William Shakespeare - Hamlet lektira

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet

Viljem Šekspir - Hamlet

 

Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao duh bivšeg danskog kralja. Vrlo su bili začuđeni i odlučili da samo Hamletu priopće taj događaj. Sljedećeg puta Hamlet je također bio na straži, duh oca otkrio mu je da ga je Klaudije otrovao. Hamlet nije mogao vjerovati te se zakleo da će osvetiti njegovu smrt. U to vrijeme kralj i kraljica su slavili svoj novi brak, ali Hamlet nije mogao podnijeti bol i očaj pa se nije pojavio. Kad su došli glumci koji su trebali zabaviti goste neočekivano se pojavio Hamlet. Glumci su prikazivali dramu u kojoj je kralj bio prevaren i otrovan, a to je Hamlet iskoristio i riječima napao kralja. Nitko mu nije vjerovao i svi su govorili da nemože podnijeti smrt oca. Hamlet je bio zaljubljen u Ofeliju, Polonijevu kćer i svi su se nadali svadbi. Jednim slučajem majka je pozvala Hamleta na razgovor, a iza zavjese se nalazio Polonije kojeg je Hamlet zabunom ubio. Zbog sigurnosti kralj ga šalje u Englesku, ali se on nenadano vraća, no u međuvremenu se Ofelija utopila. Zbog nje dolazi do sukoba između Laerta i Hamleta, a kralj predlaže međusobnu borbu. Oni započnu mačevanje, ali su oštrice bile namazane otrovom što oni nisu znali. Kada je kralj predložio da nazdrave oni nisu pristali, pa je kraljica popila vrč i umrla, a Hamlet je nato probo Klaudija koji im je priznao da su oštrice otrovane. Opraštaju se od života i zaajedno umiru, a Horacije i Osric gledaju mrtve. Tada se začuje buka koja je bila posvećena Fortinbrasu jer se vratio kao pobijednik iz Poljske. Na kraju svi odlaze i iznose mrtva tijela te se čuje pucanje topova u čast mrtvih.

 

Mesto radnje - Danska, uglavnom kraljevski dvorac Helsingör, njegov enterijer i eksterijer

 

Tema dijela - Hamletova osveta

 

Jezik i stil - Po vrsti ovo delo je drama i to tragedija u pet činova, delo je pisano u stihu

 

Vreme radnje - oko 1600. godine

 

Ideja

Znaš da je prirodno - što živi mora umrijet
I kroz taj smrtni život proteći u vječnost.

 

KRATAK SADRŽAJ
PRVI ČIN

 

1. prizor:
Elsinor, terasa pred dvorcem.
Bernardo, Horacije i Marcelo sad su na straži. Brine ih je li se opet pojavilo "ono", a pod tim misle na duha koji se pojavio sinoć oko jedan sat poslije ponoći. Usred njihova se razgovora pojavljuje taj isti duh nalik na pokojnog danskog kralja Hamleta. Oni ga pokušaše upitati nešto, no duh iščezne.
Horacije kaže kako je duh stvarno nalik na mrtvog kralja, te da je to sigurno znak da će Dansku snaći neka nesreća. Priča im kako je kralj Hamlet u borbi ubio norveškog kralja Fortinbrasa te tako dobio sve njegove zemlje, a sad se Fortinbras mlađi želi osvetiti za sve to i dobiti natrag očeve zemlje. To je razlog što je Danska na oprezu i ima mnogo straže. Zato sigurno i dolazi Hamletov duh. Tako su se i pred sam Cezarov pad otvorili grobovi, mrtvaci poizlazili, pojavio se komet vatrena repa i pomrčina zavlada svijetom. Uto se vraća duh. Trojica ga htjedoše zadržati, no pijetao kukurikne, pukne zora i duh nestane. Horacije, Marcelo i Bernardo složiše se da će o svemu tome izvijestiti kraljevića Hamleta.

 

2. prizor:
Svečana dvorana u dvorcu. Ulaze kralj, kraljica, Hamlet, Polonije, Laert, Voltimand, Kornelije, lordovi i pratnja.
Kralj Klaudije šalje Kornelija i Voltimanda u Norvešku da sadašnjem kralju, Fortinbrasovu stricu, jave sve što mladi Fortinbras namjerava učiniti u Danskoj jer Klaudije zna da se norveški kralj neće složiti s mladićevom osvetom. Kornelije i Voltimand odlaze. Tad Laert moli kralja da mu dopusti povratak u Francusku, a kralj mu kaže neka ide ako želi. Nakon toga kralj se obrati kraljeviću Hamletu riječima:

 

- Sada, dragi Hamlete, Naš rođače i sine -na što Hamlet odgovori u sebi: -Više no, sinovac, manje nego sin.

 

Kraljica govori Hamletu da bi se trebao bolje odnositi prema kralju. Hamlet tad iskazuje svoju tugu zbog gubitka oca:

 

Jer nikad ne može

Prikazati me vjerno, draga majko,

Ni mrki ovaj plašt, ni obično

Odijelo crne boje svečane,

Ni uzdisanje stegnutoga daha,

Ni obilna mi rijeka u oku,

Ni pokunjeno držanje u licu,

Ni drugo ništa, što je sjen i vid

I slika bola. To je, što se čini,

Jer čovjek može svu tu napravu

I glumiti. Al u meni je nešto,

Od naprave što više znači te,

Jer samo slika tuge to je sve.

 

Želi se vratiti u Wittenberg, no kralj i kraljica ne slažu se s tim. Svi odlaze osim Hamleta. On je bijesan što je Klaudije, njegov stric, preuzeo očevo prijestolje i oženio se njegovom majkom ubrzo nakon sprovoda. Ogorčen je na majku što je tako brzo zaboravila oca.

 

Kratki mjesec!

Još prije nego što je cipele

Iznosila, u kojima je išla

Za mrtvim tijelom bijednoga mi oca,

U suzama ko Nioba! Da, ona,

Baš ona - Bože! Zvijer bez razuma bi

Žalostila se duže - pošla je

Za moga strica, brata oca mog,

Što nije više nalik na nj no ja

Na Herkula! Za mjesec dana! Prije

No sol je suza lažnih prestala

Crvenit oči njene otekle,

Već udala se.

 

Dolaze mu Horacije, Bernardo i Marcelo reći o pojavi kraljeva duha. Horacije mu priča. Hamlet priznaje da je to vrlo čudno, no želi i on vidjeti očeva duha i razgovarati s njima. Smatra da će sad otkriti tko mu je ubio oca.

 

3. prizor:
Polonijeva kuća, razgovaraju Laert i Ofelija. Opraštaju se prije Laertova odlaska. Budući da Laert ne voli Hamleta, upozorava Ofeliju da ne vjeruje u Hamletovu ljubav, a ona mu kaže da će ga poslušati i biti na oprezu. Dolazi Polonije. Govori Laertu da krene na brod jer će zakasniti, a i sluge ga već čekaju. Laert se oprašta s njima i odlazi. Polonije tad ispituje Ofeliju o sastancima s Hamletom te ju opominje da se ponaša časno. Ofelija govori kako joj je Hamlet iskazivao naklonost, a Polonije joj govori neka bude malo nepristupačnija.

 

Ja neću da od ovoga trenutka

Sramotiš ma i jedan prosti čas

U razgovoru s Hamletom.

Zapovijedam ti - pazi na to! Idi

Sad svojim poslom.

 

4. prizor:
Terasa. Ulaze Hamlet, Horacije i Marcelo. Čekaju duha. Iz dvorca se čuju trube i top. Hamlet kaže kako to kralj luduje i nazdravlja. Hamletu se to gadi jer ih zbog takvih stvari drugi narodi nazivaju svinjama i pijancima. Dolazi duh. Hamlet je uplašen, a duh mu pokazuje neka ga slijedi. Horacije mu govori neka ne ide, no Hamlet želi razgovarati s očevim duhom. Duh i Hamlet odlaze, a Horacije i Marcelo krenu za njima, sumnjaju da "u državi je Danskoj nešto trulo".

 

5. prizor:
Hamlet i duh dolaze na zabačeniji dio terase i duh mu poče pričati. Kaže da je on duh njegova oca te mu dolazi reći da osveti njegovo ubojstvo. Hamlet je iznenađen što duh govori o ubojstvu. Duh kaže kako je razglašeno da ga je ugrizla zmija dok je spavao u vrtu, no prava je istina da ga je ubio onaj koji sad nosi njegovu krunu. Klaudije ga je ubio tako što mu je ulio sok otrovna bilja u uho. Taj mu je otrov vrlo brzo ušao u krv, prošao cijelim tijelom i usmrtio ga. Stoga traži od Hamleta da ne dopusti da se Klaudije izvuče s tim zločinom. Duh nestane.
Hamlet je bijesan. Dolaze Horacije i Marcelo, traže od Hamleta da i mispriča što mu je duh rekao, no on im ne želi reći, ali traži od njih da se zakunu da nikom neće reći za duha. I duh im iz dubina govori neka se zakunu. Oni to učine, te svi skupa odlaze.

 

DRUGI ČIN

 

1. prizor:
Polonije i Rejnaldo razgovaraju u Polonijevoj kući. Polonije šalje Rejnalda za Laertom, da ga prati i raspita se o njegovu ponašanju, a kasnije neka mu da novce i pismo. Rejnaldo odlazi, a ulazi Ofelija. Govori da je preplašena jer misli da je Hamlet poludio od ljubavi, tj. od toga što ga Ofelija odbija. Polonije se slaže da je sigurno zato poludio i zato idu to reći kralju i kraljici.

 

2. prizor:
U međuvremenu, u dvorani kralj i kraljica dočekuju Rosencrantza i Guildensterna. Kralj ih je pozvao zbog Hamletova ponašanja. Budući da su ta dvojica Hamletovi prijatelji, kralj misli da će im Hamlet odati zašto se tako čudno ponaša. I kraljica ih moli neka saznaju to. Guildenstern i Rosencrantz odlaze, a ulazi Polonije. Polonije kaže da je našao razlog Hamletova ludila, no kraljica sumnja da postoji neki drugi razlog osim gubitka oca i njezina novog braka. Klaudije kaže neka mu prvo poslanici dođu reći što je bilo u Norveškoj, pa će onda poslušati njega.
Poslanik Voltimand izvješćuje kako je norveški kralj zabranio Fortinbrasu mlađem da ikad pokuša započeti rat protiv Danske, te da norveški kralj traži dopuštenje da prođe kroz Dansku u svom pohodu protiv Poljske. Kralj je zadovoljan izvještajem, te Voltimand i Kornelije odlaze.

 

Tad Polonije dobije riječ. On im čita Hamletovo pismo ofeliji kako bi ih uvjerio da je Hamlet lud od ljubavi jer ga je Ofelija odbila zato što je poštena i časna žena. Polonije je smislio kako će namjestiti susret Hamleta i Ofelije, a on i kralj će biti iza zastora i slušati njihov razgovor.
Kralj i kraljica tad odlaze, a nailazi Hamlet čitajući neku knjigu. Polonije mu se obrati pitajući ga kako je i prepoznaje li ga. Hamlet kaže da je dobro, a misli da je Polonije ribar. Hamlet se pravi lud i namjerno daje Poloniju zbunjujuće odgovore, te zato Polonije ubrzo ode. Hamletu dolaze Rosencrantz i Guildenstern. I njima Hamlet daje čudne odgovore jer im ne želi ništa otkriti iako su mu prijatelji. Rosencrantz govori kako su na putu u dvorac naišli na neke glumce koji dolaze ponuditi svoje usluge. Hamlet ih s radošću prima. Nakon kratka razgovora s glumcima, svi odlaze i Hamlet ostaje sam. On smišlja kako će uz pomoć glumaca i predstave natjerati kralja da prizna ubojstvo njegova oca.

 

Ja hoću stvarnije

Da imam razloge - i zato valja

U glumi ščepat savjest grešnog kralja.

 

TREĆI ČIN

 

1. prizor:
Razgovaraju u dvorcu kralj, kraljica, Polonije, Ofelija, Rosencrantz i Guildenstern. Dvojica posljednjih govore kako je razgovor s Hamletom dobro prošao, no ipak im Hamlet nije dao odgovore koje su tražili. Kralj im govori neka i dalje pokušavaju, nakon čega Rosencrantz i Guildenstern odlaze.
Kralj govori kraljici neka i ona ode jer su oni pripremili susret Hamleta s Ofelijom, a on i Polonije će skriveni slušati njihov razgovor. Kraljica se složi i ode. Ofelija će tobože čitati neku knjigu, a kralj i Polonije će se skriti iza zastora. Dolazi Hamlet vodeći svoj monolog:

 

Bit il ne bit – to je pitanje!

Je l' dičnije sve strelice i metke

Silovite sudbine u srcu

Podnositi il zgrabit oružje,

Oduprijet se i moru jada kraj

Učinit? Umrijet - usnut, ništa više!

I usnuvši dokončat srca bol

I prirodnih još tisuć' potresa,

Što baština su tijelu. To je kraj,

Da živo ga poželiš: umrijeti

I usnut! Usnut, pa i snivat možda!

 

Naiđe na Ofeliju. Dugo se nisu vidjeli. Iako Ofelija govori da će mu vratiti poklone koje joj je dao, Hamlet tvrdi da joj nikad ništa nije dao. Nadodaje i to da ju je nekad volio, no zatim kaže da ju uopće nije volio. Govori joj neka ide u samostan, neka njemu ne vjeruje ništa; nijednom muškarcu ne treba vjerovati jer su svi nitkovi. Govori joj: - Ako se budeš udavala, dat ću ti ovu kletvu kao miraz. Bila ti čista kao led i bijela kao snijeg, kleveti nećeš uteći. Idi u samostan - Idi, zbogom. (Hoda gore - dolje) Ili ako hoćeš svakako da se udaš, pođi za budalu, jer pametni ljudi znaju predobro, kakve vi nakaze od njih pravite. U samostan -  idi, i to brzo. Zbogom!. Hamlet odlazi, ostavlja zaprepaštenu Ofeliju. Prilaze joj kralj i Polonije. Kralj govori da mu Hamletovo ponašanje ne izgleda kao ludost, no ipak je Hamlet vrlo opasan. No Polonije i dalje smatra da je Hamlet lud zbog neuzvraćene ljubavi. Predlaže da kraljica pokuša "izvući" nešto iz Hamleta nakon predstave, a on će se skriti i slušati taj razgovor. Kralj se složi:

 

Da, tako neka bude

jer mahnitost u velikoga svijeta

Bez paske sama ne smije da šeta.

 

2. prizor:
Hamlet se dogovara s glumcima. Napisao je jedan dio predstave i želi da ga glumci izvedu kako bi kralja uhvatio u zamku. Glumci poslušaše i odu se pripremiti za predstavu. Dolazi Horacije. Hamlet mu govori da je on najpravedniji čovjek kojeg zna i stoga mu priča kako je u predstavu ubacio scenu koja je vrlo slična okolnostima u kojima je ubijen njegov otac. Stoga traži od Horacija da promatra kralja za vrijeme te scene, da vidi hoće li kralj bilo kako odati svoj grijeh. Horacije pristane, a Hamlet kaže:

- Evo dolaze, na glumu. Sada moram biti lud.
Svi ulaze u dvoranu kako bi gledali predstavu. Hamlet ode sjesti kod Ofelijinih nogu te nasloni glavu na Ofelijine noge dajući pritom perverzne komentare poput:

- To je lijepa misao, ležati između djevojačkih nogu.

 

Počela je predstava. Glumci glume kralja i kraljicu koji se zaklinju na vječnu ljubav. Tad na scenu dolazi treća osoba, Lukijan, koji usnulom kralju ulijeva otrov u uho. Kralj Klaudije naglo ustaje i odlazi s predstave. Izlaze za njim svi osim Hamleta i Horacija. Slažu se da je Klaudije sumnjiv zbog odlaska s predstave baš tijekom prizora trovanja. Dolaze im Guildenstern i Rosencrantz. Žele opet izvući odgovore iz Hamleta, no on i dalje šuti o svemu tome. Hamlet pita Guildensterna zna li svirati frulu. Nakon što Guildenstern kaže da ne zna, Hamlet ga pita zašto onda pokušava svirati na njemu, saznati njegove tajne. - Nazovite me kakvim god glazbalom - rasrditi me možete, ali ne možete na meni svirati. Dolazi Polonije i govori Hamletu da ga majka želi vidjeti, pa Hamlet odlazi k njoj.

 

3. prizor:
U dvorani kralj razgovara s Rosencrantzom i Guildensternom. Kralj im govori da ne voli Hamleta, da je opasan i da ga treba poslati u Englesku, a njih će dvojicu poslati za njim.

 

Molim vas,

Požurite se na svoj hitri put,

Da zapnemo u verige taj strah,

Što sada odveć slobodno se kreće.

 

Rosencrantz i Guildenstern odlaze, a dolazi Polonije reći kralju da je Hamlet krenuo k majci, a da će se on (Polonije) skriti iza zastora i slušati razgovor. Nakon tog priopćenja Polonije odlazi. Kralj ostaje sam.

 

Moj grijeh je gnusan, smrdi do neba

I kletva je na njemu prastara -

Umorstvo brata! Molit se ne mogu,

Ma da je živa želja mi i volja,

Jer namjeru mi jaku jača krivnja

Uništava...

 

Kralj klekne pokušavajući tražiti oprost za svoj zločin iako se ne kaje. Hamlet ga ugleda: - Gledaj, moli se! Ha, - sad je zgoda, sad bih mogao! I hoću, (trgne mač) pa nek ode u nebo!. No ipak neće ništa učiniti, pričekat će još na osvetu. Sad odlazi majci, a Klaudije ustajući reče: - O, riječ se diže, ali miso gmiže,a riječ bez misli teško k nebu stiže, nakon čega ode.

 

4. prizor:
Kraljičina soba, ulaze kraljica i Polonije. Polonije joj govori da će Hamlet sad doći, te se skrije iza zastora čuvši da je Hamlet pred vratima. Hamlet uđe k majci, a majka ga odmah počne prekoravati što je nepošten prema Klaudiju, svom poočimu i stricu. Hamlet ju ne želi slušati, nego ju vrijeđa. Ona se boji da će ju napasti, stoga poče glasno zapomagati. Zapomaganje se čuje i iza zastora. Hamlet izvuče mač i zarije ga u zastor ne znajući koga je ubio. Razveseli se kad pomisli da je možda ubio kralja Klaudija, no otkrije zastor i ugleda mrtvog Polonija.

 

O, jadna ludo ti, nametljiva

I nesmotrena, zbogom! Držah te

Za nekog većeg. Primi svoju kob.

 

I dalje Hamlet nastavlja vrijeđati svoju majku, što je tako brzo zaboravila njegova oca i udala se za smeće. Tad ulazi duh, a samo ga Hamlet vidi i razgovara s njim. Kraljica tad shvati da je Hamlet stvarno lud, ima priviđenja:

 

O, to je samo tvoga mozga stvor,

Jer ludost je u takvom stvaranju

Bestjelesnome vrlo vješta.

 

Hamlet se pozdravlja, želi otići,

 

(Pokazuje Polonijevo tijelo) Ja žalim ovoga

Gospodina - al htjela su nebesa

Da kazne mene njim, a njega mnome,

Te moram biti njima bič i sluga.

Sahranit ću ga sad i odgovarat

Za prijeku smrt, što zadadoh je njemu.

 

 

Zna da će uskoro morati otići u Englesku, kako mu je već odavno rečeno, a sad želi majci laku noć te odlazi vukući Polonijevo tijelo.

 

ČETVRTI ČIN

 

1. prizor:
U dvorani su kralj, kraljica, Guildenstern i Rosencrantz. Njih dvojica nakratko izađu kako bi kralj i kraljica razgovarali o Hamletovu sinoćnjem ponašanju. Kraljica kaže:

 

Lud

Ko more i ko vjetar, kad se hrvu

I nadmeću. U divljem ludilu

I čuvši, gdje se iza zavjese

Pomaklo nešto, trgao je mač

I viknuv: Parcov, parcov! - starca je

Umorio u ludoj opsjeni,

I ne znajući, tko je.

 

Vraćaju se Guildenstern i Rosencrantz te im kralj nalaže da nađu Hamleta i Polonijevo tijelo odnesu u kapelicu da se sahrani, a kralj i kraljica naći će rješenje kako kazniti Hamleta za zločin.

 

2. prizor:
Guildenstern i Rosencrantz nađu Hamleta. Ispituju ga gdje je Polonijevo tijelo, no Hamlet im ne želi ništa reći. Traži da ga odvedu kralju.

 

3. prizor:
Sva trojica dolaze pred kralja. Kralj pita Hamleta gdje je Polonije, a Hamlet odgovara da je na večeri, no ne večera on, nego njega večeraju. Kaže da je na nebu, a ako ga ne nađu tamo, onda će ga sigurno naći za mjesec dana, „kad budete uzlazili uza stepenice na trijem". Kralj šalje sluge da nađu Polonija, a Hamleta šalje na brod za Englesku. Guildensternu i Rosencrantzu naređuje da idu za njim i da se pobrinu da Hamlet još noćas ode. Svi odlaze, a kralj ostaje sam. Nada se da će Engleska ispuniti njegovu molbu.

 

Ti ne možeš s hladnim prezirom

Da dočekaš naš nalog vrhovni,

Što svećano u pismu zahtijeva

Od tebe brzu Hamletovu smrt.

Učini to nam ,kralju Engleske,

Jer on mi kao ljuta groznica

U krvi bjesni, a na tebi je,

Da izliječiš me.

 

4. prizor:
Ravnica u Danskoj. Ulazi Fortinbras s trupama u maršu. Govori kapetanu da pozdravi danskog kralja i zahvaljuje što im je dopustio da prođu kroz Dansku. Fortinbras s vojskom nastavi dalje, a naiđu Hamlet, Rosencrantz, Guildenstern i ostali. Hamlet pita kapetana kakva je to vojska, a kapetan kaže da je to norveška, Fortinbrasova vojska. Nakon kratka razgovora kapetan odlazi, a ubrzo i Hamlet i ostali.

 

5. prizor:
Soba u Elsinoru; ulaze kraljica, Horacije i jedan plemić. Plemić govori o Ofeliji, kako je poludjela nakon očeve smrti. Dovodi Ofeliju pred kraljicu. Ofelija pjeva neku svoju tužaljku koju nitko ne razumije. Dolazi i kralj, žali jadnu Ofeliju. Naređuje Horaciju neka pazi na nju. Začuje se vika, dolazi Laert bijesan kao ris. Želi znati što je s njegovim ocem, tko ga je ubio, želi se osvetiti očevu krvniku. Vraća se Ofelija. Laert je sretan što ju vidi, no tužan zbog njezina narušena psihičkog stanja zbog očeve smrti. Ofelija ode pjevajući i dalje svoje tužaljke. Laert kaže kako će naći krivca za očevu smrt i sestrinu bolest. Kralj se slaže:

 

I hoćete - a onda,

Kad saznate, gdje krivac jeste pravi,

Tek njemu ćete raditi o glavi.

 

6. prizor:
Horacija dolaze posjetiti neki mornari. Nose mu Hamletovo pismo u kojem piše kako su ga zarobili neki gusari, neka da kralju pismo koje mu šalje i neka što prije dođe k njemu (Hamletu). Kaže i kako mu mnogo toga mora ispričati o Rosencrantzu i Guildensternu koji su na putu u Englesku.
Nakon što je pročitao pismo, Horacije kaže mornarima neka ga odvedu do Hamleta.

 

7. prizor:
Kralj i Laert razgovaraju. Dogovaraju se oko Laertove osvete Hamletu za ubojstvo Polonija. Uto dođe glasnik noseći Hamletova pisma: jedno za kralja, jedno za kraljicu. Hamlet kralju u pismu najavljuje svoj sutrašnji dolazak. Laert jedva čeka da Hamlet dođe da ga može optužiti i osvetiti se. Kralj kaže Laertu da će on smisliti neki podvig kako bi laert mogao ubiti Hamleta. Laert se slaže da on bude oruđe za tu kaznu. Dogovorit će dvoboj između Laerta i Hamleta, mačevanje, pri čemu će Laertova oštrica biti premazana otrovnom mašću. Uto ulazi kraljica vičući da se Ofelija utopila. Sumnjaju na samoubojstvo, no ipak će srediti da ima kršćanski sprovod.

 

PETI ČIN

 

1. prizor:
Groblje. Dva grobara kopaju grob u koji će biti smještena Ofelija. Raspravljaju o tome kako je Ofelija počinila samoubojstvo; jedan od njih kaže da Ofelija sigurno ne bi imala kršćanski sprovod da nije bogata. Drugi grobar ode, a naiđu Hamlet i Horacije. Kad je prvi grobar iskopao neku lubanju, Hamlet poče filozofirati ugledavši ju. Kaže kako je ta lubanja nekad imala jezik i mogla je pjevati, a grobar ju tako nemarno baca na zemlju. Hamlet pita grobara za koga kopa grob, no on ne želi reći. Grobar priča kako je postao grobar baš na dan rođenja mladog Hamleta i dan kad je pokojni kralj Hamlet pobijedio Fortinbrasa.

 

Usred razgovora na groblje dolaze svećenici noseći Ofelijino tijelo, Laert, kralj i kraljica i ostali. Hamlet i Horacije se skriju. Svećenik objašnjava Laertu da će Ofelija imati kršćanski obred, no ipak joj neće biti pjevan requiem kao što se pjeva onima koji su preminuli u miru. Tad Hamlet shvati da je to Ofelijin sprovod. Laert u afektu skoči u grob, a tad prilazi Hamlet i isto to čini. Potuku se u grobu, no ubrzo ih razdvoje i izvuku otamo.

 

Hamlet bijesno odlazi, za njim Horacije, a kralj govori Laertu da će ubrzati svoj plan, a kraljici kaže neka pripazi na svog sina, te nadodaje:

 

Živ spomenik će dobit ovaj grob

I onda čeka mir nas blagi, lijepi,

A dotle neka strpljivost nas krijepi.

 

2. prizor:
Hamlet i Horacije razgovaraju u jednoj sobi u dvorcu. Hamlet priča kako je, dok je bio na brodu, našao pismo u kojem je naredba da ga ubiju, no on je promijenio poruku, napisao je da treba pogubiti one koji donesu to pismo. I tako su Guildenstern i Rosencrantz poginuli. Ulazi i Osric, nosi Hamletu kraljevu poruku o dvoboju i okladi. Kralj se kladi da će Hamlet pobijediti Laerta i zato želi da se dvoboj što prije održi. Dvoboj će trajati dok jedan od sudionika drugom ne zada dvanaest uspješnih udaraca. Dolazi plemić kojeg je poslao kralj pitati Hamleta je li spreman za dvoboj ili će ga odgoditi. Hamlet kaže da će doći sad te plemić odlazi reći to kralju. Horacije smatra da će Hamlet izgubiti okladu, no Hamlet ne misli tako. Neka bude što bude. Dolaze kralj, kraljica, Laert, Osric i ostali s mačevima i rukavicama. Donose i boce s vinom.

 

Hamlet i Laert bratski si pruže ruke. Uzimaju mačeve i spremaju se za borbu. Kralj je jednu čašu vina namijenio Hamletu, no Hamlet kaže da će kasnije popiti. Kralj je otrovao vino u toj čaši, a kraljica, ne znajući to, ispije vino. U žaru borbe Laert rani Hamleta, a zatim slučajno zamijene mačeve te Hamlet rani Laerta. Uto kraljica padne. Umirući reče da je vino bilo otrovano, te umre. Hamlet vidi da je izdan. I Laert pada. Viče Hamletu da je i on otrovan, ali mačem, i zato Hamlet uzme otrovani mač te probode kralja Klaudija. Hamlet ga natjera da popije malo onog otrovanog vina, te kral umre. Laert kaže:

 

Pravda ga je stigla,

Jer on je sam taj otrov smiješao.

- Oprostimo sad jedan drugome.

Pa niti moja ni mog oca smrt

Nek ne padne na tebe, Hamlete,

Ni tvoja na me!

 

... te umre. Hamlet mu oprosti te govori Horaciju da i on umire i neka Horacije ispriča svima njegovu priču. I Horacije htjede popiti otrov, no Hamlet mu uze čašu i baci na pod.

 

Začuje se dolazak Fortinbrasove vojske. Osric kaže da je Fortinbras pobijedio u Poljskoj. Hamlet kaže Horaciju neka ispriča sve Fortinbrasu, te nakon tih riječi Hamlet umre. Horacije je tužan:

 

Sad puca dično srce! - Laku noć,

Moj kraljeviću! Jata anđela

Uspavala te svojim pjesmama.

 

Fortinbras ulazi, želi vidjeti taj krvavi prizor koji ljudi spominju. Horacije mu kaže da će on svijetu ispričati što se ovdje dogodilo. Fortinbras se slaže s tim, te naređuje vojnicima da iznesu tijela.
Na kraju se čuje topovska paljba.

 

Likovi

Klaudije - Danski kralj

Hamlet - Sin pokojnog i sinovac sadašnjeg kralja

Polonije - Kraljev komornik i glavni državni tajnik

Horacije - Hamletov prijatelj

Laret - Polonijev sin

Kornelije - Danski poklisar u Norveškoj

Rosencrantz i Guildenstern - Nekadašnji Hamletovi prijatelji na sveučilištu

Osric - Smiješni dvoranin

Reynaldo - Polonijev sluga

Fortinbras - Norveški kraljević

Gertruda - Danska kraljica, Hamletova majka

Ofelija - Polonijeva kći

 

Analiza likova

Hamlet

Kraljević Hamlet ima trideset godina, i u tih trideset godina postoje dva razdoblja: prvo obuhvata godine njegovog života do definitivnog povratka iz Vitemberga, gdje je studirao (ovo razdoblje nije poetizovano u djelu, ali se da naslutiti na osnovu iskaza drugih o njemu); drugo razdoblje počinje od smrti oca pod dosta nejasnim okolnostima. Prema tome očeva smrt je prelomna tačka od dvostukog značaja: ona dijeli Hamletov život na onaj prije i onaj poslije i ona je žižno mjesto na kome se gradi cijeli konflikt u biću, povod za unutrašnju dilemu, za promjenu mišljenja o svijetu i čovjeku i osnovni razlog za tragičen ishod drame.

 

Hamlet je, nasuprot varvarskoj prirodi kralja Klaudija i dvorana, bio otmjenog duha. Znanje je sticao u Vitenbergu, na Luterovom univerzitetu. Ovaj duh je bogatio pozorišnim predstavama, čitanjem poezije, izučavanjem filozofije; bio je dobar mačevalac, odjevao se po modi , a odlikovali su ga i trezvenost, čistota, mladost i ljepota. Živeći na dvoru, okružen pažnjom i sjajem, o svijetu je nosio idealnu sliku. Bio je uvjeren da svijet počiva na besprijekornoj ravnoteži dobra i zla i da njegovom ustrojstvu nema šta da se doda niti oduzme. Vjerujući u harmoniju spoljašnjeg svijeta, i sam je osjećao zadovoljstvo, bezbrižnost , polet, neki unutrašnji sklad. U takvim okolnostima življenja, on nije znao za napor ovladavanja problemaima i nevoljama što ih običan život nudi, pa zato nije vježbao volju da se istrajava, brzo odlučuje i stupa u akciju. Njegova moć zapažanja i kritičkog promišljanja pojava, stvari i odnosa u društvu zaista su impresivni, ali je lišen nečeg drugog - praktičnih koraka i vještine snalaženja u okruženju koje nastanjuje licimjerje, brutalnost, zločini, nemoral, podaništvo i laž.

 

Prve Hamletove sumnje u istinu i ispravnost svijeta dolaze sa smrti njegovog oca pod još nerazjašnjenim okolnostima. Svijet i ljudi odjednom su mu se ukazali u svoj svojoj složenosti i nepredvidivosti: ljudi nisu ino za šta se izdaju, a svijet nije ono što mi mislimo da jeste. Počeo je da otkriva oko sebe egoizam, gramzivost, dvoličnost i nemoral. Hamletovo biće biva istraumatizovano u svojoj moralnoj čistoći, zatečenosti i nemoći da bilo šta učini. Dolazi do potpunog zaokreta u njemu: počinje povlačenje u sebe, promišljanje i sebe i ljudi oko sebe. Postaje introvertna ličnost: tajanstvena, nepristupačna i nepovjerljiva. On je sada onaj koji svijet posmatra iz prikrajka, sa nespokojstvom i velikim razočaranjem. I ukoliko više raste sumnja u istinitost očeve smrti, utoliko više jača predstava o vlastitoj suvišnosti u tom svijetu, utoliko je veći intenzitet drame u njegovoj duši.

 

Kad duh zatraži osvetu, Hamlet, pun mržnje prema kralju i kraljici izriče zakletvu da će osvetiti svog oca. Njegove predstave o svijetu, saznanjem da je ''vrijeme izašlo iz zgloba'', biva sasvim srušeno jer uviđa da je taj isti svijet pun laži, prevara i nedjela i da je - u odnosu na sve to - nemoćan da bilo šta preduzme i vrati ga u pređašnju sliku. Već je ovdje počelo njegovo oklijevanje, sumnja u smisao osvete i odlaganje same osvete, pod izgovorom da su potrebni novi dokazi.

 

Da bi došao do novih dokaza o ubistvu oca, Hamlet, vrlo uman i dobar poznavalac glume i njenog funkcionisanja, uzima ludilo za masku. Uživljen u ulogu ludaka, on iz korijena mijenja izgled, pokret, izraz lica, odjevanje i jezik. Riječ i jezik nisu više izraz mudrosti i znanja, već sredstvo osmišljenog ludila. Sa "ludilom" Hamlet može slobodno da se kreće, da sluša, da stupa u dijaloge, da provocira. Tu uspješnu promjenu na Hamletu najbolje opisuju riječi kralja Klaudija: ... Ni unutrašnji čovijek, niti spoljni, ne liči više na ono što beše.

 

Razočaran u ljude oko sebe i ustrojstvo društva o kojem traje, Hamlet će u susretu sa "prijateljima" svijet nazvati tamnicom, jer je zemlja nastanjena zločincima, prevarama i svakojakim podlostima. Iskustvo mu je donijelo razočaranje ne samo u egzistenciju već i u čovjeka, zbog ljudi kao što su Klaudije, Polonije, Rozenkranc... Svi oni su ništitelji ljudske čistote, istine i plemenitosti i, kao takvi, korov ovog svijeta. U monologu koji potpunije oslikava Hamletovu dilemu i unutrašnji rascijep ličnosti, on izgovara svoje poznato: "Biti ili ne biti, pitanje je sad?". Biti treba da znači: postojati pa makar i trpjeti, samo da se bude ili, pak, - druga je mogućnost - pobuniti se protiv ponižavajućeg statusa i svih bijeda. U tom kontekstu, postavlja se pitanje da li je i postojanje po svako cijenu ono pravo biti u vrijednosnom smislu (biti čovjek, svoj) ili je, pak, to odricanje od sebe. Nemoćan za akciju da mijenja svijet i da nađe rješenje za svoje psihološke tjeskobe i nesanice, Hamlet bi da potone u san, dubok i trajan, što i nije ništa drugo do bjekstvo od surove stvarnosti, od problema i vlastitog mučenja.

 

Hamletovo razočaranje se sve više širi. Prvo razočaranje u majku, strica i Polonija, a zatim i u Ofeliju što je pristala da bude predmet manipulacije oca i kralja, pa onda razočaranje i dotad vjerne i tobož iskrane prijatelje. Na kraju, došlo je razočaranje u sve ljude koji su, po njemu, potencijalni grešnici. Iskren i okrenut istini, Hamlet nije poštedeo ni sebe. I u sebi je otkrio poroke, iako ih čitalac mnogo i ne zapaže. Oholost je crta njegovog bića: ismijava Polonija, grobara naziva lupežom i sebe gospodaem Danske. Njegova osvetoljubivost, takođe, nalazi mjesta u gestovima i postupcima koje čini u odnosu na Ofeliju koju voli, u odnosu na njenog oca i prema svojo majci. U smrt šalje ''prijatelje'' jer mrzi u njima poslušnost i podaništvo. U početku ga muči i častoljublje, prosto pati što mora jesti "vazduh kljukan obećanjima"; žali se Horaciju na Klaudija što mu je uništio nadu da će doći na preszo. Međutim, do kraja drame, sve će to nestati i on će biti čovjek vrlina.

 

Hamletova upustva glumcima izraz su njegove široke renesansne kulture, visokog obrazovanja i izvrsnog poznavanja prirode pozorišta. Počev od saznanja da mu je namjenjena smrt, Hamlet počinje da se mijenja - oslobađa se poznatih kolebanja: da li da ubije kralja ili ne. Postaje odlučniji, dostojanstveniji, hladniji i misaoniji. Hamlet je sada spreman da postupa "savršeno po savijesti". Uništavati korov (Polonije, Klaudije) postaje zadatak njegove savijesti, ali bez novih dilema i lomova u njemu. Njegova borba više nije samo izraz ličnih obračuna, ono više nije pitanje sujete i časti, nego postaje čin etičkog djelanja i akcije koja poprima humanistički smisao. To više nije borba protiv kralja već borba protiv svih sličnih njemu, tj. Protiv zla koje ruži lice na tijelu društva, cijele ljudske zajednice. Da bi akcija dobila univerzalni smisao, Hamlet je morao u sebi da pobijedi poroke, o kojima je sam govorio: osvetoljubivost (sebičnu i ličnu), oholost, slavoljublje.

 

Hamlet tuguje za ocem i stalno nosi crninu, mrzi svog očuha koji mu je ubio oca

 

Odbaci, dragi Hamlete, tu noćnu boju;
U kralju nek ti oko gleda prijatelja;
I nemoj neprestano oborenih vjeđa
U prahu tražiti svog plemenitog oca.

 

Hamletova smrt

Hamletova smrt, taj zaista nepobitan podatak u zbivanju Hamleta, nije neizbježan. On umire u dvoboju od rane koja ga je mogla i zaobići, kao što ga je zaobišao i otrov iz pehara. Mislim da smrt tragičnog junaka predstavlja poslijednju, i vjerojatno najtežu u nizu nevolja koje su se događale da bi se junak na njima okušao i potvrdio nesavladljivost onoga što ga čini velikim čovjekom. Hamlet je mogao živjeti da je samo svoju ulogu čovjeka i svoj zadatak kraljevića shvatio manje ozbiljno, s manje mržnje i savjesnosti; da se nagodio sa stricem i pristao živjeti u njegovoj milosti ili da je sebi dopustio da strica ubije prvom prilikom, makar i iz osobnih razloga, sve je to Hamlet mogao - a sve to, onakav kakav je, nije ni htjeo ni mogao, jer je tragični junak uvijek i jedna vrsta samoubojice: sam između dvije mogućnosti bira onu koja ga vodi u smrt.

 

Klaudije

Hamletov srtic, pohlepan čovjek. Ubija svog brata kako bi se domogao veće moći, a kad mu ni to nije bilo dovoljno ženi se za njegovu ženu. To da mu ljudske žrtve nimalo ne znače pokazuje i to kako je na sve načine bez straha pokušao ubiti svog nećaka Hamleta. Hamlet je znao od početka kakav mu je stric, no više zbog svega toga prebacuje krivnju na majku. Klaudije na kraju dobiva sigurno ono što je i zaslužio - sigurno mjesto u 9 krugu pakla.

 

Gertruda

Danska kraljica i Hamletova majka. Sam sin ju više krivi zbog očeva ubojstva nego strica. On ne shvaća kako je majka tako brzo mogla zaboraviti oca i čak štoviše, udati se za njegova brata ako ga je za života tako snažno voljela. Izravno joj prebacuje krivnju, a i neizravan je krivac za njezinu smrt. Ona ispija otrov iako zna što je u čaši, a to čini vjerojatno zbog osjećaja krivnje i sinova prebacivanja koje više nije mogla podnositi, a i cjelokupna zbrka na dvoru dovodi je do ruba smrti.

 

Ofelija

Hamletova ljubav. Lijepa i mlada djevojka, oprašta Hamletu iako se on prema njoj ponaša surovo. Grubim riječima je tjera od sebe. Grdi nju a i cijeli ženski rod na dvoru zbog šminke koju stavljaju na seba. lice. Smatra da bi ljepota i potenciranje ljepote mogli dovesti do krivog puta. On je neizravan krivac zbog toga što se ona utopila. Ofelija s ispletenim vijencem odlazi na potok, pa kad se htjela popeti na vrbu da na nju objesi svoj vijenac, prelomila se grana na koju se bila naslonila i pala je u vodu zajedno s cvijećem koje je sa sobom ponijela.

 

Polonije

Laretov i Ofelijin otac. Čovjek doista niskog morala, sličan Klaudiju. Glavni je državni tajnik i kraljev komornik. Znatiželjan je i zbog toga biva ubijen što pokazuje da ima neke istine u uzrečici - Znatiželja je ubila mačku.

 

Usporedba Hamleta s Leartom

Hamlet - očevo je ubojstvo događaj koji ga mijenja, želi istinu i osvetu, tj. smrt Klaudiju.
Laert - očevo je ubojstvo događaj koji ga mijenja, želi istinu i osvetu, tj. smrt Hamletu.


Hamleta možemo usporediti s Laertom. Obojica se žele osvetiti ubojici svoga oca te dokazati istinu. Zato možemo govoriti o dva subjekta u drami, odnosno o strukturi zrcala.

 

O djelu

Hamlet je najpoznatija Shakespearova tragedija koja kroz Hamletovu sudbinu raspravlja o nekim najvećim pitanjima života, spoznaji apsolutne istine i djelovanje u skladu s njom. Iako u djelu ima puno događaja (ubojstava, samoubojstava), nema neke prave dramske napetosti (tajna nam je otkrivena na početku), nego je naglasak stavljen na unutarnju Hamletovu borbu. Ovo je djelo postalo temeljem mnogih interpretacija.

 

Biti, li ne biti - to je pitanje.

 

I najčudnija djevica je rasipna otkrije li svoje čari mjesecu.

 

Bič kletve ne štedi niti samu krepost.

 

Čuj, Hamlete, razglasiše da me zmija ujela dok u svom vrtu

spavah; tako je sva Danska krivotvorenim prikazom o mojoj

smrti prevarena. Zmija što je tvog oca na smrt ujela sad nosi

krunu njegovu.

 

Dani cijenu gube kada davatelji prestanu da gube.

 

Važno je uočiti da se drama odvija u tjeskobnoj atmosferi. Ne radi se samo o pogibeljnim dvorskim splektama, (svima su nam poznate izreke iz drame kako je "nešto trulo u državi Danskoj" ili "kako je vrijeme izglobljeno"), nego državi prijeti i vanjska opasnost. Pojačane su straže i zemlja se grozničavo naoružava a da narod nezna zašto.

 

Jezik i stil

U vrijeme kada je pisao Hamleta Šekspir je već u potpunosti izgradio svoj dramski stil. To je stil koji nosi pun naboj smisla i spremno se razlistava u pjesničke slike. Neekonomičnost stila, primjetna u nekim ranijim Šekspirovim dramama, ovdje je ustupila mjesto sažetosti, koja ne ide na štetu krepkosti ili jasnoće. Hamlet je drama velike izražajne raznovrsnosti. Način govora se neprekidno mijenja i može biti svakodnevan i neusiljen (kao u Hamletovom razgovoru sa stražarima), svejesno poetičan (kao u opisu jutra na kraju prve scena), divlje žestok (kao u sceni u kraljičinoj odaji), efektno retoričan (kao u Klaudijevim zvaničnim govorima), prisan i neposredan (kao u monolozima). To je stil pun one istinske dramske poezije koja u izdvojenim odjeljcima ne ostavlja naročit utisak, ali u dramskom kontekstu dobija veliku upečatljivost.

 

Veličina Hamleta se ne može objasniti samo reljefno isklesanim likovima i raznovrsnošću stila. Mogle bi se pomenuti i mnoge druge osobina koje doprinose vrijednosti tragedije - vješto građenje dramske napetosti ne samo u glavnom zapletu u cjelini, nego u i manjim "lokalnim" zarištima  drame (npr. pojava Duha); vizuelni doživljaji koji se neizbrisivo urezuju u sjećanje (prizor Hamleta sa Jorikovom lobanjom); istančano kontrastiranje tonova i likova; poetični i razgovjetni iskazi neodređenih titraja  sa sumračnih područja svjesti; zadivljujuća usklađenost i stihova i proze ne samo s onim o čemu se govori nego i s onim ko govori. Od Hamleta možda ima formalno savršenijih, ali izvjesno ne i bogatijih tragedija.

__________________________________

 

Hamlet je Šekspirovo najmisaonije delo. Glavni junak je danski kraljević izuzetno složenog lika koji ne preduzima ništa konkretno da bi osvetio smrt svoga oca. Njegovo oklevanje i pasivnost oduvek su bila predmet brojnih kritika. Da on ipak nije slabić pokazuje scena kada veoma brzo probada mačem ministra Polonija, zatim šalje bivše drugove Rozenkranca i Gildesterna u vrt, a samog kralja Klaudija ne ubija odmah zato što očekuje povoljnu priliku, a i želi da ga malo muči neizvesnošču. U navedenoj situaciji Hamlet postaje ubica tek kada je neposredno izazvan (kad Polonije uzvikne iza zavese, kada saznaje za namere bivših drugova da ga likvidiraju i kraljičino trovanje). Istovremeno kao intelektualni tip, Hamlet smatra da mu osveta nema nikakvog smisla, da su svi ljudi pokvareni i da ih nista ne može povrediti. Hamletov stav prema Ofeliji pokazuje cinizam kojim je vređa i kinji iako je voli. U takvom ponašanju prema Ofeliji zapažamo najviše odstupanja od onoga šta je normalno. Hamlet je čovek renesansni, ali se oseca i veoma jak uticaj srednjovekovne religije. Hamletov otac koji je ubijen dok je spavao, bez ispovesti pričešća, po veri nepripremljen odlazi na drugi svet i za sada njegov duh luta i nema mira. Iz tih razloga Hamlet neće u jednom trenutku da ubije kralja Klaudija dok se ovaj moli Bogu jer bi ubijanjem u molitvi bio pripremljen za nebo. Uticaj srednjeg veka je veoma jak. Socijalni motiv u tragediji vidi se u sličaju davljenja Ofelije koja je poludela i skočila u reku ali pošto je iz visokih slojeva, sahranjena je uz blagoslov crkve što pokazuje da svi društveni slojevi nisu jednaki ni pred Bogom ni pred zakonom. Srednjovekovna atmosfera zapaža se u početku dela: noć, magla, pojava duhova, iako se radnja dešava u renesansno doba. Renesansne crte kod Hamleta: on je intelektualac, student iz Virtenberga (taj univerzitet drži reformator Martin Luter), pripadnik je novog vremena i teško prihvata izjavu duha da mu je otac ubijen. U njemu se odvija unutrašnja drama jer da bi izvršio osvetu on mora da se odrekne svojih ubeđenja. Iz razgovora sa duhom zapažamo da je Hamlet već ranije sumnjao da mu je stric ubio oca.

 

U Hamletovom liku dolazi do udara dva sistema moralnih i duhovnih vrednosti gde on kao sin mora da se odrekne da bi prihvatio ratničke očeve stavove, on oseća odbojnost prema traženju duha da osveti svoga oca i sumnja da će biti dovoljno sposoban da to izvrši. Posle susreta sa duhom oca Hamlet ostaje u stanju psihološke napetosti, njegov govor je nepovezan, govori sam sa sobom, ima polumahnito ponašanje i uvek i u svakom trenutku kod Hamleta se ne zna šta je ludilo, a šta je pretvaranje. Radnja počinje u dvoru Elsinor kada su vojnici na straži videli duha i obavestili Hamleta koji se posle susreta sa duhom pravi lud i prva hipoteza je da on to čini namerno i koristi svoje ludilo da može slobodno da kritikuje kralja i kraljicu. Majka ga moli da promeni svoje mračno raspoloženje i da ne tuguje za ocem jer sve živo umire. Kada ga Klaudije oslovljava sa sine, Hamlet mu kaže da je sinovac. U drugom monologu Hamlet otkriva da ga tišti to što se majka posle dva meseca preudala: "O slabosti ljudska, ime ti je žena..." Zatim kaže da su na svadbeni sto iznešeni kolači sa daće jer je njegova majka veoma štedljiva. Ofelijin brat Leart savetuje sestru da odbije Hamletivo udvaranje kao i otac. Kada je ugledao duha na zidinama dvorca Elsinor, Hamlet je rekao: "Ima nešto trulo u državi Danskoj" (čim se javlja duh). Polonije zaključuje da je Hamlet lud i prgav jer je poludeo od ljubavi za njegovom kćerkom Ofelijom. Klaudije poziva Hamletove drugove sa studija Gildesterna i Rozenkranca da ga ispitaju zašto je tako čudan. Kraljica kaže da je lud zbog očeve smrti i njene preuranjene udaje. Kada je ugledao svoje drugove sa studija Hamlet ih pita šta su zgrešili kad su došli u Dansku, u tamnicu. Hamlet zna da je prijatelje poslao kralj a oni su usput doveli glumačku družinu da razvesele Hamleta. Hamlet im ubacuje scenu smrti kralja u bašti dok spava. Klaudije je sretan što ga je Hamlet pozvao na predstavu, a Hamlet u susretu sa Ofelijom govori: "Biti ili ne biti pitanje je sad". (Da li je bolje trpeti u duši ili se pobuniti protiv nepravdu).

 

Kralj zapaža Hamletov govor ne liči na ludost i da se iza toga krije velika opasnost, pa hoće da ga pošalje u Englesku. Hamlet moli svog prijatelja Horacija da posmatra strica prilikom scene ubistva kralja sipanjem otrova kroz uvo i kaže mu: "Ja moram da se pravim lud". Hamlet ironično kaže Ofeliji da ga muči to jer nema ni dva sata kako je umro njegov otac, kad mu ona kaže da ima dva meseca, Hamlet joj odgovara: "Već dva meseca,a još nije zaboravljen". Kad dođe do kritične scene trovanja, kraljica odlazi u svoje odaje. Pre izvođenja komada Klaudiju je Hamlet sumljiv pa ga pita da nema u komadu kakvog zločina, a Hamlet mu odgovara: "Nema, oni se truju sami od sebe. Komad prikazuje jedno ubistvo u Beču koje se ne tiče ni vašeg veličanstva ni mene jer je naša savest mirna". Majka ga poziva na razgovor i kaže da je razočarana, a Hamlet joj odgovara: "Zlo je počelo, a gore još čeka. U samoj stvari ja nisam lud, već sam lud iz lukavstva". Kraljica kaže Hamletu da ide i Englesku, sa drugovima da se malo razonodi. Kraljica priča kako je u nastupu ludila Hamlet ubio Polonija, a kralj naređuje da Hamletovi drugovi krenu za njim u Englesku sa pismom da bude ubijen. Hamlet zna kakvi su drugovi: "Mogu im verovati kao zmijama u procepu". Kralj strepi od Hamleta: "Opasnost je što taj čovek ide slobodan mi ne smemo na njega primeniti strogost zakona jer ga voli narod". Kad kralj pita Hamleta gde je Polonijev leš, on mu odgovara da je na večeri i nastavlja, večeraju ga crvi. Hamlet kaže da su on i prosjak iste sudbine i da mi sebe za života hranimo za crve: "Čovek može pecati crvom što je jeo nekog kralja i jesti ribu što je pojela tog crva,š to znači da kralj može da prođe kroz creva prosjaka ". Drugovi nose poruku da engleski kralj pogubi Hamleta jer je opasan. Ofelija je poludela od bola za ocem, a iz Francuske dolazi brat Laert da osveti oca. Klaudije huška Learta protiv Hamleta da bi osvetio oca i sestru. Stiže pismo da je Hamlet živ, da se Ofelija udavila, dva grobara kopaju raku za Ofeliju i nalaze lobanju dvorske lude Jorika što je Hamleta dirnulo jer ga je poznavao i kaže grobaru da su mnogi još za života truli i hodaju kao leševi. Hamletu je saopšteno da se kralj kladio na njega da je veći junak od Learta, počinje borba, kraljica pada mrtva jer je pila iz otrovanog pehara, a Hamlet i Leart su zamenili oružje i Leart pada mrtav (mač je premazan otrovom).

 

Mrtva majka i mogućnost da bude ubijen aktiviraju Hamleta da ubije Klaudija i Klaudije pada mrtav. Plemstvo i narod smatraju, odajući poštu Hamletu, da se pokazao kao pravi kralj da je u životu, što pokazuje da su u simpatije naroda na strani pravog prestolonaslednika Hamleta.

 

Ko bi vukao tovar,

pod umorom života stenjući
i znojeći se da strah
ne buni od nečeg po smrti...?

 

Ovozemaljski život, ili samo život (ako uzmemo da drugog života nema), je nerijetko tegoban. U trenucima kada se poput olova obruši na već povijena pleća, smrt se kao njegova suprotnost čini spasonosnom. Suprotno opštem pojmu o životu i smrti, skloni smo da život smatramo nevrijednim življenja a smrt nam se pak čini privlačnom i izbaviteljskom. A kako i ne bi ako u njoj vidimo izlaz iz, čini se bezizlazne, situacije.

 

Ali, nije li prava riječ za taj ''izlaz'' bijeg, bijeg od toga da se uhvatimo u koštac sa nedaćama što nam ih život nosi. Nema onoga ko se u životu nije razočarao, koga nije uvrijedila nepravda, koga nisu izdali ni prezreli... Ali, svi ti nemili događaji možda su poslani da osnaže, da učine otpornijim na udarce one koji pate. Ukoliko pak pribjegnemo smrti kao rješenju svojih ''neriješivih'' životnih problema ili nas bar obuzmu misli o smrti kao izbavljenju, dolazimo do pitanja smisla samoubistva.

Da li me poslije mučnog života čeka nešto manje mučno? I ma koliko se upirala da učvrstim svoju vjeru kako je ovaj život samo ''dolina suza'' i kako mi poslije smrti (ali ne i sopstvene smrti koju bi sama namjerno skrivila jer to je grijeh) može biti samo bolje, ipak mi ideja ''kroz smrt u novi život'' ostaje velika nepoznanica. A poznato je da se obično bojimo nepoznatog i upravo taj strah od onog ''po smrti'', strah ''od tajne zemlje, s čijih međa još nijedan putnik vratio se nije'' koči nas u naumu da si ubistvom prekratimo ovozemaljske muke te ''rađe podnosimo zla koja su tu već nego da letimo onima drugim, nepoznatim još''.

 

I Hamlet pred sebe stavlja pitanje života i smrti. ''Biti ili ne biti?'' Njegovo je dvoumljenje ustvari trilema. On promišlja da li da pokuša da umiri svoju uzavrelu krv, živeći sa spoznajom da mu stric na pravdi Boga ubi oca tako mu preotevši i presto, i ženu, i sve što se preoteti može. Ili da olakša sebi tako što će se osvetiti zlotvoru i pribaviti sebi zadovoljštinu. Ili pak da si prekrati muke i nemili mu život i usni ''vječnim'' snom. I zaista se, na prvi pogled, prva solucija čini najneprihvatljivijom, druga pravednom, a treća najlakšom i najbezbolnijom. Ali sasvim je dovoljno da malo zagrebemo ispod površine pa da vidimo kako ona zaudara na malodušnost, kukavičluk i nesposobnost za suočavanje sa životnim nedaćama od egzistencijalne važnosti.

 

Može li kogod oproštaj da traži,

a korist od svoga zločina da drži?

 

Oproštaj (bar od Boga) za počinjeni grijeh može da uslijedi nakon iskrenog pokajanja i ispravljanja štete koja je nanesena ako je ma kakvo iskupljenje moguće. Onaj pak ko zgriješi da bi sebi pribavio neku korist a zatim uživa u blagodatima svog nedjela ne bi trebao ni moliti za oprost jer ga dobiti ne može. Kad bi tako bilo, to bi značilo da je svako pozvan da učini nepravdu, prevaru ili ma šta što se kosi sa Božjim i ljudskim zakonima, da se potom ''iskreno'' pokaje ali ne i izvrši pokoru kojom bi se lišio onoga što mu je poslužilo kao motiv za nedjelo.

 

Svakom se dogodilo da radeći u svoju korist ogriješi dušu, pa makar taj prekršaj bio mnogo neznatnijih razmjera od podmuklog zločinstva kralja Klaudija. Svakom se dogodilo (bar nesvjesno) da dâ zamaha svom samoljublju i da dopusti da ga ono zavede na krivi put. Ali ne shvati svako da je zaveden i ne poželi svako da umiri svoju savjest i povrati ljudsko dostojanstvo.

 

Jedno je sigurno. Čak i nepravednik iole zdrave pameti zna da je oprost (od Boga i ljudi) nemoguće dobiti sve dok on uživa u plodovima svog sramnog čina. Jedina pokora vrijedna oproštenja je odreći se onoga što te je nagnalo da pogriješiš. Često to nešto nije samo nekakva čisto materijalna dobit već i osoba od krvi i mesa i u tom slučaju se pitanje sagriješenja i otkupljenja znatno usložnjava.

 

I samo kajanje je veliki i važan korak jer svako sebi prvo mora podsvijestiti da je nekom nanio zlo i požaliti zbog toga pa tek onda krenuti ili ne krenuti putem lišavanja samog sebe blagodati što mu ih je čin nepravde donio.

________________________________

 

William Shakespeare rodio se 1564. u engleskom gradiću Stratfordu na rijeci Avon u imućnoj obitelji. Otac mu je bio trgovac i ugledan građanin, pa je bio čak i biran za gradonačelnika. Međutim, oko 1577. obitelj je zapala u materijalne poteškoće i osiromašila. Godine 1582. William se ženi sa osam godina starijom Ann Hathaway. Ubrzo im se rađa kći Susan, a dvije godine kasnije blizanci Hamnet i Judit. Shakespeareu se zameće svaki trag do 1592. kada saznajemo da je u Londonu gdje se bavi glumom i pisanjem drama. Shakespeare je pisao vrlo mnogo, a njegove drame su često izvođenje te stjeće ugled najboljega engleskoga pisca komedija i tragedija. Finacijski neovisan, Shakespeare postaje suvlasnikom poznatog kazališta The Globe. Potkraj života vraća se u rodni Stratford gdje umire 1616. godine.

 

Djela: Shakespeareove drame (njih 37) dijele se na kraljevske drame ili historije, komedije, tragedije i romantične igre. Negova najpoznatija djela su: Hamlet, Romeo i Julija, OteloKralj Lear, Macbet (tragedije); Bogojavljenska Noć, Oluja, San Ivanjske noći, Mletački trgovac, Ukroćena goropadnica, Kako vam drago (komedije).
Shakespeare je pisao i pjesme, od kojih su najznačajniji njegovi Ljubavni Soneti.

 

Hamlet - analiza dela

46 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad William Shakespeare - Hamlet

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Prokleta avlija je naziv za poznati carigradski zatvor, u koji je iz neopravdanih razloga dospeo fra Petar iz Bosne kojeg… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija   Najpoznatiji roman Ive Andrića, Na Drini ćuprija (1945), hronološki prati četiri vijeka zbivanja oko velikog mosta… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u