Ivo Andrić - Ljubav u kasabi

Jedna od Andrićevih višegradskih priča, ispričana u trećem licu, prvi put objavljena 1923. godine. Počinje panoramskim opisom: stešnjenost prostora kao da utiče na kolektivni karakter stanovništva kasabe. Sve je sporo, nepromenljivo i dugotrajno, bez uzbuđenja i bez strasti. Pa ipak, mada su i mesto i prilike za tako nešto sasvim nepodesne, i tu se jednom, kaže pripovedač: "javila ljubav: kad je Rifka zavoljela Ledenika".

Ledenik je avanturista, poreklom iz hrvatske plemićke familije, bivši austrijski poručnik koji se zbog raznih neprilika i novčanih dugova, preko veze, sklonio u Bosnu gde je postavljen za šumarskog kapetana u Bosni. Rifka je kći bogatog Jevrejina, trgovca, jedna od onih nestvarnih lepota koje Andrić sa fatalističkim prizvukom rado i često opisuje. Rifka je naglo i brzo od devojčice izrasla u devojku, cela kasaba joj se divi i za njom uzdiše. Ona se zagleda u Ledenika a ni prevejani Ledenik ne ostaje ravnodušan. Razmenjuju pisma i krišom se sastaju. Jevreji su uznemireni, traže načina da udaju Rifku, i da izbegnu sramotu. Ledenik piše poluironična, poluočajna pisma drugu iz vojničke službe. U pripoveci su, izdvojenim pismom, "navedena" tri takva pisma.

Uzbuđenje i pometnja dosegnu vrhunac kada se otkrije da se Rifka i Ledenik noću tajno sastaju i vode ljubav. Ledenika vlasti uklone iz kasabe, a Rifku roditelji zaključaju u kuću namerni da je što skorije udaju negde u Bijeljinu. Rifka pati. Jedne noći beži od nadzora i sa mosta se baca u vodu. Nađu je sutradan, utopljenu i načetu. U kasabi, tog leta, posle Rifkine smrti, zavlada nezapamćena suša. Kako ne pomogoše molitve, ni pravoslavne ni muhamedanske, krenu glas da će kiša pasti tek ako se Rifka ponovo baci u vodu ili ako joj se u grob saspe sedam vedara vode. Posle većanja, grupa meštana zalije joj grob, ali kiša ni tada ne pade. Kasaba potone u tešku depresiju. Pored Milana Glasinčanina koji je prevodio ljude u noćnom obredu zalivanja Rifkinog groba, pomahnitaše i dva Turčina. Tek pred sam kraj leta udari vetar i obilna kiša. Kasaba živnu, Ledenika premestiše u Sarajevo. Priča završava opisom pojave nove lepotice, kćeri Perka opančara, kojoj se, prema običaju, divi cela kasaba.

Ivo Andrić - Ljubav u kasabi - lektira

___________________________________

Ivo Andrić - Ljubav u kasabi

Kasaba leži u kotlini. Rzavski bregovi, olujačke stijene i Liještanska kosa zatvaraju je visokim, gotovo pravilnim krugom čiji prečnik nije veći od po sata hoda. Na pjeskovitu i vodoplavnu ušću, među dvije gorske rijeke nestalna toka, koje prijete i haraju poplavom po dvaput na godinu, tako stisnuta vijencem bregova da joj se posljednje kućice oslanjaju o njihove izdanke, ljeti bijena sušama a zimi usovima, u proljeće neočekivanim mrazovima. Da nije velikog kamenog mosta koji je najvažnija tačka na putu za Istok, nikad ne bi na tom mjestu i u takvim prilikama nastala varoš. Zato u toj kasabi koju je stvorila nužda i želja za sticanjem, a ne povoljni uslovi i prirodan razvoj, nije bio nikom lak život. Otkad postoji, u njoj nije nikad bilo mirna posjeda, sigurna mjesta, ni cijele vesele godine. Sticalo se jest, ali bogatstvo se tu nije nikad pokazivalo ni mirno uživalo, nego se moralo, jednom stečeno, kriti, svaki dan ponovo osvajati, i služilo je višekao jamstvo za nemirne i oskudne godine koje mogu uvijek naići.

Zatvoren vidik, mršava zemlja, divlja klima, česte pohare i ratovi, davali su već djeci kasabalijski izgled, borben i manijački. Kad bi mladić dorastao, oženio se, stekao djecu i navršio dvadeset petu godinu, on je već bio oboružan za život u kasabi i završen kao tip: mrk, pognut, žilav, oštra žmirkava pogleda, poslovan, ponajviše ćutljiv i zabrinut. Ostarivši tako rano, on poslije živi još pedesetak godina, i više, a da se gotovo i ne mijenja. Tek što posijedi i pogne se jače. Za veselje ne znaju. Zaja žena životna radost javlja se kao silovita strasti ispad, pojedinačni ili skupni. Ono što težak život i nemilosrdna borba još ostave u njima od čovjeka, smiruju u vjerskoj ceremoniji ili ustaljenim i prostim formama familijarne privrženosti i trgovačke časti. U vanrednim slučajevima pokazuju neočekivanu solidarnost, smjelost, blagodarnost i veličinu.Tako se rađaju, udaju, žene, stiču, žive dugo, teško, gluvo. I tu se jednom javila ljubav: kad je Rifka zavoljela Ledenika. Ledenik je iz hrvatske plemićke familije, odrastao u Beču, bio poručnik kod dragonera pa zbog mnogih avantura i nekih novčanih nezgoda morao da napusti službu. Koristeći se dobrim vezama i svojim znanjem jezika, sklonio se u Bosnu, gdje je postavljen za šumarskog kapetana u kasabi.

Rifka je kći starog Pape, Jevrejina, koji je prije pedeset godina došao iz Sarajeva kao siromah staklar, a danas je prvi gazda i trgovac. Nema joj punih šesnaest godina, a već odavno ne može mirno da prođe kroz čaršiju. Ma kako udešavala hod, sve na njoj trepti, igra i drhti: haljina, grudi, kosa. A mlade dućandžije koje moraju uvijek da imaju po jednu takvu pilicu (kad se jedna uda druga doraste), dižu glave s posla, cvrkuću, kašljucaju i dozivaju se.

Danilo, kasapin, vrisne pa zubima otkida cjepku od lučeva dovratnika na dućanu, a mušterije mu mezete pečenu džigericu, smiju se i plješću. I Murat Bektaš, kraj mangale, kost i koža, nepomičan i uzet, prati je samo očima. - E, beli je k'o od srče, vidi se da je džamdžijsko. Slali su je u Sarajevo da uči školu. Kad se prvi put vidjela s Ledenikom? Šta su govorili? Ljubavnici to i sami zaboravljaju. On je njoj pisao "zvijezdo moja", i molio je da udesi kako da se vide noću "kad spava svijet i njegova glupa ljubopitljivost". Ona je odgovarala: - Što me zovete zvijezdom, sunce moje?, i poručivala: kako njena ljubav ne zna za razliku između dana i noći.

On je slao šarene bombone, a ona njemu presovan cvijet. On prošeta ispred njene kuće, a ona ne odmiče sa prozora. Svijet zapazi i poče da govori. Papo, šutljiv, sitan Jevrejin, vas u bradi, vijeća sa svojom ženom: šta da se radi da ne bude veće bruke. Hoće da je udaju za rabina u Bijeljinu. Preko rođaka vode pregovore o mirazu. Međutim, bruka raste. Jevreji uzavreli kao pčele. Rifkina braća primete. Čaršija govori. Djevojku zatvaraju. Niko ih više ne viđa zajedno, ali pisma izmjenjuju i viđaju sesvaki dan, iako izdaleka. Bijaše proljeće. Poslije kišna dana ostane mnogo vodene pare u vazduhu.

Dah oteža. Kasaba posivi i zbije se još jače među brda i šljivike. Samo stabla ozelene, ožive, rašire se i blješte svakim listom na suncu koje se kratko javi pred veče. Ledenik uzme dogled i ispne se na brijeg pored mosta, a Rifka na podzidu u svojoj avliji. Dijeli ih rijeka. Njegova je strana već u sjeni, na njenoj još za koji čas kišno sunce. Vijori joj i pokatkad bljesne crvena kosa, bijela kecelja sja na suncu. Tek pomrčina ih rastavi. Tada ona odlazi u mračnu sobu da grize prste, sjedi na minderluku i gleda kako se sve jače smrkava. Čini joj se nemogućno da je tolika noć pred njom, on tako blizu, a da se ništa neće dogoditi. Hoće da mu piše, ali joj već kod riječi "mili" zaigra pod grlom, nadimaju se grudi i dah se kida i drhti. A majka obilazi i grdi je što badava troši svijeću i goni je da legne. U to doba Ledenik, ne znajući šta da čini s dugim večernjim satima, piše svom drugu iz eskadrona, baronu Gezi Durnajesu: - Dragi Gezule, pisao sam ti o mojoj novoj službi, o činovnicima s kojima sam prisiljen da služim, o šumama po kojima mi jesuđeno da se lomim. I opet ponavljam: odveć sam teško kažnjen. Ali, neboj se, ne očajavam još, iako nisam daleko od očaja.

I sve što sam ti pisao о ovdašnjim ljudima, urođenicima, nije samoprvi utisak, nego se potvrđuje iz dana u dan. Ja živim meću divljacima, prljavim i neukim. Ovi ljudi ne samo što nisu civilizovani nego se, po mom tvrdom uvjerenju, neće nikad moći civilizovati, jer ono malo duha i razuma što imaju upotrebljavaju upravo zato da se otimaju svakom pokušaju civilizacije. I oni za koje mi izgleda da u sebi negdje nose nešto duha, tako su zakopčani i sedam puta zakukuljeni, da bi samo čelikom mogao iz njih izbiti tu iskru. Svakako, nama se ne otkrivaju. I o nečistoći, oskudici najnužnijeg komfora, čamotinji i grubosti koja me okružuje, dovoljno sam ti pisao. Ništa se ne mijenja ako ne nagore. Nego, i ovdje mi se događaju neobične stvari.

O tom hoću da ti pišem.U ovoj divljoj i šturoj sredini imaju dvije stvari koje me tješe i vesele. Prvo je veliki rimski most na jedanaest moćnih, prekrasno svedenih lukova. U ovom divljem kraju, među mršavom stokom i tupim ljudima, on je kao zalutao, osamljen izaslanik nekog dalekog, svijetlijeg svijeta. Mnogo predveče, kad se ne može na sokak od prašine i balege, kad mi postane jasno sve što sam izgubio i što me okružuje, ja odmaram oči na tim ogromnim lukovima i divno srezanim sastavima. Druga neobična stvar je, ti već pogađaš, žena, to jest djevojčica. Zapravo je i ona tuđinka kao i most. U jednog ovdašnjeg trgovčića, španjolskog Jevrejina, ima kći u sedamnaestoj godini. Kosa joj je zagasitocrvena i semitski bujna, koža začudo čista i tanka, a oči smeđe, gotovo tamne.

Sjećaš li se kapetanice fon Grajzing? Malo podsjeća na nju, samo što je za dvadeset godina mlađa, sto puta ljepša i hiljadu puta nevinija. Kratko: zalogaj za bogove. Među ovdašnjim nemogućim i gotovo nevidljivim ženama, ova mlada Španjolka mi je jedina nada iutjeha. Učila je školu. Zaljubljena je, izgleda, u mene, ali to ovdje nije nikako dovoljno da se do žene dođe. Nikad je ne puštaju samu. Vidimo se na ulici. Izmijenimo nekoliko riječi (od same zabune ona jedva govori) i već nas svi gledaju kao čudovišta. Kad prođem ispred njene kuće, čujem kako joj majka ljutito zatvara kapke na prozorima. Dopisujemo se i to je zasad sve. Kad bi mogao da čitaš ta pisma! Destilovana nevinost. Međutim, moj pisar, ovdašnji čovjek, koji mi nosi i donosi pisma, kaže da se u varošici previše govori o tom i da su Jevreji, koji su vrlo fanatični, ogorčeni na mene, da familija nastoji da što prije uda malu.

Pa đavo snjima, neka je udaju! Nestaće ovih pisama koja me i dirnu i nasmiju, i malog crvenokosog stvorenja, i dodira ruku i igre očiju. Ostaće mi onda samo ovaj most skladnih linija. To je sigurno. Eto, sad vidiš kakvo sam sentimentalno magare postao u ovoj pustinji. I šta će još biti od mene? Ej, Geza, nevaljali Gezule, piši mi često i mnogo, da bar malo od tamošnjeg sjaja dopre i do mene! Kad otpoče ljeto, učestaše poruke iz Bijeljine i u Bijeljinu. Poče spremanje u Papinoj kući. Rifka se odluči da popusti Ledeniku i da iziđe noću u baštu na sastanak. Najprije su govorili kroz ogradu. Grčevito prepliću prste. Cjelivaju se dugo kroz tarabe, a na licu im ostaju crveni ožiljci od parmaka. Konačno, treće noći, Ledenik preskoči visoku ogradu. Dok se penjao, ona se protivila i ustrašeno i sve slabije vikala: - Ne, ne, ne!... Ali kad on, onako s visoka, sleti u meku lijehu kraj nje, izgubi mu se obeznanjena u naručju.

Sutra na noć opet: Ledenik pada sa ograde, raširene ruke se sklapaju. A treće noći upada njen brat, mrgodan i onizak mladić, u gaćama i košulji, razdrljen. Ledenik bježi. Rifka pada u cvijeće. Brat puca dva puta u tamu. Idućeg dana Hajmo Romane predvodi jevrejske prvake koji traže da se Ledenik kazni i ukloni. Predstojnik obećava. Govori zatim s Ledenikom, tapše ga po ramenu. - Liber fon Ledenik, neizmjerno mi je žao što moram da kvarim vašu avanturicu sa onom Jevrejčicom. Otac je ugledan građanin. Jevreji prijete tužbom na vladu. Mala, izgleda, u nekoj ljubavnoj groznici. (Đavolji čovječe!) Kure und gut: valja da se uklonite, bar za neke vrijeme. Poslaću vas u komisiju.

Ledenik ga uvjerava kako je cijela stvar neznatna, mali flert, ali kad je tako, ukloniće se drage volje. Ne mogu da se načude ovom svijetu "koji od ničega pravi ljubavne tragedije". Smiju se dugo i gromko, zaključuju kako sve to ne vrijedi buke ni skandala. Praštaju se srdačno. Ledenik odlazi u šumu na Setihovo. Tu živi u baraci od brvana i piše prijatelju u Beč: - Predragi Geza, ima osam dana da sam u šumi. Da ti pišem kako mi je, značilo bi izdavati duplikat svoje rođene bijede. Neću. Bolje da ti odmah kažem: izgubio sam i malu Jevrejku i onaj lijepi most. Skandal se dogodio. Neka đavo nosi sve Jevreje ovoga svijeta!

Zajedno sa ovom ludom zemljom! Ogovaranja, pa tužba kod predstojnika, razgovori i ljubav kroz ogradu (možeš li me zamisliti u toj pozi?), pa konačno, jedne noći, njen brat s revolverom. Predstojnik me zamolio da se radi ugleda vlasti i svoje sopstvene sigurnosti odrečem toga flerta, da preduzmem posao ovdje u šumi, dok se stvar ne smiri u onoj smrdljivoj varošici. Kakav je ovo narod! Ovdje mi ne ostaje drugo nego da kupam seljanke, pa još uvijek sve liči na skotološtvo. Malu Jevrejku će međutim da udaju, ugojiće se i imaće šestoro mladih. Bog s njom! Ovdje ću morati ostati sve do jeseni. Možda dotle izradim premještaj u Sarajevo. Pod mojim nadzorom premjeravaju i bilježe ove proklete šume. Neka me đavo odnese ako išta razumijem od tog posla! Piši mi, da potpuno ne podivljam. Međutim Rifka logom leži. I kroz pritvorene kapke i debele zavjese još se naslućuje da napolju trepti jara. U sobi je ona teška hladovina prizemnih prostorija sa debelim zidovima i željeznim kapcima, i gluva tišina soba prenatrpanih prostirkom, haljinama, uvijek okađenih i oprašenih, da više liče na oltare nego na stanove za žive ljude.

Tu se gubi korak, ni glas ne može dugo daživi među tolikim tkaninama: sve se duši i smiruje. Samo kad se, na dušeku uvrh sobe, trgne Rifka i grčevitim pokretom zbaci čaršav, onda bjelasne njena koža, bok i rame, i prokine polumrak, a iz sjene više nje odvoji se Ciganka Hata i brzo je pokriva, pa se opet gubi u sjenci. Od one noći Rifka stvarno i ne dolazi sebi. Vidi šta se oko nje radi, čuje doktora, učiteljicu i majku, razabire kako joj govore, i sama rekne poneku riječ, ali sve to kao u snu. Niti misli više da Ledeniku prokrade pismo, ni da se pravda pred svojima. To je moglo biti nekad. Sad je jedina stvarnost grč koji se javlja svakih desetak minuta: najprije kao nepodnošljivo golicanje u listovima, pa onda savije i ukoči noge u koljenima, zatrese grudi i steže grlo. A kadtaj popusti, s drhatom očekuje naredni, koji je toliko neminovan, da se grči i trza već od misli na njega.

Nikako da se sjeti ljubavi. Samo Ledenik, u bijelim pantalonama, neprestano bježi preko ograde. A poslije toga nema ništa do grč i ovaj mrak, u kom daždi nerazumljiva sramota na nju. Samo da više ne pada kroz taj mračan i uzak prostor, da se zaustavi! Pokušava da se digne, ali Hata, koja bdi više nje, uvijek je vraća na postelju. I ponavlja se padanje u dubinu bez dna, i grč. Jedne noći, pred svitanje, čuje kako neko od braće izlazi iz kuće i nezaključava vrata. Sačeka malo pa se onda diže. Hatu bijaše prevario san.

Ona otpuza preko sobe. Dvaput pade prelazeći kuću. Ostavi za sobom širom otvorena vrata. Pridržavala se avlijskog zida, a onda se otrže i potrča niza strmu ulicu. Na pijaci pade ponovo. Ide oštar istočni vjetar i snosi prašinu i dnevne otpatke sve na jednu stranu. Dijeli se dan od noći. Diže se, okrvavljenih ruku i dlanova, i pođe kraj Velikog hana, niz basamake koji vode Drini. Padala je na koljena, pridržavala se i opet otiskivala. Sa posljednjeg basamaka se baci u vodu. Oko nje se raširi košulja, jedan čas ostade nepomična, a onda je rijeka uze na maticu i ponese.

Iako je bilo tek svitanje, savrh čaršije su je vidjeli općinski metlar Liskić i, idiot, hamalin Hubo. Kako se dućani otvaraju, oni idu redom kroz čaršiju i pričaju da su videli polunagu Rifku gdje nekud protrča. - Belćim je kapetan ozido noćas! - Ozido bogme, ev' ovakooo... - udara Hubo dlanom o dlan, poigravana jednoj nozi. Dućandžije pucketaju jezikom, smiju se. Ali se ubrzo saznade da je djevojke nestalo. A sutradan nađoše leš u ednoj zatoči, među kladama. Ribe je bjehu načele. Jevreji se rastrkaše kao mravi. Brzo iziđe komisija i izvrši pregled. Sahraniše je odmah pred veče, u dnu jevrejskog groblja, kraj same ceste. Sve su radili hitno i šutke. Ljeto je tada bilo tek u polovini, a suša već otpočela. Vidjele su se povorke Turaka kako idu oko Drine sa hodžom na dovu, ne bi li kiša pala. Uz brijeg se penje pop, a za njim starice i seljaci, obliveni znojem, idu na groblje i čine molenstvija. Voštane svjećice im se savijaju i tope prije nego što dogore. Nit ima vjetra, niti je sjenka hladna.

Po bregovima se upaljuju šume: na horizontu im se vidi dim, crn pri dnu a bjeličast pri vrhu, gdje se spaja s nebom. A nad svima ubijeljelo nebo kao vreo sač. Napale muhe i komarči. Zaudaraju kasapnice, jarci i kanali. Stoka riče po stajama, a ne mogu da je ispuste, jer niti može da miruje od obadova, niti ima šta da pase na sagorjelim brežuljcima. Ljudi dahću po ćepencimai magazama: niti ima pazara, nit im muhe daju da spavaju. Nepomični i razdrljeni, drhte u tromoj razdražljivosti i iskaljuju zlovolju na ženama i šegrtima, psovkom i šamarima. Obje rijeke se sasušile i došle uske i još zelenije. Povazdan im se čuje šum nad usnulom kasabom. Vrtlari na Okolištima prestali da zalijevaju bašte i bostane. Vriježa se suši i kovrdža, voćka opada, pomodrila.

Tu, jedne večeri, Milan Glasinčanin sazva komšije i povjeri im kako mu je onaj Petar što se doselio iz Mađarske kazao da kiša neće pasti dok god se utopljenica ne baci opet u Drinu, ili bar dok joj se u grob ne salije sedam kablova vode. Dugo su vijećali. Ispod njih se na strmini bjelasalo kamenje u evrejskom groblju. Pušili su i razgovarali, čekajući da dobro zanoća. Kad se pogasiše svjetla u kasabi ispod njih, i skupiše se, svaki sa svojim momkom, iznesoše čabrove na sohama i odoše na Bektaševe česme. Utanjila voda je, romoneći, polako punila čabrove, a ljudi su sjedili kraj njih, otimajući se drijemu; u mraku su im se razgarale cigarete. Napuniše sve sudove i uprtiše sohe na ramena. Čabrovi su se klatili i zapljuskivali ih vodom po bosim nogama.

Kad stigoše na groblje, jedan otkopa trnokopom zemlju, sa strane,ispod velikog kamena, i počeše salijevati vodu. Sagorjela, prhka zemlja je najprije upijala, ali kad sališe i peti čabar, zemlja se zasiti i voda poče dase povraća iz groba i stvara lokvu unaokolo. Poče da ih hvata strah. Uhitnji sališe i ona dva i razbjegoše se kućama. Svaki je otresao blato snogu. Niko nije ništa govorio. Sutra u rano jutro iziđe grobar i kad vidje izrovanu i još vlažnu zemlju oko grobnog kamena, opsova nešto i dozva Stanišu, cestara, koji jeprolazio s lopatom i trnokopom na ramenu. Povratiše zemlju, zbiše i utabanaše dobro nogama, pa onda sjedoše, naslanjajući se leđima na Rifkin kamen, koji je bio još hladan od noći. Izvadiše kese, savijaju sporo. Zapališe. - To je budalaština: zalijevati grobove. Nije to do mrtvih, nego božije davanje. Suša, pa to ti je. - Ja šta je nego budalaština, ama za nevolju je svijetu. Da znam da će šta pomoći, zalijevo bih i ja i raskopao sve što je grobova oko kasabe.

Eno u mene kukuruz, još nije ni iz zemlje i već sagorje, a sjeme sam uzeo u Pavla na dug... I, pušeći, pijuckajući i pogledajući u nebo, nastaviše još čas dva razgovor o suši. Pa ipak kiša ne udari. Ljudi spavaju pred kućama, na travi, ali zemlja neće više ni noću da se hladi. Žene se onesvješćuju dok pređu preko njive, djeci udara svaki čas krv na nos. U svačijim očima kasaba, crvena, poigrava od žege. Milan Glasinčanin, koji je predvodio one što su zalijevali Rifkin grob, ne može da spava. Zaključao vrata i ne smije da otvori prozore. Preznajase u sparnoj sobi pa odjednom opet hladni, slušajući uvijek kako presićen grob bljuje vodu i klokoće. Skače i podupire sohom vrata. Na zidu škilji lampa. Oko začađala stakla joj oblijeće žućkasta leptirića. Kuda je ušla, vještica? Da nije ovo bosa, mokra Jevrejka? Lovi je, ali je uzdrhtao i prstimu krupni i tvrdi od rada, pa mu izmiče. Sve više mlatara rukama, skačeza njom. Prevrnu lampu, pršte cilindar, fitilj ugasnu.

Izbezumi se kad ostade u mraku. Zvjerajući povuče se u kut, napipa sjekiru. Tu čuči, raskolačenih očiju, osluškuje da li se šta čuje iz mraka, drhti i prislanja lice uz hladno gvožđe. U Papinoj kući sve mirno i zatvoreno. Kupaju se u znoju i guše suzama, a sve se jedno pred drugim pretvara da spava. Na Setihovu Ledenik piše svom prijatelju: Ubiću se, Gezule, ubiću se sigurno. Kad bih mogao do jeseni da izdržim ovaj ognjeni, prljavi Sibir, sve bi bilo dobro, ali se bojim da nećumoći... Leži povazdan u sjeni, brani se orahovim lišćem od komaraca. Oko njega svuda visoki borovi, pravi kao ledenice, sa svakog se cijedi smola u obilnim krupnim kapima. Draže ga cvrčci što neće vazdan da umuknu, draži ga stegnuto seljačko pjevanje što se svaki čas javlja s plandišta:

Žedan vode, žedan vode,

Željan đevojaka.

Pred veče se javi glas iz presušenog močara: uu, uu, uu. Kao da saziva mrakove. Noću štekće lisica i uzrujaju se psi. Nikad mira. Samo znoj i smola i neprestan tlak na umrtvljen mozak. Nikad se nije zapamtila tolika suša. Mnogo se svijeta pobolje. Osim Milana Glasinčanina pomahnitaše još dvojica Turaka; opremiše ih u Sarajevo. Niti bi sijena, ni otave, žito izdade posve. Krave i koze zasušiše. Svijet se već zabrinu za zimu. Tek pod sami kraj ljeta vrelina se izbješnje i leže. Udari studen vjetar i burna kiša. Ukaza se duboko nebo, i krupne zvijezde noću. Ujednačiše se dani u mirnoj jesenjoj svjetlosti. Opasa se i obu čaršija. Trgovci se krenuše na put, prekupci po selima. Svak se obazire za žitom i sijenom. Veseo je ko prodaje, a mrk ko kupuje. Papo, džamdžija, ženi dvojicu sinova odjednom, jedna snaha iz Sarajeva, druga iz Rogatice; bogate obje. U avliji mu def bije, kuća se prolama od svatova. Ledenik konačno uspio da bude premješten u Sarajevo. Siđe sa Setihova, omršavio, opaljen, i tek kod predstojnika saznade sve o Rifkinoj smrti. - Armes Wesen! Popušiše po cigaretu. Predstojnik mu još jednom čestita na avansmanu, na Sarajevu, dobrom društvu, državnoj zgradi sa kupatilom, a on otputova sutradan u rano jutro, još malko pogružen od misli na Jevrejku.

Te jeseni dorasla kći u Perka opančara. Još ljetos crnpurasta, čupava, oko usta sa tragovima od petrovača jabuka, sad odjednom pobijelje, utanjise i prelomi u pasu, pa kad prolazi kroz čaršiju pomještaju se i dovikuju dućandžije s obje strane. Svrh čaršije otpočne Vejsil Arnautin, koji peče kadaif za Ramazan. Udari rukom po vreloj tepsiji i podvikne: - Evo ga vruuuć... a odziva se dućan za dućanom: - Ohohooo... Danilo kasapin podvrisne i otkida zubima lučku od oglodana dovratnika, a mušterijama staje džigerica u grlu od smijeha. Mala pritište rukom grudi da joj se ne tresu, usitni, zabrza, pa se podbija na kaldrmu i crveni.

___________________________________

Ivo Andrić je rođen 9. oktobra 1892. godine u Dolcu pored Travnika u tadašnjoj Austro - Ugarskoj. Matične knjige kažu da mu je otac bio Antun Andrić, školski poslužitelj, a mati Katarina Andrić (rođena Pejić) i da je kršten po rimokatoličkom obredu (Andrić se najveći deo svog života izjašnjavao kao Srbin). Detinjstvo je proveo u Višegradu gde je završio osnovnu školu. Andrić 1903. godine upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosansko - hercegovačku srednju školu, a slovensku književnost i istoriju studira na filozofskim fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu. U gimnazijskim danima Andrić je bio vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadao je  pokretu Mlada Bosna i bio je strastveni borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda od austrougarske vlasti. Svoju prvu pesmu U sumrak objavio je 1911. godine u Bosanskoj vili. Naredne godine započeo je studije na Mudroslovnom (filozofskom) fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Školovanje je nastavio u Beču, a potom u Krakovu gde ga zatiče Prvi svetski rat.

Po izbijanju rata vraća se u zemlju. Odmah po dolasku u Split, sredinom jula, austrijska policija ga hapsi i odvodi u Šibenik, a potom u mariborsku tamnicu u kojoj će, kao politički zatvorenik, ostati do marta 1915. godine. Među zidovima mariborske tamnice, u mraku samice, "ponižen do skota", Andrić intenzivno piše pesme u prozi. Po izlasku sa robije, ondašnje vlasti određuju Andriću kućni pritvor u Ovčarevu i Zenici u kojem ostaje sve do leta 1917. godine. Andrić je imao veoma uspešnu diplomatsku karijeru: godine 1920. postavljen je za činovnika u poslanstvu u Vatikanu, a potom je radio kao diplomata u konzulatima u Bukureštu, Trstu i Gracu. U to vreme objavio je zbirku pesama u prozi Nemiri - pripovetke Ćorkan i Švabica, Mustafa Madžar, Ljubav u kasabi zatim se ređaju Put Alije Đerzeleza i Pripovetke.

U junu 1924. godine u Gracu je odbranio doktorsku tezu Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine. Tokom 1927. godine radio je u konzulatima u Marseju i Parizu, a naredne godine u poslanstvu u Madridu. Iste godine objavljena je njegova pripovetka Most na Žepi. Od 1930. do 1933. godine bio je sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda u Ženevi. U to vreme objavio je prvi deo triptiha Jelena, žena koje nema.

Godine 1954. postao je član Komunističke partije Jugoslavije i prvi predsednik Saveza književnika Jugoslavije. Prvi je potpisao Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. Te godine štampao je u Matici srpskoj roman Prokleta avlija. Pisao je i eseje o Njegošu, Goji itd. Poslije drugog svjetskog rata Andrić objavljuje svoja najzrelija djela: Gospođica, Travnička kronika i Na Drini ćuprija te nekoliko knjiga pripovijedaka u kojima se pored starih i već objavljenih sukcesivno pojavljuju nove. Ivo Andrić je pisac velikog zamaha. Iako je po osnovnoj koncepciji realist, on se ne zadovoljava isključivo realističkim slikanjem, nego mu ono služi samo kao sredstvo da mirno i kontorlirano istakne u naoko običnim zbivanjima njihovu fantastiku i simboliku.

Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1961. zbog svog celokupnog dotadašnjeg rada "o istoriji jednog naroda", prvenstveno za roman Na Drini ćuprija (1945).

Dobrica Ćosić u svojoj knjizi Piščevi zapisi 1969 - 1980. prepričava, na sto osamdeset šestoj stranici, svoj "poslednji značajniji razgovor" sa Andrićem i citira ga: - U Bosni vam je sada, Dobrice, ono što je pokojni Kalaj snevao, a nije kao diplomata smeo da izgovori. U Bosni pobeđuje Bošnjaštvo. Staro, a mlado. I neka da Bog da moja noga više nikad ne kroči preko Drine... Inače, upravo je Ivo Andrić predložio Ćosića za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti 1970. godine. Ivo Andrić je umro 13. marta 1975. godine u Beogradu.

Ivo Andrić - Anikina vremena 

Ivo Andrić - Aska i vuk 

Ivo Andrić - Bog izbija kao svjetlo

Ivo Andrić - Ćorkan i Švabica

Ivo Andrić - Ex Ponto

Ivo Andrić - Govor povodom dodele Nobelove nagrade

Ivo Andrić - Jelena, žena koje nema

Ivo Andrić - Knez sa tužnim očima

Ivo Andrić - Kosa

Ivo Andrić - Most na Žepi

Ivo Andrić - Mustafa Madžar

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija

Ivo Andrić - Poimam i shvaćam

Ivo Andrić - Priča o vezirovom slonu

Ivo Andrić - Pripovetke

Ivo Andrić - Pripovetke za decu 

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija - seminarski rad

Ivo Andrić - Put Alije Đerzeleza

Ivo Andrić - Razgovor sa Gojom

Ivo Andrić - Smrt u Sinanovoj tekiji

Ivo Andrić - Travnička hronika

Ivo Andrić - U musafirhani

Ivo Andrić - U zavadi sa svetom

Ivo Andrić - Žeđ