Ivo Andrić - Priča o vezirovom slonu lektira

Ivo Andrić - Priča o vezirovom slonu

Ivo Andrić - Priča o vezirovom slonu

 

Priča o vezirovom slonu (1947) jedna je od Andrićevih pripovedaka iz travničkog života koja je započeta komentarom o nastajanju narodnih priča, njihovom čuvanju i trajanju. Ispričana je u trećem licu, sa dominacijom tona legende. "U tim ponajčešće izmišljenim pričama krije se, pod vidom neverovatnih događaja i maskom često izmišljenih imena, stvarna i nepriznavana istorija toga kraja, živih ljudi i davno pomrlih naraštaja." Jedna od takvih priča govori o tiraniji i surovosti novopostavljenog travničkog vezira, ali i o njegovoj strasti prema egzotičnim životinjama koje je zajedno sa Konakom doveo u Travnik. Prvi znak za kasablije da je njihovim gradom zagospodario neko nov i neobičan gospodar bio je taj da je svakog jutra vezirov momak čaršijom šetao pravog afričkog slona. Sve što je zamerala turskom moćniku, svu mržnju koju je osećala prema njemu, svu nemoć da mu se suprotstavi, zanemarujući suštinske razloge teškog života - raspadanje Turske carevine, neuređenu i zaostalu Bosnu - kasabalije će usredsrediti na fila, kako su prozvali ljubimca iz Konaka. A kada lukavi i mudri Travničani odluče da se život u varoši vrati u pređašnji red, onda će to zaista i učiniti. Tako su se uveče kraj vatre mogle videti grupe varošana kako uz rakiju i uzdah - „prevršilo!" - razgovaraju o veziru, životu u Travniku i filu kao otelotvorenju turske moći i snage. Osim hvalisanja, junačenja, izmišljenih priča i zavodljivih laži, mogle su se čuti i mudre reči koje su ukazivale da kasabalijske age i begovi oštroumno razmišljaju o vlasti, o moći, i o neminovnoj prolaznosti: „Dodijalo mi da slušam sve isto: vezir-fil, fil-vezir. I kad dobro razmislim dođe mi nešto žao i tog živinčeta. Šta je i ono krivo? I njega su ulovili tamo negdje preko mora i vezali i prodali, a vezir ga je doveo da se ovdje u tuđoj zemlji muči, samo samcito. (...) a i vezir je došao na silu, i njega su poslali drugi, ne pitajući ga hoće li neće li. Pa i taj koji je njega poslao, morao je nekog da pošalje da Bosnu smiruje i uređuje. I tako, čini mi se, sve jedno drugo gura, niko nije tamo gdje bi hteo biti, nego tamo gdje ne voli..."

 

Iz krugova hvalisavaca potekla je konkretna ideja da se ode u Konak i da se veziru stavi do znanja da je „prevršilo". To su se uveče dogovorili kasabalije, petorica njih, uz rakiju, ali ujutro je do Konaka stigao samo najhrabriji, Aljo, koji je tek poželeo dobro zdravlje čuvarima vezirovog sedišta i sa smišljenom pričom kako je svečano bio primljen kod vezira, vratio se u čaršiju. I o tome Aljovom podvigu počela je da raste i buja priča među meštanima iako se ništa nije promenilo u štetama koje je fil nanosio kasabalijskim dućanima. A onda su Travničani zaista odlučili da stanu na putu vezirovoj samovolji, te su rešili da fila ga otruju orahom u kojem se krila pčela i još ubitačnijim sredstvom, jabukom sa isitnjenim staklom. Od tog trenutka Travničani su čekali da čuju kako je „crk'o fil". I zaista, fil je počeo da poboljeva i kopni. Kao što je slon bio simbol vezirovog dolaska, tako je i njegov nestanak iz čaršije bio znak promene u Konaku, najava vezirove smrti. Fil je uginuo četvrtog dana posle vezirove sahrane. Nisu se Travničani mnogo tome radovali. Znali su da im možda predstoji teža i krvavija borba sa sledećim izaslanikom sultana „ jer ko zna ...šta taj opet nosi u sebi i vodi sa sobom."

__________________________________

 

Ivo Andrić - Priča o vezirovom slonu 

 

Bosanske kasabe i varoši pune su priča. U tim ponajčešće izmišljenim pričama krije se, pod vidom neverovatnih događaja i maskom često izmišljenih imena, stvarna i nepriznavana istorija toga kraja, živih ljudi i davno pomrlih naraštaja. To su one orijentalne laži za koje turska poslovica veli da su "istinitije od svake istine".


Te priče žive čudnim, skrivenim životom. U tome one liče na bosansku pastrmku. Ima u bosanskim rečicama i potocima jedna naročita vrsta pastrmke, ne velika, posve crna po leđima, sa dve-tri krupne crvene pege. To je neobično proždrljiva, ali i neobično lukava i brza riba, koja leti kao obnevidela na udicu u veštoj ruci, ali je nedostižna, čak i nevidljiva za onoga ko nije vešt tim vodama i toj vrsti ribe. Takav čovek može, sa udicom u ruci, vazdan gaziti kamenjar oko rečice pa da ništa ne ulovi, čak i da ne vidi drugo do s vremena na vreme crnu i munjevitu brzu prugu kako preseca vodu od jednog kamena do drugog, a liči na svašta pre nego na ribu.

 

Sa tim pričama je slična stvar. Možete da živite mesecima u nekoj bosanskoj kasabi pa da ne čujete nijednu od njih pravo i potpuno, a može vam se desiti da slučajno zanoćite negde i da vam za jedno veče, ispričaju i tri i četiri takve priče, i to od onih posve neverovatnih koje najviše kazuju o mestu i ljudima. Travničani, najmudriji ljudi u Bosni, najviše takvih priča znaju, samo ih retko kad pričaju strancima, isto kao što bogati ljudi najteže daju paru iz ruke. Ali zato svaka njihova priča vredi za tri druge; naravno, po njihovoj proceni. Takva je priča o filu, vezirovom slonu.

 

Kad je smenjen dotadanji vezir Mehmed Ruždi-paša, Travničani su se zabrinuli, i ne bez razloga. To je bio čovek veseljak, lakomislen, bezbrižan i aljkav u poslovima, ali tako dobar da ni Travnik ni Bosna nisu osećali njegovo prisustvo. Pronicljiviji i pametniji ljudi bili su brižni odavno, jer su predviđali da to neće dugo moći trajati. A sad su se zab¬rinuli, i to dvostruko: i zbog ovoga dobrog koji odlazi i zbog novog, nepoznatog, koji treba da ga zameni. I odmah su stali da se raspituju o tome koji treba da dođe.


Mnogi su se stranci čudili što Travničani toliko raspituju 0 svakom novom veziru, čim čuju za njegovo postavljenje, i podsmevali im se zbog toga, pripisujući to njihovom ljubopitstvu i njihovoj uobraženosti i navici da se mešaju u krupne državne stvari. Međutim, nisu bili u pravu. (Podsmevači su uopšte retko u pravu.) Nisu ni radoznalost ni gordost nagonile Travničane da toliko raspituju o svakom novom veziru i njegovim najsitnijim fizičkim i moralnim osobinama i navikama, nego dugo iskustvo i velika nužda.


U nizu tolikih vezira bilo ih je svakojakih: i mudrih i čovečnih, i nemarnih i ravnodušnih, i smešnih i poročnih, ali i tako teških i opakih da o njima i sama priča prećutkuje najgore i najglavnije, kao što narod, iz sujevemog straha, ne voli da pominje bolest i zle stvari po imenu. Svaki takav vezir bio je težak celoj zemlji, ali ipak najteži Travniku, jer svuda po Bosni on je vladao tuđom rukom, a ovde je bio lično sa svojom nepoznatom ćudi, sa svojom pratnjom i poslugom.


Raspitivali su Travničani levo i desno, trošili i častili, samo da bi štogod saznali o čoveku koji im dolazi kao vezir. Dešavalo se da su plaćali tobože obaveštene ljude, pa tek posle uviđali da su sve to varalice i lažovi. Ali oni nisu čak ni taj novac smatrali potpuno bačenim, jer i ono što se za nekog čoveka može slagati, i to ponekad dosta kazuje o njemu. Iskusni i oštroumni kakvi su, Travničani su iz tih laži mogli često da izvuku zrno istine, za koje ni sam varalica nije znao da se nalazi među njegovim lažima. Ako ništa drugo, laž im je služila kao polazna tačka, koju su posle, kad bi saznali istinu, lako odbacivali.


Stari Travničani ne kažu uzalud da u Bosni imaju tri grada u kojima su ljudi mudri. I odmah dodaju da je jedan od njih, i to najmudriji, Travnik. Samo, obično zaborave da kažu koja su druga dva grada.

 

Tako su oni uspeli i ovoga puta da o novom veziru još pre njegovog dolaska saznaju dosta podataka. Novi vezir zvao se Seid Ali Dželaludin-paša.


Bio je rodom iz Jedrena, školovan čovek, ali kad je sve škole svršio i kad je trebalo da postane imam u sirotinjskom reonu Jedrena, odjednom je sve napustio, otišao u Stambol i ušao u vojnu administraciju. Tu se istakao hvatajući vešto kradljivce i nepoštene liferante, i kažnjavajući ih strogim i nemilosrdnim kaznama. Pričalo se da je jednom prilikom uhvatio nekog Jevrejina, koji je liferovao katran za vojno brodogradilište, da prodaje suviše židak i neupotrebljiv katran i da je, pošto je proverio stvar i dobio stručno mišljenje dvojice intendantskih oficira, naredio da Jevrejina udave u njegovom sopstvenom katranu. U stvari nije bilo tako. Jevrejin je uhvaćen u prevari i pozvan pred komisiju koja je imala na licu mesta da ispita vrednost katrana. Jevrejin je živo optrčavao drveni basen sa katranom, dokazujući neosnovanost optužbe, a Dželaludin-efendija ga je samo posmatrao svojim nepomičnim pogledom. U nemogućnosti da se skloni od toga pogleda ni da odvoji oči od njega, ne znajući više šta govori i ne gledajući gde staje, nesrećni liferant se okliznuo, pao u basen i tako brzo potonuo u njemu da je to bio najbolji dokaz da je katran zaista suviše židak.


To je bilo u stvari, ali Dželaludin-efendija nije imao ništa protiv onih koji su širili onu prvu fantastičnu i strašnu verziju toga događaja, kao i tolike druge priče i strahote o njegovoj strogosti. On je dobro računao da će se tako pročuti kao "čovek jake ruke" i skrenuti na sebe pažnju velikog vezira. I nije se prevario.

 

Zdravi i razboriti ljudi koji su radili sa njim u vojsci uvideli su brzo da Dželaludin-efendiji nije u stvari mnogo stalo ni do neke pravde ni do nepovredivosti državne blagajne, nego da on sve što čini, čini po neodoljivom nagonu i urođenoj potrebi da sudi, kažnjava, muči i ubija, a zakon i državni interes mu služe kao zaklon i dobrodošao povod. Znao je to verovatno i veliki vezir, ali ustanovama i vlastima koje dotrajavaju i ne nalaze u sebi zdravih snaga ni sredstava za borbu i odbranu, potrebni su upravo takvi ljudi.


Tako je počeo Dželaludinov uspon, a dalje je sve išlo samo od sebe, po potrebama slabe i prestarele države i društva koje propada, i po nagonima koje je on doneo sa sobom na svet. Vrhunac toga uspona predstavljalo je njegovo naimenovanje za vezira u Bitolju.


Tu su se bile osilile nekolike begovske porodice, koje su upravljale potpuno nezavisno, svaka na svom imanju, ratujući među sobom i ne priznavajući nikoga nad sobom. U Bitolju je Dželaludin-paša, kako izgleda, svršio posao na zadovoljstvo svoga naredbodavca, a posle godinu dana od-ređen je za vezira na Bosnu, gdje je dotrajali i pregaženi begovat odavno izgubio i snagu da vlada i sposobnost da sluša. Tu gordu i buntovnu a štetnu nemoćnu kastu trebalo je srubiti i pokoriti. Dželaludin-paša je bio određen da to izvrši.


- Ide na vas oštra sablja u brzoj i nemilosrdnoj ruci, poručivao je travničkim begovima njihov prijatelj i izveštač iz Carigrada. I dalje im je pisao o tom kako je Dželaludin-paša postupio sa bitoljskim begovima i prvacima.


Čim je stigao u Bitolj, pozvao je prvake sebi i naredio im da svaki useče po hrastov kolac od najmanje tri aršina dužine i da ga donese u Konak, a da svaki na svom kocu napiše svoje ime. Kao omađijani, prvaci su poslušali i izvršili to ponižavajuće naređenje. Jedan jedini nije poslušao, rešen pre da se odmetne sa nekoliko svojih ljudi u šumu nego da izvrši takvu sramotnu stvar, ali su ga vezirovi ljudi sasekli na komade, pre nego što je iko od njegovih saplemenika mogao da mu pritekne u pomoć.

 

Zatim je paša dao da se to kolje pobije u zemlju u njegovom dvorištu, kao neka mala šumica. Sakupio je još jednom sve prvake u svom dvorištu i rekao im da sada svaki od njih zna "svoje mesto" i da će ih u slučaju ma i najmanjeg otpora u pašaluku sve ispeti na ovo kolje, poredano po azbučnom redu.


Travničani su i verovali i nisu, jer su u poslednjih tridesetak godina mnogo takvih crnih i čudnih izveštaja primili i još crnjih i čudnijih stvari videli, tako da su i najjače reči izgubile za njih jasnost i snagu ubedljivosti. Čekali su da svojim očima vide i da se sami uvere. I najposle, došao je i taj dan.
U načinu na koji je novi vezir stigao nije bilo ničeg naročitog što bi opravdalo ta pričanja. Drugi su "strašni" veziri ulazili u grad bučno i svečano, sa namerom da već svojim ulaskom uteraju ljudima strah u kosti, a on je stigao neprimećen, noću, i prosto jednog februarskog jutra osvanuo u Travniku. Tako su svi znali da je tu, a niko ga još nije video.


A kad je vezir primio "prve ljude", i kad su ga videli i čuli, to je za većinu bilo novo iznenađenje. Vezir je bio još mlad čovek, nekako između trideset pete i četrdesete godine, riđ i bele kože, sitne glave na dugačkom i mršavom telu. Lice obrijano, oblo i nekako detinjsko, sa jedva primetnim riđim brčićima i sa pravilnim odblescima svetlosti na zaobljenim jagodicama, kao u porculanske lutke. A u tom licu bele kože i svetle dlake dva smeđa, gotovo crna i malo nejednaka oka. U razgovoru, te oči često prikrivaju duge, pot¬puno svetle i pomalo rumenkaste trepavke, što celom licu daje čudan, ukočen i lako nasmejan izraz, ali čim se trepavke podignu, vidi se jasno po tim mrkim očima da je to varka i da na tom licu nema traga od osmejka. Padaju u oči bleda malena usta (usta lutke), koja se slabo otvaraju pri govoru, i gornja usna što se nikad ne podiže i ne miče, ali iza nje se ponečem naslućuju kvarni i kmjavi zubi.


Kad su se posle te prve posete begovi sastali da izmenjaju mišljenja i utiske, većina je bila sklona da blaže sudi o tom nesuđenom imamu, potcenjujući ga i nalazeći da su vesti o njemu bile veće od njega. Većina, ali ne svi. Bilo je tu i nekoliko

 

iskusnijih i pronicljivijih ljudi, "dobrih poznavalaca vremena", koji su ćutali i gledali preda se, ne usuđujući se ni sami pred sobom da izvedu pun i konačan sud o veziru, ali sa osećanjem da je među njih ušao neobičan čovek i krvnik naročite i opake vrste.


Početkom februara meseca stigao je Dželaludin-paša u Travnik, a u drugoj polovini marta izvršen je pokolj begova i prvaka.


Dželaludin je, po carskom fermanu, pozvao sve bosanske viđene begove i sve ajane i kapetane gradova na važan dogovor u Travnik. Trebalo je da ih dođe ravno četrdeset. Trinaestorica se nisu odazvala; jedni od njih što su bili mudri i naslutili zlo, drugi po tradicionalnoj porodičnoj gordosti, koja je ovoga puta vredela koliko i mudrost. Od onih dvadeset i sedam pogubljeno je sedamnaest odmah tu u dvorištu Konaka, a desetorica su već sutradan, svi na jednom lancu, svaki sa železnom alkom oko vrata, otpremljeni u Stambol.


Nema svedoka i nikad se neće moći znati kako je bilo mogućno namamiti tako iskusne i ugledne ljude u takvu klopku i poklati ih usred Travnika, kao ovce, bez glasa i otpora. Taj pokolj begova i prvaka, izvršen sračunato i hladnokrvno u dvorištu Konaka, na vezirove oči, bez obzira, bez ikakvog poštovanja forme, kako nikad dotad nijedan vezir nije vršio ubistva, izgledao je u očima sveta kao ružan san i zla mađija. Od toga dana svi su Travničani bili o Dželaludin-paši, koga je narod prozvao Dželalija, istog mišljenja, stvar koja se inače retko dešavala. Dosad, oni su za svakog zlog vezira (pa i za mnogoga koji nije ni bio tako zao) govorili da je najgori, ali za ovog sadašnjeg nisu više govorili ništa, jer od onog najgoreg pa do ovog Dželalije bio je dug i strašan put, a na tom putu ljudi su od straha gubili govor i pamćenje i sposobnost da upoređuju i da nađu reč koja bi mogla označiti šta je, ko je i kakav je Dželalija.


April mesec prošao je u studenoj zaprepašćenosti i nemom očekivanju šta će biti, ako posle ovoga može još nešto da bude. Tada je, u prvim danima meseca maja, vezir - nabavio slona.

 

Kad se ljudi u Turskoj ispnu do visokih položaja i dokopaju vlasti i sredstava, često se kod njih javi i pojača zanimanje za neobične životinje. Nešto kao lovačka strast, ali izopačena lovačka strast koja izbegava pokret i napor. Tako je i do sada bivalo da pojedini veziri dovedu poneku životinju koju ovdašnji svet nije nikada video: majmuna, papagaja, angorsku mačku. Jedan je nabavio i mladog pantera, ali za tu tigrovsku rasu nije, izgleda, ova travnička klima bila podesna. Posle prvih ispada i pokušaja da pokaže svoju krvožednu prirodu, zverka je prestala da raste. Doduše, vezirovi dokoni ljudi zalivali su je obično žestokom rakijom i davali joj kolačiće od esrara i afiona. S vremenom, panter je pogubio zube, dlaka mu je izgubila sjaj i linjala se kao u nezdrava marvinčeta. Ugojen, nedorastao, on je ležao u avliji, slobodan i bezopasan, žmirkao na suncu, dok su ga petlovi kljucali i nestašna štenad nepristojno opkoračavala. A iduće zime uginuo je panter prirodnom i neslavnom smrću običnog travničkog mačka.


Da, i ranije su veziri, kao neobični, strogi i teški ljudi, dovodili čudne životinje, ali ako je po neobičnosti i strogosti, ovaj Dželalija bi morao da drži čitava krda najstrašnijeg zverinja, kakvo se samo na slikama viđa ili u pričama priča. I zato se Travničani nisu mnogo iznenadili čak ni kad su čuli da veziru dolazi slon, ovde dotle neviđena životinja.


To je bio afrički slon, još nedorastao, mlad i bujan; bile su mu tek dve godine. Pre slona stigla je u Travnik priča o njemu. Sve se odnekud saznavalo: kako je putovao, kako je čuvan i negovan od pratnje, i kako je dočekivan, prevožen i hranjen od naroda i vlasti. I već su ga prozvali "fil", što na turskom jeziku znači slon.


A fil je putovao sporo i teško, iako je bio još mladunče, ne veće od dobrog bosanskog vola. Ta ćudljiva slonovska beba stvarala je svojim pratiocima stotine teškoća. Čas fil nije hteo da jede i prosto bi legao na travu, zaklopio oči i stao da štuca i podriguje, tako da bi pratnja premrla od straha da mu štogod

 

ne bude i od pomisli na vezira, a onda bi lukavo otvorio jedno oko, pogledao oko sebe, digao se i vitlajući kratkim repom počeo da trči tako da su ga momci jedva stizali i obuzdavali. Čas opet nije hteo da ide. Vukli su ga, nagovarali na svim jezicima, tepali mu i obazrivo ga psovali, poneki bi ga i bocnuo, kriomice od drugih, u mekotu ispod repa, ali sve je bilo uzalud. Morali su da ga napola nose, da prežu volove koje su uzimali od seljaka i da ga voze na naročitim, niskim kolima koja su zvali "tehtervan". Niko njegovim ćudima nije mogao kraja uhvatiti. "K'o ... kad je vezirsko!" I ljudi od bosanske posluge samo su stezali zube da im ne izleti reč i da ne kažu javno šta u tom trenutku misle


O svima slonovima i vezirima ovoga sveta, i proklinjali čas kad im je palo u deo da prate i vode ono što Bosna nikad nije videla. Uopšte, svi su iz pratnje, od najvišeg do najnižeg, brižni i zlovoljni; svi oni strepe od pomisli šta ih čeka ako ne izvrše tačno zadatak; neko zadovoljstvo nalaze samo u zabuni i strahu koji i sami šire svuda gde prođu, i neku naknadu u pljački koju mogu slobodno da vrše u ime vezirovog mezimčeta, fila.
Nije mnogo drugačije bilo ni sa varošima i selima kroz koja su prolazili. Kad bi se u nekoj bosanskoj kasabi koja leži pored glavnog druma pomolila povorka sa slonom, deca bi sa smehom i veselim dozivanjem istrčala pred nju. Stariji bi se iskupili na trgu da vide čudo neviđeno, ali kad bi ugledali mrke sejmene i čuli ime Dželaludin-vezira svi glasovi bi umukli, sva bi se lica sledila, i svak bi tražio najkraći put do svoje kuće, trudeći se da i sam sebe uveri da nigde nije bio i ništa nije video. Oficiri, činovnici, muhtari, zaptije, koji po dužnosti nisu mogli drugačije, izlazili su sa strahom i poštovanjem pred nepoznatu vezirovu životinju i, ne usuđujući se da mnogo raspituju, nabavljali su od naroda bezobzirno i brzo sve što se od njih tražilo. Oni su, u većini, prilazili ne samo pratnji nego i mladom slonu sa udvorič - kim osmehom na licu, gledali ljubazno dotle neviđenu životinju i, ne znajući šta da joj kažu, gladili bradu i šaputali, ah tako da pratioci čuju:
- Mašalah, mašalah! Ne budi mu uroka!


A u sebi su strepeli da se slonu ne desi štogod dok je tu, na području njihove vlasti, i nestrpljivo očekivali čas kad će sva ta vezirova tevabija, zajedno sa čudovištem, krenuti dalje i preći u susednu nahiju, pod tuđu nadležnost. I kad bi povorka zaista napustila njihov grad, oni bi odahnuli onim muklim uzdahom olakšanja i dugo gomilane odvratnosti i mržnje na sve, uzdahom kojim činovnici i "carski ljudi" umeju ponekad da uzdahnu, ali tako da ih ne čuje ni crna zemlja a kamoli živ čovek, pa ma bio i najbliži.


Pa i narod, onaj sitni svet koji ništa nije i ništa nema, nije smeo da govori javno i glasno o onome što je video. Tek iza dobro zatvorenih vrata oni su se podsmevali slonu i rugali trošku i pažnji kojom se, kao neka svetinja, prevozi životinja zloglasnog vezira.


Jedino su deca, zaboravljajući sve opomene i svaki obzir, govorila glasno, kladila se i prepirala o dužini slonove surle, o debljini njegovih nogu i veličini ušiju. Na igralištima, na kojima je tek nicala trava, deca su se igrala fila i njegove pratnje. Neumoljiva, nepodmitljiva, neustrašljiva i svevideća deca! Jedno od njih je fil; ono ide na četiri noge, maše gla¬vom na kojoj treba zamisliti surlu i velike oborene uši. Drugi predstavljaju pratnju, nabusite i drske sluge i sejmene. A jedan od dečaka predstavljao bi muteselima i sa mnogo is-tinske bojazni i lažne ljubaznosti prilazio tobožnjem slonu i, gladeći bradu, šaputao:
- Mašalah! Mašalah! Lijepa hajvana! Ja, ja, božje davanje!


A glumio je tako dobro da su se sva deca grohotom smejala, pa čak i onaj koji igra fila. Kad je fil sa pratnjom stigao do Sarajeva, za njega je važilo osveštano pravilo koje važi za vezire same: da na svom putu za Travnik ne svraćaju u grad, nego da noćivaju na Gorici i to najviše dve noći, a za to vreme im grad Sarajevo obavezno šalje što im je potrebno: hranu i piće, sveće i ogrev. Pratnja sa filom zanoćila je na Gorici. Niko od sarajevskih "prvih ljudi" nije pokazao ni najmanje interesovanje za stranu životinju. (Mnoge njihove porodice bile su ucveljene nedavnim vezirovim pokoljem.) Prkosni i bogati sarajevski građani, koji su zazirali od vezira i svega što je sa njima u vezi, poslali su samo momka i upitali kolika je pratnja da bi joj mogli poslati što je potrebno. Za slona ništa, jer su govorili ovako: - Znamo šta jede filov vezir, ali ne znamo čim se hrani vezirov fil, a da mu znamo narav, poslali bismo što treba.


Tako je fil, od varoši do varoši, prošao pola Bosne bez veće nezgode i najposle stigao u Travnik. Po filovom ulasku u varoš moglo se najbolje videti kako svet gleda na vezira i na sve što je njegovo. Jedni su okretali leđa i pravili se da ništa ne znaju i ništa ne primećuju, drugi su se kolebali između straha i ljubopitstva, treći su se domišljali kako da ukažu pažnju vezirovom slonu a da to bude zapaženo i zabeleženo gde treba. I najposle, bilo je mnogo sirotinje kojoj nije ni do vezira ni do slonova, i koja je sve to, kao i svaku stvar na svetu, posmatrala sa jedne jedine tačke: kako bi čovek mogao nabaviti, bar jednom u životu i bar za kratko vreme, sve što je potrebno njemu i njegovima.


U stvari, i oni najrevnosniji kolebali su se da li da iziđu pred fila u sretanje i tako pokažu svoju pažnju prema veziru i svemu što je vezirsko, ili da mudro ostanu kod kuće. Nikad čovek ovde ne zna u šta se stvar može iskrenuti, mislili su oni, i kakva ga šteta i napast mogu snaći. (Ko može predvideti i pogoditi ćudi i samovolje carskih ljudi i tirana?) To je, valjda, i bio razlog da fila nije dočekala množina sveta i da su ulice kojima je prošao bile prilično puste.
U tesnoj travničkoj čaršiji fil je izgledao veći nego što je u stvari bio, a izgledao je i strašniji i glomazniji, jer su svi, gledajući ga, pomišljali više na vezira nego na životinju samu. I mnogi koji su ga samo nazreli u povorci, između mladog zelenog granja kojim je bio opkoljen, nadlagivali su se dugo po kafanicama i prelima, pričajući čuda o strašnom izgledu i neobičnim svojstvima "vezirovog živinčeta". Tome se ne treba čuditi, jer ovde, kao i svuda na svetu, oči lako vide ono čega je duša prepuna. A, opet, naš čovek je takav da bolje neguje i više voli svoju priču o stvamosti nego stvarnost o kojoj priča.


O tome kako je fil smešten u Konaku i kako je provodio prve dane, niko nije ništa znao ni mogao da sazna, jer i da je bilo koga ko bi se usudio da pita, nije bilo nikoga ko bi smeo da kaže. Pod ovim vezirom nije se moglo ni pomisliti da čaršija, kao nekad, javno prepričava i ogovara ono što se radi u Konaku.


Ali što Travničani ne mogu da saznaju, to umeju da izmisle, a što ne smeju da kažu, to hrabro i uporno šapuću. Fil je rastao u mašti sveta, sticao nadimke koji ne zvuče lepo ni pristojno ni kad se šapuću, a kamoli kad bi se napisali. Pa ipak, o filu je ne samo govoreno nego i - pisano.
Dolački paroh fra Mato Mikić pisao je svome prijatelju, gvardijanu gučegorskog manastira, i javljao mu o dolasku fila, ali tajno, zavijeno i delom na latinskom jeziku, služeći se citatima iz Apokalipse o velikoj zveri. ("Et vidi bestiam..." - I vidjeh zvijer) A uzgred ga je, po običaju, izveštavao o opštem položaju u Konaku, u Travniku i u Bosni.


- Bilo je, kao što znaš, i naših - pisao je fra Mato - koji su, gledajući kako vezir uništava Turke i njihove "prednje ljude", govorili da iz toga može izići neko dobro za raju, jer naše budale misle da tuđe zlo mora svakako biti njihovo dobro. Možeš im slobodno kazati, da znaju bar sada kad već ranije nisu mogli znati, da od toga nema ništa. Jedina je novost eto to da je "zvijere nabavilo zvijere" i da dokon narod 0 tome priča i naklapa koješta. A nekih reforama i poboljšanja nema i neće ih ni biti.

 

I, mešajući oprezno latinske reči sa našima, kao u nekoj šifri, fra Mato je završio svoje pismo; "Et sic Bosna ut antea neuregiena sine lege vagatur et vagabitur forte do sudgnega danka." (I tako Bosna kao i dosada neuređena, bez zakona, luta i lutaće možda do sudnjega dana.)

 

I zaista, dani su prolazili a iz Konaka ni glasa ni java; ni o čemu, pa ni o slonu. Otkako se za filom, čudovištem iz travničkih prepričavanja, zatvorila kapija, on je potonuo u velikom Konaku, izgubio se bez traga, kao da je postao jedno sa nevidljivim vezirom.


A vezira su Travničani zaista retko viđali. On nije gotovo ni izlazio iz Konaka. Ta prosta činjenica da je vezira teško videti u varoši plašila je već sama po sebi, davala povoda raznim nagađanjima, i tako postala još jedno sredstvo zastrašivanja. A, osim toga, ljudima iz čaršije bilo je od samog početka mnogo stalo da na neki način saznaju još koju pojedinost 0 veziru, ne samo u vezi sa dolaskom neobične životinje nego uopšte ma šta o njegovom načinu života, navikama, strastima, prohtevima, ne bi li tako nazreli bar neka "vratašca" kroz koja bi mu se moglo prići.
Dobro plaćeni obaveštač iz Konaka mogao je o tom zatvorenom, ćutljivom i gotovo nepokretnom veziru da kaže samo toliko da nekih krupnih i vidljivih strasti i prohteva uopšte ne pokazuje. Čedno živi, malo puši, još manje pije, umereno i skromno jede, jednostavno se nosi, nije naročito "potrčan" za novcem, nije sujetan, ni razvratan, ni lakom.


Kao mnogu istinu, i to je teško bilo verovati. I nestrpljivi, podsmešljivi Travničani pitali su se, povodom toga izveštaja, ko pokla tolike ljude po Bosni kad takvo jagnje od čoveka živi zatvoreno u Konaku? Pa ipak, izveštaj je bio tačan. Jedina vezirova strast, ako se tako može nazvati, bila je u tome da je sakupljao raznovrsne pisaljke, finu hartiju i divite.


Tu je bilo hartije iz svih krajeva sveta: kineske, mletačke, francuske, holandske, nemačke. Bilo je divita raznih veličina, od metala, od žada, od naročito preparirane kože. Vezir sam nije mnogo pisao, niti je bio neki naročit majstor u veštini pisanja, ali je strasno sakupljao obrasce kaligrafske veštine i čuvao ih, smotane, u okruglim kutijama od tankog drveta ili u kožnim mapama.
Naročito je mnogo držao vezir do svoje zbirke kalema, pisaljki kojima se na Istoku služe umesto guščijeg pera. Te pisaljke su od trske, ponajviše bambusove, zašiljene i rascepljene na vrhu u obliku pera.


Sedeći, zanesen i nepomičan, vezir je preturao s dlana na dlan kaleme svih vrsta, boja i veličina. Bilo je bledožutih, gotovo belih, bilo je od crvenkastih i rumenih do potpuno crnih i sjajnih kao kaljen čelik; sve u prirodnim bojama; bilo ih je tankih i potpuno glatkih kao metalne šipke, a bilo ih je i debelih kao palac, sa čvomovatim zglobovima. Na mnogima se ogledala čudna igra prirode, tako da se kalem završavao izdankom u obliku ljudske lobanje, ili su čvorovi na zglobovima trske ličili na ljudske oči. Sve vrste pisaljki iz Turske Carevine, Persije i Egipta bile su bar sa po jednim primerkom predstavljene u toj zbirci od preko osam stotina kalema od kojh nijedan nije ličio na drugi. Nijedan nije bio od onih običnih jevtinih kalema koji se kupuju na tuce, a bilo je i jedinstvenih primeraka po obliku ili boji; njih je vezir čuvao uvijene pamukom, u naročitim duguljastim kutijama od kineskog laka.


U velikoj sobi, u kojoj je bilo tiho kao i u grobnici, nije se satima čulo drugo do šuštanje hartije i zveckanje tih kalema u vezirovim rukama; on ih je merio i uspoređivao jedne s drugima; pisao je njima stilizovana slova i krupnije inicijale mastilima raznih boja, zatim ih je otirao i čistio naročitim sunđerima i stavljao natrag na njihovo mesto u velikoj zbirci. U tome mu je prolazilo dugo travničko vreme. A dok je tako vezir provodio sate nad svojim kalemima, sav utonuo u taj nevini posao, svuda po Bosni ljudi su se sa pritajenim strahom i nepriznavanom brigom pitali: šta li radi i snuje vezir? I svaki je bio sklon da veruje najgore i da u povučenosti i ćutanju nevidljivog vezira vidi neodređenu opasnost čak i za sebe lično ili za svoje. I svaki je zamišljao vezira na drugi način, pri nekom drugačijem poslu, krupnu i krvavu.


Pored zabave sa kalemima, hartijama i pisanjem, vezir je svakog dana obilazio slona, zagledao ga sa svih strana, bacao mu travu ili voće, tiho ga nazivao šaljivim imenima, ali ga nikad nije doticao rukom. To je bilo sve što su čaršijski ljudi mogli da saznaju o nevidljivom veziru. Za čaršiju, i suviše malo. Strast za pisaljke ili hartiju nije im bila ni mnogo verovatna ni potpuno razumljiva. Stvar sa slonom bila im je razumljivija i bliža. Utoliko pre što je slon počeo da se pojavljuje pred očima začuđenog sveta.

 

Nije prošlo mnogo vremena, i fila su zaista počeli da izvode iz Konaka; morali su to da čine, jer je mladoj životinji, čim se malo pothranila i odmorila od duga i teška puta, Konak postao tesan. Svi su znali da se mladi slon neće moći držati u štali kao poslušno goveče, ali niko nije slutio da će životinja biti tako nemirna i ćudljiva.


Lako je bilo fila izvesti, on je sam tražio širine i zelenila, ali je teško bilo obuzdavati ga i čuvati. Već drugog dana on je odjednom pretrčao splićalu Lašvu, dižući u znak radosti visoko surlu, dok je voda sa veselim žuborom prskala oko njega na sve strane. Naišavši na baštenske ograde, odmah je stao, u nestašnoj igri, da gura žioke u ogradi, kao da proba da li su dobro prikovane, da savija i lomi grane dokle god surlom može dohvatiti. Momci su trčali za njim, a on se vraćao u Lašvu i prskao nestašno vodom i njih i sebe.


Posle nekoliko dana sluge izmisliše da fila izvode vezanog; naravno, na lep i ukusan način vezanog. Oko vrata su mu namestili čvrst litar od kože; koža je bila presvučena crvenom čohom, a čoha pošivena bleštavim šljokicama i praporcima. Sa svake strane te kožne ogrlice bio je učvršćen dugačak lanac koji je držao po jedan od momaka. Napred je išao visok i plećat melez mrke kože a kosih očiju; on je bio neka vrsta vaspitača i krotioca mladog slona, jedini koji je pokretom ruke, uzvikom i pogledom mogao da utiče na njega. Narod ga je prozvao Filfil.


Najpre su fila ovako izvodili po obroncima oko Konaka, a zatim su produžavali šetnje sve više, dok najposle ne počeše da ga provode kroz samu varoš. Kad je fil proveden prvi put kroz čaršiju, svet se držao kao na dan njegovog dolaska u Travnik, uzdržljivo, uplašeno, namešteno ravnodušno. Ali te šetnje učestaše, pa postadoše redovne. Fil se odomaći u čaršiji i poče da pokazuje svoju pravu narav.


I sad zaredaše po čaršiji neobični prizori. Čim se fil sa pratnjom pomoli odozgo sa vrh čaršije, nastaje nemir i uzbuna. Psi, mnogobrojni čaršijski psi, ustumaraju se i zbune, njuše izdaleka stranu zverku, koja je izvan svih njihovih iskustava, i napuštaju svoja mesta oko kasapnica. Ostareli i pregojeni povlače se ćutke, ali mlađi, mršaviji i žustriji, laju kroz tarabe, ili neku rupu u zidu, zlim i oštrim lavežom, u želji da zagluše svoj rođeni strah. Mačke se uznemire, pretrčavaju ulicu i hvataju se perda i uz avlijsku lozu beže na drvene doksate ili čak na krov. Kokosi, koje se iskupljaju oko pazara i pabirče svoj deo ispod zobnica seoskih konja, beže sa uplašenim kreštanjem i lepršanjem krila preko visokih ograda. Sa kvakanjem nespretno trče patke i ruše se sa zida u potok. A seljački konji naročito se plaše fila. Ti sitni, inače tako strpljivi i izdržljivi bosanski konjići, smeđi i kosmati, sa gustim čupercima grive koja im pada niz čelo i kroz koju proviruju kadifaste oči, pune nekog tihog veselja, prosto gube pamet čim samo nazru fda i čuju njegove praporce. Oni kidaju ulare, zbacuju sa sebe tovare i samare i beže, ritajući se besno stražnjim nogama na nevidljivog protivnika. Očajni seljaci trče i dovikuju po imenu svoje usplahirene konje ne bi li ih umirili i zaustavili. (Ima nečeg vrlo bolnog u liku seljaka koji, raskrečenih nogu i raširenih ruku, istrčava i staje pred svog izludelog konja i sa ono malo svoga razuma nastoji da bude pametniji i od svoje izbezumljene životinje i od onih bezumnika što od pusta besa vodaju čudovišta po čaršiji.)


Varoška deca, naročito Cigančad, trče iz sporednih ulica i, sakrivena iza kućnih uglova, posmatraju sa strahom i slatkim uzbuđenjem stranu životinju. A kako koji dan, deca bivaju sve smelija i preduzimljivija, počinju da viču, zvižde, guraju jedno drugo sa vriskom i smehom na glavnu ulicu, pred slona. I žene i devojke, sakrivene iza mušebaka, na doksatima i prozorima, posmatraju fila u njegovom crvenom ornatu, sa njegovom pratnjom dobro odevenih i osionih vezirskih momaka. Sjate se po tri-četiri oko jednog mušepka, šapuću, prave šale na račun neobične životinje, golicaju jedna drugu i prigušeno se kikoću. Majke i svekrve zabranjuju bremenitim snahama da idu na prozor, da im od toga dete koje nose ne bi, posle, ličilo na čudovište.


Najgore je pazamim danom. Konji, goveda i sitna stoka da noge polome od straha. Seljanke iz okoline u svojim belim dugačkim haljinama, sa belom, lepo zabačenom maramom na glavi, beže dugim koracima u sporedne ulice, krsteći se, cikteći od straha i uzbuđenja.


A pored svega toga svečano prolazi fil i tako se klati i previja, dok pratnja oko njega optrčava i poskakuje sa smehom i povicima, i tako je sve to novo i neobično da se na mahove čini kao da se sve kreće po nečujnoj, stranoj muzici i da filovu šetnju prate ne praporci i smeh i dovikivanje pratnje i Cigančadi, nego bubnjevi, cimbali, instrumenti nepoznata oblika i porekla.
Fil stupa svojim glomaznim snažnim nogama, prebacujući lakim i mirnim ritmom teret s jedne na drugu, kao što stupa svako mlado stvorenje u kome ima mnogo više snage nego što je potrebno da se nosi i pokreće to telo, pa se sav suvišak pretvara u obest i igru.


Fil se već odomaćio u čaršiji i sa svakim danom pokazuje sve više obesti, sve više uporstva i domišljatosti u izvođenju svojih želja, a te želje ne može niko pogoditi ni predvideti, toliko je u njima nekog đavolskog lukavstva i gotovo ljudske pakosti, bar po shvatanju uzbuđene i uvređene čaršije. Čas prevrne nekom siromahu sepet pun ranih šljiva, čas izmahne surlom pa poobara sve vile i grablje koje je seljak izložio na prodaju i prislonio uza zid, na pazaru. Svet se sklanja kao pred stihijom, guta gnev i trpi štetu. Samo je jedanput kolačar Vejsil pokušao da se brani. Fil je pružio surlu put njegove okrugle daske na kojoj su bili izloženi kolači, ali je Vejsil bio brži i izmahnuo drvenim poklopcem da odbije životinju, i slon je zaista povukao surlu, ali je tada onaj Filfil, koji je bio žilav i snažan a dugih ruku kao majmun, pritrčao i opalio maj stor-Vejsilu takav šamar kakav se ne pamti u Travniku. Kad je kolačar došao sebi, fil je sa pratnjom bio već odmakao, a oko njega su bili neki ljudi koji su ga polivali vodom. Na obrazu su mu ostale četiri debele modrice i prokrvavljeno mesto od prstena koji je Filfil nosio na srednjem prstu. I svi su nalazih da je kolačar dobro prošao, da sve to nije ništa prema onom što ga je moglo zadesiti.


Uopšte, ta filova pratnja gore je dodijala čaršiji nego sam fil, nerazumno i strano živinče. Tu je uvek filov glavni čuvar i hranitelj, onaj Filfd kome niko ni pravog imena ne zna, sa dugačkim rukama i neljudskim licem. Zatim dva vojnika kao pratioci, a vrlo često se pridruži i pokoji besposlen pašalija iz Konaka, koji hoće prosto da uživa u strahu sveta i neredu čaršije, u opštoj pometnji, komičnim scenama i smehu koji one izazivaju. Zna čaršija dobro i odavno taj bas nižih i potčinjenih u zemlji labavih zakona i rđavih gospodara, jer su još stari Travničani govorili: teški su zli gospodari, ali su još teže njihove nasilne i drske sluge i čankolizi.


Tako životinju niko ne obuzdava nego, naprotiv, draže je i podstiču na ispade. Besposlenjaci i Cigančad spremaju se već od samog jutra da sačekaju filovu šetnju i da uživaju u šalama i nezgodama koje će nastati. I nikad ih iščekivanje ne prevari. Jednog dana fil zastane, promeškolji se, kao da razmišlja, pa onda pride dućanu Avdage Zlatarevića, koji je sitan trgovac ali ugledan i cenjen građanin (a on sam sebe ceni još više!), priđe, nasloni se stražnjim delom tela na drveni direk na kome počiva prednji deo dućana, i stane da se češe dugo i živo. Avdaga se izgubi u malim vratašcima koja vode u magazu, kamenu pozadinu dućana, pratnja stoji i čeka da se fil izdovolji, svet se smeje, a ceo se drveni dućan ljulja i škripi u sastavima.


Sutradan Avdaga i ne čeka da fil dođe do njegovog dućana, nego se odmah ogorčeno i ljutito povlači u magazu, a slon ide pravo pred njegov dućan, tu se opet primakne onom direku, ali se ne češe, nego raširi malo stražnje noge i pomokri se glasno i obilno Avdagi pred sam ćepenak. Zatim se strese, zaigra nekoliko puta mišićima na leđima, strigne zadovoljno ušima i produži svojim svečanim i sporim korakom.


Cigančad, koja idu na odstojanju od desetak koraka iza slona, kikoću se uz glasne primedbe, a pratioci tapšu fila po sapima. Ima dana kad fil prođe kroz čaršiju i ništa se neobično ne desi, ima dana pa ga i ne izvedu na tu stranu, ali svet je tako navikao na uzbuđenja i na filove ispade da ih izmišlja kad ih nema.
Među onim besposlenjacima koji svakodnevno sačekuju slona vode se razgovori.
- Ne bi juče fila - kaže neko.
- Ne bi ga ovdje, a znate šta je bilo u Ciganskoj mahali?
- odgovara neki Karišik, alkoholičar i pričalo.
- Šta, bolan? - pitaju dvojica uglas, i u tom trenutku za-boravljaju da je to čovek sa utvrđenom reputacijom najve¬ćeg lažova za Travnik i okolinu.
- Pobacila Ciganka kad je ugledala fila, eto šta.
- Ama, nemoj govoriti!
- Govorio ja, ne govorio - tako je! Izišla žena, bremenita u osmom mjesecu, da plakne ćasu, a taman zamahnula da prolije vodu, kad joj se nešto dade pogledati uz sokak a otud se valja fil, pravo na nju. A žena ti ispusti ćasu, pa samo što viknu: "A-ah!" i složi se ko fenjer. Odmah, potok od nje. Te unesu u kuću i nju i muško dijete od sedam mjeseci. Sad žena ne dolazi sebi. A dijete živo i zdravo, onako, samo - nijemo, glasa od sebe ne - pušta. Onijemilo od straha! Ja, moj brate!
Sa tim recima "ja, moj brate", završava svaka Karišikova laž, to je kao neka zumba, kao zaštitni znak, na svakoj nje¬govoj priči i izmišljotini.


Dokoni ljudi se razilaze i pričaju dalje, a većina njih zaboravi da kaže da priča potiče od Karišika. A čaršija samo vri i očekuje sutrašnji dan i filovu posetu, ili bar novu priču, lažnu ili istinitu, o filu.
Nije teško zamisliti kako se u svemu tome osećaju travničke dućanđžije i trgovci, najmirniji i najdostojanstveniji čaršijski ljudi u Bosni, ozbiljni, kruti, uobraženi i gordi na svoj čaršijski red i prestoničku čistoću i tišinu.


A nevolja sa filom ne prestaje nego raste, i niko joj kraja ne vidi. Ko može znati šta se dešava u životinji, i u ovoj našoj, bosanskoj, a kamoli kad je tuđa, dovedena iz dalekog, nepoznatog sveta? Ko zna na kakve je muke život stavio fila? Ali čaršija nema običaj da misli na život i na tuđe muke, nego na svoj red i svoj interes. Dok država škripi i puca na sve strane i Bosna životari, zapuštena, u strahu i iščekivanju, dok begovat tuguje i smišlja osvetu, ova čaršija zna samo za fila i u njemu gleda glavnog neprijatelja. Ti ljudi inače, po verovanju i po tradiciji, štite sve životinje, čak i štetne, hrane pse, mačke i golubove, ne ubijaju ni gamad. Ali za vezirovog slona nije važilo to pravilo. I oni su mu radili o glavi, mrzeli ga kao što se mrzi čovek neprijatelj. A fil, kako prolaze dani i nedelje, krupnja i jača i biva sve življi i nemirniji.


Ponekad juri neobuzdano kroz travničku čaršiju, isto onako kako je nekad, kao sisanče, trčao po afričkoj visokoj ravni, kroz bujnu tvrdu travu koja ga je šibala sa svih strana i budila u njemu mladu krv i bezgraničan apetit, juri kao da traži nešto i, ne nalazeći to što želi, pretura i ruši sve što stigne. Fil čezne možda; filu se igra, verovatno, sa sebi ravnima; filu su počeli da probijaju kutnjaci, zbog toga je nemiran i oseća neodoljivu potrebu da glođe, da grize sve što stigne; a čaršija nalazi u njegovim postupcima Dželalijin duh i stotinu đavolskih planova.


Ponekad fil protrči krotko i veselo, ne gledajući nikog i ne dirajući ništa, kao da trči u susret čoporu mladih slonova, udarajući nestašno sam sebe surlom po glavi. A ponekad zastane nasred čaršije, i stoji nepomičan, tužno opuštene surle, oborenih očnih kapaka sa retkim, svetlim, čekinjastim trepavkama u uglovima očiju, kao da nešto očekuje, i ostavlja utisak izgubljenog i obeshrabrenog stvorenja. A ljudi na dućanima se i tada pakosno podgurkuju.
- Znaš na koga meni liči ovaj fil? - pita jedan kujundžija komšiju.
- ?!
- Na vezira. Pljunuti on! - uverava kujundžija, koji nikad nije smeo pogled da digne kad vezir projaše pored njegovog dućana. A komšija, i ne gledajući životinju, nalazi da je i to mogućno i samo otpljune, šapućući nešto gadno i za vezira i za filovu majku.


Takva je njihova mržnja! A kad se mržnja čaršije veže za jedan predmet, ona ga ne napušta nego se sve više tu usredsreduje i hvata, izmeni mu s vremenom oblik i značenje, preraste ga potpuno i postane sama sebi svrhom. Tada pred-met postaje sporedan, ostane samo ime od njega, a mržnja se kristališe, raste sama iz sebe, po svojim zakonima i potrebama, i postaje moćna, domišljata i zanosna, kao neka naopaka ljubav; u svemu nalazi nove hrane i podstreka, sama stvara povode za još veću mržnju. I koga čaršija jednom zamrzi, duboko i ogorčeno, taj mora da padne, pre ili posle, pod nevidljivim a upornim i podmuklim teretom te mržnje, tome nema spasa, osim da on uništi čaršiju do temelja i čaršijske ljude u semenu.


Ta njihova mržnja je slepa i gluha, samo nije nema. Ne govore mnogo dok su u čaršiji, jer Dželalija je Dželalija, ali uveče, kad se sastanu po mahalama, razdreše se jezici i zatalasaju mašte. A i vreme je podesno za to. Jesen odmakla. Noći su još lepe. Zagasito nebo bogato niskim zvezdama koje se svaki čas krune a svetlaci im preleću svod i svaki od njih, leteći zanjiše celo nebo, kao platno, u očima onih koji ga posmatraju.


Po strmim stranama gore vatre. Peku se poslednji bestilji. Kraj tih vatara kreću se ili sede ljudi, u poslu, u razgovoru. I svuda ima i šale i pričanja, i voća i oraha, i kafe i duvana, i gotovo svuda - rakije. A nema vatre ni sastanka kod kojih ne dođe govor na vezira i njegovog fila, iako ih niko ne pominje po imenu.
- Prevršilo!
Obično sa tom osveštanom rečju počinje većina tih razgovora. Nije jedanput izgovorena ova reč u travničkoj čaršiji u toku godina i stoleća. Nema naraštaja kome nije prevršivalo i prevršilo, i to po nekoliko puta u životu. Ne bi se moglo pouzdano odrediti kad zaista neka nevolja prevrši meru i kad se ta reč s pravom izgovara. Ona je tako nešto kao dubok uzdah ili tih jauk kroz zube i, u stvari, uvek je iskrena i istinita za onoga koji je izgovara.


Samo se kod raznih vatara na razne načine govori i pret¬resa ista briga. Uglavnom, ima ih tri vrste. Prve, kod kojih sede mladići koji razgovaraju ponajviše o devojkama i ašikovanju, igrama ili mehanskim podvizima. Druge, oko kojih se skupljaju čaršijski ljudi, ali oni "tanji", sitni trgovci i esnaflije. Treće, kod kojih sede teške gazde, bogataši, "ljudi od posla" i kolenovići. Kod jedne takve vatre, iz one prve vrste, sede samo dva mlada čoveka. Domaćin Šećeragić i gost mu Gluhbegović. Domaćin je mladić od nepunih dvadeset godina, grbav i bolešljiv jedinac u toj porodici, a gost je njegov vršnjak, visok ali čvrst i prav momak plavih oštrih očiju iznad kojih su sas-tavljene prave i tanke obrve, kao metalna šipka savijena i zašiljena na oba kraja. Iako po svemu različni, nerazdvojni su drugovi i vole da se izdvoje od društva i da nasamo i slobodno razgovaraju o svemu što oduševljava ili muči ljude njihovih godina. Danas je petak. Ostali drugovi su otišli u mahale da kroz tarabe ili odškrinute kapije šapuću sa devojkama. Dok se oko kotla sa uzavrelim bestiljom kreću neke nedorasle

 

devojčice i momak koji ga meša, dva mlada čoveka razgovaraju tiho, pušeći.
Zagledan u vatru i sav nekako utonuo u se, grbavi mladić govori drugu do sebe:
- Ni o čem drugom i ne govore nego o veziru i njegovom filu.
- Pa prevršilo svijetu!
- Dodijalo mi da slušam sve to isto; vezir-fil, fil-vezir. I kad dobro razmislim, bude mi nešto žao i tog živinčeta. Šta je i ono krivo? I njega su ulovili tamo negdje preko mora i vezali i prodali, a vezir ga je doveo da se ovdje u tuđoj zemlji muči, samo samcito. Pa onda, nešto mislim: a i vezir je došao na silu, i njega su poslali drugi, ne pitajući ga hoće li, neće li. Pa i taj koji je njega poslao, morao je nekog da pošalje da Bosnu smiruje i uređuje. I tako, čini mi se, svejedno drugo gura, niko nije tamo gdje bi htio biti, nego tamo gdje ne voli i gdje ga ne vole, po nekoj nuždi po tuđoj volji.
Gluhbegović ga prekide:


- Ode ti daleko, moj garibe! Ne valja ti to što misliš. Dok ti ispitaš ko je koga poslao, ovaj ti se pope na glavu. Zato: ne ispituj ništa, nego ne daj na se i udri onog koji ti je najbliži i koga možeš.
- Eh - uzdiše grbavi mladić - ako svaki udari onog ko mu smeta i ko mu je najbliži pri ruci, to onda nema kraja; ode bitka do na kraj svijeta.
- Pa neka ide! Šta se mene tiče drugi kraj svijeta?
Šećeragić ne odgovori ništa, samo se još više uvuče u  sebe i još pažljivije zagleda u vatru. Od onoga što se govorilo kod te vatre nije bilo nikakvih posledica ni po varoš ni po fila, niti ih je moglo biti, jer razgovor posla ne sviđa.

 

Za drugom vatrom, u susedstvu, drugačiji ljudi i razgovori. Tu je čitavo prelo. Desetak čaršijskih ljudi, ali od onih "tanjih", pijuckaju rakiju, jedni strasno i mimo, a drugi obazrivo i nećkajući se. Razgovor ide, raste, pretvara se u šale, u pakosna zajedanja, u svečane monologe, u duga hvalisanja i zamršene laži, u kratke, munjevite istine. Rakija pokreće u ljudima neslućena osećanja i svakojake pomisli, nalazi nove reči i stvara smele odluke koje tu, između vesele vatre i tame koja pokriva pospali i zamukli svet, izgledaju prirodne i lako ostvarljive.


- Vala, prijatelji, gori mi obraz od onog vezirovog krmeta, i meni i svoj butum čaršiji. E život mi se, beli, ne mili! - govori tiho i gorko Avdaga Zlatarević.
I odmah se zametne prigušen a živ razgovor u kom svi učestvuju i svaki ispoljava svoje ogorčenje na svoj način, već prema ćudi, imovnom stanju i stepenu u kom ga rakija hvata. Brzo se stvaraju dve grupe besednika. Jedni su borbeni i nasrtljivi, smeli na reči i bezobzirni u predlozima, drugi pomirljiviji, obazrivi u govoru, i više skloni zaobilaz¬nim putevima i sredstvima kojima se bez buke i reči, nevid¬ljivo ali sigurno dolazi do cilja.


Jedan omalen agica, riđ, okošt, ljut i oštar čovečić, nakostrešenih kratkih brkova, odobrava sve i ježi se od sramote koju moraju da podnose u svome i na svome. I psuje Trav¬nik i ko ga je zakopao na tom mestu. Zapaliti bi ga, kaže, trebalo da izgori i miš u duvaru. Psuje svekoliku Bosnu, uz¬duž i popreko. Asli i nije zemlja kao druge što su, kaže on crveneći od gneva, nema toga ko je nije gazio; samo je još slon falio i, evo, doveli su i njega da se i to čudo vidi. Eh, kaže, dođe mi da uzmem pušku, pa kad se primakne mome dućanu da mu saspem dvaes' drama olova u čelo, pa poslije nek me čereče na pazaru. Samo jedan promukao glas, glas čoveka koji nije trezan ni došao ovamo, promrmlja nešto kao odobravanje. Svi ostali ćute. Znaju oni dobro i čoveka i njegovu pretnju. Mnogo je puta on pucao sa tih istih dvadeset drama olova, a svi oni koje je gađao i dan-danji zdravi i živi hleb jedu i sunce ih greje. A znaju i to da travničke puške ne okidaju lako, a kad zaista biju i pogađaju - ne pucaju glasno.


Razgovor ide dalje. Onaj agica jednako preti. Prete i drugi, samo tiše i manje određeno, ali najviše se sašaptavaju. Padaju i predloži. Mnogi su mišljenja "da se nešto mora učiniti", iako ne znaju pravo da kažu šta. Drugi su za umerena ali sigurna sredstva, a dotle da se čeka i trpi.
- Dokle ćemo čekati - upada jedan od borbenijih - zar dok fil ne poraste i dok ne počne u kuće da nam upada i u čeljad dira? Znate li vi da slon živi preko sto godina? A!?
- Može biti da živi slon - kaže jedan postariji bled trgovac mimo - ali ne živi njegov gazda, vezir.
Na to svi oni pomirljivi klimnuše značajno glavom; borbeniji, prisetivši se odjednom ko je filov gazda, ućutaše za trenutak, a razgovor opet pređe u sašaptavanje.
Ni kod vatara kao što je ova, sa ovakvim glasnim hvalama i šaputavim grdnjama, nije moglo biti stvamih zaključaka ni nekih korisnih rešenja. Nicali su samo smeli predloži kako da se čaršija oslobodi filova zuluma, koji su oduševljavali samog predlagača a ponekad i one koji slušaju, ali sutra, na dnevnoj svetlosti, nije niko ni pomišljao na njihovo ostvarenje. Iduće večeri, opet tako uz vatru, počinjala je igra mašte i pričanja ponovo. Ako se nekad, po izuzetku, i desilo da se sutradan povede opet razgovor o nekom sinoćnom predlogu i pomisli na ostvarenje, nije to nikad bilo ozbiljno i stvar je svršavala obično nekom novom pričom. Tako je postala i ova priča o Alji i filu.


Jedne septembarske noći beše toplo i vedro. Pevaju oni što mešaju bestilj, razgovaraju oni koji dokoni sede kraj vatre uz kafti, rakiju i duvan. Slatka čoveku svaka reč koju izgovori i milo mu sve što očima vidi i prstima takne. Nije život lak ni slobodan ni siguran, ali može o njemu da se mašta bogato i priča mudro, pronicljivo, šaljivo.


Oko jedne vatre naročita graja. Iskupilo se oko Alje Kazaza desetak dućandžija, od onih "najtanjih", ali upravo zato najborbenijih.
Aljo ima u čaršiji malu ali dobru i dobro poznatu svilarsku radnju u kojoj upreda gajtane, plete širite, prodaje svilene kese i pojaseve. Ovi Kazazi potiču od velike i moćne, izumrla porodice Šahbegovića. Samo je ta njihova grana sticajem prilika ostala bez zemlje, prešla na zanat i zaradu, i već više od pedeset godina drži svoje mesto u kazaskom esnafu. Tako su se i prozvali po svom esnafu, Kazazi. Svi su oni važili kao dobri ljudi i vesti majstori. Takav je i ovaj Aljo, samo je pomalo osobenjak i na svoju ruku čovek. Visok i krupan. Rumeno lice sa crnim očima, uvek sjajnim od nekog osmejka, obraslo crnom, retkom i nejednakom bradom. Važio je kao velika šaljivčina, i naivan i bezazlen i mudar i otresit, kao čovek koji i ume i sme da kaže ono što drugi neće, i da učini ono što drugi nikad ne bi učinili, a za koga se nikad pravo ne zna kad tera šalu sa celim svetom, a kad pušta da je drugi sa njim teraju, kad govori istinu kroz šalu, a kad se šali sa onim što drugi zovu istinom.
Kao mlad čovek išao je nekad s vojskom, pod Sulejman-pašom, na Crnu Goru, gde se istakao svojom hrabrošću koliko i svojom šalom.
Još Aljo nije ni seo, a oni ga dočekuju s pitanjima.
- Aljo, evo mi se prepiremo: šta je najgore i najstrašnije, a šta najbolje i najslađe na svijetu.
- Najgore ti je zanoćiti u cmogorskom kršu, na vjetrovitoj noći, sa jednom četom Crnogoraca ispred sebe a drugom za leđima.


To Aljo izgovori brzo, bez premišljanja, kao stvar koju zna napamet, ali se onda odjednom trgne, zaćuti i umudri se. Svi navaljuju na njega da odgovori i na drugo pitanje, a on ih dugo gleda svojim cmim sjajnim očima, prkosno i obešenjački, pa tek onda im kaže tiho:


- Šta je najslađe?... Šta je najslađe?... Je li: šta je najslađe? Pa to samo budala može da pita, a svaki pametan čovjek zna staje najslađe. To se zna, to se ne pita. Ajde, jadan! Ali posle prvih nevinih šala govor odmah prelazi na fila. Uobičajene žalbe, pretnje, hvalisanja. Neko predlaže da se izaberu petorica ljudi iz čaršije, da odu do vezira i da mu se otvoreno požale na fila i njegove pratioce. Sitni i bolešljivi Tosun-aga, terzija, iskapi fildžan rakije, pa othuknu oštro (rakijski dah traži jake reči!):


- Evo, ja ću prvi!


To je senka od muškarca, čovek poročan i ne baš na najboljem glasu, ali upravo stoga tako sujetan da je sujeta bila u njemu jača od svega ostalog, pa i od straha. Dok je to govorio, izgledao je pri jakoj svetlosti vatre još bleđi i još više izmožden i slab, sa malo života u sebi; i kad bi mu ovog časa glavu skinuli, ne bi se moglo kazati da je mnogo izgubio.
- Ajde, jadan! Ako ti pođeš prvi, ja ću makar treći - kaže Aljo kroz smeh.


Ali i ostali iskapiše i zaredaše da se nadmeću:
- I ja ću!
- I ja!
Dugo su se tako junačili i nadmetali oštrim recima. Dockan su se razišli te noći, sa utvrđenim planom i svečanim zakletvama da se sutra pred Tosunaginim dućanom nađu izabrana petorica, da odu u Konak i zatraže da iziđu pred vezira, da mu kažu celu istinu i pravo mišljenje čaršije i naroda o filu i njegovim bezdušnim i obesnim čuvarima i da ga zamole da im tu napast skine s vrata. Te noći se mnogi budio, pitajući se sa strahom je Ii moguće da je on, u piću i razgovoru, dao reč da će izići pred lice Dželaliji, ili je to samo lud san usnio.

Kad je sutradan svanulo i došao ugovoreni sat, na mesto sastanka stigla su trojica od petorice. Onu drugu dvojicu nisu mogli nigde da pronađu. Putem je jedan od trojice dobio takve grčeve u crevima da je skrenuo u jednu od gustih bašta pored puta i tu se nepovratno izgubio. Ostao je Aljo i s njim Tosunaga.


Išli su polagano, obojica sa istom mišlju u glavi: da se treba vratiti sa opasnog i besmislenog puta. Ali kako nijedan nije hteo da prvi izgovori tu misao, išli su dalje. Tako su, sve zazirući jedan od drugog, došli i do mosta na Lašvi, pred Konakom. Tosun-aga je već bio malo zastao, a Aljo se spremao da zastane kod samog mosta pa da se otud sporazumno vrate i ne gube ludo glave. Iz tog razmišljanja trgoše ga oštri glasovi. Iz straže koja je stajala s druge strane mosta vikala su nešto dvojica u isti čas. On u prvi mah shvati to kao da ga teraju i, sav srećan, htede da se vrati ali, naprotiv, oni su ga zvali mašući rukama:
- Ajde!
- Ovamo, ovamo!
Straža je bila pojačana, kao da nekog čeka. Dva bezbrka stražara pođoše mu u susret. Aljo pretmu, ali se nije imalo kud; i kad je već tako, on brzo i predusretljivo pođe prema njima.
Pitali su ga oštro kuda se zaputio i šta traži ovuda. Bezazlenim i prirodnim tonom Aljo im odgovori da je pošao tu gore u Haliloviće zbog nekih šljiva, pa se zagovorio s nekim komšijom, koga je sreo uz put, i u razgovoru, eto, i ne primećujući došao sve do pred Konak. I on se nasmeja sam sebi i toj svojoj rasejanosti širokim, do gluposti dobrim i naivnim osmejkom. Stražari su ga gledali još jedan trenutak podozrivo, pa onda onaj stariji reče omekšalim glasom:
- Ajde, prolazi!
Oslobodivši se prvog straha, Aljo je, već potpuno pribran, osećao veliko olakšanje i čudnu želju da razgovara sa ovim dobrim mladićima, da se našali sa opasnošću koja ga je minula.
- Neka, neka, djeco, čuvajte vi, čuvajte dobro! I slušajte! Da vam bog poživi starješinu!
Dželalijini vojnici, okorele i višestruke ubice, gledali su ga sa osmejkom na tupim licima.
Idući uz strminu, pored spoljnog zida kojim su ograđene vezirske bašte, on se okrenu još jednom i osmehnu se vojnicima koji ga nisu više ni gledali. U isto vreme baci brz pogled na drugu stranu Lašve, gde se Tosun-aga odavno izgubio bez traga, napustivši druga i izneverivši sve sinoćne zakletve. Kad se dobro ispeo, izlokanim putem, sve između ograda, naiđe na mali zaravanak ispod visoke obrane kruške na kojoj se već sušilo lišće. Tu sede, izvadi duvan i zapali.

 

Ispod njega je, utonuo u dubini, nevidljivi Konak, sa desnom stranom Lašve, a ceo Travnik je izgledao samo zbijena gomila crnih i sivih krovova iznad kojih su se vili modri i beličasti kućni dimovi, sastavljali se po dva-tri u jedan, širili se, tanjili i gubili pod nebom.


Tek tu, sa prvim dimovima cigarete, kad se malo pribrao i smirio, njemu puče pred očima kako su ga jutros gadno prevarili i napustili, i šta je s njim uradila čaršija, isturivši ga na ono strašno mesto da sam i neuk napada na ono što njemu, na kraju krajeva, najmanje smeta, i da brani ono što oni sami nemaju hrabrosti da brane.


Sa te uzvisine on je u čudnoj kosoj perspektivi kao novim očima gledao sada taj svoj rodni grad. Ima toliko godina da nije u ovo doba dana napustio dućan ni bio u ovom kraju ni ispeo se na ovu visinu. Ovaj predeo mu izgleda kao stran i nepoznat, a misli neprestano naviru u glavu, i tako su nove i neobične i tako krupne da potiskuju sve drugo i da vreme prolazi brzo i neosetno. U takvim mislima presedeo je na toj uzvisini i vreme ručka i celo poslepodne. Ko bi mogao kazati šta se sve rojilo toga blagog septembarskog dana u toj kazaskoj glavi, u kojoj su se inače šala i zbilja smenjivale kao plima i oseka, potirući jedna drugu bez traga? Mislio je neprestano i mnogo, kao nikad dotle, o svemu i svačemu: o onome što se jutros desilo, o filu, o čaršiji, o Bosni i Carevini, o vlasti i narodu, o životu uopšte. Nije to glava koja je navikla da oštro i pravilno misli, ali danas je, ovde, i u njegov mozak prodirao zračak, slab i kratak zračak svesti o tome u kakvoj varoši i kakvoj zemlji i carevini živi on, Aljo, i još hiljade ovakvih kao što je on, malo luđih i malo pametnijih, malo bogatijih, i mnogo siromašnijih; kakvim životom žive, tankim i nedostojnim životom koji se ludo voli i skupo plaća, a kad čovek razmisli, ne vredi, brate, ne vredi. A sve te misli svode se u njegovoj glavi na jedno; nemaju ljudi hrabrosti ni srca.


Plašljiv je ovaj kleti insan, dolazio je Aljo uvek do istog zaključka, plašljiv i zbog toga slab. Svak je u ovoj čaršiji manje ili više plašljiv, ali ima sto raznih načina na koje ljudi svoju plašljivost prikrivaju, pravdaju pred samim sobom i pred drugima. A ne bi trebalo da je čovek takav, ne bi! Trebalo bi da je ponosan i srčan i da dobro pazi na to da ne dopusti nikom ni krivo da ga pogleda. Jer, otrpi li samo jednom i najmanju uvredu i ne plane (ne plane, jer nema vatre u sebi!), gotov je, gaziće ga svak, ne samo sultan i vezir nego i vezirove sluge, i slonovi, i svaka životinja, sve do gnjide! Ništa ne može biti od ove Bosne dok u noj Dželaludin vlada, danas Dželaludin a sutra bogzna ko drugi, gori i crnji od njega. Nego treba udariti rđom o zemlju, ispraviti se i ne dati nikom na se. Nikom! Ali kako? Zar u ovoj čaršiji, u kojoj pet ljudi ne možeš sastaviti da jednu istinitu i pravu reč kažu veziru u lice? Ništa, ništa se ne može! Tako je to već odavno ovde u nas: koje srčan i ponosan, taj brzo i lako gubi hleb i slobodu, imetak i život, ali onaj koji povije glavu i preda se strahu, taj opet toliko izgubi od samog sebe, toliko ga strah pojede, da mu život ne vredi ništa. A ko se zatekao u ovo Dželalijino vreme da živi, ima da bira jedno od tog dvoga. Upravo, ko može da bira. A ko je taj koji može? Eto, i on sam što sve ovo ovako misli, i on sam - šta može da kaže za sebe? Uvek se isticao svojom hrabrošću i hvalio se da je srčan za trojicu, za desetoricu, za polovinu Travnika, i to onu srčanu polovinu. Hvalili su ga i drugi. Pa? Sinoć je bio srčan, pored vatre, i sad je, čini mu se, isto toliko, ali gde mu je bila srčanost kad je razgovarao sa stražom, kad ga je napustilo sve osim ludog straha i jedva mu noge iznele stražnjicu uz brdo? Zar bez one četvorice pišmanefendija nije istina ostala istina i ono što je pravo, pravo? Ne, ne, nemaju više krvi ni snage ni Travnik ni njegova čaršija, a i ono malo daha što im je ostalo troše na šalu i podsmeh i lukavstvo kako da nadmudre komšiju, prevare seljaka i od groša naprave dva. Zato tako i žive (misle da žive!) i zato im život ne valja, baš ništa ne valja. Mislio je Aljo dugo sve neke takve i još mnoge druge neobične misli, i svaku je na kraju ostavljao nerešenu, u njenom ćorsokaku.


Prenuo se iz misli kad je čuo zvona na stoci koju su čobančad vraćala niz brdo u grad. Sa sumrakom on je polagano silazio u varoš. I kako se spuštao niz breg, u njemu se polako stišavala ona uzbuna novih i nerazmrsivih misli sa zaravanka na visini, i on je postajao opet stari Aljo, čaršijski čovek koji voli da se našali i podrugne, a sa svakim korakom sve se više i odredenije javljala u njemu želja da vrati žao za sramotu svima čaršilijama i da ih za njihovu praznu hvalu i veliki kukavičluk namagarči kako zaslužuju. Od te misli lice mu se razvlačilo ponovo u njegov stari obešenjački osmejak. Nastojeći da sporednim sokacima dođe neopažen do kuće, on je živo smišljao šalu kojom bi se osvetio i narugao svima.


Kod kuće su ga dočekali žena i deca sa suznom radošću koja nastupa posle teške brige. Večerao je dobro i spavao još bolje, a sutradan, kad je izišao iz kuće, nije u njegovoj glavi bilo traga od jučerašnjih mučnih misli, ali je zato nosio u sebi gotovu i do u pojedinosti smišljenu priču o svom odlasku u Konak i viđenju sa vezirom.


Kad su čaršijski ljudi juče pootvarali svoje dućane, od¬mah su primetili da je zatvoren dućan Alje Kazaza. Ubrzo se saznalo da se Tosun-aga vratio više mrtav nego živ, a da je Aljo nestao među stražarima u Konaku. Zabrinuti, jedni su sa svojih ćepenaka bacali skrivene poglede na Aljin dućan, drugi su slali šegrta, ali dečak bi se uvek vraćao sa istom vešću da se dućan Alje Kazaza ne otvara.


S tom brigom čaršija se te večeri i zatvorila. A kad je jutros prošao, zdrav i nasmejan, i spustio kao uvek svoj ćepenak i počeo mimo da suče povesmo žute svile duž celog dućana, trgovcima je odlaknulo. I dok su juče bili u velikoj brizi za Aljinu sudbinu (a to znači i za svoju), sad su, ljuti pomalo na svoj jučerašnji strah, već odmahivali hladno rukom i tvrdili da su oni znali da će se sve dobro svršiti, jer se sulude glave dobro drže na ramenu. Neki od ljubopitljivih i dokonih već su prošetali ispred Aljinog dućana. On se veselo pitao sa svima, ali osim njegovog bezazleno-lukavog osmejka nije niko od njih ništa drugo poneo sa sobom. Tako ceo dan. Čaršija gine od radoznalosti, ali Aljo uporno ćuti. Tek pred veče on je ispričao jednom od esnaflija i komšija tiho i u poverenju svoju priču o jučerašnjem danu.


- Tebi mogu da kažem sve - šaputao je Aljo - jer znam da ti nećeš nikome. Pravo da ti kažem, nije mi bilo lako kad sam upao u stražu i vidio kako Tosun-aga zamiče za ćoše, ali vidim: nema se kud. Pravim se ja kao da sam pošao svojim poslom i da ću uz Vilenicu do Halilovića, ali oni ne daju opepeliti. Znamo mi, kažu, sve: u Konak ste vi pošli, pa evo Konak ti je otvoren. I dovedoše me u Konak, pa kroz jednu avliju, pa kroz drugu, pa u neku veliku mračnu prostoriju. Sve gledam oko sebe, a mnogo bih dao da sam na drugom mjestu. Tu me ostaviše sama. Čekam ja, čekam; svakojake misli po glavi preturam i sve se pitam hoću li ikad svoju kuću očima viditi. Vidim neka dvoja-troja vrata, ali sva zatvorena; iz jednih kroz ključanicu svijetli ko sunce. Priđem na prstima i sagnem se da provirim; još nisam ni oko prislonio, kad ti se ona vrata otvoriše, a ja onako pobauljke upadoh u neku svijetlu i prostranu sobu. Kad se ispravim, imam šta viditi. Bogata prostirka i svaka zgoda. Sva soba miriše amberom. Tu dva čovjeka pod čohali dolamama i teškim oružjem, a između njih, malo podalje, sam Dželaludin-paša. Odmah ga poznadoh. Upita me nešto, ama ja, onako zbu¬njen, slušam a ne čujem. Opet me pita: ko sam i šta hoću, a glas mu ko svila. Ja stadoh nešto da mucam, ko tuđim ustima: da smo se, eto, zbog fila dogovorili i došli, eto, da molimo.
- Ko je još s tobom? - pita mene vezir onim istim glasom, kao da govori odnekud izdaleka, a pravo me u oči gleda.
Ukočih se, krv se u meni zblanu. Obmuh se i pogledah iza sebe makar onog krepanog Tosuna, a znam da nema nikog, da su me svi izdali i ostavili na tom strašnom mjestu, i da mi valja sada samom dževapiti. E, tu se u meni nešto prevrnu. Ispravim se, okrenem licem pravo veziru, priklonim glavu a metnem ruku na prsa (ko da sam se za to spremao odavno!) i počnem da govorim slobodno:
- Mene su, svijetli pašo, poslali ispred cijele čaršije, ne da učinim biuzur tebe (ko bi to smio i pomisliti?), nego da zamolim teftedar-efendiju, biva, da ti on kaže našu želju i našu molbu: ovaj tvoj fil, biva, dika je i ukras našega grada i naša bi čaršija bila rada da vidi bar još jednog ovakvog da nabaviš, pa da možemo da se ponosimo pred cijelom Bos¬nom, a i živinče da nije ovako samo i bez svoga para, biva. A već mi smo ga toliko zavolili da svoj hajvan ne volimo koliko njega. Eto, to je što su me poslali da ti kažem i da te zamolim ispred sve čaršije, a ti znaš najbolje šta ćeš i kako ćeš uraditi. Samo, što je do nas čaršijskih ljudi, i tri i... četiri ovakva da nabaviš, nama neće biti teško. I da ne vjeruješ ako čuješ neke druge riječi koje samo lažni i nevaljali ljudi mogu da iznose, a sa kojima mi iz čaršije ništa nemamo i nećemo da imamo. I oprosti što sam ti i nehotice pred oči izišao!


Tako ja govorim, a sam ne znam otkud mi sve to u pamet dolazi. Kad sam završio, ja padnem i poljubim vezira u skut i u ruku, a on reče nešto jednom od pratnje, ali ja ne čuh šta, i izgubi se nekud, A mora da je nešto dobro rekao, jer me ona dvojica izvedoše ne može biti ljepše u onu mračnu sobu, pa u avliju. Tu vidim: iskupila se sva tevabija vezirova, ima ih deset-dvanest, svi se osmjehuju na mene i svi mi čine temena ko da sara u najmanju ruku kadija. Pridoše dvojica i dadoše mi u jednu ruku oku dobrog duhana a u drugu kesu punu gurabija i šećerlema, i izvedoše me tako na kapiju kao mladu.


E beli, kad sam ugledao ćupriju i Lašvu, kao po drugi put da sam se rodio. Tako ti ja iznesoh živu glavu. A, beli, da bi po čaršiji i po onima koji su bili sa mnom krenuli, ne bi se moj ćepenak otvorio, nit mene jutros sunce grijalo. Samo ti, molim te, ne kazuj ovo nikom, po živu glavu... Znaš kako je.
- Ama znam, de, ne brini. Nego šta ti misliš, hoće li vezir zbilja - nabaviti još jednog slona?
Aljo sleže ramenima i širi ruke.
- Ah!... Bog jedini zna, i čaršija neka brine o tom, jer ja, poslije ovoga, ne mislim više za ovog mog života da se bavim ni vezirima ni slonovima.
- Uh! - othukuje komšija i hoće svakako da izvuče bar još reč-dve, ali Aljo se samo smeška i neumoljivo ćuti.


Kad je tako završio svoju priču i oprostio se sa svojim sabesednikom, Aljo je znao da je to isto kao da je pustio telala niz čaršiju. I zaista, do mraka nije bilo dućana u kom se nije znala priča o Aljinoj poseti Konaku do u najsitnije pojedinosti.


Tih jesenskih dana mnogo se ponavljala Aljina priča po dućanima i kod vatara. Jedni su ga grdili kao luckasta i podmukla čoveka koji se narugao celoj čaršiji, drugi su mu odobravali i osuđivali one koji su stvar pokrenuli pa napustili čoveka u poslednjem trenutku, treći su uvređeno ćutali i tvrdili da drugačije i ne može biti kad kojekakve terzije i kazazi vode stvari i spremaju žalbe veziru, četvrti su odmahivali glavom u ogorčenoj nedoumici, ne znajući šta da misle o ovakvim ljudima i o vremenima kao što su ova. Ali kazazova priča se širila brzo, i idući od usta do usta već se pomalo menjala i po obliku i po sadržini. A sam Aljo neće ništa da kaže, ni cmo ni belo, ni da ni ne \ pa i kad navrati uveče kod vatre, on se na sva zapitkivanja samo smeška, gladi bradu i govori:
- Mene je čaršija dobar nauk naučila, hvala joj, evo ovako!
I klanja se duboko, sa rukom na prsima.
A ljudi se ljute, smatrajući ga lakrdijašem s kojim se ne može ozbiljno govoriti, i to kažu i glasno - kad on nije prisutan.
Postoji i treća vrsta vatara. One su najmalobrojnije, pored njih sede slični likovi, ali je raspoloženje posve drugačije. To su "prvi ljudi" iz čaršije, većinom stariji, sedi i smireni, i svi bez izuzetka bogati. Tu nema rakije ni smeha ni veselog žagora, nego odmeren razgovor u kom duga zastajkivanja, rečiti pogledi i nemo uspijanje usana kazuju više, mnogo više od reči.


I među njima se redovno povede govor o filu, ali sve tako nekim opštim izrazima i blagim rečima, koje same po sebi ne znače ništa i kojima tek oni pogledi i pokreti lica daju stvarni smisao, jer ti znaci su drugi i pravi jezik najvišeg reda čaršijskih ljudi. Pa ipak, upravo kod tih vatara, bez vajkanja i krupnih reči, bez pretnji i zakletava, rešavalo se o tome kako da se čaršija odbrani od fila, ili da ga skine s vrata jednom zauvek. Tu je, kod starih i bogatih čaršilija, jedino moglo biti rešeno to pitanje, ako mu rešenja ima. Jer, ono je moglo biti rešeno samo lukavstvom, a lukavstvo ide uz bogatstvo, ono mu i prethodi i prati ga doveka.

 

Tako je čaršijski svet po mahalama i baštama, oko vatara, terao šalu i smišljao priče, šapatom ili glasno proklinjao fila i onoga ko ga je doveo, maštao, ogorčavao se i žalio, ali i ćutke snovao podmukle planove. Nigde kletve i žalbe, sašaptavanja i planovi ne ostaju dugo na samim rečima, a ponajmanje u Bosni. Dugo vremena izgleda sve to prazno i uzaludno; samo reči i reči i nemoćna odmahivanja rukom i poigravanja mišića na vilicama od nevidljivo stegnutih zuba. Pa ipak jednog dana, niko ne zna kad ni otkud ni kako, sve se to zgusne, uobliči i postane delo. Dečaci ili mladi i nepromišljeni ljudi redovno su prvi koji nađu snage i domišljatosti i počnu da ostvaruju žalbe i nemoćne pretnje starijih.


Kad su stali da prispevaju orasi, fil se pokazao veliki prijatelj mladih i dozrelih travničkih oraha kokavaca. On ih je tresao sa grana tako da su se padajući na zemlju oslobađali već sasušene, napukle i tamnozelene kore, a zatim ih uzimao surlom, krčkao u velikim, nevidljivim ustima, vesto ispljuvavao tvrdu ljusku sa pljuvačkom, a sa zadovoljstvom žvakao i gutao mlečnu jezgru.
Dečaci su bacali orahe na ulicu pred fila i on ih je pažljivo kupio, smešno savijajući veliku glavu na kratkom vratu. I tada je neko od dece došlo na neobičnu misao. Raspolovilo je ljusku od oraha, izvadilo iz jedne pole jezgru, a na njeno mesto stavilo živu pčelu. Zatim je slepilo obe pole, tako da je orah izgledao kao ceo, i bacilo ga pred fila. Slon je smrskao orah, ali u tom trenutku stao je da maše glavom, da pušta čudne glasove, da se otima pratiocima. Tek kad je stigao na Lašvu i stao nemilice da srče hladnu vodu, smirio se malko. Sprovodnici su mislili da ga je neki obad ubo. To domišljato i svirepo a naivno sredstvo pokazalo se kao nesigurno i slabo za slonovska usta. U većini slučajeva fil bi smrskao i orah i pčelu i sve to progutao ne trepnuvši okom. Ali to je bio samo početak. U opštoj mržnji, ljudi pos¬taju uporni, zlomisleni i dovitljivi.


U dečje šale umešali su se stariji, sve oprezno i neprimetno. Pred fila su sada počeli po sokacima da izbacuju jabuke, i to ne kakve mu drago, nego lepe krupne senabije i zelenike, tako da pratioci nisu mogli ništa posumnjati. Međutim, na ponekoj od tih jabuka Travničani bi isekli čep, izrezali srce, u šupljinu sasuli malo tucanog stakla i sičana u prahu, pa čep opet utisnuli u jabuku, tako da je izgledala cela.


Staklo je bilo stučeno u fini prah, a sičan u malim količinama. A sa ćepenaka i iza zatvorenih prozora ljudi su posmatrali fila, očekujući dejstvo toga otrova za koji im je rečeno da je spor, ali tako siguran da i slonu može dohakati. Ali tu su Travničani mogli da vide kako je teško otrovati slona zbog njegove sposobnosti da podnese svaki otrov. Tako je fil, uporno i uzaludno trovan, još dugo "provodio svoje" po travničkoj čaršiji. Pa ipak, kad je naišla zima on poče da slabi i da pokazuje razne poremećaje u stomaku i crevima. Najpre zabraniše da mu narod pruža išta od hrane, a zatim prestadoše potpuno da ga provode kroz čaršiju. Izveli bi ga kratko na obronke oko Konaka. Tu bi fil malo živnuo. Pažljivo i svečano je gazio plitak sneg, pipao ga surlom, prinosio ustima, pa ga onda bacao ljutito uvis. Pa i ti izlasci su bivali sve kraći, jer se fil sam vraćao u svoju štalu. Tu je ležao na slami, tiho ječeći i tražeći sve veće količine tečnosti.

 

Dok je fil tako bolovao, čaršija je nastojala svim mogućim sredstvima da sazna šta je i kako je sa njim. Mnogo se iz Konaka nije moglo čuti, ali za dobre pare saznali su od sigurna čoveka: prvo, "da fil leži povazdan i da od njega teče i sprijeda i straga"; drugo, da posluga u Konaku već ras-pravlja o tom "koliko vrijedi slonovska koža"; jedni tvrde da vredi hiljadu groša, drugi to pobijaju, a treći dopuštaju, ali dodaju da njeno štavljenje traje godinu dana. Čaršiji, koja ima urođen i oštar smisao za ono što je glavno, to je bilo dosta. Oni su platili tu vest koliko vredi i produžili da čekaju bez reči, izmenjujući samo između sebe kratke neme poglede koji mnogo znače. I nisu čekali dugo. Jednog dana prošao je čaršijom šapat da je fil uginuo.
-Crk'ofil.
Ma koliko ispitivali nikad nećete moći saznati ko je bio prvi koji je izrekao ove reči. Kad kažem "izrekao", vi ćete, bojim se, odmah zamisliti neki jasan i živ razgovor, gotovo neko pobedničko kliktanje. Pomisliti tako nešto, znači potpuno ne poznavati ovaj grad. Nikad se tako ovde nije govorilo, a ponajmanje u vreme fila i Dželalije. Oni i ne mogu tako govoriti. Oni to prosto ne bi umeli. Rođeni i odrasli u vlazi i na promaji u ovom planinskom gradu, u kome otkako svet pamti sedi vezir sa svojom silom i pratnjom, prisiljeni da žive u strahu kome se menja uzrok i ime, ali koji ostaje uvek isti, oni su nasledno opterećeni sa stotinu čaršijskih obzira koji nikad ne umiru, dok se rađaju novi. A kad se desi ovako da im se u grudima javi neko osećanje pobedničkog zanosa, ono se podigne do izvesne visine, kod nekih čak i do grla, pa se onda vrati tamo odakle je i došlo, da legne zauvek, pored tolikih zanosa, ogorčenja, protesta, koji su se nekad isto tako dizali i, neizrečeni i nečuveni, legli u to isto groblje.


Dakle, tako je i takvim glasom neko negde prošaputao te reči, i one su kao nevidljiva voda iz neznanog izvora, koja se samo po šumu naslućuje, potekle čaršijom, od grla do grla, od usta do usta; tako je "pukao glas" i tako su ga ta nikad dovoljno neiskašljana bosanska grla, i večno nedovoljno otvorena usta pronela kroz celu varoš.
- Crk'o fil!
- Crk'o?
- Crk'o, crk'o!
Samo tako, cvrkne ta reč kao kaplja vode na usijanoj crepulji, i svak zna sve i ne pita i ne govori ništa dalje. Jedno je zlo otišlo pod zemlju.
Ali dok su u čaršiji nagađali gde bi fil mogao biti zakopan i u isto vreme sa strahovanjem očekivali šta bi vezir na sve to mogao uraditi, našao se drugi čovek, sigurniji od onog sigurnog, i za mnogo manje pare prodao travničkoj čaršiji drugu vest, ovog puta istinitu; da je fil živ. Pre nekoliko dana slon je bio zaista "došao do lipsanja", ali onda je jedan od pašalija stao da ga leči nekom mešavinom od konjskog bosioka, mekinja i zejtina. I sad je životinji bolje; već ustaje na noge. U Konaku veselje među poslugom i činovnicima koji su, uporedo sa filom, umirali od straha pred vezirom. - Eto, to je dostavio nevidljiv čovek, čija je istina bila jevtinija od laži.
I čaršiji se može desiti da se prevari.
Neprijatna vest je prošla kroz varoš gotovo istom brzinom kao i ona prva, ali bez reči i mnogog šapata. Pogledaju samo jedan drugog, pa obore oči i napuće malo usne.
- Živ? - upita sa ogorčenim čuđenjem poneki mladi i neprekaljen čaršijski čovek, a drugi mu i ne odgovaraju nego samo odmahnu zlovoljno i prekomo rukom, i okrenu glavu.
I zaista je bio živ. Nekako početkom marta meseca fila su izveli prvi put iz njegove prostrane štale. Čaršija je poslala naročitog, na oko neugledna i bezazlena a sigurna i oštroumna čoveka da vidi i oceni stvar. I zaista je video. Fil je bio opao, prepolovio se: glava mu je došla manja i ćoškasta, jer se ispod kože naslućuje kostur, oči mu upale u ogromne očne duplje, tako da izgledaju veće; uopšte, koža je na njemu kao tuđa preširoka haljina, retka dlaka još reda, na mestima sivožućkasta. Momci su sa uzbuđenjem i pažnjom obilazili oko njega, a on kao da ih nije primećivao, samo je okretao leđa već ojačalom suncu i neprestano i sporo njihao glavom levo-desno, levo-desno, njušeći bledožutu travu među retkim krpama snega koji se naglo topio.


Sa svakim danom koji je primicao Travnik proleću i proleće Travniku, filovi izlasci bivali su duži. On se sporo ali vidno oporavljao. Razočarana čaršija je sa strepnjom i ud-vostručenom mržnjom očekivala dan kad će fil potpuno ozdraviti i kad će ponovo početi da ga provode kroz čaršiju sa bogzna kakvim novim besovima i pakostima.


Vezirovi momci, a naročito onaj melez kome je bio poveren nadzor nad filom, bili su uvereni da su ga čaršijski ljudi s planom i podmuklo trovali; stoga vodaju sada slona pobedonosno i gledaju krvavo oko sebe, smišljajući osvetu. Još zimus, dok je fil bolovao, oni su nagovarali vezira da kazni čaršiju; već od straha da ne kazni njih. Ali veziru nije do toga. Njegove su misli od nekog vremena na drugoj strani, jer se ne radi o filovoj glavi nego o njegovoj. On je ispunio svoju neodoljivu želju da vlada, sudi, kažnjava i ubija; i da su se zamršene stvari u Bosni i tadašnjoj Turskoj Carevini mogle resiti samo silom, krvlju i zaplašivanjem, on bi mogao govoriti o uspehu, ali za njihovo rešavanje trebalo je mnogo više od toga, a to se nije moglo naći u Carevini, a najmanje su joj to ovakvi kao što je Dželaludin mogli dati. A kad se nasilje pokaže kao nemoćno i nesposobno da reši postavljeni zadatak, ono se okreće protiv nasilnika. Tako je oduvek bilo u Turskoj, a pogotovo sada, 1820. godine, kad Carevina diše trećinom pluća, a napadaju je sa sto strana i spolja i iznutra. Tako je i sa Dželalijom. On je od one vrste silnika što su samo krvnici i ništa drugo i koji se, prema tome, samo jednom mogu upotrebiti, a ako im taj udarac ne ispadne za rukom, oni sami ginu od njega. Sve to ovom Dželaliji nije bilo ranije znano, pa ni sada potpuno jasno, ali je bilo očigledno da njegov udarac nije uništio begovat ni umirio Bosnu, a da on sam, posle svoga udarca, ne zna šta da radi ni kako da produži delo za koje sama sila nije dovoljna. Trebalo je tražiti nov način rada i novog vezira na Bosni, a to je značilo, po vladajućem običaju, da za ovoga nema mnogo mesta na zemlji i da ga očekuje grob ili progonstvo slično grobu.


Toliko je mogao da uvidi i Dželalija, a takva su bila i obaveštenja koja je imao. Bez korena i bez nekih naročitih veza u Carigradu, samoživ i osobenjak, on nije imao nikakve nade da bi se s vremenom mogao izvući iz progonstva i doći opet do slobode i položaja, kao što je to bivalo sa drugim vezirima. U njego¬vom slučaju progonstvo je značilo kraj svega, sporo, ružno i nedostojno skapavanje. I za njega nije moglo biti dvoumlje¬nja da je bolja od toga preka i dobrovoljna smrt. Po suštini svoga bića nasilnik i mučitelj ljudi, on niti je mogao više da živi bez nasilja nad drugima, niti je imao snage da ga snosi nad sobom.


U martu mesecu stigao je naročiti izaslanik iz Carigrada, sa fermanom: da je na Bosnu postavljen nov vezir a da Dželaludin-paša treba da preda upravu zemlje ćehaja-paši, da se povuče u Jedrene, i da tamo čeka dalja naređenja.


Izaslanik mu je usmeno saopštio, kao sigurnu stvar, da će biti naimenovan rumelijskim valijom i poslan da uguši pobunu na ostrvu Moreji, i čestitao mu na tome. Sve je to izgovorio brzo i mehanički kao naučenu lekciju. Dželaludinu nije bilo teško da nešto pićem, nešto mitom izmami od izaslanika priznanje da mu je naročito naređeno da to kaže veziru, a u stvari je za rumelijskog valiju već naimenovan drugi čovek "jake ruke". Dakle, klopka. Tada je Dželalija shvatio da je nastupio presudan trenutak i da je ovaj Travnik poslednja tačka na svetu do koje su ga doveli njegovi i njemu samom nepoznati nagoni.


Tada se moglo videti koliko je Dželaludinu bila bliska misao o smrti uopšte, pa i o svojoj rođenoj, koliko se bio srodio s njom.


Pažljivo i savesno je napisao testament i podelio sve što je imao svojim saradnicima i pomoćnicima, krvnicima kao što je i sam bio. Izdvojio je lepu svotu novca za turbe koje će sagraditi nad njegovim grobom, predvideo je sve i najsitnije troškove oko ukopa. Ostavio je i natpis koji će biti urezan na njegovom bašliku, nadgrobnom kamenu, i koji je počinjao rečima Kurana; "On je živ i večan". Svoju bogatu zbirku kalema, pisaljki od trske, spalio je sam, polažući sve jedan po jedan na vatru koja je tih poslednjih dana meseca marta gorela u njegovim sobama isto kao i usred zime. Za sve to niko u varoši nije znao, isto kao što niko nije znao ni mogao naslutiti da je svome pisaru Omer-efendiji ostavio Divan stihova, skupoceno kaligrafsko delo. U toj zbirci bile su ispisane trideset i dve najlepše pesme persijskih i arapskih pesnika, i u tim pesmama sve se sjalo i orilo od ruža, zumbula, vina, devojaka, česama, frula i slavuja, u slavu crne zemlje i jarkog sunca "koji sve to raskošno pružaju čoveku i opet mu uzimaju da bi drugom dali".


Kad je sve to posvršavao, vezir se povukao u svoju spavaću sobu, naredivši da ga momak probudi posle jednog sata, kad bude vreme ručku. Tu je uzeo kašičicu belog praška u čaši hladne travničke vode, ispio kao što se ispija gorak lek, i nestao sa ovoga sveta isto onako tiho i neprimetno kao što je u svoje vreme ušao u Travnik.


Kad su, nekako pred podne, sa munara travničkih džamija stali da se javljaju mujezini, svet je brzo razabrao da to nije obična podnevna molitva, nego dženaza, molitva za pokojnika. A po dužini molitve i revnosti mujezina moglo se naslutiti da se radi o nekom moćnom i bogatom pokojniku.
Brzo se pročula vezirova smrt, i to je bila prva stvar koja je dolazila od Dželalije a na koju čaršija nije imala ništa da primeti. U tom opštem ćutanju on je i sahranjen još istog dana. Na sahrani su učestvovale ćutke i pobožno sve čaršilije, ne govoreći ni tada ni posle pogreba o veziru ni zlo ni dobro. (To je bila pobeda kojoj nije bilo potrebno likovanje.) Niko od njih nije imao ništa protiv toga da Dželalija počiva tu u njihovom gradu, dva aršina ispod zemlje, nepokretan i nemoćan, sa svakim danom sve manji i sve manje nalik na živa čoveka.


Ćehaja je još pre sahrane ušao u Konak, a Dželalijino društvo je prsio na sve strane, nastojeći da zametne trag i da izbegne osvetu. Fila je vezir poklonio onom melezu koji ga je doveo i čuvao celo vreme u Travniku, koga je čaršija prozvala Filfil i na koga je bila kivna više nego na životinju samu. Preporučio mu je da ga povede sa sobom u Carigrad i ostavio mu za to potreban novac. Ali to zaveštanje nije bilo lako izvršiti melezu koji nije znao ni kuda će sa svojom glavom. U tim prilikama nije bilo lako izneti iz Bosne ni iglu, a kamoli slona koji nije više vezirov. Tako se desilo da je omraženi melez pobegao još iste noći u nepoznatom pravcu, a čaršijski ljudi našli su odmah načina da unesu u Konak i doture filu jači i sigurniji otrov nego što je stucano staklo u jabukama.
četvrtog dana posle Dželalijine sahrane uginuo je i fil. Bio je napustio svoj ležaj od slame pored vrata i povukao se u najdalji ugao. Tu su ga našli idućeg jutra, savijena i mrtva. 1 odmah su ga negda zakopali; kako i gde, to niko nije ras-pitivao, jer kad se čaršija jednog zla oslobodi, ona ga za neko vreme ne pominje više u svojim razgovorima, i tek docnije, kad stvar pređe u priču, opet će stati o tome da govori, ali tada već kao o nečem davnom i dalekom što sa šalom i zadovoljstvom može da se kazuje, sred novih nedaća.


Tako je i fil legao pod zemlju, kao i vezir. Pod zemljom ovde za svakog ima mesta. Granulo prvo proleće bez Dželalije. Strah menja oblik i briga ime. Smenjuju se veziri. Teče život. Dotrajava Carevina. Vene Travnik, a u njemu živi još čaršija, kao crv u otkinutoj jabuci. Saznaje se da na Bosnu dolazi za vezira Ornosbeg Zade Šerif Siri Selim-paša. Prvi glasovi koji su stigli o njemu kažu da je dobar i učen čovek, starinom Bosanac. Ali neki u čaršiji već njišu zabrinuto glavom:
- Kad je tako dobar što će mu toliko dugačko ime?
- Ah, ko zna, moj brate, šta taj opet nosi u sebi i vodi sa sobom!


Tako čaršija živi u iščekivanju novih vesti i sigumijih podataka. Narod strada, šapuće i brani se, ako ne može drugačije a ono ovako, pričama u kojima živi njegova neasna ali neuništiva želja za pravdom, za drugačijim životom i boljim vremenima. Nad Dželaludinovim grobom zidaju majstori turbe. A kamenorezac urezuje natpis na vezirovom bašliku od mekog kamena i već je ispisao prvu rečenicu. Po Bosni ide, i uz put raste, priča o Alji i filu.

__________________________________

 

Ivo Andrić je rođen 9. oktobra 1892. godine u Dolcu pored Travnika u tadašnjoj Austro - Ugarskoj. Matične knjige kažu da mu je otac bio Antun Andrić, školski poslužitelj, a mati Katarina Andrić (rođena Pejić) i da je kršten po rimokatoličkom obredu (Andrić se najveći deo svog života izjašnjavao kao Srbin). Detinjstvo je proveo u Višegradu gde je završio osnovnu školu. Andrić 1903. godine upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosansko - hercegovačku srednju školu, a slovensku književnost i istoriju studira na filozofskim fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu. U gimnazijskim danima Andrić je bio vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadao je  pokretu Mlada Bosna i bio je strastveni borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda od austrougarske vlasti. Svoju prvu pesmu U sumrak objavio je 1911. godine u Bosanskoj vili. Naredne godine započeo je studije na Mudroslovnom (filozofskom) fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Školovanje je nastavio u Beču, a potom u Krakovu gde ga zatiče Prvi svetski rat.

 

Po izbijanju rata vraća se u zemlju. Odmah po dolasku u Split, sredinom jula, austrijska policija ga hapsi i odvodi u Šibenik, a potom u mariborsku tamnicu u kojoj će, kao politički zatvorenik, ostati do marta 1915. godine. Među zidovima mariborske tamnice, u mraku samice, "ponižen do skota", Andrić intenzivno piše pesme u prozi. Po izlasku sa robije, ondašnje vlasti određuju Andriću kućni pritvor u Ovčarevu i Zenici u kojem ostaje sve do leta 1917. godine. Andrić je imao veoma uspešnu diplomatsku karijeru: godine 1920. postavljen je za činovnika u poslanstvu u Vatikanu, a potom je radio kao diplomata u konzulatima u Bukureštu, Trstu i Gracu. U to vreme objavio je zbirku pesama u prozi Nemiri - pripovetke Ćorkan i Švabica, Mustafa Madžar, Ljubav u kasabi zatim se ređaju Put Alije Đerzeleza i Pripovetke.

 

U junu 1924. godine u Gracu je odbranio doktorsku tezu Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine. Tokom 1927. godine radio je u konzulatima u Marseju i Parizu, a naredne godine u poslanstvu u Madridu. Iste godine objavljena je njegova pripovetka Most na Žepi. Od 1930. do 1933. godine bio je sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda u Ženevi. U to vreme objavio je prvi deo triptiha Jelena, žena koje nema.

 

Godine 1954. postao je član Komunističke partije Jugoslavije i prvi predsednik Saveza književnika Jugoslavije. Prvi je potpisao Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. Te godine štampao je u Matici srpskoj roman Prokleta avlija. Pisao je i eseje o Njegošu, Goji itd. Poslije drugog svjetskog rata Andrić objavljuje svoja najzrelija djela: Gospođica, Travnička kronika i Na Drini ćuprija te nekoliko knjiga pripovijedaka u kojima se pored starih i već objavljenih sukcesivno pojavljuju nove. Ivo Andrić je pisac velikog zamaha. Iako je po osnovnoj koncepciji realist, on se ne zadovoljava isključivo realističkim slikanjem, nego mu ono služi samo kao sredstvo da mirno i kontorlirano istakne u naoko običnim zbivanjima njihovu fantastiku i simboliku.

 

Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1961. zbog svog celokupnog dotadašnjeg rada "o istoriji jednog naroda", prvenstveno za roman Na Drini ćuprija (1945).

 

Dobrica Ćosić u svojoj knjizi Piščevi zapisi 1969 - 1980. prepričava, na sto osamdeset šestoj stranici, svoj "poslednji značajniji razgovor" sa Andrićem i citira ga: - U Bosni vam je sada, Dobrice, ono što je pokojni Kalaj snevao, a nije kao diplomata smeo da izgovori. U Bosni pobeđuje Bošnjaštvo. Staro, a mlado. I neka da Bog da moja noga više nikad ne kroči preko Drine... Inače, upravo je Ivo Andrić predložio Ćosića za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti 1970. godine.
Ivo Andrić je umro 13. marta 1975. godine u Beogradu.

 

Ivo Andrić - Anikina vremena 

Ivo Andrić - Aska i vuk 

Ivo Andrić - Bog izbija kao svjetlo

Ivo Andrić - Ćorkan i Švabica

Ivo Andrić - Ex Ponto

Ivo Andrić - Govor povodom dodele Nobelove nagrade

Ivo Andrić - Jelena, žena koje nema

Ivo Andrić - Knez sa tužnim očima

Ivo Andrić - Kosa

Ivo Andrić - Ljubav u kasabi

Ivo Andrić - Most na Žepi

Ivo Andrić - Mustafa Madžar

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija

Ivo Andrić - Poimam i shvaćam

Ivo Andrić - Pripovetke

Ivo Andrić - Pripovetke za decu 

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija - seminarski rad

Ivo Andrić - Put Alije Đerzeleza

Ivo Andrić - Razgovor sa Gojom

Ivo Andrić - Smrt u Sinanovoj tekiji

Ivo Andrić - Travnička hronika

Ivo Andrić - U musafirhani

Ivo Andrić - U zavadi sa svetom

Ivo Andrić - Žeđ

loading...
4 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Ivo Andrić - Priča o vezirovom slonu

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u