Ivo Andrić - U musafirhani lektira

Ivo Andrić - U musafirhani

Ivo Andrić - U musafirhani

 

U musafirhani je priča iz fratarskog ciklusa, prvi put objavljena 1923. godine. Napisana je u trećem pripovednom licu. U pričama toga ciklusa Andrić opisuje slike iz života katoličkog reda franjevaca u srednjovekovnoj Bosni. Glavni lik je Fra Marko Krneta, fratar koji se nikada nije prilagodio načinu života svoga reda, ali koji duboko i fanatično veruje u Isusa. Kao neprilagođeni i neuspešan đak, Fra Marko je posle smrti svoga strica, biskupa Fra Marijana Bogdanovića, po hitnom postupku vraćen iz Rima gde se nalazio na školovanju, na rad u manastiru. Živeći poluseljačkim životom, oslobođen od redovničkih dužnosti, Fra Marko dobija na staranje "musafirhanu", manastirsku gostinsku sobu u koju na noćenje i hranu, već prema tadašnjem prinudnom običaju, svraćaju Turci namernici. Tako, nekom prilikom, u musafirhanu svrate tri Turčina, janičara, jedan od njih je teško bolestan. Fra Marko ih dvori i pomaže oko bolesnika. Kako bolesniku ne bude bolje, druga dva Turčina posle nekoliko dana odlaze u Sarajevo po pomoć, a bolesnog askera, Mamaledžiju, ostave Fra Marku na staranje. I mada Fra Marko najbolje što ume dvori Mameledžiju, bolesniku biva sve gore i gore, vidi se da će Bogu na istinu. Fra Marko želi da pokrsti Turčina koji pada u buncanje i u vatru, ali u jednom trenutku, kada mu se malo razvidi, pljune na krst. Fra Marko se moli: - Ako ko i pljuje na tvoj krst, to je samo kao kad čovjek ružno usnije. Opet na Tvojoj lađi ima mjesta za sve. Bolesnik izdiše, nepokršten. Razočaran i vidno uzbuđen Fra Marko o tome obaveštava starešinu manastira, gvardijana, i odlazi u polje, da radi, ali mu se misao neprestano vraća na Turčina, koga je negovao i zavoleo kao brata.

 

Ivo Andrić - U musafirhani - lektira

___________________________________

 

Ivo Andrić - U musafirhani

 

Otkako je, lani u proljeće, novi gvardijan prezidao musafirhanu i odijelio je još bolje od manastira, bijaše je potpuno prepustio fra Marku, da je redi i upravlja. Fra Marko Krneta je bio sestrić pokojnog biskupa Fra Marijana Bogdanovića. Kako je bio jedino muško u familiji, biskup ga uze još kao dječaka u manastir, da uči i poslužuje. Ali i pored biskupove zaštite i pažnje, mladić nije napredovao nikako. Bio je svojeglav i tup, mucao je u govoru i prskao pljuvačkom, nit je imao glasa ni sluha, tukao je mlađe i nije slušao starije. Niko ga nije mogao odviknuti od čobanskih psovki. Samo su mu neprestano tješnjale pamuklije i kraćao habit.
- Nit utjera račvast kolac u zemlju, ni tvog fra Marka u sveti red - poručivao je biskup sestri, koja i umrije žaleći što joj i sin neće postati biskup.


Ogorčen, biskup odluči da pokuša još jedno: da ga pošalje u Rim, ne bi li se u tuđini dozvao i popravio. Bočeći se sa svojim neukim i upornim fratrima, teškim i nesigurnim bosanskim putevima i samovoljnim, uvijek gladnim turskim vlastima, on se kao sna sjećao svojih mladalačkih godina provedenih u Rimu. U onaj isti crvenkasti franjevački manastir na Via Merulana u kom je, mlad i pun znanja i velikih planova, proveo tri godine, slao je sada svog sestrića. Činilo mu se kao da nastavlja svoj život. Ali i tu se razočara. Zaludu ga je preporučivao znancima.
- Ni za što ne pokazuje sklonosti. Samo što neprestano raste ušir i uvis. I po svom držanju liči na svašta više nego na monaha, ako tako smijem da kažem, prečasni oče, pisali su biskupu iz Rima.
- Čist je i skroman, i pobožan na svoj način; ne pokazuje, istina, ni najmanje želje za svjetskim slastima i taštinama, ali, na žalost, lišen je potpuno smisla za nauku i kontemplaciju, kao i svete pokornosti prema starijima i snošljivosti s drugovima, pisao je upravnik zavoda.


A od fra Marka samog stizala su pisma, puna čvorastih slova i grešaka, u kojima je očajno molio strica da ga vrati u Kreševo.

 

- Izbavljajte me; ja s ovim svijetom ne mogu! Da mu je samo da vidi Kreševo, pa ma - kao onaj hajduk Ivan Roša, koji se, ne smijući nikad u rodni grad, penjao od želje na planinu - da ga samo s daleka pogleda.


Tako je neprestano pisao. Biskup je čekao da prođe godina, pa ili da se mladić privikne i popravi, ili da ga vrati u Kreševo. Ali te iste zime ozebe biskup i umrije nenadano. Fra Marka opozvaše odmah iz Rima. Na njegovo mjesto poslaše fra Miju Subašića, ambiciozna i slabunjava mladića. Sad je već druga godina kako je vikar ovoga manastira. Brine se za živež i vino, nadgleda i isplaćuje radnike, prima i gosti Turke u musafirhani. Povazdan sa seljacima i u teškom poslu, on izgubi i ono malo stege i zaboravi sve što je naučio. Ruke mu ogrubile i glas ohrapavio. Ionako visok i plećat okrupnja i oteža još više. Porastoše mu čekinjasti brci, preplanu u licu. Još mu se češće upliće psovka u govor.


Neuspio u naukama, bez ujakove zaštite, prgav i svojeglav: nije mu bio lak život u manastiru. Najgore mu je što nikad ne zna kad se fratri s njim rugaju a kad ozbiljno govore, pa pokatkad plane uzalud i izgleda još smješniji, a pokatkad omekša pa se pusti u razgovore, a ne vidi da mu se u dnu trpezarije naglas smiju.


Sve se više odvajao od ostalih fratara. Riješiše ga dužnosti zajedničkog objeda i molitve u koru. Dane provodi na njivama ili u musafirhani. Cjenjka se i prepire sa seljacima; i sam uzme motiku pa kopa pred svima, dok se vas ne uznoji, pa se u prohladno predveče puši kao brijeg poslije kiše. Ili pretače vino u memljivu podrumu, valja burad i okađuje sumporom Presipa povazdan žito u hambaru, pa onda po dva dana ne može da ispere prašinu iz grla i ušiju.

 

Ali pored svega toga ima svoje časove "miline" za koje niko ne zna i ne sluti. I on sam ne zna kako mu to dolazi, ni kada. Tako, poslije nekog teškog posla, sjedne na kladu, tare znoj i othukuje, a odjednom osjeća kako mu krv šumi u plećima, u šiji, pa u glavi, sve jače i jače, dok mu se glava ne zanese i ispuni ga svega taj šum i nekud ponese. Sjedi podnimljen i otvorenih očiju, ali mu se čini da nekud strelovito leti. I tada i on, koji ne zna ni da lijepo piše ni pametno govori, može nekako da razumije sve, i sa samim Bogom da govori jasno i slobodno.


I inače kod svakog posla on se, dok radi, poluglasno moli Bogu. Pokatkad se i s Bogom obračunava na svoj način. Presađuje tako, poslije kišna dana, kupus. Sagiba se, buši jamice u mekoj lijehi i prstima pritište zemlju oko presada. Kod svakog struka on šapuće molitvu i neprestano ponavlja:
- Haj sa srećom, u ime božje, haj' sa srećom!


Znoj mu kaplje s lica. Kad svrši jednu lijehu, on se ispravi stenjući (krsta mu pucaju), otare znoj nadlanicom kaljave ruke i odišući mrmlja:
- E, evo sam ga posadio pa sad pošalji gusjenice da pojedu, ko i lani!


Poneki put ga ispuni ta milina bez ikakva vidljiva povoda. Takne čvor na drvetu ili šav na odijelu, a kroz prste mu zastruji i ispuni ga svega taj isti zanos, pa tako ostane ukočen, otvorenih usta i izgubljena pogleda. Tako prođe dosta vremena, a kad se prene, ne sjeća se da je išta određeno vidio ili čuo. Ova tri posljednja dana niko od Turaka nije svraćao u musafirhanu. Fra Marko je svaki dan vjetrio i kadio da istjera zadah loja, luka, rakije i znoja što je zaostao od posljednjih gostiju.

 

Ali trećeg dana, u subotu pred veče, za vrijeme večernje, izbiše opet neki Turci. Fra Marko je upravo bio kod odžaka i sipao žeravu u kadionicu koju je dječak držao. Videći Turke gdje idu uz brijeg, on prosu polovinu mimo kadionice, oprži dijete, koje pobježe, zausti da nešto opsuje, ali se uzdrža i samo natuče kapicu nad oči.


Turci su se penjali polako. Fra Marko odvadi polovinu šećera i kafe, pa ode da sakrije. Vrati se zaduvan u musafirhanu, ispriječi se na vrata i pogleda niz brdo. Bila su svega trojica; dvojica su vodila trećega, pridržavajući ga pod pazuha. Jednoga poznade: bio je Kezmo, janičar. Druga dvojica mora da su stranci. Onaj bolesni je još mladić. Čim uđoše, zatražiše ćebe i jastuk i položiše bolesnog druga. Traže limunova. Fra Marko se vajka: tražiće, ali se boji da neće biti.

 

- Dede, pogledaj bolje, nemoj da ja počnem tražiti - doviknu mu Kezmo. Taj Kezmo je već nekoliko puta natjerao manastir u strah i na globu.


Fratar se vraća s limunovima. Bolesniku daju limunadu.
- E, sad skini tavu da objesim pušku - šali se Kezmo.


Fra Marko skida tavu i počinje da sprema kajganu. Turci sjeli, pa puše. Onaj bolesni se odmorio i napio limunade, pa mu laikše, ispravio se na jastucima, pa i on razgovara, iako podrhtava, a oči mu sjaju od groznice. Fratar ih služi rakijom pa kajganom, pristavlja kafu. Oni mljaskaju jedući i zalažu bolesnika koji se nećka. Protežu se, podriguju.
- Ama da ti nije bila krmetina u ovoj tavi? - pita Kezmo i prinosu praznu tavu nosu.


Fra Marko, nagnut nad žeravicu i zabavljen oko kafe, mrmlja u sebi: E sad ti na um pade, pošto si se najeo!
- Šta veliš?
- Nije, aga, nije; nema u nas krmetine.


Služi ih kafom. Kezmo ga gleda velikim zelenim očima.
- Čuo sam da vas je kadija oglobio sa dvaes' groša što je našo kokošiju glavu u pilavu. Valahi, ako ste onom peksinu dali dvaes', imate računa meni da date četeres'.
- O parama ja ne znam ništa.
- Hehe, svi vi tako; ne znam, nemam, a puni ste para ko šip, samo vas treba pritisnuti.

 

Ali sve se okrenu opet na šalu. Zanoćalo. Turci zametnuli razgovore o ratu, o janičarskiim platama, a sve pijuckaju. Onaj bolesni čas zadrijema, čas se prene, pa i on sluša. Fra Marko sjeo u kut, odupro lakte o koljena a glavu o dlanove, pa ćuti i sluša. Iz razgovora razabire polako: bolesni Turčin je Osmo Mameledžija iz Sarajeva, a onaj drugi Mehmed Pljevljak. Obojica su janičari kao i Kezmo. U Sarajevu su u taboru. Sad se skitaju, čekaju da im stigne plata pa da pođu na Vidin. Kezmo se raspričao: koliki je most kod Mustafa Paše, pa koliki je karavanseraj u Jedrenu, pa kakve su javne kuće u Canigradu, i Grkinje i Jermenke u njima.
- E, beli, kakve su i fra Marko bi se prevario. A, fra Marko?
- C, ja te stvari ne znam
- Hajde, bolan!
- Nije to za nas. I, mi bismo sve takve kuće u lagum digli, da možemo.


Turci se smiju. Bolesnik lagano ječi u snu. I njima se drijema od puta i rakije. Fra Marko se diže i pogasi vodom preostali žar u odžaku.

 

Sutradan bolesniku gore. Turci, pošto pojedoše opet tuce jaja, vijećaju šta da se radi. Gvardijan bi htio da ih se riješi. Uvjerava ih, preko fra Marka, kako je nezgodno po bolesnika da leži u musafirhani. Oni traže konja. Znajući da konja ne bi vratili, on se izgovara da konja nema, ali nudi svakom po pet groša. Zaključiše da im se daju pare i da fratri pripaze bolesnika samo do sutra. Oni će se vratiti s konjem po njega. Tako odoše. Fra Marko se ljutio što su mu ostavili Turčina na brizi.
- Ovdi je došo da se izležava! Nije mi dosta zdravih balija!


Gvardijan ga je umirivao i korio. Prvi dan i ne pogleda Turčina. Metnuo bi kraj njega kajmak i hljeb, pa izišao. Prođoše tri dana, a Turci se ne vratiše po bolesnika, koji je povazdan ječao i sve češće iskao vode. Fra Marko naviknu da mu dodaje vodu, da ga nudi mlijekom i slatkom. Po nekoliko puta na dan ostavi posao, pa trči u musafirhanu da vidi bolesnika. Svađa se s kuvarom, jer izbira bolje komade i nosi bolesniku. Fratri primijetiše njegovu brigu oko Turčina i počeše da ga diraju.
- Kako ti je bolesnik, fra Marko?


On bi se otresao, u prolazu:
- Eno ga crkava. Hajde pa ga vidi, ako ti je stalo.


U stvari, što je Turčin bivao slabiji, fra Marko se sve više brinuo oko njega, iako je nastojao da to sakrije od drugih i nije htio ni sam sebi da prizna. Turčin je ponajviše ćutao. Jedno veče, fra Marko bijaše naložio vatru da peče hostije. Čekajući da mu se kalup zagrije u žeravici, on je sjedio kraj odžaka, trepćući od jare.
- Fra Marko - javi se Mameledžija s postelje iz mračna kuta.
- A?
- Nema Kezme?

- Nema.


Obojica ćute.
- Vala, da me hoće samo u Sarajevo prenijeti, pa onda...


Dogorjele donje glavnje popustiše, vatra se složi i zaprašta, posuše iskre oko fra Marka. Plamen se sleže, soba se ispuni tamnocrvenim sjajem.
- Nemoj ti da misliš na Sarajevo i na besposlice...


I 'odjednom (i sam se iznenadi) nastavi mimo i bez svog običnog zamuckivanja:
- Nego, što se ti, bolan Osmo, ne bi pokrstio? Pa ako si za umiranja, da umreš ko kršteno čeljade, a ako ostaneš živ, da živiš ko čovjek, a ne kao nerazumna živina.


Turčin ne odgovori ništa. Ležao je nijem, ne pomičan, sklopljenih očiju. Otad ga je nagovarao svaki dan i ne pomišljajući na opasnost ako se Turci vrate i ako im Mameledžija kaže da je htio da ga pokrsti. Svoje nastojanje je krio i od fratara, da mu se ne bi narugali. Ali dušu Osme Mameledžije htio je da spasi svakako.


Na sva nagovaranja Turčin je ćutao, nit mu se na licu moglo vidjeti šta misli. Pokatkad se fra Marku pričinjavalo kao da ga je smekšao, a pokatkad opet kao da je Turčin okorio i nepopravljiv. Jednoga jutra uđe u musafirhanu jedna od žetelica da uzme vatre. Kako je čučnula kraj odžaka da nagrabi žara, zboraše joj se dimije i složiše oko nje valovit krug. Mameledžija, koji je bio u groznici i sve do maloprije bezizrazna lica slušao fra Markove riječi o slasti pokajanja i ljepoti hrišćanske smrti, ispruži ruku ispod ćebeta i drhteći nastojaše da se dotakne ženinih dimija. Uto uđe fra Marko, koji je bio načas izišao. Ugleda Mameledžiju izmijenjena: zažagrene oči, ruka drhti, spalo s njega ćebe, a on se pruža po golu pod. Htjede da vikne, ali ga najprije izdade glas, pa samo zagrguta i zapišta. Prihvati slomljenu držalicu iz kuta:
- Izlazi, đavolja ćeri!

Žena skoči, htjede da ponese vatru, ali joj on ne dade nego je izgura napolje. Uzalud se ona, ne znajući zašto je goni, okretala i branila kako su je poslali po vatru; on je izmahivao za njom držalicom.
- Sikter, pasja ćeri; ovo ću olomiti o tebe, samo još jednom dođi da mi istresaš dimije po sobi.


Nije htio da pogleda Mameledžiju, koji je opet mirno ležao. Tek kad bi podne, ugrija mlijeko i metnu kraj njega, pa odmah mrmljajući iziđe iz sobe:
- Phu, dženabete, nikad nećeš vidjeti božijeg lica.


Ali se već sutra opet odobrovolji. Njeguje Mameledžiju i svaki čas mu govori o vjeri i krštenju. I noću sanja da se bije s đavolima koji su se iskupili oko Mameledžije. Razgoni ih onom zalomljenom držalicom od sjekire ali, kao čovjek koji se u snu bije, ne može nikako da razmahne punom snagom. A njih je sve više, rutavi, a samo ispod zglobova im se vidi siva žilava koža.
- Budi se. Stoji nasred sobe. Pali svjetlo. Boli ga ruka. Prevalio s police Ritual i anđela od porculana i odbio mu vrh od desnog krila. Krsti se i opet liježe.


Mameledžija sve slabiji. Ne jede. Povazdan ječi sklopljenih očiju. Kezmo se ne vraća. Gvardijan se zabrinuo da mu Turčin ne umre u manastiru.

 

Jedno veče Mameledžiji bolje. Razvedrio se i živnuo, pa sve otpočinje razgovor sa fra Markom koji suče fitilje za svijeće. Slušajući ga kako grozničavo uvjerava da mu je lakše, fra Marko pomisli da bi to maglo biti pred smrt, priđe postelji i poče živo da ga nagovara. Sve se više zagrijavao. I sam se čudio otkud mu ta lakoća. Govorio je čas po sjećanju na propovjednike i knjige, čas bi se opet zaboravio i obraćao ga na svoj način.
- Zar ćeš, bolan, i na onaj svijet s onim škembavim Kezmom? Zar ne vidiš da se baš naduo od pića i poganluka? Još živ liči na đavola. Pod njim je paklenski kapak, kud god ide, pa samo jednog dana kad se otvori, a on usred kazana! A ti s njim!


Tu se naljuti, zausti neku krupnu riječ, pa se brzo popravlja i moli ga da se sjeti "lijepog Isusa i njegove Majke", i prikazuje mu, sve tražeći riječi, kako hrišćanin umire i kako krštenu dušu dočekuju na onom svijetu, sjajem i slavljem prema kome je svaka zemaljska slast ništa. Turčin se ućutao, pokatkad trepne sklopljenim očnim kapcima; fra Marko se sasvim nadnio nad njega, posmatra ga pažljivo, ali ne može da razabere šta misli. Lice uvijek isto, tanko, ovalno, sa sklopljenim očima i napućenim usnama kao u prkosna dječaka.
- Samo reci: Spasitelj, u pomoći nam bio! Reci, Osmo! - šapće mu fra Marko koliko može tiše i umiljatije. Turčin ćuti. Samo teško diše, po igrava mu jabučica.


Misleći da možda ne može da govori, on uze malo raspelo s krunice koja mu je visila o boku i prinese mu ustima.

- Poljubi, Osmo, ovo je Spasitelj tvoj i moj; poljubi da ti prosti grijehe i da te primi.


Turčinovo se lice jedva primjetno pokrenu, kapci mu zatreptaše, a usnama je micao kao da bi htio nešto da izgovori, onda napući usne jače i sa velikim naporom - pljunu. Pljuvačka mu se cijedila niz bradu. Fratar strelovito izmače krst, skoči i mumlajući istrča napolje.

 

Širok i jednoličan šum ljetnje noći. Samo potkraj ljeta nebo je tako nisko i zvijezde tako krupne. Uhvati se rukama za ogradu. Stoji škripa parmaka. Krv mu navalila u glavu od ljutine, pa neće da se raziđe, nego sve ponovo udara. Gledao je preko mračnih stabala, daleko, do u dno neba gdje su počinjale zvijezde, i govorio, kao obično, sam sebi:
- Nit ima goreg fratra od mene, niti poganijeg Turčina od ovog Osme. Ja ga krstim, a on - uh! Trese ogradom od muke.


Ali se polako smiruje. Gubi se u mukloj noći, na pogled mnogih zvijezda. Zaboravlja se. Talas svoga uzdrhtala tijela prenosi na sve oko sebe i čini mu se da strelovito brodi na nekom moru u tami. Nebo se nad njim vidno njiše. Odasvud šum. Grčevito se drži ograde. Sve je na toj velikoj božjoj lađi koja putuje: varošica i njive i manastir i musafirhana.


Znao sam ja da Ti nikog ne zaboravljaš, ni mucavog fra Marka ni onog grešnog Osmu Mameledžiju. Ako ko i pljuje na tvoj krst, to je samo kao kad čovjek ružno usnije. Opet na Tvojoj lađi ima mjesta za sve. Pa i onaj ludi Kezmo, da nije otišao... U zanosu, ne zna da li to govori ili samo misli. Ali vidi: za sve i svakog ima mjesta na ovoj lađi Gospodnjoj, jer on ne mjeri ni aršinom ni kantarom. Sad razumije kako to da je "strašan Gospod", kako to da pokreće svjetove, sve razumije iako nema riječi, samo ne razumije otkud da on, fra Marko Krneta, nevješt i neposlušan vikar, evo drži kormilo te lađe Gospodnje. - Pa opet zaboravlja sebe. Samo zna da se sve što postoji kreće i putuje, i da sve ide ka spasenju. Tako mu sati prolaze.

 

Hladni noćni vazduh. Krv se stišava. Prvo osjeti utmule dlanove savijene oko parmaka. Polako poče da se odvaja i da dolazi sebi. Studeno i boli, kao nekad kad su ga, u novicijatu, neispavana, prije zore budili. Jedva pusti ogradu, prođe rukom preko habita i vrati se nesigurnim korakom u musafirhanu. Tali i plaminja dogoijela svijeća. Turčin okrenut licem zidu i pokriven do očiju. Useknu svijeću. Otpreta vatru, zagrija mlijeko, pa priđe bolesniku. Zovnu ga dvaput, a kad se ne odazva, on pođe da ga otkrije, ali Mameledžija se ukočio i ohladio.


Spusti kraj mrtvačeve glave lonac sa mlijekom koje se pušilo i iziđe da zove gvardijana. Bilo je već dobro svanulo. Protrča, lupajući vratima, kroz refektorijum i dvorište. Uđe u sakristiju. Gvardijan je upravo navlačio preko glave kazulu. Kad ču kako vrata lupnuše, on zastade i, onako raširenih mku, pogleda ga preko naočara.
- Sta je sad?


Nabusito odmahujući desnom rukom, fra Marko je gotovo vikao:
- Eno izdano onaj... Turčin u musafirhani.
- Pa šta se dereš, šut'! - grdi ga šapatom gvardijan i pokazuje rukom put oltara.


Gvardijan se zabrinu. Čim svrši misu i popi kafu, siđe u varoš da javi vlasti Mameledžijinu smrt i pozove Turke da ga nose i po zakonu sahrane. Znao je da će ga sumnjičiti i da bez globe neće proći. Fra Marko ne htjede da se vraća u musafirhanu, nego posla đaka Martina da bude kraj mrtvaca, a on ode na njivu s radnicima koji su okopavali crvenu repu. Neispavan i ojađen, gazio je teško i široko preko oranja.

 

Momci i djevojke počeše da kopaju. Fra Marko je išao pred njima i potkidao donje lišće da repa bolje krupnja. Sagibao se i kidao, raskopčan, a kad bi nakidao rukovet lišća, ostavljao bi ga na stranu. Iza njega su ostajale hrpe lišća u razmacima. A kad god bi se ispravio, pogledao bi niz njive gdje se vidio velik i taman manastir i uz njega, bjelja i manja, musafirhana. U njoj je mrtvac čiju dušu nije mogao ni umio da spase. Pa se i opet brzo sagibao i kidao lišće, i svaki struk, pošto bi ga potkidao, propuštao kroz dlanove i stresao.
- Haj' rasti, bože pomozi... Zderao je kajmak i rakiju, a krst i pokajanje nije htio da primi... Haj' rasti! Bože pomozi!


U neko doba vidje kako dolazi gvardijan i s njim imam i još dvojica Turaka, crni kao muve. Kad vidje kako iznose mrtvaca, on se opet sagnu i poče da kida lišće još brže:
- Haj' sa srećom, bože pomozi... - ponavljao je mehanički, ali mu se misao vraćala opet na po kojnika: Spasen - nespasen, on ga je njegovao i zavolio kao brata!


Onako nagnutu, krv mu je udarala u glavu. Sišteći i dahćući, molio je za dušu Osme Mameledžije, "pa gdje bila da bila"! Samo bi s vremena na vrijeme dizao glavu i navikivao na momke koji su dirali djevojke: - Kopaj, besposlenjače! Šta se zadirkuješ? Vidi ga!... Pa bi i opet nastavljao da kida i moli.


Za turskih vremena, manastiri su morali da ukonačuju Turke koji bi se uvraćali. Događalo se da bi se poneki nasilni Turci zadržavali dugo u manastiru, pili i terevenčili. Da bi očuvali propisan reid i tišinu manastirsku, fratri su obično pored manastira zidali jednu poveću a odijeljenu sobu za te goste. Ona se zvala musafirhana.

___________________________________

 

Ivo Andrić je rođen 9. oktobra 1892. godine u Dolcu pored Travnika u tadašnjoj Austro - Ugarskoj. Matične knjige kažu da mu je otac bio Antun Andrić, školski poslužitelj, a mati Katarina Andrić (rođena Pejić) i da je kršten po rimokatoličkom obredu (Andrić se najveći deo svog života izjašnjavao kao Srbin). Detinjstvo je proveo u Višegradu gde je završio osnovnu školu. Andrić 1903. godine upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosansko - hercegovačku srednju školu, a slovensku književnost i istoriju studira na filozofskim fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu. U gimnazijskim danima Andrić je bio vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadao je  pokretu Mlada Bosna i bio je strastveni borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda od austrougarske vlasti. Svoju prvu pesmu U sumrak objavio je 1911. godine u Bosanskoj vili. Naredne godine započeo je studije na Mudroslovnom (filozofskom) fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Školovanje je nastavio u Beču, a potom u Krakovu gde ga zatiče Prvi svetski rat.

 

Po izbijanju rata vraća se u zemlju. Odmah po dolasku u Split, sredinom jula, austrijska policija ga hapsi i odvodi u Šibenik, a potom u mariborsku tamnicu u kojoj će, kao politički zatvorenik, ostati do marta 1915. godine. Među zidovima mariborske tamnice, u mraku samice, "ponižen do skota", Andrić intenzivno piše pesme u prozi. Po izlasku sa robije, ondašnje vlasti određuju Andriću kućni pritvor u Ovčarevu i Zenici u kojem ostaje sve do leta 1917. godine. Andrić je imao veoma uspešnu diplomatsku karijeru: godine 1920. postavljen je za činovnika u poslanstvu u Vatikanu, a potom je radio kao diplomata u konzulatima u Bukureštu, Trstu i Gracu. U to vreme objavio je zbirku pesama u prozi Nemiri - pripovetke Ćorkan i Švabica, Mustafa Madžar, Ljubav u kasabi zatim se ređaju Put Alije Đerzeleza i Pripovetke.

 

U junu 1924. godine u Gracu je odbranio doktorsku tezu Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine. Tokom 1927. godine radio je u konzulatima u Marseju i Parizu, a naredne godine u poslanstvu u Madridu. Iste godine objavljena je njegova pripovetka Most na Žepi. Od 1930. do 1933. godine bio je sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda u Ženevi. U to vreme objavio je prvi deo triptiha Jelena, žena koje nema.

 

Godine 1954. postao je član Komunističke partije Jugoslavije i prvi predsednik Saveza književnika Jugoslavije. Prvi je potpisao Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. Te godine štampao je u Matici srpskoj roman Prokleta avlija. Pisao je i eseje o Njegošu, Goji itd. Poslije drugog svjetskog rata Andrić objavljuje svoja najzrelija djela: Gospođica, Travnička kronika i Na Drini ćuprija te nekoliko knjiga pripovijedaka u kojima se pored starih i već objavljenih sukcesivno pojavljuju nove. Ivo Andrić je pisac velikog zamaha. Iako je po osnovnoj koncepciji realist, on se ne zadovoljava isključivo realističkim slikanjem, nego mu ono služi samo kao sredstvo da mirno i kontorlirano istakne u naoko običnim zbivanjima njihovu fantastiku i simboliku.

 

Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1961. zbog svog celokupnog dotadašnjeg rada "o istoriji jednog naroda", prvenstveno za roman Na Drini ćuprija (1945).

 

Dobrica Ćosić u svojoj knjizi Piščevi zapisi 1969 - 1980. prepričava, na sto osamdeset šestoj stranici, svoj "poslednji značajniji razgovor" sa Andrićem i citira ga: - U Bosni vam je sada, Dobrice, ono što je pokojni Kalaj snevao, a nije kao diplomata smeo da izgovori. U Bosni pobeđuje Bošnjaštvo. Staro, a mlado. I neka da Bog da moja noga više nikad ne kroči preko Drine... Inače, upravo je Ivo Andrić predložio Ćosića za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti 1970. godine. Ivo Andrić je umro 13. marta 1975. godine u Beogradu.

 

Ivo Andrić - Anikina vremena 

Ivo Andrić - Aska i vuk 

Ivo Andrić - Bog izbija kao svjetlo

Ivo Andrić - Ćorkan i Švabica

Ivo Andrić - Ex Ponto

Ivo Andrić - Govor povodom dodele Nobelove nagrade

Ivo Andrić - Jelena, žena koje nema

Ivo Andrić - Knez sa tužnim očima

Ivo Andrić - Kosa

Ivo Andrić - Ljubav u kasabi

Ivo Andrić - Most na Žepi

Ivo Andrić - Mustafa Madžar

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija

Ivo Andrić - Poimam i shvaćam

Ivo Andrić - Priča o vezirovom slonu

Ivo Andrić - Pripovetke

Ivo Andrić - Pripovetke za decu 

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija - seminarski rad

Ivo Andrić - Put Alije Đerzeleza

Ivo Andrić - Razgovor sa Gojom

Ivo Andrić - Smrt u Sinanovoj tekiji

Ivo Andrić - Travnička hronika

Ivo Andrić - U zavadi sa svetom

Ivo Andrić - Žeđ

loading...
5 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Ivo Andrić - U musafirhani

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u