Ivo Andrić - Ex Ponto

Počevši pisati Ex Ponto (naslov je uzet prema pesmama Epistulae ex Ponto latinskog pesnika Ovidija, u kojima ovaj peva svoje patnje i utiske iz progonstva u Pontu - na obali Crnog mora, kamo ga car Oktavijan August brjaše prognao), Andrić nije hteo da da nikakav opis svoga tamnovanja, već je iskreno i prosto davao iz sebe unutrašnje slike, niz časovitih raspoloženja, fragmente sećanja, koji se mešaju sa utiscima sadašnjosti. On je iznosio misli i slike onako kako su u zatočenju ležale u njegovoj svesti poređane, i zato su tu gresi i molitve porede, i zato nas ni protivuslovljava ni vređaju, jer baš ona daju skladnu sliku razvoja jedne duše.

Osnovna nota ove, sadržajem i oblikom neobične poezije jeste jedna duboka melanholija. Da ovu crtu potpuno razumemo, nije dosta pomišljati na dugo tamnovanje i samovanje, jer ni najteži slučaj ne bi mogao da iscepi nešto ovako intezivno i duboko u jednu dušu, ako to nije bilo u njoj već od početka urođeno. Ivo Andrić, kao što sam o sebi govori, došao je na ovaj svet već malko umoran...

Svestan svega zla što ga ima svet, a imajući u sebi strune osetljive na svaki i najmanji jecaj boli, on je u isto doba svestan i svoje duševne snage, i uveren da ona ne može da bude tu zato da tome zlu služi, već da se nad njime uzdigne. Pretopivši sve svoje u opšte i lišivši se zahteva lične sreće, on radosno peva "budućim", onima što će živeti u obilju i radosti dok on bude "nem i neznan kao kamen koji stoji u temelju". On sanja jednu apsolutnu "dobrotu bez granica", i ne očajava što njegova nada vene, već prkosno kliče: "dve godine je mraz bije, a ona iznova cveta". U časovima ekstaze peva: "Sav sjaj što ga Bog svetom prosipa plavi oči moje", a jedini realni događaji, koje iznosi, jesu razgovori sa stablima, snegovima, vetrovima i pticama.

I tu je veza njegove ljubavi i vere sa religioznim osećajem, a donekle i sa mistikom. Već na prvim koracima patnje, u Mariboru, Andrić počinje instiktivno da oseća da nas vetar ne nosi kao lišće i da smo sitni delovi beskonačnog mozaika, kome on ne može naslutiti ni smisao, ni oblik, ali u kojem je našao svoje mesto i stoji "pobožno kao u hramu".

Umetnički postupak Ive Andrića

U načinu izrađivanja likova i umetničkom postupku pri oblikovanju svojih misli o životu i ljudima Andrić se ne odvaja od najlepših tradicija realističke književne škole, iako takav njegov postupak ne znači i ponavljanje tradicionalnih realističkih manira. Ono po čemu se Andrić naročito ističe u našoj savremenoj književnosti, to su vanredne analize i psihološka sagledavanja onih čovjekovih stanja koja su u nas, do njega, bila izvan značajnih literarnih interesovanja. Njega najviše zanima onaj tamni i nejasni impuls u čoveku koji izvan domašaja njegove svesti i volje. Polazeći od nekih savremenih postavki psiholoske nauke, Andrić je prikazao kako ti tajanstveni unutrašnji impulsi fatalno opterećuju i truju čoveka. Sem toga, on je sa posebnom sugestivnošću slikao i dejstvo seksualnih nagona i čulnih percepcija na duševni život čoveka. U svakoj ličnosti ovog našeg snažnog modernog pripovedača sadrži se i neka opštija ideja, izvesna piščeva misao o životu, čoveku i njegovoj sreći. Zato se za njegovu prozu s pravom kaže da nosi u sebi obeležja takozvanog filozofskog realizma. Andrič je majstor i rečli i stila. Njegova proza je sačuvala apsolutnu, kristalnu jasnost izraza. On ne traži stilski efekat u neobičnoj metafori ili u naglašenom izrazu. Sve se kod njega izražava mirnim i prirodnim kazivanjem i njegov stil zaista ima "nepomućenost kristala". Skladna i jednostavna rečenica, uverljivost i sugestivna estetika i misaona funkcionalnost pripovedačkih slika čine da Andrićevo delo predstavlja najsuptilniju umetničku vrednost koju jugoslovenska književnost poseduje. Te odlike su i učinile da je Andrićevo delo postalo ponos naše kulture, a visokim mađunarodnim priznanjem, oličenijm u Nobelovoj nagradi, ono danas živi i kao trajna svojina svetske literature.

O Ex Pontu

Ivu Andrića u početku svoga pisanja prate motivi usamljenosti, strepnje, melanholije... Zatočenost njegovih misli i obuzetost samoćom prate ga kako u početku tako i kroz čitav njegov stvaralački rad. Zbog situacije u kojoj se nalazio, naime boravio je u ćeliji i u izgnanstvu, dok je pisao ovo delo osnovna dva motiva su bili samoća i nemir. Bol koju doživljava razara ga i on je nemoćan da piše i jedini trenuci svetlosti su mu trenuci inspiracija koja ga pogodi kao bljesak. Nije zadovoljan životom i često ga spopada melanholija jer se oseća usamljen ali za to ne krivi druge već sebe zato što se odvojio rano od ljudi. Sputan samoćom, shvata životne istine i smisao borbe i to mu osvetljuje mračne dane. Ex Ponto obiluje životnim istinama do kojih je došao Ivo Andrić i koje nam prenosi, iz kojih učimo i prema kojima živimo. Sama poenta dela se nalazi u epilogu kada mladić razočaran životom ipak odluči živeti jer je život kratkotrajan.

Andrićeve poruke

Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo.

Sa najbeznačajnijim gubicima čovek se najlakše pomiri.

Ljudi su u veikoj većini jadna stvorenja. Svoju sreću grade na varkama, a zlim očima gledaju oko sebe.

Ljudi su teški i njina surovost i podlost, a vetrovi su moji prijatelji, oluje moje radosti, sunčeva žega moja naslađa, mukla hladna jutra moji najsvečaniji časovi.

Sad uviđam: gubiti je strašno samo tako dugo dok se ne izgubi sve, jer gubiti malo donosi žalost i suze; i dok god možemo na preostalom meriti veličinu izgubljenog, teško nam je, ali kad jednom izgubimo sve, onda osetimo lakoću za koju nema imena, jer to je lakoća prevelikog bola. - Lagan sam, lagan da poletim.

Tako se teško živi, tako se kratko živi, pa još dobra polovina tog teškog i kratkog života nam prođe u mržnji i nesporazumima.

Sve se niži višega boji. A onaj koji nema nikog da se boji taj preza pred strahom kog mu rađa njegova bolesna mašta, jer strah je zaraza koja ispunja sve mozgove.

Čudno je kako je malo potrebno da budemo srećni i još čudnije kako često nam baš to malo nedostaje?

Što više samuješ i ćutiš o sebi, sve ti je plići i luđi razgovor tvog suseda.

Živite i borite se kako najbolje umete, molite se Bogu i volite svu prirodu, ali najviše ljubavi, pažnje i saučešća ostavite za ljude, ubogu braću svoju, čiji je život nestalni pramen svetla između dveju beskonačnosti. Volite ljude, često im pomozite i uvek ih poželite, jer su nam svi ljudi potrebni.

I šta pogledam sve je pesma i čega god se taknem sve je bol.

________________

Ivo Andrić - Ex Ponto

Ex Ponto je lirska proza; ona je razgovor pjesnikasa dušom, ali i ispovijest duše u samoći i tišini, u tamniĉkoj odvojenosti bića od svega, pa zato djelo i naliči na veliki monolog, izdijeljen na mnoge fragmente izmeĊu kojih stoji pauza i predah, kao da biće koje ispovijeda sebe prikuplja emotivnu i intelektualnu snagu za nova kazivanja. To je ispovijest duše zbunjenog i zastrašenog bića pred surovošću svijeta u kome je.

Ovo Andrićevo djelo objavljeno je 1918. godine, nastalo na tlu gorkog iskustva samoće i straha dvadesettrogodišnjeg mladića koji se, mimo volje i svojih htijenja, našao utamniĉen od jeseni 1914. do polovine 1915. godine.

Lirska proza Ex Ponto, ma koliko se doživljava kao okrenutost pjesnika sebi i svom unutrašnjem svijetu, kao razgovor s dušom, ona je i obraćanje pjesnika čitaocu, Bogu, ljudima i dijalog sa svima njima, i to je ono što je čini aktuelnom i danas. Jer, Andrić subjektivni zon ispovijedanja diže na nivo opšteg saznanja i univerzalnog iskustva u kome prepoznajemo i sebe i druge, prošle, sadašnje i buduće stradalnike.

Osnovno egzistencijalno stanje u kome se subjekat nalazi jeste utamničenost, odvojenost od svijeta i ljudi, samoća, tišina i ćutanje, a osjećanja koja nastanjuju i preplavljuju djelo su bol, očaj i strah. Obraćajući se potencijalnim čitaocima u uvodnom segmentu, Ivo Andrić ističe kako je biće pjesnika, odnosno subjekta, izbačeno iz kolosijeka normalnog življenja i odvojeno od svakodnevice (od ljudi, susreta, stvari, sitnih dešavanja). Nošen strašnim vihorom i suočen sa nametnutom situacijom, subjekat osjeća zaprepaštenje i strah kako od postojećeg tako i od nadolazećeg, nepoznatog i nepredvidljivog. U izolovanosti u kojoj se našao i u bolu koj ga i spunjava i razdire, on shvata i razumije bol svih ljudi. I zato svaki onaj ko strada njegov je brat i prijatelj. Jer "bol jedini podiže čovjeka do široke, neizmjerne ljubavi prema ljudima". U bolu je snaga razumijevanja drugih i poistovijećenja sa svima o nim koji pate, pa ma ko oni bili.

Utamničeno biće saznaje da je njegova situacija apsurdna: gore je "visoko nebo", dole "tvrda nemilosna zemlja" - sve vječno i postojano, pred uesom čovjeka ravnodušno, a biće između njih krhko i prolazno, sa "dušom nagom i bespomoćnom". Sve dok nije došlo neprijatno i tragično iskustvo, subjekt je živio u iluziji da je "gost života" (nema obaveza, ništa se strašno ne deava), nešto kasnije da je "gospodar ţivota" (sve može, sve uzima u svojoj samouvjerenosti i oholosti), a u novonastaloj situaciji javlja se poražavajuća misao da je "sužanj života", što će dovesti do pesimističkog shvatanja života, čovjeka i svega što je ljudsko i plemenito. A za tako nažešto bio je potreban samo jedan trenutak, jedan nesporazum, jedna okolnost pa da od svega toga ne ostane ništa, "ni koliko pepela na kosi" . Umjesto starih radosti, plodova, izobilja i utisaka da svemu što je dobro i lijepo nema kraja, došla je samoća, patnja; došlo je mjesto "gdje nam je smrt i život te jedno isto"; došla je jednoličnost trajanja kada vrijeme ništa ne znači jer nema "nade i promjene", kada duša postaje pustinja.

Međutim, da nije toga udesa, brodoloma i patnje, postavlja se pitanje da li bi biće moglo tako intenzivno da misli i sazna sebe, da sagleda svijet i položaj pojedinca u njemu:

I sputan i nemoćan, u toj vlažnoj jazbini, u položaju koji me ponizuje do skota, ja prvi put pojmih u mislima i obuhvatih osjećanjem smisao ljudskog života i borbe...

U takvim okolnostima biće prvi put shvata da mi "nismo atomi prašine koja se u oblacima bez cilja diže", nego da smo "sićušni dijelovi beskonaĉnog mozaika" u kome svako od nas ima svoje mjesto i ulogu. U kišnim danima pozne jeseni, nakon deset nedjelja neizlaženja iz ćelije, lišen spoljašnjih prizora i prostranih vidika, subjekat zamišljen sklapa oči i zamo negdje u sebi, iza vijeđa, otkriva i vidi davno doživljeni svijet, koji sada postaje svijet njegovih reminiscencija i himera jer "sve je u svijesti živo i svijetlo na tamnoj pozadini ove patnje". I on shvata da je u njemu mnogo naslaga od naizgled zaboravljenih i negdje pri dnu svijesti zaturenih utisaka i minulih doživljaja. "Raskoš i ljepota života žive neuništivo u meni", što je znak da nije sve utrnulo i zasvagda izgubljeno.

Život ĉovjeka u ćeliji je, sada, sveden samo na kontemplaciju, samo na misao. Biće je postalo "nemirna i besana misao", misao o sebi, o ljudima, o Bogu, o životu, smrti... Da bio pobijedio hladnoću ćelije, hladnoću samoće i očaj, subjekt iznalazi teme i motive za svoje kontemplacije, koje nikada ne idu pravolinijki i strogo u jednom smijeru (nisu vezane samo za jedan predmet, pojavu, motiv).

Subjekat meditira

O majci

Danas, kao i u svim teškim danima zatočenja, meni je žao svih ljudi koji žive ove dane(...), žao mi je i sebe i snage koja čili, ali najviše i najteže mi je žao majke(...).

Žao mi je majke moje i njenih zaludnih bolova, muka i nadanja.

Tebe boli moja patnja i moja daljina, a mene tvoja neizvijesnost, dok sjediš kraj male svjetiljke; veže nas krv i bol i svaki me udarac boli dvostruko, jer pada i po Tvom srcu.

O toploj kući

U našoj kući mora da je već polumrak, jer su naše sobe niske, a prozore zasjenjuju stabla, puna snijega.

Dok sjedim naslonjen na prozor, meni se prividja:

U velikoj kuhinji, popločanoj vječno hladnim pločama, zamotani su, tek izvađeni, pećeni hljebovi u vlažne ubruse i sad se puše šireći oko sebe zdravi i jaki miris pečenog tijesta...

O ženi

Koga li ljubi sada ona mlada žena? Ona mlada žena koju sam našao jednog ljeta lijepu i dozrelu od šesnaest godina, prolazi - bogzna zašto - jutros mojim sjećanjem.

Koga ljubi sada ona mlada žena?

O nekad izgubljenom prstenu kao simbolu ljubavi, razumijevanja i međuljudske vezanosti

I u slici izgubljenog prstena na pješčanom dnu bi mi jasan život čovjekov i mladost i ljubav kako se kida i gubi i prolazi, bez nade i povratka.

Osjetio sam da sam se prerano otcijepio od ljubi, da sam osamljen i nesrećan.

Ovim se završava tzv. mariborski dio zapisa. Drugi dio se vezuje za relativnu pjesnikovu slobodu, i dalje kontrolisanu. On više nije u ćeliji i život se više ne svodi na beskrajne šetnje od "šest koraka naprijed i šest natrag", ali samoća je i dalje stalni pratilac subjekta: Evo sam dvadeset i jedan dan slobodan i bez prestanka sam. Samoća je, prema tome, imanentna strana bića; ona je kao ukletost, sudbina i kao takva nastaniće sva njegova djela. U samoći je ćutanje, a u ćutanju (i u ovom dijelu) sigurnost. Ćutanje Andrić shvata kao "štit prema drugim ljudima".

U novonastaloj situaciji, kada bi trebalo da bude sa ljudima, on je i dalje odvojen od njih i upućen na razmišljanja o njima, o svemu i svačemu:

O ženama

Žene, vaše bijele ruke lome dušu moju kao hljeb. Ritam vašeg hoda i nerazumljiv sjaj očiju vaših klikte u mojoj duši, buče i vrište, zbunjuju mi misli i ne daju usnuti (...).

Žene, ja ne znam kome ste vi bile blaga kiša jutarnja, ali u naš život ulazite kao pljusci nošeni vihorima. Preko vaših bijelih tjelesa pjeni se bučno život naš, zaustavlja se u virove i pada strmoglavce...  

O velikom bučnom životu i svojoj samoći

Dok govorim sa sobom i svu noć stavljam sve glasnija pitanja Bogu koji vječno šuti, ja čujem kako izdaleka, kroz tamu i kroz očajne misli, dopire šum slobodnog velikog života iz svijeta...

O sebi i svijetu

Opkoljen svijetom, koji mi je tuđ i malo dobrohotan, j se sabirem u sebi osjećam sam i napušten, sam pod velikim ravnodušnim nebom, van svake cjeline, van svakog društva, kako sam uvijek živio, nezaštićen privilegijama nikakve klase, bez zanimanja, bez budućnosti, bez rodbine i prijatelja koji bi mogli pomoći. Sam, prognan, bolestan. Ali dobro je i ovako.

O vozu, zvižduku lokomotive i njihovom skrivenom značenju

U zvižduk vlaka koji odlazi nosi u sebi mnoštvo uspomena. U njemu ima nečeg mučnog, uvijek na nešto podsjeća i uvijek na nešto drugo. U njemu je nada i bojazan polaska u svijet, bol mnogih rastanaka i sav jad besciljnih putovanja, nemir mladosti i uzaludnost mnogih očekivanja.

I u trćem dijelu Ex Ponta otkriva se prisustvo samoće kao permanentnog stanja u kome je subjekat

Izgubio sam dodir sa svima koji me vole i razumiju... Sam sebi dolazim kao svijeća koju su zaboravili ugasiti pa izgara svu noć na oltaru kao neviđena žrtva u gluho doba.

Duboko nespokojan zbog izreĉene ĉinjenice i spoznate istine o sebi, on će bolno konstatovati: "Sva tragika mog sadašnjeg života se može stegnuti u jednu riječ: samoća." U toj svojoj fizičkoj i duhovnoj izolaciji subjekat sebi naliči na "napuštene kuće u koje niko ne dira".

U ovom, trećem dijelu Andrićevih zapisa, smjenjuju se mjeseci i godišnja doba, ali uvijek i svuda ostaje samoća, ostaje i mučnina od susreta i ljudi, čežnja - duga i neutješna - za putevima i daljinama:

O, Bože, zašto si mi dao srce koje me bez prestanka vuče za daljinom i ljepotom neviđenih krajeva? Zašto si učinio da sreća moja uvijek boravi ondje gdje mene nema?

I svaka cesta, koja se u noći zabijeli na mjesečini, meni se čini da je za mene stvorena i neodoljivo me zove, a daljine koje se gube u svijetloj magli uzbune mi uvijek dušu.

Ĉesto, a posebno noću, u dugim nesanicama, javlja se unutrašnji glas kao prijekor, kao zahtjev da biće iskorači iz sebe, iz svoje zatvorenosti i da se - otvoreno prema drugima - uključi i svijet svakodnevice: "Zašto ne iziđeš nikad iz sebe?... Zašto si vezan i bespomoćan? Zašto si grešan?". A kada se okrene svijetu oko sebe i zakorači među ljude, kad iskoraĉi iz sebe, on se suoči sa svakodnevicom, ispraznom, banalnom i oporom, sa mukama i trumama drugih.

Tada se, kao opečen novim iskustvom i saznanjem, ponovo vraća u svoju samoću: "Neka ti nije žao rad samoće i šutnje što je oko tebe (...). U samoći je brod tvoj miran, desnu ruku držiš na kormilu." Samoća više nije tamnica i okov, nego njegovo skrovište, zavjetrina od svih vihora i lomova što ih život donosi. Ona je sada opuštanje i spasavanje subjekta od mnoštva, od razočarenja i novih ranjavanja. Jer, gdje ima ljudi, gdje je društvo, tamo su i isprazni razgovori, jedan drugi vid dosade, podlost, zavisti, mržnje, zlo; malo ima razumijevanja i prave ljubavi, pa otuda i vapaj razočaranog usamljenika:

Kažite mi gdje ima ljubavi! Kažite mi gdje da bježim od zla, kažite: gdje da se sklonim od mržnje! Kao vijenac plamena oko mene je mržnja; ima li mjesta duši nad zvijezdama? Ima li svijetla časa odmora? Ima li čista visoka mjesta gdje ne dopire stahota zemlje? Žao mi je čovjeka.

Opet se javlja unutrašnji glas, iznova zapoĉinje dijalog sa svojim ja koje sugeriše da treba naći nekog i osloniti glavu na nečije rame, da treba trpjeti jer "dani brzo teku, donijeće radost i odnijeti bol", zatim da treba raditi i u radu zaboravljati na sve što je neprijatno i što može još više ražalostiti, jer će se tada dogoditi nešto prijatno i olakšavajuće: "Imaćeš miran san i radosno buđenje".

Ipak, i pored takvog saznanja, biće nema snage za takav napor i odlučan prelom u svom životu. Biće i dalje ostaje potopljeno u očaj, u strah i dilemu. Ipak, na kraju svega, sa dolaskm proljeća i svijetlih dana, sa olistavanjem i ocvjetavanjem prirode, u subjektu prvi put dolazi do duševnog razvedravanja, do nekog vraćanja vjere u sebe i svijet: "Često mi se čini da nije sve izgubljeno na vjetrovima i bespućima".

Da će život trijumfovati vidi se iz Epiloga, u kome je i kraj Ex Ponta. On, dotad "zatravljen snovima", izlazi u ljetnji dan (doba muškosti i zrelosti), obogaćen sa tri nova saznanja:

- da je zemlja jaka i nebo vječno, a čovjek slab i kratkovijek

- da je ljubav kratka, a glad vječna

- da je ovaj život stvar mučna, koja se sastoji od nepravilne izmjene grijeha i nesreće, da živjeti znači slagati varku na varku

A na očevo pitanje da li ide da usni, subjekat odgovara: "Ne oče, idem da živim." Biće je konačno, iskoračilo iz sebe i zakoračilo u svjetlinu trajanja, preporođeno i bogatije za jedno sumorno i tegobno iskustvo.

__________________________________

Ivo Andrić je rođen 9. oktobra 1892. godine u Dolcu pored Travnika u tadašnjoj Austro - Ugarskoj. Matične knjige kažu da mu je otac bio Antun Andrić, školski poslužitelj, a mati Katarina Andrić (rođena Pejić) i da je kršten po rimokatoličkom obredu (Andrić se najveći deo svog života izjašnjavao kao Srbin). Detinjstvo je proveo u Višegradu gde je završio osnovnu školu. Andrić 1903. godine upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosansko - hercegovačku srednju školu, a slovensku književnost i istoriju studira na filozofskim fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu. U gimnazijskim danima Andrić je bio vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadao je  pokretu Mlada Bosna i bio je strastveni borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda od austrougarske vlasti. Svoju prvu pesmu U sumrak objavio je 1911. godine u Bosanskoj vili. Naredne godine započeo je studije na Mudroslovnom (filozofskom) fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Školovanje je nastavio u Beču, a potom u Krakovu gde ga zatiče Prvi svetski rat.

Po izbijanju rata vraća se u zemlju. Odmah po dolasku u Split, sredinom jula, austrijska policija ga hapsi i odvodi u Šibenik, a potom u mariborsku tamnicu u kojoj će, kao politički zatvorenik, ostati do marta 1915. godine. Među zidovima mariborske tamnice, u mraku samice, "ponižen do skota", Andrić intenzivno piše pesme u prozi. Po izlasku sa robije, ondašnje vlasti određuju Andriću kućni pritvor u Ovčarevu i Zenici u kojem ostaje sve do leta 1917. godine. Andrić je imao veoma uspešnu diplomatsku karijeru: godine 1920. postavljen je za činovnika u poslanstvu u Vatikanu, a potom je radio kao diplomata u konzulatima u Bukureštu, Trstu i Gracu. U to vreme objavio je zbirku pesama u prozi Nemiri - pripovetke Ćorkan i Švabica, Mustafa Madžar, Ljubav u kasabi zatim se ređaju Put Alije Đerzeleza i Pripovetke.

U junu 1924. godine u Gracu je odbranio doktorsku tezu Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine. Tokom 1927. godine radio je u konzulatima u Marseju i Parizu, a naredne godine u poslanstvu u Madridu. Iste godine objavljena je njegova pripovetka Most na Žepi. Od 1930. do 1933. godine bio je sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda u Ženevi. U to vreme objavio je prvi deo triptiha Jelena, žena koje nema.

Godine 1954. postao je član Komunističke partije Jugoslavije i prvi predsednik Saveza književnika Jugoslavije. Prvi je potpisao Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. Te godine štampao je u Matici srpskoj roman Prokleta avlija. Pisao je i eseje o Njegošu, Goji itd. Poslije drugog svjetskog rata Andrić objavljuje svoja najzrelija djela: Gospođica, Travnička kronika i Na Drini ćuprija te nekoliko knjiga pripovijedaka u kojima se pored starih i već objavljenih sukcesivno pojavljuju nove. Ivo Andrić je pisac velikog zamaha. Iako je po osnovnoj koncepciji realist, on se ne zadovoljava isključivo realističkim slikanjem, nego mu ono služi samo kao sredstvo da mirno i kontorlirano istakne u naoko običnim zbivanjima njihovu fantastiku i simboliku.

Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1961. zbog svog celokupnog dotadašnjeg rada "o istoriji jednog naroda", prvenstveno za roman Na Drini ćuprija (1945).

Dobrica Ćosić u svojoj knjizi Piščevi zapisi 1969 - 1980. prepričava, na sto osamdeset šestoj stranici, svoj "poslednji značajniji razgovor" sa Andrićem i citira ga: - U Bosni vam je sada, Dobrice, ono što je pokojni Kalaj snevao, a nije kao diplomata smeo da izgovori. U Bosni pobeđuje Bošnjaštvo. Staro, a mlado. I neka da Bog da moja noga više nikad ne kroči preko Drine... Inače, upravo je Ivo Andrić predložio Ćosića za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti 1970. godine. Ivo Andrić je umro 13. marta 1975. godine u Beogradu.

Ivo Andrić - Anikina vremena 

Ivo Andrić - Aska i vuk 

Ivo Andrić - Bog izbija kao svjetlo

Ivo Andrić - Ćorkan i Švabica

Ivo Andrić - Govor povodom dodele Nobelove nagrade

Ivo Andrić - Jelena, žena koje nema

Ivo Andrić - Knez sa tužnim očima

Ivo Andrić - Kosa

Ivo Andrić - Ljubav u kasabi

Ivo Andrić - Most na Žepi

Ivo Andrić - Mustafa Madžar

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija

Ivo Andrić - Poimam i shvaćam

Ivo Andrić - Priča o vezirovom slonu

Ivo Andrić - Pripovetke

Ivo Andrić - Pripovetke za decu 

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija - seminarski rad

Ivo Andrić - Put Alije Đerzeleza

Ivo Andrić - Razgovor sa Gojom

Ivo Andrić - Smrt u Sinanovoj tekiji

Ivo Andrić - Travnička hronika

Ivo Andrić - U musafirhani

Ivo Andrić - U zavadi sa svetom

Ivo Andrić - Žeđ