William Shakespeare - Macbet lektira

William Shakespeare - Macbet

William Shakespeare - Macbet

Viljem Šekspir - Makbet

 

Istorija Magbeta i Šekspirovi izvori

 

Pre no što se upustimo u podrobnije tumačenje Šekspirove drame "Magbet", odnosno tumačenje njenog istoimenog lika, pokušaćemo da sagledamo Magbetov put od istorijske ličnosti do vrha Šekspirovog pera.

 

Istorijski, Magbet se pobunio protiv škotskog kralja Dankana i prognao ga oko 1040. godine, nakon čega je sebe proglasio za kralja. Škotskom je vladao do 1057. godine, kada je poginuo u bici kod Malkoma, vođenoj kod Lamfanana.

 

Šekspir svoju priču o Magbetu stvara kombinujući dve epizode iz Holinšedove Hronike. Prva epizoda govori o Magbetovoj vladavini, dok druga predstavlja priču o izvesnom Donvaldu, koji, po nagovoru svoje žene, ubija kralja Dafa dok boravi pod njegovim krovom.

 

Kao što smo navikli, Šekspir unosi određene izmene u svoje prototekstove: dramski trenuci koji se najviše urezuju u pamćenje, proističu upravo iz tih izmena. Naime, kod Holinšeda nećemo pronaći prizivanje zlih sila kojima ledi Magbet iz sebe proteruje sve što je ljudsko, niti njeno hodanje u snu. Takođe, njena smrt se ni ne pominje u Hronici, kao ni kucanje na kapiju Magbetovog zamka.

 

Najveća izmena u odnosu na Hroniku ogleda se u Šekspirovom postupku degradacije Holinšedovog Magbeta. Stavljajući po strani Banka i ostale škotske lordove, Šekspir izdvaja Magbeta i ledi Magbet kao jedine krivce u zaveri protiv Dankana. Osim toga, Magbetov zločin, kod Šekspira, postaje veći samim predstavljanjem Dankana kao starog i poštovanog vladara koga krase vrline zahvalnosti i velikodušnosti.

 

U Hronici, ubijeni kralj predstavljen je kao nepravičan i nesposoban vladar koji Magbeta lišava zakonitog prava na presto, te možemo smatrati da Holinšedov Magbet ima razumljiv motiv za ubistvo.

 

Početak Magbetovog pada

 

Na samom početku drame dobijamo izveštaj o Magbetu kao uglednom i časnom velikašu, odlučnom vojskovođi koji brani svoju zemlju i njenog vladara. Reči koje nam skiciraju lik Magbeta izgovara vojnik, u dijalogu sa škotskim kraljem Dankanom:

 

Magbet junačni - Taj naziv on valjano zaslužuje –

Prkoseć sreći, mačem vitlaše,

Od krvna posla što se pušio –

Baš kao pravi ljubimac hrabrosti

Prokrči sebi put...

 

Takvog Magbeta, "punog mleka ljudske dobrote", prvi put susrećemo u trećoj pojavi prvog čina. Magbet, u pratnji svog prijatelja Banka, nailazi na tri veštice koje mu se obraćaju:

 

Prva veštica: Zdravo, Magbete, glamski tane, zdravo.

Druga veštica: Zdravo, Magbete, kodorski tane, zdravo.

Treća veštica: Zdravo, Magbete, potonji kralju, zdravo.

 

One se obratiše i Banku, rekavši mu da će biti "manji od Magbeta i veći, ne tako srećan, al' mnogo srećniji, rađaće kraljeve, al' sam kralj biti neće", nakon čega nestaše.

 

Veštice, svojim govorom i pojavom, stvaraju veliku enigmu Magbetu i Banku, ali i čitaocima. Naime, veštice nisu ni priviđenje ni realnost, ni natprirodna bića ni obične starice, te su dvosmislenost njihovog porekla i zagonetnost njihovih moći deo piščeve zamisli. U scenskim uputstvima, o njima se govori kao o "vešticima" (witches), dok one sebe nazivaju "suđajama" (the Weird Sisters), što bi značilo da su one glasnice sudbine, te se, praćene svojom vladarkom Hekatom, ne bave se bacanjem čini, već prevashodno predviđanjem.

 

Sa druge strane, veštice možemo shvatiti kao projekcije Magbetovih želja, fantazija ili halucinacija: one proriču upravo ono što Magbet priželjkuje da se obistini. Nakon pojave veštica, pred Magbeta i Banka stupaju Ros i Angus, škotski tanovi, donoseći vest o Magbetovoj nagradi kojom on postaje kordski tan. Potvrda prethodno izrečenog proročanstva u Magbetu probudi ogromnu sreću i zadovoljstvo, navodeći ga da izgovori:

 

Glamis, i kordski tan!

Najveće još me čeka.

 

na šta mu Banko odgovara:

 

Ako im poveruješ, može te to

Zapaliti željom za krunom,

Sem kodorskog tanstva. Al' je čudno

I često nam, na našu nesreću,

Oruđa tame kažu istinu.

 

Kao i većina tragičnih likova, Magbet postaje žrtva onog dela svoje prirode koji ne razume i prema kome oseća otpor, dela koji ga nagoni na kršenje svojih najsvetlijih principa; onog dela koji ga navodi da pomisli na ubistvo kralja radi ambicije rođene iz proročanstva, čemu svedoče stihovi koje izgovara nakon nestanka veštica:

 

Što podležem kušanju tom

Čij strašni lik mi kosu podiže

Da čvrsto srce u rebra mi lupa

Protivno prirodnom redu? Manji je

Istinski strah od grozne zamisli.

Moj duh u kom je ubistvo samo mašta

Ljudsko mi biće tako potresa

Da sva mi moć u slutnji pogibe.

I ništa nije, doli to što nije.

 

Neka od ključnih pitanja drame tiču se uticaja proročanstava na Magbetovu sudbinu: da li junaka koji se vodi predskazanjima možemo donekle razrešiti odgovornosti za učinjeno? Da li ga možemo pravdati pretpostavkom da je bio žrtva demonskih sila? Ono što zasigurno možemo reći je da Magbet, u susretu sa vešticama, budi nečasnu ambiciju koja je već postojala od pre. Ženski uticaj, predočen u vidu suđaja i ledi Magbet (u nastavku), nije u stanju da stvori ambiciju tamo gde je nema, ali može da je probudi i podstsakne na delovanje.

 

Zanimljivo je primetiti da nas je Šekspir uskratio poznanstva sa "neustrašivim velikašem", jer onog trenutka kada mi, zaista, upoznajemo Magbeta, on već biva uvučen u mehanizam proročanstva, te pred nas izlazi osvojen ledenim žarom za krunom. Sve što izgovara, pre saznanja da postoji mogućnost da će postati kralj, koje ga potpuno obuzima i transfomiše, jeste: "Ne videh dan ovako gadan i lep" (I, 3).


Upravo ovaj stih, metaforički govori o sukobu ambicije i moralnog zakona, koji će, u nastavku teksta, biti dominanta Magbetovog lika. On neće moći da se odupre ambiciji da postigne više od onoga što mu pripada, što ga, prema rečima Vladislave Gordić Petković, svrstava u grupu marloovskih tragičkih junaka,"ambicioznih ljudi" (aspiring men).

 

U prethodne tri pojave, mogli smo uvideti Šekspirovu pripremu i realizaciju postupka kojim otpočinje Magbetov pad: sa sjajne visine, čije nam konture ocrtava vojnik na samom početku, u moralnu pustoš, duševni pakao i zločin, koje ćemo videti u nastavku. Važno je napomenuti da Magbetov pad ne počinje ubistvom, već samom pomisli na njega.

 

Veliki mehanizam ili košmar, stanje ili proces?

 

Dosadašnji tok tumačenja navodi nas na kratku digresiju, razmatranje pitanja "Velikog Mehanizma" iz drame Ričard III, čiji se zupčanici možda kriju i između redova ove drame. Jan Kot, u svom tekstu Magbet ili zaraženi smrću, razmatra ovo pitanje, govoreći nam da na Magbeta deluje ogoljeniji "mehanizam" nego što je to slučaj sa, već pomenutom, istorijskom dramom.

 

Ugušenje pobune dovodi Magbeta bliže prestolu, on može da postane kralj, što znači da mora da postane kralj. Ubija zakonitog vladaoca, mora pobiti sve svedoke zločina i one koji sumnjaju u njega. Posle toga, mora ubijati sve, jer su svi protiv njega, te na kraju sam biva ubijen, prešavši ceo put po velikim stepenicama istorije. Upravo tu istoriju Jan Kot u drami Magbet, ne sagledava kao "Veliki Mehanizam", već kao košmar koji iznenađuje i plaši; košmar u koji, pre ili kasnije, svi bivaju uvučeni. U Magbetu, istorija je prikazana kroz lično iskustvo, sam zločin je prikazan kao lično iskustvo, te je sam Magbet odluka i izbor, a ta odluka mora biti izvršena njegovim rukama. Setimo se samo da Ričard, u drami Ričard III, lično ne ubija ni jednu od svojih žrtava.

 

Sa druge strane, Veselin Kostić, u svom tekstu o Magbetu, povlači paralele između samih likova Magbeta i Ričarda III. Obojica su glavni junaci i najsnažnije ličnosti u svojoj okolini. Njihov put obeležen je okrutnošću i ubistvima, a taj put se za obojicu završava borbom na bojnom polju. Ipak, lik Ričarda gledaoci upoznaju već kao zločinca, rešenog da to i dokaže, bez ikakvih nedoumica u pogledu svojih postupaka. Zločini u njemu ne izazivaju nikakvu grižu savesti, a njegovi monolozi nisu tu da bi osvetlili "mračne dubine njegove savesti", nego da bi samozadovoljno obavestio gledaoce o svojim namerama ili već izvršenim zločinima. Veselin Kostić vidi Ričarda III kao oličenje stanja, a Magbeta kao proces, odnosno Ričarda kao "dramskog junaka koji je zločinac", a Magbeta kao "dramskog junaka koji postaje zločinac", s čime se možemo, apsolutno, složiti.

 

Magbet zbog sna ubija san

 

U četvrtoj pojavi prvog čina, prisustvujemo prvom susretu kralja škotske Dankana i Magbeta. Kralj je Magbetu i Banku izjavio veliko poštovanje zbog svega što su učinili za njega i državu, na šta mu je Magbet ponizno odgovorio:

 

Dužnosti naše su vašem prestolu i carstvu

Ko deca i sluge koje rade samo

Ono što treba, vršeć svaku stvar

Isključivo za vašu ljubav i čast.

 

Već u sledećim redovima, kralj izjavljuje želju da svog sina prvenca, Malkoma, postavi za prestolonaslednika, princa od Kamberlanda. U tom trenutku Magbet, u stranu i za sebe, izgovara reči potpuno suprotne onome što je malo pre izgovorio:


Od Kamberlanda princ!

To je prepreka da se o nju moram

Da spotaknem, il' da je preskočim.

Na putu mi je! ― Zvezde, sakrijte svoj zrak

Da svetlost ne vidi ponornih želja mu mrak,

Nit oko ruku. Nek se zbude to

Što oko se zgrozi da vidi svršeno.

 

Upravo ovde vidimo strašnu borbu između ambicije i moralnog zakona. Za razliku od pređašnjeg slučaja, kada smo Magbeta videli u prvoj pomisli na ubistvo kralja, ovde već možemo primetiti da želja za krunom odnosi pobedu nad onim delom Magbetove ličnosti koji, sad već čini se, vodi uzaludnu bitku već od treće pojave ovde drame - jedan deo te ličnosti nestaje zajedno sa vešticama, dok drugi polako iščezava svakom novom pojavom.

 

U toku dosadašnjeg teksta, nismo imali prilike da vidimo Magbeta koji govori sam za sebe. Ta "ponorna želja" je ono što počinje da ga otuđuje od ostalih, čak i od najboljeg prijatelja Banka. Ta želja izaziva strah od otkrivanja, ali i strah od samog sebe. Magbet, osvojen tim strahom, vidi samo jedan put na koji, ipak, još uvek nije spreman da zakorači. Taj dodatni impuls, taj presudni korak, taj vetar koji će vatricu pretvoriti u šumski požar, predstavljen je u vidu lika Magbetove žene, ledi Magbet.

 

Nastavak teksta vodi nas na Magbetov dvor, na kome se nalaze škotski tanovi, na čelu sa kraljem Dankanom. Vidimo i ledi Magbet, koja putem pisma saznaje za proročanstvo i, na samu pomisao o mogućnosti ostvarenja, već počinje da planira način izvršenja, govoreći, u dijalogu sa Magbetom, kako kralj "nikada, nikada to sutra neće sunce videti", savetujući ga da izgleda kao nevin cvet, a bude guja pod njim. Ipak, Magbet se nalazi u "nedoumici":

 

Da ne idemo dalje s ovim poslom sad.

Tu skoro me obaso častima.

U sviju vrsta sveta steko sam

Mišljenje zlatno: pa bi valjalo

Poneti ga u novom sjaju tom,

A ne ovako brzo baciti.

 

Razlog zbog koga sam nedoumicu stavio pod znake navode, jeste utisak da se pod rečima koje Magbet upućuje svojoj supruzi ne krije sumnja u ispravnost postupka koji nameravaju da učine (Magbet je, u svakom trenutku, svestan da ubistvo, iz bilo kojih razloga, nikako ne može biti ispravno), već potreba za potvrdom, pokušaj da kroz ledi Magbet u sebi potuče i ono malo prepreka što je mu je ostalo na putu ka zločinu. Stoga, lik Ledi Magbet možemo tumačiti kao izvesnu nadogradnju onoga što za Magbeta predstavljaju veštice - ona postaje ono što mu je potrebno da izrši ubistvo, ono što omogućava ambiciji u njemu da preraste u stvarnost i zločin.

Na kraju prvog čina, Magbet postaje već potpuno siguran da će izvršiti ubistvo:


Ja sam odlučen.

Napregnuću sve žive sile mi

Za ovo strašno delo. Hajd'mo sad

Prividom lepim da varamo svet,

Sad lažno lice mora sakriti

Što će u lažnom srcu biti.

 

Ipak, taj zločin mora počiniti sam i, upravo u trenucima neposredno pre ubistva, on ostaje potpuno sam. Iako je Magbet, već u prethodnoj sceni, izjavio da je potpuno odlučen na ubistvo kralja, nastavak teksta nam donosi nove, ovoga puta istinske, nedoumice koje se odigravaju unutar Magbetovog lika, u jednom od najboljih i najefektnijih monologa ove drame:


Je l' ovo nož što vidim pred sobom

Sa okrenutom drškom ruci mi?

Ha, stani da te ščepam. Nema te,

Al' ipak te jednako vidim. Nisi li,

Ti, priviđenje kobno setno

I pipanju ko vidu? Ili si

Tek nož od misli, delo obmane

Iz vatrom mučenog mozga rođeno?

 

Nedoumice prerastaju u halucinacije - Magbet vidi krvavi nož koji ga predvodi, krvavi posao pričinjava se pred njegovim očima, a njegov užas postaje strašniji nego ikada. Zločin je, u ovoj sceni, predstavljen kao nešto potpuno subjektivno, duboko skriveno unutar svesti individue. Halucinacije su te koje nam osvetljavaju skrivenu dubinu Magbetove svesti, upoznajući i nas, ali i samog Magbeta sa njenim najmračnijim delovima.

 

Magbet je ubio da bi se izjednačio sa svetom, u kome ubistvo postoji i ubistvo je moguće. Magbet nije ubio samo da bi postao kralj, već i da bi potvrdio samog sebe. Izabrao je između Magbeta koji se plaši da ubije i Magbeta koji je ubio. Njegovo ubistvo, u izvesnom smislu, možemo tumačiti i kao najhrabrije delo koje je čini - posle njega nestaju mučne nedoumice, a počinju strah i svest o tome da više nikada neće biti pomiren sa samim sobom. Od samog ubistva, gora je misao o ubistvu koja tišti, koje treba počiniti, od koga nema načina da se pobegne. Šekspir nas, ovim sjajnim monologom, podseća da nije reč o drami "Velikog Mehanizma", već o drami košmara - Magbet je taj koji ubija san, Magbet je taj koji zbog svog sna, smrtnosne ambicije probuđene sa dna duševnog mulja, više ne može da zaspi:

 

Ne spavaj više. Galamis je zaklao san,

Kodoru za to više nema sna,

Magbetu više nigde nema sna!

 

U celoj Škotskoj više niko ne može da zaspi. Nema više sna, postoje samo košmari, osim za one koji već "spavaju":

 

Šta je to sa mnom kad me svaki šum

Prestravi? Može li Okrean celi velikog Neptuna

S ruke mi sprati ovu krv?

Dankana mi probudi kucanjem tim:

To kad bi mogo.

 

Strah od samoće: košmar savesti

 

U nastavku drame, Magbet će srljati u dalja ubistva ili zato što je gonjen strahom, ili zato što ono što je u njemu ljudsko brzo odumire. Mnogo smo govorili o sukobu ambicije i morala u okviru Magbetovog lika. Čini se da je, u svakom trenutku ove drame, pred nama i u nama ostajalo barem malo od onog dela Magbetovog lika čije smo konture dobili na početku drame u izveštaju vojnika. Ubistvo, poput gumice, briše skicu s početnih redova Magbeta, ali uklanja i šrafuru stvorenu od ambicije koja je Magbeta vodila do konačnog izvršenja, za sobom ostavljajući samo košmar - hartiju umrljanu strahom, sa par, skorno nevidljivih, obrisa Magbetovog lika iz prošlosti. Svoju sledeću odluku, da ubije svog prijatelja Banka i njegovog sina, on donosi sam, bez spoljašnjih podstreka i bez unutrašnje borbe, vođen strahom koji je okupirao njegovo čitavo biće:


Moj strah od Banka je

Duboko u meni. U njegovom biću

Kraljevskom vlada to što uliva strah.

On mnogo sme. Jalov mi skiptar dadoše u šake

Da ga uljeska ruka istrgne,

Ne sin iz mog potomstva. Ako je to,

Za Bankov porod ja ogreših dušu,

Dankana dobrog sam za njih ubio!

U čašu svog mira mržnju nasuo

Sve za njih samo.

 

Ovo ubistvo Magbet neće počiniti sopstvenim rukama, već unajmljuje ubice koje će to uraditi za njega, što nas, nesumljivo, vraća na priču o "Velikom Mehanizmu" i drami Ričard III. Veliko ubistvo kojim počinje istorija jeste ubistvo kralja. Tek onda treba ubijati. Magbet poznaje snagu proročanstva, proročanstva koje je, kroz Magbetovo ubistvo, pustilo ogromni valjak istorije u pokret da mrvi sve pred sobom. Magbet odlučuje da se reši poslednje prepreke u nizu, predstavljene u vidu nekadašnjeg prijatelja Banka i njegovog sina.

 

Zanimljivo je, baš na ovom mestu, vratiti se odnosu Magbeta i ledi Magbet. Nakon prvog ubistva, koje su počinili zajedno, Magbet se povlači u sebe ― o planovima za drugo ubistvo ne želi ništa da kaže svojoj ženi. Njihovi snovi, da će nakon ubistva Dankana živeti u sreći i zajedništvu, počinjenim zločinom postaju košmar, koji ih postepeno, ali nezaustavljivo razdvaja. Nakon što saznaje da su ubice polovično izvršile zadati postao, ubivši samo Banka, a ne i njegovog sina Flinsa, Magbet ponovo postaje žrtva sopstvene savesti, koja se ovaj put, u vidu halucinacije, pojavljuje u obliku Bankovog duha:


Magbet: Što čovek sme, ja smem. Pristupi mi

Ko čupavi ruski medved, il' nosorog

U oklopu, il' tigar hirkanski!

Uzmi ma koje drugo obličje;

I snažni moji mišići neće nikad

Zadrhtati.

 

Jedan hrabri ratnik, nakon što je svu svoju hrabrost uložio u ostvarenje zločinačkog nauma, može izdržati svako iskušenje izuzev suočenja sa sopstvenom svešću. Pojava Bankovog duha primer je Magbetove nesposobnosti da se suoči sa psihološkim posledicama zločina. Spreman je da hladnokrvno planira ubistva svojih protivnika, ali ne i da ih pred sobom opravda. On ubija nedužne ne bi li povratio zauvek izgubljeni duševni mir, ali uklanjajući ljude ne uklanja opominjući glas savesti koji ga čvrsto drži unutar sveta zločina, iz kojeg on ne može pobeći.

 

Nakon pojave Bankovog duha, Magbeta i ledi Magbet više uopšte ne vidimo zajedno, te svako od njih odvojeno produžava svoje dugo putovanje u nespokojstvo, očajanje i duhovnu samoću. Ako je Bankovo ubistvo, donekle, moguće opravdati strahom od opasnih političkih neprijatelja, onda nam ubistvo Magdafove porodice, koje se odigrava pred kraj drame, samo donosi svedočanstvo o čudovišnosti i neljudskosti koja je potpuno obuzela Magbetovu svest i pretvorila je u noćnu moru (IV, 2). Slično je i sa situacijom u kojoj Magbet saznaje da mu je žena umrla:


Trebala je docnije umreti.

Bilo bi došlo vreme za tak'u reč. -

Sve sutra, i sutra, i sutra! Mili to

Iz dana u dan sitnim korakom

Do zadnjeg slova u knjizi vremena.

 

Ipak, ove dve scene govore još po nešto. Magbet dugo, kroz čitava četiri čina, nije hteo da primi stvarnost i neopozivost košmara, nije mogao da se pomiri sa sopstvenom ulogom, koju je osećao kao tuđu. Svojim poslednjim postupcima, on dokazuje da sada to zna. Zna da smrt ništa ne menja, da ne može ništa promeniti, da je jednako apsurdna kao i život. Zna da iz košmara koji je stvorio nema bekstva, da najzad može da se pomiri sa sobom, jer je razumeo da je svaki izbor apsurdan, te, zaboraviviši ukus straha, govori:


Gasi se, gasi, kratko kandilo!

Život je samo lutajuća sen:

Kukavan glumac što se boči i koči ja daskama svoj čas, a onda se

Više i ne čuje; to je pripovest

Idiota jednog, puna buke i besa,

A ne znači ništa.

 

Šekspir, svojom dramom Magbet, prikazuje kako bitka za vlast uvlači u vrtlog nemira i ratova celu zemlju, kako se sudbina istaknutog pojedinca odražava i na sudbinu države. Ova tragedija ne govori samo o uspinjanju na presto rukama umrljanim krvlju, već duboko svedoči o patologiji zločina: prvo ubistvo nikada nije poslednje, nasilje rađa novo nasilje. Tragika Magbetovog lika u sebi sadrži činjenicu da je ubistvo počinio onaj ko se toga grozi, tragika koju definiše postepeno oduzimanja ljudskosti u čoveku koji je podstaknut spoljašnjim znamenjima u proročanstvu prepoznao svoje skrivene želje.

 

Ipak, pored svega protumačenog, lik Magbeta nam ostavlja veliko pitanje, pitanje na koje će čovečanstvo dobiti odgovor tek onda kada ogromni valjak istorije bude smrvio apsolutno sve pod njim, pitanje koje savremeno društo krije duboko ispod šarenila modernog vremena ― pitanje ljudskih granica:

 

Ja smem učiniti sve što čoveku liči.

Ko sme još više, nije čovek.

_________________________________

 

William Shakespeare rođen je u Stratfordu na Avonu, gdje je imao obitelj, otišao je u London, postao glumac i pisac, vratio se u Stratford, napisao oporuku i umro. Iako je ostavio gotovo milijun riječi u tekstu, imamo samo 14 riječi napisanih njegovom rukom - njegovo ime, potpisano šest puta, i riječi "od mene", na oporuci.

 

Nijedna biješka, pismo ili stranica nisu preživjeli. Nemamo nikakav opis njegova lika koji bi bio zabilježen tijekom njegova života. Nismo sigurni ni kako bismo pisali njegovo ime, no to izgleda nije znao ni on jer mu ime nikad nije dvaput napisano na isti način u potpisima koji su preživjeli. Piše William Shaksp, William Shakespe, Wm Shakespe, William Shakspere, Willm Shakspere i William Shakspeare. Zanimljivo, jedini način pisanja koji nije koristio onaj je koji danas koristi cijeli svijet - William Shakespeare.

 

Svaka Shakespeareova biografija sadrži pet posto činjenica i 95 posto nagađanja. Svaka osim one koju je napisao Bill Bryson, američki novinar i pisac humorističnih knjiga i putopisa koji je hrvatskoj publici najpoznatiji po Kratkoj povijesti gotovo svega. Lani je vječno znatiželjni Bryson napisao kratku biografiju Shakespearea, knjižicu na 200 stranica u kojoj se bavi isključivo činjenicama iz života najslavnijeg dramatičara na svijetu. A njih nema baš mnogo, što je i razlog zašto je knjiga, koju je upravo na hrvatskom jeziku objavila zagrebačka Planetopija, tako kratka.

 

Za Shakespearea, kaže Bryson, ne znamo je li ikada izbivao iz Engleske. Ne znamo s kime se družio ili kako se zabavljao. Njegova seksualnost je nerazrješiv misterij. Nemamo podataka o tome gdje je boravio osam ključnih godina, kad je ostavio ženu i troje male djece u Stratfordu i postao, gotovo nemogućom brzinom, uspješan dramatičar u Londonu. Do vremena kad je prvi put u tiskanom obliku spomenut kao dramopisac, 1592. više od polovice njegova života već je bilo prošlo. U svemu ostalom on je, kako primjećuje Bryson, svojevrsni literarni ekvivalent elektrona - zauvijek je tu, i nije tu.

 

William Shakespeare, to na sreću znamo, rodio se 1564. a umro 1616. Pravo je čudo da je preživio prvu godinu života, jer su tada u Stratfordu na Avonu novorođena djeca masovno umirala od kuge. Ne znamo točan datum rođenja, ali s obzirom na to da je u župnim knjigama zabilježeno da je kršten 26. travnja, pretpostavlja se da je rođen 23. travnja. No kako se Shakespeare rodio po starom julijanskom kalendaru, ispravno bi bilo njegov rođendan slaviti 3. svibnja.

 

Prvi susret sa Shakespeareovim imenom zabilježen je 1552. Njegov otac John kažnjen je globom od jednog šilinga (dvije dnevne zarade) jer je držao gnojivo na ulici Henley u Stratfordu. Otac John rodio se oko 1530. a u Stratford je došao kao mladić i postao rukavičar, cijenjeni stručnjak za obradu bijele ili meke kože. Bio je do te mjere poštovan da je 1556. izaban za općinskog kušača piva. Dvije godine kasnije postao je pozornik, a bio je i općinski zastupnik, rizničar i gradski vijećnik, da bi 1568. bio postavljen na najviši izborni položaj u grad, zvanje visokog ovrhovoditelja, neke vrste gradonačelnika.

 

Kad je Williamu bilo 20 godina, povukao se iz javnih poslova, možda zato što se bavio zelenaštvom. Shakespeareova majka Mary Arden bila je iz farmerske obitelji, a Johnu je rodila osmero djece - četiri kćeri, od kojih je samo jedna doživjela odraslu dob, i četiri sina, koji su svi stigli do punoljetnosti, ali se oženio samo Will. Iako mnogi stručnjaci već desetljećima osporavaju njegovo obrazovanje, pa i identitet, smatrajući da dečko sa sela nije mogao napisati tako dobre drame, postoje indicije koje govore da je mladi Will ipak solidno obrazovan u mjesnoj srednjoj školi, Kraljevoj Novoj školi. Tamo se učilo mnogo latinskog: jedan od glavnih tekstova učio je učenike da na 150 različitih načina na latinskom kažu "hvala vam na pismu".

 

Kroz takve vježbe Shakespeare je mogao naučiti sva retorička sredstva. Formalno obrazovanje završio je u 15. godini, no što je radio do 1582., nitko nema pojma, ali tada je službenik u Worcesteru zabilježio da je Will zatražio dozvolu za brak s Anne Hathaway i platio je 40 funta, što bi danas bilo oko 200 tisuća kuna. Shakespeareu se iz nekog razloga prilično žurilo vjenčati s osam godina starijom Anne.

 

O njegovoj supruzi ne znamo gotovo ništa, osim da je bila iz dobrostojeće obitelji, jedna od sedmero djece, da je umrla u dobi od 67 godina i da joj je suprug oporukom ostavio svoj "drugorazredni krevet". Ona i William imali su troje djece: Susan koja se rodila 1583. te blizance Judith i Hamneta koji su rođeni 1585.

 

A kako je Will od od siromašnog 21 - godišnjeg mladića s troje djece postao londonski dramatičar, e to je prava tajna. Suočeni s bogatstvom teksta, a siromaštvom konteksta, znanstvenici su se, kaže Bryson, opsesivno fokusirali na ono što mogu znati. Izbrojili su svaku riječ koju je on napisao, zabilježili svaku točku i zarez. Tako Shakespeareovi radovi sadrže 138.198 zareza, 26.794 dvotočke i 15.785 upitnika. Njegovi likovi o ljubavi govore 2269 puta, a o mržnji samo 193 puta. Sveukupno nam je ostavio 8,884.647 riječi.

 

Dokumentacija o Shakespeareu, nastavlja Bryson, vjerojatno nam se čini oskudnom samo zato što nas on toliko zanima, jer o njemu znamo više nego o ijednom drugom dramatičaru toga doba. I što je najvažnije, imamo gotovo sve njegove drame, 36 od njih 38, koje su preživjele zahvaljujući Henryju Condellu i Johnu Hemingesu koji su sastavili više-manje potpuno izdanje njegovih djela nakon njegove smrti - Prvi folio. Vjeruje se da ih je tiskano oko 1000, a da ih je do danas preživjelo 228. Primjerak koji je 1623. koštao jednu funtu, danas je jedan od najskupljih rukopisa na svijetu. Ovih dana je u aukcijskoj kući Christie's jedan upravo prodan za 4,4 milijuna kuna.

 

Pretpostavlja se da je Will stigao u London kasnih 80 - ih godina 16. stoljeća. Prvi nedvojbeni spomen njegova imena kao dramatičara pronađen je u bilješci jednog pamfleta. U bilješci ga; Robert Green nemilosrdno ogovara i naziva uobraženim skorojevićem koji misli da je "jedini scenotresac (Shake - scene) u zemlji". Gotovo svi se slažu da je karijera Shakespearea kao dramatičara počela oko 1590. no puno je manje slaganja oko toga kojim je dramama počela.

 

Rasprava bi bilo mnogo više da 1598. nije objavljena knjiga Francisa Meresa u kojoj on navodi da je Shakespeare među Englezima za komediju i tragediju ono što su među Latinima Plaut i Seneka. Navodi drame Plemići iz Verone, Zablude, Uzaludni ljubavni trud, Osvojeni ljubavni trud, San Ivanjske noći, Mletačkog trgovca, Richarda II., Richarda III., Henryja IV., Kralja Ivana, Tita Andronika te Romea i Juliju.

 

Shakespeare se nije ustezao od bezočnih krađa, iako treba biti pošten pa reći da su to činili i drugi dramatičari njegova doba. Njegovu "Hamletu" je tako prethodio jedan raniji Hamlet, čiji je autor nepoznat. Ukrao je i Romea i Juliju od Arthura Brookea koji je poemu napisao 1562. a ovaj ju je pak ukrao od Talijana koji se zvao Matteo Bandello. "Kakvo vam drago" posuđena je od Thomasa Lodgea. "Julija Cezara" i "Antonija i Kleopatru" uz neznatne je promjene preuzeo iz prijevoda Plutarha Sir Thomasa Northa. Jedino što nije posudio, preradio ili ukrao su, čini se, "San Ivanjske noći", "Uzaludni ljubavni trud" i "Oluja".

 

Suvremenici su ga slavili zbog brzine kojom je pisao i čistoće teksta, no nije točno da nije griješio. Redovito je bio kriv za anatopizme, pogrešno razumijevanje geografije, pa tako u "Ukroćenoj goropadnici" proizvođača jedara smješta u Bergamo, grad okovan kopnom, dok mu u "Oluji" i u "Dva plemića iz Verone" Prospero i Valentin isplovljavaju iz Milana, odnosno iz Verone, iako su oba grada bila udaljena od mora dva dana putovanja. Stari Egipćani kod njega igraju bilijar, a u Cezarovu Rimu kuca sat 1400 godina prije nego što se tamo začuo prvi mehanički otkucaj.

 

U kolovozu 1596. Willu umire sin Hamnet. Ono što šekspirologe podosta zbunjuje jest što je u tri ili četiri godine nakon strašnog gubitka napisao svoja najveselija djela. Kako god bilo, razdoblje od 1596. do 1603. bile su njegove godine slave i bogatstva. Devet mjeseci nakon smrti sina kupio je raskošnu kuću u Stratfordu, osigurao grb svojoj obitelji i dobio pravo da se on i otac nazivaju gospodom. Koliko je zaradio, teško je reći; različite procjene govore da je njegova zarada u najboljim godinama mogla iznositi od 200 do 700 funta (svota od tadašnjih 30 funta ekvivalent je današnjih 15.000 funta, odnosno 150 tisuća kuna).

 

Godine 1609. u prodaji se pojavilo izdanje Shakespeareovih soneta po cijeni od pet penija. Neki kritičari smatraju da su oni sam vrh njegova rada, no ono zbog čega su posebno zanimljivi jest što osoba koju hvale nije žena, nego muškarac. Od ukupno 154 soneta, oni od broja jedan do broja 126 obraćaju se "lijepom mladcu", a soneti od broja 127 do 154 obraćaju se "crnoj dami", koja mu je bila nevjerna s obožavanim momkom iz prvog dijela. Tu je i mračni lik poznat kao pjesnik - suparnik. Treba li uopće reći, nitko do današnjih dana nije otkrio tko su oni. 

 

Godina 1616. za Williama se pokazala kobnom na više načina. Najprije se u travnju njegova kći Judith udala za lokalnog vinara Thomasa Quineyja. Imala je 31 godinu i očito je ulovila posljednju priliku. Ne osobito dobru jer je Quiney nakon mjesec dana platio globu zbog nezakonitog bluda s izvjesnom Margaret Wheeler. Još gore, gospođica Wheeler je umrla rađajući njegovo dijete. Nakon nje, umro je 17. travnja i Willov šogor, a šest dana kasnije umro je i sam William Shakespeare od nepoznatog uzroka. Oporukom na tri lista pergamenta Will je ostavio 350 funta u gotovini, četiri kuće i priličnu količinu zemlje.

 

Najslavnija rečenica u ovom dokumentu pojavljuje se na trećoj stranici, gdje je između redaka originalnog teksta ubačen novi: "Dajem svojoj supruzi svoj drugorazredni krevet s namještajem (s posteljinom, op. a.)". Šekspirolozi su se dugo svađali što bi mogla značiti ova rečenica i kakav su odnos imali supružnici jer se Anne ne spominje nigdje drugdje u oporuci. Kreveti i posteljina bili su vrijedni predmeti u to doba i često su se ostavljali u oporukama.

 

No što znači drugorazredni krevet? Da je nije volio, da mu je išla na živce pa nije mogla dobiti prvorazredni? Katkad se tvrdi da je drugorazredni krevet bio bračni, dok je onaj prvi bio rezerviran za važne goste. No podaci to ne potvrđuju i čini se da je drugorazredni krevet ipak bio ponižavajuće nasljedstvo.

 

Shakespeareova supruga umrla je u kolovozu 1623. njegova kći Susana umrla je 1649. a Judith 1662. Imala je troje djece, uključujući i sina po imenu Shakespeare, ali svi su pomrli prije nje i bez potomstva. Shakespeareova unuka Elizabeth živjela je do 1670. Udavala se dvaput, ali ni ona nije imala djece, pa je s njom izumrla loza Shakespeareovih.

 

Djela: Shakespeareove drame (njih 37) dijele se na kraljevske drame ili historije, komedije, tragedije i romantične igre. Negova najpoznatija djela su: Hamlet, Romeo i Julija, OteloKralj Lear, Macbet (tragedije); Bogojavljenska Noć, Oluja, San Ivanjske noći, Mletački trgovac, Ukroćena goropadnica, Kako vam drago (komedije).
Shakespeare je pisao i pjesme, od kojih su najznačajniji njegovi Ljubavni Soneti.

 

Autor: Miloš Popović

 

William Shakespeare - Bogojavljenska Noć

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet - analiza dela

William Shakespeare - Julije Cezar

William Shakespeare - Kako vam drago

William Shakespeare - Kralj Lear

William Shakespeare - Oluja

William Shakespeare - Otelo

William Shakespeare - Romeo i Julija

William Shakespeare - San Ivanjske noći

William Shakespeare - Ukroćena goropadnica

loading...
5 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad William Shakespeare - Macbet

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u