Ivo Andrić - Put Alije Đerzeleza

Pored sjajnih romani, od kojih je jedan zaslužan i za čuvenu Nobelovu nagradu, Andrić se bavio i pripovedačkim radom, ali je pisao i poeziju. I u pripovetkama je mahom obrađivao teme iz njegove Bosne. Te tako je 1920. godine nastala i pripovetka Put Alije Đerzeleza. Prvo izdanje je štampano 1920. godine u Beogradu.

Smatra se da je upravo ova pripovetka obeležila početak nove epohe u piščevom radu i da od trenutka njenog objavljivanja počinje da se iskazuje kao pripovedač. Pre toga je objavio dve zbirke pesama, a Put Alije Đerzeleza je ujedno i prvo pripovedačko delo koje je objavio.

U svojim pripovetkama (a smatra se da ih je napisao stotinak) Andrić je najčešće prikazivao Bosnu u tursko, austrijsko i savremeno doba, kao specifičnu zemlju, koja se nalazila na granici između, čini se uvek sukobljenih Istoka i Zapada, islama i hriđćanstva, a uz to sa čestim unutrašnjim razmiricama.

Osnovna tema dela je slabost muškarca prema velikoj ženskoj lepoti. Pisac vrlo vešto obrađuje i temu sukoba svakog čoveka: između njegovih želja i mogućnosti.

Kompozicija i analiza dela - Pripovetka Put Alije Đerzeleza se sastoji iz tri dela i prati život glavnog junaka, odnosno jedan deo njegovog burnog života. Sam lik Alije Đerzeleza je mitski, epski narodni junak iz Bosne. Legenda koja prati ovog junaka jeste da je bio izuzetno pobožan, te je klanjao redovno, a posebno pre nego što krene u boj. Neprijatelji su saznali za tu njegovu pobožnost, te su mu odsekli glavu u najsvetijem trenutku za svakog vernika, tokom namaza. Njegovu glavu su poklonili ugarskom kralju, po čijem naređenju je glava ukopana na Budimskom brdu, koje od tog doba nosi naziv Đerzelez brdo. Kasnije je, u njegovu slavu na tom mestu turski sultan Sulejman Veličanstveni podigao tekiju. Tog i takvog Đerzeleza Andrić uzima za glavnog junaka svoje pripovesti, ali ga opisuje na ni malo mitski način.

Ton čitave pripovetke je mahom monološki. Dijalozi su prilično retki i uglavnom su tu zbog realističnijeg prikaza likova, kako njihove spoljašnjosti, tako i njihovih unutrašnjih borbi i nemira.

Glavni junak, za razliku od mitskog Đerzeleza ovde dobija sasvim drugačiji opis i osobine. To se vidi već na samom početku dela, kada Đerzelez dolazi na belom, okićenom konju. Tu saznajemo i da mu se mnogi dive i poštuju ga.

A zatim, u nastavku dela, taj i takav Đerzelez postaje na neki način ogoljen, to jest u trenutku kada silazi sa konja, čitalac sada već saznaje da je on zdepaste građe, prilično nizak i sa nesrazmerno dugačkim rukama na tom malom telu. Uz to je trom i sporo hoda, ali vrlo rado stupa u žive razgovore sa ljudima koji mu se nađu na putu.

Trenutak kada je čitalac siguran da mitski i književnik gotovo da nemaju ništa zajedničko osim imena je opis slučajnog susreta glavnog junaka sa prelepom Venecijankom. I upravo u tom trenutku Đerzelez prestaje da bude junak u pravom epskom smislu, jer ostaje opčinjen velikom ženskom lepotom i njen rob. Pa ipak, iako nije junak u epskom smislu, do kraja pripovetke čitalac shvata da Đerzelez jeste junak, ali u tragičnom smislu, jer shvata svu tragediju svoje neostvarenosti, istovremeno žudeći za stvarima koje je svestan da neće nikada dostići, a istovremeno žaleći zbog toga. Te stvari su za njega smisao života, a kako je svestan da ih neće dostići, ta žudnja ga i pretvara u tragičnog junaka.

U završnoj sceni pripovetke vidimo Đerzeleza u krilu jedne od žena. Ali to nije žena koju je on želeo, već jedna od onih žena koje može imati svako. Glavni junak je sada ostao bez želje i misli koja ga je toliko mučila: - Zašto je put do žene tako vijugav i tajan, zašto on sa svojom snagom i slavom ne može da ga pređe, a prelaze ga svi gori od njega?

Lik Alije Đerzeleza je tipičan tragičan junak. U njemu se odvija sukob između želja, sa jedne strane i stvarnosti, sa druge. Pa iako svestan da neće ostvariti ono o čemu sanja, za čim žudi i što smatra smislom svog života, on nema snage da prevaziđe svoju slabost, te mu se često događa da zapada u vrlo neprijatne, a ponekad i komične situacije.

Đerzelez ne sumnja u svoju snagu i slavu, nadasve je iskren, ali ipak nikako ne razumeva put koji vodi do ženskog srca. Baš zbog toga, čini se iznova i iznova nailazi na razne društvene prepreke, a njegovu iskrenost mnogi tumače kao slabost i vrlo često ismevaju, čime postaje otuđen od ljudi. Ali i pored toga, glavni junak je iskren prema svima, pa i prema sebi.

Reč je o čoveku neverovatne snage i volje, ali je lišen možda najvažnije moći: moći razumevanja ljubavi i osvajanja ženskog srca.

U svesti čitaoca, lik Alije Đerzeleza je svojevrstan dokaz da čovek nikada ne može u potpunosti biti srećan, jer uvek mu fali nešto.

Poruka ove pripovetke je jedna od takozvanih univerzalnih poruka, koje se neretko sreću u književnosti. Ova svojevrsna priča o ljubavi, iako na prvi pogled ne izgleda tako, poručuje da je u svakom ljudskom biću, čak i kad je najsrećniji, prisutno ono zrnce koje fali i koje ga gura na tamnu stranu života.

Citati

- Kaluđer se uzvrtio i utanjio pa sve uvija, dok se konačno, valjda vidjevši da je Turčin u nekoj brizi, ne osmjeli i spretno ne završi nekom pričom: kako je Bog dragi stvorio svakojaka šarena cvijeća, pa tako i ljude raznih vjera; da je htio da smo svi jedne vjere, On bi to, bezbeli, i učinio, a ovako kad je On tako uredio, onda treba da se svak moli Bogu po svom zakonu i da svak gleda i uzima svoju vjeru.

- Đerzelez je, sjedeći nisko kraj vatre, pratio njen zamah i svaki put kad bi se digla i ocrtala gotovo vodoravno na nebu i vraćala u strmom padu u dubinu, njeg je prolazila neka slatka tjeskoba i jezovita strepnja kao da je on na ljuljašci. Pio je brže i veselije.

- Kao da se njegovoj žalosti prohtjelo da se sva odjednom prometne u obijest i veselje. Samo jedan čas mu bi nekako žao i stidno što se tako brzo odriče svoje tuge i one gnjevne odluke s druma da neće u svojoj blizini više nikad ništa što je žensko...Ni mačke! ... Ni mačke!

- Grohot i tresak, a Đerzelezu se jezik plete.

- Ona je... moj dušmanin. Otima se, diže ruke i polazi put Zemke, koja stoji među Cigankama kraj ljuljaške i glođe crvene arnautske šećerleme.

__________________________________

Ivo Andrić - Put Alije Đerzeleza

Put Alije Đerzeleza prva je Andrićeva pripovetka (objavljena 1920. godine), koja je predstavila Andrića kao zrelog pripovedača, a svojom temom, sadržinom i tehnikom oblikovanja nagovestila neke osnovne osobine budućih Andrićevih pripovedaka i proze uopšte. Na prvom mestu je Bosna kao tema i poprište zbivanja - ostaće u središtu piščevog stvaralačkog interesovanja. Izabrana tema je pseudoistorijska: Alija Đerzelez jeste istorijska ličnost ali je istorijsko samo ime ličnosti a sve ostalo (događaji i doživljaji, prostor i vreme, ljudsko okruženje, atmosfera) proizvod je piščeve imaginacije. Tamna strana ljudske ličnosti i života uopšte, te tajanstvenost i tajnovitost, sreću se i ovde i u drugim pripovetkama ovoga pisca. Narator je sveznajući, kazivanje je u trećem licu, pripovedanje je mirno i emotivno stabilno.

Opisi prirode su kratki, ali detaljni, realistički i umetnički potpuno funkcionalni, dočarani živim i sočnim jezikom. Opis ličnosti je razvojni, detaljan, poetički funkcionalan. Priča se pažljivo i postupno razvija uz stalni sklad spoljašnjih događanja i unutrašnjih zbivanja. Ličnosti su složene i raznostrane; u njima se smenjuju misli, emocije, raspoloženja; tragično i komično, sreća i nesreća, uzvišeno i smešno, slava i poraz. Đerzelez je hrabar i svojeglav, smiren i eruptivan, nepredvidiv; kao takav, preteča je mnogih docnijih Andrićevih junaka. Motivi nemira i usamljenosti, dominantni u Andrićevoj poeziji Eh Ponto i Nemiri, karakterišu ličnost Alije Đerzeleza i ostaju vodeći motivi potonjeg Andrićevog stvaranja.

Alija Đerzelez je ličnost oko koje se još za njegova života plela legenda pretočena u pesmu koja je stalno "išla pred njim". Megdani o kojima se slušalo pronosili su njegovu slavu nadaleko; snaga o kojoj se kazivalo i pevalo širila je strah. On je išao svojim putevima junaka i megdandžije, najčešće između Travnika i Stambola, a priča i pesma o njemu prostirali su se, kao svaka legenda, i izvan tih puteva. Zato se i moglo reći: "Svi su bili čuli za njega, ali ga je malo ko vidio". To je oko njegove ličnosti gradilo oreol tajanstvenosti i zagonetke, budilo radoznalost i upitanost, razvijalo divljenje i strahopoštovanje.

Legenda i stvarnost - Slučajnost je zadržala Đerzeleza u hanu kod višegradske đumrukane (carinarnice): vode su odnele drveni most i razrovale puteve ka istoku. Putnici su se smestili u han čekajući da se popravke završe. "Među posljednjima je stigao Đerzelez. Pjesma je išla pred njim" - kaže priča. Stizalo je još putnika, ali je Đerzelez toliko poznata ličnost da je njegov dolazak bio događaj za pamćenje: izazvao je živo interesovanje i pokrenuo dešavanja o kojima će priča kazivati. Samo su neki dolasci novih putnika zabeleženi pričom jer se ona sada usredsređuje na ono što čini Đerzelez i što se dešava s njim. Đerzelezov dolazak u han izazvao je snažan utisak: iznenađenje, začuđenost, radoznalost, oduševljenje, nemir, strepnju i strah. Zato "dočekalo ga ćutanje, puno udivljenja i poštovanja". Međutim, ubrzo nastaju promene:

Sad kad je sišao s konja, kao s nekog pijedestala, poče da se gubi strah i respekt i, kao da se izjednačio s ostalima, počeše mu prilaziti i započinjati razgovor. (...)

Za nekoliko dana posve je iščezao čarobni krug oko Đerzeleza; jedan po jedan, približavali su mu se ovi bjelosvjetski ljudi s nesvjesnom željom da se s njim izjednače, ili da ga podrede sebi. A Đerzelez je s njima pio, jeo, pjevao i kockao se.

Skoro odmah legenda je počela da se topi, strah da iščezava, divljenje splašnjava, strahopoštovanje gasne. To se događa iz više razloga. Prvo, prirodna je želja prisutnih da se približe čuvenom junaku, da ga pogledaju, čuju, nešto pitaju - iz toga će nastati brojne priče o susretu i razgovoru sa čovekom o kome pesma peva. Drugo, kad je sišao s konja, onako "neobično nizak i zdepast", postao je deo svakodnevice, jedan od mnogih koji su se okupili u hanu, čovek kao i svi drugi: legenda je prošlost, stvarnost je tu pred očima. Treće, Đerzelez je junak koji je projahao carstvo, uvek sam. Kada se našao u hanu, osetio je potrebu da bude sa ljudima, a biti sa njima značilo je biti kao oni i zato "s njima (je) pio, jeo, pjevao i kockao se". Đerzelezovo utapanje u masu pogodovalo je njenoj želji da se s njim izjednači, a pojedincima je ulilo samopouzdanje da se stave iznad njega, da mu se podsmehuju i šegače s njim - taj momenat je odredio početak Đerzelezovog pada iz zagonetnosti mita u blato svakodnevice.

Pojava Venecijanke prvi je stepenik naglog Đerzelezovog srozavanja. Zadivljen njenom lepotom i nežnošću planuo je, zaneo se, izgubio meru i pamet. Potpuno se zaboravio i opustio, prepustio se stihiji, nesposoban da vlada sobom, nesposoban da shvati šta se događa s njim i oko njega. Rugaju mu se skitnice i varalice, besposličar Fočak, momčić što poslužuje - postao je predmet podsmeha, šege i zabave. I tu počinje zaplet koji će sve više potiskivati legendu o Đerzelezu junaku a sve više ga pokazivati kao naivka, trapavka, budalu i neobuzdanog pijanca.

Fočak će izazvati verbalni sukob sa Đerzelezom ("A kao zašto da ne bi ona mogla i moja biti") ne bi li ga uvukao u unapred dogovorenu komediju - trka za jabuku (i devojku, Venecijanku). "Ne znajući više šta radi, ni zašto radi i sav presrećan da je došao čas kad će snaga da progovori", Đerzelez je oduševljeno prihvatio trku. Opet smeh, vriska, pljeskanje. Kao da su zaboravili ko je Đerzelez, bodrili su ga ružnim i pogrdnim rečima ("magarče", "konjčino"). Kada se dočepao jabuke i okrenuo da vidi gde je protivnik, shvatio je da se s njim šegače. I tada "daljina i odstojanje su mu vraćali sve što je izgubio u društvu s njima. Sad kad je bio tri stotine koraka daleko od njih i valjao se prema njima mrk i težak, kao da ih naglo osvijesti taj razmak; i najbezbrižnije među njima ispuni strah. (...) Dok se Đerzelez primakao, ne osta na ledini ni žive duše".

Njegov povratak u han pratila je svest "da se tu s nekim ruglo tjera" i nadolaženje plamena srdžbe i besa: išao je "mrk kao oblak i jak kao sama zemlja". Bes je iskalio ršumom po hanu, osedlao konja i krenuo kasom:

Da on vidi kakvi su ti provaljeni puti i koji su to otilavljeni mostovi koje on ne može preći! Da vidi!

Za njim je ostajao han, još uvijek u prestrašenom ćutanju.

Krug je zatvoren: han je dočekao Đerzeleza ćutanjem, ispratio ga je ćutanjem. Na početku je ćutanje izazvano osećanjem divljenja i strahopoštovanja, koji su potekli iz živog prisustva legende u svesti gostiju i iz činjenice da je to prvi susret sa opevanim junakom. Na kraju je prestrašeno ćutanje jer se pred očima dobro sakrivenih gostiju hana sada pojavi Đerzelez junak i megdandžija ali obuzet plamenom gneva i besa zbog onoga što su mu priredili.

U besu je mislio da za njega nema provaljenih puteva i otplavljenih mostova, koje on ne može preći, ali su provaljeni putevi i reke bez mostova učinili da se konj podbije i zanemoća za dalji put. Mučio je Đerzeleza povređeni konj, nije žalio novac da se izvida, mučilo ga je osećanje krivice ("nije smio da u oči pogleda konju"). Doživljaj u višegradskom hanu i povređeni konj pogodili su Đerzeleza: postao je ćutljiv, izgubio je apetit, obuzeo ga je nemir. Ali njega je mučilo i pitanje na koje nije mogao da nađe odgovor - postavio ga je kaluđeru: je li greh da hrišćanka gleda Turčina. Dugo će Đerzelez ostati ćutljiv i nezainteresovan za društvo, hranu i piće: "Sve je u njemu mirno, bol se slegao i srdžba se ohladila, samo mu je još teško". Zvali su ga na ciganski dernek (vašar) njegovi poznanici braća Morići, ali se on dugo nećkao i najzad pridružio. Na derneku je treštalo od muzike, igralo je kolo, šarenele se ciganske haljine. Među Cigankama lepotom se isticala puštenica Zemka "zelenih očiju i bijela mimo sve ostale ciganke". Đerzeleza će poneti veselje, muzika i lepota, piće ga brzo hvata, pada u zanos, poželi da Zemka bude njegova. Društvo ga zadržava i smeje mu se a on...

Raspasao se pa mu spadaju i boraju se čakšire a ionako kratke noge mu izgledaju još kraće i još deblje; otpasao mu se pojas od ibrišima višnjeve boje pa se vuče za njim, poliven rakijom i umrljan pepelom. Jedva se drži na nogama, krivuda i smjera čas lijevo, čas desno. Ciganke vrište od smijeha, a Cigani se ubezobrazili.

Opet će postati meta poruge i smeha, opet će krenuti za ženom i lepotom; Zemka mu je izmicala poigravajući se s njim, a on tetura za njom. Survava se u potok, hladnoća ga malo otrežnjuje. Opet je bio sam, izgubljen i napušten: "Nikog nije bilo, ni koga da pita, ni s kim da se bije". Još jedno poniženje i ljudski poraz.

Posle doživljaja na putu, na đurđevdanskom derneku, i još jednog poraza u traganju za ženom i lepotom, "nesrećan, slavan i smiješan, tako je obišao Đerzelez po carevine", imao nekoliko avantura (udovica i "neka Jevrejka") i konačno stigao u Sarajevo. Zbog Ramazana, danju je grad mirovao, ali je zato noću bujao život: svirka, pesma, jelo i piće, ašikovanje. U taj život je upao i Đerzelez; u jednoj noći je primetio u poluotvorenoj kapiji lepu devojku i ...

Kao i uvijek kad bi ugledao žensku lepotu, on izgubi u tili čas svaki račun o vremenu i istinskim odnosima, i svako razumijevanje za stvarnost koja rastavlja ljude jedne od drugih. Videći je onako mladu i punu kao grozd, on nije mogao ni načas da posumnja u svoje pravo; potrebno je samo da ruku pruži!

A kada mu se kapija zalupi pred nosom i zaškripi brava, iz njega provali reč čuđenja i neverice ("Vidiš!"), koju nesvesno ponavlja nekoliko puta. Ovo "Vidiš!", upućeno samome sebi ali neosetno i nesvesno i svetu, stvarnosti i životu, potvrda je onoga šti već dugo nosi u sebi posle Venecijanke i Zemke: neće ga lepota, neće ga žene, njega Đerzeleza, snažnog i slavnog, koji sve može ali nikako da osvoji ženu koju poželi. Uzvik "Vidiš!" izraz je potpunog saznanja o nemoći, o uzaludnosti, čežnji za lepotom i ženom. Ovaj uzvik je i izraz njegovog dubokog uverenja da mu se nanosi nepravda.

Pošto je propao pokušaj da se približi Katinki, Đerzelez se nadimao od gneva, krv mu je udarala u glavu, "išao je tup i ubijen" i sebi postavljao pitanje na koje nije znao odgovor: "I kakve su to žene do kojih se ne može kao ni do boga?". Sa takvim mislima došao je Jekaterini: sedela je mirno kao da ga čeka. I dok je ležao sa glavom u njenom krilu, shvativši da se jedino do Jekaterine ide ravno, javila mu se opet misao sa kojom je sto puta zaspao, misao nejasna, uvredljiva i jadna:

Zašto je put do žene tako vijugav i tajan, i zašto sa svojom slavom i snagom ne može da ga pređe, a prelaze ga svi gori od njega? Svi, samo on, u silnoj i smiješnoj strasti, cio svoj vijek pruža ruke kao u snu. Šta žene traže?

Zato se trudio da zapadne u mir, bez misli i želja, da bolje otpočine "kao čovjek kome je dan samo kratak odmor i kome valja dalje putovati".

Sve ispripovedano u ovoj Andrićevoj pripoveci samo je jedan trenutak u burnom i bogatom životu Đerzelezovom, koji se sastojao iz mnogih susreta, doživljaja i megdana, iz stalnog putovanja carevinom, uz kratke zastanke kao što su bili ovi ispunjeni lepotom tri njemu nedostupne žene. On je samo na trenutak izronio iz legende u stvarnost i opet se vratio u legendu kao jedinom pravom utočištu njegovoj snazi i slavi.

Dve su ličnosti u liku Alije Đerzeleza - jedno je legendarni junak o kome se dosta zna iz pesama koje pevaju o njegovim podvizima, "ali ga je malo ko vidio"; drugo je čovek stvarnoga života svakidašnjice, koji čezne za ženom i lepotom, koji pije, peva i kocka se, koji se izjednačava i poistovećuje sa masom u koju je dospeo. Aliju Đerzeleza iz legende karakterišu junačka slava, oreol heroja, sila i moć - sve može i za njega nema nemogućeg i nedostižnog; u svesti mase on je zagonetna ličnost: uzvišen, izuzetan, nesvakidašan; zato je dalek, nedostupan, mitska ličnost; u retkim prilikama, isključivo ga vide kao konjanika, koji izaziva respekt, nemir i strah; iz tih razloga Đerzelez iz legende junak je koji je sebe izopštio iz ljudskog sveta: luta carevinom usamljen, obuzet čežnjom za velikim i nedostižnim: lepota, žena, ljubav.

Alija Đerzelez iz stvarnosti svakidašnjeg života je čovek kao i svi ostali: čim je sišao s konja i ušetao među obične ljude, izgubio je čarobni oreol legende. Okolina ga je videla kao malog i zdepastog čoveka raskrečenog hoda, dugih ruku, krivih nogu, mucavog govora. Nestalo je strahopoštovanja i respekta, svako je želeo da mu priđe, da razgovara s njim, da se izjednači s njim. Ovaj Đerzelez je obuzet nemirom i nesigurnošću; nespretan je, nesnalažljiv i trapav; nesrećan je i usamljen, stalno nailazi na zatvorena vrata; vodi ga nagon, banči i pije, kocka se; neprilagodljiv je svakodnevnom životu i ljudskom okruženju; naravan je i prostodušan; očaran ženskom lepotom nije u stanju da racionalno razmišlja pa zapada u smešne situacije izazivajući smeh i šegačenje; shvata da je pao nisko, daje predmet podsmeha, da je ponižen; u tom trenutku se u njemu sudaraju junački ponos i nagonski porivi. U njegovoj gladi za ženom izraženo je nešto mnogo čistije, ljudskije i plemenitije od golog nagona. To je glad za lepotom, glad za ljubavlju kao izrazu pažnje, nežnosti, razumevanja i ljudske topline. To je istovremeno i čisto ljudska želja da se otrgne iz usamljenosti, da raskine sa samotništvom - otuda sedenje sa onima koji piju, pevaju, galame i kockaju se. Đerzelez je junak, ali kada se nađe među obične ljude, u stvarnosti običnog, svakodnevnog, neepskog života, on je trapav, zbunjen, nesnalažljiv, nemoćan. On jeste junak, ali kao ljubavnik (onaj koji hoće da iskaže ljubav) nevešt je i smešan. Nesrećan je jer pati što ne uspeva da ostvari sebe kao emotivno biće koje teži sreći, toplini, zadovoljstvu. Tragičan je junak jer strada njegov ponos i ljudsko dostojanstvo. Kao takav, često je smešan, u nekim situacijama i grotesknog ponašanja, ali nije silnik i kabadahija koji silom ostvaruje svoje želje, nije neprijatan i odbojan - dobrodušan je i pomirljiv i zato je prijemčiv i simpatičan.

S obzirom na snagu legende o Đerzelezu junaku, ljudski pad Alije Đerzeleza je teži, porazniji i tragičniji.

San o lepoti obuzima čoveka od iskonskih vremena i vodi ga kroz različite situacije, uvlači u mučne događaje, stavlja na muke bola i patnje. Lepota se pokazuje dalekom, nedostupnom i neosvojivom (Devojka brža od konja) samo je pusti san i ništa više. Ona je i prokletstvo i zla kob koja donosi samo nesreću i bol (Ženidba Milića barjaktara). A ljudska težnja za lepotom najčešće dolazi u sukob sa grubom stvarnošću koja takve težnje sputava raznim zabranama (socijalnim, verskim, rasnim), ili pokazuje potpuno nerazumevanje za njih, ili ih obezvređuje i blati podsmehom i porugom.

Pišući o Đerzelezu, Andrić ostavlja na stranu priče o megdanima i junaštvima; njega interesuje duša Đerzelezova, njegove želje i snovi, njegove emocije i ideali, emotivni lomovi i porazi. Nije ovde reč o Đerzelezovoj epskoj desnici, o viteškim podvizima, bojevima i megdanima. Ovde je reč o treptajima srca i duševnim bolovima. Đerzelez ovde ne upada u junačke okršaje na putu ka slavi, nego u duševne nemire na putu ka sreći. Njega ovde ne pokreće težnja za junačkom slavom, nego čežnja za lepotom, izuzetnom lepotom koja odmah zaseni i zanese. Alija Đerzelez provodi život putujući carevinom, na konju, uvek sam i usamljen. Misli o lepoti, o ženi, o nežnosti i toplini prate ga na tim putovanjima i podstiču na akciju da se lepota osvoji. Lepota je u ovoj pripoveci gradacijski data: nije jednostavna niti je svuda uvek ista. Oličena je u tri žene: Venecijanki, Zemki i Katinki.

Venecijanka se pojavljuje kao senka, sagledana u daljini, lepa i nežna, daleka i vazdušasta, nedostupna. Njeno pojavljivanje je nenadano i iznenadno; takvo je i nestajanje iz vidnog polja. Sagledava se u trenu, samo krajičkom oka, slučajno. Zato je samo nagoveštaj i slutnja ženske lepote.

Zemka je sasvim stvarna, tu je pred Đerzelezovim očima, na ljuljašci lepršaju njene haljine, sija njen radosni i zanosni smeh. Ona je tu svojim stasom, licem, očima, smehom, ženstvenošću, stvarna i bezmalo dostupna dodiru - čulnost je naglašena. Zemka, svesna svojih čari, poigrava se Đerzelezovom opčinjenošću - mami Đerzeleza u noć, skriva mu se i beži a on se lomata kroz noć pijan i obnevideo od želje da stigne Zemku.

Katinka se pojavljuje samo na trenutak, kroz odškrinutu kapiju, ali i taj trenutak je dovoljan da se primeti njena izuzetna lepota. Toj lepoti će narator posvetiti pažnju kazivanjem o tome da je devojka "nesrećna rad svoje ljepote o kojoj su pjevali dvije pjesme po svoj Bosni"; na kuću su udarili rad nje. Retko je izlazila, grad je bio lud rad nje a kuća nemirna. Devojka je "klela samu sebe i grizla se i uzalud mučila, u svojoj velikoj nevinosti, da dokuči šta je to "bezobrazno i tursko" na njoj što zaluđuje muškarce i rad čega se uspaljuju i mame oko njene kuće askeri i balije, i zbog čega to mora ona da se krije i stidi a njeni da žive u strahu, i svaki dan je bivala sve ljepša". U liku prelepe Katinke otelovljena je fatalnost lepote, lepota koja postaje teret i za devojku i za njenu porodicu.

Čežnja za ženom, koja se snažno ispoljila u hanu i u nekoliko potonjih situacija, nema samo nagonsko poreklo: to je izraz čežnje za razumevanjem, ljudskošću, ljubavlju i ljudskom toplinom kao posledica dugog samotništva. Tragika Đerzelezova je u tome što svoju snagu, junaštvo i slavu nije uspeo da stavi u službu osvajanja lepote koja mu po pravu viđenosti, slave i legende pripada, nego je stalno doživljavao poraz za porazom, poniženje za poniženjem. To je posledica njegovog načina života, samotništva i nesposobnosti da se duševno i fizički prilagodi stvarnosti svakodnevice ljudske zajednice.

Njegov emotivni poraz utoliko je snažniji i tragičniji što je njegova junačka slava istaknutija. Kao junak je nepobediv i neprikosnoven, strah i trepet, predmet obožavanja i slavljenja, junak pesama i legendi. Kao čovek koji teži lepoti i sreći, on je sitan, nemoćan i poražen - slava junaka pretvara se u komiku nespretnjakovića i nemoćnika.

__________________________________

Ivo Andrić - Put Alije Đerzeleza

ĐERZELEZ U HANU

U hanu, kod višegradske đumrukane, sakupilo se, malo-pomalo, dosta putnika. Mali pritoci Drine nabujali su i odnijeli drveni most na putu u Priboj i podrovali puteve na nekoliko mjesta. Most su gradili tesari, a put opravljali argati i robijaši. A svi koji su iz Sarajeva putovali na istok, zaustavljali su se u hanu kraj đumrukane i čekali da se dogradi most i kako-tako oprave putevi. Ogromni stari han u obliku pravokutnika bio je pun kao šip. Sobe su bile uske i zbijene kao ćelije u saću, a ispred svih soba okolo-naokolo išla je uska i klimava drvena divanana; po njoj su bez prestanka škripali i odjekivali koraci putnika. Cio je han zaudarao štalama i bravetinom, jer su se u dnu avlije svaki dan klali ovnovi, a kože im se sušile, razapete po zidovima. Raznolika su bila čeljad koja su tu zapela na svom putu. Suljaga Dizdar, sa trojicom aračlija, koji je putovao službeno. Dva fratra iz Kreševa koji su išli u Stambol na neku tužbu, šta li. Grk kaluđer. Tri Venecijanca iz Sarajeva i s njima mlada i lijepa žena. Kazivalo se da su poslanici iz Mletaka koji idu kopnenim putem na Portu; imali su i teskeru od paše iz Sarajeva i zaptiju da im ide naruku, ali su se držali povučeno i izgledali otmeno i sumnjivo. Trgovac, Srbin iz Pljevalja, sa sinom, visokim šutljivim mladićem, nezdravo crvenih obraza. Dva trgovca iz Livna i kiridžije im. Neki begovi, Posavljaci. Jedan blijed pitomac vojne škole u Carigradu sa stricem. Tri Arnauta, salebdžije. Jedan Fočak što prodaje noževe. Jedan perverzan individuum koji se kazuje hodža iz Bihaća, a uistinu čini se da putuje svijetom kud ga vode mutni i strašni nagoni. Arapin koji prodaje lijekove i zapise, nakite od korala i prstenje na koje sam urezuje inicijale. I čitava gomila kiridžija, džambasa, pretrglija i Cigana. Osim ovih stranaca, sjedili su u kahvi povazdan domaći mladići, bogati i dokoni Turci. I povazdan se čula šala, smijeh, pljesak, glas defa i šargije ili zurne, zvuk kocaka na suhoj dasci od igre šešbeš, roktanje i cika putene i besposlene čeljadi. Fratri nisu ni ishodili iz svoje sobe, a Venecijanci samo na kratke šetnje, i to svi zajedno. Među posljednjima je stigao Đerzelez. Pjesma je išla pred njim. Na bijelu konju krvavih očiju, on je jahao ravanlukom, crvene su kite bile bijelca po očima, a dugi, čistim zlatom vezeni čevkeni na Đerzelezu sjali su i poigravali na vjetru. Dočekalo ga ćutanje, puno udivljenja i poštovanja. On je nosio slavu mnogih megdana i snagu koja je ulijevala strah; svi su bili čuli za njega, ali ga je malo ko vidio, jer je on projahao svoju mladost između Travnika i Stambola. Oko kapije se sakupiše stranci i domaći. Sluge mu prihvatiše konja. Kad sjaha i pođe prema kapiji, vidjelo se da je neobično nizak i zdepast i da hoda sporo i raskoračeno kao ljudi koji nisu navikli da hode pješice. Ruke su mu bile nesrazmjerno duge . Nazva nabusito i nejasno merhaba i uđe u kahvu. Sad kad je sišao s konja, kao s nekog pijedestala, poče da se gubi strah i respekt i, kao da se izjednačio s ostalima, počeše mu prilaziti i započinjati razgovor.

On je rado razgovarao, zanoseći malo na arnautsku, jer se mnogo godina vrzao oko Skoplja i Peći. U govoru je bio nevješt, svaki čas mu je nedostajala riječ, kao što to biva kod ljudi od djela, i onda bi širio svoje duge ruke i kružio precrnim očima, kao u kunića, u kojima se nije razlikovala zjenica. Za nekoliko dana posve je iščezao čarobni krug oko Đerzeleza; jedan po jedan, približavali su mu se ovi bjelosvjetski ljudi s nesvjesnom željom da se s njim izjednače, ili da ga podrede sebi. A Đerzelez je s njima pio, jeo, pjevao i kockao se. Već sutradan je ugledao Venecijanku gdje ulazi s pratnjom u odaju. Nakašljao se i udario rukom po koljenju i dvaput je viknuo za njom:

- Aman! Đerzelez je planuo. On je skakao od same pomisli da se ti nježni zglobovi krše u njegovim prstima. Bol mu je zadavala ta nježnost i ljepota u njegovoj blizini. Đerzelez se zanio i, naravno, postao smiješan. Građani i skitnice su mu odmah stali prilaziti s te slabe strane. Stali su ga svjetovati, nagovarati, odgovarati i zadirkivati, a on je samo blaženo širio ruke i sijevao očima. Uto se dogodi da od Rogatice stiže i Bogdan Cincarin, pjevač poznat u po Vosne; čim on zapjeva, osvoji odmah i zanese vas han. I fratri su osluškivali iza prozora, a Đerzelez izgubi mjeru i pamet.

Raspasao se i oznojio, pa sjedi među mještanskom momčadi i hanskim gostima, pred njim sir i rakija; oni se izmjenjuju, odlaze i dolaze, a on bez prestanka pije, naređuje i pjeva, krivo i nisko, svojim teškim i predubokim glasom. Alčaci se rugaju s njim već bez imalo straha i obzira. Bogdan Cincarin, mlad a posijedio, zabacuje glavu (gornja mu usna lagano podrhtava) i pjeva, pjeva, a Đerzelezu se čini da mu dušu vuče i da će, sad, izdahnuti od prevelike snage ili prevelike slabosti. A onaj lola Fočak sjedi do njega i ruga mu se da se svi krive od smijeha, samo ga Đerzelez blaženo, razrogačeno gleda, grli i cjeliva u rame, dok mu on bez prestanka puni glavu o kaurkinji . Hoće da ide po nju, da je otme i posadi kraj sebe. Handžija se već pribojava skandala, ali ga Fočak sa obješenjačkim, nadmoćnim smiješkom zaustavlja. - Kud ćeš, bolan? Nije ono handžinica s Metaljke, a ni džizlija sarajska. Gosposko je ono, heej! A Đerzelez sjeda pokorno kao dijete i nastavlja da pije, puši, pjeva i plaća, dok mu se i momčić što poslužuje krevelji iznad glave.

Dva dana terevenči Đerzelez s društvom i doziva Venecijanku i uzdiše i priča svima svoju ljubav, mucavo, nejasno i smiješno; ljudi ga tapšu po ramenu, lažu da mu je poručila ovo ili ono, a on se odmah diže da ide po nju, dok ga Fočak, koji je potpuno zavladao njim, ne zaustavi i posadi, svjetujući ga i magarčeći, da se vas han trese od smijeha.Trećeg dana, nekako o užini, porječkaše se Fočak i Đerzelez, bezrazložno, kao ljudi u piću i besposlici. Fočak se šeretski uozbiljio.-A kao zašto da ne bi ona mogla i moja biti?-Jok, jok, džanum! - dere se Đerzelez, a lice mu sja od zanosa što mu je neko osporava i što može da se za nju bori.-Bogme, ko prije djevojci onog i djevojka -uvjerava jedan sa strane.-Krila da imaš, krila da imaš, more! -vrišti Terzelez Fočaku, unoseći se i kazujući više rukama nego riječima.-A vi se potecite; metnućemo jabuku na košiju, pa ko prije jabuci onoga je djevojka - svjetuje ih posve ozbiljno jedan Mostarac, udešavajući tako dogovorenu komediju.

Đerzelez odmah đipi na noge, omahnu oko sebe spreman da se bije, da trči ili baca kamena, ne znajući više šta radi ni zašto radi i sav presrećan da je došao čas kad će snaga da progovori. Iziđoše na ravan, pred han. Na direk od ljuljaške objesiše o koncu uvelu crvenu jabuku, zategoše kanap ispred dvojice trkača i iskupiše se svi, podgurkujući jedan drugog i neprikriveno se smijući. Jedni se užurbali oko trkača, a drugi gledaju izdalje. Fočak zasukuje rukave i nagoni u smijeh sve oko sebe, a Đerzelez se raskopčao i glavu povezao čevrmom, pa došao još zdepastiji i manji. Jedni se klade za Đerzeleza, drugi za Fočaka. Mostarac dade znak; kanap puče, a oba trkača jurnuše. Leti Đerzelez kao krilat, a Fočak se nakon dva-tri koraka zaustavio i tapće nogama na mjestu, kao kad varamo djecu da trčimo tobože za njima. Đerzelez trči kao da zemlju ne dira, Fočak tapše rukama, a gledaoci se savijaju od smijeha.

Pljesak, vrisak i smijeh. -Ha, Đerzeleze! -Ačkosum, magarče! -Ha, poteci, Đerzeleze, sokole! -Aferim, kenjčino! Odmiče Đerzelez i biva sve kraći, kao da mu noge ulaze u tijelo. Poduzela ga bijesna snaga, čini mu zadovoljstvo ovaj napor, meka ledina i svježa struja zraka. Čini mu se kao da osjeća za sobom neprestano topot svoga protivnika i to ga podstrekava i goni. Kad bi kod direka, maši se rukom za jabuku, ali alčaci objesili jabuku hotimice visoko pa je ne dohvati prvi put, nego se morade zaskočiti i onda je otrže s koncem zajedno. Među gledaocima urnebes. Jedni taru suze, a drugi polegli po travi pa se samo valjaju od smijeha. Debeli beg iz Posavine drži se rukama za trbuh i othukuje. I suhi, službeni Dizdar-aga stao na kapiju pa se smije krezubim ustima. Đerzelez je stajao časak onako s jabukom u ruci, a onda se okrenu, vidje da nema Fočaka i odmjeri ih, kao da ih iz daljine bolje vidi. Nisu mu mogli razabrati izraz lica, ali taj pogled je bio opasan. U jedan čas kao da svi osjetiše da su pretjerali. Daljina i odstojanje su mu vraćali sve što je izgubio u društvu s njima. Sad kad je bio tri stotine koraka daleko od njih i valjao se prema njima, mrk i težak, kao da ih naglo osvijesti taj razmak; i najbezbrižnije među njima ispuni strah. Više nije bilo sumnje da je srdit i da nešto smišlja. Prvi iščeze Mostarac, a zatim jedan po jedan stadoše otpadati u svoje sobe. Neki zađoše za han i izgubiše se u ljeskovoj šumi.

Dok se Đerzelez primakao, ne osta na ledini ni žive duše. U travi se bijelila jedna marama, ostavljena u hitnji i strahu. Ta praznina ga dokraja razljuti. Onako raspojas i zadihan, on je razroko, još uvijek u nedoumici, gledao u kapiju gdje su se izgubili. I pod tom tvrdom, debelom lubanjom kao da se počelo galiti i svitati: da se tu s nekim ruglo tjera i da bi to sve moglo biti besposlenjačka komedija. Na tu ga misao svega prože plamen. Bijesno i neodoljivo zaželje kaurkinju, da je vidi, da je ima, da zna na čemu je ili inače da pobije i polomi sve oko sebe. I kad je tako, gegajući se umorno u bokovima i mašući rukama, prolazio pored kapije, ukaza mu se najednom, pred zamagljenim pogledom, uvrh stepenica, široka zalena haljina i bijel veo. On samo što jeknu i, onako razgolićen i uzrujan, pruži ruke put nje, da sa dva skoka dotrči do nje, kad se zelena haljina lagano zaniha i iščeznu za sobnim vratima iza kojih se ču jasno ključ u bravi. Đerzelez je spustio ruke niza se, malko oborio glavu i dahnući vas znojem i muškom snagom stajao tako časak, mrk kao oblak i jak kao sama zemlja. Nije znao šta da počne i na kog da udari. Onda se okrete, i po hanu stade ršum i lom. Neko dijete koje se, ne znajući šta je, ne bješe sakrilo, ispusti iz ruku đugum i pobježe pod minderluk ispod kog su mu virile bose i ispucale noge. Čuše se konji u štalama, a u svem ostalom hanu nije bilo ni mačke; sve se živo posakrivalo i ućutalo od straha i zorta. Ta tišina je Đerzeleza još više dražila i izazivala. Udarao je na vrata, ali su sva bila, kao ukleta, zatvorena. Ne znajući ni sam, od srdžbe, šta čini, stao je sedlati konja i puniti bisage. Opremio se sve zagledajući ne bi li koga vidio i onda je, trgnuvši žestoko dizginom, izveo uzrujana bijelca na avliju i zajahao s panja na kom se meso siječe. Konj ga je ponio; na njemu zveknu srma i oružje; odmah se u njemu stao slijegati gnjev. Otpljunu, izjaha iz avlije i kao u snu pođe ledinom koju je maloprije pretrčao. A kad malo poodmače, on vidje, i nehotice, u samom uglu hana udubljen njen prozor. Gledajući taj prozor zatvoren, hladan i zagonetan, kao ženski pogled i ljudsko srce, diže se u njemu svom snagom već zaboravljen gnjev i jad; i u bezumnom prohtjevu da ubija i vrijeđa, pa ma koga, on diže ruku s dlakavom šakom put toga prozora i mahnu njom, rastvarajući pesnicu kao da baca kletvu.- Kučko! Kučko!Glas je bio tup od ljutine.Jahao je kasom, mekotom i prečacem; da on vidi kakvi su ti provaljeni puti i koji su to otplavljeni mostovi koje on ne može preći! Da on vidi! Za njim je ostajao han, još uvijek u prestrašenom ćutanju.

ĐERZELEZ NA PUTU

Na Uvcu je Đerzelez preskočio rijeku i podbio konja tako da su imali svi binjedžije i pribojski džambasi posla; privijali su mladu balegu na kopita i prali ih mokraćom od muška djeteta, a Đerzelez je samo ćutao, sagibao se, ogledao kopita, i nije smio da u oči pogleda konju. Nudio je zdravu medžediju ko mu ga izvida i povrati mu stari kas. Bio je šutljiv i nemiran i, što je rijetko bivalo, Đerzelez nije mogao da jede! Otkako je iz Višegrada, odbila mu se hrana. On je sjedao za sofru i pušio bez svake mjere mnogo, ali mu se gadilo i od same pomisli na jelo. Drugo veče je izišao iz kahve, prigledao konja i bio zadovoljan jer je vidio da ide nabolje. Uputio se nekim puteljcima prema drumu. Vila je tamna noć s mnogo zvijezda, i studeno. Vrludao je dugo, a vraćajući se hanu sustiže na drumu jednog kaluđera. Bio je poguren, ili se samo pravio da bi izgledao stariji. -Jesi li ti, papas, odavde? -Nisam beže, nego zanoćio - veli kaluđer meko, a nikako mu nije drago što se sreo ovako dockan s ovolikim Turčinom. Đerzelez je koračao napred i sam se čudio što govori s kaluđerom.-A bogati , papase, jesi li ti nahodio u vašim knjigama, je li đunah po vašem zakonu da djevojka vaše vjere - gleda Turčina? Kaluđer se uzvrtio i utanjio pa sve uvija, dok se konačno, valjda vidjevši da je Turčin u nekoj brizi, ne osmjeli i spretno ne završi nekom pričom: kako je Vog dragi stvorio svakojaka šarena cvijeća, pa tako i ljude raznih vjera; da je htio da smo svi jedne vjere, On bi to, bezbeli, i učinio, a ovako kad je On tako uredio, onda treba da se svak moli Bogu po svom zakonu i da svak gleda i uzima svoju vjeru. Kao i uvijek kad sluša drugog, Đerzelezu se činilo da govori pravo. U razdražljivoj šutnji on je nastavio put. Nije mislio ni na šta. Najedanput se okrenu lice u lice kaluđeru, kao da ga pita za nešto što je on lično skrivio. - A reci ti meni zašto se vaše žene ne kriju? - Eto tako - u nas zar taki adet, šta li. Ko ti zna; ženska ćorava posla. To mi kaluđeri ne znamo; nemamo žena pa i ne znamo . - Hm! Još jedan čas ga je gledao, a onda se hladno okrenu i pođe brže. U tišini se čulo kako mu škripi koža na bensilahu i tozlucima. Kaluđer je, u čudu, kaskao za njim. Kad su bili kod hana, Đerzelez pođe uz basamake; još se jednom obazrije. - Laku noć! - Bog ti na pomoć, beg-efendija; ejsadile! -vikao je kaluđer odmičući brzo. Ujutro su Đerzeleza u ranu zoru probudili glasovi, smijeh i pjesma. To su bile Ciganke što su se umivale ispod mlinova, prskale vodom, i uz vrisku šibale vrbovim grančicama. Bio je Đurđevdan. U kahvi zateče dva brata Morića. To bijahu sinovi onog starog sarajskog Morića što je bio čuven zbog svog bogatstva i svoje pobožnosti i što je umro na hadžiluku. A oni bijahu lole i rasipnici, nasilni i sramotni, daleko poznati po zlu. Mlađi je učio stambolsku medresu, pa pobjegao čim mu je otac umro, i dao se s bratom na skitnju i raspušten život, ali je uvijek nosio bijelu ahmediju oko fesa. I pored svih strašnih pijanki i skitanja ostalo je njegovo lice kao što je bilo, golobrado i rumeno s napućenim usnama kao u razmažena djeteta, samo su mu oči, nečedne i zelene, starile i pod nabuhlim kapcima kao da su venule. A stariji je bio visok i blijed, nekad najljepši momak u cijelom Sarajevu, s teškim crnim brkom i velikim tamnim očima u kojima je uvijek plivao zlatan odraz. Samo je sad već njegovo lice bilo hladno i mrtvo; on se raspadao potajno od pogane bolesti, a niko mu nije znao lijeka do jedan berberin s Bistrika koji ga je liječio hapovima i kadovima, a nikom nije htio reći od čega ih pravi. Ali u posljednje vrijeme nisu braća smjela u Sarajevo, jer su dočuli da je na sve tužbe zbog njihovih zuluma i ispada stigao iz Stambola konačan odgovor: da se obojica Morića uhvate i posijeku, pa su ih sad oko Sarajeva tražile zaptije i vezirove Toske. A i inače su bili već pri kraju. Sve su kmetove bili isprodavali, još im je ostao samo veliki han na Varoši i njihova čuvena morićevska kuća na Kovačima. U toj kući im je živila stara majka i jedina sestra, malo, grbavo i bolešljivo djevojče.

Upitaše se za zdravlje (oni su bili stari znanci) i uzeše piti. Braća opaziše promjenu na njemu i stadoše ga zapitkivati i dražiti.-Šta je, šta si se smrko? Ostarilo se, Đerzeleze, bogami! -Pozdravila te Darinka iz Pljevalja; kaže, otkako si ti otišo spava sama. Đerzelez je ćutao. Stariji Morić je govorio neveselim i pomalo dobrostivim tonom očajnih propalica; i sa samim Đerzelezom on je govorio povjerljivo i prijateljski. Mlađi se tek smiješio.- Asli si ćunup jutros - smije se stariji Morić, bezglasno i kratko . A on ih samo gleda. Sve je u njemu mirno , bol se slegao i srdžba se ohladila, samo mu je još teško. Gleda ih i dolaze mu kao djeca, neuka i luda, kao dijete mu je svak ko nije vidio tanku Vlahinju, u širokoj haljini od zelena somota, s malom glavom iznad okovratnika od krzna. On je ćutao. Nagovarali su ga da iza podne pođu na dernek. On se nećkao. Tek iza ručka osjeti dosadu, popusti i pristade. Navrh brežuljka bila je zelena ravnica okružena velikim i rijetkim borovima , a otvorena prema zapadu. Tu je bio ciganski dernek. Gorile su vatre. Tukli bubnjevi, udarale krnete i šargije. Kolo nije prestajalo. I na suncu vedrog dana su igrale boje šarenih ciganskih haljina; prevladavala je crvena. Pilo se, jelo, trčalo, smijalo, valjalo i bez prestanka pjevalo. Kraj jedne vatre sjedili su Đerzelez, Morići i neki momci iz Priboja . Pili su rakiju; Đerzelezu se isprva činilo da je kisela. Ali svi su ga nudili mezetom, a dan je bio topao i lijep; pilo se, i kad god bi iskapio do dna, on bi vidio vrhove tamnih borova kako se njišu na proljetnom nebu. Upravo mu je jedan bakal govorio: – Kad sam čuo, džanum, da si ti došo, zatvorio sam namah dućan; idem, rekoh, da ga vidim, pa eto... – kad ga prekidoše pljesak i smijeh, i svirka se zbrka i pomiješa: na ljuljašku se popela Zemka.

Ta Zemka je bila puštenica, i to već po treći put, vitka, zelenih očiju i bijela mimo sve ostale Ciganke. Kažu, niko joj nije mogao nakraj stati. Ljuljaška je bila svezana na jednoj takiši i vila se visoko zajedno sa Zemkom, s leđa su je otiskivale Cigančice, a ona se raskriljenih ruku čvrsto držala za konopac i uzimala sve veći zamah. Imala je blijedo lice i zaklopljene oči, prelazila je liniju brijega i ocrtavala se na horizontu, njene dimije su se plele i vile u sto nabora, lepršale i šibale nebo. Đerzelez je, sjedeći nisko kraj vatre, pratio očima njen zamah i svaki put kad bi se digla i ocrtala gotovo vodoravno na nebu i vraćala u strmom padu u dubinu, njega je prolazila neka slatka tjeskoba i jezovita strepnja kao da je on na ljuljašci. Pio je brže i veselije. Zemka se nije zaustavljala; vidilo se da teško diše i da je bljeđa, ali ona se dizala i dizala, i svaki put kad bi bila na najvišoj tački otvorila bi oči da u slatkom užasu pogleda oranicu i rijeku pod brijegom. Isprva su je svi ćutke udivljeno gledali, ali domalo započe smijeh i pijana graja. Cigani i pribojski momci počeše podvriskivati i dovikivati ženi koja nije ništa čula. -Aha! 'Vamo pogledaj , Zemko! -Nemoj, pašće, jadna! -Ako, na meko će! -Evo joj jastuka! -Ha, ha, ha-a-a-a! -Jih! Ljuljni, Zemko! A Zemka se umorila. Cigančice je prestaše otiskivati, zamasi su bivali sve manji, još se nihala samo svojom rođenom težinom, sve manje, sve manje, dok joj se noge ne dotakoše trave i ona siđe, zanesena i nasmijana. Terzelez sjedi i gleda, topi se i širi ruke – zbogom pameti! - ponijelo ga veselje i ljepota i one dimije od džambasme što lepršaju kao barjak i miješaju se sa vrhovima borova i s vedrim nebom. Kao da se njegovoj žalosti prohtjelo da se sva odjednom prometne u obijest i veselje. Samo jedan čas mu b nekako žao i stidno što se tako brzo odriče svoje tuge i one gnjevne odluke s druma da neće u svojoj blizini više nikad ''ništa što je žensko... Ni mačke! Ni mačke!..." Ali najednom Ciganke, poslije duga sašaptavanja i dogovora, složno zapjevaše:

Razbolje se Đerzeleze, aman, aman!

Diže se hajnak i vriska, svi pogledaše u njega, a on ne vidje više nikoga. Oči mu zažagrile i lice sja, a osjeća da je nemoćan, i lak je, a nikako ne može da se digne. Tu su pjesmu ispjevale srebrničke Ciganke neke godine, kad je Đerzelez sve proljeće ležao u Srebrnici, jer ga je neko mučke ranio jednog petka kad je dohodio Nuribegovoj kćeri pod pendžer. A on se ne sjeća ni onog petka, ni pendžera, ni Nuribegove kćeri, koju je davno zaboravio . Samo se sjeća kako je slab i ranjen ležao; ispod otvorena prozora mu pljuska i šumi nabujao potok, na brijegu je đurđevdanski dernek i Ciganke prvi put pjevaju o njemu, pjesmu im dodaje brijeg brijegu, ječi i šumi sva srebrnička kotlina od pjesama i potoka, a on leži i tako je slab da ne može sam ni maštrafu s limunadom da ustima prinese. Sjeća se, sjeća, ali ne može da razdvoji ovaj dernek od onoga što ga je bolestan slušao, nego mu se sve miješa, pjesme i svirka i piće i čeljad od onda i od sada, a preko svega toga se ljulja Zemka u velikom smjelom luku, i on je lovi očima i jeza ga prolazi, čas vrela čas hladna, ispod slabina. U posljednje dane nije gotovo ništa jeo, pa ga piće obuzima naglo . Sunce je zašlo. Ide hladan vjetar, šume borovi; dim sa vatara biva modar, sumrak se spušta. Đerzelez naređuje Ciganinu da mu svira iznad glave, na tanku žicu, pa svaki čas uzmahuje rukom i hoće da ga bije i psuje mu ćemane i onoga ko mu ga je napravio, a stariji Morić mu zaustavlja ruku i miri ga. Onda se diže pa hoće da ide da hvata Zemku za ruku. Zadržavaju ga Morići i smiju se; osmjelili se i oni momci iz Priboja pa se smiju. Grohot i tresak, a Đerzelezu se jezik plete. – Ona je... moj dušmanin. Otima se, diže, širi ruke i polazi put Zemke, koja stoji među Cigankama kraj ljuljaške i glođe crvene arnautske šećerleme. Raspasao se pa mu spadaju i boraju se čakšire, a ionako kratke noge mu izgledaju još kraće i još deblje; otpasao mu se pojas od ibrišima višnjeve boje pa se vuče za njim, poliven rakijom i umrljan pepelom. Jedva se drži na nogama, krivuda i smjera čas lijevo, čas desno. Ciganke vrište od smijeha, i Cigani se ubezobrazili. Svirka staje. – Ha, drži ga, zemljo! – Povuci, potegni!

– Jaalah! A Cigančad što su se ispela po granama gađaju ga iz potaje suhim šišarkama. Vraća se, sjeda i pije i upada u pjesmu. Mrak pada. Svijet se pomalo razilazi, a Moriće i njihovo društvo tek poduzelo piće, terevenče i jednako tjeraju šalu s Đerzelezom, koji napreže oči da u mraku razazna Zemkin lik, dok mu se sve pred očima pomiče i kovitla. Svirači hoće da im odu; oni ih zaustavljaju najprije lijepim pa onda pa silu, psuju im majku cigansku, nude im novce i tuku ih, naizmjence. – Dockan je, pustite pas, slatke age! – Ne vidi se, more, daleko nam je kućama, izginućemo! Najednom mlađi Morić skoči, njegovo je golobrado lice problijedilo i došlo podbulo i zlo kao u čovjeka koji je na sve spreman.– Posvijetliću ja vama sad, za dušu vam se firaunsku! On se diže i uze veliku glavnju smrčevine; držeći je u stranu, jer ga je dim gušio i iskre obasipale, uputi se, lagapo se povodeći, ravnicom. Na zapadnom, otvorenom obronku je stajao plast sijena, ograđen plotom od ševara i očupan i izgrizen sa strana, dokle su mogla goveda da dohvate. Nađe plast u mraku, ali zadugo nije htjelo sijeno da uhvati plamena; tek kad nalomi suvih grančica od plota i paloži ispod sijena, primi se uokrug plasta vatra koja se sve više penjala, dok se kopačno ne pretvori u velik stup plamena koji se na vjetru širio i naličio pa ognjeno jedro. Pucketalo je sijeno i rojile se iskre, crvena je svjetlost zalila borove i ravnicu i zaostalu čeljad. Svi se stadoše razilaziti, kud koje. Svirači su drhtali. – Aman, aga, šta učini? Povješaće nas kadija sve. – Sikter, more, i ti i kadija. – Ne, neće oni na vas, nego nas Cigane; reći će: eto, Cigani zapalili kadijino sijeno. Uh! I one čaršilije se prepale, ako su i pijane, vide: odviše je. Samo oba Morića sjede, pucaju iz malih pušaka, pijuckaju i gledaju u plamen trepćući. A Đerzelez posrće, podalje u polumraku, za posljednjim Cigankama i lovi Zemku. Usiljava se da trči što bolje i bijaše je dobro pristigao, kad ona najednom zakrenu nalijevo i izgubi se na putu koji vodi između njiva. Đerzelez se nije nadao tako naglom zaokretu; onako krut, težak i pijan, kad se jednom zaletio, on se nije mogao zaustaviti, pređe obronak ravnice i otisnu se niz visoku strmu obalu put potoka. Isprva se dočekivao na noge, ali kako je obala bivala sve strmija, izgubi ravnotežu i skotrlja se kao klada sve do u potok. Pod rukama osjeti vlažno kamenje i glib, i odmah poče da se diže. U očima mu je još titrao sjaj, ali tu je bilo mračno. Napipa vodu i stade da hladi ruke i čelo. Tako je sjedio dugo. Noć je odmicala.U neko doba osjeti studen i neugodnu drhtavicu, pribra se i odluči u tupoj glavi da se izvuče iz potoka.

Penjao se i otiskivao, pridržavao rukama za travu i ogranke, odupirao se koljenima, idući sve više nalijevo gdje je obala bila manje strma; i sve je to činio kao u snu. Nakon duga vremena i napora on se nađe na rubu ravnice na kojoj već davno nije bilo žive duše. Bilo je tamno. Osjeti ravno i tvrdo tlo pod nogama i tek tada iznemože potpuno. On pade na koljena, dočeka se na ruke i osjeti nešto toplo i prhko pod sobom; bio je izišao na mjesto gdje je izgorio plast sijena. Tako je ležao potrbuške, odupirući se na ruke. Bilo mu je mučno. Pod njim je u hrpi crnog gara bljesnula još gdjekad pokoja iskra. Čulo se kako psi reže i glođu ostavljene kosti. Sa jednog bora pade šišarka i dokotrlja se do njega. On se osmjehnu. - Ne gađaj se, Zemko, rospijo... 'vamo dođi! Nikako ne može da se sabere. Prisjeća se da je htio nekog da bije; htio je nekog da upita šta je ovo s njim, ali bilo se naoblačilo, i kasna noć; i nikog nije bilo, ni koga da pita, ni s kim da se bije.

ĐERZELEZ U SARAJEVU

Nesrećan, slavan i smiješan, tako je obišao Terzelez po carevine. O njegovim doživljajima tog ljeta zna se veoma malo; i on sam ih je odmah zaboravljao. Čulo se samo da je počinio mnoge ludosti radi udovice jednog ušćupskog trgovca i da ga je ogulila neka Jevrejka što je hodila s čalgidžijama iz Selanika. Uoči samog Ramazana stigao je u Sarajevo. Tri dana prije njegova dolaska pogubljena su nad Kovačima, na onom širokom raskršću gdje se sijeno prodaje, oba Morića. Uhvatili su ih u jednoj mehani na drumu koji vodi u Trnovo. Proveli su ih kroz sve Sarajevo. Išli su, vezani, kratkim i oštrim korakom kako stupaju Arnauti; oko njih Toske i zaptije. Za njima je ostajao lak oblačak prašine. Svijet se obazirao. Kad su bili kroz donju čaršiju, počeše da im dobacuju pogrde. Čaršilije su skakale sa ćepenaka i mašući bagavim nogama tražile po zemlji nanule. – Aha! – Hajduci! – Sikiru za domuze! Tako su ih vodili do Tašlihana. Nisu ih smaknuli kraj Miljacke, ispod Latinske ćuprije, gdje su vješali raju i gdje bi obješeni visili po dva dana, a besposleni prolaznici bi im zasukivali konopac pa onda pustili, i leš bi se dugo vrtio, kao vreteno. Njih su pogubili brzo, i odmah sa sutonom sahranili na Bakijama. Majka im je izdahnula, bez jauka, kad je s divanane ugledala gdje ih vode. Njihova velika kuća, s bezbrojnim prozorima koji gledaju iznad grada i preko Igmana, ostala je tamna i pusta. Samo je u jednoj od donjih odaja gorila svijeća. Tu je, venući od sušice, ležala sestra dvojice Morića, sa plavom glavom na vrelim jastucima, i grozničavih očiju slušala šapat svoje stare dadilje Anđe, koja je potajno snovala da je, bar u čas smrti, pokrsti. Poslije prvih jesenjih kiša i vjetrova, bile su sarajevske ulice čiste i vedre sa veselim sjajem jesenjih dana u zraku i na kućama, i sa prvim pjegama rujeva lišća na strmim bregovima. Leti zrakom paučina kao svila. Bio je Ramazan i danju je sve mirovalo, ali noću se grad prolamao od svirke, sijela i ašikovanja po mahalama. Dućani, puni voća, i kahve, puni ljudi, bili su po svu noć otvoreni. Iz aščinica se širio oštar i zagušljiv zadah masla i pržena šećera. Prolaze buljuci žena, a pred njima po jedan muškarac sa velikim fenjerom. U udaljenim baštama se u tamnoj tišini čuje kako s muklim tutnjem biju o zemlju prezrele kruške, a zrele takiše se savijaju i naginju preko ograda i u jesenjoj obijesti padaju prolaznicima na glave.

Đerzelez ide, opaljen i lak, u silnoj snazi koja se pred jesen kupi u svakom čovjeku. Sva su mjesta mila; čeka ga mnogo radosti; puno obećavaju dani i ljudi.

Redom su ga pozivali na iftar. I jedno predveče kad je, idući Bakarevića kućama, prolazio između Kršle i Turbeta, zastade pred kućom na uglu. Jedna starica, izmećarica smežuranih ruku, kumala je sitnim pijeskom avlijska vrata, kad se jedno krilo napola otvori i pomoli se djevojka u svijetlim dimijama i crvenoj ječermi. Ona dodade nešto sluškinji i ostade časak onako prignuta u poluotvorenim vratima. Kao uvijek kad bi ugledao žensku ljepotu, on izgubi u tili čas svaki račun o vremenu i istinskim odnosima, i svako razumijevanje za stvarnost koja rastavlja ljude jedne od drugih. Videći je onako mladu i punu kao grozd, on nije mogao ni načas da posumnja u svoje pravo; potrebno je samo da ruku pruži! Jedan tren je gledao, raskoračen i zažmirivši malo na desno oko, a onda se nasmija poluglasno i šireći ruke i gotovo poskakujući pođe prema njoj. Djevojka ga ugleda na vrijeme, trže staricu za rukav i uvuče je u avliju - Đerzelezu se ukrstiše u očima gipki i veliki pokreti zrele djevojke - a onda tresak, i on ne vidje ništa do, pred samim nosom, veliku bijelu plohu avlijskih vrata za kojima je škripala brava i strugao mandal. - Tako je stajao . Još je ostalo malko, sada već besmislenog, smiješka na njegovom licu; a onda se okrenu: - Vidiš!... I u nesvjesnom čuđenju nekoliko puta ponovi tu riječ bez smisla i značenja, kao što čini čovjek koji se žestoko udari. Sad je bilo mračnije. Iza Kršle su kosmate i krivonoge suvarije strugale zagorele karavane od pilava, pripravljajući se za iftar . Đerzelez pođe uz brijeg. Za večerom je glasno govorio da nadviče sjećanje. Jeo je, a jelo ga je ujedalo za srce. Iza večere, kad su ležali na šiljtetu teško dišući od prekomjerna jela i pušeći, ne može održati i ispovjedi se mladom Vakareviću, vitku mladiću zelenih očiju i rumena lica s podrugljivim osmijehom. Pričao je sve, i pričajući i sam se čudio da je cio događaj, kad se drugom kazuje, tako malen i neznatan. I nehotice je širio, uvećavao i uplitao sjećanja iz drugih susreta. Gušio se riječima. Sutradan je ustao iza podne i odmah se zaputio kući kraj Turbeta . Septembarski dan, i sinoćna gorčina. Visok bijel zid, teška zatvorena vrata, a preko zida proviruje loza. Prema kući je bila halvedžinica iz koje ga neko viknu. Sa mirnim poštovanjem pozdravi ga jedan stari poznanik, Arnautin.

Bio je sin prizrenskog trgovca, ali je živio uvijek po svijetu „u trgovini", a u stvari se satirao idući uvijek samo za jednom strašću. Sad je od svojih zemljaka halvedžija zapazio djevojku u bijeloj kući na uglu i tu je gubio dane i nije odmicao iz halvedžinice, vrebajući uzalud njena vrata. Kad Đerzelez uđe, iziđoše halvedžije iza pregratka, gdje su muklo dahćući mijesili šećer i tijesto, i prostriješe im hasuru da sjednu. Obojica su nastojala da sjednu licem prema ulici i vratima. Kako nisu smjeli pušiti i kako ih je morila žeđ, govorili su isprva veoma malo, i poglidali svaki čas napolje. Đerzelez se prvi povjeri i ispriča mu „sve". Kad Arnautin ču, obradova se bez imalo surevnjivosti; njegovo lice, žuto, s dubokim borama, i njegove ugašene oči, oživješe i planuše. Povedoše govor kao prijatelji. Oborivši blijedo lice s podstriženim brcima, Arnaut je govorio polako i rastavljajući riječi: - Ona je kao kruška jeribasma, glatka i meka. Asli je žena latinskog mileta vrvća od svake druge žene. I oni počeše dug i strastven razgovor, turski a šapatom. Arnaut je govorio promuklo i sa smiješkom, koji mu je uvijek ležao kao neugodna sjena na licu. Od njega je saznao sve o toj djevojci. Ona se zvala Katinka i bila je kći Andrije Poljaša, nesrećna rad svoje ljepote o kojoj su pjevali dvije pjesme po svoj Vosni. Na kuću su im udarali rad nje. Nikad nije smjela izlaziti. Svecem bi je vodili zorom na ranu misu u Latinluk, i tad umotanu u bošču kao Turkinju, da je ne poznaju. Rijetko je silazila i u avliju, jer je odmah do njih bila islahana, za čitav boj viša od njihove kuće, a đaci te škole, slabo hranjeni i mnogo bijeni mladići, provodili su, blijedi od želje, sate na prozorima, loveći je pogledom po avliji. A kad god bi izišla, ugledala bi za prozorom nacereno lice ludog Alije, žuta i krezuba idiota, koji je bio sluga u toj školi. Dešavalo se, poslije burnih večeri, kad bi askeri ili sarajski momci vriskali i nakašljavali se ispod prozora i udarali na vrata, da bi je majka, ni krivu ni dužnu, grdila i u čudu se pitala „u koga se umetnu" da je rad nje grad lud i kuća nemirna, a ona bi je slušala, skopčavajući ječermu na grudima, bez zračka razumijevanja u velikim očima. Ona je često povazdan plakala ne znajući kud će sa životom i sa svojom proklinjanom ljepotom. Ona je klela samu sebe i grizla se i uzalud mučila, u svojoj velikoj nevinosti, da dokuči šta je to „bezobrazno i tursko" na njoj što zaluđuje muškarce i rad čega se uspaljuju i mame oko njine kuće askeri i balije, i zbog čega to mora onda da se krije i stidi a njeni da žive u strahu. I svaki dan je bivala ljepša. Otad zaredaše Đerzelezu popodnevi u halvedžinici. Počeše se kupiti i neke Sarajlije. Dolazio je i mladi Vakarević, pa Derviš-beg sa Širokače, riđ i podbuo od pića, a sad, zbog posta, ljut kao ris; i Avdica Krdžalija, sitan, mršav i žustar kao vatra, poznat ukoljica i ženskar. Tu, u polumračnoj halvedžinici, gdje je svaka stvar bila potamnjela i ljepljiva od šećera i isparivanja, čekali bi da pukne top (Topovski pucanj označavao je kraj dnevnog posta) i vodili duge razgovore o ženama samo da zaborave žeđ i duhan.

Sa gorčinom u zapaljenim ustima i nekim bolnim nemirom u svakom mišiću, Đerzelez ih je slušao, smijao se, pa i sam pokatkad pričao, zaplićući se i uzalud tražeći riječi. A pred njim je uvijek Katinkina kuća zatvorenih vrata i nepomičnih pendžera. Jedno popodne isprebijaše od čamotinje i zlovolje nekog somundžiju, hrišćanina, što je prošao pušeći. (Kako muslimani preko dana , uz Ramazan, ne puše, ne jedu i ne piju, nisu smjeli ni hrišćani pušiti ili jesti pred njima, da im ne izazivaju želju) Pokušali su da zavade, za zabavu, Arnauta i Đerzeleza zbog djevojke, ali uzalud, jer je Arnautin bio nepomičan u svom miru sa smiješkom i bez traga surevnjivosti. Jedanput platiše neko dijete da iza ugla tanko viče:

- Gle Katinke! Kako si, Katinka? Ama gdje si ti? Nigdje te nema!

Kad ču Arnautin, samo što strignu očima i bez šuma, kao lasica, klisnu prema vratima. A Đerzelez za njim. Stiže ga na vratima i obojica ispadoše u isti čas na ulicu. A napolju nigdje nikog: dugo i sumračno doba pred iftar i pritajena bijela kuća; iza ugla se čuje po kaldrmi topot kako bježi plaćeno dijete. Svi su se dugo smijali. I Đerzelez se smijao. Mladi Bakarević im predloži da zovnu Ivku Gigušu, jednu staru i poznatu pezevenkušu s Bistrika, koja je zalazila u svaku kuću, jer je prodavala bez i čevrme, ali je živila ne toliko od svog beza koliko od tuđeg grijeha i tuđe nevinosti. Vila je debela i visoka starica sa smeđim okruglim očima; u govoru se neprestano doticala rukom Đerzelezova koljena. Obećala je da će razviditi, ali da nema nade jer se do djevojke ne može; i otišla, opraštajući se glasno. Sutra po podne zateče Arnauta i Gigušu. Arnaut je klimao glavom. – Hej, hej, otišla, otišla! – Otišla, bogami, efendija, ima dva dana. Odveli je, kazuju mi, prije sabaha; i sad daj znaj, dušo, gdje je. Zapazili, zar, gdje se vrzete oko kuće, a mnogo vas je, pa vele da sakrijemo djevojku. To je, dušo, ništa drugo. A sad, daj je nađi. Stara je snižavala i dizala glas, nišući glavom kao nad gubitkom. Arnautin je gledao preda se. Nije se nikako moglo znati šta misli.

Đerzelezu udari krv u glavu. Ta stvar tako jasna i vjerovatna i nepovratno istinita: da u toj kući već od nekidan nema djevojke s blijedim i mršavim licem a teškom kosom i bujnim velikim tijelom (on je još jednom ugleda cijelu), uzbuni i prevrnu sve u njemu. Kao da se steže i smrknu halvedžinica; krvavi mu dođoše i baba i Arnaut; okrenu se i kao slijep iziđe na ulicu. Nadimao se od gnjeva. Ne moći do te vlahinje; nikad ne moći! I ne moći nikog ubiti i ništa razbiti! (Novi val krvi zapljusnu.) - Ili da ovo nije varka! Da njega ne magarče? Kakva je ovo šala opet? I kakve su to žene do kojih se ne može kao ni do boga? A isti čas je jasno osjećao da su to pretanki konci za njegove ruke i da - po koji je to put već u životu!? - ne može nikako da shvati ljude ni njihove najjednostavnije postupke, da valja da se odreče i povuče, i da ostaje sam sa svojim smiješnim gnjevom i suvišnom snagom. Išao je tup i ubijen. Nijedne misli u glavi, samo se crven oblak jedan za drugim diže i rasplinjuje. Nije se osvrtao , a za njim je ostajala bijela šutljiva kuća i mračna niska halvedžinisa. U Kršli su se vježbali trubači; jednolična melodija vojničkog marša svaki čas se prekidala i ponavljala. Sunce je dobro sjalo. Odjednom ga steže oko vrata i poli znoj. Išao je niz Miljacku; ispod njega rakite i vrbe zelene, ali sa tragovima još proljetnih poplava. - Dobro je da je put niz Miljacku tako ravan i tako dug; da nikad ne bi svršio! Da se nigdje ne mora zakretati. Zaustavio se tek na Hisetima i zakrenuo, sad već s jasnom namjerom, u Donje Tabake. Tu uđe u jedno malo dvorište s visokom kapijom. Pod njim su jecali i škripali uski basamaci izglodani od mnogih posjeta. U maloj i lijepoj sobi, u prigušenom svjetlu zavjesa od tanka bijela ćerećeta, sjedila je, s mirnim očima i bijelim rukama, Jekaterina, kao da čeka. Ta Jekaterina je bila kći jednog ljekaga, koji je došao nekad iz Odese.

Govorili su da je Gruzijanac, ali u stvari je bio Rus; i nikad se nije znalo zašto je izbjegao. Nosio je fes i zvali su ga Velibeg, ali je prije smrti zvao popa i umro kao hrišćanin. Kći mu je, osirotjela i sama, htjela najprije da pođe u kakav ženski manastir u Rusiju, ali ju je zadržao jedan Grk, kavaz, a kad je on prevari, preselila se u jednu od onih malih kućica što se redaju niz Hiseta do u Donje Tabake i u kojima žive pod državnim nadzorom, sve po jedna ili dvije u svakoj kući, kupovne i cijelom gradu po imenu poznate djevojke. Sa ostatkom očeva novca ona je kupila tu malu kuću u kojoj je sada živila s jednom starom sluškinjom, takođe nekadašnjom hisetskom djevojkom. Po danu bi spavala ili plela jastučnice u sjeni svoje avlije, a po noći bi primala bogatije goste. Bila je oniska, krupna i šutljiva. Đerzelez ju je poznavao iz prijašnjih noći. Ona se iznenadi danjoj posjeti; ustade, a on reče mirno, s vrata: – Jekaterina, došao sam do tebe. – Neka, neka, dobro došo! - govorila je ona namještajući mu pokorno jastuke. Sjeo je na kratko šiljte, a ona ostade stojeći, malko prignuta. I odmah poče da ga raspasuje. Poslije je ležao položivši glavu na njen skut, dok mu je ona milovala suncem opaljenu šiju. Pripio je lice uz tanko tkivo njenih dimija; pred očima su mu kružili svijetli i crveni kolutovi nesrećne krvi i bezbrojne uspomene, ublažene i daleke. I ta ruka što je osjeća na sebi, je li to ruka žene? - Mlječanka u krznu i somotu čije se tijelo, vitko i plemenito, ne može ni zamisliti. Ciganka Zemka, drska i podmukla a mila životinja. Gojna udovica. Strasna a prevejana Jevrejka. I Katinka, voće koje zrije u hladu. - Ne, to je ruka Jekaterine. Samo Jekaterine! Jedino do Jekaterine se ide ravno! I još se jednom javi misao s kojom je sto puta zaspao, nejasna, nikad dokraja domišljena, a uvredljiva i jadna misao: zašto je put do žene tako vijugav i tajan, i zašto on sa svojom slavom i snagom ne može da ga pređe, a prelaze ga svi gori od njega? Svi, samo on, u silnoj i smiješnoj strasti, cio svoj vijek pruža ruke kao u snu. Šta žene traže? Mala ruka ne prestaje da ga gladi, vješto i znalački, niz kičmu. I opet gasne misao i ruši se neriješena i teška u njemu. Govorio je kao u snu, nepomičan. - Koliko sam svijeta vidio, Jekaterina! Koliko sam ja svijeta obišo!On sam nije više znao bi li to da joj se tuži ili da se hvali; i prekinu se. Bio je miran u sanjivoj tišini u kojoj se slivaju i izmiruju svi dani i događaji. Silom je sklapao oči. Htio je da produži taj čas bez misli i želje, da što bolje otpočine, kao čovjek kome je dan samo kratak odmor i kome valja dalje putovati.

__________________________________

Ivo Andrić je rođen 9. oktobra 1892. godine u Dolcu pored Travnika u tadašnjoj Austro - Ugarskoj. Matične knjige kažu da mu je otac bio Antun Andrić, školski poslužitelj, a mati Katarina Andrić (rođena Pejić) i da je kršten po rimokatoličkom obredu (Andrić se najveći deo svog života izjašnjavao kao Srbin). Detinjstvo je proveo u Višegradu gde je završio osnovnu školu. Andrić 1903. godine upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosansko - hercegovačku srednju školu, a slovensku književnost i istoriju studira na filozofskim fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu. U gimnazijskim danima Andrić je bio vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadao je  pokretu Mlada Bosna i bio je strastveni borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda od austrougarske vlasti. Svoju prvu pesmu U sumrak objavio je 1911. godine u Bosanskoj vili. Naredne godine započeo je studije na Mudroslovnom (filozofskom) fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Školovanje je nastavio u Beču, a potom u Krakovu gde ga zatiče Prvi svetski rat.

Po izbijanju rata vraća se u zemlju. Odmah po dolasku u Split, sredinom jula, austrijska policija ga hapsi i odvodi u Šibenik, a potom u mariborsku tamnicu u kojoj će, kao politički zatvorenik, ostati do marta 1915. godine. Među zidovima mariborske tamnice, u mraku samice, "ponižen do skota", Andrić intenzivno piše pesme u prozi. Po izlasku sa robije, ondašnje vlasti određuju Andriću kućni pritvor u Ovčarevu i Zenici u kojem ostaje sve do leta 1917. godine. Andrić je imao veoma uspešnu diplomatsku karijeru: godine 1920. postavljen je za činovnika u poslanstvu u Vatikanu, a potom je radio kao diplomata u konzulatima u Bukureštu, Trstu i Gracu. U to vreme objavio je zbirku pesama u prozi Nemiri - pripovetke Ćorkan i Švabica, Mustafa Madžar, Ljubav u kasabi zatim se ređaju Put Alije Đerzeleza i Pripovetke.

U junu 1924. godine u Gracu je odbranio doktorsku tezu Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine. Tokom 1927. godine radio je u konzulatima u Marseju i Parizu, a naredne godine u poslanstvu u Madridu. Iste godine objavljena je njegova pripovetka Most na Žepi. Od 1930. do 1933. godine bio je sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda u Ženevi. U to vreme objavio je prvi deo triptiha Jelena, žena koje nema.

Godine 1954. postao je član Komunističke partije Jugoslavije i prvi predsednik Saveza književnika Jugoslavije. Prvi je potpisao Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. Te godine štampao je u Matici srpskoj roman Prokleta avlija. Pisao je i eseje o Njegošu, Goji itd. Poslije drugog svjetskog rata Andrić objavljuje svoja najzrelija djela: Gospođica, Travnička kronika i Na Drini ćuprija te nekoliko knjiga pripovijedaka u kojima se pored starih i već objavljenih sukcesivno pojavljuju nove. Ivo Andrić je pisac velikog zamaha. Iako je po osnovnoj koncepciji realist, on se ne zadovoljava isključivo realističkim slikanjem, nego mu ono služi samo kao sredstvo da mirno i kontorlirano istakne u naoko običnim zbivanjima njihovu fantastiku i simboliku.

Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1961. zbog svog celokupnog dotadašnjeg rada "o istoriji jednog naroda", prvenstveno za roman Na Drini ćuprija (1945).

Dobrica Ćosić u svojoj knjizi Piščevi zapisi 1969 - 1980. prepričava, na sto osamdeset šestoj stranici, svoj "poslednji značajniji razgovor" sa Andrićem i citira ga: - U Bosni vam je sada, Dobrice, ono što je pokojni Kalaj snevao, a nije kao diplomata smeo da izgovori. U Bosni pobeđuje Bošnjaštvo. Staro, a mlado. I neka da Bog da moja noga više nikad ne kroči preko Drine... Inače, upravo je Ivo Andrić predložio Ćosića za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti 1970. godine. Ivo Andrić je umro 13. marta 1975. godine u Beogradu.

Ivo Andrić - Anikina vremena 

Ivo Andrić - Aska i vuk 

Ivo Andrić - Bog izbija kao svjetlo

Ivo Andrić - Ćorkan i Švabica

Ivo Andrić - Ex Ponto

Ivo Andrić - Govor povodom dodele Nobelove nagrade

Ivo Andrić - Jelena, žena koje nema

Ivo Andrić - Knez sa tužnim očima

Ivo Andrić - Kosa

Ivo Andrić - Ljubav u kasabi

Ivo Andrić - Most na Žepi

Ivo Andrić - Mustafa Madžar

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija

Ivo Andrić - Poimam i shvaćam

Ivo Andrić - Priča o vezirovom slonu

Ivo Andrić - Pripovetke

Ivo Andrić - Pripovetke za decu 

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija - seminarski rad

Ivo Andrić - Razgovor sa Gojom

Ivo Andrić - Smrt u Sinanovoj tekiji

Ivo Andrić - Travnička hronika

Ivo Andrić - U musafirhani

Ivo Andrić - U zavadi sa svetom

Ivo Andrić - Žeđ