Meša Selimović - Derviš i smrt lektira

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt

 

Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u Bosni, da spasi brata koji je nepravedno zatvoren. Šejh odlazi kadinici, kadiji, muselimu i muftiji, ali svaki se put suočava ili sa potpunom ravnodušnošću prema sudbini svog brata ili sa prijetnjom da će nastradati nastavi li sa istragom. Na kraju saznaje da mu je brat pogubljen. Vjera u otomanski sustav vlasti, koja je u Ahmedu postupno slabila tijekom susreta s lokalnim glavešinama, potpuno je razorena i on priprema pobunu. Kadiju ubijaju, muselim bježi, a Ahmed postaje novi kadija. No, pod utjecajem ukorijenjenih pravila i postupaka onih koji su na vlasti (koristeći se špijunima i doušnicima), i on polako postaje isti kao i njegov prethodnik. Neprilagodljivi i dogmatični derviš nije u stanju zadržati vlast i na kraju romana čeka da ga odvedu u zatvor gdje će biti zadavljen kao i njegov brat.

 

Književni rod i vrsta djela - epika, povijesni roman

 

Vrijeme radnje - za vrijeme Otomanske vladavine

 

Mjesto radnje - Bosna

 

Likovi

Ahmed Nerudin, derviš - Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja, a već star da ih ostvaruje. Šejh sam tekije mevlevijskog reda, najbrojnijeg i najčistijeg, a tekija u kojoj živim nalazi se na izlasku iz kasabe, među crnim i surim gudurama što zaklanjaju širinu neba...
Dvadeset godina sam derviš, a malim djetetom sam pošao u školu, i ne znam ništa izvan onoga što su htjeli da me nauče. Učili su me da slušam, da trpim, da živim za vjeru. Boljih od mene je bilo, vjernijih nema mnogo. Imao sam porodicu, živjela je svojim životom, moja po krvi i dalekom sjećanju, po djetinjstvu koje cijelog života zatrpavam, varajući se da je mrtva, moja je tako treba da bude, volio sam tu ljubav bez dodira i koristi, iako je zato bila i hladna.

 

Gradeći ovaj glavni lik u romanu Derviš i smrt, Meša Selimović je čitaocu dao umjetničku viziju čovjeka, tj. pojedinca u svijetu. Uspio je da nam prikaže odnos pojedinca i vlasti, da nas učvrsti u uvjerenju kako je mnogo apsurdnog u svemu što nas određuje: slučaj, strah, samoća, očaj, sile koje su iznad naših moći, naša sputanost i ograničenost da ovladamo tim silama, stalno raspinjanje između onoga što činimo i pto bismo željeli biti i na kraju smrt. Mnogo je šta u životu zbog čega bi čovjek mogao da izgubi vjeru u sve postojeće i da prosto izludi ili pak da zakorači u tragediju. A da se to ne bi desilo, čovjek mora da nađe neku tačku oslonca - u Bogu, u nekoj ideji, u nekom činjenju, u sebi.

 

Hasan - Na konju ispred dželepa jahao je Hasan, u crvenoj kabanici, upravan, vedar, jedini on miran i nasmijan u toj gužvi... Sjedio je sa hafiz - Muhamedom, u čardaku, iznad rijeke, u plavom mintanu, podšišane mekane brade, jagom namirisan, svjež, nasmiješen...

 

Hasan je nada i svjetlost, jedan od pravih načina da čovjek opstane u ovome svijetu surovosti, da pri tome ne bude na gubitku. On je sasvim drugačiji od Ahmeda Nurudina. O mijenja zanimanja, mjesta, ljude; uvijek nekud ide, pa se opet vraća, stalno noseći neku svježinu života. Ona je u njemu, ali je i bezbrižan, širok i neomeđen u svemu. Njegovo geslo je: Čovjek nije drvo i vezanost je njegova nesreća. Od te "vezanosti" ili nesreće boluje Ahmed Nurudin. Zašto je vezivanje ili ukorjenjivanje za jedno mjesto nesreća? Zato što nas ono uvijek svodi na jedan prostor, na susrete sa istim ljudima; što u nama pokreće zavisti, sumnje, ogovaranja, pokreće na netrepeljivost i zlo, jer uvijek je neko nekome na nišanu. Riječ je o psihološkoj tjeskobi i psihološkom zamoru koji dolazi sa ponavljanjem istih ljudi, istih priča... Uvijek je sve isto. Hasan je to shvatio i zato od toga bježi, naročito ako je riječ o kasabi, o malom mjestu u kome svako poznaje svakog.

 

Ishak, bjegunac - Njegov glas se čuje drukčije nego ostali, dublji je i muškiji, njegova molitva nije molba već zahtjev, oči su mu oštre, pokreti gipki, ime mu je Ishak, zovem ga tako jer je tu i jer mu ne znam ime, a treba da znam. A njegov glas je miran, čak nije ni srdit, činilo mi se da zvuči gotovo veselo, podsmješljivo izazovno, da ne odgovara ni nabusito ni ponizno već ravnodušno, kao da je iznad svega što se dešava, kao da zna nešto što ga čini sigurnim.

 

Mula - Jusuf - Onda je sišao Mula - Jusuf. Klepet njegovih nanula je spor, suviše odmjeren za njegovo bujno zdravlje, on svome držanju poklanja više pažnje nego ijedan od nas, jer ima više da krije. Nisam vjerovao toj smirenosti, ličila je na laž, na neprirodnost, sa njegovim rumenim licem i njegovih svježih dvadeset pet godina.

 

O djelu

Derviš i smrt je povijesni roman sa suvremenom tematikom. U njemu se pojavljuje problem sukoba pojedinca s vremenom u kojem živi.

 

Osim psihološke problematike, u romanu su izražena i mnoga filozofska pitanja vezana uz ljudski život, društvo i politiku, a također je izložena i analiza društvenog i političkog stanja u Bosni za vrijeme Osmanskog Carstva. Sličnu tematiku ima i Selimovićev roman Tvrđava objavljen 1970.

 

Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u Bosni, da spasi brata koji je nepravedno zatvoren. Šejh odlazi kadinici, kadiji, muselimu i muftiji, ali svaki se put suočava ili sa potpunom ravnodušnošću prema sudbini svog brata ili sa prijetnjom da će nastradati nastavi li sa istragom.

 

Na kraju saznaje da mu je brat pogubljen. Vjera u otomanski sustav vlasti, koja je u Ahmedu postupno slabila tijekom susreta s lokalnim glavešinama, potpuno je razorena i on priprema pobunu. Kadiju ubijaju, muselim bježi, a Ahmed postaje novi kadija. No, pod utjecajem ukorijenjenih pravila i postupaka onih koji su na vlasti (koristeći se špijunima i doušnicima), i on polako postaje isti kao i njegov prethodnik. Neprilagodljivi i dogmatični derviš nije u stanju zadržati vlast i na kraju romana čeka da ga odvedu u zatvor gdje će biti zadavljen kao i njegov brat.

 

- Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog.

- Živi ništa ne znaju. Poučite me, mrtvi, kako se može umrijeti bez straha, ili bez užasa.

- Nije čovjek ono što misli, već ono što čini.

- Kad bi Bog kažnjavao za svako učinjeno zlo, ne bi na zemlji ostalo nijedno živo biće.

- Svako osjeća strah pred onim što ga čeka...

- Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za što znamo da će nas stići. Izuzetka nema, ni iznenađenja, svi putevi vode do nje...

- Svi idemo od jedne obale do druge, po tankom konopu svoje životne staze, i svakome se zna kraj, razlike nema.

- Pravda je pravo da učinimo ono što mislimo da treba.

- A samo Bog zna svačiju krivicu, ljudi ne znaju.

- Jer je najpreči onaj kome je najteže.

- Uvijek svi znaju za nesreću i zlo, samo dobro ostaje skriveno.

- Žena je uvijek zanimljiva kad je zaljubljena, tada je pametnija, odlučnija, ljupkija nego ikad.

- Dobri ljudi su sreća na ovome svijetu.

- Kad vidiš da mlad čovjek stremi u nebo, uhvati ga za nogu i svuci na zemlju.

__________________________________

 

Meša Selimović - Derviš i smrt

 

Ovo djelo je bogato prigušenom emocionalnošću, sumračnim iskazima o ljudskoj sudbini, atmosferom koju je teško jednoznačno opisati i koja oscilira između smirenosti u prihvaćanju sudbine i bunta protiv neljudskih okolnosti te referencijama na povijesni usud Bošnjaka muslimana (ovo se odnosi i na njegov drugi roman "Tvrđavu").

 

Fabula po poglavljima

 

1. poglavlje.
U prvom djelu se upoznajemo sa samim likom šejha Ahmeda Nurudina, te njegova života. Upoznajemo se sa njegovom potresnom pričom, govori nam zašto ovo piše, opisuje nemir koji se u njemu događa, a sve zbog svoga brata koji se nalazi u tamnici.

 

2. poglavlje
U drugom djelu počinje sa radnjom, Ahmed Nurudin odlazi kod kadijine žene, Hasanove sestre, gdje se nada da će zateći bolesnika sa kojim treba razgovarati, ali zatiće upravo nju, opisuje njene ruke, nju kao ženu, bori se sa svojim strastima i govori nam o smrti. Sa Hasanovom sestrom govori o Hasanu, ali zaboravlja da kaže nešto o svome bratu, te misli da je propustio veliku priliku za spas svoga brata.


3. pogavlje
U trećem poglavlju derviš Ahmed Nurudin nam opisuje situaciju koju zatiče na ulicama svoje kasabe, ljudi slave đurđevdan, a to u njemu izaziva nemir, on nema razloga za slavlje, a i to su paganski običaji. U njemu to budi još veću tugu i još više misli o svome bratu.

 

4. poglavlje
U ovom poglavlju se pojavljuje jedan novi lik, takozvani Ishak. Bjegunac koji je bježao od vlasti i pobjegao u dvorište tekije, jedini koji ga je vidio bio je Ahmed Nurudin jer nije mogao da spava, na prvi mah odlučuje da ništa ne govori da sakrije bjegunca, međutim ujutro govori Mula Jusufu šta se desilo, ali kasno jer je bjegunac već pobjegao. U ovom djelu on daje ovom bjeguncu ime Ishak, idealizuje ga i kroz cijeli roman govori o njemu, a počinje i da mu se priviđa.

 

5. poglavlje
U petom poglavlju saznajemo mnogo više o cijeloj radnji. Naime prvenstveno Ahmed govori sa svojim ocem koji je došao iz drugog grada kako bi saznao šta se desilo sa njegovim sinom, Ahmed opisuje njihov donos, nakon toga on odlazi i do muselima kako bi razgovarao sa njim i kako bi saznao nešto više o uhićenju njegova brata, ali ne saznaje ništa, završava se katasrofalno ovaj razgovor. Ahmed razočaran sreće Hasana koji se tek vratio sa puta i priča mu zašto je njegov brat uhapšen, Naime njegov brat Harun je bio pisar pronašao je tajne dokumente i znao je previše pa su ga uhapsili. To u Ahmedu budi još veći nemir, tugu, pa mu Hasan predlaže da odu do tvrđave i oslobode Haruna, ali Ahmed ne želi vjeruje u ravdu, vjeruje da njegov brat nije kriv i da će ga pustiti.

 

6. poglavlje
U 6. Djelu nastavlja se dijalog između Hasana i Ahmeda, Hasan nagovara Ahmeda da oslobode Haruna, Ahmed ne želi, i dalje vjeruje u pravdu. U tom razgovoru govore i o Zejni i njenom mužu i ljubavniku, tu Ahmed razmišlja o životu, o hrabrosti, razgovara sa Hasanom. Hasan predlaže i drugi prijedlog Ahmedu, on obećava da će se odreći svoga nasljeđa ako oslobode Haruna, nudi svoju imovinu. Ahmed se uzda u Božiju volju, ali ipak odlučuje da posjeti kadiju i govori mu taj prijedlog, kadija to odbija, poražava ga, što Ahmedu jako teško pada.

 

7. poglavlje
U ovom poglavlju Ahmed Nurudin šeće tekijom i sreće nekog nepoznatog čovjeka koji mu prijeti, govori mu da odustane od traganja za bartom jer bi i on mogao nasdradati. Odlazi kod muftije, s namjerom da moli muftiju za brata i tu sreće Kara Zaima, starog junaka, a sada sjenu koja živi samo od uspomena. Ulazi kod Muftije razgovara sa njim u nadi da će dobiti više informacija i da će mu muftija pomoći, ali uzalodno.

 

8. poglavlje
U osmom poglavlju dolazi do preokrtea, Ahmed Nurudin se vraća u tekiju i od hafiz Muhameda saznaje da je Harun ubijen, ubijen i to prije tri dana a da Ahmed nije ni znao. Ahmed totalno skrhan nakon molitve u džamiji, drži ders, govor koji je bio jako potresan prisutnim ljudima, cijela tekija je bila prisutna, govori o životu, prolaznosti života.

 

9. poglavlje
U ovom poglavlju se sve okreće protiv Ahmeda, dok se vraća u tekiju četvorica sjemena ga hvataju i ubiju ga od batina, pošalju ga u tvrđavu gdje provodi nekoliko dana, ne precizira ali najvjerovatnije desetak dana, tu upoznaje stražara, Đemala, govori o životu i smrti, očekuje ko će doći po njega da ga oslobodi, jer ipak je on šejh uticajan čovjek, ali niko ne dolazi. Prebacuju ga u drugu ćeliju, u toj ćeliji je Ishak, razgovara sa njim, Nakon toga ga puštaju, on i dalje traži Ishaka želi da mu pomogne, ali očito je on jedini koji vidi Ishaka i zna da on postoji (Ahmed ludi).
Ovim poglavljem se završava prvi dio romana.

 

10.poglavlje
Deseto poglavlje počinje tako što Ahmed govori o svojim događajima u vosjci, priča kako je u vosjci bila jedna žena, koja je bila prostitutka, zadovoljavala je vojnike koji su bili daleko od žena. Međutim nju su ubili jer je bila sa neprijateljskim vojnicima, njen sin ostao je sam, Ahmed se sažalio i poveo ga sa sobom, kasnije ga je pronašao i doveo u tekiju, to je Mula Jusuf. Ahmed govori o tome kako je to bio veseo dječak, ali se najednom promjenio, postao je mrzovoljan, nedruštven. U razgovoru sa Hasanom, on ga navodi da razmisli malo o Mula-Jusufu, zašto je postao takav, šta ga je nagnalo na to, Ahmed ispituje hafiz muhameda i on mu otkriva da je viđao Mula Jusufa oko kadijine kuće, tada Ahmed shvata da je Mula Jusuf izdao njegovog brata i da je on bio kadijin doušnik, on je kriv za harunovu smrt. Mula Jusuf traži Ahmedov oprost ali Ahmed ne želi da čuje. Mula Jusuf pokušava da se ubije zbog toga.

 

11. poglavlje
U ovom poglavlju Ahmed počinje da osjeća ogromnu mržnju, ljut je na svakoga, odlazi nosi hranu ljudima u tvrđavu i na taj hrani svoju dušu, pokušava da pomogne drugima da zaboravi na brata ali ne uspijeva.

 

12. poglavlje
U ovom poglavlju mu dopuštaju da sahrani svoga brata u dvorptu tekije, da ga prense iz tvrđave, zbog toga ga ljudi cijene, dive mu se.

 

13. poglavlje
Je u potpunosti posvećeno Hasanu. Hasan se pomirio s ocem, prenio ga u svoju kuću, brinuo se o njemu i oni su pronašli izgubljenu ljubav. Starac je živnuo. Hasan je mladića iz onog neobičnog ljubavnog trokuta poslao na drugi posao pod uvjetom da više nikad ne priđe Zejni. Tu kreću najljepši dani prijateljstva s Hasanom. Uskoro Hasan kreće na put. Ahmed tu započinje priču o Hasanu: školujući se u Carigradu, upoznao je Dubrovkinju i njezina muža i sprijateljio se s njima sretan što čuje domaću riječ. Ostavlja škole i odlazi s njima za Dubrovnik zbog nje. Zaljubljen je u nju i ona u njega, no dovoljno je obzirna da ne povrijedi muža. Strast ga razara i on iz Dubrovnika nesretan dolazi kući, ženi se i rastaje za godinu dana, živi đelepćijskim životom, troši i rasipa i tada ga je otac skoro razbaštinio. Na kraju poglavlja on odapinje strijelu „počinje osveta"

 

14 i 15. poglavlje
Ahmedu u tekiju dolazi Osman-beg s vojskom, od njega saznaje da je sin hadži-Sinaudina postao carski silahdar (oružar na sultanovu dvoru). Bila je noć i on nije otišao saopćiti hadži sretnu vijest, no ujutro su mu planovi bili drugačiji. Iskoristio je Mulu-Jusufa da poruči kadiji da je hadži-Sinaudin kriv što su iz tvrđave pobjegli neki Posavci. Istovremeno je poslao po tataru pismo u Carigrad sinu da mu je otac zatvoren. Skovao je zavjeru. No, kasaba se pobunila prije no što je sin iz Carigrada mogao nešto učiniti, jer je hadži-Sinaudin bio dobrotvor. Revolucionarno su oslobodili hadži-Sinaudina, ubili kadiju, a muselima nagnali u bijeg. Tu počinje novi preokret.

 

16. poglavlje
Ahmed je postao novi kadija. Prošlo je par mjeseci, došla je zima. Prethodni muselim bio je udavljen, a novi je savijao kičmu kako je trebalo guverneru. Hasanova sestra je čekala dijete, udovica. Ahmed joj nudi ruku, no ona odbija. Posavina koja je spaljena i ogoljena privlači Hasana i on kupuje zemlju.
No, Piri-Vojvoda (novi lik) pronalazi pismo dubrovačkog trgovca koji je s Hasanom dobar, u kojem je ocrnjena bosanska vlast. Krivi su Ahmed i Hasan jer su dopustili da trgovac pobjegne. Hasan se uspješno brani, no stiže guvernerova zapovijed da se Hasan uhapsi. Ahmed to mora potpisati, u protivnom će tužba protiv njega ići u Carigrad. Tjeraju ga da optuži svog najboljeg druga Hasana, Mula Jusuf ga spriječava da obavjesti Hasana da mu se sprema hapšenje,, zapravo on stvara situaciju kao da je Ahmed spasio Hasana. Sutradan saznaje da je Hasan "predan sejmenima", da je nalog odnio Mula-Jusuf i da je Hasan na putu za Travnik. Otišao je i Mula-Jusuf, to je pripisano Ahmedu. Kara Zaim ga obavještava da će zbog ovih grešaka biti sproveden i ubijen. Ima vremena da pobjegne, no ne želi. Slijedi susret s mladićem iz njegova sela i saznajemo da je majka mladića bila prva i jedina ljubav Ahmedova, da su je roditelji udali prije no što se on vratio kući, da je mladić možda njegov i da je zbog te ljubavi postao derviš. Roman završava citatom iz Kur'ana kojim je i počeo ovaj roman: "Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega – da je svaki čovjek uvijek na gubitku."

 

Karakterizacija glavnih likova

 

Ahmed Nurudin - šejh tekije, svijetlo vjere - na početku je naivni derviš koji veruje u ljudsko poštenje i pravedni poredak u svijetu. U pitanju je izrazito kontemplativan karakter, zatvoren i nesretan čovjek koji je duboko potisnuo sve svoje lične probleme. Na iskustvo šejha Ahmeda Nurudina izbijeglog sa pozornice života se ne može računati, pa zato sa njim, kao što kaže njegov prijatelj Hasan, treba razgovarati kao sa djetetom. To je polazna pozicija, dok se na kraju iskustvo bivšeg derviša radikalno mijenja jer će i on živeti u sivjetu. Kada stekne vlast, moraće da iznutra upozna društveni mehanizam sa kojim je u prvi mah došao u sukob. (Kada mu zatvore brata, bez krivice, i dalje pokušava da odbrani svoja načela, pa se ne odlučuje na akciju. Nakon što brata i ubiju, njega ponize i takođe zatvore - odlučuje se na osvetu.) Na kraju romana, kao novi kadija, postaje dio tog poretka, pa ponovo osijeća potrebu da ga brani. Potčinjava mu se donoseći odluke i presuđujući.

 

Djetinju naivnost i pobožno uverenje kako je viša promisao odredila tokove sudbine, tragični junak Meše Selimovića izgubio je u odluci da se po svaku cijenu osveti zbog bratovljeve smrti. Napustivši okrilje vere, derviš će pod pritiskom porodične tragedije pomisliti da ne postoji pravda mimo čovekovog staranja za nju. Ali ako pravda nije zagarantovana kao viši princip, a istina se svede na interes, onda se obje gube. U igrama vlasti i vladanja, u kojima je privremeno imao nekog uspeha, Ahmed Nurudin je izgubljen. Te igre se ne vode prema principima istine i pravde, nego koristi i upotrebe nasilja. Da bi vladao, do čega mu je stalo kako bi se izborio za pravdu, Nurudin mora da čini nepravdu. Vlast uništava ono što bi morao da bude njen osnovni smisao. Zbog toga je Ahmed Nurudin izgubljen.

 

Hasan je Nurudinov najbolji prijatelj, vidimo ga samo kroz njegove oči (kao i sve ostale likove). Ahmed Nurudin početku ga smatra lakomislenim, površnim mladićem, ali kasnije uviđa da je pogrešio, da je u pitanju jedna kompleksna ličnost jakog integriteta. Hasan je izazvao gnjev svoje porodice jer je napustio šansu da ima visok položaj u društvu. Njegovo shvatanje sreće je drugačije od njihovog. Hasan je nosilac ideje slobode, isto kao i bjegunac kome je Nurudin dao ime Ishak.
Harun, Nurudinov brat, bio je pisar u službi kod kadije, stradao jer je video poverljiv dokument o zločinu vlasti.

 

Karakterizacija sporednih likova

 

Hasanova sestra - gramziva ljepotica koja želi da razbaštini svog brata. Važno je zapamtiti sliku njenih ruku u sumrak, derviš će je kasnije pamtiti po njima.

 

Kadija, Ajni-efendija, njen muž, je suv, ružan, tvrd čovjek sumnjivog poštenja, koji odbija da pomogne Nurudinu.

 

Hasanov otac je bolećivi starac koji se, mada se ranije protivio svim sinovljevim odlukama i htio da ga razbaštini, pred smrt miri s njim i udovoljava svakoj njegovoj želji.

 

Mula Jusuf je mladi derviš, talentovani pisar. Ružna uspomena o majci ga vezuje za Aheda Nurudina. Oni se boje jedan drugog.

 

Hadži-Sinanudin, zlatar, ugledan je čovek u kasabi. Njegovo hapšenje (koje je isplanirao Ahmed Nurudin) izaziva pobunu naroda protiv vlasti.

 

Ali-hodža je lokalna luda koja svakome govori u lice šta misli. Jednom prilikom se pravio da ne vidi Nurudina, aludirajući na njegov moralni integritet. Ponovo ga je "vidio" kad je ovaj sahranio brata.

 

Muselim - tipičan predstavnik vlasti, prvi sa kojim je Nurudin razgovarao i molio ga za pomoć bratu. Odgovor je bio poražavajuć, da derviš lične interese stavlja ispred opštih, iako je tada bilo sasvim obrnuto.

 

Muftija - naoko potpuno rasejan i nezainteresovan čovek koji se smrtno dosađuje. Nurudin je morao da se igra praznim rečima da bi privukao njegovu pažnju, opet bez ikakvog uspeha. U mislima ga naziva antiohijskom kozom.

 

Dubrovčani - bračni par, Hasanovi prijatelji. Aludira se na ljubavnu (verovatno platonsku) vezu između žene i Hasana. Muž je autor pisma u kom se u najgorem svetlu govori o vlasti, zbog čega je Hasan i odveden na saslušanje. To je i vrhunac kritike totalitarnog režima i korumpirane vlasti u ovom romanu.

 

Odnos među likovima - Odnosi među likovima u ovome romanu su jako interesantni, svi su međusbno povezani i sudbine su im isprepletene. Pogledajmo odnos Ahmeda Nurudina i Mula Jusufa, Ahmed Nurudin ga je spasio, pomogao mu da bude to što jeste, a opet se ne podnose i na kraju Mula Jusuf bude poguban za Ahmeda Nurudina, odnosno za njegovo brata, on bude kriv za njegovu smrt. Sa druge strane imamo Ahmeda i Hasana, dvije puke usprotnosti, Hasan koji pije, hoda po bijelom svijetu u potrazi za zabavom i Ahmeda, pobožnog čovjeka koji služi Bogu, ali opet i ako postaju najbolji prijatelji Ahmed na kraju bude kriv za njegovo hapšenje, kako bi zaštitio pravni poredak, žrtvovao je svog prijatelja. Odnosi među likovima su puni prevrata, i cijeli roman je prože dijalozima između likova, sa jedne strane imamo ljude koji su na vlasti sa kojima se ne može govoriti, koji ne žele da pomognu Ahmedu, a na kraju i sam Ahmed postaje jedan od njih.

________________________________

 

Mehmed Meša Selimović rođen je 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. 1930. godine upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska knjizevnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Građanske škole, a potom je (1936) postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. Prve dvije godine rata zivi u Tuzli, gdje ga hapse zbog saradnje sa NOP-om, a u maju 1943. godine prelazi na oslobođenu teritoriju, postaje član KPJ i član Agitprop-a za istočnu Bosnu, potom je politički komesar Tuzlanskog odreda, a 1944. godine prelazi u Beograd i obavlja značajne političke i kulturne funkcije.

Od 1947. godine živi u Sarajevu i radi kao profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnički direktor "Bosna-filma", direktor drame Narodnog pozorišta, glavni urednik IP "Izdavačko Preduzeće Svjetlost". 1971. godine penzioniran je i seli u Beograd. Bio je redovni član Srpske akademije nauka i umjetnosti. Biran je za predsjednika Saveza književnika Jugoslavije, bio je počasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni član ANUBiH i SANU. Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su najznačajnije NIN-ova nagrada (1967), GORANOVA nagrada (1967), Njegoševa nagrada (1967), potom Dvadesetsedmojulska SRBiH, nagrada AVNOJ-a, it... Umro je 11. jula 1982. godine u Beogradu.

 

U svojim romanima Meša Selimović se poziva na Dostojevskog i opštu književnost modernizma 20. Stoljeća. Međutim, svojim posebnim stilom pisanja, Meša Selimović je izgradio poseban stil koji se ne može svrstati niti u jednu kategoriju, stoga uistinu možemo govoriti o posebnim Mešinim romanima. Mešini najpoznatiji romani su Derviš i smrt i Tvrđava, prvi roman piše životnim stilom, u kojemu se miješaju introspekcija, mudrosni sudovi o životu i ljudska drama derviškog šejha Nurudina, ostvarenje je univerzalne vrijednosti koje je privuklo pažnju strane čitalačke publike, dijelom i zbog upravo magnetičnog spoja egzistencijalne drame i opojne rezignacije kojom zrači islamsko-orijentalni milje. Ovim dijelom on nije nastojati prikazati derviški život, sufizam, islamsku mistiku, već je naprotiv imao za cilj da općeljudske dileme i muke postavi u bosansko-islamski kontekst i smjesti "univerzalno u lokalno".

 

Pored djela Derviš i smrt, Meša Selimović  je napisao Za i protiv Vuka, Tvrđava, Ostrvo, Krug, Sjećanja...

 

Meša Selimović - Derviš i smrt - Interpretacija

Meša Selimović - Kako je nastao roman Derviš i smrt

Meša Selimović - Mudre misli

Meša Selimović - Tvrđava

51 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Meša Selimović - Derviš i smrt

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Prokleta avlija je naziv za poznati carigradski zatvor, u koji je iz neopravdanih razloga dospeo fra Petar iz Bosne kojeg… >

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija   Najpoznatiji roman Ive Andrića, Na Drini ćuprija (1945), hronološki prati četiri vijeka zbivanja oko velikog mosta… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u