William Shakespeare - Romeo i Julija

Viljem Šekspir - Romeo i Julija

Romeo i Julija postali su sinonim idealne, velike i nesretne ljubavi. Priču, kao ni u većini ostalih svojih djela, nije smislio sam Shakespeare. Bio je on majstor druge vrste - već postojeću fabulu razraditi do savršenstva. Ovu je posudio od engleskoga pjesnika Arthura Brookea, a ni ovaj se nije iskazao originalnim izmišljanjem. Tragične sukobe dviju veronskih obitelji smjestio je u Čistilište još Dante, a poslije njega o zaljubljenoj djeci sukobljenih porodica pisao je u 15. stoljeću novelist Masuccio Salernitano. Priču su od Talijana obrađivali još Luigi da Porto te Mateo Bandello čiju je pripovijest na francuski, pak, preveo Pierre Boaistuau, a taj je prijevod u rukama držao spomenuti Brook, ali i njegov sunarodnjak William Painter, auktor antologije Palača užitaka u kojoj nalazimo i priču o veronskim ljubavnicima. Svi oni utkali su svoj duh u priču koju je besmrtnom učinio samo Bard, kako ga patetično nazivlju Englezi. Nabrojene se isplati spomenuti i s neke svemirske pravde - nitko se danas, naime, ni ne sjeća više njihovih imena (čast Danteu, doduše), kao što većina ni ne zna od koga je sve Shakespeare posuđivao. Uostalom, pojam auktorstva u njegovo doba nije ni postojao. Dobra priča bila je neka vrsta opće svojine, a zaštita auktorskih prava izmišljena je ionako puno kasnije.

Mjesto radnje - talijanski grad Verona

Vrijeme radnje - početak 16. stoljeća, radnja se odvija tijekom pet dana

Kratki sadržaj - U moćnim i uglednim obiteljima Capuleti i Montecchi zametnulo se žestoko neprijateljstvo koje se prenosilo s generacije na generaciju. Jedne tople srpanjske nedjelje gradom šeću Samson i Grgur, Capuletijeve sluge u potrazi za kavgom. Idealna prilika ukaže se kada sretnu sluge iz suparničke obitelji Montecchi. Dolazi do tučnjave i borbe mačevima koja postaje sve masovnija, i u koju se na kraju uključuju čak i sami glavari navedenih veronskih obitelji. Borbu uspijeva prekinuti tek dolazak kneza Scale, koji upozorava obje obitelji da će ih drastično kazniti budu li se neredi ponovili.

Stari Montecchi i njegova supruga sretni su što u tučnjavi nije sudjelovao njihov sin Romeo. No Romeovo ponašanje u posljednje vrijeme je čudno: - noću luta šumom, bolno uzdiše, izbjegava društvo, a preko dana se zatvara u svoju zamračenu sobu. Zabrinuti roditelji pokušavaju saznati od Benvolia, Romeova rođaka i najboljega prijatelja, što je tome uzrok. Benvolio uskoro otkriva da je Romeo zaljubljen, ali nesretno, jer lijepa Rozalina ne mari za njega. Da bi ga oraspoložio, Benvolio predlaže da navečer tajno pohode bal koji priređuju Capuletijevi, uvjeravajući ga da će ondje među veronskim ljepoticama pronaći lijek svojoj bolesti. Iako ima čudan predosječaj da će se dogoditi zlo, Romeo prihvaća prijateljev prijedlog.

Za to vrijeme u domu Capuletijevih uzbuđenje raste. Ne samo zbog bala koji se treba održati već i zbog dolaska mladog grofa Parisa, koji je došao isprositi Capuletijevu kći Giuliettu. Stari Capuleti izjavljuje da je Giulietta još premlada za udaju, no ne skriva svoje zadovoljstvo Parisovom ponudom. Trinaestogodišnja Julija prekrasna je djevojka puna života. Još neiskusna u ljubavi, smjerno obećava ocu da će se nastojati svidjeti Parisu kada ga bude upoznala na plesu.

No te noći Julija susreće Romea i u hipu Paris i Rozalinda bivaju zaboravljeni. Bila je to ljubav na prvi pogled. Problemi nastaju kada Tebaldo, nećak gospođe Capuleti, prepozna maskiranog Romea i hoće se odmah s njim obračunati. Stari ga Capuleti uspijeva nekako smiriti, ali ne i zatomiti njegovu želju za osvetom.

Nakon bala, Romeo se nađe u vrtu ispod Julijinog prozora. Dvoje zaljubljenih zaklinju se na vječnu ljubav i odlučuju se vjenčati. Fra Lovro, franjevački redovnik, zabrinut je zbog njihove nagle i strasne ljubavi. Ipak, pristaje ih tajno vjenčati, nadajući se da bi njihovo vjenčanje moglo prekinuti krvave sukobe između njihovih obitelji.

Ali sudbina stavlja novu prepreku. Romeo, koji se netom tajno vjenčao s Julijom, naće svoje prijatelje Mercuzija i Benvolija u svađi sa Tebaldom, koji se došao osvetiti. Tebaldo naziva Romea huljom i izaziva ga na dvoboj no Romeo ne prihvaća borbu. Izjavljuje da Capuletijeve voli jednako kao svoju obitelj. Svi su iznenađeni Romeovim ponašanjem. Vatreni Mercuzio prihvaća Tebaldov izazov. Prije nego ih Romeo uspijeva rastaviti, Tebaldo probode Mercuzija.

Ispunjen osjećajem krivnje i nabujale mržnje zbog stradalog prijatelja, Romeo nasrće na Tebalda. U borbi na život i smrt Romeo pobjeđuje svog suparnika. Zbog Tebaldovog ubojstva Romeo mora u progonstvo. Julija s uzbuđenjem iščekuje svoju prvu bračnu noć, a tada stiže dadilja s lošim vijestima: njezin rođak Tebaldo je mrtav, a knez je potjerao Romea iz grada. Juliji, skrhanom bolom, dadilja otkriva da se Romeo sakrio u čeliji kod fra Lovre.

Stari Capuleti strašno je pogođen Tebaldovom smrti, a još više patnjom svoje miljenice Julija. Stoga odlučuje da je najbolje odmah sve pripremiti za Julijino vjenčanje s grofom Parisom. No Julija se odbija udati za Parisa, što naljuti starog Capuletija. Ne nalazeći od nikoga na razumijevanje i pomoć, Julija odlazi fra Lovri koji smišlja opasan plan: Julija treba popiti tajanstveni napitak koji će na 42 sata zaustaviti njezino disanje pa će svi pomisliti da je mrtva. Kroz to vrijeme fratar će poslati glasnika po Romea, koji se sklonio u Mantovu. Potom će se Romeo i Lovro sakriti u grobnicu i pričekati dok se Julija ne probudi. Romeo će je odvesti sa sobom, a kada fra Lovro objavi da su vjenčani moći će se oboje vratiti u Veronu. Julija ispija napitak.

Idučeg jutra, kada je dadilja došla u Julijinu sobu kako bi je pripremila za vjenčanje, vidi njezino beživotno tijelo i u kući Capuletijevih zavlada duboka tuga.

Fra Lovro šalje Romeu poruku, no pismonoša ne uspijeva stići do Mantove. Romeov sluga Baltazar prvi stiže do Romea priopći mu da je Julija mrtva. Izvan sebe od boli, Romeo kupuje otrov i juri u Veronu. Pred grobnicom nalazi žalosnog Parisa koji ga ne želi propustiti do tijela voljene. Dolazi do borbe u kojoj Romeo ubija Parisa. Posljednja Parisova želja bila je da bude pokopan uz Juliju, što mu Romeo i obeća. Kada ugleda svoju voljenu Juliju, Romeo, misleći da je mrtva, ispija otrov i umire.

Fra Lovro je požurio u grobnicu kako bi bio ondje kada se Julija probudi. Kada je stgao našao je Parisa i Romea mrtve. Uskoro napitak prestaje djelovati i Julija se budi. Kada otkrije da je Romeo mrtav, ne želi izaći iz grobnice. Uzima Romeov bodež i ubija se. Tragična smrt Romea i Giuliette ujedinila je njihove obitelji i prekinula dugogodišnju mržnju.

Tema i ideja - Tema Shakespeareove tragedije je iskrena, neobuzdana i bezgranična ljubav dvoje mladih čiji su roditelji u krvnoj zavadi. Shakespeare nas uči da bez istinske ljubavi, za kakvu su živjeli Romeo i Julija, ovaj svijet nema pravoga smisla. Temeljni motiv u tragediji je ljubav koja se javlja u različitim vidovima. Ljubav Romea i Julije zauzima središnje mjesto. Njihova ljubav "na prvi pogled" brzo se razvila u obostrano čvrstu vezu. Romeo i Julija spremni su učiniti sve kako bi bili zajedno, no sudbina je bila protiv njih. Njihovoj iskrenoj i romantičnoj ljubavi, Shakespeare suprotstavlja lažnu ljubav, kakva je, primjerice, bila Romeova spram Rozalini, odnosno tjelesnu ljubav o kojoj govore dadilja, Mercutio i sluge.

Sukob je također jedan od temeljnih motiva u djelu. I on se javlja u više oblika, a temeljni je mržnja između moćnih veronskih obitelji. Sukobi se javljaju i između muškaraca i žena, roditelja i djece, pojedinca i društva.

Zanimljivi motiv je i kontrast između stvarnog svijeta koji karakterizira ponajprije mržnja dviju obitelji i nestvarnog svijeta satkanog od poezije i snova u kojem živi Romeo (i Julija).
Sudbina također igra važnu ulogu u djelu - štogod su mladi ljubavnici pokušavali, nisu mogli izbjeći svoj tragični kraj zapisan u zvijezdama.

Vrsta djela - Romeo i Julija je tragedija napisana u stihovima. Tragedija je dramska književna vrsta u kojoj su junaci žrtve vlastite nesretne sudbine. Shakespeare nije sam izmislio fabulu ove tragedije. Novela sličnog sadržaja poznata je u Italiji već u 15. stoljeću, a motiv su kasnije obradili različiti pisci. Kao inspiracija Shakespeareu je poslužila poema Tragična povijest Romea i Julije engleskog pjesnika Arthura Brookea iz 1562.

Kompozicija - Shakespeareova tragedija sastoji se od 5 činova (prvi i drugi čin imaju prolog). Za dramsku radnju Romea i Julije karakteristično je da se odvija velikom brzinom od početka do kraja.

Uvod - Već u uvodu možemo shvatiti kako su dvije ugledne obitelji, Montecchi i Capuleti, u svađi. Tako na glavnom veronskom trgu izbija svađa koja završava upozorenjem kneza Escala. Naslućujemo da je Romeo zaljubljen u Rosalinu, djevojku iz roda Capuletija.

Početak - Glava obitelji Capuleti organizira zabavu, a Romeova ljubav prema Rosalini navede ga da dođe na zabavu.

Zaplet - Na zabavi Romeo susreće Juliju. Između njih se rodi ljubav, čista i iskrena, bez ograničenja koje nameće mržnja između njihovih obitelji. Romeo tek tada shvaća pravi smisao života. Romeo i Julija se tajno vjenčaju.

Vrhunac - U jednoj svađi, Tibaldo, Capuletijev sinovac, ubija Mercuzia, Romeovog prijatelja. Želeći osvetiti smrt svog dobrog prijatelja Romeo ubija Tibalda. Zatim mora pobjeći jer uskoro dolazi knez. Preneražen prizorom, knez osuđuje Romea na progonstvo u Mantovu, ali njegovi osjećaji prema Juliji sprijeće ga u tome i on se skriva kod franjevca Lorenza.

Rasplet - Otac i majka žele Juliju udati za Parisa, uglednog, mladog i bogatog plemića. Zbog vječne ljubavi na koju se zavjetovala udajom za Romea, ona radije izabere smrt nego udaju za Parisa. Fratar Lorenzo, želeći spriječiti tragediju, daje Juliji napitak koji bi je trebao uspavati, a šalje poruku Romeu da je ona zapravo živa. Nažalost, glasnik ne dospijeva na vrijeme reći Romeu istinu. On odlazi u grobnicu Capuletija i misleći da mu život bez Julije više nema smisla, ispije otrov i umire. Neposredno nakon toga Julija se budi i vidjevši da joj se muž ubio, zbog tuge uzima bodež i oduzima sebi život.

Kraj - Nakon tragedije u grobnicu dolaze ostali članovi obiju obitelji. Nad mrtvim tijelima njihove djece oni se mire jer shvaćaju da je uzrok tome nerazumna mržnja koja je nametnula granice istinskoj i čistoj ljubavi i time donijela svima golemu nesreću.

Likovi - Romeo Montecchi, Julija Capuleti, Mercuzio, Benvolio, Tebaldo, gospodin i gospođa Capuleti, gospodin i gospođa Montecchi, fra Lovro, julijina dadilja i sluge

Romeo - uman je i simpatičan mladić pun plemenitih vrlina. Njegovi najbolji prijatelji su Benvolio i Mercuzio. Na početku komada Romeo je zaslijepljen lijepom Rozalinom koja ne mari za njega. No to i nije bila prava ljubav. Nju će otkriti tek kada upozna Juliju. Romeo je strastan mladić i pomalo sanjar. Osjećaji su mu najvažniji i ne obazire se previše na realan svijet koji ga okružuje. Nakon susreta s Julijom, u koju se zaljubljuje na prvi pogled, njegovo biće u potpunosti je obuzeto ljubavnom strasti što će, skupa s njegovim nepraktičnim karakterom, rezultirati tragičnim udesom.

Zublja sama
Nek od nje uči sjati. Djeva ta
Na crnom plaštu mrkle noći sja
Ko alem kam na uhu crne žene
- I nije vrijedan svijet krasote njene.
Uz druge djeve kao snježna, čista
Golubica u jatu vrana blista.
Kad ples se svrši, ja ću je potražit
I uz nju blagu divlju ćud ću razblažit.
Sad vidim da je to mi prva ljubav
Jer ne vidjeh još cvijetak tako ubav. Citat (str. 74.)

Romeo shvaća da je sreo sudbinu te je spreman učiniti sve. Za Romea, osim što je smrtno zaljubljen u Juliju, ne možemo a ne reći da je poduzetan i hrabar mladić. Pun je vedrine i mladenačkog zanosa. Nikad mu ne ponestaje motiva sve dok postoji veza s Julijom. Bez Julije život mu je poput pustinje pa zbog toga nepromišljeno oduzme sebi život i izaziva veliku tragediju.

Dvije ponajljepše zvijezde na nebu
U nekom poslu sad odilaze
I mole oči njene neka sjaju
Na njinoj stazi dok se ne vrate.
Ej, da su njene oči tamo gore,
A zvijezde tu u glavi njezinoj,
Od sjaja njenih obraza bi zvijezde
Potamnjele ko svijeća od sunca,
A njezine bi oči na nebu
Obasjale sav svemir takvim sjajem
Te ptice bi ko obdan zapjevale. Citat: (str. 83.)

Julija - vrlo je mlada (ima nepunih četrnaest godina) i lijepa djevojčica koja tijekom pet sudbonosnih dana, koliko traje radnja Shakespeareove drame, doživljava duboku promjenu. Nakon susreta s Romeom i ljubavi na prvi pogled, ona se iz nevine i neiskusne djevojčice, ovisne o svojim roditeljima i dadilji, transformira u mladu ženu koja sama donosi ključne životne odluke. Za razliku od romantičnog Romea, ona je praktičnija osoba, no idealist u duši. Svjesna je da u životu postoje ozbiljni problemi, ali vjeruje da ljubav pobjeđuje sve zapreke.

Iz ljute mržnje niče ljubav medna!
Ah, prekasno te ja upoznah bijedna
I nemila je srca mog sudbina
Da mora ljubit mrskog dušmanina! Citat: (str. 78.)

Spremna je odreći se svega, pa čak i roditelja i svog imena da ostane s Romeom.

Romeo, o Romeo! Zašto si
Romeo? O zataji oca svog,
Odbaci ime to - il ako ne ćeš,
Prisegni da me ljubiš, pa ću ja
Poreći da se zovem Capuleti.
ROMEO (za se). Da slušam još il da odgovorim?
JULIJA. Tek tvoje ime moj je dušmanin
Jer ti si ti i bez tog imena.
"Montecchi" nije niti ruka niti noga
Niti lice niti trup ni drugo ništa
Što pripada muškarcu. Drugo ime
Na sebe uzmi - ime nije ništa!
Što nazivljemo ružom, slatko bi
Mirisalo i s drugim imenom.
Baš tako bi Romeo, da i nije
Romeo, svu milinu svoju divnu
Sačuvao i bez tog imena.
Romeo moj, odbaci svoje ime
Jer ono nije dio bića tvog,
I mjesto njega uzmi mene svu! Citat: (str. 84.)

Benvolio i Mercuzio - Romeovi su prijatelji. Oprečnih su karaktera. Benvolio je miran i razuman mladić, dok je Mercuzio srčan i temperamentan.

Tebaldo - je nećak gospođe Capuleti. Naprasit je i agresivan; isključivo ga pokreće mržnja prema članovima obitelji Montecchi.

Gospodin i gospođa Capuleti - daleko su od idealnih roditelja. Bogati Julijin otac autoritativna je osoba koja smatra da su članovi obitelji njegovo vlasništvo pa je u kući mir sve dok Julija poslušno ispunjava njegove zapovijedi. Kada Julija odbije udati se za grofa Parisa, njezin otac spreman je izbaciti je iz kuće. Gospođa Capuleti mnogo je mlađa od svoga supruga i među njima nema prave ljubavi. Spram kćeri odnosi se hladno i bez materinske ljubavi.

Gospodin i gospođa Montecchi - brižni su Romeovi roditelji. Kada Romeo bude protjeran iz Verone, gospođa Montecchi umre od žalosti.

Fra Lovro - dobroćudni je franjevac pun iskrene i nesebične ljubavi prema bližnjima. Svi cijene njegove savjete i njemu se utječu Romeo i Julija kada se nađu pred problemima. Iako mladim zaljubljenicima savjetuje da budu oprezni i da ne žure u donošenju važnih životnih odluka, događaji se odvijaju isuviše brzo da bi omogućili ozbiljna promišljanja. Fra Lovro pristaje tajno vjenčati Romea i Juliju nadajući se da će taj čin prekinuti vjekovnu mržnju među njihovim obiteljima. Iako poduzima sve da spasi Romea i Juliju, njegov plan ne uspijeva spriječiti njihov tragičan kraj.

Julijina dadilja - brinula se o njoj od njezina dolaska na svijet. Njezina briga o Juliji je iskrena i duboka. U mnogočemu joj je nadomjestila bešćutnu i hladnu majku. Dobre je duše, temperamentna i puna života. Prava je klepetuša, koja često zna svoje riječi začiniti paprenim šalama. Ipak, duboko je razočarala Giuliettu kada joj je savjetovala da se uda za grofa Parisa.

Metaforičnost
Metaforičnost u ovom romanu uočava se u monolozima glavnih likova, a izražena je u prvim razgovorima između Romea i Julije.

ROMEO. Tko nije nikad osjetio rana
I brazgotini taj se podsmijeva
- Al tiho! Kakva svjetlost prodire
Kroz onaj prozor tamo? To je istok,
A Julija je sunce. - Sunašce,
Izađi sada i udavi mjesec,
Što zavidan je, smućen već i blijed
Od bijesa što si ljepše ti od njega,
A služiš njemu. Zato nemoj njemu
Da služiš više kad je zavidan.
Livreja mu je vestalska zelena
I bijela, kakvu tek budale nose
- Odbaci je - Citat: (str. 82)

A bujna glazba tvog jezika
Nek objavi svu sreću naših duša
Što daje nam je ovaj susret mili. Citat: (str. 108.)

Najzanimljivije u romanu
Najzanimljiviji dijelovi u romanu su prvi susret između Romea i Julije, te borba u kojoj Tibaldo i Mercuzio pogibaju.

Susret Romea i Julije zanimljiv je jer označava bit ovog romana, ljubav. Njihova je ljubav kao svjetlo u beskraju mraka i mržnje, izuzetna, savršena i jedinstvena. Ona je više od obične ljubavi, više od smrti i od samog života, zato je ovaj dio značajan.

Borba između Tibalda i Mercuzija također je jedan zanimljivi dio. U njemu poginu nevini mladi ljudi i taj dio označava početak ove čitave tragedije i sudbonosnih događaja. Treba spomenuti da je zapravo uzrok tragedije prije svega mržnja između dviju obitelji, ali istovremeno razlog je i ljubav, gotovo nerazumna, snažna, plamteća ljubav koja se, prema priči, dogodi u svega nekoliko dana. Možda bi u nekim drugačijim okolnostima tijek ovih događaja krenuo prema sretnijem kraju.

LORENZO. E, takva divlja naslada imade
I divlji kraj - u slavlju svome gine,
Baš ko barut, kad se s vatrom združi,
U isti tren se s njom i raspline.
I najslađi se med nam gadit stane
Kad okus mu je najugodniji
Jer jedući uništavamo tek
- Pa zato budi umjeren u milju,
Jer naglost ko i tromost kasni k cilju - Citat: (str. 107)

Dojam o djelu - Kad sam dobio knjigu, mislio sam da je to priča o kojoj se već sve zna. Zatim sam je počeo čitati i tako, stranicu po stranicu, shvatio sam da je ona i sada posebna, tim više što u vremenu u kojem živimo previše mržnje ima u svijetu oko nas. Ono što tu knjigu čini posebnom je da od početka naslućujemo nesretan kraj i ta se slutnja osjeća i u najsretnijim trenucima u priči. U tome je sva ironija ovog djela. Ova će priča uvijek ponovno oživljavati u svim generacijama koje osjećaju ljubav. Ona će uvijek buditi mladost i uzbuđenje u čovjekovom srcu.

Da li je tragedija Romeo i Julija doista istinit događaj ili nije, neće se valjda nikad pouzdano utvrditi, ali tradicija o tome živi još i danas te se u Veroni na jednom vrlo romantičnom mjestu strancima pokazuje neki stari sarkofag, za koji tvrde da je bio lijes Julije Capuletijeve. Ako Romeo i Julija možda i nisu živjeli u Veroni, živjet će vjećno u ovoj tragediji.

__________________________________

William Shakespeare - Romeo i Julija

Siže za ovu tragediju Šeksiir je pozajmio iz poeme Artura Bruka Romeo i Julija, ali ga je obradio na originalan način stavljajući u dramsko središte najstarije i najplemenitije ljudsko osećanje - ljubav.

Dramska priča započinje predočavanjem mesta, vremena, okolnosti i aktera zbivanja. U Veroni žive dve porodice: Kapuleti i Montegi. One su u vekovnom neprijateljstvu i mržnji. Mržnja je zahvatila ne samo starešine porodica nego i članove šire porodice pa i sluge. Svaki susret članova ovih porodica pretvara se u žestok okršaj. Iz tih porodica izbila su dva izdanka: Romeo (Montegi) i Julija (Kapulet). Prvi njihov susret razbuktao je snažnu ljubav koja je htela da zaboravi vekovnu mržnju. Uz pomoć monaha Lavrentija dvoje mladih se tajno venčavaju.

U jednom sukobu Julijin rođak Tibalt ubija na prevaru Romeovog prijatelja Merkucija što razgnevi Romea i ovaj ga ubija. Romeo je prognan, Julija tuguje. Misleći da ona tuguje za rođakom, roditelji joj zakazuju venčanje sa Parisom. Julija se obraća za pomoć Lavrentiju koji smišlja plan: ona će popiti tečnost koja privremeno umrtvljuje telo; on će obavestiti Romea da dođe po Juliju i krišom je odvede iz Verone. Julija je sahranjena. Lavrentijev glasnik ne stiže do Romea usled epidemije, ali stiže Romeov sluga Valtazar sa vešću da je Julija umrla i da je obavljena sahrana. Romeo kupuje otrov i vraća se u Veronu. Na Julijinom grobu zatiče Parisa i u dvoboju ga ubija. Silazi u grobnicu ljubi Juliju i ispija otrov. Julija se budi, vidi mrtvog Romea, uzima njegov nož i ubija se.

Ljubav

Romeo i Julija je prava tragedija ljubavi a Romeo i Julija su "najveći ljubavnici svih vremena" (N. Koljević). LJubav kod Šekspira ima višestruko značenje:

- ona je svetlost koja potiskuje i poništava mračno u čoveku i društvu;

- snaga koja ne zna za prepreke i zabrane;

- najplemenitije i najtoplije ljudsko osećanje koje održava, prosvetljava, produhovljuje i oplemenjuje čoveka.

U središtu drame je ljubav kao osnovni motiv, odnosno sukob velike i idealne ljubavi sa stvarnim svetom koji nema sluha za snažne emocije, emotivne nastupe, slepu privrženost i vernost do smrti. U drami je sukob idealnog (idealizovanog) i realnog; u njoj je naglašena usamljenost dvoje mladih u svetu koji ih ne razume; poraz ljubavi usled čednosti i neiskustva.

Ljubav Romea i Julije je nagla, snažna, burna, strasna, slepa, idealistička, čista, uporna, verna, dosledna. Ljubav u ovoj tragediji dostigla je stepen ogromne i bezumne strasti koja obuzima ne samo telo nego i razum pa ljubavnici nisu u stanju da mirno procene situaciju i da pribrano rezonuju. Oni ništa ne vide što je izvan njih: zavidljivosti, sujete, zabrane, mržnje. Kod njih je sve u naglini, silini, brzini. Otuda i sukob sa svetom koji ih okružuje a taj sukob je snažan, on lomi i uništava.

Ljubavnici

Romeo i Julija postali su simbol tragičnih ljubavnika za koje zna ceo svet kao o "ljubavnicima iz Verone", najpoznatijim literarnim ljubavnicima, najvećim ljubavnicima svih vremena. Tragičnost njihove ljubavi je u silini, neuzdržanosti, dubini, vrelini. Vatra ljubavi ih goni na nagle i nepromišljene gestove. Ljubav se dogodila iznenada, čim je Romeo spazio Juliju:

O, buktinju uči da pojača plamen!

U noći blista kao dragi kamen

o uvu Arapke. Da postane čija

odveć je lepa; iznad sveta sija

visoko. Kao golubica snežna

u jatu vrana, i ona je nežna

međ' drugama svojim. Kada se povuku

od igre, Gledaću da dodirnem ruku,

moju ruku njenom posvetim. Jesam li

voleo? Vide, oporeci sam,

jer pravu lepotu tek od noćas znam. (I,5)

Romeo Juliji prilazi skromno, renesansno kavaljerski, odabranim rečima, smirenim metaforama, elegantnom rečenicom: Julija je ikona koju dodir može da skrnavi; ako dodir skrnavi njenu čednu lepotu, otkajaće poljupcem koji će sprati dodir. Viteški i kavaljerski, trubadurski rečito i gospodski otmeno, Romeo moli za poljubac ovom metaforom o ikoni i dodiru. Julija dodir ruke shvata kao poljubac i greh je otkajan. Kada Romeo moli za poljubac usana, Julija zagonetno (ali za Romea sasvim jasno) kaže: "Ikona ćuti i kad uslišava". Ova igra reči, pogleda, pokreta i poljubaca teče mirno, toplo, nežno. Razgovor Romea i Julije pri prvom susretu teče jezikom najbolje ljubavne lirike koja je ispevana u renesansi. Razbokoreni jezik soneta, pun graciozne lepote, tihih i nežnih emocija, mirnih i mekih tonova, skladnog ritma sonetske strukture. Završni stih ovog dijaloga, Julijine reči "greh usana tvojih sad na mojim stoji", završni je stih ovog dramskog soneta, koji izaziva još jedan poljubac i još jedan Julijin iskaz "kako ljubiš divno" koji smiruje ton, završava razgovor i situaciju, ali istovremeno tek otvara neizvesni ljubavni roman. O lepoti ljubavničkog razgovora Romeo će reći:

Kako srebrno, kako zvonko, milo

zvuči u noći govor zaljubljenih,

ko najnežnija muzika. (11,2)

Julija

Susret sa Romeom Julija doživljava snažno - to je njena prva ljubav, rođena u trenutku ali duboko zašla u srce i dušu. Međutim, u njenu dušu ulazi nemir, predosećanje, slutnja. Posle igranke, kad od dadilje sazna ko je bio njen pređašnji sagovornik, u nju se useljava slutnja:

Ljubav mi iz mržnje moje niče jasno!

Prerano ga videh i poznadoh kasno.

Koban će biti ljubavi mi plod,

jer moram voleti dušmaninov rod.

Slutnje nisu proistekle iz nesigurnosti njenoga srca, nego iz svesti da se njena ljubav sudara sa stvarnošću - neprijateljstvom dveju porodica. Po tome se ona razlikuje od Romea, koji, u žaru ljubavi, potpuno zaboravlja na stvarnost. Slutnja izaziva nemir, ali ne može da utiša ili potisne ljubav: sa balkona će izgovoriti reči pune ljubavi, nesvesna da uopšte izgovara te reči i da neko može da ih čuje. Ali u ovoj situaciji ona ume i praktično da rezonuje - traži od Romea iskren odgovor da li je "ljubav časna, a namera brak". Julija je svesna nagline ove ljubavi:

Ne, ne kuni se. Mada se radujem

tebi, ova me noćašnja veridba

ne raduje; suviše je nagla,

nepromišljena odveć, mnogo brza,

suviše slična munji koja mine

pre no što čovek može reći: "Seva". (II, 2)

Ovo rezonovanje četrnaestogodišnje devojke potpuno se podudara sa rezonovanjem starog i iskusnog monaha Lavrentija:

Nagle se sreće naglo i završe

i umiru u svom trijumfu ko vatra

i barut što se u poljupcu nište. (II, 6)

Slutnje i nemiri ne napuštaju Juliju: dok posmatra sa Prozora Romea u vrtu ona se trgne:

Bože moj! Imam dušu zloslutnicu!

Čini mi se da te vidim, kad si dole,

kao mrtvaca na grobnice dnu

Il' me vid vara, il' si vrlo bled. (III, 4)

Julija ne dozvoljava nikome da pokoleba njenu ljubav: majci jasno kaže da će pre poći za Romea nego za Parisa, opire se dadiljinom savetu da ostavi Romea, pruža otpor i ocu. Ume da se pretvara da bi prikrila svoju ljubav (suze nad mrtvim Tibaldom), prihvata da privremeno bude "mrtva" da bi spasila svoju ljubav. A kada pored sebe vidi mrtvog Romea, uzima njegov nož ("O, dobri nožu moj!") i probada se uz reči upućene nožu: "Počivaj tu, pusti da umrem".

Julija je složena ličnost koju krasi niz osobina kao što su čednost, stidljivost, osećajnost, iskrenost, strastnost, nesebičnost, doslednost, vernost, trezvenost ali i - naglost, nepromišljenost. Prisustvo suprotnih osobina (trezvenost i nepromišljenost) sasvim je prirodno s obzirom na mladost junakinje i na situaciju u kojoj se ispoljava - ljubav.

Romeo

Za kratko vreme Romeo je doživeo poraz i trijumf u ljubavi. Na počecima dramske priče pojavljuje se Romeo satrven neuzvraćenom ljubavlju lepe Rozalije: ona mu je stalno u mislima i srcu, dubok bol ga muči što se Rozalija zarekla na večitu čednost:

Zbog strogosti njene kada tako radi

lepota će njena umreti od gladi,

na potomstvo neće biti prenesena.

Lepa je to, mudra, mudro lepa žena.

Da blaženstvo steče,u očaj me baca;

neće ljubav, ja sam lik živog mrtvaca.

ZBOG zaveta tog, kad već moram reći. (1,1)

Skrhan neuzvraćenom ljubavlju, Romeo će ljubavi davati razna imena i različite epitete: u samo nekoliko replika sjatio se veliki broj raznovrsnih i međusobno često suprotnih sagledavanja ljubavi:

bolesno zdravlje, budan san, umna ludost, slast, život, žuč, tužna lakrdija, bezlični haos, olovno pero, sjaj vatre, slepa, lakoumlje, hladna vatra, pregruba, presurova, osiona, bode kao trn, dim stvoren parom uzdisaja.

Ova raznolikost doživljaja ljubavi i veliki broj oksimorona (bolesno zdravlje, hladna vatra, budan san, umna ludost, olovno pero) ukazuje na Romeovu rastrzanost i konfuzno psihičko stanje, koji su posledica ljubavne patnje.

Kada prilazi Kapuletovom domu, Romeo je uznemiren. Sada ga obuzimaju bojazan i slutnja:

Bojim se prerano; jer mi duša sluti

da će neki ishod, u zvezdama skriven,

kobno početi s današnjim veseljem

i bednom životu u mojim grudima

prevremenom smrću okončati rok. (1,4)

I Romeu i Juliji slutnje su zajedničke. Romea muče slutnje pre nego što je ušao u dom Kapuletovih i pre nego je video Juliju. Julija strepi za naglo rođenu ljubav pošto je upoznala Romea. Poznanstvo, ljubav i slutnja stopili su se u jedno.

Samo jedan pogled na Juliju izazvao je snažan potres u Romeovoj duši, izazvao je pitanje "Jesam li voleo?" i molbu vidu očinjem da sve to oporekne "jer pravu lepotu tek od noćas znam". Tek saznata lepota naglo je odagnala potištenost, ljubav prema Rozaliji bila je zaboravljena, sada je pred njim i u njemu bila Julija - njena mladost, čednost i lepota. Dok je pogled začaran lepotom, usta izgovaraju najlepše reči o Juliji: dragi kamen, ikona, duša, golubica, sunce, anđeo i svetiteljka.

Od Trenutka kada opazi Juliju Romea obuzima strast i vlada njime do kraja. Ona mu sputava moć prosuđivanja i odmeravanja postupaka. Dok je Julija praktična i razložna, Romeo je nepromišljen i brzoplet. Zanesen naglo rođenom ljubavlju, on zapostavlja činjenicu o vekovnoj mržnji dveju porodica. Ume da se pretvara i da planira, ali je to sitnica prema snazi prepreka i mržnje. Kada mu Valtazar donosi vest da je Julija umrla i da je sahranjena, Romeo se obraća zvezdama: "Je l' tako? Onda vam ja prkosim zvezde!" Očajan i slomljen, svestan da većega zla od Julijine smrti nema, izaziva vasionu da na njega sruči svoj gnev zbog iskazanog prkosa. Ovom hiperboličnom slikom iskazana je snaga bola i svest o besmislu življenja. Njegova odluka da kupi otrov doneta je naprečac, kao što je naprečac ubio Parisa na Julijinom grobu. Nepromišljenost i naglost karakteristika su Romeovih postupaka: na samom početku, tek što je upoznao Juliju, on ubija Tibalta, Julijinog rođaka - to je prelomni trenutak koji je poveo zbivanja ka tragičnom kraju.

Priča o ljubavnicima iz Verone ima sumoran kraj: slika ožalošćenih roditelja, vekovnih neprijatelja koji su se tek na grobu svoje dece pomirili, nagnali su kneza da završi sledećim rečima:

Sumoran mir donosi nam ovo,

sunce od tuge ne može da sine;

idite, pričajte to naše zlo novo.

Pustiću prave, a kazniti vine.

Tužnije priče da l' ikad svet dobi

od Julijine i Romeove kobi. (V,3)

Zlo u ljudima je pobeđeno, ali je pobeda preskupo plaćena. Vremenu i ljudima upućena je jasna poruka.

Svet

Romeo i Julija su se našli u svetu bez ljubavi i bez razumevanja za ljubav. On je ispunjen zavišću, mržnjom, prizemnim sklonostima. U njemu nema poleta, životnih sokova, životnog elana. Duhovno i moralno mrtvilo okružuje pojedinačne svetle likove. Kontrast između čistote i čestitosti Romea i Julije na jednoj strani, i sivila i iskvarenosti sveta koji ih okružuje, na drugoj strani, snažno osvetljava i ističe u prvi plan Romea i Juliju kao uzor iskrenosti, topline, nežnosti i privrženosti. Svi ostali akteri zbivanja samo su činioci sižejne konstrukcije drame i moralnog predočavanja glavnih protagonista dramske priče.

Iz toga mnoštva malo jače se naznru samo neki pojedinci i nameću se čitaocu ili gledaocu kao nosioci neke od crta karaktera. Tibalt je osion, nadmen, netrpeljiv, uvek spreman na kavgu iako neposredno nije pozvan da brani autoritet porodice Kapuleti. Dojilja je jednostavna, prosta, verna gospodarima, naklonjena Juliji - ne pita se ni o čemu, ali je dobronamernost i želja da sve teče bez nevolja i potresa, nagoni da se umeša u Julijina osećanja i namere. Monah Lavrentije je jedini koji ima razumevanja za ljubav i neprilike dvoje mladih. On, koga su uvek "znali kao sveca", upušta se u opasne poduhvati ne bi li spasio jednu čistu ljubav. A kada se sve završi nesrećno (igrom slučaja i nesporazuma), on će mirno i odlučno priznati:

Ja sam glavni. Mada sam najmanje

kadar za takav čin, ipak sam ja

najsumnjiviji, jer su protiv mene

vreme i mesto tog zločiia groznog. (U,3)

Od toga sveta odudara, ali i od dvoje zaljubljenih, Romeov prijatelj Merkucio. On je otvoren, duhovit, okrenut životu i uživanju. Dok su Romeo i Julija povezani snažnim osećanjima ljubavi i nežnosti, dok su oni zaokupljeni svojim ljubavnim jadima, Merkucio za naglašenu emotivnu ljubav kaže da je "plačevna ljubav" i "budalaština". Nije naklonjen Juliji jer mu prijatelja odvlači od društva i muškog provoda. Ljubav ismejava a prema ljubavnim osećanjima je ciničan. Njegova zaklinjanja ("Pete mi, baš me briga"), šale i vicevi uvek su lascivni i u funkciji su obezvređivanja ljubavi i ljubavnih osećanja:

Zaklinjem te svetlim

Rozalijinim očima i njenim

visokim čelom i rumenom usnom,

majušinim stopalom ili pravom nogom

drhtavom butinom i obližnjim mestom. (11,1)

Rekli su - Bora Glišić

Sve što čovečija duša krije u svojoj tajanstvenoj dubini, javlja se kod Šekspira osvetljeno jarkom sunčevom svetlošću. Blagodareći njemu, svet izgleda prozračan, mi postajemo poznavaoci vrline, zločinstva i herojstva.

Gete

U svim epohama koje su došle posle njega, on je uvek bio najmoderniji pisac. U baroku su se divili njegovom baroku. U romantizmu su veličali njegov romantizam; u naturalizmu su tražili potvrde u brutalnostima izvesnih njegovih scena; u realizmu su otkrivali njegov realizam. Avangardni dramatičari po jednostavnosti oblika i po motivima liče na Grke. Ali po psihološkoj i idejnoj rafiniranosti, koja zadire do apstraktnog, oni su slični Šekspiru. U čudesnoj grandioznosti, svako doba otkriva u sebi Šekspira i sebe u Šekspiru.

Romeo i Julija je još jedna priča o nesrećnoj ljubavi. šekspir se nije trudio da izmišlja priče, nalazio ih gotove, slobodno preuzimao i transportovao u svoje drame.Priča o Romeo i Juliji Šekspir je našao u poemi Artura Bruka Romeo i Julija. Priča je ista, ali je način njegovog predočavanja drugačiji. U poemi je važna priča, važna su i osećanja i protagonisti priče..U drami su važni akteri dramske priče,veoma su važna i Ijihova osećanja. U poemi bi bilo priče uz mirnija osećalja, u drami ne bi bilo priče da nije snažnih osećanja koja se prelivaju u nezadrživu strast. Romeo i Julija nije drama zbivanja, nego je drama osećanja, drama ljubavi. Sjedinjujući u sebi darovitog lirskog pesnika, poznavaoca ljudske duše i znalca pozorišnog zanata, Šekspir je stvorio tragediju snažnog emotivnog i dramskog naboja. To je postigao tako što je sažimao trajanje zbivanja "pretvarajući mesece u dane" (X. G. Barker).

Lepota ove drame je u svakom elementu njenom. Ona je u lepoti protagonista drame. Ima je u lepoti duše. Ima je u simetriji priče i kompozicije. Vrhovi njene lepote nalaze se u jeziku.

Tragična krivica - Pogreška koju načini tragični junak (junak tragedije) u toku svoje borbe za ideale. Pogreška nije proistekla iz junakovog nemorala ili neke negativne crte karaktera, nego je posledica njegove slabosti u određenom trenutku, nesnalaženja ili kolebanja, neprilagođenosti situaciji, nesporazuma. Ali pogreška je neminovna jer u toj situaciji junak nije mogao drugačije da postupi jer to ne bi bilo u skladu sa njegovim karakterom i idealima za koje se bori. Veoma je važno da gledalac shvati tu neminovnost. On snažno doživljava trenutak stradanja glavnog junaka baš zato što je shvatio da je to bilo neminovno jer junak nije mogao da postupi drugačije. Gledalac oseća sažaljenje prema junaku, obuzet je bolom i osećanjem tragičnog. A to je osnovna funkcija tragedije.

Oksimoron - Stilska figura koja nastaje kada se povezivanjem suprotnih pojmova ili predstava (grč. oštroumna ludost) dobija novi pojam ili predstave. To je jedan vid paradoksa: rečito ćutanje, mudra ludost, zimsko letovanje.

Pitanja, zadaci, vežbe

1.Na početku tragedije Romeo i Julija nalazi se Prolog u obliku soneta.

- Čime se objašnjava uvođenje prologa u tragediju?

- Kakva je funkcija prologa u ovoj drami?

- Čemu prolog sa takvom sadržinom?

________________________________

William Shakespeare rođen je u Stratfordu na Avonu, gdje je imao obitelj, otišao je u London, postao glumac i pisac, vratio se u Stratford, napisao oporuku i umro. Iako je ostavio gotovo milijun riječi u tekstu, imamo samo 14 riječi napisanih njegovom rukom - njegovo ime, potpisano šest puta, i riječi "od mene", na oporuci.

Nijedna biješka, pismo ili stranica nisu preživjeli. Nemamo nikakav opis njegova lika koji bi bio zabilježen tijekom njegova života. Nismo sigurni ni kako bismo pisali njegovo ime, no to izgleda nije znao ni on jer mu ime nikad nije dvaput napisano na isti način u potpisima koji su preživjeli. Piše William Shaksp, William Shakespe, Wm Shakespe, William Shakspere, Willm Shakspere i William Shakspeare. Zanimljivo, jedini način pisanja koji nije koristio onaj je koji danas koristi cijeli svijet - William Shakespeare.

Svaka Shakespeareova biografija sadrži pet posto činjenica i 95 posto nagađanja. Svaka osim one koju je napisao Bill Bryson, američki novinar i pisac humorističnih knjiga i putopisa koji je hrvatskoj publici najpoznatiji po Kratkoj povijesti gotovo svega. Lani je vječno znatiželjni Bryson napisao kratku biografiju Shakespearea, knjižicu na 200 stranica u kojoj se bavi isključivo činjenicama iz života najslavnijeg dramatičara na svijetu. A njih nema baš mnogo, što je i razlog zašto je knjiga, koju je upravo na hrvatskom jeziku objavila zagrebačka Planetopija, tako kratka.

Za Shakespearea, kaže Bryson, ne znamo je li ikada izbivao iz Engleske. Ne znamo s kime se družio ili kako se zabavljao. Njegova seksualnost je nerazrješiv misterij. Nemamo podataka o tome gdje je boravio osam ključnih godina, kad je ostavio ženu i troje male djece u Stratfordu i postao, gotovo nemogućom brzinom, uspješan dramatičar u Londonu. Do vremena kad je prvi put u tiskanom obliku spomenut kao dramopisac, 1592. više od polovice njegova života već je bilo prošlo. U svemu ostalom on je, kako primjećuje Bryson, svojevrsni literarni ekvivalent elektrona - zauvijek je tu, i nije tu.

William Shakespeare, to na sreću znamo, rodio se 1564. a umro 1616. Pravo je čudo da je preživio prvu godinu života, jer su tada u Stratfordu na Avonu novorođena djeca masovno umirala od kuge. Ne znamo točan datum rođenja, ali s obzirom na to da je u župnim knjigama zabilježeno da je kršten 26. travnja, pretpostavlja se da je rođen 23. travnja. No kako se Shakespeare rodio po starom julijanskom kalendaru, ispravno bi bilo njegov rođendan slaviti 3. svibnja.

Prvi susret sa Shakespeareovim imenom zabilježen je 1552. Njegov otac John kažnjen je globom od jednog šilinga (dvije dnevne zarade) jer je držao gnojivo na ulici Henley u Stratfordu. Otac John rodio se oko 1530. a u Stratford je došao kao mladić i postao rukavičar, cijenjeni stručnjak za obradu bijele ili meke kože. Bio je do te mjere poštovan da je 1556. izaban za općinskog kušača piva. Dvije godine kasnije postao je pozornik, a bio je i općinski zastupnik, rizničar i gradski vijećnik, da bi 1568. bio postavljen na najviši izborni položaj u grad, zvanje visokog ovrhovoditelja, neke vrste gradonačelnika.

Kad je Williamu bilo 20 godina, povukao se iz javnih poslova, možda zato što se bavio zelenaštvom. Shakespeareova majka Mary Arden bila je iz farmerske obitelji, a Johnu je rodila osmero djece - četiri kćeri, od kojih je samo jedna doživjela odraslu dob, i četiri sina, koji su svi stigli do punoljetnosti, ali se oženio samo Will. Iako mnogi stručnjaci već desetljećima osporavaju njegovo obrazovanje, pa i identitet, smatrajući da dečko sa sela nije mogao napisati tako dobre drame, postoje indicije koje govore da je mladi Will ipak solidno obrazovan u mjesnoj srednjoj školi, Kraljevoj Novoj školi. Tamo se učilo mnogo latinskog: jedan od glavnih tekstova učio je učenike da na 150 različitih načina na latinskom kažu "hvala vam na pismu".

Kroz takve vježbe Shakespeare je mogao naučiti sva retorička sredstva. Formalno obrazovanje završio je u 15. godini, no što je radio do 1582., nitko nema pojma, ali tada je službenik u Worcesteru zabilježio da je Will zatražio dozvolu za brak s Anne Hathaway i platio je 40 funta, što bi danas bilo oko 200 tisuća kuna. Shakespeareu se iz nekog razloga prilično žurilo vjenčati s osam godina starijom Anne.

O njegovoj supruzi ne znamo gotovo ništa, osim da je bila iz dobrostojeće obitelji, jedna od sedmero djece, da je umrla u dobi od 67 godina i da joj je suprug oporukom ostavio svoj "drugorazredni krevet". Ona i William imali su troje djece: Susan koja se rodila 1583. te blizance Judith i Hamneta koji su rođeni 1585.

A kako je Will od od siromašnog 21 - godišnjeg mladića s troje djece postao londonski dramatičar, e to je prava tajna. Suočeni s bogatstvom teksta, a siromaštvom konteksta, znanstvenici su se, kaže Bryson, opsesivno fokusirali na ono što mogu znati. Izbrojili su svaku riječ koju je on napisao, zabilježili svaku točku i zarez. Tako Shakespeareovi radovi sadrže 138.198 zareza, 26.794 dvotočke i 15.785 upitnika. Njegovi likovi o ljubavi govore 2269 puta, a o mržnji samo 193 puta. Sveukupno nam je ostavio 8,884.647 riječi.

Dokumentacija o Shakespeareu, nastavlja Bryson, vjerojatno nam se čini oskudnom samo zato što nas on toliko zanima, jer o njemu znamo više nego o ijednom drugom dramatičaru toga doba. I što je najvažnije, imamo gotovo sve njegove drame, 36 od njih 38, koje su preživjele zahvaljujući Henryju Condellu i Johnu Hemingesu koji su sastavili više-manje potpuno izdanje njegovih djela nakon njegove smrti - Prvi folio. Vjeruje se da ih je tiskano oko 1000, a da ih je do danas preživjelo 228. Primjerak koji je 1623. koštao jednu funtu, danas je jedan od najskupljih rukopisa na svijetu. Ovih dana je u aukcijskoj kući Christie's jedan upravo prodan za 4,4 milijuna kuna.

Pretpostavlja se da je Will stigao u London kasnih 80 - ih godina 16. stoljeća. Prvi nedvojbeni spomen njegova imena kao dramatičara pronađen je u bilješci jednog pamfleta. U bilješci ga; Robert Green nemilosrdno ogovara i naziva uobraženim skorojevićem koji misli da je "jedini scenotresac (Shake - scene) u zemlji". Gotovo svi se slažu da je karijera Shakespearea kao dramatičara počela oko 1590. no puno je manje slaganja oko toga kojim je dramama počela.

Rasprava bi bilo mnogo više da 1598. nije objavljena knjiga Francisa Meresa u kojoj on navodi da je Shakespeare među Englezima za komediju i tragediju ono što su među Latinima Plaut i Seneka. Navodi drame Plemići iz Verone, Zablude, Uzaludni ljubavni trud, Osvojeni ljubavni trud, San Ivanjske noći, Mletačkog trgovca, Richarda II., Richarda III., Henryja IV., Kralja Ivana, Tita Andronika te Romea i Juliju.

Shakespeare se nije ustezao od bezočnih krađa, iako treba biti pošten pa reći da su to činili i drugi dramatičari njegova doba. Njegovu "Hamletu" je tako prethodio jedan raniji Hamlet, čiji je autor nepoznat. Ukrao je i Romea i Juliju od Arthura Brookea koji je poemu napisao 1562. a ovaj ju je pak ukrao od Talijana koji se zvao Matteo Bandello. "Kakvo vam drago" posuđena je od Thomasa Lodgea. "Julija Cezara" i "Antonija i Kleopatru" uz neznatne je promjene preuzeo iz prijevoda Plutarha Sir Thomasa Northa. Jedino što nije posudio, preradio ili ukrao su, čini se, "San Ivanjske noći", "Uzaludni ljubavni trud" i "Oluja".

Suvremenici su ga slavili zbog brzine kojom je pisao i čistoće teksta, no nije točno da nije griješio. Redovito je bio kriv za anatopizme, pogrešno razumijevanje geografije, pa tako u "Ukroćenoj goropadnici" proizvođača jedara smješta u Bergamo, grad okovan kopnom, dok mu u "Oluji" i u "Dva plemića iz Verone" Prospero i Valentin isplovljavaju iz Milana, odnosno iz Verone, iako su oba grada bila udaljena od mora dva dana putovanja. Stari Egipćani kod njega igraju bilijar, a u Cezarovu Rimu kuca sat 1400 godina prije nego što se tamo začuo prvi mehanički otkucaj.

U kolovozu 1596. Willu umire sin Hamnet. Ono što šekspirologe podosta zbunjuje jest što je u tri ili četiri godine nakon strašnog gubitka napisao svoja najveselija djela. Kako god bilo, razdoblje od 1596. do 1603. bile su njegove godine slave i bogatstva. Devet mjeseci nakon smrti sina kupio je raskošnu kuću u Stratfordu, osigurao grb svojoj obitelji i dobio pravo da se on i otac nazivaju gospodom. Koliko je zaradio, teško je reći; različite procjene govore da je njegova zarada u najboljim godinama mogla iznositi od 200 do 700 funta (svota od tadašnjih 30 funta ekvivalent je današnjih 15.000 funta, odnosno 150 tisuća kuna).

Godine 1609. u prodaji se pojavilo izdanje Shakespeareovih soneta po cijeni od pet penija. Neki kritičari smatraju da su oni sam vrh njegova rada, no ono zbog čega su posebno zanimljivi jest što osoba koju hvale nije žena, nego muškarac. Od ukupno 154 soneta, oni od broja jedan do broja 126 obraćaju se "lijepom mladcu", a soneti od broja 127 do 154 obraćaju se "crnoj dami", koja mu je bila nevjerna s obožavanim momkom iz prvog dijela. Tu je i mračni lik poznat kao pjesnik - suparnik. Treba li uopće reći, nitko do današnjih dana nije otkrio tko su oni. 

Godina 1616. za Williama se pokazala kobnom na više načina. Najprije se u travnju njegova kći Judith udala za lokalnog vinara Thomasa Quineyja. Imala je 31 godinu i očito je ulovila posljednju priliku. Ne osobito dobru jer je Quiney nakon mjesec dana platio globu zbog nezakonitog bluda s izvjesnom Margaret Wheeler. Još gore, gospođica Wheeler je umrla rađajući njegovo dijete. Nakon nje, umro je 17. travnja i Willov šogor, a šest dana kasnije umro je i sam William Shakespeare od nepoznatog uzroka. Oporukom na tri lista pergamenta Will je ostavio 350 funta u gotovini, četiri kuće i priličnu količinu zemlje.

Najslavnija rečenica u ovom dokumentu pojavljuje se na trećoj stranici, gdje je između redaka originalnog teksta ubačen novi: "Dajem svojoj supruzi svoj drugorazredni krevet s namještajem (s posteljinom, op. a.)". Šekspirolozi su se dugo svađali što bi mogla značiti ova rečenica i kakav su odnos imali supružnici jer se Anne ne spominje nigdje drugdje u oporuci. Kreveti i posteljina bili su vrijedni predmeti u to doba i često su se ostavljali u oporukama.

No što znači drugorazredni krevet? Da je nije volio, da mu je išla na živce pa nije mogla dobiti prvorazredni? Katkad se tvrdi da je drugorazredni krevet bio bračni, dok je onaj prvi bio rezerviran za važne goste. No podaci to ne potvrđuju i čini se da je drugorazredni krevet ipak bio ponižavajuće nasljedstvo.

Shakespeareova supruga umrla je u kolovozu 1623. njegova kći Susana umrla je 1649. a Judith 1662. Imala je troje djece, uključujući i sina po imenu Shakespeare, ali svi su pomrli prije nje i bez potomstva. Shakespeareova unuka Elizabeth živjela je do 1670. Udavala se dvaput, ali ni ona nije imala djece, pa je s njom izumrla loza Shakespeareovih.

Djela: Shakespeareove drame (njih 37) dijele se na kraljevske drame ili historije, komedije, tragedije i romantične igre. Negova najpoznatija djela su: Hamlet, Romeo i Julija, Otelo, Kralj Lear, Macbet (tragedije); Bogojavljenska Noć, Oluja, San Ivanjske noći, Mletački trgovac, Ukroćena goropadnica, Kako vam drago (komedije).
Shakespeare je pisao i pjesme, od kojih su najznačajniji njegovi Ljubavni Soneti.

William Shakespeare - Bogojavljenska Noć

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet - analiza dela

William Shakespeare - Hamlet - esej

William Shakespeare - Julije Cezar

William Shakespeare - Kako vam drago

William Shakespeare - Kralj Lear

William Shakespeare - Macbet

William Shakespeare - Oluja

William Shakespeare - Otelo

William Shakespeare - San Ivanjske noći

William Shakespeare - Ukroćena goropadnica