Ivo Andrić - Travnička hronika

Travnicka hronika (1945) je istorijski roman pisan za vreme Drugog svetskog rata, ostvaren po modelu evropskog realističkog romana. Obuhvata vreme od 1807. do 1814. godine i po tome predstavlja klasičan roman više od bilo kojeg drugog Andrićevog romanesknog ostvarenja. Roman je ispripovedan u trećem licu i sklopljen je od prologa, epiloga i 28 poglavlja. Travnička hronika je nastala imaginiranjem vrlo bogate dokumentarne građe.

Hronika o Travniku je beletristički sedmogodisnji letopis koji obrađuje vreme boravka stranih konzula u tom vezirskom gradu. Počinje dolaskom francuskog konzula, a završava se odlaskom drugopostavljenog austrijskog konzula. Roman je okrenut istoriji. U procesu stvaranja Travničke hronike Andrić se služio bogatom dokumentarnom građom iz oblasti istorije civilizacije, etnologije i autentičnim spisima o istorijskim ličnostima koje su predstavljene u romanu. Od svih Andrićevih dela hronika o vezirskom gradu ima najviše likova. Ključni lik dela je francuski konzul Žan Davil, Parižanin tanane prirode, pesnik po osećanju sveta. Nikada do tada Davil, savremeni mladi čovek evropskog obrazovanja, nije video ljude kao što su bili Travničani, ni običaje kao što je audijencija kod turskog vezira, ni navike kao što je pljuvanje nedobrodoslog stranca. Susretom francuskog diplomate i turskog velikodostojnika kome Davil čita klasičnu tragediju a kod koga ona izaziva grohotan smeh, Andrić je hteo da prikaže sudar dva sveta i dve kulture koji se nikada neće pomiriti, a jaz između njih neće biti prevaziđen ni pokušajima njihovih najdobročudnijih predstavnika.

Pukovnik fon Miterer je austrijski predstavnik u vezirskom gradu početkom 19. veka. Skromni bivši pogranični oficir potpuno je zbunjen Travnikom. Bačen u međuprostor dveju civilizacija, ne razumevajući do kraja nijednu od njih, fon Miterer je, pri tom, fatalno obeležen brakom sa ženom koja se neizmerno razlikuje od njega. Fon Miterer nije razumeo nijednog od trojice turskih vezira koji su se smenjivali za vreme njegove službe u Travniku ni istočnjački svet čutnje i tajnih radnji čiji su oni predstavnici. On takođe nije razumeo ni novi građanski svet francuske države ni njenog predstavnika Davila, sa kojim je često dolazio u sukob. Bio mu je stran svet fantazija njegove lepe ali i čudne žene.

Vezirov konak je treće središte političkog života i mesto najčešćih susreta trojice diplomata. Očekivalo bi se da predstavnici prosvećene Evrope čine zajedničku prepreku azijatskom osvajaču. Da nije tako kazuje nam vezirov komentar posle jednog Davilovog sukoba sa fon Mitererom: Dva psa, pa se pobila u mojoj avliji. Ako Austrija ne ratuje sa Turskom, ona ratuje sa Francuskom; ako Turskom carstvu u opadanju slabe osvajačke namere, javiće se novi osvajač, ovog puta u Evropi, Napoleonova imperija.

U Travničkoj hronici sudarila su se četiri sveta, različita po veri, kulturi, istoriji, običajima. Emisari zapadnih i istočnih svetova našli su se na prostoru Bosne sa namerom da nikada i ne pokušaju da se približe i razumeju. Najbliži saradnici francuskog i austrijskog konzula i vezira i stanovnici tamnog bosanskog vilajeta, Davna, Rota, turski ćehaja, teftedar Baki, kao i travničke kasablije, u neprestanim su međusobnim sukobima i stalno iskazuju mračne ljudske nagone. Čak i ako neki od pripadnika tih toliko različitih kulturnih krugova pokuša da pomiri suprotnosti sa kojima se suočava, odmah mu, kao po nekom pravilu, zapreti opasnost uništenja. To se, na primer, dogodilo doktoru Kolonji i fratru Luki Dafnicu.

Na nesreću, jedino zajedničko svojstvo u različitosti tih civilizacija jeste nepoštovanje čoveka, suštinsko nepostovanje ljudskog dostojanstva. Na to je pripovedač ukazao kroz neizgovorenu rečenicu Jevrejina Morda Atijasa koji dolazi u posetu francuskom konzulu i pozajmljuje mu novac potreban za odlazak iz Bosne. Čutljivi travnički trgovac želeo je da se zahvali francuskom diplomati na pažnji koju njegovi sunarodnici Jevreji nikada do tada nisu doživeli: Prizivali ste nas kao ljude, ne izdvajajući nas od ostalih, ali zbunjen ne uspeva to da izgovori.

Esej

Čitajuci Travničku hroniku počela sam da razmišljam o ovom našem životu i o ljudskoj prirodi koja je po meni zastrašujuća. Šta svako od nas sebi uzima za pravo ne obračajući pažnju na druge i ne razmišljajući kako naši postupci utiču na okolinu i da li je možda u krajnjem slučaju ugrožavaju. U 19. vijeku, periodu kojeg Andrić do najsitnijeg detalja opisuje, upoznajemo se sa onim skrivenim JA koji se nalazi duboko u svakom od nas i koji je u ovom "našem" bosanskom ratu tako reći isplivao na površinu. To naše skriveno JA Andrić u djelu opisuje kroz narav Turaka i uopšte kroz narod bosanskih kasaba.

Prije rata izgledalo je kao da je istorija zaboravljena. Zaboravljena su nabijanja na kolac, vješanja i razne tiranije. Sjećali smo ih se samo na časovima istorije i čudili se kako je moglo do toga doći i jedne druge ubjeđivali kako se to nama ne bi moglo dogoditi. Mi bismo drugačije reagovali. Odrastali smo bezbrižni ne nadajući se ničemu lošem a ponajmanje ovim što je uslijedilo. Roditelji nas nisu učili da preziremo i mrzimo one koji nisu nama slični ili koji se krste i mole Bogu na drugi način. Svi naleti mržnje su se odbijali od nas i vračali kao bumerang u nepoznat pravac odakle su i stigli. Niko nije ni slutio šta nas očekuje. Međutim kako to već u istoriji biva poznato uvjek se pojavljuju pojedinci kojima je u cilju da naruše mir i ravnotežu iz narodu nepoznatih razloga. Ne obračajući pažnju na posljedice oni kao da nas reprogramiraju u aktere koji služe za obavljanje njihovih planova. Meni se to čini kao partija šaha u kojoj su ljudi figurice od pijuna, preko topova do kraljeva i kraljica. Zastrašujuće je to što se mi uopšte ne zapitamo kakve se to promjene u nama dešavaju i što im se ne opiremo kako smo jednom davno obećali. One nam tijelo okupiraju i zauzimaju sve one vodeće pozicije kojima je "zdravi" um dotada upravljao. Mržnja je sada ta koja vlada čovjekom i obuzima nas potreba za osvetom ne birajući ni sredstva ni način i ne razmišljajući kako će nam Bog te "prestupe naplatiti". U takvim trenucima se ne razmišlja o budućnosti i na život koji će uslijediti nakon potoka prolivene krvi i nakon tuge za osobama koje su možda davale smisao našem postojanju i oko kojih su kružile naše misli. Ogorčenje koje je prisutno otuđuje ljude još više jedne od drugih jer po prirodi uvijek tražimo prvo greške u drugima a nikada nismo toliko iskreni da priznamo grešku u nama samima i da praštamo. Ta ljudska osobina je presudna za način života kojim mi i dan danas živimo i zbog koje se i udaljujemo jedni od drugih. Vidimo greške u svima i svemu oko nas ali kao da smo slijepi prema našim greškama. Dajemo sebi za pravo da istovremeno drugima sudimo i nama opraštamo pri čemu sami sebe pravdamo.

_________________________________

Ivo Andrić - Travnička hronika

Vrsta djela - roman

Mjesto radnje - Travnik

Vrijeme radnje - početak 19. stoljeća: 1807. – 1814. godine

Travnička kronika Ive Andrića povijesni je roman napisan u duhu realizma. Glavna radnja romana smještena je u Travnik, početkom 19. stoljeća, u vrijeme kada je tim krajem vladalo Tursko carstvo. Iako pod Turcima, politička klima Europe se mijenjala, pa u Travnik dolazi najprije francuski veleposlanik (konzul) Daville, kao prvi i jedini predstavnik Zapada u to vrijeme, a zatim i austrijski konzul. Oni svojim dolaskom nailaze na negodovanje domaćeg stanovništva, koje se već tada dijelilo na više naroda i vjera.

U Travniku su živjeli Turci, muslimanske vjere, kršćani i židovi. Međusobno su živjeli ponekad u boljim suživotom, a ponekad u lošijim odnosima, zajedno opstajući u teškim političkim, društvenim, ali i klimatskim uvjetima Travnika.

Travničani su u ovom romanu tipični predstavnici Istoka, sa svojom kulturom, načinom života i običajima. Francuski konzul je, s druge strane, predstavnik Zapada. On je promatrač jednog novog načina života, s kojim se do sada nije susretao niti ga imalo poznaje. Pisac nam priča o Travničkom životu ponekad iz Davillove subjektivne perspektive, a ponekad iz objektivne perspektive pripovjedača, naglašavajući tako razliku između istočnjačkih i zapadnih kultura, Upravo taj "sudar" kultura glavna je tema ovog romana.

Iako Travnička kronika provodi glavnu priču o konzulima i njihovom životu u Travniku, ona je prožeta mnoštvom priča o Travničkim ljudima i događajima.

Roman obiluje povijesnim pričama, koje služe kako bismo bolje razumjeli sadašnju radnju i likove, jer upravo su povijesni događaji oni koji su utjecali na sadašnje (političke) prilike, a sadašnje prilike one koje utječu na živote glavnih i sporednih junaka priče.

Andrić koristi svoje likove kako bi pričao priču o ljudima općenito, o njihovoj prirodi i vrstama karaktera, naglašavajući kako je svaki čovjek, sa svojom sudbinom, zapravo žrtva okolnosti i vlastite prirode.

Travnička kronika, osim povijesnih priča, sadrži i priče o određenim individualcima. Osim priča o glavnim likovima, susrećemo se s mnogo kratkih pričica o sporednim likovima, likovima koji se samo usputno i jednokratno pojavljuju u romanu. One, iako se ponekad čine kao posve zasebne, ipak grade jednu širu sliko o Travničkom životu i općenito vremenu s početka 19. stoljeća.

Roman je pisan realistički, ali ipak mu ne manjka slikovitosti, lijepog izraza i jednostavnog pripovijedanja koje je odlika svih Andrićevih romana.

Kratak sadržaj - 1807. godine, u skladu s političkim prilikama, u Travnik dolazi prvi predstavnik zapadnog svijeta, francuski konzul Jean Daville. Odmah pri dolasku primjećuje surovost mjesta u koje je došao, posve različitog od civiliziranosti njegove domovine.

U goste ga prima turski vezir Mehmed-paša, u kojem Daville pronađe prijatelja, zaštitnika i dobrog sugovornika sličnih stavova. Mehmed-paša šalje Davillu svog slugu Davnu, ljekara i savjetnika, da mu bude tumač i prevoditelj, pošto nitko drugi nije imao dovoljno znanja kako bi obavljao tu funkciju. Daville nije baš oduševljen Davnom, a postaje posebno oprezan nakon što shvati da je Davna pomogao Mehmed-paši počiniti ubojstvo kapidžibaše, starješine dvorjana, koji je došao u Travnik smijeniti Mehmed-pašu s mjesta vezira. To je prvi pravi Davillov susret sa surovošću ovog kraja.

Daville postaje nemiran u Travniku, pogotovo zato što je u iščekivanju supruge koja treba doći iz Splita s tek novorođenim sinom. Nakon supruge, u Travnik mu dolazi i mladi Defose – školovani mladić koji mu treba pomoći u službi.

Iako zadovoljan što je dobio za pomoćnika čovjeka iz svog kraja, Daville ubrzo shvaća da s njim nema ništa zajedničko. Defose je mlad i znatiželjan, posve drugačiji čovjek od Davilla, odrastao u sasvim drugačijem režimo. Oni ne samo da su razdvojeni u svakom mišljenju, nego Daville ne može i ne želi uopće razmotriti Defoseove stavove kao ispravne, pripisujući njegove stavove mladosti i neznanju.

Ubrzo u Travnik dolazi i austrijski konzul, fon Miterer. Iako je on čovjek u mnogočemu sličan Davillu, on u njemu vidi protivnika. Pošto su u to doba Francuska i Austrija bile u zategnutim odnosima, takav se odnos prenio i na njih dvojicu. Ali vrlo brzo shvate da su zapravo vrlo slični.

Obojica učeni i kulturni ljudi sa zapada, zatočeni u malom i neprijatnom mjestu poput Travnika. Njihov odnos mijenjao se u skladu s promjenom politike Francuske i Austrije. Ako su te dvije države bile u savezničkim odnosima, fon Miterer i Daville su bili blagonakloni jedno drugome, ako bi se odnosi Francuske i Austrije zaoštrili, zaoštrio bi se i odnos dvojice konzula. S austrijski konzulom u Travnik je došla i njegova supruga.

Gđa fon Miterer bila je hirovita, emocionalno nestabilna žena, koja se jednako oduševljavala posve nebitnim sitnicama, koliko bi je te iste sitnice znale dovoditi do ludila. Zanosila se posve nebitnim stvarima, poput krunidbe kraljeva i slično, ali nije imala interesa ni za što praktično i blisko stvarnom životu. Često je plakala i nagovarala muža da odu iz Travnika, priređujući mu dramatične scene, koje su njemu zapravo bile najveći problem u novoj zemlji.

Šok za Davilla dogodio se kad je smijenjen Mehmed-paša, njegov jedini prijatelj u Travniku. Na njegovo mjesto vezira došao Ibrahim-paša. Ibrahim-paša je odmah pokazao moć Turskog carstva, istresavši pred dvojicom konzula vreću ušiju i ostalih dijelova tijela nedavno ubijenih neprijatelja. Iako surov, Ibrahim-paša je bio u dobrim odnosima s Davillom.

Dok se Daville bavio politikom, gđa. Daville bavila se kućanskim poslovima, za koje je unajmila kršćanke i židovke Travnika. Pa se tako u jednu od njih, Jelku, zagledao "mladi konzul" Defose. Počeo je pričati s Jelkom nasamo, te su njih dvoje jednom prilikom otišli u šumu kako bi se prvi puta prepustili ljubavi, ali je ona, preplašena od govorkanja sela, molila Defosea da je pusti i da joj ne učini grijeh. On to i učini, ostavši iznenađen plahom, ali i hirovitom prirodom bosanskih žena.

Svakidašnjicu u francuskom konzulatu prekinula je bolest konzulova trogodišnjeg sina. Pošto su svi ljekari i travari u Travniku bili nedovoljno sposobni i učeni, Daville je sina odlučio odvesti u Sinj kod francuskog liječnika. Tek što su krenuli, sin mu je umro na rukama. Gđa Daville bila je shrvana. Prvi puta kada je izašla među ljude bilo je za Božić, na ručak kod fon Mitererovih. Na tom ručku bolje su se upoznali Defose i gđa fon Miterer, dogovorivši se za jahanje čim se snijeg otopi. Defose je to shvatio kao priliku za romansu, jer je gđa Ana Marija otvoreno očijukala, sastajući se s njim svako jutro na jahanju. Ali kad ju je on jednom prilikom pokušo poljubiti, odgurnula ga je, pobjegla, te kasnije – u još jednom histeričnom napadu – zahtijevala od muža da odu iz Travnika.

U Travnik dolazi ratno stanje. Novi vezir odlazi u Srbiju u rat protiv Rusa. Istovremeno se u Travniku događaju progoni, mučenja i ubojstva svih onih za koje narod smatra da su neprijatelji. Te dane oba konzula provode u svojim kućama, ne usuđujući se suprotstaviti Travničanima niti se miješati u njihove poslove. To traje dok se grad nije zadovoljio nasilja i onda je opet nastupio mir.

U vrijeme mira, rodila se Davillu kćer. Svi su bili uzbuđeni oko novog djeteta, pa je cijeli Travnik prepričavao zgode, počevši od smrti Davillovog sina, nove trudnoće i napokon poroda. Ovaj događaj kao da je pomirio odnose između Travničana i konzulata, jer su napokon pričali o njima s odobravanjem.

Za to vrijeme gđa fon Miterer oduševljavala se događajima pred vjenčanje Napoleona i njegove zaručnice. Vrijeme mira donijelo je i neke promjene. Austrija je napokon, nakon toliko molbi, odlučila smijeniti fon Miterera s mjesta konzula u Travniku i na njegovo mjesto poslati mladog potpukovnika fon Paulicha. To je izazvalo nove probleme s gđom fon Miterer, koja je, iako je htjela otići iz Travnika, odjednom počela patiti zbog odlaska. Osim toga, ona je primijetila naočitost novog konzula. Svojim ga je uobičajenim ponašanjem i koketiranjem pokušala zavesti, ali on je ostao hladan, potpuno nezainteresiran, što je kod Ane Marije izazvalo nove izljeve bijesa.

Trezvena hladnoća novog konzula nije odgovarala ni Davillu. Misleći da je u njemu napokon pronašao sugovornika za priče o umjetnosti, povijesti i političke prilike, razočarao se vidjevši da fon Paulich svakoj temi pristupa racionalno, s puno znanja, ali bez imalo emocija.

Novi konzul nije odgovarao ni Nikoli Roti – bivšem tumaču fon Miterera. Ozbiljnost i nepoljuljana samouvjerenost fon Paulicha smetala je samodopadnome Roti i zato mu se ovaj pokušavao suprotstaviti. Fon Paulich to nije podnosio, pa ga je opomenuo da će, ako ne bude slušao njegove naredbe, biti otjeran s konzulskog dvora. Bijes i nezadovoljstvo bujali su u Roti. Zbog toga se iskaljivao na posluzi i ostali ukućanima, sve dok u jednom trenutku nije zaprijetio i samom konzulu. Tada ga je konzul otjerao s dvora, zaprijetivši mu suđenjem i kaznom.

Tu je uskočio Davna, nagovorivši Davilla da Roti da zaštitu Francuskog konzulata. To je dovelo do pooštravanja odnosa između dva konzula, sve dok obojica nisu popustila, pustivši Rotu da slobodno živi u Travniku. Rota se zbog svoje nesreće odao porocima i postao propalica. Jednom prilikom je pokušao nagovoriti von Paulichevu kuharicu da ga otruje, ali je ova sve razotkrila fra Ivi. Rota je tada zauvijek protjeran iz Travnika.

Ubrzo u Europu dolazi još jedan rat. Napoleon ide na Rusiju, a ratovanje Francuske odražava se i na Davilla. Muče ga brige i strahovi vezani uz rat, pogotovo jer je u to doba kroz Travnik počelo prolaziti mnogo stranaca za koje je Daville sumnjao da bi mogli biti engleski špijuni. S druge strane, u Travnik je došla i teška zima. Donijela je glad mještanima, pa oba konzulata pokušavaju dijeliti hranu potrebitima. Sve te nedaće donijele su Davillu brige, a s brigama su došle i bolesti.

Nakon zime, u Travnik je došao novi vezir – Ali-paša. On je odmah počeo uvoditi red u Travnik. Pohapsio je sve židove i fratre kako bi se nad njima sprovelo ispitivanje, a svi kriminalci, koliko god sitni bili, poubijani su. Novi vezir odlučio je ići u rat u Srbiju, pa je pokupio svu hranu i ostale potrepštine iz Travnika, ostavivši svoje građane u gladi i oskudici. Bilo je to teško vrijeme za Travnik.

Austrija i Francuska su također zaratile jedna protiv druge. Beograd je pao pod Turke, a Napoleon počeo gubiti svoje bitke. 1814. godine počeli su se odbrojavati posljednji dani Davillove obitelji u Travniku. Napoleon je izgubio rat, a između Austrije i Francuske opet je zavladao mir. Turski vezir je odlučio ukinuti francuski konzulat u Travniku, pa se Daville počeo spremati za odlazak. On se opraštao s važnim ljudima – fratrima, fon Paulichem, vezirom i židovima, dok je gđa Daville pakirala sve njihove stvari i planirala život u Francuskoj.

Nakon odlaska, a sedam godina nakon prvog dolaska konzula, Travničani su shvatili da boravak zapadnjačkih konzula u njihovom gradu zapravo nije ništa loše donio. Ne ono što su predviđali, a naročito ne ono čega su se bojali.

Likovi - Jean Daville, des Fosses (Defose), fon Miterer, Davna, gđa. Daville, Ana Marija fon Miterer, Mehmed- paša, Ibrahim- paša, fon Paulich, fra Luka, fra Ivo, Kolonja, Travničani....

Jean Daville – jedan je od glavnih junaka ovog romana. On dolazi u Travnik iz jednog posve drugačijeg svijeta i potpuno je šokiran Istokom, njegovim ljudima, običajima i načinima života. Daville je visoko školovan, iz dobrog društva, navikao na kulturu, umjetnost, gospodstvo, određen red i pravila, pa ostaje potpuno zbunjen i neprilagođen unutar Travničkog načina života. Život u Travniku teško mu pada upravo zbog surovosti tog mjesta, loše klime i još gorih ljudi. Daville je čovjek koji ulazi u četrdesete godine, a već se osjeća starim. Živi prema visoko moralnim pravilima, a pošto nema previše širok pogled na svijet, svaka nemoralnost ga izbacuje iz takta. To se očituje tako što postaje nervozan, ozbiljan, potišten i melankoličan. Teško se nosi s ljudima različitog mišljenja, koje u jednu ruku pokušava opravdati, a u drugu ga uznemiruju njihovi drugačiji pogledi na svijet. Daville sebe smatra pjesnikom, ali kao u gotovo svemu – i u pjesništvu je prosječan. Mukotrpno radi na epu o Aleksandru Velikom, ali to čini gotovo mehanički, bez osjećaja za umjetnost. Daville je vječito u sukobu mišljenja – najprije s turskim vezirom, pa sa svojim pomoćnikom Defoseom, a onda i s austrijskim konzulom. Odnos s Defoseom je za Davillea posebno mučan, jer Defose predstavlja sve ono što Daville nije – mlad, pun života, znatiželjan, otvorenog uma i nemirnog duha. Među njima se vidi jasan generacijski jaz. Oni su apsolutne suprotnosti koji se, na Davillov očaj – nikako ne uspijevaju približiti.

Defose – Davillov pomoćnik, kojeg su Travničani prozvali "mladim konzulom". On je čovjek u dvadesetim godinama, pun života i interesa za upoznavanjem Travnika i travničkih ljudi, o kojima piše u svojoj knjizi o Bosni. Defose, iako na prvi pogled bezbrižan u vedrini svog duha i oštrini ima, također pati u Travniku. On je mlad čovjek koji žudi za velikim svijetom, životom u salonima, zabavama, ženama, a ništa od toga ne može dobiti u Travniku. Žudi za uzbudljivim životom, punim strasti i uzbuđenja, pa tu žudnju ublažava istraživanjem Travnika i razmatranjem njegovih ljudi i običaja. Defose je bolna rana Davilla, jer ga je Daville smatrao svojim učenikom, ali se pokazao kao mladić posve drugačijeg svjetonazora. On je liberalan, pun suosjećanja, opravdanja za Bosance i općenito ljude Istoka, za razliku od Davilla, koji smatra da su ti ljudi jednostavno po prirodi loši.

Fon Miterer – austrijski konzul koji je došao u Travnik sa svojom ženom i kćeri. On je čovjek koji predano i s ljubavlju obavlja posao koji mu je dodijeljen, a u uživanju ga ometa jedino histerija njegove žene. Obrazovao se u vojsci i kada je stekao status, odlučio se oženiti. Oženio je lijepu ženu, koju je volio i kojoj uvijek nastoji ugoditi, ali koja mu svojim ponašanjem i karakterom stvara toliko problema. Bez pogovora je gleda kako traži ljubav u drugim muškarcima, jer zna da će nakon razočarenja opet dotrčati njemu po utjehu. On je dobar čovjek, ali često rastrgan između posla i toga da ugodi svojoj ženi. Travnik brzo prihvati kao svoj dom, unatoč surovosti tog života, pa nerado traži preseljenje. U Davillu vidi svog protivnika, ali brzo s njima nalazi zajednički jezik, koji se uvijek tiče djece i obiteljskog života. Posebnu vezu stvara s Davillom nakon što su upoznali Ibrahim-pašu i njegovu surovu, ubilačku stranu.

Ana Marija fon Miterer – supruga je austrijskog konzula. On je lijepa i privlačna žena, ali posve histerična i emocionalno nestabilna. Lako se zanosi nebitnim stvarima i teško joj je ugoditi. Opravdanje za svoje ponašanje pronalazi u suludim hirovima kojima pridaje previše pozornosti, s puno dramatiziranja i uvijek bez mjere, a onda, kada joj dosade ili je iznevjere, pada u depresije, kaotična stanja plača i nervoze. Za to uvijek okrivljuje nekog drugog, a najviše svog muža. Ona je uvijek u potrazi za novim strastima u bilo kojem obliku. Voli maštati o ljubavi i zanositi se pogledima drugih muškaraca, ali je vrijeđa ako oni od nje zatraže tjelesnu ljubav, jednako koliko je vrijeđa i ako je ne primjećuju. Ona nema nikakvih vještina, osim prepričavanja tračeva. Ima kćer koju gotovo niti ne primjećuje, osim kada je koristi da bi njome manipulirala mužem, kako bi dobila što želi. Ne voli djecu, ne samo jer zahtijevaju brigu i ljubav koju ona ne može pružiti, već jer njima ne može manipulirati. U gđi Daville pokušava pronaći prijateljicu, ali gđa Daville je previše prizemna žena, s vlastitim problemima i bez volje da se bavi nebitnim stvarima.

Davna – ljekar, travar, ali ponajviše savjetnik vezira Mehmed-paše. Nakon dolaska francuskog konzula, odlazi njima na službu kao prevoditelj, tumač i savjetnik. Davna je rođen kao Talijan, izučavao je školu za ljekara i uvijek se nastojao probiti u više društvo. To što je cijeli život sluga, stvara u njemu gorčinu i zlobu. Bez pogovora će učiniti bilo što, što mu može donijeti korist. Kao i svaki čovjek tog tipa, pogotovo onaj koji dugo živi u Bosni i Travniku, lako se odaje porocima. Ali Davna ima sina, kojeg voli više od ičega na svijetu. Sam skrbi o njemu i upravo se zbog njega suzdržava da se ne preda zlu i da koliko može ostane pošten čovjek. Davna će za sina učiniti bilo što, bez obzira da li krajnje zlo i iznimno dobro. Upravo zbog njega je zadovoljno ušao u službu francuskog konzula, dodvoravajući mu se i čineći sve da stekne povjerenje i dobar glas. Stvarao je priliku da sina, uz Davillovu preporuku, pošalje na školovanje u Francusku. Sve to radi kako mu sin, za razliku od njega, ne bi morao nikad nikome biti sluga.

________________________________

Ivo Andrić je rođen 9. oktobra 1892. godine u Dolcu pored Travnika u tadašnjoj Austro - Ugarskoj. Matične knjige kažu da mu je otac bio Antun Andrić, školski poslužitelj, a mati Katarina Andrić (rođena Pejić) i da je kršten po rimokatoličkom obredu (Andrić se najveći deo svog života izjašnjavao kao Srbin). Detinjstvo je proveo u Višegradu gde je završio osnovnu školu. Andrić 1903. godine upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosansko - hercegovačku srednju školu, a slovensku književnost i istoriju studira na filozofskim fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu. U gimnazijskim danima Andrić je bio vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadao je  pokretu Mlada Bosna i bio je strastveni borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda od austrougarske vlasti. Svoju prvu pesmu U sumrak objavio je 1911. godine u Bosanskoj vili. Naredne godine započeo je studije na Mudroslovnom (filozofskom) fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Školovanje je nastavio u Beču, a potom u Krakovu gde ga zatiče Prvi svetski rat.

Po izbijanju rata vraća se u zemlju. Odmah po dolasku u Split, sredinom jula, austrijska policija ga hapsi i odvodi u Šibenik, a potom u mariborsku tamnicu u kojoj će, kao politički zatvorenik, ostati do marta 1915. godine. Među zidovima mariborske tamnice, u mraku samice, "ponižen do skota", Andrić intenzivno piše pesme u prozi. Po izlasku sa robije, ondašnje vlasti određuju Andriću kućni pritvor u Ovčarevu i Zenici u kojem ostaje sve do leta 1917. godine. Andrić je imao veoma uspešnu diplomatsku karijeru: godine 1920. postavljen je za činovnika u poslanstvu u Vatikanu, a potom je radio kao diplomata u konzulatima u Bukureštu, Trstu i Gracu. U to vreme objavio je zbirku pesama u prozi Nemiri - pripovetke Ćorkan i Švabica, Mustafa Madžar, Ljubav u kasabi zatim se ređaju Put Alije Đerzeleza i Pripovetke.

U junu 1924. godine u Gracu je odbranio doktorsku tezu Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine. Tokom 1927. godine radio je u konzulatima u Marseju i Parizu, a naredne godine u poslanstvu u Madridu. Iste godine objavljena je njegova pripovetka Most na Žepi. Od 1930. do 1933. godine bio je sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda u Ženevi. U to vreme objavio je prvi deo triptiha Jelena, žena koje nema.

Godine 1954. postao je član Komunističke partije Jugoslavije i prvi predsednik Saveza književnika Jugoslavije. Prvi je potpisao Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. Te godine štampao je u Matici srpskoj roman Prokleta avlija. Pisao je i eseje o Njegošu, Goji itd. Poslije drugog svjetskog rata Andrić objavljuje svoja najzrelija djela: Gospođica, Travnička kronika i Na Drini ćuprija te nekoliko knjiga pripovijedaka u kojima se pored starih i već objavljenih sukcesivno pojavljuju nove. Ivo Andrić je pisac velikog zamaha. Iako je po osnovnoj koncepciji realist, on se ne zadovoljava isključivo realističkim slikanjem, nego mu ono služi samo kao sredstvo da mirno i kontorlirano istakne u naoko običnim zbivanjima njihovu fantastiku i simboliku.

Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1961. zbog svog celokupnog dotadašnjeg rada "o istoriji jednog naroda", prvenstveno za roman Na Drini ćuprija (1945).

Dobrica Ćosić u svojoj knjizi Piščevi zapisi 1969 - 1980. prepričava, na sto osamdeset šestoj stranici, svoj "poslednji značajniji razgovor" sa Andrićem i citira ga: - U Bosni vam je sada, Dobrice, ono što je pokojni Kalaj snevao, a nije kao diplomata smeo da izgovori. U Bosni pobeđuje Bošnjaštvo. Staro, a mlado. I neka da Bog da moja noga više nikad ne kroči preko Drine... Inače, upravo je Ivo Andrić predložio Ćosića za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti 1970. godine. Ivo Andrić je umro 13. marta 1975. godine u Beogradu.

Ivo Andrić - Anikina vremena 

Ivo Andrić - Aska i vuk 

Ivo Andrić - Bog izbija kao svjetlo

Ivo Andrić - Ćorkan i Švabica

Ivo Andrić - Ex Ponto

Ivo Andrić - Govor povodom dodele Nobelove nagrade

Ivo Andrić - Jelena, žena koje nema

Ivo Andrić - Knez sa tužnim očima

Ivo Andrić - Kosa

Ivo Andrić - Ljubav u kasabi

Ivo Andrić - Most na Žepi

Ivo Andrić - Mustafa Madžar

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija

Ivo Andrić - Poimam i shvaćam

Ivo Andrić - Priča o vezirovom slonu

Ivo Andrić - Pripovetke

Ivo Andrić - Pripovetke za decu 

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija - seminarski rad

Ivo Andrić - Put Alije Đerzeleza

Ivo Andrić - Razgovor sa Gojom

Ivo Andrić - Smrt u Sinanovoj tekiji

Ivo Andrić - U musafirhani

Ivo Andrić - U zavadi sa svetom

Ivo Andrić - Žeđ