Ivo Andrić - Prokleta avlija lektira

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija

 

Prokleta avlija je naziv za poznati carigradski zatvor, u koji je iz neopravdanih razloga dospeo fra Petar iz Bosne kojeg su poslali u Istanbul da obavi neke samostanske poslove. Dogodilo se da turske vlasti uhvate neko pismo upućeno austrijskom internunciju u Carigradu, u kojem je bilo opisano proganjanje vjernika od turske vlasti i sumnja je pala na fra Petra koji je bio jedini fratar na tome području. Zbog toga je uhapšen i zatvoren u istražni zatvor poznat pod nazivom Prokleta avlija, gdje je ostao dva meseca dok ga nisu poslali dalje.

 

Zima je. Prevladava samo jedna boja - bijela. U toj bjelini postoji samo jedna staza. Staza kojom je išla pogrebna povorka na pogrebu fra Petra. U sobi fra Petra nalaze se fra Mijo Josić, mladi fra Rastislav... Popisuje se imovina fra Petra. To je većinom raznovrstan alat. Još prije tri dana on je ležao na tom krevetu, a sada ga više nema. Najviše nedostaje mladom fra Rastislavu kojemu je često pričao događaje iz svog života. Najviše je pričao o carigradskom zatvoru gdje je bio zatvoren ni kriv ni dužan. Zbog nekih poslova crkva je fra Tadiju Ostojića i fra Petra poslala u Carigrad. Tamo je policija uhvatila neko pismo o progonu vjernika i svećenika iz Albanije koje je bilo upućeno austrijskom internunciju u Carigrad. Pismonoša je pobjegao, a pošto u Carigradu nije bilo drugih svećenika iz tih krajeva uhitili su fra Petra. Dva mjeseca bio je pod istragom, a da ga nitko nije ni saslušao.

 

Bio je zatvoren u zatvor znan kao Deposito ili Prokleta avlija kako ga zove narod. Ta avlija uvijek je bila puna, uvijek se punila i praznila. Tu je bilo sitnih i krupnih prijestupnika. Od dječaka koji su sa "štanda" ukrali smokvu do višestrukih ubojica. Tu dolaze i tzv. "prolaznici" koji su upućeni po kazni kao prognanici iz zapadnih pokrajina te iz avlije odlaze kući ili u zatvor u Africi ili Maloj Aziji. Avlija se sastoji iz petnaest jedokatnica koje povezane s visokim zidom zatvaraju nepravilno, golo dvorište bez trave i s dva tri kržljava stabla. Po danu se zatvorenici šetaju po dvorištu, a po noći odlaze u ćelije – petnaest do trideset u jednu. Ali ni po noći nije mirno. Zatvorenici pjevaju, svašta dovikuju i svađaju se te često dolaze i novi. Po danu svi izlaze iz ćelija i stvaraju male skupove gdje pričaju o raznim stvarima. Najviše se ljudi okuplja oko malog čovječuljka Zaima koji je uvijek pričao o ženama i svojim mnogobrojnim vjenčanjima. Neki su ga slušali, a drugi su odmahivali rukom i odlazili čim bi on počeo pričati.

 

Sam položaj Proklete avlije bio je čudan jer se moglo vidjeti samo nebo, a grad koji je bio blizu nije se mogao vidjeti. Obično je bilo lijepo vrijeme. Ali kad bi se nekad nebo naoblačilo, počeo bi puhati južni vjetar donoseći zadah truleži i smrad iz pristaništa. Tada je ludilo bilo zarazno i svi, pa i najmirniji, postajali su razdraženi i ljuti. Čuvari su pokušavali izbjegavati sukobe jer su i oni bili razdraženi, ali bilo je nemoguće uspostaviti red. Upravitelj zatvora bio je Latifaga zvan Karađoz (groteskna ličnost turskog kazališta sjenki). Otac mu je bio nastavnik u vojnoj školi. Kao dijete Latifaga je volio knjigu i muziku, ali odjednom se promijenio, čak i fizički. Napustio je školu i počeo se družiti sa raznim varalicama i kockarima. Nekoliko su ga puta i uhvatili, a uvijek ga je izbavljao otac. Tada je upravitelj policije predložio Latifaginom ocu da Latifaga postane policajac. Latifagin otac je na to pristao. Tako je Latifaga postao policajac, zamijenik upravitelja Proklete avlije te konačno i upravitelj. U hvatanju prijestupnika pomogla mu je njegova prošlost jer je poznavao njihova okupljališta. Latifaga je imao kuću iznad avlije i mnogim je putovima mogao doći od kuće do avlije i obrnuto, tako da nitko nije znao gdje će se pojaviti. Nitko nikad nije znao kako će se ponašati i uvijek je iz ljudi mogao doznati one podatke koje želi. Česte su bile i pritužbe na Karađoza, ali svi su znali da samo on može upravljati Avlijom.

 

Najgori su bili prvi dani u Prokletoj avliji. Da bi se zaštitio od tučnjava fra Petar je izabrao jedan zabačen kut i tu se sklonio. Tu su bila i dva građanina iz Bugarske koji su ga primili bez riječi. Fra Petar je zaključio da su to bogati ljudi koji su vjerojatno bili žrtve pobune u njihovoj zemlji. Poslije nekoliko dana dobili su gosta. Kada se sljedeći dan probudio prvo što je vidio bila je knjiga i nije mogao vjerovati. Lice novopridošlog mladića bilo je bijelo, blijedo. Oko očiju je imao tamne kolute. Razgovor je počeo sam od sebe. Mladić se zvao Ćamil. Često su razgovarali, a onda su po njega došli neki stražari. Bez riječi su se oprostili, a prazno je mjesto brzo bilo popunjeno. To je bio mršav, tanak čovjek. Bio je židov iz Smirne, Haim. Fra Petar je saznao da Haim zna neke stvari o Ćamilu. Fra Petar ga je pitao o njemu, a Haim je počeo pričati. Ćalim je bio čovjek miješane krvi. Otac mu je bio turčin a majka grkinja. Majka mu se u sedamnaestoj udala za bogatog grka. Imali su jedno dijete, djevojčicu. Kada je djevojčica imala osam godina, grk je umro. Njegovi su rođaci htjeli prevariti mladu udovicu i sve joj oteti, ali ona se branila. Otišla je u Atenu da bar tamo spasi naslijeđe. Kada se vraćala nazad, umrla joj je kćerka. Mornari su lijes htjeli baciti u more jer donosi nesreću, ali majka to nije dala. Tada je prvi oficir dao napraviti još jedan lijes u koji je stavljen neki teret. Lijes s djevojčicom bačen je u more, a drugi je dan majci koja ga je pokopala. Svakog je dana žena odlazila na grob, a bol se postepeno smanjivala i tad se dogodilo nešto neočekivano. Žena prvog oficira saznala je tajnu o djevojčici i ispričala je najboljoj prijateljici. One su se tada posvađale i da bi se osvetila prijateljica je tajnu ispričala drugima. Tako je priča došla i do udovice koja je tada htjela da se baci u more i trebalo joj je nekoliko godina da preboli i ovo. Mnogi grci su prosili lijepu udovicu, ali ona se na opće iznenađenje udala za nekog turčina, Tahir-pašu, i sa njim imala sina i kćerku. Sin je bio snažan, a kćerka je umrla u petoj godini od neke nepoznate bolesti. Majka je umrla sljedeće godine. Sin koji se zvao Ćamil sve se više predavao knjizi i nauci, a otac ga je u tom podržavao. Jedne je zime umro i Tahir-paša, a mladić je ostao sam s velikim imetkom i bez bliže rodbine. Jednog je dana ugledao jednu grkinju i odmah se zaljubio. Ona je voljela i njega, ali njeni roditelji nisu dopustili da se uda za turčina pa su je odveli i udali za nekog grka. Poslije toga Ćamil je dvije godine proveo na studiju, a kasnije je mnogo i putovao i čitao knjige. Tada su počele glasine da su Ćamilu udarile knjige u glavu i da se poistovjetio s nekim mladim princom. To se pročulo i Ćamila je uhitio valija izmirskog vilajeta, zato jer je dobio pismo kao i svi drugi valije da paze na ljude koji blate sultanovo ime. Kada su uhitili Ćamila mnogi su se pobunili, ali nisu mogli ništa napraviti pa je Ćamil odveden u zatvor. Karađoz nije volio političke zatvorenike, ali ovoga je morao prihvatiti. Već drugi dan čovjek kojeg je poslao kadija izradio je kod više vlasti da se Ćamil izdvoji i da mu se da posebna soba što je i učinjeno. Idućih je dana fra Petar hodao dvorištem ali nije vidio Ćamila, a onda se jednog dana kraj njega stvorio Ćamil. Oboje su osjetili da se njihovo prijateljstvo povećalo. Odjednom Ćamil počne pričati povijest Džem sultana (onaj s kojim se poistovjetio).

 

To je bila pričao o dva brata. Jedan je bio mudriji i jači, a drugi čovjek zle sreće i pogrešnog prvog koraka. Ta su dva brata došla u sukob kada im je 1481. godine na bojnom polju poginuo otac. Stariji brat Bajazit (34 godine) koji je bio guverner Amasije i mlađi Džem koji je bio guverner Karamanije polagali su pravo na prijestolje. Džem je na svom dvoru stvorio krug pjesnika, znanstvenika i glazbenika, bio je dobar plivač i lovac. Bajazit je bio hladnokrvan i hrabar. Oboje su imali dokaze za svoje pravo na prijestolje. Nisu se mogli dogovoriti i na kraju su se sukobili. Džem je izgubio i pobjegao u Egipat i ponovo organizirao napad, ali ponovno je izgubio. Tada je pobjegao na otok Rod gdje je bilo sjedište nekog katoličkog reda i gdje je zatražio utočište. Primio ga je Pierre d'Aubusson i dočekao s carskim počastima, te predložio da ode u Francusku. Džem je na to pristao, ali kada je došao nisu ga pustili na slobodu nego je držan zatočen u tvrdim gradovima. Oko Džema su se stvorile razne spletke. Bajazit je d'Aubussonu dao novce da Džem ostane u zatočeništvu, a papa mu je ponudio mjesto kardinala. Nakon osam godina Džem je dan papi, a d'Aubusson je postao kardinal. Tada umire papa i dolazi novi. Španjolski kralj prodire u Italiju i zauzima Rim. Papa mu je morao dati Džema. Papa je to učinio, ali Džem se brzo razbolio i umro. Njegovo je tijelo poslano Bajazitu koji ga je pokopao s kraljevskim počastima. Dok je Ćamil to pričao fra Petar ga često nije mogao slušati i pratiti, ali Ćamil to nije ni primjećivao. Jednog se dana Ćamil nije pojavio. Haim je fra Petru rekao da su kod Ćamila došli neki činovnici, da je došlo do svađe i obračuna. Ne zna se da li je Ćamil mrtav ili samo premješten u drugi zatvor. Kasnije je fra Petar često razmišljao o Ćamilu. Jednom dok je tako razmišljao netko mu je u ruku stavio poruku da će za dva dana biti oslobođen. To se i dogodilo. Odveli su ga u Akru gdje je živio osam mjeseci, a onda je pušten i otišao je u Bosnu.

 

I tu je kraj. Od njega je ostao samo grob.

 

Ako hoćeš da znaš kakva je neka država i njena uprava, i kakva im je budućnost, gledaj samo da saznaš koliko u toj zemlji ima čestitih i nevinih ljudi po zatvorima, a koliko je zlikovaca i prestupnika na slobodi. To će ti najbolje kazati.

 

Vrsta djela - Roman

 

Mjesto radnje - Carigradski zatvor Prokleta avlija

 

Likovi - fra Petar iz Bosne, upravitelj Latifaga zvan Karađoz, zatvorenik Haim, zatvorenik Ćamil-efendija

 

Analiza likova

Ćamil efendija - bogati mladi Turčin iz Smirne. Fra-Petar doznaje od Haima, mladićeva sugrađanina, da je ovaj zatvoren zbog sumnje da njegovo proučavanje povijesti ima za svrhu buntovno spletkarenje protiv sultanova dvora, što je bilo potpuno neistinito. Mladi Ćamil, sin bogatog Turčina i Grkinje, odmalena se posvetio nauci i samotničkom i asketskom načinu života, koji osobito potencirala jedna nesretna i nepreboljena ljubav. Ćamil se, naime, zaljubio u kćer mladog grčkog trgovca, no ovaj je iz nacionalističko - vjerskih razloga nije htio dati Turčinu za ženu, nego ju je silom udao za Grka izvan Smirne. Poslije tog događaja Ćamil se potpuno zatvorio u sebe i postao neka vrsta osobenjaka. Okružuje se knjigama i baca se na nauku, pokazujući naročit interes za povijest turske carevine, od koje ga specijalno zanima jedno određeno razdoblje - vrijeme Bajazita II i Đem-sultana, njegova brata, kojeg je Bajazit u borbi za prijestolje dvaput porazio u bici. Tada je Đem potražio utočište na otoku Rodu, gdje su vladali kršćanski vitezovi. Od tada počinje odiseja Đema, koji kao zarobljenik prelazi iz ruku u ruke raznih evropskih vladara, pa čak i samog pape, a svi ga oni iskorištavaju kao adut protiv turske carevine, tj. Prijete Bajazitu da će ga pustiti ako nezadovolji njihove raznorazne zahtjeve. Na Ćamila posumnjaju da proučava upravo to povijesno razdoblje, jer ono ima sličnosti sa sadašnjom situacijom na dvoru, gdje sultan također ima brata suparnika, kojeg je proglasio maloumnim i drži ga u zatočenju. Ćamil bude poslan u "Prokletu avliju", gdje upoznaje fra-Petra i ispriča mu život Đem-sultana, tvrdeći da je njegov život identičan s Ćamilovim i da su im sudbine jednake. Nakon nekog vremena odvedu ga u poseban zatvor i tu jedne noći prilikom saslušanja dođe do tučnjave između njega i policije. Ćamila iznesu – živa ili mrtva – ne zna se. Fra-Petar ga više nikada nije vidio.

 

Uprkos brojnim razlikama i sukobima iz kojih se rađaju pogledi, koji radikalno diferenciraju svijet Istoka i Zapada kao dva svijeta koja se mimoilaze s vijekovnim razlikama u kulturi, karakteru, psihi, stilu života, uvijek postoje niti koje nerazdvojivo i neraskidivo spajaju ova dva ideološki suprostavljena svijeta. Te niti su dobro i zlo. Ćamil-efendija, mladi intelektualac od malena se posvetio knjizi i asketskom načinu života, koji je dodatno potencirala jedna nesretna i nikad preboljena ljubav. Suočeni sukobljen sa "božanskom logikom svijeta", s kojom se ne miri on se povlači u sebe i u potpunosti posvećuje nauci i postaje žrtva okolnosti i surovog režima. Tako Andrić prikazuje nemoćnog iponiznog čovjeka u rukama viših sila, bile one društvena mehanika ili božanska vlast. U djelu su izložene ideje o besplodnosti i nemoći čovjeka da shvati principe i mehanizam svijeta, o potrebi poslušnosti i bezuslovnog podređenja. Kritika u njegovom liku vidi i otkriva primarnu grešku pogrešnogizbora u prekretnom trenutku života, u mladosti.

 

Ova greška nazvana je pogrešnim prvim korakom. On je: "Čovek kratka veka, zle sreće i pogrešnog prvog koraka". Ali njegov uzor Đem-sultan živio je vijekovima prije i doživio sličnu sudbinu, ali brojni su i drugi likovi, kako iz istočnih tako i iz zapadnih civilizacija, koji potvrđuju da je čovjek robovao u svim vremenima i na svim prostorima. Tako su se dvije ljudske sudbine (Đemova i Ćamilova), vremenski daleke jedna od druge povezale u jednu. Progonstvo mladog pjesnika Đem-sultana uslovilo je progonstvo mladog pjesnika u duši, pjesnika u ljudskom srcu i mašti, Ćamila. Jedna tragedija uslovila je drugu. Pod brutalnošću, okrutnošću divlje neumoljive sile, Ćamilova sudbina identifikovana je sa Đemovom. I Đemu i Ćamilu svijet ljudi je stran i dalek. Oni ostaju distancirani od svijeta oko sebe, ravnodušni čak i prema sopstvenoj sudbini, u apsurdnom svijetu su "stranci" i sebi i drugima. Ćamil nastavlja Đemovu sudbinu, a Karađoz im se priključuje, utabanim putem "pogrešnog prvog koraka", tako da i čovjek akcije i čovjek kontemplacije mogu biti ljudi pogrešnog prvog koraka.

 

Karađoz - Karađoz je istovremeno tako autentičan i tako tipičan predstavnik i sluga jednog sistema. Jasno je vidljiva transformacija, gdje Karađoz od dječaka "bujne glave" živahnog duhom i tijelom, ljubitelja knjiga i muzike do mladića koji odbija sve što mu je do tada bilo blisko i što je pripadalo svijetu mirnih, običnih sudbina, ustaljenih navika i obaveza. On ostavlja knjige, igre i muziku, postaje lutalica, kockar i pijanica. Onda opet postaje policajac i progoni svoje dotadašnje, da bi na kraju konačno promijenio životno usmjerenje i postaje "surovi gospodar" Proklete avlije. Postavlja se pitanje šta je uslovilo transformaciju Karađozove ličnosti, u početku natprosječno obdarene, i fizičkim iduhovnim kvalitetima, bogatstvom senzibiliteta, koji ga približavaju nauci i umjetnosti. Kao da je Karađoz uočio da smo svi mi zatvorenici neke Avlije, bez mogućnosti da slobodno mislimo i djelujemo, pa se povlači u svoju ljušturu i u potpunosti transformiše.Od primijernog mladića on postaje onaj tip orijentalnog oružja, koje je u rukama vlasti i koje predstavlja živo oličenje Proklete avlije. Ona se ogleda u njegovoj prirodi. Ona živi u njegovom karaktaru, ćudima i instiktima. Njegova volja je njen zakon.

 

Sudbine zatvorenika Proklete avlije su u njegovim rukama, a on se njima igra. Andrić je u njegovom liku pronikao u elementarnih osobina divljih čuvara vlasti, ćije se naslijeđe može sagledati u svim vremenima u kojima je robovao čovjek. U svijetu u kojem on vlada nevinost je samo fraza. Karađoz valjano upravlja unutrašnjim mehanizmom svojih zatvorenika. Kogitovski obrazac čovjeka Avlije skojim Karađoz računa je: "Kriv sam, dakle postojim". Mnogi su prošli kroz zatvore i mnogi su iskusili glumu Karađozovih potomaka, onu ciničnu igru samovlašća isljednika koji su često mučenja i zločine vršili iz gruba i sirova lakrdijašenja.

 

Tako da "Avlija je u vremenu, ali ne u jednom vremenu. Avlija je u svetu, ali ne u jednom svetu. I Avlija se ne menja".

 

Analiza djela

Djelo Ive Andrića Prokleta avlija jedno je od njegovih najvećih djela. Djelo nema ni početka ni kraja, to je priča koja se vrti u krug, ostvaruju se krugovi u krugovima, priče se isprepliću, u njima Ćamil govori o Džem sultanu i o sebi, Haim priča o Ćamilu i ostalim zatvorenicima, fra Rastislav govori o fra Petru, itd. Tim načinom pisanja pisac pokušava prikazati kako se život ne odigrava samo u nama već i u drugima. Andrić sve to sluti, teži tome i sve to prikazuje u ovom djelu.

 

Tok pripovijetke ide prema pričanjima fra Petra i unutrašnjem preživljavanju njegovih događaja: o životu Proklete avlije kao cjeline, o čudnom i osobenom Karađozu, o raznolikim ljudskim fizionomijama koje su uskrsavale u sjećanju fra Petra. Na slici Proklete avlije koju je Andrić dao u svojoj pripovijeci, vjeran je pečat jedne epohe Osmanlijskog carstva. Orijentalne boje su u toj slici boje starinske, a dobije se iz nje snažan utisak da je Prokleta avlija takva kakva je živjela u svim vremenima u kojima je robovao čovjek.

 

Nisu opisane fizičke torture, ni poniženja kojima je izložen čovjek u takvim zatvorima, a duboko je dosegnuta, i mimo toga, njegova tragična situacija u Prokletoj avliji. Dobija se vizija Proklete avlije kao pustog, usamljenog, đavolskog ostrva, u isto vrijeme i vizija psihičkog pakla u kome gori život izolovanog, zastrašenog svijeta čije su veze sa slobodnim životom pokidane. U ovim motivima sadržana je osnovna teme Andrićeve proze o ljudskoj tragičnosti. Ova tema ima svoje izvore u Andrićevim poetskim proživljavanjima ljudskog života i ljudske sudbine, kao i u njegovim meditacijama o čovjeku i njegovom životu u njegovoj prvoj zbirci poetske proze, u "Ex Pontu". Ali poruka djela ne govori nam da treba da se povučemo već upravo suprotno. Ako smo već konstatovali stalno prisustvo zla i nepravde i da naše postojanje nema opravdanja, na čovjeku nije da to pesimistički i bez reagovanja prihvati, već da kao lucidno i pred sobom odgovorno biće traži put za unošenje više pravde i dobra u ovaj svijet. To je put ljudskog dostojanstva kojim je krenuo i Ćamil, ali ga je stihija divlje sile ubacila u Prokletu avliju.

 

1954. objavljuje Prokletu avliju, oveću pripovijest. Za razliku od njegovih romana, radnja se ne zbiva u Bosni, nego se tek spominje u sjećanjima fra Petra, zatvorenika carigradskog zatvora. Prokleta avlija je zapravo sinegdoha sveukupnog življenja, iskazana putem raznorodnih likova: tu je židov Haim iz Smirne kojeg je "njegova gordljivost i dovela ovamo", zatim krivotvoritelj Zaim koji u biti "mašta o mirnom životu sa savršenom ženom", pa Kirkor, poglavar velike armenske obitelji koja je pronevjerila dragocjenosti iz državne kovnice novca, tu su bugarski trgovci koji su po prilici isto tako nevini kao fra Petar. A tu je i otmjeni turčin Ćamil-efendija iz Smirne, koji je središnji lik pripovijetke. Nad svima njima lebdi lik upravitelja, Latifage, pa čak i onda kada nije nazočan. Zovu ga još i Karađoz, vjerojatno po osobi iz turskog kazališta lutaka, iako ta riječ prema Klaićevu rječniku stranih riječi znači i ciganina i crnookog čovjeka pa i lakrdijaša. Radnja "Proklete avlije" zbiva se u 19.stoljeću, ali nas upravo priča o Džemu koju kazuje Ćamil odvodi u daleku prošlost. Likom Ćamil-efendije i njegovom sudbinom "Prokleta avlija" postaje politička pripovijest. Ivo Andrić je u avliji o karakterima njezinih zatočenika i o njihovu ponašanju nedvojbeno pisao iz svog vlastitog iskustva. Živio je u razdoblju u kojem se uvijek pitalo "sa kojim ciljem i za čiji račun" tko što radi, kao što su okrutni Ćamilovi istražitelji pitali tog tankoćutnog mladića. Oslikavajući usud Ćamil-efendije Andrić je zapravo dao portret svoga vremena. Što se stila tiče, njegova metafora, slika, rima, njegove rečenice i svaka riječ, uvijek je ugrađena na pravom mjestu. Jezik mu se odlikuje ekonomičnošću, čistoćom i jednostavnošću.

 

Tematika u Andrićevim djelima

Andrić se u većini svojih djela vraća daleko u prošlost. Njegove su teme iz povijesti Bosne pod okupacijom turaka, a kasnije Austro-Ugarske. Sve su njegove priče vezane uz događaje na bosanskoj zemlji, ali Andrić ne prikazuje obične povijesne priče već što tajnovitije i čudnije priče. No glavni zadatak odnosno njegova želja je u tome da prikaže bit čovjekove egzistencije, njegove borbe za opstanak i borbe za bolji život, njegovo veselje, njegovu bol i tugu. On opisuje čovjekovu sudbinu koja je pod vladavinom turaka i Austro-Ugarske crna, tmurna, teška. Iako je tematski bio vezan za Bosnu u nekim djelima i u nekim likovima Andrić opisuje općeljudske i općeživotne slike.

 

Stil pisca

Ivo Andrić jedan je od najvećih hrvatskih pisaca i jedini dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Njegova je umjetnost izrazito epska i baš je to najveća privlačnost njegove umjetnosti, no da bi se ta epičnost postigla nezaobilazan je Andrićev klasičan i star izraz, možda čak i "zastario" u najplemenitijem značenju riječi.

 

Početkom 20-ih godina opredijelio se za srpsku literaturu tj. ekavicu, što je činio velik broj hrvatkih pisaca kako bi naglasili jugoslavensko jedinstvo. No nakon atentata na Radića 1928. godine većina se pisaca u znak protesta vraća materinjem jeziku i svoja djela ijekavizira. Jedan od rijetkih pisaca koji je i dalje pisao ekavicom bio je Ivo Andrić, no to nije razlog da se odreknemo Andrićeva doprinosa hrvatskoj književnosti. S jezične strane Andrić je izrazito ijekavac, a koristio se ekavicom radi ritma i harmonije.

__________________________________

 

Ivo Andrić - Prokleta avlija

 

Književni rod - epika

Književna vrsta - roman

Mesto radnje - Carigradski zatvor.

 

Vreme radnje - Nije definisano, ali po opisanim zbivanjima da se naslutiti da je kraj 18-og i početak 19-og veka.

 

Tema - Kako je fra-Petar video i doživeo carigradski zatvor pred raspad osmanske imperije.

 

Ideja - Njegoš bi rekao: "Kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom". A može i ovako: Kad se vlast boji naroda, onda se drži devize: "Lakše je i bolje sto nevinih uhapsiti i zlostavljati, nego za jednim krivcem tragati po carigradskim budžacima. Jer svi su krivi, makar i u snu, kako kaže Karađoz, upravnik carigradskog zatvora". Ili, ona narodna: - Nije težak zatvor, nego zatvorenici.

 

Fabula

Inventar - Andrić u uvodu priče slika zimu sa posebnim akcentom na dubok sneg koji je izmenio krajolik, pa se malo groblje gotovo sakrilo; vide se još nejasni tragovi uske staze od pogrebne povorke koja je ispratila fra-Petra. Tragovi ilovače oko sveže humke asociraju na ranu u snežnoj belini. U nekoliko crta pisac daje grub portret pokojnika. Ovde izdvaja dve njegove karakterne osobine: strasno je trošio manastirski novac za kupovinu raznog alata, a umeo je zanimljivo da priča o svom boravku u Prokletoj avliji gde je ni kriv, ni dužan dospeo, kao i mnogi drugi. Još nekoliko škrtih rečenica istrgnutih iz dijaloga fratara Mije Josića i mlađeg fra-Rastislava dok popisuju zaostavštinu pokojnog fra-Petra, koji je, ustvari, narator daljeg toka zbivanja.

 

Fra-Petrova ispovest - Deposito, kako su mornari raznih narodnosti nazivali varošicu od zatvorenika i stražara, poznatiju kao Prokleta avlija, mesto je gde dolazi i prolazi sve što se svakodnevno pritvara i hapsi u Carigradu. Kriv ili nevin carigradskoj policiji je svejedno. Oni smatraju da je lakše iz Proklete avlije nevina čoveka pustiti, nego za krivcem tragati. Tako se Avlija puni i prazni. U njoj ima sitnih i krupnih prestupnika, "od dečaka koji je ukrao grozd ili smokvu do svetskih varalica i opasnih obijača; ima nevinih i nabeđnih, maloumnih i izgubljenih, ili omaškom dovedenih iz Carigrada i iz cele zemlje." Sledi faktografski opis raznih prestupnika od ubica, te mučenika svih vrsta do političkih zatvorenika. Nakon toga pisac slika samu Avliju. Petnaestak prizemnih i jednospratnih zgrada povezane su visokim zidom. U dvorištu nepravilnog oblika dva kržljava drveta, nešto kaldrme oko zgrade gde su stražari; sve ostalo je gola zemlja jer trava ne stigne da poraste od silnog gaženja stanovnika ove neobične varošice. Da upotpuni dekor ove svojevrsne pozornice, Andrić bojama dodaje zvučne efekte što ih vikom, pesmom, jaucima i psovkama stvaraju zatočenici, a zatim i neprijatni miris truleži koji donosi nezdravi južni vetar sa obližnjeg mora. Opšta slika meteži i sučeljenih uprotnosti navodi na zaključak da bi ovde normalan čovek posle izvesnog vremena morao da poludi.

 

E, baš tu doveden je naš junak sa početka priče: fra-Petar. Nekako ubrzo po njegovom dolasku u Carigrad policija je uhvatila jedno pismo upućeno austrijskom internunciju. U pismu se opširno govorilo o stanju crkve u Albaniji, o progonu sveštenika i vernika. Kako u to vreme osim fra-Petra drugih fratara u Carigradu nije bilo, policija je uhvatila njega. O tom vremenu često je fra-Petar pričao mlađim fratarima sve do smrti. Iz galerije likova na pozorište Proklete avlije fra-Petar prvo dovodi izvesnog Zaima. "To je omalen i pognut čovek bojažljiva izgleda, koji govori tiho, ali sigurno i oduševljeno..." Radi se o običnom lažovu koji je bajagi proputovao pola sveta, ženio se nebrojeno puta da tačno ni sam ne zna (jer uvek izmišlja). Sa nekim od tih svojih žena usrećio se, dok su ga druge odvodile na stramputicu. Traži skupinu zatvorenika i počinje priču. Nekim je dosadan jer se ponavlja. Neki poput atlete dobace: "Ah, šta tu žena, žena! Kad ugasiš sveću, svaka je jednaka." Kad neko iz grupe slušalaca dobaci: "Što ti nisi najurio tog svog otrova, nego da ti bežiš..." - Zaimaga se pravda, a onaj će ti opet: "Ah, šta! Najurio bih ja nju, pa sve da joj je sunce među nogama, a mesec na trbuhu." Priča Zaim tako dok se društvo ne raziđe, a onda traži novu publiku. Naravno, i on je u Prokletoj avliji "ni kriv, ni dužan", a zapravo uhvaćen je više puta da rastura lažan novac. Iza Zaima, fra-Petar na pozornicu postavlja upravnika ove čudne i strašne ustanove - Latifagu, zvanog Karađoz.

 

Taj nadimak mu je odavno postao pravo i jedino ime. Pod tim imenom je poznat i van zidina Proklete avlije, i svojim izgledom i osobinama je njeno oličenje. Otac mu je bio nastavnik u nekoj vojnoj školi. Oženio se u zrelim godinama i dobio jedino dete sina. Dete je do četrnaeste godine bilo bistro i volelo knjigu kao i otac, ali se posle izopačilo i uhvatilo lošeg društva. Promenio se i fizički. Naglo se raskrupnjao i ugojio. počeo se družiti sa kockarima, pijancima i pušačima opijuma, pa je dospeo i u zatvor. Zahvaljujući prijateljstvu sa upravnikom policije, otac ga je izbavio. A onda je upravnik predložio da je za mladića najbolje da ga uzme u svoju službu. Tako je Latifaga postao policajac. Malo-pomalo momak je postao uzoran stambolski policajac, pre svega zahvaljujući činjenici da je dobro poznavao prestupnike. Nemilosrdno se okomio na svoje bivše "drugare". Snalažljiv i uspešan u svom poslu da preko doušnika otkrije krupnije prestupnike za desetak godina dogurao je do zamenika upravnika Avlije. Kad je stari upravnik umro zbog srčane kapi, Latifaga je bio jedino moguće rešenje. Kad je njegov otac umro za vreme prve godine vladavine u Avliji, Karađoz je prodao lepu očinsku kuću i kupio imanje u blizini Proklete avlije.

 

Samo njemu znanim puteljcima iznenada bi se pojavio u "prihvatilištu" i isto tako iznenada nestajao tako da ni stražari, ni zatvorenici nisu znali kad ih i da li ih tajno posmatra. Od početka Karađoz je "radio iznutra". Poznavao je dobro zatvorenike, a još bolje stražare. Po svom načinu rada bio je mnogo gori od prethodnih upravnika, a ponekad bolji i čovečniji. "Šta je? Ti još ovde čmavaš? Phi! Nego dede, kako je ono bilo?" Tako je počinjao razgovor, ali se ishod nikad nije mogao naslutiti. "Šta veliš, ni kriv ni dužan nisi? Ih, kud mi to kaza baš sada, pobogu čoveče. Phi, phi, phiii! Da si rekao da si kriv, još sam mogao da te pustim, jer ovde krivih ima mnogo. Svi su krivi. Ali baš nam jedan nevin treba. I zato te ne mogu pustiti. Desi se da nekad rodbina bogatog mladića, koji je uhvaćen zajedno sa svojim rđavim društvom, dođe da moli Karađoza da ga pusti, jer je nevin. A on izmeni izgled lica i učtivo se obrati moliocima: - Jeste li vi rekli onima koji su ga uhapsili da je nevin? - Jesmo, dakako da smo rekli, ali... - E, to ste pogrešili. Phi, phi, phiii! To ne valja. Jer baš sad hvataju nevine, a puštaju krive... Ali Karađoz će već sutradan prelazeći Avliju sresti onog prvog "nevinog" i nastaviti razgovor od pre tri nedelje: - Phi! Šta ti misliš, dokle ćeš ovde da smrdiš?...Kupi prnje i da te moje oči više ne vide. U prvi mah nesrećnik skamenjen od iznenađenja, prikupi snagu i brzo klisne iz Avlije, ostavljajući "prnje" da se zatvorenici i čuvari otimaju o njih. Fra-Petar je često i mnogo pričao o Karađozu, uvek sa pomešanim osećanjem ogorčenja, ali i nehotičnog divljenja sve u želji da rečima što bolje prikaže sliku tog čudovišta. Često se o Karađozu rasprava vodila i u samom Stambolu zbog pritužbi viđenijih i imućnijih ljudi, ali je on uprkos svemu ostajao, jer je kao takav bio neophodan carevini. "Sav taj prestonički svet poroka i nerada smatrao je Karađoza svojim; on je bio njihov "krmak", "stenica i krvopija", "pas i pasji sin", ali njihov."

 

Iza kulisa - Nije težak zatvor, kaže narod, nego zatvorenici! Ovo zna i fra-Petar, pa je prvih dana, koji su u svakoj novoj sredini - najteži, a kamoli u zatvoru, potražio skriven kutak iza srušenog odžaka prostrane ćelije. Tu su već bila dva bogobojažljiva Bugarina. Bez mnogo reči odobrili su prisustvo čoveka iz Bosne u građanskom odelu. Fra-Petar je po njihovom izgledu zaključio da su imućni ljudi, i da su "prolaznici" kao i on. Ni sa kim se nisu družili, a čudili su se što takav čovek, kao što je bio fra-Petar, prilazi raznim skupinama da sluša razgovor. Posle nekoliko dana u njihovo boravište stigao je novajlija, mlad čovek, bledunjavog, podbulog lica, lepo odeven. Bugari su izmenjali poglede međusobno, a onda sa fra-Petrom. Strelovit nemi izraz negodovanja, jer pridošlica je bio Turčin. Ispostavilo se, pak, da on nije ohol, ni odbojan kao što bi mogao biti. Zvao se ĆAMIL. Za razliku od ćutljivih Bugara, Ćamil efendija bio je sušta suprotnost, što je fra-Petra ornog na pričanje - obradovalo. Družili su se i van ćelije u dvorištu. Imali su mnogo zajedničkih tema, osim knjige, jer čitali su različitu literaturu.

 

Posebno osveženje za fra-Petra bila je činjenica da su obojica govorili italijanski. Međutim, ako se njihov dijalog bolje prostudira, dođe se do zaključka da je pričao fra-Petar, a Ćamil efendija njegove tvrdnje odobravao sa "da, da". Ovo prijatno druženje prekinuto je kad su Ćamil efendiju, na intervenciju viših vlasti, stražari odveli u mnogo bolju ćeliju u zgradi gde su stanovali čuvari. Fra-Petar je bio neveseo, pogotovo kad im u svitanje narednog jutra stiže nov zatvorenik. Bio je to mršav, tanak čovek, neobrijan i sav zapušten, crne kovrdžave kose. Izvinjavao se brzo i mnogo, kaže, ne bi hteo da smeta, ali se morao skloniti od lupeža među bolje ljude. Zvao se Haim, a bio je Jevrejin iz Smirne. Atmosfera se razvedri kad pomenu Ćamil efendiju. Tad laknu i Bugarima, a fra-Petar navali na došljaka da priča o Ćamil efendiji. a bio je Jevrejin iz Smirne. Atmosfera se razvedri kad pomenu Ćamil efendiju. Tad laknu i Bugarima, a fra-Petar navali na došljaka da priča o Ćamil efendiji.

 

Ćamil je sin Grkinje i Turčina, pričao je Haim, ističući čudesnu lepotu žene. I baš kao u narodnoj baladi "Ženidba Milića barjaktara" i ovde se javlja motiv "urokljive" lepote da odgonetne zlu sudbinu ne samo ove žene, nego i njene dece. "Udali su je u sedamnaestoj godini za Grka, teškog bogataša. Imali su samo jedno dete, žensko. Kad je devojčici bilo osam godina, bogati Grk je naprasno umro." Njegovi rođaci su hteli da prevare mladu udovicu i zakinu što više od imetka. Otputovala je čak u Atinu da spasi nešto imovine. Dok se brodom vraćala, naprečac joj umre i ćerka. Mornari, zbog sujeverja i nekih propisa, tajno u more bace kovčeg sa mrtvom devojčicom, a majci, koja je insistirala da dete sahrani, daju drugi kovčeg napunjen nekim stvarima. Grkinja je obavila sahranu, dugo tugovala za detetom i svakodnevno obilazila grob. I tek što je počela da pomalo zaboravlja svoj gubitak, dozna istinu. Nesrećna žena je tek sad gotovo izludela od žalosti. Htela je da se baci u more za ćerkom, pa su morali da je zatvaraju. Ogorčena na svoje rođake i sunarodnike, odbila je mnoge prosioce i posle nekoliko godina udala se na opšte iznenađenje za bogatog od nje puno starijeg Turčina Tahirpašu.

 

- A brak mlade Grkinje sa šezdesetogodišnjakom pašom bio je, pored svih kletvi grčkih žena i popova, ne samo srećan, nego i plodan. Za prve dve godine rodilo im se dvoje dece, prvo ćerka, pa sin. Ruku na srce, u ovom navodu ima mnogo ironije kad se zna da im je ćerka umrla u petoj godini, a dve godine kasnije smrt došla kao izbavljenje za majku i da je Ćamil, kako narod kaže, pomutio razum. Ćamil je, priča Haim, bio lep (na majku) i pametan i dobro razvijen, prvi plivač među drugovima i pobednik u svim rvanjima. Ali, vrlo rano je zapostavio igre i druženje sa vršnjacima, i okrenuo se knjizi i nauci i u tom opredeljenju dobio očevu podršku.

 

Posle smrti starog Tahir-paše, nuđeno mu je da se spremi za državnu službu, ali je on odbijao. Iako u početku mnogo nije mario za žene, zaljubio se u lepu mladu Grkinju, kao Aleksa Šantić u Eminu, smo je ovde ljubav bila uzvraćena. I nesrećni mladić hteo je da je uzme za ženu kao što je njegov otac uzeo njegovu majku.  Međutim, roditelji su bili protiv, a podržavala ih je cela grčka opština, jer im je izgledalo da i mrtav Tahir-paša otima i drugu Grkinju. Devojku su na silu udali za Grka izvan Smirne (Izmira). Posle toga Ćamil je dve godine proveo na studijama u Carigradu. Kad se vratio, izgledao je starije nego što jeste. Sa 24 godine bio je mlad i bogat osobenjak. Putovao je u Egipat i na ostrvo Rod. Družio se samo sa ljudima od nauke bez obzira koje su vere i porekla. A po Smirni su počele da kruže glasine da su Tahirpašinom sinu knjige udarile u glavu.

 

Kad je u društvu otmenih mladića na jednoj terasi neko pomenuo Ćamila, jedan njegov drug je rekao da Ćamil do u sitnice proučava vreme Bajazita II, naročito život Džem-sultana i da je zbog toga putovao u Egipat, na Rod i da se sprema da putuje u Italiju i Francusku. Devojke su pitale ko je taj Džem-sultan, a taj mladić je objasnio da je to Bajazitov brat koji je u borbi za presto izgubio i pobegao na Rod i predao se hrišćanskim vitezovima. Posle toga hrišćanski vladari su ga držali u ropstvu i koristili ga protiv osmanske carevine. Tamo je i umro, a Bajazit je telo preneo i sahranio u Brusi. Tad se u razgovor umešao jedan vetropir i rekao da se Ćamil posle svoje nesrećne ljubavi prema lepoj Grkinji, isto tako nesrećno zaljubio u istoriju. "On je potajni Džem." Tako se i ponaša prema svemu oko sebe, pa ga bivši drugovi u razgovorima sa podsmehom i žaljenjem nazivaju Džem-sultan. Ova sprdnja u nešto izmenjenoj formi dopre i do ušiju izmirskog valije, koji je bio revnosan činovnik, tupoglav i bolesno nepoverljiv čovek. Iako se radilo o dalekoj prošlosti, sama činjenica da i sadašnji sultan ima brata kog je proglasio maloumnim i drži u zatočeništvu, bila je dovoljno jak razlog za Ćamilovo hapšenje.

 

Uzalud je izmirski kadija pokušao da objasni valiji da je reč o istoriji, da je momak "bez poroka, da svojim načinom života može poslužiti kao primer dobrog mladića i pravog muslimana, da je zbog nesrećne ljubavi pao u neki zanos i melanholiju i sav se predao nauci i knjizi, a ako je u tom možda preterao, da na to treba gledati pre kao na bolest, nego kao na neko rđavo i zlonamerno delo..."

 

Haimova paranoja, povratak Ćamila - Fra-Petar je opet obilazio dvorište u na di da će sresti Ćamila. S vremena na vreme prilazio mu je Haim, koji je već bio napustio njihovo zajedničko boravište i sklonio se na još skrovitije mesto. Fra-Petru je u poverenju objasnio da je to učinio jer sumnja da su Bugari špijuni. Fra-Petar se nasmejao, jer su se Bugarski trgovci, takođe borili sa sopstvenim strahovima. Haim se malo umirio, ali bi ubrzo potom šaputao o drugom šijunu. - Prođi se, Hajmo, toga i ne govori to nikom. - Znate. ja to samo vama. - Ama nemoj nikom, pa ni meni, branio se fra-Petar. Međutim, nije vredelo, Haim bi priznavao da se prevario za tog i tog, ali je i dalje nalazio nove špijune. Prošla su dva dana, a od Ćamila ni traga. Za Haima je to bilo normalno, jer je znao da dok ispitivanje zatvorenika traje, ne puštaju ga van ćelije. I bio je u pravu. Jednog jutra, dok je fra-Petar prvo slušao prepirku nekih kockara, a potom i Zaimovo brbljanje o ženama kakve su Jermenke, što se ne peru nedelju dana, ili Čečenke, koje jednog sagovornika podsećaju na letnji dan, pojavi se Ćamil. "Mladić je bio primetno smršao, kao isceđen. Tamni kolutovi oko očiju jači, a lice sitnije, sa nekim tankim i lepršavim osmehom koji kao da ga obasjava odnekud spolja i daje mu izraz lake zbunjenosti." I razgovor poteče između neobičnih prijatelja: Turčina iz Smirne i hrišćanina iz Bosne. Samo ovog puta, pričao je i Ćamil, doduše, ništa drugo do istoriju Džem-sultana.

 

Džem-sultan - Ćamilova priča o Džem-sultanu, iako sa više pojedinosti, za današnjeg čitaoca je čist gubitak dragocenog vremena, je to je već treće ponavljanje, pa ako je i od nobelovca - mnogo je. To je, ustvari, drevna priča o dva brata koji se međusobno bore za prestiž - od biblijskih Avelja i Kaina do evo ovde Bajazita II i Džema. Jedina novost ovog epskog ponavljanja je poreklo zavađene braće. Bajazit II rodio se dok im je otac Mehmed II bio samo prestolonaslednik, od majke ropkinje, a Džem je rođen kad je otac već postao sultan od majke knjeginje iz Srbije. "Bajazit je bio crnomanjast, visok, malo pognut, sabran i ćutljiv, a Džem krupan, plav i snažan, plahovit i nemiran... Pored toga bio je dobar plivač, atlet i lovac... Znao je grčki i čitao italijanski." Kad je došlo do sukoba među njima Bajazit je imao 34, a Džem deset godina manje. U trci za upražnjeno mesto na prestolu Bajazit je bio brži i veštiji, i pobedio uprkos činjenici da je Džem imao više pristalica. I da skratimo: Posle poraza Džem beži u Egipat sa majkom i otud organizuje nov pohod, bez uspeha. Zatim se predaje hrišćanskim vitezovima na ostrvu Rod. Odatle, protiv svoje volje prebačen je u Rim, Francuska, ponovo Italija (Napulj) gde se razboleva i za nekoliko dana umire. Bilo je sumnje da ga je Rodrigo Bordžija, poznat kao papa pod imenom Aleksandar VI.

 

Dva zavađena sveta - Za fra-Petra Ćamilova priča o Džem-sultanu figurativno rečeno svodi se na dva zaraćena sveta "između kojih nema i ne može biti dodira, ni mogućnosti sporazuma." Između ta dva sveta  stoji Džem u zavadi sa oba. Carev sin, carev brat, car i sam po svom ubeđenju najnesrećniji je čovek na svetu. Prevaren i izdan i odvojen od svojih i od prijatelja. Ono što je fra-Petra začudilo jeste činjenica da je Ćamil priču o Džemu sve češće nastavljao da priča u prvom licu jednine, kao da priča svoje doživljaje. Kanio se više puta da ga vrati u stvarnost, u svet razuma, ali bi na kraju odustajao. I kad je konačno odlučio da to pričanje u prvom licu prekine, Ćamil se nije pojavio, ni drugi, ni teći dan. Paranoik Haim, koji je u Avliji bio neka vrsta "radio Mileve" došao je oko podne i rekao da se sa Ćamilom "desilo nešto što ne valja".

 

Nestanak Ćamila - Te noći u Ćamilovu ćeliju su došla dva policajca: jedan debeli, a drugi mršavi i gluplji. Ispitivanje je započeo debeljko i rekao da je prvo saslušanje formalnost, a da sad treba da se sazna prava istina. Na pitanje za koga je Ćamil efendija sakupljao podatke o Džem-sultanu, i do u sitnice razrađivao način na koji se ostvaruje plan o pobuni protiv zakonitog vladara, Ćamil je odgovorio: - Za sebe, ni za kog drugog. I što se Ćamil trudio da dokaže kako u tome nema nikakve zle namere, toliko su policajci više navaljivali, naročito onaj gluplji. I Ćamil je priznao da je istovetan sa Džem-sultanom. - Ja sam to! rekao je još jednom tihim glasom i spustio se na stolicu. Kad se mršavi policajac usudio da stavi ruku na Ćamilovo rame, nastala je tuča. U gužvi je oboren momak zajedno sa svetiljkom koju je držao, i kad je uspeo da se izvuče iz ludog klupka, istrčao je napolje i uzbunio ceo čardak. Od tog momka se i doznalo za događaj u Ćamilovoj ćeliji.

 

Sve sam ludak - Haim je i ovog puta predvideo dva moguća ishoda Ćamilovog nestanka: Ako je u tuči on dobio batine, biće prebačen Timarhanu gde se zatvaraju duševno oboleli. Međutim, ako su policajci iskrvavili (a izgleda da je tako), onda su ga ubili i biće sahranjen u grobu sa belim kamenom bez potpisa. Fra-Petar su uplašio da će on ići na saslušanje zbog druženja sa Ćamilom, ali posle dva-tri dana bi jasno da od toga nema ništa. Bilo mu je dosadno bez Ćamila jer mogao je jedino da sluša Zaimove priče o ženama, pa je od stražara traćio da nešto radi, da popravi mlin za kafu ili sat, ali i sam je uvideo koliko je "istrčao" kad mu jedan od stražara reče: - Ono biva da neki nabavi krišom turpiju, ili dlijeto, kako bi lakše odavde izašao, ali da ih mi sami nekom dajemo, to ne biva." Kasnije bi fra-Petar u prvoj fazi ludila kroz dim od cigare sretao Ćamila i sa njim dugo, kao s priviđenjem, razgovarao, a onda se naglo vraćao u stvarnost i shvatao da je sam. Jednog dana pustiše i onih dvojicu bugarskih trgovaca kući, i oni mu na rastanku poželeše istu sreću. I zaista drugog jutra dok se zora i nebo iznad Carigrada kupalo u raskošnoj lepoti od mladog zatvorenika iz kola koje se oko njega vrzmalo, dobi ceduljicu gde je na turskom pisalo da će uskoro biti slobodan. Istina da su ga narednog jutra prozvali, ali to nije bio odlazak u slobodu , nego progonstvo u Akru.

 

Ipak ima i pametnih - Tamo je upoznao jednog debeljušnog hrišćanina, obrijane glave koji je tako uspešno imitirao Karađoza da su se svi grohotom smejali. Bio je politički zatvorenik i mnogo pametniji no što bi se na prvi pogled moglo zaključiti. Šali se, šali, a onda sedne uz fra-Petra i kaže: - Ah, dobar je, dobar Karađoz. - Kako dobar, jadna mu dobrota! - kaže fra-Petar. - Ne, ne to je pravi čojek na pravom mjestu u današnje vrijeme, i onda šapatom dodaje: "Ako hoćeš da znaš kakva je neka država i njena uprava, i kakva im je budućnost, gledaj samo da saznaš koliko u toj zemlji ima čestitih i nevinih ljudi po zatvorima, a koliko zlikovaca i prestupnika na slobodi. To će ti najbolje kazati."

 

Epilog - Osam meseci ostao je fra-Petar u Akri. I tek tada je na zauzimanje svojih fratara i nekih uglednih Turaka pušten i vratio se u Bosnu. "I tu je kraj. Nema više ničeg. Samo grob među nevidljivim fratarskim grobovima, izgubljen poput pahuljice u visokom snegu što se širi kao okean i sve pretvara u hladnu pustinju bez imena i znaka..."

 

Citat - Ako hoćeš da znaš kakva je neka država i njena uprava, i kakva im je budućnost, gledaj samo da saznaš koliko u toj zemlji ima čestitih i nevinih ljudi po zatvorima, a koliko zlikovaca i prestupnika na slobodi. To će ti najbolje kazati.

 

Likovi

Zaim - to je omalen i pognut čovek bojažljiva izgleda, koji govori tiho, ali sigurno i oduševljeno... Radi se o običnom lažovu koji je bajagi proputovao pola sveta, ženio se nebrojeno puta da tačno ni sam ne zna (jer uvek izmišlja). Sa nekim od tih svojih žena usrećio se, dok su ga druge odvodile na stramputicu. Traži skupinu zatvorenika i počinje priču. Naravno, i on je u Prokletoj avliji "ni kriv, ni dužan", a zapravo uhvaćen je više puta da rastura lažan novac.

 

Latifaga zvani Karađoz - taj nadimak mu je odavno postao pravo i jedino ime. Pod tim imenom je poznat i van zidina Proklete avlije, i svojim izgledom i osobinama je njeno oličenje. Otac mu je bio nastavnik u nekoj vojnoj školi. Oženio se u zrelim godinama i dobio jedino dete sina. Dete je do četrnaeste godine bilo bistro i volelo knjigu kao i otac, ali se posle izopačilo i uhvatilo lošeg društva. Promenio se i fizički. Naglo se raskrupnjao i ugojio. počeo se družiti sa kockarima, pijancima i pušačima opijuma, pa je dospeo i u zatvor. Zahvaljujući prijateljstvu sa upravnikom policije, otac ga je izbavio. A onda je upravnik predložio da je za mladića najbolje da ga uzme u svoju službu.

 

Tako je Latifaga postao policajac. Malo - pomalo momak je postao uzoran stambolski policajac, pre svega zahvaljujući činjenici da je dobro poznavao prestupnike. Nemilosrdno se okomio na svoje bivše "drugare". Snalažljiv i uspešan u svom poslu da preko doušnika otkrije krupnije prestupnike za desetak godina dogurao je do zamenika upravnika Avlije. Kad je stari upravnik umro zbog srčane kapi, Latifaga je bio jedino moguće rešenje. Tako je postao Gospodar Avlije.

 

Ćamil efendija - Mlad čovek, bledunjavog, podbulog lica, lepo odeven. Bio je sin Grkinje i Turčina, ali nije ohol, ni odbojan kao što bi mogao biti. Zaljubio se u Grkinju. Ljubav je bila obostrana, ali su devojku na silu udali za drugog. Ćamil je za utehu otišao na studije u Carigrad. Kad se vratio, izgledao je starije nego što jeste. Sa 24 godine bio je mlad i bogat osobenjak. Putovao je u Egipat i na ostrvo Rod. Družio se samo sa ljudima od nauke bez obzira koje su vere i porekla. A po Smirni su počele da kruže glasine da su Tahirpašinom sinu knjige udarile u glavu. Proučavao je istoriju sa posebnom pažnjom život Džem-sultana, brata Bajazita II. Toliko se udubio u tu ličnost da su ga u društvu, sprdnje radi prozvali Džem-sultan. Priča je doprla do ušiju carigradske policije, i tako je nesrećni mladić dospeo u "Avliju".

 

Haim - Bio je to mršav, tanak čovek, neobrijan i sav zapušten, crne kovrdžave kose. Izvinjavao se brzo i mnogo, kaže, ne bi hteo da smeta, ali se morao skloniti od lupeža među bolje ljude. Zvao se Haim, a bio je Jevrejin iz Smirne.

________________________________

 

Ivo Andrić je rođen 9. oktobra 1892. godine u Dolcu pored Travnika u tadašnjoj Austro - Ugarskoj. Matične knjige kažu da mu je otac bio Antun Andrić, školski poslužitelj, a mati Katarina Andrić (rođena Pejić) i da je kršten po rimokatoličkom obredu (Andrić se najveći deo svog života izjašnjavao kao Srbin). Detinjstvo je proveo u Višegradu gde je završio osnovnu školu. Andrić 1903. godine upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosansko - hercegovačku srednju školu, a slovensku književnost i istoriju studira na filozofskim fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu. 

 

U gimnazijskim danima Andrić je bio vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadao je  pokretu Mlada Bosna i bio je strastveni borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda od austrougarske vlasti. Svoju prvu pesmu U sumrak objavio je 1911. godine u Bosanskoj vili. Naredne godine započeo je studije na Mudroslovnom (filozofskom) fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Školovanje je nastavio u Beču, a potom u Krakovu gde ga zatiče Prvi svetski rat.

 

Po izbijanju rata vraća se u zemlju. Odmah po dolasku u Split, sredinom jula, austrijska policija ga hapsi i odvodi u Šibenik, a potom u mariborsku tamnicu u kojoj će, kao politički zatvorenik, ostati do marta 1915. godine. Među zidovima mariborske tamnice, u mraku samice, "ponižen do skota", Andrić intenzivno piše pesme u prozi. Po izlasku sa robije, ondašnje vlasti određuju Andriću kućni pritvor u Ovčarevu i Zenici u kojem ostaje sve do leta 1917. godine. Andrić je imao veoma uspešnu diplomatsku karijeru: godine 1920. postavljen je za činovnika u poslanstvu u Vatikanu, a potom je radio kao diplomata u konzulatima u Bukureštu, Trstu i Gracu. U to vreme objavio je zbirku pesama u prozi Nemiri - pripovetke Ćorkan i Švabica, Mustafa Madžar, Ljubav u kasabi zatim se ređaju Put Alije Đerzeleza i Pripovetke.

 

U junu 1924. godine u Gracu je odbranio doktorsku tezu Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine. Tokom 1927. godine radio je u konzulatima u Marseju i Parizu, a naredne godine u poslanstvu u Madridu. Iste godine objavljena je njegova pripovetka Most na Žepi. Od 1930. do 1933. godine bio je sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda u Ženevi. U to vreme objavio je prvi deo triptiha Jelena, žena koje nema.

 

Godine 1954. postao je član Komunističke partije Jugoslavije i prvi predsednik Saveza književnika Jugoslavije. Prvi je potpisao Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. Te godine štampao je u Matici srpskoj roman Prokleta avlija. Pisao je i eseje o Njegošu, Goji itd. Poslije drugog svjetskog rata Andrić objavljuje svoja najzrelija djela: Gospođica, Travnička kronika i Na Drini ćuprija te nekoliko knjiga pripovijedaka u kojima se pored starih i već objavljenih sukcesivno pojavljuju nove. Ivo Andrić je pisac velikog zamaha. Iako je po osnovnoj koncepciji realist, on se ne zadovoljava isključivo realističkim slikanjem, nego mu ono služi samo kao sredstvo da mirno i kontorlirano istakne u naoko običnim zbivanjima njihovu fantastiku i simboliku.

 

Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1961. zbog svog celokupnog dotadašnjeg rada "o istoriji jednog naroda", prvenstveno za roman Na Drini ćuprija (1945).

 

Dobrica Ćosić u svojoj knjizi Piščevi zapisi 1969 - 1980. prepričava, na sto osamdeset šestoj stranici, svoj "poslednji značajniji razgovor" sa Andrićem i citira ga: - U Bosni vam je sada, Dobrice, ono što je pokojni Kalaj snevao, a nije kao diplomata smeo da izgovori. U Bosni pobeđuje Bošnjaštvo. Staro, a mlado. I neka da Bog da moja noga više nikad ne kroči preko Drine... Inače, upravo je Ivo Andrić predložio Ćosića za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti 1970. godine.
Ivo Andrić je umro 13. marta 1975. godine u Beogradu.

 

Ivo Andrić - Aska i vuk 

Ivo Andrić - Ćorkan i Švabica

Ivo Andrić - Ex Ponto

Ivo Andrić - Govor povodom dodele Nobelove nagrade

Ivo Andrić - Jelena, žena koje nema

Ivo Andrić - Kosa

Ivo Andrić - Most na Žepi

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija

Ivo Andrić - Pripovetke

Ivo Andrić - Pripovetke za decu 

Ivo Andrić - Prokleta avlija - seminarski rad

Ivo Andrić - Put Alije Đerzeleza

Ivo Andrić - Razgovor sa Gojom

Ivo Andrić - Travnička hronika

96 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Ivo Andrić - Prokleta avlija

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Prokleta avlija je naziv za poznati carigradski zatvor, u koji je iz neopravdanih razloga dospeo fra Petar iz Bosne kojeg… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija   Najpoznatiji roman Ive Andrića, Na Drini ćuprija (1945), hronološki prati četiri vijeka zbivanja oko velikog mosta… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u