Miroslav Krleža - U agoniji

Vrsta djela - drama

Vrijeme radnje - poslijepodne, noć i sljedeće jutro jednog rujna 1922.

Mjesto radnje - krojački salon barunice Lenbach i stan Lenbachovih

Drama u tri čina

Prvi čin odvija se u krojačkoj radnji Laure Lenbachove. Njezin muž, barun Lenbach, sklon kocki i alkoholu, traži od nje novac koji mu Laura odbija dati, a on prijeti da će počiniti samoubojstvo jer se obvezao da će imati novac do sedam sati. Dolazi dr. Ivan Križovec, a uskoro potom Lenbach odlazi. Križovec i Laura razgovaraju. Ona ne vjeruje da su Lenbachove prijetnje samoubojstvom ozbiljne jer time prijeti već godinama. Dolazi Madeleine Petrovna. Laura je poziva večeras k sebi, ali utom se Lenbach vraća, opet se svađa s Laurom, uzima revolver i počinja samoubojstvo pucavši si u trbuh.

Križovec i Laura razgovaraju. Došla je policija. Ona ne skriva da je željela njegovu smrt, ali ipak ga nije ubila. Policija odlazi, a ona se nastavlja svađati s Križovcem koji joj priznaje da je imao ljubavnice iako je Laura zaljubljena u njega. Ona ga tjera, odlazi u drugu sobu i čuju se hici iz revolvera.

Varijanta svršetka drugog čina i treći čin (dopisano 50-ih godina): U žaru svađe s Križovcem, Laura telefonira policijskom pristavu i izjavljuje da je ona ubila Lenbacha te poziva pristava da dođe kako bi promijenila iskaz.

Križovec nastoji uvjeriti pristava da je Laura suludu i neistinitu izjavu preko telefona dala u afektu. Čitavo vrijeme njihovog razgovora Laura je nezainteresirana i pasivna. Na kraju ipak priznaje da nije ubila Lenbacha. Pristav odlazi, a uskoro potom mora otići i Križovec jer ujutro ima suđenje. Već sviće. Laura ostaje sama i naređuje služavci Mariji da, ukoliko je traže, svima kaže da je otputovala. Čuje se zvono na vratima, Laura ispaljuje dva hica u sebe. Došli su pogrebnici.

__________________________________

Miroslav Krleža - U agoniji

Drama U agoniji najpoznatijeg domaćeg dramatičara modernizma Miroslava Krleže objavljena je u Hrvatskoj reviji 1928. godine. Nakon toga je objavljena zasebno u Beogradu 1931. i u svesku Glembajevi u Zagrebu 1932. godine.

Sve do 1962. godine ova se drama sastojala od samo dva čina, u izdanju Glembajevi. Izdanje Drame (Zagreb, 1962.) sadržavalo je i novu verziju završetka drugog čina i treći čin. Zanimljivo je dodati kako je riječ o najizvođenijem i kritički najbolje ocijenjenoj Krležinoj drami. Novija izdanja sva sadrže tri čina, jasno razgraničena ondje gdje je Krleža dodao treći čin.

Drama U agoniji, drama je i prema žanrovskom i prema književnorodnom opredjeljenju. U njenoj je srži nesretna ljudska sudbina koju nemilosrdno melju društvene konvencije, političke promjene i raznorazne intimne nesreće. Bračni par Lenbachovih čini dvoje duboko nesretnih, razočaranih i poniženih ljudi, koji u čitavom svom visokorodnom ponosu ne uspijevaju jedno u drugome pronaći utjehu i potporu, već ih njihove brige samo čine još većim neprijateljima.

Nekad pripadnici visokog plemstva, odgojeni su u nekom drugom, imućnijem i mirnijem vremenu, i pali su, rasipništvom i nasilništvom baruna Lenbacha, u nemilost. Dokazujući da nesreća i neimaština iz ljudi izvlače ono najgore, barun Lenbach postao je još veći nasilnik, pijanica, hazarder i varalica. Vezana okovima braka i bez drugih opcija, barunica Laura danonoćno radi kao krojačica u svom salonu "Mercure Galant", namještenje koje doživljava kao poniženje da ona, barunica i generalska kći, za kojekakve skorojeviće po čitave dane kroji, šije, mjeri i dodvorava se, sve ne bi li preživjela. Za to vrijeme njen muž, koji je odsjedio tri godine u zatvoru u Lepoglavi zbog veleizdaje, uporno karta, pije i banči, posve ignorirajući njihove prilike i vremena. Sav novac koji ona zaradi on joj uzima i propije, ponekad ju i potkrada, a kad se ona usprotivi i pokuša tome stati na kraj, on prijeti da će ubiti nju ili sebe. Ovakav odnos traje godinama, i takvo stanje stvari zatiče čitatelj.

Što se stilskih sredstava tiče, premda je riječ o drami, didaskalije nisu lišene poetskih motiva i prozaičnih opisa, i upravo iz njih čitatelj dobiva uvid s jedne strane u neposredno, građansko okruženje likova i scenografiju njihova svakodnevnog života, a s druge strane u duh i običaje vremena. Tipično za Krležu i ovdje se u dijalozima može susresti mnogo germanizama, neprilagođenih njemačkih riječi pa i čitavih rečenica na njemačkom, a značajno manje riječi i izraza iz drugih velikih europskih jezika – francuskog i engleskog. Osim što svjedoče o onovremenim političkim prilikama i svezama, ovi izrazi imaju i funkciju karakterizacije likova, oni potvrđuju kako je riječ o učenim ljudima, pripadnicima visokog staleža, može se reći čak i pripadnicima nekog drugog, prošlog vremena. Osobito je zanimljivo kako se likovi sve više služe njemačkim riječima pa i čitavim rečenicama što su više uzrujani, što više govor u žaru borbe. Moglo bi se ovdje zaključiti kako je riječ o njihovom prvom jeziku, jeziku djetinjstva, jeziku kojem se utiču kada su suviše napeti da bi marili za konvencije i pristojnost.

Kratak sadržaj - 1. čin - Iz didaskalija doznajemo u kakvom se emocionalno napetom, a opet njima prilično svojstvenom, stanju nalazi bračni par Lenbach. Scena se otvara svađom supružnika, barun Lenbach je pijan i gotovo neurotičan. Nalaze se u krojačkom salonu Mercure Galant barunice Laure, osoblje je u blizini, već naviklo na bračne svađe. Salon je malograđanski raskošan, granično neukusno natrpan s jedne strane istinski luksuznim predmetima poput lepeza od kornjačevine, a s druge strane nepotpisanim kopijama poznatih slikara. Daje se naslutiti kako ovdje doista obitavaju visokorodni pojedinci, ali ponešto izmješteni iz svog vremena, koje su snašle nepovoljnije prilike.

U salonu se skuplja i otmjena i skorojevićka elita, to je i trgovina ženskih šešira, živo je, ali pomalo i neiskreno: nije to autentični, raskošni salon, to je namješteni paravan koji služi kao mamac za klijente i kao kulisa nesretnog života. Uopće, može se reći da su mnogi elementi odnosa Lenbachovih predstavljena ovakvom scenografijom. Svađa kojom se otvara drama svađa je oko novca. Barun Lenbach uobičajeno je pijan, ljuti se na barunicu Lauru kako je mogla na ulicu izbaciti nekakvog uglednog von Lorencza. Barunica se ne da zavaravati i prokazuje Lenbacha za sve njegove laži: on je tog von Lorencza poslao k njoj s lažiranom vizit kartom, ne bi li izmamio dvije tisuće dinara što ih je dužan nekom Židovu.

Ne prolazi puno vremena prije no što čitatelj doznaje da se zadužio kako bi mogao nastaviti kockati. On je toliko navikao živjeti u uspomenama na raskošnije doba, toliko nema nikakvog pojma o stvarnom stanju stvari i objektivnim životnim troškovima, da ne razumije kako Laura govori da nema da mu da, osobito kad on ionako za dva mjeseca počinje raditi kao trener u polo klubu, i trebalo bi da imaju novaca. Laura je bijesna jer je prisiljena za tih istih dvije tisuće dinara raditi kao marva tjedan dana dok on banči.

Barun se ljuti i priznaje da je svjestan da je neradnik, posipa se pepelom ali tvrdi da ne može protiv sebe, da on nema ništa poslovno u sebi „kao kakav Židov", i da, u principu, on nije kriv što je takav. Laura se ne da smesti njegovim pijanim riječima i optužuje ga da je njemu svaki rad ispod časti, i ponavlja mu kako mu je dva dana ranije dala sve što je bilo u blagajni, i kako sada novaca nema. U ovoj se svađi njihov odnos ogoljuje kao odnos lišen svake simpatije, pusta prisilna simbioza u kojoj ona po čitave dane radi a on rasipa novac. Njegove se pijane riječi kreću od gotovo djetinje naivnosti do uzvišenih ideala pa sve do čiste patetike koja se u tren oka pretvara u agresiju. Optužuje Lauru da izigrava žrtvu i da mu onemogućuje da ispoštuje svoju danu riječ, do koje jako drži. On je svjestan da o njemu svi i misle i govore da je neradnik, pijanica i hazarder, ali nije ga briga, samo mu je do njegove riječi stalo. Priznaje da je on bio poslao von Lorencza da na prevaru izvuče novac i žao mu je, ali njemu taj novac doista treba. Laura je ljuta i odrešita – novaca nema, i ona više njegovim obećanjima ništa ne vjeruje. Barun teatralno pušta svoj džepni sat da se razbije, oplakuje svoju ljutu sudbinu – on, nekad visokougledni plemić, spao je "na plehnatu uru", odnosno na prosjački štap, i još duguje novce. Gotovo djetinje se pita kako se to moglo dogoditi, potpuno je nesuvisao u svom pijanstvu.

Laura ga preklinje da prestane i umiri se jer osoblje krojačkog salona sve čuje, mada su već i navikli, Lauru to ponižava. Ulazi gluhonijemi prosjak i na trenutak prekida njihovu svađu, barun mu daje 10 dinara. Barun na trenutak mijenja ploču, misli da ima rješenje koje će sve popraviti, ali Laura je na samom početku umorna od njegovih ideja. Ponovno se sažalijeva kako ga je Križovec uvrijedio da je obični oficir, a Laura brani Križovca. Ljut je što je ležao u zatvoru, ljut je što ga nitko ne poštuje, ljut je što mu ona predbacuje da treba raditi. Laura ga podsjeća da je već predlagala da ponište brak, čemu se on još uvijek ozbiljno protivi jer – Lenbachovi to jednostavno tako ne rade. Ne bi li nekako završila taj mučni razgovor Laura mu nudi sve što ima: 200 dinara, on odgovara da mu to ne znači ništa, da mu je potreban čitav iznos inače će se ubiti. Laura je na izmaku snaga, optužuje ga da ju sustavno terorizira i izjavljuje kako joj je svejedno hoće li se on ustrijeliti.

On trabunja i dalje kako nije stvar u novcima već u principima – u datoj riječi. Ona mu baca 200 dinara na stol i odlazi, još uvijek sigurna kako bi njegovo samoubojstvo bilo najbolje za njih oboje. Ulazi ljubazni i učtivi Križovec, shvaća da je ugazio u bračnu svađu pa se utiče manirima i ljubaznostima. Samo je navratio i ćaska, od neugode govori i previše, ali sve vrlo učtivo i pomalo snobovski. U tom se razgovoru jasno ocrtavaju i staleške i političke razlike između njega i Lenbacha. Kritizira pravosudni sustav zbog banalnosti i korupcije, razgovaraju o svakodnevnim stvarima. Lenbach odlazi poslom, i odmah odnosi između Križovca i Laure postaju intimniji. Oni su bliski prijatelji i ljubavnici. Razgovaraju o svađi između Lenbachovih, Križovec nastupa racionalno, u skladu sa svojim zvanjem (on je advokat), pokazuje izvjesnu blagost prema Lenbachu i razumijevanje za njegove mane.

Laura je razočarana što je samo navratio u prolazu i što ne može ostati, frustrirana je Lenbachovim ponašanjem i svojim položajem: ona je u tom braku u pat-poziciji. Laura iskreno govori o svojim osjećajima, bez uvijanja, i priznaje kako često misli kako bi joj život bio bolji kad Lenbacha više ne bi bilo. Govori kako ona više ne može i ne želi nastaviti tako, a Križovec ju umiruje. Nju iznenađuje njegov hladan i racionalan, "advokatski" pristup stvarima, i misli kako on nije u stanju pojmiti koliko je ona prenapeta i umorna i od posla i od braka s "psihopatom i alkoholičarem". Križovec nudi da plati Lenbachov dug, ali Laura ne dopušta, dosta joj je da ju barun ucjenjuje.

Ulazi Madeleine Petrovna, a Križovec koristi taj prekid razgovora da ode, kasni. Žene su bliske i nježne, Madeleine govori Lauri koliko ju svi cijene, Laura ju, zajedno s nekim drugim poznanicama plemkinjama, poziva u goste k sebi kasnije navečer. Madeleine odlazi, a nedugo zatim vraća se još pijaniji Lenbach, vrijeđa Madeleine i optužuje ih da su imaju lezbijsku aferu, posve je nesuvisao.

Brzo okreće ploču i umiljava se Lauri u posljednjem, očajničkom pokušaju da namakne novce, ona ga odbija, on uzima onih 200 dinara. Zvoni sedam sati – rok za vraćanje duga. Ona mu obijesno govori kako je pozvala k sebi u devet goste jer je računala da će se on ubiti prije, pa da će biti slobodna. On se, isprovociran, iz inata ubije hicem iz revolvera.

2. čin - U raskošnoj, jednako kao i krojački salon dvojako uređenoj sobi razgovaraju Križovec i Laura. Skoro je jedan sat u noći. Križovec, djelomično sebi u bradu, djelomično odsutnoj Lauri, govori o smrti i s blagonaklonošću prepričava svoje uspomene na pokojnog baruna. Govori gotovo bez prestanka, sve velike riječi, a Laura ga prekida i moli da prestane, nema snage slušati njegove hladne deklamacije. Ona je razdražena, nemirna, optužuje ga da se govori prazne, advokatske riječi koje ne znače ništa, njena napetost raste sa svakom izgovorenom riječi.

Osjeća se zanemareno, kao da Lenbach uporno okoliša, optužuje ga da je egoističan, da ne mari za nju. Svaki njen afekt i emociju on kontrira racionalizacijama i umirivanjem, što nju samo još više razdražuje. Ona je bijesna što njega nije bilo dok je nju policija neugodno ispitivala odakle joj krv na rukama (prislonila je ruke na mrtvog muža), on je za to vrijeme navodno bio na večeri s klijentima, a zapravo je bio s drugom ženom, što se ubrzo otkriva. Svađaju se, on joj govori kako nije trebala policiji reći da joj je drago što se barun ubio jer to baca sumnju na nju. Nju nije briga, njoj je stalo samo do istine, da padnu sve maske. Uporno se ne mogu usuglasiti, što Križovec više govori Laura je napetija. Napokon ga isprovocira da prizna kako je bio s Izabelom Georgijevnom dok ga je ona tražila i trebala i dok su ju optuživali za ubojstvo. Svađa eskalira, pretresaju svoju vezu – ona je htjela s njim dijete, htjela je da budu obitelj, ali Lenbach nije dao da se razvedu. Što je on više pokušava umiriti ona govori grublje riječi, pokušava ga otjerati od sebe i prijeti da će prodati salon i otputovati bez traga. On se ne da otjerati i govori sluškinji Mariji neka ga ne čeka da ga isprati. Dok se joj je to išao reći, Laura uzima Lenbachov revolver i ubija se. Križovec viče Mariji neka zove liječnika, i tako završava drugi čin, i jedna verzija drame.

Varijanta svršetka 2. čina i 3. čin - Križovec se ne da otjerati, Laura se ljuti jer u vlastitom domu nema mira, ona je već sasvim na rubu živaca, premorena i pod dojmom od čitavog dana, mijenja raspoloženja od pokajničkog prema agresivnom u tren oka, on joj uporno govori neka se smiri, što nju još više provocira. Furiozno ona podiže telefonsku slušalicu i zove policiju, da bi naudila Križovcu izjavljuje kako je ubila Lenbacha. Zaprepašten i posve svjestan pravnih implikacija, Križovec istog trena poziva nazad u policiju i u pokušaju da izgladi stvar govori kako je barunica neurotična, kako joj treba liječnik, kako nije mislila to što je rekla. Na njegovu nesreću, policija ipak mora nekoga poslati na očevid.

3. čin - Sviće zora, Križovec i policijski pristav razgovaraju, Laura odsutno leži na kauču, boli ju glava. Križovec, i sam već na izmaku snaga, dovija se svoj svojoj pravničkoj pameti i vještini da stvar rasplete, istovremeno svjesno koristeći velike i učene riječi koje će na pristava ostaviti dojam da je ovaj u pravu. Očajan što pristav ne popušta, on sve više i više detalja iz života Lenbachovih, svog odnosa s njima i osobito s barunicom, iznosi na vidjelo. Nestaje njegovog razumijevanja za Lenbacha i naziva ga najobičnijom propalicom i protuhom za kojeg je bolje da mu nema mjesta u pristojnom društvu. Priznaje da je htio da se razvedu i da on oženi barunicu. Napada svim sredstvima: apelira s jedne strane na razum pristava, s druge na suosjećanje, s treće mu laska. Uporno se vrte oko jedne te iste stvari: gdje je istina? Je li baruničino priznanje na telefonu priznanje krivnje ili izraz neuroze? Svaki sa svoje strane iščitava ono što mu odgovara. Križovec neumorno brani barunicu, čak i kad se povede tema da je prije no što je došao bio kod Izabele Georgijevne, i čak i kad mu policijski pristav otkrije da je ona prevarantica.

Polako se sve raspliće, a barunica uporno šuti. Ustane da prošeta po sobi i zamišljeno gleda u portret majke. Križovec, nesmeten, ustraje na tome da je barunica na telefon lagala samo zato da njega povrijedi i izazove skandal, ali da sada neće to nikada priznati jer je suviše ponosan i plemenit karakter. Laura je premorena i obuzima ju histeričan smijeh, ruga se Križovcu, ali ipak govori policijskom pristavu da je nazvala policiju zbog histeričnog ispada, da izazove skandal. Križovec, zabrinut da ona i dalje ne shvaća ozbiljnost situacije, podsjeća ju da ju pristav može svaki čas uhapsiti.

Križovec se očajničkim potezom laskanja i podmićivanja rješava policijskog pristava – obećaje mu namještenje za šefa službe ako postane ministar. Laura ponovno klone, njoj više ni do čega nije stalo i posve joj je svejedno što će se dalje dogoditi. Bunca o uspomenama iz mladosti koje se miješaju sa stvarnošću. Iz sentimentalnog se u trenu preokreće u furiozno, Križovec, i sam premoren, ju napada da je opaka, tvrdoglava i glupa, ona mu uzvraća da nije njemu stalo do nje već da se samo skandala boji, da ne naruši svoj ugled i status. Govori mu da bi ga mogla ustrijeliti kao psa, posve je razočarana njime. Nekako ipak dolazi sebi i smiruje se. On mora otići jer ga očekuju na ročištu, ali obećava doći čim uzmogne, da zajedno dalje rješavaju stvar. Marija barunici servira čaj, ali ona je i dalje nemirna. Telefonira k Križovcu i saznaje da je otputovao, nije na ročištu. Ljubomorna, telefonira kontesi Izabeli i doznaje da je Križovec tamo, a i njena navodna prijateljica Madeleine. Poklapa slušalicu, istog trena telefon zvoni nazad. Bijesna, razbija telefon. Marija dojuri, ali ju barunica umiruje da je sve u redu. Posve izgubivši svaki osjećaj za stvarnost, šalje ju da otvori vrata barunu Lenbachu, da on zvoni. Zbunjena, Marija odlazi, a Laura se, napuštena od svih i ponižena, ubija.

Likovi - Barun Lenbach, Barunica Laura Lenbachova, Dr. Ivan pl. Križovec – pravnik, advokat barunov i intimni prijatelj baruničin, Grofica Madeleine Petrovna – manikirka, ruska emigrantkinja, Gluhonijemi prosjak, Marija – sluškinja

Barun Lenbach – nekad konjanički potpukovnik u austrougarskom režimu, s uspostavljanjem nove države posve se odaje kartama i pijančevanju. Bio u zatvoru zbog veleizdaje. Za bogatog skorojevića radi kao prekupac konja, što smatra ispod svoje časti. Njegove su navike i očekivanja od društva gospodske, iako su mu djela običnog protuhe, agresivca i niškoristi...

Dr. Ivan pl. Križovec – potpuna suprotnost Lenbachu: on se u novom političkom uređenju sasvim dobro snašao, marljivo gradi karijeru advokata i u izboru je za ministra. Učen, blagoglagoljiv i vješt diplomat, pokazuje prijezir prema svemu provincijskom, ali i prema suvremenoj umjetnosti.

Laura Lenbachova – generalska kći iz ugledne i imućne obitelji, u brak s Lenbachom ušla je puna nade i očekivanja, ali već kroz par mjeseci pokazalo se da je barun divljak i pijanica. Njena tankoćutna i senzibilna narav teško podnosi društveno i financijsko poniženje, mukotrpni rad, izoliranost i teroriziranje njenog muža. Sustavno maltretiranje na kraju eskalira u samoubojstvo.

__________________________________

Miroslav Krleža (Zagreb, 7. srpnja 1893. - Zagreb, 29. prosinca 1981.) smatra se najvećim hrvatskim književnikom 20. stoljeća. Rođen je u Zagrebu, gdje se i školovao. Polazio je i vojnu akademiju u Budimpešti. U svom životu sudjelovao je u politici i bio je ljevičar, a značajan je i njegov "sukob na književnoj ljevici" nakon kojeg prestaje s političkim životom. S Cesarcem je uređivao časopis Plamen, a još su značajni časopisi Danas, Pečat, Forum i Književna republika. Za Krležu je karakterističan širok opus stvaralaštva. Pisao je romane, drame, pripovijetke, novele, putopise, memoare, kritike i eseje, a okušao se i u poeziji gdje se izdvaja zbirka dijalektičke kajkavske poezije pod nazivom ''Balade Petrice Kerempuha'', no pisao je i pjesme antiratne tematike. Djela: Hrvatski bog Mars (1922. potpuna i konačna varijanta 1933.), Povratak Filipa Latinovicza (1932.), Balade Petrice Kerempuha (1936.), Vučjak (1924.), Gospoda Glembajevi (1929.), U agoniji (1928.), Leda (1930.), itd.

Miroslav Krleža je bio od pisaca kojima je politika jedna od magistralnih tema. Politika je u pozadini i onih njegovih dela koja se ne bave politikom. To su i putopis Izlet u Rusiju (1926), koji je do danas izašao u više izdanja, uvek menjan u duhu aktualnog političkog trenutka, i eseji Europa danas (1935) i Deset krvavih godina (1937). Političku težinu imaju i njegovi časopisi, od Plamena, Književne republike (1923) i Danasa (1934), do čuvenog Pečata (1939), u kome je izašao i njegov veliki polemički esej Dijalektički antibarbarus. Njegov Predgovor Podravskim motivima Krste Hegedušića (1933) doveo je do razilaženja s politikom komunističkih partija u umetnosti i književnosti, sadržanom u "teoriji odraza" Todora Pavlova, a sada je, ovim tekstom u Pečatu, taj "sukob na ljevici" dosegao kulminaciju. Ni njegovo lično prijateljstvo s Josipom Brozom nije pomoglo da se spor prevlada, pa kad je 1941. došlo do sloma Jugoslavije, stvaranja Nezavisne Države Hrvatske i komunističke oružane pobune nakon nemačkog napada na Sovjetski Savez, Krleža se nije pridružio svojim ideološkim drugovima, nego je ceo period građanskog rata 1941 - 1945. proveo u Zagrebu, u strogoj ćutnji, pod zaštitom vlasti Nezavisne Države Hrvatske, koje su mu predlagale i saradnju, ali ju je on u dva razgovora sa Pavelićem izbegao, bojeći se osvete komunista.

Krležini romani se odlikuju sledećim karakteristikama: pisani bujnim, baroknim stilom i jezikom koji vrvi novokovanicama i složenicama, bogati esejističkim odlomcima tradicije srednjoevropskog intelektualističkog romana (Robert Musil, Rajner Maria Rilke), ali i ruskog romana ideja karakterističnog za Dostojevskog, nabijeni su radnjom i dramskim scenama koje se prepliću s kontemplativnim pasažima o prirodi ljudskog postojanja, umetnosti, politici i istoriji. Dominira egzistencijalistička vizija ljudske sudbine, izrečena povišenom retorikom, često prenapregnutim i isprekidanim dijalozima, kao i bujicom slika, zvukova i asocijacija u kojima se mešaju glasovi likova i autorov implicitni komentar. Kao esejistički romani ideja, Krležina dela su bliska romanesknoj struji modernizma prevladavajućoj u književnosti nemačkog jezika (Tomas Man, Robert Musil), ali se od njih pazlikuju po dramatičnosti radnje i silovitim vrtlogom političkih zbivanja koji ne dopušta detaširano intelektualizovanje, po čemu je Krleža sličan Arturu Kestleru ili Malrou.

Miroslav Krleža je ostavio najveći opus u hrvatskoj književnosti do danas. Za 88 godina života i 66 godina književnog rada napisao je pedesetak zbirki pesama, pripovedaka, romana, drama, eseja, političke publicistike, polemika, putopisa, dnevnika, memoara, enciklopedijskih članaka: u njegovom stvaralaštvu možemo naći sve oblike književnog izražavanja.

Miroslav Krleža - Balade Petrice Kerempuha 

Miroslav Krleža - Baraka Pet B

Miroslav Krleža - Baraka Pet B - esej

Miroslav Krleža - Bitka kod Bistrice Lesne

Miroslav Krleža - Bonaca u predvečerje

Miroslav Krleža - Domobran Jambrek

Miroslav Krleža - Golgota

Miroslav Krleža - Gospoda Glembajevi

Miroslav Krleža - Gospoda Glembajevi - esej

Miroslav Krleža - Kraljevo

Miroslav Krleža - Kristofor Kolumbo

Miroslav Krleža - Leda

Miroslav Krleža - Mlada misa Alojza Tičeka

Miroslav Krleža - Na rubu pameti

Miroslav Krleža - Nokturno

Miroslav Krleža - Povratak Filipa Latinovića

Miroslav Krleža - Povratak Filipa Latinovića - esej

Miroslav Krleža - Tri domobrana

Miroslav Krleža - U predvečerje

Miroslav Krleža - V megli

Miroslav Krleža - Vučjak