Miroslav Krleža - Baraka Pet B - Interpretativni esej

Antiratna tematika novele Baraka Pet Be

Baraka Pet Be ekspresionistička je novela iz zbirke Hrvatski bog Mars čijasu glavna obilježja ratna razaranja portretirana naturalističkim opisima te ekspresionističkim stilom i simbolikom. Da je to uistinu novela antiratnetematike pokazat ću interpretacijom svojeg pogleda u ovo djelo Miroslava Krleže koji je autor jednog od najopsežnijeg književog opusa u hrvatskoj književnosti, a svoja je djela obajvljivao tijekom dvadesetog stoljeća.

Na početku novele upoznajemo lik grofa Maksimilijana Axelrodea koji je postao upravitelj pokretne bolnice austro-ugarske vojske. Prikazan je kao osobakoja je kranje dehumanizirana, a kao kruna njegovog karaktera vrhovna je želja da stekne slavu ratnog heroja. Krleža o njemu kaže:

... imao je za cijeloga svoga života samo jednu ideju,... da se zaogrne svojom crnom pelerinom, što pada u teškim naborima i da sune u smrt, vedra i smiona čela.

Axelrodea vidim kao antiratni simbol za ljude koji za svoje ciljeve nemaju opravdana sredstva. Ti su ljudi voljni započeti rat, no nisu ga spremi voditi baš kao što je igrof tijekom vojnog protuudara pobjegao na obližnji zemljišni posjed, iako mu je želja uvijek bila da pogine u nekoj bitki koja će steći povijesnu slavu.

Za razliku od grofa, lik Vidovića zasigurno nije željan ratne slave. On je hrvatski student i intelektualac koji je protiv svoje volje bačen u vrtlog rata. On je glavni instrument prikazivanja Krležinog antiratnog stava. Autor prikazuje rat kao snažan izraz dehumaniziranosti moćnika koji vojnike u ratu prihvaćaju kao obično ''topovsko meso'' za koje nikoga nije briga. Oni su ovdje, bez obzira na nacionalnost, prisiljeni ratovati i gubiti živote u ime Austo - Ugarske Monarhije.To ''topovsko meso'' upravo je tretirano kao meso u nehumnaim uvjetima. Krleža donosi naturalistički opis tih uvjeta u kupaonici bolnice:

U betoniranom bazenu bućkala je smrdljiva žuta voda, pjenila se sivozelena sapunica i plivali krvavi zavoji i vata. Gnojna vata. Pušila se voda i smrdi po blatu i po ilovači....

Usamom opisu kupaonice izraženi su akustični elementi koji nam približuju opći kaos koji vlada unutar iste:

... i dinamo negdje zvrnda..., ... tamo drugi jauče, ventilator i zuje kao insekti nevidljivi...

Sve je to dio prikaza kaotične atmosfere koja vlada u toj ratnoj bolnici, a za Krležu je to parafraza stanja unutar Austro - Ugarske koje bi mogli opisati kao rasulo. Kolektivne scene nosioci su tog stanja koje se očituje i u sceni opdeg meteža u Baraki Pet Be tijekom bitke – ranjenici su pijani, svi pjevaju pjesme na svom jeziku, neki vojnici umiru, a doktori su na večeri.

Navedena scena metafora je za mnoštvo naroda zatočenih unutar Monarhije odnosno slika svijeta kojem su ratna razaranja zaprijetila čovječanstvu fizičkom i psihičkom devastacijom. Uz zvuk je vezana i vizualna dimenzija koja zajedno s njim stvara antiratni ugođaj koji potiče pobunu učitatelju kako bi shvatio besmisao rata i stradanja. Primjer potresne slike:

Rane se ne povezuju, nego se pod tilovima suše kao suhomesnata roba.

Zbog prikaza dehumanizacije ''malog'' čovjeka u ratu, Krleža jeranjenike podijelio u tri grupe i točno konkretizirao rane. Time pokazuje da je u ratu svaki čovjek sveden na broj i dijagnozu što je vidljivo iz citata:

... nad svakim tijelom etiketa, da se zna kako s tim tijelom stoji.

Ranjenici su pomalo životinjski egocentrični jer im ta podijela pruža olakšanje uzrokovano slikom daima onih kojima je gore nego njima. Zato Madžar ironično reagira na ulazak Vidovića u baraku:

Ovoga su mogli direktno prenijeti u mrtvačnicu. Szerbusz!

Oni su svjesni svoga stanja, ali barem ne moraju ponovno ratovatina fronti. Ranjenik kaže:

Nemam ruke! Da! I kost mi je polomljena! Da! Ali živim! Gospode Bože! Jošuvijek živim!

Na antiratnu poruku se nadovezuje i naslov cijele zbirke kojoj novela pripada. Mars je bog rata, ali on nije hrvatski bog. Unatoč tome Hrvati su u njegovoj vlasti te su osuđeni na ratovanje i smrt za tuđe interese. To dokazuje i Vidovićeva smrt na kraju novele uzrokovana ranama zadobivenim u ratu ukojem su ljudski životi samo brojke.

Krležina je novela prikaz dehumaniziranog svijeta tijekom Prvog svjetskog rata u kojoj je baraka groteskni simbol obezglavljene Austro - Ugarske čija je demoraliziranost utjelovljena u Baraki Pet Be. Unatoč svim nastojanjimai angažiranim književnicima kao što je bio i Krleža, svijet još nije shvatio besmislenost rata. Pitam se hode li ikada shvatiti? Sa sigurnošdu mogu reći da pozitivan odgovor na to pitanje u bližoj bududnosti ne možemo očekivati.

_________________

Miroslav Krleža - Baraka Pet B - esej

Pažljivo pročitaj priloženi tekst i smjernice ispod njega. Oblikuj svoj sastavak kao zaokruženu cjelinu (uvod,razrada, zaključak). Poštuj pravopisna i gramatička pravila i trudi se biti stilski i leksički točan. Tvoj sastavak trebaš prepisati u za'adnicu. Napiši 450 do 650 riječi.

Bilo je u magazinu i konjaka i burgundera crnog i madžarskih vina vilanjskih i šampanjca, i jedan sat zatim cijeli je malteški špital bio pijan do grla, i vino je samo teklo po barakama, i razbijale se pune pivske flaše, jer tko će da pije pivo! Ruski robovi, omamljeni svijetlom iluzijom, da će sad, sutra već u svoje deravnje na Ural, na Volgu, počeli su da plešu preko sviju baraka, a kad je neki madžarski doktor pucao iz revolvera za verterima i htio da svlada alkohol barutom, nastala je cijela mala bitka i puškaranje, te se taj madžarski doktor pobijeđen povukao pred elementom i nestalo ga sa sestrama bolničarkama u tmini. Dvije su Švabice, sestru Fridu i sestru Marijanu (kojoj je zaručnik pao kod Verduna i koja je uvijek čitala Ullsteina) uhvatili još u njihovim sobama i silovali ih, a poslije toga puklo je sve, i gomila je počela da pije slobodu sve silnije i sve dublje, pa se napila te iluzije do ludila i sve je postalo kao pijani san. Svaku raketu, što se od minute na minutu dizala, s druge strane iz šuma, pozdravljali su ti pijani ranjenici, u košuljama, sa flašama u ruci, i jujuškanjem divljačkim i zviždanje, i sve je izgubilo glavu, kao na pučkim zabavama. U baraku Pet Be nosili su onim ranjenim borcima vino na škafove, i one polomljene kosti, i one odrezane noge što se suše pod tilom kao suhomesnata roba, sve se to bogme napilo, pa su na Vidovićevoj postelji neki Madžarizaigrali ajnc.

SMJERNICE - Smjesti djelo Baraka Pet Be u književni opus Miroslava Krleže. Odredi književnu vrstu i temu teksta. Poveži temu djela sa književnom epohom u kojoj je nastalo, istakni i s djelom poveži i potkrijepi citatima barem trio bilježja književnog pravca (poetike) koju tekst slijedi.

Smjesti ponuđeni ulomak u cjelinu teksta (uvod, sredina, kraj). Zašto možemo redi da je ova epizoda groteskna slika rata? Što se događa u ponuđenom ulomku, a ne bismo očekivali? Vrijedi li za ove ranjenike misao: - In vino veritas! (U vinu je istina!). Kako tumačiš prepuštanje ranjenika alkoholnom ludilu i prepirkama? Zašto Krleža prikazuje ratnu zbilju kao pučku zabavu?

Prepoznaješ li odlike sniženog stila (ironiju, grotesku, burlesku) u imenovanju ranjenika - potkrijepi primjerima iz teksta. Koja je funkcija tuđica u Krležinom stilu? Koja je funkcija asidentona i polisidentona ugradnji Krležine rečenice? Obrazloži i potkrijepi primjerima.

Dokaži da je ovo antiratni tekst. Je li danas svijet bliže općem miru nego početkom 20. stoljeda?

ESEJ - Baraka Pet Be djelo je hrvatskog književnika Miroslava Krleže. Po vrsti djelo je antiratna novela. Spomenuta novela dio je zbirke novela Hrvatski bog Mars koja nastaje nakon Krležinog kratkog boravka u Prvom svjetskom ratu, nastala 1922. godine. Tema koju djelo opisuje su posljednji životni trenutci studenta Vidovića. Ideja koju Krleža iznosije teška osuda rata, zgražanje nad njim te besmislenost umiranja. Krleža također iznosi svoj strogi, antiratni stav koji želi prenijeti i na čitatelja. Razdoblje u hrvatskoj književnosti kada je nastala sama zbirka je hrvatski ekspresionizam (1914-1929. godine). Ekspresionistički izraz vidljiv je u opisima unutarnjih stanja duše, očuđivanju stvarnosti te snovitim stanjima i prikazima.

Ruski robovi, osamljeni svijetlom iluzijom, da de sad, sutra ved u svoje deravnje na Ural, na Volgu, počeli su da plešu preko sviju baraka, a kad je neki madžarski doktor pucao iz revolvera za verterma i htio da svlada alkohol barutom, nastala je cijela mala bitka i puškaranje, te se taj madžarski doktor pobijeđen povukao pred elementom i nestalo ga sa sestrama bolničarkama u tmini.

Osim ekspresionističkog izraza prepoznajemo i naturalistički izraz vjernog, autentičnog, ružnog opisivanja deformacija ljudskog ponašanja očitovanog u ludilu izazvano alkoholom te masovnih scena silovanja i pijančevanja.

Ulomak je iz središnjeg dijela novele. Ova epizoda groteskna je slika rata zato što ranjenici postaju anarhisti. Zato što se uređeni svijet bolnice deformira pred skorom propasti. Svijet koji žalimo postaje svijet koji osuđujemo (ranjenici siluju bolničarke). Ono što u djelu sa sličnom tematikom zasigurno ne bismo očekivali je slika opijanja, pijančevanja i silovanja.

Dvije su Švabice, sestru Fridu i sestru Marijanu (kojoj je zaručnik pao kod Verduna i koja je uvijek čitala Ullsteina) uhvatili su još u njihovim sobama i silovali ih, a poslije toga puklo je sve, i gomila je počela da pije slobodu sve silnije i sve dublje, pa se napila te iluzije do ludila i sve je postalo kao pijani san.

Misao "In vino veritas!" u potpunosti vrijedi za ranjenike jer su u svom pijanom stanju na površinu pustili svu onu životinjsku stranu, svu životinjsku prirodu ljudskog bića. Alkoholiziranje ranjenika te prepuštanje ludilu koje to stanje donosi tumačim kao bijeg od stvarnosti. Potpuno udaljavanje od realnosti, vizije i iluzije. Krleža je ratnu zbilju prikazao kao pučku zabavu gdje je rat zabava za bogate i modne, a mali i siromašni su ti koji podnose realnost i surovost rata pa im je jedini način bijeg od stvarnosti, od teškoda koje rat donosi. Krleža ironično i gotovo groteskno imenuje likove ne ponekim osobinama, nadimcima, nego po dijelu tijela koji im je polomljen, po vrsti i težini rana koje su zadobili... one polomljene kosti, i one odrezane noge što se suše pod tilom kao suhomesnata roba. Ovakvim ironičnim opisom, Krleža zapravo ranjenike ne smatra kao ljude, ljudska bića, nego kao dio ratnog stroja, kao predmet sazdan od mesa koji se bori za tuđe ideale. Također, sličnu funkciju ima i uporaba tuđica u Krležinu stilu. Čestom uporabom tuđica Krleža pokazuje da su u jednoj vojci, vojci Austro - Ugarske Monarhije bili pripadnici mnogih naroda koji su bili primorani boriti se, ne za svoje, nego opet za tuđe (Austro - Ugarske) ideale i ciljeve. Tako te tuđice zapravo ne predstavljaju pojedinca koji ih izgovara, nego čitav jedan narod kojem je taj jezik materinji. Asidentonom ... ukošuljama, sa flašama u ruci, ijujuškanjem i zviždanje... te polisidentonom ... i konja ka i burgundera crnog i madžarskih vilanjskih vina i šampanjca i jedan sat zatim cijeli je malteški špital bio pijan do grla, i vino je samo teklo po barakama, i razbijale se pune pivske flaše... Krleža stvar asocijativne grozdove, ali ujedno i pojačava naturalističke prikaze. Smatram da je svijet danas puno bliže općem miru nego početkom 20. stoljeda. Prvenstveno zato što je u većini zemalja svijeta zavladala demokracija. Nadalje, važan čimbenik u očuvanju općeg mira su i razne organizacije primjerice NATO, UN, EU, te mnoge druge koje se međusobno zalažu za očuvanje dobra i mira u svijetu. No, činjenica koju cijel ljudska vrsta mora prihvatiti jest da je čovjeku prirodno, nagonski predodređena borba, koja je oduvijek bila i uvijek će i biti. S tim se moramo pomiriti ili se nastojati boriti protiv toga.

___________________________________

Miroslav Krleža (Zagreb, 7. srpnja 1893. - Zagreb, 29. prosinca 1981.) smatra se najvećim hrvatskim književnikom 20. stoljeća. Rođen je u Zagrebu, gdje se i školovao. Polazio je i vojnu akademiju u Budimpešti. U svom životu sudjelovao je u politici i bio je ljevičar, a značajan je i njegov "sukob na književnoj ljevici" nakon kojeg prestaje s političkim životom. S Cesarcem je uređivao časopis Plamen, a još su značajni časopisi Danas, Pečat, Forum i Književna republika. Za Krležu je karakterističan širok opus stvaralaštva. Pisao je romane, drame, pripovijetke, novele, putopise, memoare, kritike i eseje, a okušao se i u poeziji gdje se izdvaja zbirka dijalektičke kajkavske poezije pod nazivom ''Balade Petrice Kerempuha'', no pisao je i pjesme antiratne tematike. Djela: Hrvatski bog Mars (1922. potpuna i konačna varijanta 1933.), Povratak Filipa Latinovicza (1932.), Balade Petrice Kerempuha (1936.), Vučjak (1924.), Gospoda Glembajevi (1929.), U agoniji (1928.), Leda (1930.), itd.

Miroslav Krleža je bio od pisaca kojima je politika jedna od magistralnih tema. Politika je u pozadini i onih njegovih dela koja se ne bave politikom. To su i putopis Izlet u Rusiju (1926), koji je do danas izašao u više izdanja, uvek menjan u duhu aktualnog političkog trenutka, i eseji Europa danas (1935) i Deset krvavih godina (1937). Političku težinu imaju i njegovi časopisi, od Plamena, Književne republike (1923) i Danasa (1934), do čuvenog Pečata (1939), u kome je izašao i njegov veliki polemički esej Dijalektički antibarbarus. Njegov Predgovor Podravskim motivima Krste Hegedušića (1933) doveo je do razilaženja s politikom komunističkih partija u umetnosti i književnosti, sadržanom u "teoriji odraza" Todora Pavlova, a sada je, ovim tekstom u Pečatu, taj "sukob na ljevici" dosegao kulminaciju. Ni njegovo lično prijateljstvo s Josipom Brozom nije pomoglo da se spor prevlada, pa kad je 1941. došlo do sloma Jugoslavije, stvaranja Nezavisne Države Hrvatske i komunističke oružane pobune nakon nemačkog napada na Sovjetski Savez, Krleža se nije pridružio svojim ideološkim drugovima, nego je ceo period građanskog rata 1941 - 1945. proveo u Zagrebu, u strogoj ćutnji, pod zaštitom vlasti Nezavisne Države Hrvatske, koje su mu predlagale i saradnju, ali ju je on u dva razgovora sa Pavelićem izbegao, bojeći se osvete komunista.

Krležini romani se odlikuju sledećim karakteristikama: pisani bujnim, baroknim stilom i jezikom koji vrvi novokovanicama i složenicama, bogati esejističkim odlomcima tradicije srednjoevropskog intelektualističkog romana (Robert Musil, Rajner Maria Rilke), ali i ruskog romana ideja karakterističnog za Dostojevskog, nabijeni su radnjom i dramskim scenama koje se prepliću s kontemplativnim pasažima o prirodi ljudskog postojanja, umetnosti, politici i istoriji. Dominira egzistencijalistička vizija ljudske sudbine, izrečena povišenom retorikom, često prenapregnutim i isprekidanim dijalozima, kao i bujicom slika, zvukova i asocijacija u kojima se mešaju glasovi likova i autorov implicitni komentar. Kao esejistički romani ideja, Krležina dela su bliska romanesknoj struji modernizma prevladavajućoj u književnosti nemačkog jezika (Tomas Man, Robert Musil), ali se od njih pazlikuju po dramatičnosti radnje i silovitim vrtlogom političkih zbivanja koji ne dopušta detaširano intelektualizovanje, po čemu je Krleža sličan Arturu Kestleru ili Malrou.

Miroslav Krleža je ostavio najveći opus u hrvatskoj književnosti do danas. Za 88 godina života i 66 godina književnog rada napisao je pedesetak zbirki pesama, pripovedaka, romana, drama, eseja, političke publicistike, polemika, putopisa, dnevnika, memoara, enciklopedijskih članaka: u njegovom stvaralaštvu možemo naći sve oblike književnog izražavanja.

Miroslav Krleža - Balade Petrice Kerempuha

Miroslav Krleža - Baraka Pet B

Miroslav Krleža - Bitka kod Bistrice Lesne

Miroslav Krleža - Bonaca u predvečerje

Miroslav Krleža - Domobran Jambrek

Miroslav Krleža - Golgota

Miroslav Krleža - Gospoda Glembajevi

Miroslav Krleža - Gospoda Glembajevi - esej

Miroslav Krleža - Kraljevo

Miroslav Krleža - Kristofor Kolumbo

Miroslav Krleža - Leda

Miroslav Krleža - Mlada misa Alojza Tičeka

Miroslav Krleža - Na rubu pameti

Miroslav Krleža - Nokturno

Miroslav Krleža - Povratak Filipa Latinovića

Miroslav Krleža - Povratak Filipa Latinovića - esej

Miroslav Krleža - Tri domobrana

Miroslav Krleža - U agoniji

Miroslav Krleža - U predvečerje

Miroslav Krleža - V megli

Miroslav Krleža - Vučjak