William Shakespeare - Oluja lektira

William Shakespeare - Oluja

William Shakespeare - Oluja

Viljem Šekspir - Oluja

 

Oluja donosi sumu Shakespeareova životnoga i kazališnog iskustva: čudesno pretapanje snova i stvarnosti, lijepog i nakaznog, lepršavog leta po međuprostorima neba i zemlje, i duboke, tegobne zemaljske mudrosti. Sve se to zbiva na otoku koji je imago mundi - slika svijeta. Prospero, Ariel, Miranda, Kaliban i svi drugi likovi sažimlju i postvaruju ulomke beskonačnosti kojoj pripada i ova Shakespeareova drama.

 

O djelu - U Oluji (''The Tempest'', 1611.) Shakespeare nas vodi na samotan otok na kojem je sva radnja odraz nekadašnjih burnih događaja i doživljaja. Prospero je milanski vojvoda koji nakon progona iz Milana živi na otoku s kćerkom Mirandom. Njegova moć leži u knjigama, u duhovnom znanju koje je toliko izoštrio tijekom dvanestogodišnjeg boravka na otoku da je zavladao čak i prirodnim silama. Pustolovine i otkrivanje nepoznatih svjetova, ljubav, čežnja za nježnošću, dodir s onim tajanstvenim i nevidljivim oko nas, susret s naoko bajkovitim svijetom, sve je to samo dio velikog bogatstva koje se krije u jednom od najljepših oproštaja od svijeta kazališta i života.

 

Glavni junak Prospero pita se što je taj pusti otok ako ne samo kazalište u svojoj biti, stvarnost koju on pokušava humanizirati, ali ne uspijeva. Prospero na kraju predstave odbacuje čarobni štapić i knjigu, odriče se moći i stvaralačkog čina baš kao što Shakespeare sažimlje jedan aktivan i uspješan život, smatra redatelj Kunčević. Dodaje da se Olujom Shakespeare oprašta sa svijetom, pisanjem, teatrom i svojim životom, što je glavna poruka djela.

 

Shakespeare je svoj dramski opus dovršio u duhu smirenja. Njegove posljednje drame, Cimbelin, Zimska priča i Oluja su različito ocjenjivane. U tim dramama, nazvanima "romancama" (što nema veze s hrvatskim značenjem toga pojma), radi se o fantazijskom svijetu napučenom duhovima i neobičnim događajima; zapleti i sukobi potencijalno tragične naravi razrješuju se na čudesan i bajkovit način; ličnosti nemaju realističnu dimenziju nego su više nalik likovima iz bajki ili narodnih priča.

 

Književni rod - drama

Vrsta djela - komedija

 

Karakterizacija likova

Prospero - prevareni milanski vojvoda

Arijel - vjerni duh koji pomaže Prosperu u svakoj situaciji

Alonso - napuljski kralj

Ferdinand - Alonsov sin

Miranda - Prosperova kći

Sebastian, Alonso i Gonzalo - Alonsovi pomoćnici

Caliban - sin vještice Sycorax i Sotone, nakaza

Stefano i Trinculo - pijanac i šaljivac

 

Kratak sadržaj - Brod na moru, oluja sve uništava. To se sve zbilo kad se družina vraćala iz Tunisa, s vjenčanja Claribelle. Na brodu se nalazi napuljski kralj Alonso i njegovi vrli pomoćnici Sebastian, Antonio i Gonzalo. Tu im oluju šalje Prospero u znak protesta jer su ga oni protjerali iz Milana, u kojem je on bio vojvoda. On sve to čini preko svog sluge duha Arijela. Arijel je prouzročio oluju u obliku vjetra, no svi su članovi posade sad na sigurnom, a tome se najviše raduje Prosperova kći Miranda. Zatim Prospero spominje vješticu Sycorax koja je sa samim Sotonom začela rugobu Calibana, nakaznog roba. Prospero je Calibana naučio govoriti, pa sad ovaj stalno psuje.

 

Ti kužni robe, kojeg sam je đavo
Načinio na materi ti gadnoj,
Izađi!

 

Caliban otok smatra svojim.
Spasivši se od oluje, Alonsov sin Ferdinand dolazi na Prosperov otok i odmah se zaljubljuje u Mirandu. No Prospero ga provocira, da vidi jesu li mu namjere iskrene. I bile su.
U međuvremenu, Alonso misli da mu je sin poginuo u oluji. Pošto su se izvukli, Alonsova družina pripovjeda među sobom. Nakon toga svi odoše na spavanje, osim Sebastiana i Antonia, koji kuju plan kako da ubiju kralja. Oni izvukoše mač, a u taj čas Arijel šapne Gonzalu da se probudi, i sve bi riješeno. Arijel za tu zgodu reče Prosperu.
Sebastian je oborio Prospera s vlasti, no to je zapravo učinio Antonio, Prosperov brat.

 

Spominjem se - ti si
Oborio svog brata Prospera

 

Rugoba Caliban udružuje se s pijancem Stefanom i šaljivcem Trinculom. Oni ga napiju pa im Caliban govori kako valja ubiti Prospera, te kako će Stefano biti novi kralj. Trinculo se stalno ruga Calibanu.

 

Kako li samo urla
Ta pijana nakaza!
Gadi mi se...

 

Malo kasnije, Ferdinand Mirandi izjavljuje ljubav, a ona mu uzvraća. Prospero prihvaća tu ljubav govoreći Ferdinandu kako ga je samo iskušavao, te da misli sve dobro o njemu.
Opet na scenu stupaju pijanci koji se ubijaju u vinu. Stalno dolazi do prepirke između Calibana i Trincula.

 

O gospodaru - veli. Tko bi rekao da neman može
Biti tako budalasta...

 

Arijel je obavijestio Prospera da ga Calibanova banda hoće ubiti.
Arijel ih odvodi svojom pjesmom u baru kroz trnje, gdje družina non - stop zapinje. Tako se dogodilo i Alonsovoj družini, pratili su zanosnu glazbu i nasjeli!
Nadalje, Ferdinand odluči oženiti Mirandu, pa Prospero reče Arijelu da pozove ženske likove duhova. I one dođoše te Ferdinandu i i Mirandi predaše mnoge darove mudrosti i ljubavi.

 

Svako blago, svaka čast
Život dug i svaku slast
Sreću, koja vječno traje,
Sve vam to Junona daje.

 

I tako oni dobiše mnogo vrijednih poklona. Zatim se opisuje Caliban i njegova družina u blatu. Nadalje, Arijel pozva duhove prijatelje te ih nagovori da se pretvore u pse, i tako su cijelo vrijeme proganjali Calibana, Stefana i Trincula.

 

Neka im žile zgrče starački
I štiplja ih, da budu pjegasti
Ko leopardi il ko risovi!
Arijel: - Ma čuj ih kako riču.

 

Kasnije Prospero naredi neka u njegove odaje uđu Alonso, Gonzalo, Antonio i Sebastian. Dolazi do raspleta radnje. Alonso ne može vjerovati da ponovno susreće Prospera. No Alonso se još više iznenadi kad vidje svog sina Ferdinanda. Alonso mu potrči u zagrljaj.

 

Svim svojim blagoslovom
Obuhvata te sretni otac!
Ustaj sine moj.

 

Tada se u sobi nađe cijela posada broda iz brodoloma, čudom živa i zdrava. Još je prije Prospero tražio pravdu od Sebastiana i Antonia da mu se vrati vojvodska titula, inače će Prospero progovoriti...
Na kraju sve završi time da Prospero progna pijanu ekipu, želi se vratiti u Milano te udati kćer u Napulju. Prospero pušta Arijela.

 

Arijele -
Moj golube – to tvoj posao je,
A onda u elemente - u svoju
Slobodu! Zdravo da si - Molim, hajdmo.

__________________________________

 

William Shakespeare - Bura

 

Bura je romantična Shakespeareova drama, napisana u Engleskoj 1610-1611. godine, a prvi put objavljena 1623. Ton drame je sanjarski, tajanstven, čaroban. Glavni sukob - Prospero je vojvoda od Milana i moćni čarobnjak koji je protjeran iz Italije i bačen u more od braće uzurpatora, Antonia i Alonso, kralja Napulja. Na početku drame, Antonio i Alonso padaju pod Prosperove čarobne moći kad budu plovili pored njegovog ostrva. Prospero nastoji iskoristiti svoju magiju kako bi se ovi gospodari pokajati i vratiti ga na njegovo pravo mjesto. Mjesto dešavanje radnje je ostrvo u Sredozemnom moru, vjerojatno obala Italije.

 

Kratak sadržaj drame Bura

 

Oluja udara brod koji je prevozio Alonsa, Ferdinanda, Sebastiana, Antonia, Gonzala, Stephanoa i Trinculo, koji su na putu prema Italiji nakon odlaska sa vjenčanja Alonsove kćeri, Claribel za princa Tunisa u Africi. Kraljeva svita i drugi mornari, izuzev uvijek spokojnog vođu palube, počinju strahovati za svoje živote. Udari grom, a mornari pomisle da je brod udaren. Svako od njih priprema da potone. Sljedeća scena počinje puno mirnije. Miranda i Prospero stoje na obali njihovog otoka i gledaju na more i u skorašnji brodolom. Miranda govori ocu da učini sve što može da pomogne jadnim dušama na brodu. Prospero je uvjerava da je sve u redu, a onda je obavještava da je vrijeme da nauči više o sebi i svojoj prošlosti. On joj otkriva da je dirigovao brodolomom i priča joj duge priče o njoj prošlosti, priča koju je često započinjao, ali je nikada nije dovršio. Priča kaže da je Prospero bio Vojvoda od Milana sve dok njegov brat Antonio, zajedno sa Alonsom, kraljom Napulja, nije uzurpirao njegov položaj. Kidnapovan i ostavljen da umre na splavu na moru, Prospero i njegova kćer prežive, jer im Gonzalo ostavlja zalihe i Prosperove knjige, koje su izvor njegovih čarolija i moći. Prospero i njegova kćer stižu na ostrvo gdje ostaju i sada i narednih dvanaest godina. Tek sada, Prospero kaže da mu je Sreća najzad poslala njegove neprijatelje, i on je podigao oluju kako bi razjasnio stvari s njima jednom zauvijek. Nakon što je ispričao tu priču, Prospero začara Mirandu i ona zaspi, a onda poziva duha Ariela, njegovog glavnog magijskog agenta. Rasprava Prospera i Ariela otkriva da je Ariel naveo oluju na brod i zapalio jarbol. Nakon toga se pobrinuo da svako sigurno stigne na ostrvo, iako su se odvojeni jedni od drugih u malim grupama. Ariel, koji je zarobljeni sluga Prospera, podsjeća svoga gospodara da mu je obećao slobodu prije godinu dana, ako bude obavljao poslove bez da prigovora. Prospero kažnjava Ariela zbog toga što se buni i podsjeća ga na strašnu sudbinu od koje je spašen. Prije nego što je Prospero došao na ostrvo, vještica zvana Sycorax zatvorila je Ariela u stablo. Sycoraxa je umrla, ostavivši Ariela zarobljenog sve dok Prospero nije stigao i oslobodio ga.

 

Nakon što je Ariel uvjerio Prospera da zna gdje mu je mjesto, Prospero naređuje Arielu da uzme oblik morske nimfe i da bude nevidljiv na sve osim za Prospera. Miranda se probudi iz sna, ona i Prospero odlaze da posjete Calibana, Prosperovog slugu i sina mrtave Sycoraxe. Kaliban kune Prospera, a Miranda i Prospero ga grde zato jer je nezahvalan za ono što su mu dali i naučili. Prospero šalje Calibana da donese drva za ogrijev. Nevidljiv, Ariel dolazi stvarajući muziku i ostavlja Ferdinanda zaprepaštenog. Miranda i Ferdinand bivaju zaneseni kao i svi ostali. On je jedini čovjek kojeg je Miranda ikada vidila, osim Calibana i njenog oca. Prosperu je drago kada vidi da je njegov plan za budući brak njegove kćeri radi, ali odluči da mora privremeno uzdrmati stvari kako bi spriječio njihovu vezu od prebrzog razvijanja. On optužuje Ferdinanda da se pravi da je Princ Napulja i prijeti mu zatvorom. Kada Ferdinand izvadi mač, Prospero ga začara i odvodi u zatvor, ignorišući Mirandine molitve za milost. Zatim šalje Arieal na drugu tajanu misiju. Na drugom dijelu ostrva, Alonso, Sebastian, Antonio, Gonzalo i drugi gospodari se zahvaljuju za sigurnost, ali brinu o sudbini Ferdinanda. Alonso kaže da je poželio da nikada nije oženio svoju kćer za princa Tunisa, jer da to nije uradio njegov sin bi još uvijek bio živ. Gonzalo nastoji zadržati dobro raspoloženje koda raspravlja o ljepotama ostrva, ali njegove primjedbe su sasječene sarkastičnošću Antonia i Sebastiana. Pojavi se Ariel nevidljiva i svira muziku koja uspava sve osim Sebastiana i Antonia. Ova dvojica tada počnu razgovarati o mogućim prednostima da ubiju svoje usnule drugove. Antonio govori Sebastianu da će on postati vladar Napulja ako ubiju Alonsa. Claribel, koji će biti sljedeći nasljednik ako Ferdinand bude uistinu mrtav je predaleko da bi mogla potraživati svoje pravo. Sebastian je uvjeren i njih dvojica se spremaju da probodu ljude koji spavaju, a Ariel vikom budi Gonzala. Svi se bude, a Antonio i Sebastijan izmišljaju smiješnu priču da su izvukli mačeve da bi zaštitili kralja od lavova. Ariel se vraća Prosperu, a Alonsa i njegova družina nastave tražiti Ferdinanda. Caliban, u međuvremenu, vukući drva za Prospera spazi Trincula i pomisli da je on duh kojeg je poslao Prospero da ga muči. On legne i sakrije se pod svoj plašt. Oluja se zahuktava, a Trinculo znatiželjan ali i zatečen Calibanovim čudnim izgledom i mirisom, podvuče se pod plašt zajedno s njim. Stephano koji je pijan i pjeva, načeti na bizaran spektakl Calibana i Trincula koji su pod ogrtačem. Caliban, slušajući pjevanje, poviče da će raditi brže i onoliko dugo samo da ga "duhovi" ostave na miru. Stephano shvata da tom čudovištu treba alkohol i pokušava da napije Calibana. Trinculo prepoznaje svog prijatelja Stephana i doziva ga sebi. Uskoro njih trojica sjede i zajedno piju.

 

Kaliban ubrzo postaje zanesen alkoholom, te počinje pjevati. Prospero naređuje Ferdinandu da vuče drva. Ferdinandu taj rad postaje ugodan jer je to za Mirandino dobro. Miranda, misleći da joj otac spava, kaže Ferdinandu da uzme pauzu. Njih dvoje počnu flertovati jedno s drugim. Miranda mu predlaže brak, a Ferdinand prihvata. Prospero je na pozornici većinu vremena, neprimjetno i on je zadovoljan sa ovim razvojem. Stephano, Trinculo i Caliban su pijani, a Ariel ih još više napija i dolazi do njih nevidljivo, nečujno i izaziva ih da se bore jedan s drugim tako što oponaša njihove glasove i ismijava ih. Kaliban sve više i više gori od hvalisanja da zna kako ubiti Prospera. Govori Stephanu da ga može odvesti do mjesta gdje Prospero spava. On predlaže da ubiju Prospera, otmu njegovu kćer i proglase Stephana za kralja ostrva. Stephano smatra da je to dobar plan i njih trojica se pripremaju da traže Prospera. Oni su ošamućeni zvukom muzike koju Ariel svira na flauti i bubanju i odluče da prate tu muziku prije nego izvrše svoj plan. Alonso, Gonzalo, Sebastian i Antonio se umoraju od putovanja i staju da se odmore. Antonio i Sebastijan se potajno dogovoraju da iskoriste Alonsovu i Gonzalovu iscrpljenost, te ih odluče ubiti u večernjim satima. Prospero, vjerojatno na balkonu pozornice i njima nevidljiv, stvara banket kojeg postavljaju duhovi čudnog oblika. Kada se ljudi pripreme da jedu, dolazi Ariel u obliku nimfe i uzrokuje da gozba nestane. On tada optužuje ljude da su protjerali Prospera i kaže da je zbog tog grijeha Alonsov sin, Ferdinand, otet. On nestaje, ostavljajući Alonsa da se osjeća krivim i uznemirenim. Prospero postaje blaži prema Ferdinandu i daje mu dobrodošlicu u njegovu porodicu, kao skorašnjeg Mirandinog muža. On podsjeća Ferdinanda, međutim, da je Miranda "djevica " i da je ne dira do vjenčanja. Prospero govori Arielu da pozove duhove da naprave masku za Ferdinanda i Mirandu. Duhovi preuzimaju oblik Ceresa, Juna i Iris i izvode kratku masku koja slavi obrede ženidbe i darivanja na zemlji. Ples žeteoca i nimfi se nastavlja, ali je prekinut kada se Prospero iznenada sjeti da mora zaustaviti urote protiv njegovog života. On tjera duhove i pita Ariela o Trinculu, Stephanu i Kalibanu. Ariel govori svom gospodaru planove ova tri pijana muškarca. Takođe govori o tome kako je sa svojom muzikom vodio ljude kroz travu i bodljikavo trnje, a onda u prljavi ribnjak u blizini Prosperove ćelije. Ariel i Prospero postaljaju zamku vješanjem lijepe odjeće u Prosperovu ćeliju. Stephano, Trinculo i Caliban ulaze tražeći Prosperae, nalaz lijepu odjeću i odluče da je ukradu. Odmah su ih napali duhovi u obliku pasa, koje su vodili Prospero i Ariel.

 

Prospero naređuje Arielu da dovede Alonsa i druge pred njega. Zatim šalje Ariela da dovede vođu palube i ostale mornare sa olupina broda na kojima su spavali. Prospero se podmuklo suprostavlja Alonsu, Antoniu i Sebastijanu, ali kaže da im oprašta. Alonso mu kaže da je izgubio Ferdinanda u oluji, a Prospero mu govori da je nedavno izgubio kćer. Nakon toga, on povlači zavjese u stranu i otkriva Ferdinanda i Mirandu kako igraju šah. Alonso i njegova družina su zadivljeni što je Ferdinand preživio, a Miranda je zapanjen pogledima ljudi. Ferdinand govori svom ocu o braku. Ariel se vraća sa vođom palube i mornarima. Vođa palube priča da se probudio iz sna koji je trajao od oluje. Na naređenje Prospera Ariel oslobađa Calibana, Stephana i Trincula koji su tada nosili ukradenu odjeću. Prospero i Alonso im naređuju da odjeću vrate i počiste Prosperovu ćeliju. Prospero poziva Alonsa i ostale da ostanu tu noć, kako bi im on ispričao priču o svom životu u posljednjih dvanaest godina. Nakon toga, grupa planira da se vrati u Italiju. Prospero, vraćen u svoje vojvodstvo, se povlači u Milano. Prospero daje Arielu posljednji zadatak, kako bi se uvjerio da je more mirno za putovanje, prije nego što ga oslobodi. Konačno, Prospero daje epilog publici, moleći ih da mu oproste za njegovo loše djelo i oslobode ga aplaudiranja.

 

Likovi

 

Prospero – protagonist u drami i otac Mirande. Dvanaest godina prije događaja u drami, Prospero je bio vojvoda od Milana. Njegov brat Antonio zajedno sa Alonsom, kraljem Napulja, ga uzurpira, prisiljavajući ga da pobjegne brodom zajedno sa svojom kćeri. Pošteni Lord Gonzalo je pomagao Prosperu tokom bijeg. Prospero je proveo dvanaest godina na ostrvu usavršavajući magiju koja mu daje moć koja mu je potrebna da kazni i oprosti svojim neprijateljima.

 

Miranda - kći Prospera, Miranda je dovedena na ostrvo još u ranoj dobi i nikada nije vidila druge ljude osim oca i Calibana, iako se nejasno sjeća da se o njoj kada je bila dijete brinula mlada sluškinja. Izolirana od svijeta tako dug period, Mirandino osuđivanje drugih ljudi zna biti naivno i neosuđujuće. Ona je samilosna, velikodušna i odana svome ocu.

 

Ariel - Prosperov duh pomagač. Za Ariela govori kao "on", ali njegov pol i fizički oblik su nejasni. Prospero ga spašava iz zatvora vještice Sycoraxe i tako Ariel postaje Prosperov sluga, dok Prospero ne odluči da ga pusti. On je nestašan i sveprisutan, a takođe i sposoban da uzduž prođe čitavim ostrvom za trenutak i da promjeni oblik po volji. On ispunjava gotovo svaki zadatak koji Prospero treba da ispuni u drami.

 

Caliban – Još jedan Prosperov sluga. Caliban je sin preminule vještice Sycorax, koji upoznaje Prospera sa ostrvom kada Prospero stiže. Caliban vjeruje da mu ostrvo pripada u potpunosti, a da ga je Prospero ukrao. Njegov govor i ponašanje su ponekad grubi i brutalni, kao u sceni kada pije sa Stephanom i Trinculom, a ponekad je i rječit i osjetljiv, kao kada zamjera Prosperu, te u njegovim opisima sablasne ljepote ostrva.

 

Ferdinand - Sin i nasljednik Alonsa. Ferdinand se čini kao da je čist i naivn kao Miranda. On se zaljubi u nju na prvi pogled i sretno podnosi to da bude sluga kako bi dobio odobrenje njenog oca da je ženi.

 

Alonso - kralj Napulja i Ferdinandov otac. Alonso je pomagao Antoniu u protjeri Prospera kao Vojvode od Milana prije dvanaest godina. Kada se pojavi u drami, on je svjestan posljedica svih njegovih djela. On smatra da je njegova odluka da uda kćer za princa Tunisa neispravna zbog smrti sina. Nakon čarobnog banketa, žali što je bio umješan u protjeru Prospera.

 

Antonio - Prosperov brat. Antonio odmah pokazuje da je gladan moći i glup. On nagovori Sebastijana da ubije Alonsa dok ovaj spava, a zatim slijedi Sebastijanovu priču da su izvadili mačeve kako bi spasili kralja od lavova kada se Gonzalo budi.

 

Sebastian - Alonsov brat. Kao i Antonio, on je agresivan i kukavica. Lako je uvjeren da treba ubiti brata i on inicira smiješnu priču o lavovima kada ga Gonzalo uhvati sa isukanim mačem.

 

Gonzalo - stari, pošteni gospodar, koji pomaže Mirandi i Prosperu da pobjegnu nakon što je Antonio uzurpirao Prosperovu vlast. Gonzalov govor daje važan komentar o događajima u drami, kada daje primjedbe na ljepotu ostrva, zatim na Alonsov očaj nakon čarobnog banketa i na čudo pomirenja.

 

Trinculo i Stephano – Šaljivdžija Trinculo i pijani batler Stephano su dva manja člana iz grupe brodolomnika. Oni su jako smiješni u odnosu na neke snažnije parove kao što su Prospero i Alonso ili Antonio i Sebastijan. Njihovo pijano hvalisanje i sitna pohlepa odražavaju svađa i moć borbe Prospera i drugih plemića.

 

Vođa palube - Pojavljuje se samo u prvoj i zadnjoj sceni. On je energično dobroćudan. Izgleda sposoban i gotovo veseo u sceni brodoloma, zahtjevajući pomoć, a ne da plače i moli. A on izgleda iznenađen, ali ne i zapanjen kad se budi iz dugog sna na kraju igre.

 

Analiza drame Bura

 

Dvostruki Epilog – Prosperov monolog. Drugi Epilog se oslanja na konvenciju Španskog pozorišta. Glavni glumac na kraju izlazi na scenu i u dvostrukoj ličnosti se obraća publici. Prospreo gubi magiju i postaje "ograničen" na ostrvu. U Epilogu postoji stavi tumačenje umjetnosti. Epilog je lijep i ponizan kraj to priče, ispunjen jakim magičnim elementima - kontrola je data publici, daje im se Prosperova magična odjeća. Zanimljiv aspekt Epiloga Bure je činjenica da je to Šekspirova zadnja drama - zadnje riječi velikog umjetnika. Glavni lik tog Elipoga je Prospero. Njegova važnost kao pripovjedača Epilog stvara treću dimenziju njegovih karakternih crta, on postaje Bog - lik koji izgleda kao da živi na ograničenom ostrvu, ali može izvoditi i skokove između metafizičke dimenzije. Epilog je pun rime i lijepog izražavanja. Glavna struktura Epilog se može tumačiti kao prolaz života. Pripovjedač ulazi u igru postojanja, pojavljuje se iz utrobe. Nakon rođenja slijedi sam život, potraga smisla i istinske slobode. Pripovjedač prepoznaje svoju životnu situaciju na ostrvu, u svijetu koji proizilazi iz značenja i svrhe. On želi biti oslobođen bijede. Posljednji segment Epiloga je sloboda koja se može ostvariti smrću. Pripovjedač je shvatio svrhu života i želi umrijeti u miru. Šekspir je u stvari Prospero kada se oprašta od teatra i pisanja, kao i Prospero od svoje magije. Postoje paralele između Prospera i Šekspira. Obojica su manipulatori. Prospero manipuliše ljudima na ostrvu, a Šekspir manipuliše likovima koje stvara i radnjom koju smišlja. Obojica stvaraju zabavu, Prospero masku a Šekspir drame. Prospero, koji je sada sam na pozornici, zahtjeva da ga publika oslobodi. On navodi da odbacuje magiju i oprašta onima koji su ga povrijedili. On traži da publika oslobodni njega sa ostrva, koje je bilo njegov zatvor da bi se mogao vratiti u Napulj. Aplauz publike će biti znak da je oslobođen. Prospero ukazuje na to da je njegov oprost bivšim neprijateljima ono za čim ljudi žude. Uz aplauz publike, Prospero napušta pozornicu. Epilog izgleda kao oproštaj - skromni umjetnik predaje svoj život publici kojoj je posvetio cijeli svoj život.

 

Likovi - Prospero i Miranda - Prospero je Mirandin otac i njihov odnos je vrlo značajan. Prosepero se ponaša vrlo zaštitnički prema Mirandi, ali ima i strogu kontrolu nad njom. Prospero voli imati kontrolu i moć, a Miranda je samo još jedna stvar koju on dodaje na svoj spisak i neko nad kome on može imati potpunu vlast. U vrijeme kada je Šekspir pisao ovu dramu žena je imala malu ukogu u društvu i bila je podređena, pa je zato on iskoristio Mirandu kao podređenu Prosperu. Na početku drame ih srećemo kako zajedno stoje na ostrvu. Tu vidimo odnos njih dvoje kada Miranda govori "moj najdraži otac". Iz toga vidimo koliko ga ona voli i poštuje, a on možda i ne cijeni tu njenu naklonost, već je posmatra kao nekog nad kim može da ima vlast. On je željan vlasti i traži sebi podređene. Miranda otvara scenu kada pita oca o ogromnoj bura koja se desila. Ona polazi od toga da je on taj koji je mogao da stvori buru i zato nema mnogo povjerenja u njega. Mirandina dobrota i nevinost opisuju njeno srce, a tu je i kontrast s njenim ocem koji nije tako brižan kao ona. Prosperova moć i kontrola nad Mirandom je nešto što se ističe, "poštuj i budi učtiva" i jasno je da ga ona poštuje, "moj najdraži otac". U početku nam se čini da je Prospero zao čovijek kada izaziva buru, ali on jako voli MIrandu i pazi da joj se ne dogovdi ništa loše, "Nisam učino ništa već sam se pobrinuo za tebe – za tebe moja najdraža." Prospero tokom drame osluči da MIrandi priča o njenoj prošlosti, a on nas tako upoznaje ne samo sa razlozima bure već i njihovoj zajedničkoj prošlosti odlakle vidimo njihov odnos otac – kćer. Vidimo da Prosperu treba dosta vremena da MIrandi sve objasni. Njihova komunikacija kao da je oslabila ili je ona bila dosta mala kako bi shvatila neke stvari, pa Prosperu treba dosta vremena da sve razjasni. Kada priča tu priču Prospero naređuje sjedne i sluša. U nekim dijelovima Šekspir daje priču kao da je ne priča Prospero već neko drugi. On govori Mirandi "Tvoj otac je bio vojvoda od Milana i princ snage". Kada Prospero Mirandi priča o svojoj prošlosti koristi veoma jednostavan ali snažan jezik "U mračnoj unutrašnjosti i ambisu vremena". On ide u dubinu kada opisuje sebe i svog brata kako mu je oduzeo presto. To je zato što želi da Miranda razumije kroz šta je prošao i kako se postavio prema tome. Prospero takođe više puta pita Mirandu da li ga sluša i prati. To joj govori kako bi se osugurao da ona zaista sluša i razumije šta se dogodilo.

 

Ovo ponavljanje pokazuje Prosperovu kontrolu nad Mirandom i njegovu opsjednutost prošlim događajima. Mirandin jezik je melodramatičan i šokantan kada ona čuje o prošlosti i smatra da je tret svome ocu. Ali Prosperov odgovor je nešto neočekivano. On joj govori da je bila anđeo koji ga je sačuvao. Miranda tada shvata koliko se on zalagao za nju. On ju je učio iz knjiga koje mu je dao Gonzalo kada je odlučio da bježi. Tu postoji contrast Prosperovog jezika kada on govori o Mirandi i o svom bratu. To nam govori da njih dvoje imaju dobar odnos. Šekspir koristi slikovit jezik kada nam opisuje njihov odnos. Jasno je da Prospero ima kontrolu nad Mirandom, ali ona ga jako poštuje. U početku nam se čini da je Prospero zao lik kada izaziva buru, ali Miranda izvlači onu prijatu stranu iz njega.

 

Tumačenje Bure – Shakespeare je stvorio koloniju novog svijeta na ostrvu sa mađioničarem Prospero i uzurpacija Calibana kao roba. Caliban pretsavlja Amerikanca, dok Prospero je Europski imperijalist. To je priča o političkoj moći i društvene odgovornosti. Isto tako se može posmatrati ako alegorija koja ispituje nivo ljudkog duha. Bura istražuje brak, ljubav, kulturu. Ovo je drama pokajanja, moći, osvete i sudbine koje se takođe može vidjeti kao fantazija, san, mašta, metafora ili magija. Prospero je tu glavni i kontroliše sve na ostrvu. On se smatra svezanajućim, često se doživljava kao miran, dobar i glavna snaga razuma i logike. Prospero je zapanjujuće darovit, mudar, zreo čovjek koji ima kontrolu nad sobom i okolinom, ali nije savršen. Voda simbolizuje duh, a nevrijeme je poremećaj tog duha. To je Prospero gnjev, njegova ljutnja, bijes. Ostrvo predstavlja začarano mjesto gdje stvari ne funkcionišu prema pravilima normalnog vremena, prostora i fizičke akcije i reakcije. Prospero stvara buru iz bijesa, njegove namjere mu nedaju mira. Caliban pretstavlja najgrublji ljudski instinkt. On je uvijek uznemiren i buntovan, ali kreativan i razigran. Kaliban ne poštuje Prosperovu volju, ali on je dio Prospera. Caliban je vrsta živog bića na zemlji, dok je Ariel vrsta stvora od vazduha.

 

Caliban je čovijek u smislu imaginacije, a takođe je i fizička snaga ostrva. On je sjena ostrva i Prosperov um. Vanjski događaji odvijaju se u prostoru i vremenu koji su prikazi misli i osjećaja Prospera. Neki su svjesni toga (Ariel), a neki nisu (Caliban). Na ovom ostrvu mi smo unutar Prosperovog uma, pa su Ariel, Kaliban i druge božice, nimfe, vile i duhovi stvarni i oni su ljudska bića. Unutar Prosperovog uma, ljudska bića su prototipi. Ferdinand je heroj, a Miranda mudro i nevino dijete koje je previše naivno za stvarnost. Prospero postaje odgovoran vladar i uči kako da oprosti svojim neprijateljima, a onda kasnije je spreman da se odrekne svoje magije i napušta ostrvo tj. vraća se u relanost, u normalni svijet. On je odustao od svoje idealne utopije, gdje je mogao definisati pravila i počinje vladati drugima (i sobom) kao zreo čovjek. Prospero je ne samo naučio kako vladati i oprostiti, već je naučio kako živjeti s drugima kako prepoznati i prihvatiti sebe. On je pomirio svoje dve polovice. Prevladao je poticaj da se uništi i kazni. Naučio je šta je milost i to bez osvete i pobjedio je borbu nad sobom. Ali ipak Prospero još uvijek nije savršen čovijek, a svijet nije utopija zlatnog doba kao što ga Gonzalo zamišlja. Caliban i Antonio bili prisiljeni na predaju, što nam govori da se anarhija mora čuvati. Jer svaki gubitak je i dobitak. Logika, razum i dobre namjere pobjeđuju, ali trebamo izgubiti malo Calibanovog prirodnog plemstva.

 

Likovi - Miranda i Ferdinand – Odnos između Ferdinanda i Mirande je vrsta odnosa kojom Šekspir pokazuje ideju o pravoj ljubava, a on tu ne pokazuje samo emocionalnu stranu već i fiziču ljubav između dvoje mladih. Lik Mirande u "Buri" je krajnje uvjerljiv iz dva razloga. Prvo i najvažnije je da je Miranda jedini ženski lik koji se pojavljuje u cijeloj drami. Njena ljepota se ne može usporediti s nekim drugim u djelu jer drugih ženskih likova nema, ona je jedina. Mirandin lik obuhvata sve elemente perfekcionizma i dobrote koja nedostaje kod svim ostalih pojedinih likova. Miranda takođe služi i kao fantazija za sve muškarce koji (kao što je Ferdinand) su neženje. Ona je vrlo lijepa, inteligentna i nikada nije dotaknuta (ili čak i viđena) od strane drugog muškarca. Šekspir čini Mirandu još poželjnijom, uključujući i činjenicu da ona nikada nije vidila, pa čak ni razgovarala sa drugim čovjekom (izuzev naravno Prospera). Miranda je ponizna žena što je nemoguće naći u Šekspirovim dramama. To vidimo kada Ferdinand cijepa drva, a ona se nudi da mu pomogne. Miranda drugima pokazuje pozitivan stav koji je gotovo sablasan u odnosu na druge likove. Ona je čista ličnost u odnosu na druge. U ovom i svim aspektima lik Mirande pojavljuje gotovo poput Krista. U posljednjoj sceni drame, uz Ferdinanda Miranda je predstavljena kao rekvizit ili dio krajolika kada Prospero otkriva zavjese i pokazuje kako igraju šah. Ferdinand se brzo zaljubi u Mirandu i zaboravlja smrt svog oca. Njegovo srce je čisto, ispunjeno dobrotom. On nije arogantan, već ponizan iako je princ. Ferdinand je sretan što ulaže trud i napor da bi se svidio Prosperu i kako bi dobio Mirandu. Za razliku od drugih ljudi iz kraljeve grupe, Ferdinandov ugle je neokaljan, nikada nije bio u iskušenju ili podlegao nekoj zavjeri. On pretstavlja novu generaciju, izvor nade za budućnost.

 

Vizije i slutnje novog doba – Tu vuziju imamo kada Gonzalo opisuje kako bi ostrvo izgledalo kada bi on vladao na njemu. Tu je prikazana klasična utopia, idiličan svijet. To su snovi o budućnosti koja je bolja od sadašnjosti. Bura se obično gleda kao drama o prirodi i umjetnosti, Zlatnom dobu i civilizaciji, ali to je u stvari priča o Americi i pitanjima kolonizacije. To dokazuje da je priča puna savremenih događaja i ukazuje na buduće događaje u Novom Svijetu. Drama je obećanje za svijetlu budućnost, slobodne ljude i idealno društvo. Tu postoje dva teksta koji predstavljaju dva sukobljena modela u kolonizaciji Novog svijeta a time i dva različita oblika vladavine u Engleskoj. Predstavljen je novi društveni poredak – u brodolomu su svi bili jednaki jer su se morali boriti za opstanak i njihov društveni položaj je izgubio svoj značaj. To je u stvari bila pobuna protiv aristokratskih vođa, koja je prikazana kroz buru i zajedničku borbu za opstanak. Šekspir je stvorio svoju vlastitu utopiju kako bi se udaljio od sveg nereda u državi. Šekspir aludira da Engleska stoji na rubu društvene revolucije i predviđa utopijsko stanje u kome profit, poslovanja, zakoni i glad ne postoje, gdje ne dominiraju ni gospodarstva ni religija. On opisuje društvo u kome dobar par (Ferdinanda i Miranda) istog porijekla je na vrhu hijerarhije i gdje nema mjesta za divlja stvorenja (Caliban). Šekspir takođe predviđa doba špijunaže, tajnih službi i medija kroz Ariela koji sluša, daje informacije, slike, špijunira... Shakespeare takođe vodi zanimljiv stav prema pojmu Novi Svijet. Kroz Mirandu on uspijeva pokazati publici pogled ka Europi, Starom Svijetu, koju zastupa talijansko plemstvo kao Novi Svijet.

 

Shakespeare smješta Prospera u centar Novog Svijeta. Njegov ideal vladavine na rijetko naseljenom ostrvu na koje se drama odvija je afirmacija i rekonstrukcija preporoda europske. Oluja se ne odvija u "stvarnom" svijetu, ali na čudan način. Postoji nekoliko pojava u drami koji upućuju na europsku kolonizaciju. Caliban je "divljak" te zemlje, osoba sa kojom se Prospero i Miranda nisu znali nositi. On se smatra stvorenjem zemlje, a Ariel je duh vazduha. Kolonizacija je ta Šekspirova vizija. To se vidi preko Calibana koji zahtjeva da sruši Prospera i preko Antonia koji se želi oženiti Mirandom pa da njih dvoje postanu kralj i kraljica tog novog svijeta. Novi Svijet pretstavlja nenaseljeno ostrvo, necivilizovaniost. Prospero i Miranda žive na rubu Novog Svijeta, tj. odbacuju stare običaje i uzimaju nove. Caliban je taj novi svijet, jer pokušava da se ponaša drugačije prema Mirandi, a Ferdinand je stari svijet jer se ponaša kako tradicija nalaže i čeka Prospera da mu da dozvolu da bude sa Mirandom. Zato Caliban šalje pijance da ubiju Prospera i da mu uzmu knjige koje su zapravo znanje i moć, a simbolišu stari svijet. Ličnosti su pogođeni vizijom koja ih iz sna vodi u noćnu moru. Ova vrsta magije je svojstvena za Novi Svijet. Na kraju se Šekspir ne samo oprašta od pozorišta kroz Prosperov monolog, već nam pokazuje namjeru da je htio stvoriti magičnu, mističnu aluziju europske kolonizacije u 15. vijeku, a to je učinio kroz satiru koristeći ostrvo i likove na njemu.

 

Tema uzurpacije – Prosperova uzurpacija. Gotovo svaki lik u djelu se smatra uzurpatorom, jer je uzeo nečiju imovinu. Početni događaj je uzurpacija Prospera, koja uvodi drugi, vrlo usko povezan pojama, a to je božansko pravo kraljeva. Prospero je opisan kao pravi vojvoda od Milana, dok njegovog brata Antonia nazivaju Vojvodom uzurpiranog MIlana. Čak i sam Prospero postaje uzurpator kada dolazi na ostrvo i uzmia ga od Calibana. Prosperovo otkrivanje Mirande i Ferdinanda kako igraju šah simbolizuje konačni potez za njegovo odustajanje od magije - marionete. Unatoč uzurpaciji Prosperovog vojvodstva, vidimo da Antonio koristi pomoć Alonsa i da mu odaje počast. Tu su Antoniovi motivi za uzurpaciju Prospera, iako je dobio službenu titulu vojvode. Uzurpacija brata ima dve funkcije. Prvo, otkriva karakter Antonia i njegovu proračunatu prirodu. Drugo, on, zajedno sa ostalim likovima poakzuje nešto što je u ljudskoj prirodi - da težnja dobitka putem uzurpacija se nalazi u svima. Prospero to opisuje kao buđenje prirode zla. Koncept uzurpacije se često javlja kroz dramu: Antonio je uzurpirao Prospera, Caliban Prospera optužuje da je uzurpirao njega dolaskom na ostrvo, a Sebastian želi ubiti i srušiti svog brata kralja Napulja, Stephano želi da svrgne Prospera i sebe postavi za "kralja ostrva". Javljaju se teme političkog legitimiteta, izvor snage i uzurpacija. Dok Prospero čvrsto vjeruje da je legitimna vlast ona koja je proizišla iz znanja i truda, Antonio vjeruje da je uzurpirana vlast njegovog brata legitimna, jer je on više zaslužuje i posjeduje umijeće da se za nju bori. "Pogledajte koliko mi dobro stoji ova odjeća, puno bolje nego prije," Antonio se hvali Sebastianu, čime pokazuje nedostatak grižnje savjesti zbog zločina. Caliban kao divljak koji traži noovog gospodara odbauje Prosperova uzurpaciju i ona mu postaje ne bitna.

 

Civilizacija divljaštva - Antonio, Alonso i Gonzalo. Antonio se smatra divljakom, dok se Gonzalo i Alonso smatraju civilizovanim ljudima. Prirodni čovjek nema izazove niti vještine plemenitosti kao civilizovani čovjek. Kod prirodnog čovjeka postoji čisti nagon a ne planiranje. To je razlog zašto je civilizovni čovjek (Antonio) u stanju srušiti Prosperoa u početku. Divljaštvo je prikazano u obliku ostrva i njegovih stanovnika. Prirodno je najbolje personificirano u Calibanu, koji je sposban da prikaže najgore elemente prirode. On je plemeniti divljak jer iapk ima osjećaje za stvari koje se dešavaju na ostrvu. Civilizacija u Buri poprima različite oblike, ali se prvenstveno vidi u obliku Prospera. Prospero predstavlja sofisticirani element Jacobeaskog društva koji je vjerovao u sprovođenje svoje vrijednosti i vjerovanja na divlje. Antoniov govor na brod tokom nasilnih oluja "Mi samo varamo naše živote kao pijanice." Portretira kako civiloizvoani čovijek nepoznaje ili nerazlikuje prirodne sile od divljih. Glavna tema koja prolazi kroz Buru je sukob između civilizacije i divljaštva. Antonio je možda simbol društvene tendencije nad korumpiranim pojedincima. Šekspir takoše postavlja pitanje da li je divljaštvo inferiorno nad civilizacojim. To se može posmatrati kroz humor u pokušaju državnog udara od Trincula, Stephana i Kalibana. Jacobeanska publika je svjesna činjenice da civilizacija često donosi više štete nego dobra za domorodačku populaciju. Dokaz ovoga može se sagledati u Calibanovom govoru: "Ti si me naučio jezik, a moja sva dobit od toga je da znam da kunem. Crvena kuga vas spopala što ste me naučili taj jezik." Civilizovani ljudi često upravljaju složenim osjećajima krivnje, srama, ponosa i ljubomore.

 

Prospero nije učinio ništa loše Antoniu, ali on i dalje pokušava da smisli urotu protiv njega. On to ne radi u skladu sa svojim instinktima i nije u stanju da razumije posljedice svojih djela. Nad njima takođe vlada zbirka standarda propisanih od strane njihovog društava. Prirodni čovjek kao recimo Caliban je divlji, neobuzdan i okrutan, nije baš puno pametan i nema urođenu inteligenciju za obrazovanje. On osjeća da mu je oteto njegovo naslijeđe i reaguje protiv Prospera iz bijesa ili ljutnje, što je osnovni instinkt prirodnog čovjeka. Antonio je odlučio biti zao. To se može objasniti Prosperovim priznanjem Calibanu na kraju drame i njegov relativno hladno tretiranje Antonia, kome on oprašta, ali ne govori puno. Prirodne tendencije Calibana su manje nesretne od Antoniovog zla, jer nije imao prednost rođenjem i odgajanjem. Caliban je inherentno u nepovoljnom položaju zbog svojih roditelja, jer je rođen od čudovišta i vještice. Civilizovani i prirodni čovjek ne dijele zajedničku osobinu, oboje rade sve iz ličnih interesa. Ono što postavlja jedne iznad drugih je korištenje resursa. Civilizovanom čovjeku je dato više da radi. Caliban djeluje protiv Prospera, jer osjeća da mu je nanio nepravdu.

 

Likovi - Prospero i Ariel – Prospero je zagonetan protagonista. On je simpatičan lik ali nepravdeno uzurpiran od strane brata. Njegova apsolutna vlast nad drugim likovima govori da mu je teško kao što i jeste. Kada se prvi put pojavljuje uobražen je i važan. Težnja ka znanju dovodi Prospera u nevolje. Pošto je zanemarivao svakodnevne poslove dok je bio vojvoda, dao je svom bratu priliku da se podigne protiv njega. Posjedovanje i korištenje znanja magije ga čini snažnim, ali on nije u potpunosti suosjećajan. Njegove kazne Calibanu su sitne i osvetoljubive, kao recimo kada Caliban kune a Prospero poziva duhove da ga štipaju. On se postavlja autokratski prema Arielu. Na primjer, kada Ariel podsjeća svog gospodara na obećanje da će ga osloboditi dužnosti, Prospero biva gnjevan i prijeti da će ga vrati u zatvori da će ga mučiti. Takođe je neugodan i prema Ferdinandu. Uprkos nedostacima kao čovjek, Prospero je centralni lik drame. Prospero sa lakoćom stvara zaplet drame, kao bi njegove razne sheme, urokci i manipulacije kao dio jednog projekta kako bi drama imala sretan kraj. Mnogi kritičari i čitaoci su rekli da je Prospero surogat za Shakespearea.

 

Prosperov posljednji govor u kome se on uspoređuje s dramaturgom tražeći aplauz od publike jača ovu dramu, a posljednja scena funkcioniše kao slavlje kreativnosti, humanosti i umjetnosti. U dve posljednje scene drame Prospero je više simpatičan lik. U tim djelovima je njegova ljubav za Mirandu, oproštenje neprijateljima, te opravdano sretan završetak. Ariel je Prosperov duh sluga. Za razliku od Caliban, Ariel ima topao i nježan odnos sa Prosperom, čak i ako je njegov gospodar sklon oštrim riječima. Ariel je tu da ispuni svaku Prosperovu potrebu. Međutim, Ariel prije nije bio sluga i zato prvenstveno želi svoju slobodu, ali znajući da će je dobiti, služi Prosperu zdušno i sretno. Ariel je nježan i ljubazan. Ariel je pozitivna i dobra ličnost, a to možemo vidjeti kada ne želi da pomaže vještici Sycoraxy sa njenom crnom magijom . A to što je prosta da pomaže Prosperu pokazuje da Prosperova magija nije crna, već je nešto više od umjetnosti. Ariel je značajan zbog njegovog korištenja bijele magije, ali i za njegovo suosjećanje i dobrotu. To je duh ne-ljudske prirode, on izgleda anđeoski. Sklon je da govori lijepo i poetski, čak i o nasilnim stvarima, bez da izgleda glupo. Čak i onda kada trgaProsperovu ruho, pjeva lijepu pjesmu. Ariel stoji uz sve ono što je divno i dobro u prirodnom svijetu, lojalan je tamo gdje treba i njeguje slobodu u prirodnom svijetu.

 

Dramska struktura Bure – Bura se razlikuje od ostalih Shakespeareovih drama jer je u strogom, više organizovanom neoklasičnom stilu. To je najjasnije prikazano kroz sklop tri cjeline: cjelina vremena, mjesta i akcije. Događaji u igri se odvijaju u realnom vremenu, pred publikom, čak i Prospero izjavljuje u posljednjem činu da se sve desilo u od prilike tri sata. Sve akcije su ujedinjene u jedan osnovni zaplet: Prosperova borba da povrati svoje vojvodstvo, takođe je ograničena na jedno mjesto, izmišljeno ostrvo koje se kao nalazilo u Sredozemnom moru. Usto tako tu imamo i elemente Novog Svijeta i civilizaciju divljaštva. Smatra se da ostrvo prikazuje bilo koju zemlju koja je kolonizovana. U Buri postoje 3 priče: jedna je o ljubavi, druga o pohlepnosti braće za tronom i treća oduzimanje Calibanove zemlje. Kraj je sretan, tu je vjenčanje iako se sve moglo završiti tragično zbog toga što postoje 2 zavjere za ubistvo i izdaja.Prospero manipuliše ostalim likovima i njihovim planovima i kontroliše tok igre. Prosperovo izbjegavanje tragedije pokazuje da on nije amoralan kako se za njega misli. Svi događaji se odvijaju na ostrvu u periodu od 3 sata. Šekspir se pridržava strukture od 5 činova. U prvom činu Shakespeare objašnjava Antoniovu izdaju i to kako su Prospero i Miranda došli da žive na ostrvo. Tu takođe imamo i snažnu oluju, koja prikazuje veličinu Prosperove snage. U drugom činu je prikazan sukob. Tu postoji zavjera za ubistvo Alonsa, što nam pokazuje da je Antonio još uvijek zloban lik. Osim toga publika saznaje i za Calibanovu zavjeru sa Stefanom i Trinculom. U trećem činu je vrhunac drame kada dvoje mladih izjave ljubav jedno drugom. Taj put do ljubavi nije lak, kao što vidimo i u slučaju Mirande i Ferdinanda jer im je Prospero branio da se viđaju. Tu se takođe razvija i urota za ubistvo Prospera, ali pošto Ariel sve to sluša opasnost ne postoji. I najveću vrhunac ovde je kada se Prospero sreće sa svojim neprijateljima na banketu. Četvrti čin se zove pad akcije, što signalizuje razriješenje većine pitanja. U ovom činu priznaje se ljubav između Mirande i Ferdinanda islavi se u obliku maske, Prospero saznaje za zavjeru i kažnjava Calibana, Stefana i Trincula. Peti čin je zaključak svega što se ranije dogodilo. Kao što mu i samo ime govori ovaj čin dovodi dramu do zatvaranja, rješavanja sukoba, te planova za vjenčanje. Prospero je pobjediosvoje neprijatelje, Ferdinand se nalazi sa ocem, Antonio i Sebastijan su poraženi, a Caliban žali nad svojom urotom.

 

Tema nasilja – Tema nasilja u Buri se uvodi 3 puta. Prvi primjer je kada Antonio Prosperu nasilno oduzima tron i protjeraju ga na ostrvo. Zatim kada Prospero doše na ostrvo i nasilno ga preuzim od Calibana i sam Caliban kada je htio silovati Mirandu, kako bi vratio svoje ostrvo nazad. 

 

Maska u Buri – Bura je napisana kada je maska bila jako popularna i izvodila se na svadbama. U maski je bio razvijeno korištanje spektakla. U Buri se to odvija na mnogu načina. U prvoj sceni 1. čina to je brod u akciji. Zatim u 3. sceni 3. čina to je banket koji nestaje, gdje imamo gozbu i veselje, a takođe i duhove koji dolaze bez obličja i Ariela u obliku harpije. U 4. činu su prikazani praređeni kostimi božice Junone. U drami se javlja dosta muzike i igre. Tu je Arielova muzika i Prosperova magija, kao i „slatki vazduh" na samom ostrvu. Elementi pastoralne komedije u Buri su takođe povezani sa maskom. Prirodni čovijek postoji, a to je Caliban. Na dvoje mladih ljubavnika Ferdinanda i Mirandu, koji se nalaze u pastoralnom dijelu ostrva, nije uticala civilizacija pa zato je Miranda nevina i čestita mlada žena. Ona nema vremena da uživa i ne radi ništa kao druge princeze. To je dovodi do taštine. Prospero je obrazuje, ali govori da je bolje da bude nevina nego neuka. Ona ne koketira već je direktna i otvorena prema Ferdinandu, pa zbog tih osobina on pomisli da je ona božica ostrva kad je prvi put ugleda. Ferdinand je takođe moralan i velikdušan kada prikuplja drva za Prospera. Djevičanstvo dvoje ljubavnika upućuje na potrebu vladavine strasti za skladan odnos. To ponovo ojačava masku u kojoj su izostavljeni Vesus i Amor, a umjesto toga uključueni su Ceres, Juno i Iris, boginje žetve, odražava se sklad čovjeka sa prirodom, brak, važnost bračne zavjete i sklad prirode. Prisutnost božica održava elemente božanskog u maski. Božansko se takođe vidi u Arielu, koji čini dobro a to nam pokazuje činjenica da nije mogao da radi sa Sycoraxom. On takođe aludira na mitologiju kada poprima obličje morske nimfe i harpije. Iako ima dosta elemenata maske, Bura takođe posjeduje i antimaska elemente kao recimo zavjere za ubistva. Antonio i Sebastijan dokazuju da se zli ljudi mogu pojaviti čak i sa svim blagodatima plemenitog rođenja i civilizovanog obrazovanja. To je tradicionalna maska protiv ideje plemenitosti. Antoniev čin uzurpacije Prospera i namjera da ubije Alonsa i otme mu prijestolje drami daje tragične elemente. Prospero takođe ima malo veze sa elementima maske, kada se brine za obrazovanje ljudi na ostrvu. Maska slavi Prosperovu očinsku velikodušnost i njegovu sposobnost da prkosi zakonima prirode i vremenu. Maska u Buri je odmicanje od stvarnog svijeta, gdje Ferdinand želi vjenčanje, Ariel svoju slobodu, a Caliban oslobođenje od bolova. Prosperovo racionalno korištenje magije ga takođe dovodi u vezu sa maskom. Za Buru se može tvrditi da je maska i da ima elemente maske, ali isto tako da duguje puno maski.

 

Tema slobode – Svaki lik u Buri pokreće unutrašnji vapaj za slobodom. Prospero, protagonist u Buri i pokretačka snaga priče, stvara buru kao prvi korak u očajnom pokušaju za slobodom. Dok pomiče svoje prijatelje i neprijatelje kao pijune po šahovskoj ploči, on pažljivo razmatra najbolji smjer djelovanja koji će mu dati slobodu. Caliban i Ariel, duhovi vazduha i zemlje - jedan nesposoban da voli ili ljubi, a drugi se opire - čeznu samo za slobodom, jedan apelira na gospodara da ga oslobodi, a drugi smatra da će to blago dobiti svojim napornim radom. Na kraju, samo opijanje vinom omogućava Calibanu da napusti tu viziju, pa je zato svaki drugi trenutak svoga života na ostrvu proveo u potrazi za slobodom. Arielova želja je ispunjena - čak i prije nego se sam Prospero oslobađa ostrva - ali tek nakon dugog niza usluga koje je duh obavio Prosperu. Ferdinand i Miranda, mladi ljubavnici, čeznu za slobodom kao i - ona za slobodu ruke za čovjeka, za ljubav koja nije od njenog oca, a on za slobodu da se oženi za svoju novu ljubav. To je izjava moći i važnosti, u smislu da se naglašava primjena slobode u filozofskom smislu slobodne volje, ili sloboda izbora: donio svoju odluku, te je spreman postići svoj cilj. Postoje samo dvije stvari koje bi mogle odnijeti Prospera od slobode: manifestuju se kroz publiku koja neće da aplaudira i viče. To mu prijeti ostanak na ostrvu, bez kćeri, vojvodsta, svega. Caliban želi biti slobodan od Prosperovog ropstva. U tu svrhu, on donosi odluku sa Stephanom i Trinculom da ubije svog gospodara sa obećanjem da će Stephana načiniti kraljem ostrva i služiti mu zahvalno. Ariel želi slobodu od Prospero koji se zakleo da će mu je dati nakon što ga je ovaj oslobodio od vještice Sycorax. Sloboda svima visi nad glavom kao krajnji cilj, da se postići na jedan ili drugi način.

 

Lik Calibana u Buri – Caliban, "najbrutalnija stvar", čije ime je anagram od 'ljudožder'. On je Prosperov mračan, prosti rob, kog drugi likovi često nazivaju čudovište. Caliban je sin vještice i jedini pravi stanovnik ostrva.Caliban je nedvojbeno personifikacija u raspravi izmđu kolonijalizma i sukoba među kulturama. Mnogi ljudi vide Calibana kao "plemenitog divljaka", divljeg čovjeka, kariku koja nedostaje itd. Njegov lik je jedan od najatraktivnijih i kontroverznih. Iako Caliban nije uzrok za donošenje zaključaka, nije od malog ili nevažnog značaja. On je dio komičnog olakšanja u drami, uz Trincula i Stephana, koji šetaju ostrvom pijani, smišljajući plan da ubiju i dođu na vlast. Takođe je potpuna suprotnost Arielu, koji je sretan Prosperov sluga. Calibana vrijeđa to što je rob. Opisan je kao ružno čudovište, ali se kao i Ariel doživljava kao prekrasno prirodno biće. Od početka ove drame Caliban nam je prikazan kao zao. Ali on ima dobar razlog zašto je stao protiv Prospera, budući da je bio slobodan i da je ostrvo bilo njegovo. Zahvalan je Ferdinandu i Mirandi zbog svega što su ga naučili. Učili su ga da govori i da se ponaša pomalo civilizovano. On je izuzetno složen lik, parodija je nekoliko drugih likova u drami. Caliban insistira na tome da mu je Prospero oduzeo ostrvo. Kroz taj govor, Caliban sugeriše da je njegova situacija ista kao i Prosperova, čiji je brat uzurpirao njegovo vojvodstvo. S druge strane, Calibanova želja za suverenitetom ostrva pokazuje požudu za vlašću koja je dovela do svrgavanja Prospera. Caliban se potpuno razlikuje od Prosperovog drugog sluge, Ariela. Dok je Ariel "prozračni duh", Caliban je na zemlji. Dok Ariel drage volje služi Prospera kako bi zaradio slobodu, Caliban postiže dostojanstvo odbijanjem.

 

Caliban je djelimično sličan Ferdinandu. Oba kupe drva za Prospera i žele njegovu kćer. Ferdinand planira da se oženi njome, dok je Caliban pokušao da je siluje. Dok je Ferdinand nježan i blag prema Mirandi, Caliban je želi silovati i sa vojskom malih Calibana da protjera ljude sa ostrva. Caliban postaje parodija samog sebe. U prvom obraćanju Prosperu on mu govori kako mu je dao magiju i pokazao sve vrline i mane ostrva. Samo nekoliko scena kasnije, međutim, vidimo Caliban pijanog kako po prvip ut u životu probaje čarobni napitak: Stephano i njegova flaša likera. Nakon toga Caliban moli Stephana da mu pokaže ostrvo, pa čak ga moli i da mu poliže cipele. Caliban ponavlja greške i tvrdi da je to prokletstvo. Unatoč njegovom divljem ponašanju i grotesknom izgledu, Caliban ima i osjetljiviju stranu, koju Prospero i Miranda ne priznaju. Njegovi prekrasni govori o ostrvu kao domu su jedne od najljepših slika u drami. Calibanova crnomanjast izgled, prisilno ropstvo i njegov rodni status na ostrvu je naveo mnoge čitaoce da ga protumače kao simbolom domaće kulture, okupirane i potisnute od strane Europskog kolonijalnog društva, koje su prikazane u obliku Prosperove moći. Caliban ostaje jedna od najintrigantnijih i dvoznačnih manjih likova, osjetljivo čudovište koje sebi dozvoljava da se transformira u luđaka.

________________________________

 

William Shakespeare rođen je u Stratfordu na Avonu, gdje je imao obitelj, otišao je u London, postao glumac i pisac, vratio se u Stratford, napisao oporuku i umro. Iako je ostavio gotovo milijun riječi u tekstu, imamo samo 14 riječi napisanih njegovom rukom - njegovo ime, potpisano šest puta, i riječi "od mene", na oporuci.

 

Nijedna biješka, pismo ili stranica nisu preživjeli. Nemamo nikakav opis njegova lika koji bi bio zabilježen tijekom njegova života. Nismo sigurni ni kako bismo pisali njegovo ime, no to izgleda nije znao ni on jer mu ime nikad nije dvaput napisano na isti način u potpisima koji su preživjeli. Piše William Shaksp, William Shakespe, Wm Shakespe, William Shakspere, Willm Shakspere i William Shakspeare. Zanimljivo, jedini način pisanja koji nije koristio onaj je koji danas koristi cijeli svijet - William Shakespeare.

 

Svaka Shakespeareova biografija sadrži pet posto činjenica i 95 posto nagađanja. Svaka osim one koju je napisao Bill Bryson, američki novinar i pisac humorističnih knjiga i putopisa koji je hrvatskoj publici najpoznatiji po Kratkoj povijesti gotovo svega. Lani je vječno znatiželjni Bryson napisao kratku biografiju Shakespearea, knjižicu na 200 stranica u kojoj se bavi isključivo činjenicama iz života najslavnijeg dramatičara na svijetu. A njih nema baš mnogo, što je i razlog zašto je knjiga, koju je upravo na hrvatskom jeziku objavila zagrebačka Planetopija, tako kratka.

 

Za Shakespearea, kaže Bryson, ne znamo je li ikada izbivao iz Engleske. Ne znamo s kime se družio ili kako se zabavljao. Njegova seksualnost je nerazrješiv misterij. Nemamo podataka o tome gdje je boravio osam ključnih godina, kad je ostavio ženu i troje male djece u Stratfordu i postao, gotovo nemogućom brzinom, uspješan dramatičar u Londonu. Do vremena kad je prvi put u tiskanom obliku spomenut kao dramopisac, 1592. više od polovice njegova života već je bilo prošlo. U svemu ostalom on je, kako primjećuje Bryson, svojevrsni literarni ekvivalent elektrona - zauvijek je tu, i nije tu.

 

William Shakespeare, to na sreću znamo, rodio se 1564. a umro 1616. Pravo je čudo da je preživio prvu godinu života, jer su tada u Stratfordu na Avonu novorođena djeca masovno umirala od kuge. Ne znamo točan datum rođenja, ali s obzirom na to da je u župnim knjigama zabilježeno da je kršten 26. travnja, pretpostavlja se da je rođen 23. travnja. No kako se Shakespeare rodio po starom julijanskom kalendaru, ispravno bi bilo njegov rođendan slaviti 3. svibnja.

 

Prvi susret sa Shakespeareovim imenom zabilježen je 1552. Njegov otac John kažnjen je globom od jednog šilinga (dvije dnevne zarade) jer je držao gnojivo na ulici Henley u Stratfordu. Otac John rodio se oko 1530. a u Stratford je došao kao mladić i postao rukavičar, cijenjeni stručnjak za obradu bijele ili meke kože. Bio je do te mjere poštovan da je 1556. izaban za općinskog kušača piva. Dvije godine kasnije postao je pozornik, a bio je i općinski zastupnik, rizničar i gradski vijećnik, da bi 1568. bio postavljen na najviši izborni položaj u grad, zvanje visokog ovrhovoditelja, neke vrste gradonačelnika.

 

Kad je Williamu bilo 20 godina, povukao se iz javnih poslova, možda zato što se bavio zelenaštvom. Shakespeareova majka Mary Arden bila je iz farmerske obitelji, a Johnu je rodila osmero djece - četiri kćeri, od kojih je samo jedna doživjela odraslu dob, i četiri sina, koji su svi stigli do punoljetnosti, ali se oženio samo Will. Iako mnogi stručnjaci već desetljećima osporavaju njegovo obrazovanje, pa i identitet, smatrajući da dečko sa sela nije mogao napisati tako dobre drame, postoje indicije koje govore da je mladi Will ipak solidno obrazovan u mjesnoj srednjoj školi, Kraljevoj Novoj školi. Tamo se učilo mnogo latinskog: jedan od glavnih tekstova učio je učenike da na 150 različitih načina na latinskom kažu "hvala vam na pismu".

 

Kroz takve vježbe Shakespeare je mogao naučiti sva retorička sredstva. Formalno obrazovanje završio je u 15. godini, no što je radio do 1582., nitko nema pojma, ali tada je službenik u Worcesteru zabilježio da je Will zatražio dozvolu za brak s Anne Hathaway i platio je 40 funta, što bi danas bilo oko 200 tisuća kuna. Shakespeareu se iz nekog razloga prilično žurilo vjenčati s osam godina starijom Anne.

 

O njegovoj supruzi ne znamo gotovo ništa, osim da je bila iz dobrostojeće obitelji, jedna od sedmero djece, da je umrla u dobi od 67 godina i da joj je suprug oporukom ostavio svoj "drugorazredni krevet". Ona i William imali su troje djece: Susan koja se rodila 1583. te blizance Judith i Hamneta koji su rođeni 1585.

 

A kako je Will od od siromašnog 21 - godišnjeg mladića s troje djece postao londonski dramatičar, e to je prava tajna. Suočeni s bogatstvom teksta, a siromaštvom konteksta, znanstvenici su se, kaže Bryson, opsesivno fokusirali na ono što mogu znati. Izbrojili su svaku riječ koju je on napisao, zabilježili svaku točku i zarez. Tako Shakespeareovi radovi sadrže 138.198 zareza, 26.794 dvotočke i 15.785 upitnika. Njegovi likovi o ljubavi govore 2269 puta, a o mržnji samo 193 puta. Sveukupno nam je ostavio 8,884.647 riječi.

 

Dokumentacija o Shakespeareu, nastavlja Bryson, vjerojatno nam se čini oskudnom samo zato što nas on toliko zanima, jer o njemu znamo više nego o ijednom drugom dramatičaru toga doba. I što je najvažnije, imamo gotovo sve njegove drame, 36 od njih 38, koje su preživjele zahvaljujući Henryju Condellu i Johnu Hemingesu koji su sastavili više-manje potpuno izdanje njegovih djela nakon njegove smrti - Prvi folio. Vjeruje se da ih je tiskano oko 1000, a da ih je do danas preživjelo 228. Primjerak koji je 1623. koštao jednu funtu, danas je jedan od najskupljih rukopisa na svijetu. Ovih dana je u aukcijskoj kući Christie's jedan upravo prodan za 4,4 milijuna kuna.

 

Pretpostavlja se da je Will stigao u London kasnih 80 - ih godina 16. stoljeća. Prvi nedvojbeni spomen njegova imena kao dramatičara pronađen je u bilješci jednog pamfleta. U bilješci ga; Robert Green nemilosrdno ogovara i naziva uobraženim skorojevićem koji misli da je "jedini scenotresac (Shake - scene) u zemlji". Gotovo svi se slažu da je karijera Shakespearea kao dramatičara počela oko 1590. no puno je manje slaganja oko toga kojim je dramama počela.

 

Rasprava bi bilo mnogo više da 1598. nije objavljena knjiga Francisa Meresa u kojoj on navodi da je Shakespeare među Englezima za komediju i tragediju ono što su među Latinima Plaut i Seneka. Navodi drame Plemići iz Verone, Zablude, Uzaludni ljubavni trud, Osvojeni ljubavni trud, San Ivanjske noći, Mletačkog trgovca, Richarda II., Richarda III., Henryja IV., Kralja Ivana, Tita Andronika te Romea i Juliju.

 

Shakespeare se nije ustezao od bezočnih krađa, iako treba biti pošten pa reći da su to činili i drugi dramatičari njegova doba. Njegovu "Hamletu" je tako prethodio jedan raniji Hamlet, čiji je autor nepoznat. Ukrao je i Romea i Juliju od Arthura Brookea koji je poemu napisao 1562. a ovaj ju je pak ukrao od Talijana koji se zvao Matteo Bandello. "Kakvo vam drago" posuđena je od Thomasa Lodgea. "Julija Cezara" i "Antonija i Kleopatru" uz neznatne je promjene preuzeo iz prijevoda Plutarha Sir Thomasa Northa. Jedino što nije posudio, preradio ili ukrao su, čini se, "San Ivanjske noći", "Uzaludni ljubavni trud" i "Oluja".

 

Suvremenici su ga slavili zbog brzine kojom je pisao i čistoće teksta, no nije točno da nije griješio. Redovito je bio kriv za anatopizme, pogrešno razumijevanje geografije, pa tako u "Ukroćenoj goropadnici" proizvođača jedara smješta u Bergamo, grad okovan kopnom, dok mu u "Oluji" i u "Dva plemića iz Verone" Prospero i Valentin isplovljavaju iz Milana, odnosno iz Verone, iako su oba grada bila udaljena od mora dva dana putovanja. Stari Egipćani kod njega igraju bilijar, a u Cezarovu Rimu kuca sat 1400 godina prije nego što se tamo začuo prvi mehanički otkucaj.

 

U kolovozu 1596. Willu umire sin Hamnet. Ono što šekspirologe podosta zbunjuje jest što je u tri ili četiri godine nakon strašnog gubitka napisao svoja najveselija djela. Kako god bilo, razdoblje od 1596. do 1603. bile su njegove godine slave i bogatstva. Devet mjeseci nakon smrti sina kupio je raskošnu kuću u Stratfordu, osigurao grb svojoj obitelji i dobio pravo da se on i otac nazivaju gospodom. Koliko je zaradio, teško je reći; različite procjene govore da je njegova zarada u najboljim godinama mogla iznositi od 200 do 700 funta (svota od tadašnjih 30 funta ekvivalent je današnjih 15.000 funta, odnosno 150 tisuća kuna).

 

Godine 1609. u prodaji se pojavilo izdanje Shakespeareovih soneta po cijeni od pet penija. Neki kritičari smatraju da su oni sam vrh njegova rada, no ono zbog čega su posebno zanimljivi jest što osoba koju hvale nije žena, nego muškarac. Od ukupno 154 soneta, oni od broja jedan do broja 126 obraćaju se "lijepom mladcu", a soneti od broja 127 do 154 obraćaju se "crnoj dami", koja mu je bila nevjerna s obožavanim momkom iz prvog dijela. Tu je i mračni lik poznat kao pjesnik - suparnik. Treba li uopće reći, nitko do današnjih dana nije otkrio tko su oni. 

 

Godina 1616. za Williama se pokazala kobnom na više načina. Najprije se u travnju njegova kći Judith udala za lokalnog vinara Thomasa Quineyja. Imala je 31 godinu i očito je ulovila posljednju priliku. Ne osobito dobru jer je Quiney nakon mjesec dana platio globu zbog nezakonitog bluda s izvjesnom Margaret Wheeler. Još gore, gospođica Wheeler je umrla rađajući njegovo dijete. Nakon nje, umro je 17. travnja i Willov šogor, a šest dana kasnije umro je i sam William Shakespeare od nepoznatog uzroka. Oporukom na tri lista pergamenta Will je ostavio 350 funta u gotovini, četiri kuće i priličnu količinu zemlje.

 

Najslavnija rečenica u ovom dokumentu pojavljuje se na trećoj stranici, gdje je između redaka originalnog teksta ubačen novi: "Dajem svojoj supruzi svoj drugorazredni krevet s namještajem (s posteljinom, op. a.)". Šekspirolozi su se dugo svađali što bi mogla značiti ova rečenica i kakav su odnos imali supružnici jer se Anne ne spominje nigdje drugdje u oporuci. Kreveti i posteljina bili su vrijedni predmeti u to doba i često su se ostavljali u oporukama.

 

No što znači drugorazredni krevet? Da je nije volio, da mu je išla na živce pa nije mogla dobiti prvorazredni? Katkad se tvrdi da je drugorazredni krevet bio bračni, dok je onaj prvi bio rezerviran za važne goste. No podaci to ne potvrđuju i čini se da je drugorazredni krevet ipak bio ponižavajuće nasljedstvo.

 

Shakespeareova supruga umrla je u kolovozu 1623. njegova kći Susana umrla je 1649. a Judith 1662. Imala je troje djece, uključujući i sina po imenu Shakespeare, ali svi su pomrli prije nje i bez potomstva. Shakespeareova unuka Elizabeth živjela je do 1670. Udavala se dvaput, ali ni ona nije imala djece, pa je s njom izumrla loza Shakespeareovih.

 

Djela: Shakespeareove drame (njih 37) dijele se na kraljevske drame ili historije, komedije, tragedije i romantične igre. Negova najpoznatija djela su: Hamlet, Romeo i Julija, OteloKralj Lear, Macbet (tragedije); Bogojavljenska Noć, Oluja, San Ivanjske noći, Mletački trgovac, Ukroćena goropadnica, Kako vam drago (komedije).
Shakespeare je pisao i pjesme, od kojih su najznačajniji njegovi Ljubavni Soneti.

 

William Shakespeare - Bogojavljenska Noć

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet - analiza dela

William Shakespeare - Julije Cezar

William Shakespeare - Kako vam drago

William Shakespeare - Kralj Lear

William Shakespeare - Macbet

William Shakespeare - Otelo

William Shakespeare - Romeo i Julija

William Shakespeare - San Ivanjske noći

William Shakespeare - Ukroćena goropadnica

loading...
7 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad William Shakespeare - Oluja

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u