William Shakespeare - Julije Cezar

Viljem Šekspir - Julije Cezar   

Vrsta djela - tragedija
Mjesto radnje - Rim
Vrijeme radnje - 44. godina prije Krista
Tema djela - uzroci i posljedica Cezareva smaknuća
Ideja djela - za svako zlodjelo dolazi kazna

Julije Cezar je naziv tragedije Williama Shakespearea, a vjeruje se da je napisana 1599. godine. To je jedna od nekoliko predstava koje je napisao Shakespeare na osnovu istinitih događaja iz historije Rimskog carstva, koja također uključuju ostale predstave poput Coriolanus i Antonije i Kleopatra.1Iako je naslov same tragedije Julije Cezar, Julije Cezar nije najvidljiviji lik u ovoj predstavi. On se pojavljuje u samo pet scena. Marcus Brutus izgovara više od četiri puta linije samog materijala iz predstave u odnosu na Julija Cezara, a središnja psihološka drama je njegova borba između sukobljenih zahtjeva časti, patriotizma i prijateljstva. Napisana je na osnovu prijevoda Sir Thomasa Northa iz 1579. godine (po francuskoj verziji Jacquesa Amyot-a) djela Životi uglednihGrka i Rimljana grčkog historičara Plutarha. Drama se odvija u 44. pne, nakon što se Julije Cezar vratio u Rim. Šekspirovi savremenici dobro upućeni u historiju drevne Grčke i Rima su vrlo vjerovatno otkrili paralele između prikazivanja Julija Cezara i promjene u Rimu od republike ka imperiji i trenda tokom elizabetanske ere ka učvršćivanju monarhijske moći.

Julije Cezar je vrlo uspjeašn, ali ambiciozan politički vođa u Rimu i njegov cilj je da postane nepobitni diktator. Nakon što je u ratu porazio sinove preminulog rimskog generala Pompeja, njegovog glavnog suparnika Cezar se vraća u Rim sa svojom pratnjom. U pratnji su bili Brut, Kasije i Marko Antonije. Vidovnjak na ulici upozorava Cezara da se čuva svetkovine u čast boga Marsa tzv. Martovskih ida tokom koje se obično održavala vojna parada, ali Cezar je njega ignorisao nastavljajući sa svojom pobjedničkom proslavom. Tokom ove proslave Kasije iznosi svoju bojazan Brutu da Cezar želi postati kralj što bi vodilo ka ukidanju republike. Kasije se slaže da je Cezar tretiran kao božanstvo, iako je on samo čovjek, ništa bolji od Brutusa ili Kasija. Kasije podsjeća na incidente vazane za Cezarove fizičke slabosti i čudi da je taj krhki čovjek postao toliko moćan. On okrivljuje svoj i Brutov nedostatak volje što omogućava Cezaru da preuzme vlast. Brut razmišlja o Kasijevim riječima dok se Cezar vraća. Nakon što je ugledao Kasija, Cezar govori Marku Antoniju da je duboko nepovjerljiv prema Kasiju. Brut odlazi kući da razmisli o Kasijevim riječima u vezi Cezarovih loših kvalifikacija za vladarsko mjesto, dok Kasije razmatra kako da uvuče Brutusa u zavjeru protiv Cezara. Te noći, Rim je pogođen nevremenom i raznim lošim znamenjima i predznacima.

Brut pronalazi pisma u svojoj kući navodno napisana od strane rimskih građana koji su zabrinuti da je Cezar postao previše moćan. Pisma su zapravo bila pisana i podmetnuta od strane Kasija koji zna da ako Brut smatra da je to volja naroda, on će podržati zavjeru o uklanjanju Cezara sa vlasti. Kao veliki pristalica republike, Brut strahuje od mogućnosti dolaska diktatora na čelo carstva i zabrinut je da će stanovništvo izgubiti svoj glas. Kasije stiže kod Bruta kući sa svojim urotnicima, a Brut koji je već pridobijen sa pismima, preuzima kontrolu nad sastankom. Urotnici se slažu da se Cezar namami da izađe iz njegove kuće da bi ga ubili. Kasije želi da ubije i Marka Antonija jer će on sigurno pokušati da omete njihove planove.

Međutim, s tim se ne slaže Brut, vjerujući da će previše smrti učiniti njihovu zavjeru previše krvavom i osramotiti ih. Nakon što su pristali da poštede Marka Antonija, zavjerenici odlaze. Portia, Brutova supruga primjećuje da je njen muž zaokupljen dubokim mislima. Ona ga moli da joj se povjeri, ali on je odbija. Dok se Cezar pripremao ići u Senat njegova supruga Kalpurnija ga je molila da ne ide. Opisivala je nedavne noćne more koje je imala u kojima je vidjela kako se niz kip Cezara slijevala krv i nasmijane ljude kako kupaju svoje ruke u njegovoj krvi.

Cezar odbija popustiti pred strahom i insistira na ide za svojim svakodnevnim poslom. Konačno, Kalpurnija uspijeva da ga uvjeri da ostane kod kuće, više kao usluga njoj nego iz opreza. Ali Decije, jedan od zavjerenika stiže i uvjerava Cezara da je Kalpurnija pogrešno protumačila svoje snove i nedavna predskazanja. Cezar odlazi za Senat u društvu zavjerenika. Dok Cezar nastavlja svoj put kroz ulice prema Senatu vidovnjak ponovno bezuspješno pokušava da ga upozori, ali ne dobija njegovu pažnju. Građanin Artemidorus mu predaje pismo u kojem ga upozorava o urotnicima, ali Cezar odbija da ga pročita rekavši da su njegove lične brige zadnje na njegovoj listi prioriteta. U Senatu zavjerenici govore Cezaru, klanjajući mu se i okružujući ga. Jedan po jedan su ga izboli noževima na smrt.

Kada je Cezar vidio svog dragog prijatelja Brutusa među svojim ubicama, on odustaje od svoje borbe i umire. Ubice kupaju svoje ruke i mačeve u cezarovoj krvi ispunjavajući tako viziju njegove supruge. Nakon povratka Marka Antonija koji je odveden pod lažnim izgovorom, on obećava odanost Brutusu, ali plače nad mrtvim zezarovim tijelom.

Rukuje se sa zavjerenicima, na taj način ih obilježavajući ih za njihovu krivicu dok istovremeno naoko pravi gestu pomirenja. Kada ih Antonije pita zašto su ubili Cezara, Brutus odgovara da će to objasniti tokom svog posmrtnog govora. Marko Antonije traži da mu se omogući da i on govori nad mrtvim cezarovim tijelom. Marko Brut to odobrava unatoč protivljenju Kasija koji ostaje sumnjičav prema Antoniju. Zavjerenici odlaze, a osamljeni Antonije se kune da će smrt Julija Cezara biti osvećena. Brut i Kasije odlaze do rimskog foruma da govore pred rimskim građanima. Brut izjavljuje pred njima da iako je volio Cezara on više voli Rim, a cezarova ambicija je predstavljala opasnost za rimske slobode. Govor umiruje publiku.

Antonije se pojavljuje s cezarovim mrtvim tijelom, a Brut odlazi prepuštajući mu govornicu. Tokom govora Marko Antonije neprestano ponavlja da je Brut "častan čovjek", a njegov govor postaje sve više sarkastičan. On dovodi u pitanje tvrdnje Bruta iz njegovog govora da je Cezar djelovao samo iz lične ambicije ističući da je Cezar donio mnogo bogatstva i slave u Rim, a tri puta je odbio ponude da preuzme krunu. Antonije zatim pokazuje cezarovo pismo sa posmrtnom voljom, ali najavljuje da ga neće čitati jer ne želi uznemiriti ljude. Publika ga ipak moli da ga pročita, a on se spušta do govornice stojeći pored mrtvog cezarovog tijela. Tu opisuje cezarovu strašnu smrt i pokazuje cezarovo izbodeno tijelo publici.

Nakon toga je pročitao cezarovu posmrtnu volju u kojoj poklanja određenu sumu novca za svakog građanina i naredbu da će njegovi privatni vrtovi biti dostupni javnosti. Publika postaje razjarenom videći velikodušnog čovjeka kako leži mrtav i nazivajući Bruta i Kasija izdajnicima mase kreću da ih istjeraju iz grada. U međuvremenu, cezarov usvojeni sin i imenovani nasljednik Oktavijan, stiže u Rim i osniva tročlanu koaliciju sa Markom Antonijem i Lepidusom. Oni se pripremaju za borbu protiv Kasija i Bruta koji su pobjegli i pripremaju vojske izvan grada.

U logoru kod zavjerenika Brut i Kasije se raspravljaju o pitanjima novca i časti, ali se na kraju pomiruju. Brut otkriva da je bolestan od tuge, jer se u njegovom odsustvu supruga Portia ubila. Te noći, duh Cezara se ukazuje Brutusu najavljujući da će mu se Brut opet prikazati na bojnom polju. Octavijan i Antonije marširaju njihove vojske prema Brutu i Kasiju. Uskoro se generali sastaju na bojnom polju i razmjenjuju uvrede prije početka borbi. Tokom bitke Kasije uviđa da je sve izgubljeno. U očaju naređuje svom pomoćniku Pindarusu da ga ubije njegovim vlastitim mačem.

Umirući Kasije izjavljuje da je se Cezar osvetio. Titinije sam stiže, amuškarci koji ga okružuju su zapravo bili njegovi drugovi, slaveći izvojevanu pobjedu. Titinije videći Kasijev leš u žalosti zbog smrti svog prijatelja ubija sebe. Brut saznaje o smrti Kasija i Titinija teška srca, i priprema se da ponovo napadne Rimljane. Njegova vojska gubi bitku, nakon čega Brut naređuje jednom od svojih ljudi da ga ubije svojim mačem.

Umirući Brut izjavljuje da se Cezar konačno može odmoriti zadovoljan. Oktavijan i Antonije ubrzo stižu, a Marko Antonije govori nad Brutovim mrtvim tijelom nazivajući ga najplemenitijim od svih Rimljana. Dok su ostali zavjerenici djelovali iz zavisti i ambicije, on primjećuje da je Brut istinski vjerovao da je djelovao za dobrobit Rima. Oktavijan naređuje da Brut bude sahranjen uz najviše počasti. Svi onda polaze nazad u Rim kako bi proslavili svoju pobjedu.

Julije Cezar - Veliki rimski general i senator koji se trijumfalno vratio u Rim nakon uspješne vojne kampanje. Dok se njegov prijatelj Brutus brine da Cezar možda teži ka uspostavljanju diktature nad rimskom republikom, Cezar čini se da ne pokazuje takve sklonosti i odbija krunu nekoliko puta. Ipak, dok Cezar možda potajno priželjkuje apsolutnu moć, on je i pun svojih mana. On nije u stanju da odvoji javni život od svog privatnog života i biva zaveden sve većom idealizacijom i obožavanjem njegovog lika i djela od strane stanovništva, on zanemaruje loša predskazanja i prijetnje protiv njegovog života, vjerujući da je vječan kao zvijezda sjevernjača.

Marko Antonije – odličan je govornik i možda bolji urotnik od bilo koga tko je sudjelovao u smaknuću Cezara. Njegova moć improvizacije i uvjeravanja pomogla mu je pridobiti građanstvo Rima na svoju stranu. Tako je uspio pokrenuti osvetu za Cezarovu smrt, što mu je pomoglo i da dobije bitku na kraju tragedije. Nikada nije pokazao da to čini kako bi stekao neku moć, već samo iz ljubavi prema svom prijatelju Cezaru, kojeg je volio i nakon njegove smrti.

Marko Brut – teško je definirati Brutov karakter kroz cijelu predstavu. Do polovice djela čini se kao da je negativac, ali na kraju njegova smrt ispadne herojska, s obzirom na to koliko se borio protiv toga da bude uhvaćen od strane neprijatelja. Njegovo prijateljstvo s Kasijem je iskreno, pa se čini da su njih dvojica bliži jedno drugome netko itko drugi u drami. Brut je ubio Cezara jer je mislio da time čini dobro cijelom Rimu. On iskreno misli da Cezar ne bi bio dobar kralj i da bi svojom vlašću samo onesposobio grad. Zato je odlučio da bi njegovo ubojstvo bilo najbolje što mogu učiniti. Ali on ne želi preuzeti tron nakon Cezarove smrti, što je glavni pokazatelj njegova karaktera.

Oktavijan August – iako je posvojen, Oktavije je vrlo sličan svome ocu. On je poput njega vrlo tvrdoglav, jakog karaktera, nikada ne posustaje niti se predaje. Čitatelj nije upoznat s njegovim karakterom skoro sve do kraja djela, ali jednom kada se pojavi, ostavlja jak dojam. Čini se kao netko tko čini sve samo da bi osvetio oca, a o preuzimanju vlasti razmišljao je tek kasnije.

Kasije - Talentovani general i dugogodišnji poznanik Cezara. Njemu se ne sviđa činjenica da je Cezar postao božanstvom u očima Rimljana. On lukavo navodi Bruta da vjeruje kako je Cezar postao previše moćan i mora umrijeti, konačno ubjeđujući Bruta da radi za ostvarenje njegovih namjera slanjem lažnih pisama u kojima se tvrdi da rimski narod podržava smrt Cezara. Impulsivan i beskrupulozan, Kasije ne gaji iluzije o načinu na koji politički svijet radi. Lukavi oportunista, on se dokazuje kao uspješan, ali mu nedostaje integritet. 

Jezik i stil - Iako je Shakespeare napisao ovu predstavu u trenutku u svojoj karijeri gdje je najveću važnost davao velikoj upotrebi proze, Julije Cezar je napisan uglavnom u stihu. Uklapajući se u cjelokupno djelo, stil je klasičan u svojoj lucidnosti i elokvenciji, dostižući vrhunac u retoričkoj efikasnosti u govorima nad mrtvim tijelom Julija Cezara.

Iako je jezik koji je korišten u tragediji Julije Cezar poprilično jasan, čitanje ovog djela (kao uostalom bilo kojeg šekspirovog djela) je poput čitanja veoma duge poeme. To je zato što je šekspirova drama pisana u kombinaciji stiha (poezije) i proze (način na koji mi obično govorimo). U ovoj tragediji ugledni Rimljani uglavnom govore u nerimovanom pentametru ili tzv. "praznom stihu." Prozni stih je uglavnom korišten kod običnih ljudi (plebejaca).

William Shakespeare - Julije Cezar - verzija 2

William Shakespeare - Julije Cezar - verzija 2 pdf

________________________________

William Shakespeare rođen je u Stratfordu na Avonu, gdje je imao obitelj, otišao je u London, postao glumac i pisac, vratio se u Stratford, napisao oporuku i umro. Iako je ostavio gotovo milijun riječi u tekstu, imamo samo 14 riječi napisanih njegovom rukom - njegovo ime, potpisano šest puta, i riječi "od mene", na oporuci.

Nijedna biješka, pismo ili stranica nisu preživjeli. Nemamo nikakav opis njegova lika koji bi bio zabilježen tijekom njegova života. Nismo sigurni ni kako bismo pisali njegovo ime, no to izgleda nije znao ni on jer mu ime nikad nije dvaput napisano na isti način u potpisima koji su preživjeli. Piše William Shaksp, William Shakespe, Wm Shakespe, William Shakspere, Willm Shakspere i William Shakspeare. Zanimljivo, jedini način pisanja koji nije koristio onaj je koji danas koristi cijeli svijet - William Shakespeare.

Svaka Shakespeareova biografija sadrži pet posto činjenica i 95 posto nagađanja. Svaka osim one koju je napisao Bill Bryson, američki novinar i pisac humorističnih knjiga i putopisa koji je hrvatskoj publici najpoznatiji po Kratkoj povijesti gotovo svega. Lani je vječno znatiželjni Bryson napisao kratku biografiju Shakespearea, knjižicu na 200 stranica u kojoj se bavi isključivo činjenicama iz života najslavnijeg dramatičara na svijetu. A njih nema baš mnogo, što je i razlog zašto je knjiga, koju je upravo na hrvatskom jeziku objavila zagrebačka Planetopija, tako kratka.

Za Shakespearea, kaže Bryson, ne znamo je li ikada izbivao iz Engleske. Ne znamo s kime se družio ili kako se zabavljao. Njegova seksualnost je nerazrješiv misterij. Nemamo podataka o tome gdje je boravio osam ključnih godina, kad je ostavio ženu i troje male djece u Stratfordu i postao, gotovo nemogućom brzinom, uspješan dramatičar u Londonu. Do vremena kad je prvi put u tiskanom obliku spomenut kao dramopisac, 1592. više od polovice njegova života već je bilo prošlo. U svemu ostalom on je, kako primjećuje Bryson, svojevrsni literarni ekvivalent elektrona - zauvijek je tu, i nije tu.

William Shakespeare, to na sreću znamo, rodio se 1564. a umro 1616. Pravo je čudo da je preživio prvu godinu života, jer su tada u Stratfordu na Avonu novorođena djeca masovno umirala od kuge. Ne znamo točan datum rođenja, ali s obzirom na to da je u župnim knjigama zabilježeno da je kršten 26. travnja, pretpostavlja se da je rođen 23. travnja. No kako se Shakespeare rodio po starom julijanskom kalendaru, ispravno bi bilo njegov rođendan slaviti 3. svibnja.

Prvi susret sa Shakespeareovim imenom zabilježen je 1552. Njegov otac John kažnjen je globom od jednog šilinga (dvije dnevne zarade) jer je držao gnojivo na ulici Henley u Stratfordu. Otac John rodio se oko 1530. a u Stratford je došao kao mladić i postao rukavičar, cijenjeni stručnjak za obradu bijele ili meke kože. Bio je do te mjere poštovan da je 1556. izaban za općinskog kušača piva. Dvije godine kasnije postao je pozornik, a bio je i općinski zastupnik, rizničar i gradski vijećnik, da bi 1568. bio postavljen na najviši izborni položaj u grad, zvanje visokog ovrhovoditelja, neke vrste gradonačelnika.

Kad je Williamu bilo 20 godina, povukao se iz javnih poslova, možda zato što se bavio zelenaštvom. Shakespeareova majka Mary Arden bila je iz farmerske obitelji, a Johnu je rodila osmero djece - četiri kćeri, od kojih je samo jedna doživjela odraslu dob, i četiri sina, koji su svi stigli do punoljetnosti, ali se oženio samo Will. Iako mnogi stručnjaci već desetljećima osporavaju njegovo obrazovanje, pa i identitet, smatrajući da dečko sa sela nije mogao napisati tako dobre drame, postoje indicije koje govore da je mladi Will ipak solidno obrazovan u mjesnoj srednjoj školi, Kraljevoj Novoj školi. Tamo se učilo mnogo latinskog: jedan od glavnih tekstova učio je učenike da na 150 različitih načina na latinskom kažu "hvala vam na pismu".

Kroz takve vježbe Shakespeare je mogao naučiti sva retorička sredstva. Formalno obrazovanje završio je u 15. godini, no što je radio do 1582., nitko nema pojma, ali tada je službenik u Worcesteru zabilježio da je Will zatražio dozvolu za brak s Anne Hathaway i platio je 40 funta, što bi danas bilo oko 200 tisuća kuna. Shakespeareu se iz nekog razloga prilično žurilo vjenčati s osam godina starijom Anne.

O njegovoj supruzi ne znamo gotovo ništa, osim da je bila iz dobrostojeće obitelji, jedna od sedmero djece, da je umrla u dobi od 67 godina i da joj je suprug oporukom ostavio svoj "drugorazredni krevet". Ona i William imali su troje djece: Susan koja se rodila 1583. te blizance Judith i Hamneta koji su rođeni 1585.

A kako je Will od od siromašnog 21 - godišnjeg mladića s troje djece postao londonski dramatičar, e to je prava tajna. Suočeni s bogatstvom teksta, a siromaštvom konteksta, znanstvenici su se, kaže Bryson, opsesivno fokusirali na ono što mogu znati. Izbrojili su svaku riječ koju je on napisao, zabilježili svaku točku i zarez. Tako Shakespeareovi radovi sadrže 138.198 zareza, 26.794 dvotočke i 15.785 upitnika. Njegovi likovi o ljubavi govore 2269 puta, a o mržnji samo 193 puta. Sveukupno nam je ostavio 8,884.647 riječi.

Dokumentacija o Shakespeareu, nastavlja Bryson, vjerojatno nam se čini oskudnom samo zato što nas on toliko zanima, jer o njemu znamo više nego o ijednom drugom dramatičaru toga doba. I što je najvažnije, imamo gotovo sve njegove drame, 36 od njih 38, koje su preživjele zahvaljujući Henryju Condellu i Johnu Hemingesu koji su sastavili više-manje potpuno izdanje njegovih djela nakon njegove smrti - Prvi folio. Vjeruje se da ih je tiskano oko 1000, a da ih je do danas preživjelo 228. Primjerak koji je 1623. koštao jednu funtu, danas je jedan od najskupljih rukopisa na svijetu. Ovih dana je u aukcijskoj kući Christie's jedan upravo prodan za 4,4 milijuna kuna.

Pretpostavlja se da je Will stigao u London kasnih 80 - ih godina 16. stoljeća. Prvi nedvojbeni spomen njegova imena kao dramatičara pronađen je u bilješci jednog pamfleta. U bilješci ga; Robert Green nemilosrdno ogovara i naziva uobraženim skorojevićem koji misli da je "jedini scenotresac (Shake - scene) u zemlji". Gotovo svi se slažu da je karijera Shakespearea kao dramatičara počela oko 1590. no puno je manje slaganja oko toga kojim je dramama počela.

Rasprava bi bilo mnogo više da 1598. nije objavljena knjiga Francisa Meresa u kojoj on navodi da je Shakespeare među Englezima za komediju i tragediju ono što su među Latinima Plaut i Seneka. Navodi drame Plemići iz Verone, Zablude, Uzaludni ljubavni trud, Osvojeni ljubavni trud, San Ivanjske noći, Mletačkog trgovca, Richarda II., Richarda III., Henryja IV., Kralja Ivana, Tita Andronika te Romea i Juliju.

Shakespeare se nije ustezao od bezočnih krađa, iako treba biti pošten pa reći da su to činili i drugi dramatičari njegova doba. Njegovu "Hamletu" je tako prethodio jedan raniji Hamlet, čiji je autor nepoznat. Ukrao je i Romea i Juliju od Arthura Brookea koji je poemu napisao 1562. a ovaj ju je pak ukrao od Talijana koji se zvao Matteo Bandello. "Kakvo vam drago" posuđena je od Thomasa Lodgea. "Julija Cezara" i "Antonija i Kleopatru" uz neznatne je promjene preuzeo iz prijevoda Plutarha Sir Thomasa Northa. Jedino što nije posudio, preradio ili ukrao su, čini se, "San Ivanjske noći", "Uzaludni ljubavni trud" i "Oluja".

Suvremenici su ga slavili zbog brzine kojom je pisao i čistoće teksta, no nije točno da nije griješio. Redovito je bio kriv za anatopizme, pogrešno razumijevanje geografije, pa tako u "Ukroćenoj goropadnici" proizvođača jedara smješta u Bergamo, grad okovan kopnom, dok mu u "Oluji" i u "Dva plemića iz Verone" Prospero i Valentin isplovljavaju iz Milana, odnosno iz Verone, iako su oba grada bila udaljena od mora dva dana putovanja. Stari Egipćani kod njega igraju bilijar, a u Cezarovu Rimu kuca sat 1400 godina prije nego što se tamo začuo prvi mehanički otkucaj.

U kolovozu 1596. Willu umire sin Hamnet. Ono što šekspirologe podosta zbunjuje jest što je u tri ili četiri godine nakon strašnog gubitka napisao svoja najveselija djela. Kako god bilo, razdoblje od 1596. do 1603. bile su njegove godine slave i bogatstva. Devet mjeseci nakon smrti sina kupio je raskošnu kuću u Stratfordu, osigurao grb svojoj obitelji i dobio pravo da se on i otac nazivaju gospodom. Koliko je zaradio, teško je reći; različite procjene govore da je njegova zarada u najboljim godinama mogla iznositi od 200 do 700 funta (svota od tadašnjih 30 funta ekvivalent je današnjih 15.000 funta, odnosno 150 tisuća kuna).

Godine 1609. u prodaji se pojavilo izdanje Shakespeareovih soneta po cijeni od pet penija. Neki kritičari smatraju da su oni sam vrh njegova rada, no ono zbog čega su posebno zanimljivi jest što osoba koju hvale nije žena, nego muškarac. Od ukupno 154 soneta, oni od broja jedan do broja 126 obraćaju se "lijepom mladcu", a soneti od broja 127 do 154 obraćaju se "crnoj dami", koja mu je bila nevjerna s obožavanim momkom iz prvog dijela. Tu je i mračni lik poznat kao pjesnik - suparnik. Treba li uopće reći, nitko do današnjih dana nije otkrio tko su oni. 

Godina 1616. za Williama se pokazala kobnom na više načina. Najprije se u travnju njegova kći Judith udala za lokalnog vinara Thomasa Quineyja. Imala je 31 godinu i očito je ulovila posljednju priliku. Ne osobito dobru jer je Quiney nakon mjesec dana platio globu zbog nezakonitog bluda s izvjesnom Margaret Wheeler. Još gore, gospođica Wheeler je umrla rađajući njegovo dijete. Nakon nje, umro je 17. travnja i Willov šogor, a šest dana kasnije umro je i sam William Shakespeare od nepoznatog uzroka. Oporukom na tri lista pergamenta Will je ostavio 350 funta u gotovini, četiri kuće i priličnu količinu zemlje.

Najslavnija rečenica u ovom dokumentu pojavljuje se na trećoj stranici, gdje je između redaka originalnog teksta ubačen novi: "Dajem svojoj supruzi svoj drugorazredni krevet s namještajem (s posteljinom, op. a.)". Šekspirolozi su se dugo svađali što bi mogla značiti ova rečenica i kakav su odnos imali supružnici jer se Anne ne spominje nigdje drugdje u oporuci. Kreveti i posteljina bili su vrijedni predmeti u to doba i često su se ostavljali u oporukama.

No što znači drugorazredni krevet? Da je nije volio, da mu je išla na živce pa nije mogla dobiti prvorazredni? Katkad se tvrdi da je drugorazredni krevet bio bračni, dok je onaj prvi bio rezerviran za važne goste. No podaci to ne potvrđuju i čini se da je drugorazredni krevet ipak bio ponižavajuće nasljedstvo.

Shakespeareova supruga umrla je u kolovozu 1623. njegova kći Susana umrla je 1649. a Judith 1662. Imala je troje djece, uključujući i sina po imenu Shakespeare, ali svi su pomrli prije nje i bez potomstva. Shakespeareova unuka Elizabeth živjela je do 1670. Udavala se dvaput, ali ni ona nije imala djece, pa je s njom izumrla loza Shakespeareovih.

Djela: Shakespeareove drame (njih 37) dijele se na kraljevske drame ili historije, komedije, tragedije i romantične igre. Negova najpoznatija djela su: Hamlet, Romeo i Julija, Otelo, Kralj Lear, Macbet(tragedije); Bogojavljenska Noć, Oluja, San Ivanjske noći, Mletački trgovac, Ukroćena goropadnica, Kako vam drago (komedije).

Shakespeare je pisao i pjesme, od kojih su najznačajniji njegovi Ljubavni Soneti.

William Shakespeare - Bogojavljenska Noć

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet - analiza dela

William Shakespeare - Hamlet - esej

William Shakespeare - Kako vam drago

William Shakespeare - Kralj Lear

William Shakespeare - Macbet

William Shakespeare - Oluja

William Shakespeare - Otelo

William Shakespeare - Romeo i Julija

William Shakespeare - San Ivanjske noći

William Shakespeare - Ukroćena goropadnica