glembay želi da prijateljski razgovaraju, ali Leon to odbija. Glembay traži dokaze, a Leon kaže da ih nema. Leon počinje razgovarati o obitelji. Govori da je barunica za sve kriva. Njegova se sestra Alis se utopila jer je saznala da je mladić u kojeg se zaljubila ljubavnik barunice. Također optužuje barunicu za smrt majke koja se otrovala. Govori kako se sjeća da je odmah sljedećeg dana barunica došla k njima s kitom ljubičica i psom i da nije ni izmolila Oče naš, a već se prekrižila i otišla u salon.

Glembay mu govori da mu je mjesto u ludnici i da je to Daniellijeva krv, a ne Glembayeva. Leone optužuje oca da je barunici kupovao darove i vile dok je još majka bila živa i da još uvijek od njega uzima novac kojim bi se mogla nahraniti cijela zemlja. Glembay odgovara da ga je barunica naučila živjeti i da nema nikakvo prava da je optužuje. Tada se počinju svađati o novcu i imovini koju je u obitelj donijela Leoneova majka. Ponovo se vraćaju na to kako je Leone optužio barunicu da ima ljubavnika. Leone Glembayu daje pisma, nađena kod nekog Skomraka koji se ubio zbog barunice, pisana baruničinim rukopisom i potpisom Mignon. Glembay pisma ne priznaje. Tada Leone počinje vrijeđati barunicu što rezultira provalom bijesa kod Glembaya koji konačno dva puta udari Leonea raskrvavivši mu lice. Leone napokon priznaje da je barunica i njega zavela i da zbog toga jedanaest godina nije dolazio. Glembaya počinje probadati srce. Zove slugu da ode po barunicu. Ne mogu je naći u sobi. Glembay postaje sumnjičav. Barunica dolazi, a Glembay je pita gdje je bila. Ona slaže da je bila u vrtu jer ima migrenu. Glembay ponavlja: - M-m-m-i-gre-na? U tom mumljanju padne. Barunica izvan sebe traži da netko donese leda.

Čin treći - Glembayeva spavaća soba. Na postelji leži Glembay. Do njegovih nogu, na klecalu, kleči sestra Angelika. Leone slika oca. U naslonjaču sjede Fabriczy, Silberbrandt i doktor Altmann. Svitanje. Na telefonu razgovara Puba Fabriczy dogovarajući sastanke odbora. Fabriczy, Altmann i Silberbrandt razgovaraju o smrti. Dr. Altmann o smrti razgovara s medicinskog, a Silberbrandt s vjerskog stajališta. Leone nije zadovoljan skicom i potrga je, a Puba uzima komadiće i na stolu ih slaže u cjelinu. Leone govori o svom snu o mrtvim ribama govoreći da to nije dobro. Puba govori preko telefona i saznaje da je u banci pasiva više od pet milijuna.  Dolazi barunica i moli Angeliku da ode po kravatu za Glembaya. Ostaje sama s Leoneom. Pita ga zašto je mrzi, što mu je skrivila. On šuti. Govori Leoneu da je on bio jedina traka svjetlosti u glembayevskoj kući. Govori kako je njen sin već poprimio glembayevska obilježja, kako se u njemu već razvija zločin. Vraća se Angelika. Donosi kravatu. Leone odlazi na telefon. Vraća se i govori barunici da je treba direktor Trgovačke banke. Angelika i Leone ostaju sami.

Leoneu postaje slabo. Angela ga dovodi do divana. On legne. Leone joj govori kako je dotukao Glembaya. Govori da postoji samo jedno rješenje, a to je ubiti se. Dolazi barunica poput luđakinje. Govori da je Glembay nitkov, hulja, da ju je pokrao. Angeliki govori da glumi, da je drolja, da je ljubavnica kardinala. Leone joj govori: - Marš napolje. Ona mu govori da je ta kuća njeno vlasništvo, da je nitko ne može otjerati. Opet optužuje Glembaya. Leone joj govori da je uzeo samo ono što je ona od njega krala sve te godine. Govori joj da šuti. Barunica optužuje da su svi Glembayevi ubojice i varalice. Leone uzima škare s govori: - Ni riječi više! Barunica počne vikati što hoće od nje. Leone je želi pograbiti, ali ona pobjegne. On potrči za njom. Čuje se lupanje vratima, razbijanje stakla. Barunica viče: - Pomoć! Ulazi sluga i uzima instrumente dr. Altmanna. Govori da je barunica zaklana. Angelika stoji poput kipa. Cvrkut ptica u vrtu.

________________________________

Miroslav Krleža - Gospoda Glembajevi

Osnovna tema drame Gospoda Glembajevi je propast porodice Glembaj, a na globalnom planu prikaz društva u celini i njegovog moralnog sunovrata.

Mesto i vreme radnje - Radnja lektire je smeštena u grad Zagreb, a vreme radnje je vrlo kratko. Reč je o jednoj letnjoj noći 1913. godine, s tim da se precizno zna da je to doba od 1 do 5 po noći.

Drama Gospoda Glembajevi spada u psihološko – socijalnu dramu. Radnje drame se odvija u tri čina. Gospoda Glembajevi je najpoznatija drama Miroslava Krleže.

U čitavoj drami je prisutan opis unutrašnjeg nemira svakog od likova pojedinačno. Uz to pisac pruža vrlo jasnu sliku mana njegovih junaka, koje se mogu tumačiti i na globalnom planu. Prisutne su podvale, materijalni interes, ali i ljubavne igre koje gotovo uvek prate aristokratiju. Da bi uveo čitaoca u dramu Gospoda Glembajevi, Miroslav Krleža koristi opis doma porodice Glembajev.

Ubrzo čitalac upoznaje likove drame... U kuću porodice čuvenog zagrebačkog bankara se posle mnogo godina vraća njegov sin iz prvog baraka, Leon. Vrlo brzo po njegovom dolasku na svetlo dana izlaze sve one nesuglasice zbog kojih je ovaj mladić napustio svoj dom... On ocu otkriva pravu prirodu njegove druge žene, baronice Kasteli. Međutim, otac mu u prvi mah nije poverovao, jer je čitaocu vrlo jasno stavljeno do znanja kakvo mišljenje stari Glembajev ima o svom sinu iz prvog braka...

Nažalost, čitalac ubrzo shvata da je Leon ipak bio u pravu... ali sada je kasno, jer je stari Glembajev doživeo infarkt i umro. A njegova udovica pokazuje pravo lice... Leon ubija maćehu... a porano, drama se završava rečenicom: - Cvrkut ptica u vrtu. Dakle, život se nastavlja, iako su stari Glembajev i njegova druga supruga izgubili živote, život teče dalje. Paradoksalno ili ne, ali tako je.

Vrlo kratkim vremenskim razdobljem u koji je Krleža smestio radnju lektire Gospoda Glembajevi dobijeno je na dramatici.

Pomoću dijaloga Miroslav Krleža otkriva sukobe likova drame Gospoda Glembajevi. Na početku dela su prisutni kraći dijalozi, naizgled smireni, ali kako radnja odmiče oni su sve dinamičniji.

U drami Gospoda Glembajevi, Miroslav Krleža postiže jedinstvo vremena, mesta i radnje – sva tri čina drame se odvijaju u kući starog bankara Ignjata Glembajeva, te se vremenski nastavljau jedan na drugi.

Uvod u dramu je opis kuće porodice Glembajev. Čitalac upoznaje Angeliku, ženu pokojnog Ivana Glembajeva, koja sa znatiželjom razgleda porodične portrete. Uz nju je i Leon Glembajev, brat njenog pokojnog muža, koji se posle mnogo godina vratio kući. Vodi se naizgled neobavezan razgovor o matematici i logici. Čitalac saznaje da je Leon zaljubljen u Angeliku... Leon u razgovoru sa advokatom preduzeća i ispovednikom njegove maćehe govori o porodici Glembajev, te iznosi tvrdnju da su svi Glembajevi varalice i ubice... Leon je primetno razdražljiv i besan zbog događaja koji se nedavno zbio, a u koji je uključena njegova maćeha. Ubrzo se Leon sukobljava sa maćehom, te na kraju prvog čina optužuje njenog ispovednika da joj je i ljubavnik. Sve to sluša njegov otac...

Naravno, nemoguće je dramu Gospoda Glembajevi do poslednjeg detalja, te vam dajemo samo okviran sadržaj dela...

U drugom činu lektire Gospoda Glembajevi, koji se odvija samo pola sata posle prvog i to u sobi Leona Glembajeva. Dolazi mu otac, ne bi li saznao da li je istina sve ono što je čuo o svojoj sadašnjoj ženi, a što je izašlo iz usta njegovog sina. Leon mu govori da je sve istina, pa čak kaže i da je maćeha zavela i njega samog davno, pa je to bio razlog da se ne vraća toliko dugo. Starom Glembajevu je pozlilo...

Treći čin se odvija u sobi starog Glembajeva... On ubrzo umire, a njegova žena saznaje da je ostala bez novca, te iunosi brojne ružne reči na račun svog, sada već pokojnog muža, čime pokazuje svoju pravu prirodu. I Leonu je pozlilo... pomaže mu Angelika, a baronica i dalje iznosi vrlo ružne stvari, što dovodi do toga da je na kraju drame Leon zakolje...

Ovo je dakle samo ukratko prepričavanje, jer je zaista nemoguće ovo delo prepričate uz sve detalje.

Glavni likovi - Ignjat Glembajev je glava porodice, uspešan bankar, vrl oracionalan poslovan čovek. Njegovim likom Krleža prikazuje grašanski stalež, koji samo gomila novac i smatra ga glavnim izvorom sreće.

Sin mu je sušta suprotnost. Mržnja koju Leon oseća prema ocu potiče od njegovog odnosa prema pokojnoj ženi, Leonovoj majci. Ali, on uspeva da mu se osveti, jer je upravo on zaslužan za takozvani početak kraja starog Glembajeva.

Citati iz drame Gospoda Glembajevi

Čovječe, sjeti se da si ravan onome pred kim se ponizuješ, i ne ponizuj se! Hodaj uspravno, ne plači pred tuđim vratima, jer iza tih vrata za tebe nema nikoga, pljusni i pljuni, ali se ne ponizuj.

Da vi stanujete u onoj sobi, vi biste skočili sa svim svojim moralnim autoritetima i citatima zajedno.

U stvarnu istinu se može ući samo srcem, Leona, samo srcam. Logikom i duhovitim rečima, nikako.

I eto, to je moje unutarnje protuslovlje: mjesto da sam matematičar, ja slikam. S tim raskolom u sebi, što može čovjek postići više od diletantizma?

__________________________________

Miroslav Krleža - Gospoda Glembajevi

Krleža je u svoj literarni svet uveo porodičnu lozu Glembajevih. Najpre je napisao prozne fragmente i uradio genealoško stablo porodice, a potom je iz te građe oblikovao svoj dramski ciklus Gospoda Glembajevi, U agoniji i Leda. Ovim socijalno-psihološkim dramama Krleža je dostigao vrhunac u svom dramskom stvaranju.

Drama Gospoda Glembajevi zasniva se na sukobu oca i sina. U podtekstu sukoba je hamletovski motiv: osveta zbog majčine smrti. Ali je ovo samo dublji psihološki povod, dok je suštinski razlog sukoba moralne prirode - različito gledanje oca i sina na porodično stanje, porodične odnose, prošlost i sadašnjost porodice. Svi sukobi se odvijaju na liniji Leone - ostali: Ignjat Glembaj, barunica Kasteli, Puba, Silberbrant. Emocije su prenapregnute i negativne, atmosfera mučna i mračna. Jedina svetla tačka u tom glembajevskom moralnom mraku je Angelika Beatriče - mlada, lepa, dosto- janstvena, smirena i dobra. Dramska radnja je dobro motivisana od početka do kraja na principu proizilaženja potonjeg iz prethodnog.

Struktura drame - Drama ima tri čina koji nisu podeljeni na pojave. Razlog ove celovitosti činova treba tražiti u tematskom središtu drame, u prirodi dramske radnje, u prirodi njenih aktera. Tema drame je poslednji čin moralno-materijalnog i fizičkog propadanja Glembajevih, a njeno središte čini sukob oca i sina, koji je toliko emotivno napregnut i opterećen mržnjom i netrpeljivošću da dovodi do smrti Ignjata Glembaja. Dramska radnja je puna naboja, stalno je u naponu i kretanju, kulminacione tačke se pojavljuju na više mesta. Ličnosti su napregnute, psihološki napete, u stalnom unutrašnjem treperenju; njihove replike nezadrživo teku uz snažnu retoriku i bogati emotivni registar. Sve to ne dozvoljava kidanje i zaustavljanje dramskih tokova, odnosno razvijanje činova na pojave. Međutim, i gledalac i čitalac jasno razaznaju smenjivanje pojava (promena ličnosti na sceni odlaskom ili dolaskom) pa i ne smeta što to nije učinio pisac. Sa aspekta čitaoca izostavljanje pojava je dobar umetnički potez jer bi one samo ometale čitaočevu pažnju i koncentraciju. Da je dinamizam dramske radnje glavni razlog odustajanja od razbijanja činova na pojave, pokazuje primer drugog čina. U njemu je glavni sukob drame, sukob oca i sina, Glembaja i Leona. Ovaj sukob je snažan, pun jakih emocija, teških reči, snažne ironije - radnja ima vratolomni tok. Zato u ovom činu ima samo četiri pojave od kojih su prva, druga i četvrta kratke po obimu i prazne po sadržini, dok je treća pojava najobi- mnija i najnapregnutija.

Uvid u strukturu činova, odnosno u broj pojava po činovima, daje interpretatoru značajne informacije na osnovu kojih se mogu izvesti relevantni vrednosni zaključci o dramaturškoj poetici Miroslava Krleže, ali i zaključci o aktivitetu i mestu u dramskoj priči pojedinih dramskih junaka.

Prvi čin - Crveni salon.

1. Leone - Angelika. O slikarstvu, o nameri da izradi Angelikin portret. Tihi flert, koji Angelika ne trpi, ali sa zanimanjem sluša.

2. Leone - Angelika - Fabrici - Silberbrant.

Rasprava o Angelikinom portretu okačenom među ostale slike porodice Glembaj. Rasprava o portretima ostalih Glembajevih. Leone komentariše ličnosti portretisanih; njegovi komentari su negativni i uvredljivi za porodicu.

3. Puba - Leone. Puba o poslovima. Leone nezainteresovan. Slučaj Rupert - Canjeg.

4. Glembaj - Altman - Puba - Leone. O slučaju Rupert - Canjeg.

5. Glembaj - Altman - Puba - barunica Kasteli - Baločanski - Oliver - Leone.

O slučaju Rupert - Canjeg.

6. Pređašnji - Silberbrait. Čitanje članka iz novina: "Epilog jedne tragedije".

7. Glembaj - Altman - Puba - barunica Kasteli - Baločanski - Fabri- ci - Leone. O slučaju Rupert - Canjeg.

8. Pređašnji - Silberbrant.

Leone o Faniki Canjeg, o bezdušnosti Glembajevih - on jedini govori prave stvari, one koje nikako ne odgovaraju barunici. On je oštar i sarkastičan. Leone sve više ulazi u sukob sa Glembajevima. Čuje se grmljavina iz daljine. Baca u lice svima njihovu pokvarenost i nemoral, pre svega Silberbrantu.

9. Altman - Puba - barunica Kasteli - Baločanski - Fabrici - Glembaj. Glembaj je čuo sve što je Leone rekao Silberbrantu.

Drugi čin - Gostinska soba.

1. Leone - Silberbrant. Moli Leona da povuče svoje reči u vezi sa barunicom Kasteli.

2. Leone - Silberbrant - Glembaj. Skoro prazan, kurtoazan razgovor pred buru.

3. Leone - Glembaj.

Glembaja interesuje istina o odnosu Silberbranta i barunice; očekuje da nije istina ono što je čuo. Rasprava oca i sina: obojica jedan drugome govore najružnije stvari - Glembaj o Leonovoj majci, Leone o Glembajevoj ženi. Otac i sin su dva udaljena sveta, dva potpuno tuđa bića, bez trunke osećanja za onog drugog.

4. Leone - Glembaj - Kamerdiner - barunica Kasteli. Glembaj zove barunicu da se suoči s njom ali iznenada umire.

Treći čin - Spavaća soba.

1. Angelika - Leone - Fabrici - Silberbrant - Altman - Puba. Razgovor o smrti. Leone skicira Glembajevu posmrtnu masku.

2. Angelika - Fabrici - Altman - Puba. Razgovor o teologiji i medicini.

3. Pređašnji - Leone. Leone nije zadovoljan skicom posmrtne maske pa je cepa. Puba obavlja telefonske razgovore.

4. Leone - Angelika. Leone o finansijskom krahu Glembajeve firme.

5. Leone - Angelika - Kasteli. Barunica nastoji da se pomiri sa pastorkom.

6. Leone - Kasteli. Uzajamno optuživanje. Leone daje barunici pesme njenog udvarača.

7. Leone - Kasteli - Angelika. O opremanju pokojnika. Telefonski poziv za barunicu.

8. Angelika - Leone. Leone joj se ispoveda. O glembajevštini u sebi.

9. Angelika - Leone - Kasteli. Verbalni sukob Leona i barunice Kasteli koji se pretvara u fizički obračun. Leone ubija barunicu Kasteli.

Krležine didaskalije su osobene, originalne i veoma funkcionalne. Kao epski element dramske strukture, one ovde zapravo i imaju "epsku širinu" i detaljnost sa bogatom i raznovrsnom sadržinom. U sadržinu didaskalija ulaze: sasvim jednostavna uputstva glumcu ili reditelju (malo je ovakvih primera); opis scene i scenografije, rekvizita i ambijenta; detaljni opisi ličnosti koje se najavljuju - portret, karakter, moralne skice, psihologija; informacije o društvenom statusu ličnosti, njenom obrazovanju, mentalitetu.

Na početku čina ili pri najavljivanju novog aktera dramske priče (inače u ovoj drami pojave nisu označene), Krleža će vrlo detaljno i precizno opisati scenu sa svim pojedinostima (nameštaj, prozori, vrata, predmeti, slike, i tako dalje), posebno insistirajući na detaljima koji su značajni za tok dramske radnje, za karakterizaciju likova, za dočaravanje atmosfere. Didaskalija na početku prvoga čina zauzima dve stranice - tu je opis scene, opis atmosfere, opis likova:

Crveni salon sa žutom brokatnom garniturom šezdesetih godina. U pozadini dvokrilna vrata, otvorena, s perspektivom na nekoliko otvorenih i rasvetljenih soba. Lijevo terasa, odvojena od scene staklenim pomičnim vratima (...) Na zidovima crvenog salona oko petnaest portreta gospode Glembajevih. (...) Kasno je. Gosti odlaze iz blagovaonice desno i prolaze sobama u perspektivi pozadine. (...) Živa, banalna i Glasna konverzacija na odlasku (...).

Posebno su detaljne didaskalije koje najavljuju novu ličnost na sceni: opis izgleda (a preko toga i karaktera) junaka vrlo je detaljan, posebno u onim elementima koji ukazuju na narav, karakter i psihologiju dramskog junaka:

Presvijetli Gospodin Titus Andronikus Fabrici umirovljeni veliki župan, stari je bonvivan, čija je svaka pojedina skupocjena nit frizure virtuozno položena preko plješive lubanje (...). Njegova uspravna još i besprijekorna elegantna pojava (...) Njegove kicoški ispeglane hlače, njegovo zubalo, fine, odnegovane gospodske ruke sa zlatnom narukvicom i ogromnim pečatnjakom, sve je to starački uredno i pedantno čisto. Stari iskusni epikurejac, koji ljubomorno pazi na svaku minutu svoje šezdeset i devete godine.

Krleža neguje i didaskalije kojima predočava psihologiju junaka, tačnije, psihološke nemire i sukobe u njemu samom, koji se manifestuju postupcima ili pokretima:

Igra ruku i živaca oko te lule abnormalno je intenzivna.

A onda se sav skupi nervozno oko svoje lule.

Ustao je pogođen. U njemu kuha. On raste iz depresije u violenciju.

Svi navedeni primeri jasno pokazuju da su tekstovi didaskalija vrlo bliski tekstovima romana - ima se utisak da potiču iz nekog proznog dela. Ovaj utisak ne vara: Krleža je prvo pisao prozu o Glembajevima i na njenoj građi je oblikovao svoje drame.

Socijalna drama - Krleža je angažovan pisac. To je u celokupnom svom književnom delu - od poezije, preko proze i drame, do eseja i polemika. Građa koju je prikupio za knjigu o Glembajevima, takve je prirode da se ne može mimoići socijalni momenat. Socijalno je u samoj porodici Glembajevih, u njihovom poreklu i poreklu bogatstva, u porodičnim odnosima i odnosima sa spoljašnjim svetom. Glembajevština, a pod tim se podrazumeva skup naravi članova porodice iz više generacija, ima socijalnu osnovu. U ovoj drami je socijalni momenat snažno naglašen uvođenjem priče o porodici Rupert, koja je tragično završila, a takav završetak povezan je sa porodicom Glembajevih. Ovaj slučaj je i povod da dođe do vrlo mučnog verbalnog sukoba Leona Glembaja sa celom porodicom, njenim pravnicima i ispovednicima. Leone je oštar, sarkastičan, pribran i ubojit. Čitalac Krležinih dela odmah će osetiti da je Leone, u stvari, Krleža: ne samo po stilu i tonu verbalnog obračuna, nego i po snažno izraženoj simpatiji za one koji pate u siromaštvu i bedi. Leone Glembaj u ovoj situaciji ni malo ne liči na Glembajeve. Mlada žena, sa detetom od sedam meseci, koja je izgubila muža i svekrvu, moli Glembajeve (barunicu Kasteli) da joj pruži pomoć - kupi singer šivaću mašinu kako bi šivenjem izdržavala sebe i dete. Barunica Kasteli nekoliko dana neće da je primi. Kad je Leone vidi uplakanu pred vratima, savetuje joj ,da se više ne ponizuje i neka više ne dolazi" jer "nju neće pustiti pred barunicu bez vizitkarte". Leone ima razumevanja, kupuje mašinu i šalje na stan sirote žene, ali kasno: ona se bacila sa trećeg sprata zajedno sa detetom. Leona dovodi do besa pokvarenost Glembajevih i njima bliskih (pravnik i sveštenik) koji u horu odbacuju svoju krivicu i za nesreću porodice Rupert i za bedu samohrane majke. On će u jednom trenutku, govoreći o tome kako treba prići siromašnom stvorenju i šta mu kazati kao utehu, savet ili pomoć, progovoriti kao pravi tribun ugnjetene sirotinje:

Čovječe, sjeti se da si ravan onome pred kime se ponizuješ, i ne ponizuj se! Hodaj uspravno, ne plači pred tuđim vratima, jer iza tih vrata za tebe nema nikoga, pljuni i pljusni, ali se ne ponizuj.

Krleža vrlo vešto i pažljivo vodi svoga dramskog junaka iz situacije u situaciju. On od Leona ne pravi revolucionara i borca za socijalnu pravdu, ali ga izdvaja iz glembajevskog morala, čini ga svesnim glembajevskog u sebi, ali ga čini i svesnim beguncem iz glembajevskog moralnog brloga. Leone će na kraju trećeg čina ispoljiti svoju glembajevsku krv ubijanjem (makazama) barunice Kasteli, ali je on pre toga dovoljno pokazao želju da se otrgne glembajevskog u sebi - njegova beskompromisna kritika porodice Glembajevih pokazuje njegovo sve veće udaljavanje od Glembajevih. Bez Leona Krleža ne bi mogao da iskaže svoju društvenu kritiku jer drugačije sredstvo za to ne postoji u drami.

Psihološka drama - Psihološka supstanca je snažno prisutna u drami. Samo opredeljenje piščevo da do kraja razobliči glembajevštinu, oličenu u Ignjatu Glembaju, barunici Kasteli i Leonu, tražilo je finu psihološku analizu likova i njihovih odnosa. Psihološko se predočava na četiri načina:

1. epskim sredstvima - didaskalijama;

2. dramskim sredstvima - dijalogom i verbalnim sukobima;

3. lirskim sredstvima - snažna preživljavanja i unutrašnji lomovi;

4. metaforičko-simboličkim sredstvima - gromovi, munje, vetar.

Vrlo obimna didaskalija na početku prvoga čina predočava Leona u por tretu, ali i sa kratkim zapažanjem o psihološkom aspektu njegove ličnosti: "Igra ruku i živaca oko te lule abnormalno je intenzivna". Igra ruku otkriva nervozno stanje, unutrašnje nemire, stanje koje dovodi čoveka pred pitanje: šta ću s rukama. Da je to tako, pokazuje prva Leonova rečenica izgovorena u ovoj drami, neposredno posle opisa igre ruku: "Mutio je sve to u nama, draga moja dobra Beatriče, nevjerovatno mutno". Sa tim mislima je živeo u inostranstvu, sa njima je i sada, i ne zna šta da čini: mutna (i prljava) prošlost mu smeta, smeta mu glembajevsko u sebi, ali i sve što ga okružuje: prostor, slike, stvari, ljudi. Njegova rasprava o slučaju Rupert - Canjeg bila je žestoka i beskompromisna, pa ga je stigao i psihološki premor: "A onda se sav skupi nervozno oko svoje lule". Kada Glembaj dolazi u njegovu sobu, "u njemu vidljivo potitravaju svi nervi. Igra se nešto oko svoje lule i šuti". Očev dolazak ga zbunjuje, zna zašto je došao, a nema šta da mu kaže. Predoseća buru, zato je nervozan, jer mu sukob, još sa ocem, nikako ne prija. Na Glembajeve reči "ustane nervozno kao da je uboden", ali će odgovoriti ironičnim pitanjem o razlogu kasne posete. To pitanje iritira Glembaja: "Ustao je pogođen. U njemu kuha. On raste iz depresije u violenciju". Psihološka napetost raste u obojici, a "Leone raste u nemiru i vidljivo se jedva savladava". Tako Krleža iz situacije u situaciju komentariše psihološko stanje svoga junaka, primenjujući čisto narativni postupak opisa psihološkog stanja. Njegove didaskalije imaju jasnu funkciju - da glumcu i reditelju budu putokaz. To im je čisto praktična, zanatska funkcija. Ali za čitaoca didaskalija ima umetničku funkciju - pomaže mu da pronikne u psihološko stanje junaka i potpunije shvati njegovu prirodu, htenja i ponašanje.

Dramska sredstva psihološkog predočavanja likova su verbalni sukobi i dijalog kao sredstvo ispoljavanja ličnosti - njegova sadržina i priroda. Sasvim je prirodno da je dijalog u suštini dramskoga roda i da bez njega nema ni drame. Ali dijalog nema u svakoj drami podjednaku dramsku vrednost - nekada služi za ispoljavanje stavova i mišljenja, nekada je on više okrenut govornom licu nego okolini i sagovornicima; nekada je smiren i kontemplativan, nekada napet do prskanja, pun emotivnog naboja, obojen ironijom ili sarkazmom. Krležin dijalog poseduje dramsku tenziju, sredstvo je verbalnog obračuna, radnji daje furiozan tok. Zato u drami Gospoda Glembajevi nema pojava jer napetost ljudskih odnosa, varničav dijalog, eksplozivne emocije traže jedinstven i neprekinuti tok. Postoji bitna razlika u prirodi dijaloga pojedinih učesnika dramske priče. Dijalozi (i dijaloške replike) Pube, Fabricija i Silberbranta su ispunjeni frazama, pravničkim konstrukcijama, učenim izlaganjima. Dijalozi Angelike i Leona obojeni su nežnošću i tihim flertom (Leone), uzdržanošću i neosetnim odbijanjem (Angelika). Leonov dijalog sa Silberbrantom i ostalima oko morala Glembajevih i posebno barunice Kasteli, pun je napetosti, snažnih izliva negativnih emocija, poltronske psihologije i ubitačne ironije. Leonove replike u ovom dijalogu unele su pometnju kod glembajevaca i inicirale dalji burni tok dramske radnje. U drugom činu su ključne dve dijaloške situacije: Silberbrantovo puzanje pred Leonom i nedostojanstveno srozavanje; obračun između oca i sina. Ova druga situacija (treća po redu u drugom činu) ima prirodan razvojni tok - od uvodnih skoro praznih i kurtoaznih replika prekidanih čestim pauzama, do gromovitih replika ispunjenih netrpeljivošću i mrž- njom koje sve više dobijaju u intenzitetu, sa sadržinom koja deluje ubitačno na Ignjata Glembaja. Ovaj verbalni sukob prerasta u fizički obračun i odvodi Ignjata Glembaja u smrt.

Lirska sredstva psihološkog predočavanja likova su snažna preživljavanja i psihološki lomovi. U dramskom delu nije moguća šira primena ovog sredstva pošto u osnovnom dramskom tekstu (izvan didaskalija) nije moguće predočavanje opisa psihološkog stanja ili direktnog unutrašnjeg monologa, glavnih nosilaca lirskog i liričnosti u književnom umetničkom tekstu. Lirsko zrači iz replika dijaloga Leona i Angelike posle smrti Ignjata Glembaja. Leone krivi sebe zbog očeve smrti:

Još u poslednjoj sekundi meni je bilo jasno da će se dogoditi zlo, ali je strast bila jača od pameti! Glembajevski imperativ, taj me je savladao, i ja sam se zaprljao u svojoj vlastitoj krvi.

Angelika pokušava rečima privrženosti i poštovanja, sa značajnom dozom nežnosti i topline, što dotle nije ispoljavala, da ga opusti i ohrabri:

Ne, Leone, sve to nije tako crno. (...) A konačno, ti, kraj svog velikog svijetlog talenta, kraj svoje superiorne inteltencije, Leone, ti nemaš nikakvog razloga...

Metaforičko-simbolična sredstva predočavanja psiholoških stanja su prirodne pojave - gromovi, munje, vetar, kiša. Upravo je drama Gospoda Glembajevi školski primer umetničkog funkcionisanja zvučnih i svetlosnih efekata. Umetničke vrednosti ovih efekata jednako su dejstvujuće u pozorišnoj predstavi (kada ih gledalac opaža sluhom i vidom, dakle neposredno) i pri čitanju kada čitalac zamišlja ove fenomene i istovremeno povezuje njihovo manifestovanje i narastanje emotivnog naboja i sukoba između oca i sina. Krleža izdašno unosi u dramski tekst naznake munja i gromova, vetra i kiše, ali to čini postupno, u skladu sa nastajanjem i razvijanjem psihološkog i dramskog sukoba. Negde pri kraju prvog čina, baš onda kada Leone govori o nemoralu maćehe barunice Kasteli, najavljuje se u didaskalijama:

U daljini grmljavina koja polagano dolazi bliže.

Grmljavina dolazi bliže.

Da bi na kraju čina grmljavina dobila na učestalosti i intenzitetu:

U daljini grmljavina.

Ode do otvorene terase i sluša grmlmvinu.

Grmi? Čuješ li?

U drugom činu, koji ima ključno mesto u drami jer se u njemu odvija obračun oca i sina, i do dna se razotkriva glembajevska moralna trulež, zvučni i svetlosni efekti imaju veliku učestalost - pojavljuju se ukupno trinaest puta. Već u uvodnoj didaskaliji na početku čina predočava se: "Vani vjetar i grmljavina u porastu", a poslednja pojava ovih efekata je na sredini čina: "Daleka grmljavina. Poslednje munje. Vetar. Oluja polagano nestaje".

Najjači gromovi i munje javljaju se kada se na sceni pojavljuje Ignjat Glembaj - između druge i treće pojave: "Vjetar, prolom oblaka, gromovi"; "Munje. Vjetar"; "Gromovi tutnje i vjetar". Ovi efekti, jasno je, simbolično ukazuju na snažnu psihološku napetost dramskih junaka, na ključanje emocija u njima (netrpeljivost, mržnja). Oni, dakle, metaforički sugerišu izbijanje snažnog sukoba između oca i sina. A kad sukob izbije, kad proključaju gromovi i munje netrpeljivosti i mržnje - bivaju potisnuti.

Treći čin ne sadrži ove zvučne i svetlosne efekte. Ovde nešto drugo deluje kao muzička pratnja zbivanjima na sceni: cvrkut ptica. Već u didaskaliji pred početak trećeg čina čitamo: "Svitanje. U polovici scene jutarnji cvrkut ptica, što poslije spram finala polagano raste". U toku celoga čina cvrkut ptica se pojavljuje još tri puta, a na kraju, kada sluga izgovori "Gospon doktor zaklali su barunicu", poslednja rečenica u drami glasi: "Cvrkut ptica u vrtu". Dramska priča je dovedena do kraja, još dve smrti u porodici Glembajevih, a izvan njih, izvan njihove kuće, rađa se novi dan najavljen cvrkutom ptica. Priča o Glembajevima je samo jedan detalj, sitnica na ovome svetu koji i dalje nastavlja da živi kao da se ništa nije dogodilo.

Likovi drame - Drama nema mnogo likova - svega deset, bez posluge. Iz toga broja izdvajaju se dva muškarca i dve žene: Ignjat Glembaj, njegov sin Leone, barunica Kasteli (Ignjatova druga žena), Angelika, udovica starijeg Ignjatovog sina Ivana. Tu su još tri aktera dramske priče, tri simbola tri različite profesije. Puba je pravnik, u službi Glembajeve firme i porodice; Silberbrant je teolog, ispovednik barunice Kasteli i informator njenoga sina; Altman, porodični lekar. Sva četiri glavna lika drame aktivno sudeluju u dramskim zbivanjima od početka do kraja, ali je njihov aktivitet različit od čina do čina.

Leone je centralna ličnost drame jer se javlja u 21 od ukupno 22 pojave u drami - on nije aktivan u samo jednoj pojavi ali je i to odsustvo vrlo kratko i za prirodu njegove ličnosti i umetničku funkciju u drami potpuno beznačajno. Leone je umetnik po profesiji, živi u inostranstvu od dana kada je umrla njegova majka, jedanaest godina, ne mari za Glembajeve, ali je svestan glembajevskog u sebi. Jedina ličnost u porodici, koju poštuje i ceni, prema kojoj pokazuje nežnu i toplu naklonost, to je Angelika.

Leonova ličnost je složena i rastrzana suprotnostima. Na samom početku drame on će istaći: "Eto, to je moje unutrašnje protuslovlje: mjesto da sam matematičar, ja slikam. S tim raskolom u sebi, što može čovjek postići više od diletaitizma". U njemu su u stalnom sukobu suprotnosti: egzaktno i racionalno prema umetničkom i fluidnom, pamet i strast, razum i nagon, životinjsko i ljudsko.

Leone je Glembaj ali je najljući protivnik Glembajevih. Negativan odnos prema Glembajevima iskazuje na samom početku drame, u komentarima glembajevskih portreta: ovaj je varao na kartama, onaj je prvi krivo vagao, onaj je ubijao, ovaj poharao zlatara itd. Drugi sukob sa Glembajevima je Leonovo uključivanje u dijalog o slučaju Rupert - Canjeg, kada porodici i njenim braniocima baca u lice istinu o njihovoj pokvarenosti, cinizmu i nehumanosti. On će isticati da ga se ništa ne tiče, da je tu stranac i u prolazu, ali neće moći da se ne angažuje praktično - da sirotici kupi šivaću mašinu i pošalje na kućnu adresu. U tim situacijama Leone ističe dve osnovne ljudske vrednosti: odgovornost za svoje postupke i odbranu ličnog dostojanstva - on će ponižene pozvati da dignu glavu i da se ne ponižavaju. Ovaj sukob će biti povod da Leone dođe u sukob sa baruničinim ispovednikom Silberbrantom otkrivši njegovo nedostojanstveno ponašanje u domaćinovoj kući jer spava sa domaćinovom ženom. Ova istina pogađa Silberbranta jer mu je ugrožena karijera, ali još više pogađa Ignjata Glembaja.

Sukob sa Silberbrantom proizvodi novi sukob - sa ocem Ignjatom Glembajem. Skoro ceo drugi čin ispunjava verbalni, moralni i fizički obračun oca i sina. U tom sukobu ni jedna strana nema skrupula, ni jedna strana ne misli da se povuče. Intenzitet sukoba raste sa svakom novom replikom i novom uvredom. Ako je Leone u početku bio nespreman da uđe u raspravu sa ocem, kako se radnja razvija, sukob raste, on sve više gubi obzire i navaljuje na oca svim sredstvima verbalnog batinanja. Dok Leon vređa oca time što mu ukazuje na sumnjiv moral barunice Kasteli i na njeno sumnjivo poreklo, Ignjat Glembaj uzvraća onde gde je Leone najslabiji: vređa svoju prvu ženu, Leonovu majku, koju ovaj obožava i zna da se ubila zbog Glembajeve veze sa Šarlotom (barunicom Kasteli); to otvara još jednu ranu - smrt sestre Alise. I ova smrt ide na dušu Glembajevih, odnosno barunice Kasteli. Obračun je bespoštedan i ubitačan - Glembaja pogađa kap, a Leone će biti smožden, umoran i potišten. U ovom obračunu glembajevština je provalila na obe strane. Iako oštar kritičar Glembajevih i njihovoga morala, Leone će u besu, posle očevog udarca, pokazati glembajevsku krv - grabežljivu, nemilosrdnu, životinjsku. Ovde se Leone ponaša (i iskazuje) kao Glembaj, ali, u manjoj meri, u njemu je "razum jači od nagona".

Poslednji sukob Leone ima sa barunicom Kasteli (III čin) koja, posle Glembajeve smrti, pokušava da se približi Leonu i odobrovolji ga. Slučaj, međutim, pokreće zbivanja u drugom pravcu. Barunica zatiče Leona i Angeliku u položaju koji ju je iritirao (Leone kleči pred Angelikom, njene ruke su na njegovom čelu) tim više što je već bila besna jer je saznala da je Glembaj potrošio njen novac. Konflikt dostiže vrhunac, Leone juri barunicu sa makazama u rukama, stiže je i ubija.

Leone će stalno naglašavati kako on nema veze sa nečim što se događa Glembajevima, da je on tu stranac, samo u prolazu. To je njegov podsvesni napor da se distancira od Glembajevih i glembajevštine. Njegovo negativno komentarisanje portreta Glembajevih je izraz unutrašnje potrebe da se ogradi od njih. Odsustvovanje od kuće bilo je uzrokovano tragičnom smrću majke, ali je to istovremeno podsvesna želja da se bude što dalje od Glembajevih i njihove tamne istorije. Neki tumači ove Krležine drame Leonov obračun sa ocem tumače kao obračun sa glembajevskim u sebi, što nije daleko od istine. O glembajevskom u sebi Leone će progovoriti u III činu:

Od prvoga dana kada sam počeo misliti, ne radim drugo nego se borim protiv Glembaja u samome sebi! To i jest najstrašnije u mojoj vlastitoj sudbini: ja sam čisti, nepatvoreni, stopostotni Glembaj! Sva ta moja mržnja na Glembajeve nije ništa drugo neGo mržnja na samoga sebe. U Glembajevima ja sam sebe Gledam kao u ogledalu.

Glembajevsko je pokuljalo iz njega samo nekoliko trenutaka kasnije. O rezultatu kazuje poslednja replika u drami: "Gospon doktor zaklali su barunicu!"

Leone Glembaj je tragična ličnost ove Krležine drame. U njegovoj ličnosti je Hamletov udes i Hamletova sudbina. Otima se od glembajevštine u sebi, a sve dublje tone u nju. Kao mladić je upao u erotske mreže barunice Kasteli i postao njen ljubavnik. Tragovi toga čina još žive u njemu, iako se trudi da ih zatrpa ili ih iskoristi kao argument za prezir prema barunici. U III činu, kada barunica Kasteli pokušava da mu se približi žaleći se na njegov prezir, uspeva da u njemu oživi nedoumice i probudi tragove mladićskog doživljaja. U sukobu sa ocem, iako je to bio verbalni sukob, Leon je svestan svoje glembajevske krvi koja se manifestuje u bezobzirnosti i mržnji prema bližnjem. Ako ga od kičerajske prirode Glembajevih odvaja njegova umetnička priroda, duboko u njemu skriva se glembajevski ubica koji će u jednom trenutku oživeti i izvršiti zločin. Bekstvo nije uspelo, glembajevština je ščepala Leona i obeležila ga zauvek. Pobedilo je pro- kletstvo glembajevske krvi.

Ignjat Glembaj je bankar i šef firme Glembaj LTD, glava porodice Glembaj, šezdesetdevetogodišnjak. Dramska priča upravo započinje kada se završava proslava firme Glembaj i gosti se razilaze. Pompa proslave, kako se u III činu drame razotkriva, treba da prikrije katastrofalno finansijsko stanje firme. Stari Glembaj živi u svetu glembajevskog gospodstva kome obeležje i stil daje njegova žena barunica Kasteli. Ona je njegov oslonac, dala mu je sigurnost koju nije imao u ranijem braku jer se osećao inferiornim zbog porekla žene (Danijeli) koja je u sebi nosila gospodstvo, prefinjenost, obra- zovanje, umetničku prirodu nasuprot Glembaju kome sve to nedostaje i koji smisao vidi u zgrtanju novca i manifestaciji bogatstva. Prava priroda Glembajeva otkriva se kada on sa prezrenjem gleda na Leonove skice i crteže, a jedino ga oduševi skupoceni neseser sa srebrnim priborom, kao obeležje bogatstva Glembajevih. Barunica Kasteli mu je važan oslonac jer mu podilazi lažima, smislom za raskoš i lažnim stilom življenja i ponašanja jedne baronice. Ona mu je oslonac utoliko pre što je pred finansijskim krahom pa se oseća nesigurnim. On ne vidi njene avanture, živi u iluziji srećno oženjenog čoveka, a kad čuje istinu ne želi da veruje. A kada se na jednu istinu doda još istina o pravoj prirodi barunice Kasteli i njenom pravom životu, Glembaj ne može da izdrži i umire. Njega je držala lažna porodična sreća, lažni sjaj bogatstva, samozavaravanje o moći i slavi. Kada je shvatio da je pretrpeo poraz na finansijskom i intimnom planu, nije mu ostalo ni zrno smisla za život - njegov svet se raspao pod udarom nemilosrdnih Leonovih argumenata.

Odnos Leone - Ignjat - Leone i Ignjat su različiti – Ignjat je poslovan i racionalan bankar, predstavnik je građanstva koje uživa u raskoši, čovjek kojem je novac pretpostavka svih vrijednosti, preduvjet čovjekove sreće. On je nezainteresiran za Leoneovo slikarstvo, smatrajući ga bezvrijednim kao i njegov poziv, a Leoneu je kao umjetniku stran njegov materijalizam, a mržnja se pojavljuje i zbog Ignjatova odnosa prema Leoneovoj majci. Leone je srušio očevu iluziju sretnoga braka (koja se temeljila na vjerovanju da ga barunica voli), razotkrivajući njezin preljub sa Silberbrandtom, što je početak Ignjatova kraja. Ignjat je Leoneov alter-ego (odnos prema ženama).

Angelika je ušla u porodicu lepim rukama koje skriva u naborima rukava. Odmerena je, mirna, dostojanstvena. Prema svakome je pažljiva, Leona ceni, simpatičan joj je, ali to ne pokazuje. Njegov odnos prema njoj je nežan i topao, u njenoj blizini je uznemiren, zadivljen je njenom lepotom i sedam godina planira njen portret. Kao umetnik, divi se Angelikinoj lepoti, posebno licu, rukama i naročito prstima. Kao umetnik ceni harmoniju i proporciju a sve to nalazi kod Angelike - ne samo u telu nego i u duši: ona je blaga, njena blagost smiruje i leči. Između njenog tela, misli i postupaka postoji potpuna harmonija. Srce je za Angeliku merilo svega, ono je i jedini pravi put u istinu. Na Leonovu logiku ona reaguje: "U stvarnu istinu može se ući samo srcem; logikom i duhovitim riječima nikako". Ona je za srcem pošla u dobrotvorne misije; srce je upravlja u odnosima sa ljudima - lirsko i poetsko u ovoj drami izvire iz ličnosti Angelikine - iz čistote njene lepote i njenoga srca.

Lik Angelike Beatriče dobija nekoliko oblika u dramskoj priči i genealoškom stablu Glembajevih. Ona je viđena očima Krležinim (u didaskalijama); drugi lik je predstavljen na slici Lasla Ferenca; treći lik je u stvarnosti dramske priče; četvrti lik je u umetničkoj viziji Leonovoj, u sedam godina zamišljanom portretu. Iz genealoškog stabla Glembajevih pojavljuje se i peti Angelikin lik - kao žene Leona Glembaja.

Barunica Kasteli nema ni jednu svetlu tačku u svojoj ličnosti, niti su njeni postupci u vremenu dramske priče simpatični i u skladu sa društvenim normama. Ona je žena sumnjive prošlosti, udala se za starog Ignjata Glembaja donevši lažnu titulu baronice. Ima ljubavnika u liku sveštenika Silberbranta, obožavaoca u liku mladog Baločanskog, čak je bila ljubavnica mladom Leonu. Živi raskošno i raskalašno, nemilice troši Glembajev novac, glumi dobrotvorku a nema sluha za tuđe nevolje; posle muževljeve smrti ponovo pokušava da se približi Leonu ili da ga bar odobrovolji da je ne mrzi. U besu što je izgubila sav svoj novac muževljevom krivicom, pokazuje svoje pravo lice: dok je pre toga stajala skrušeno pored muževljevog odra, kada saznaje za finansijski krah, govori vrlo ružne reči o pokojniku, Taj bes je navodi na ružnu optužbu o ljubavnoj vezi Angelike i Leona, što će konflikt dovesti do vrhunca i tragičnog kraja. Ona je izrazito negativna ličnost u ovoj dramskoj priči. U drami nema značajniju umetničku ulogu, osim što deluje kao agens za nastajanje i razvijanje dramskih konflikata.

Beatrice (sestra Angelika) - Barunica Castelli - dva potpuno suprotna ženska lika. Beatrice je oličenje duhovnoga, lijepoga, profinjenoga, a barunica predstavlja nagonsko, animalno u ženi, što je Leone odbacio. Barunica se pokušava približiti Leoneu, govoreći mu da ne skriva razlog svoje udaje za Ignjata – a to je novac. Međutim, telefonski poziv ruši tu njezinu iluziju bogatstva, shvaća da je prevarena i pokazuje svoje pravo lice. Govori Leoneu što misli i konstatira istinitost Barboczy legende (Glembajevi su bogata aristorkacija, u čijem životu postoji dvojnost između PRIVIDA (iluzije) – bogatstvo, ljepota, moć, sreća, i SUŠTINE (istine) – lažljivci, kradljivci, ubojice; rasipništvo, ludilo, samoubojstva i ubojstva rješenja su u svim glembajevskim krizama)

- Ostali su likovi određeni socijalno i psihološki. U njihovim se dijalozima otkriva licemjernost i nemoral društvenoga druga, kojemu Glembajevi pripadaju

- Rođaci – Fabriczy – umirovljeni veliki župan, Puba Fabriczy – njegov sin, odvjetnik, pravni savjetnik obitelji

- Ostali likovi – dr. Altman – liječnik, Silberbrandt – svećenik

Stilska oblježja drame - klasična dramska struktura – 3 čina (poštivanje Aristotelovih jedinstava). Dramska napetost rezultat je dramskoga sukoba (odnosa među likovima, sukoba unutar lika). Dramska kompozicija oblikovana je realistički – dramska napetost raste do najave sukoba u I. činu, preko sukoba otac-sin u 2. činu, do tragičnog raspleta u 3. činu (scenski psihološki realizam).

Simbolistički elementi – simbolika ženskih likova.

Naturalistički elementi – biološka motiviranost likova (B. Legenda), ono animalno u čovjeku.

Govorna karakterizacija likova – članovi obitelji Glembay govore tzv. agramerski obojenim njemačkim jezikom za koji sam Krleža kaže da je "literarna fikcija".

Metaforička karakterizacija - Posredno opisivanje karaktera, otkrivanje osobina i raspoloženja junaka kroz opis sredine i ambijenta u kojima obitava. To su obično opisi vrtova, kuća, soba, nameštaja i drugih predmeta iz junakove okoline. Izgled sredine rečito govori o karakteru i mentalitetu junaka, o njegovim sklonostima i stilu života, duhovnim preokupacijama. Učmalost i monotonija života ostrvljana vidljivi su iz izgleda prostorije: "Svaka stvar bješe na svom mjestu kako ih je ostavio, bezmalo kako su ih i njihovi preci ostavili" (Sima Matavulj: Povareta). Opis ambijenta nekada je jedini način da se predoči duševno stanje junaka - opis sobe u pripoveci Prvi out s ocem na jutrenje Laze Lazarevića. U funkciji karakterizacije ili slikanja duševnog stanja javljaju se prirodne pojave i vremenske prilike: magla, kiša, oluja, grmljavina, munja. Snažna i uzburkana osećanja praćena su prirodnim nepogodama, usijanje sukoba prate munje i gromovi (Miroslav Krleža: Gospoda Glembajevi). Rezignacija ima svoj pandan u tmurnom i maglovitom vremenu, duševna ozarenost praćena je suncem (Ivan Cankar: Desetica).

Psihološka drama - Nastala je iz saznanja dramskih stvaralaca da su komad s tezom i idejna drama kratkoga veka zbog drastične vezanosti za aktuelni trenutak, i iz želje da se ostvari takva drama koja će uvek biti aktuelna. Pošto su ljudska osećanja uvek aktuelna i bliska ljudima svih vremena i podneblja, drama je za predmet počela da uzima osećanja i emotivna stanja. Ljubav, kao najsnažnije osećanje na prvom je mestu, Ovo osećanje je dobar povod da se uđe u odnose čoveka i žene, da se uđe u tajne ženske duše. Gledalac je obuzet preživljavanjima junaka, njihovim duševnim borbama, psihološkim lomovima. Psihološka drama je prožeta toplim lirizmom. Posebnu umetničku funkciju imaju pauze, akustički i vizuelni elementi. Osnovni nedostatak psihološke drame leži u predugim monolozima.

Konflikt - Označava sukob, sudar, spor. Bez njega nema pripovedne radnje, nema pokretljivosti i akcije likova, nema dramskog intenziteta. On je u središtu literarne motivacije. Niz konfliktnih situacija inicira kretanje junaka kroz prostor i vreme u potrazi za razrešenjem. Bogatstvo životnih situacija, ljudske prirode i njenih htenja, pruža raznovrsne motive konfliktnih situacija: ljubavni, psihološki, verbalni, filozofski, etički, itd. Čovek kao društveno biće dolazi u konfliktne situacije sa vremenom, društvom i pojedincem. Spoljašnji konflikti rezultat su čovekovog sukoba sa ustaljenim redom stvari, konvencijama, drugačijim shvatanjima i reagovanjima. To su tradicionalni uzroci konflikata koji označavaju čovekovo nemirenje i stalno traganje za sopstvenim integritetom. Unutrašnji koiflikgi proizilaze iz sukoba čoveka sa samim sobom i sukoba različitih načela u jednoj ličnosti. Primarni konflikt nalazi se u srži zbivanja. Jedan je od elemenata u sižejnom nizu, ima značajnu ulogu u motivaciji lika. Sekundarni konflikt je sporedan ili epizodan, nalazi se izvan linije glavnog toka zbivanja, ali primarnom konfliktu pridodaje još jedan kvalitet ili ga osvetljava sa drugog aspekta.

________________________________

Miroslav Krleža (Zagreb, 7. srpnja 1893. - Zagreb, 29. prosinca 1981.) smatra se najvećim hrvatskim književnikom 20. stoljeća. Rođen je u Zagrebu, gdje se i školovao. Polazio je i vojnu akademiju u Budimpešti. U svom životu sudjelovao je u politici i bio je ljevičar, a značajan je i njegov "sukob na književnoj ljevici" nakon kojeg prestaje s političkim životom. S Cesarcem je uređivao časopis Plamen, a još su značajni časopisi Danas, Pečat, Forum i Književna republika. Za Krležu je karakterističan širok opus stvaralaštva. Pisao je romane, drame, pripovijetke, novele, putopise, memoare, kritike i eseje, a okušao se i u poeziji gdje se izdvaja zbirka dijalektičke kajkavske poezije pod nazivom ''Balade Petrice Kerempuha'', no pisao je i pjesme antiratne tematike. Djela: Hrvatski bog Mars (1922. potpuna i konačna varijanta 1933.), Povratak Filipa Latinovicza (1932.), Balade Petrice Kerempuha (1936.), Vučjak (1924.), Gospoda Glembajevi (1929.), U agoniji (1928.), Leda (1930.), itd.

Miroslav Krleža je bio od pisaca kojima je politika jedna od magistralnih tema. Politika je u pozadini i onih njegovih dela koja se ne bave politikom. To su i putopis Izlet u Rusiju (1926), koji je do danas izašao u više izdanja, uvek menjan u duhu aktualnog političkog trenutka, i eseji Europa danas (1935) i Deset krvavih godina (1937). Političku težinu imaju i njegovi časopisi, od Plamena, Književne republike (1923) i Danasa (1934), do čuvenog Pečata (1939), u kome je izašao i njegov veliki polemički esej Dijalektički antibarbarus. Njegov Predgovor Podravskim motivima Krste Hegedušića (1933) doveo je do razilaženja s politikom komunističkih partija u umetnosti i književnosti, sadržanom u "teoriji odraza" Todora Pavlova, a sada je, ovim tekstom u Pečatu, taj "sukob na ljevici" dosegao kulminaciju. Ni njegovo lično prijateljstvo s Josipom Brozom nije pomoglo da se spor prevlada, pa kad je 1941. došlo do sloma Jugoslavije, stvaranja Nezavisne Države Hrvatske i komunističke oružane pobune nakon nemačkog napada na Sovjetski Savez, Krleža se nije pridružio svojim ideološkim drugovima, nego je ceo period građanskog rata 1941 - 1945. proveo u Zagrebu, u strogoj ćutnji, pod zaštitom vlasti Nezavisne Države Hrvatske, koje su mu predlagale i saradnju, ali ju je on u dva razgovora sa Pavelićem izbegao, bojeći se osvete komunista.

Krležini romani se odlikuju sledećim karakteristikama: pisani bujnim, baroknim stilom i jezikom koji vrvi novokovanicama i složenicama, bogati esejističkim odlomcima tradicije srednjoevropskog intelektualističkog romana (Robert Musil, Rajner Maria Rilke), ali i ruskog romana ideja karakterističnog za Dostojevskog, nabijeni su radnjom i dramskim scenama koje se prepliću s kontemplativnim pasažima o prirodi ljudskog postojanja, umetnosti, politici i istoriji. Dominira egzistencijalistička vizija ljudske sudbine, izrečena povišenom retorikom, često prenapregnutim i isprekidanim dijalozima, kao i bujicom slika, zvukova i asocijacija u kojima se mešaju glasovi likova i autorov implicitni komentar. Kao esejistički romani ideja, Krležina dela su bliska romanesknoj struji modernizma prevladavajućoj u književnosti nemačkog jezika (Tomas Man, Robert Musil), ali se od njih pazlikuju po dramatičnosti radnje i silovitim vrtlogom političkih zbivanja koji ne dopušta detaširano intelektualizovanje, po čemu je Krleža sličan Arturu Kestleru ili Malrou.

Miroslav Krleža je ostavio najveći opus u hrvatskoj književnosti do danas. Za 88 godina života i 66 godina književnog rada napisao je pedesetak zbirki pesama, pripovedaka, romana, drama, eseja, političke publicistike, polemika, putopisa, dnevnika, memoara, enciklopedijskih članaka: u njegovom stvaralaštvu možemo naći sve oblike književnog izražavanja.

Miroslav Krleža - Balade Petrice Kerempuha 

Miroslav Krleža - Baraka Pet B

Miroslav Krleža - Baraka Pet B - esej

Miroslav Krleža - Bitka kod Bistrice Lesne

Miroslav Krleža - Bonaca u predvečerje

Miroslav Krleža - Domobran Jambrek

Miroslav Krleža - Golgota

Miroslav Krleža - Gospoda Glembajevi - esej

Miroslav Krleža - Kraljevo

Miroslav Krleža - Kristofor Kolumbo

Miroslav Krleža - Leda

Miroslav Krleža - Mlada misa Alojza Tičeka

Miroslav Krleža - Na rubu pameti

Miroslav Krleža - Nokturno

Miroslav Krleža - Povratak Filipa Latinovića

Miroslav Krleža - Povratak Filipa Latinovića - esej

Miroslav Krleža - Tri domobrana

Miroslav Krleža - U agoniji

Miroslav Krleža - U predvečerje

Miroslav Krleža - V megli

Miroslav Krleža - Vučjak