William Shakespeare - Hamlet - esej

Viljem Šekspir - Hamlet - esej

U Danskoj, u mjestu Elsinoru, dogodila se promjena na vlasti. Naime, sad već bivši, tj. pokojni kralj Hamlet je umro još neutvrđenom smrću, a na prijestolje je stupio njegov brat, Klaudije. No cijela radnja zapravo se zbiva oko Hamleta, sina pokojnog Hamleta. On sve ove događaje teško podnosi i ne može se pomiriti sa činjenicom da je njegov otac u tako malo vremena potpuno zaboravljen, pogotovo od strane njegove majke koja se netom nakon njegove smrti udale za njegova brata. Hamlet već tim postupcima pokazuje da se radi o jednoj osjećajnoj osobi, koja svoje osjećaje ne prikriva nego ih pokazuje svima. On time pokazuje svoju veliku ljubav prema ocu, jer nije jednostavno zaboraviti osobu koju jako voliš. On naprosto želi da svi ljudi još neko vrijeme žale za njegovim ocem, jer smatra da je to on zaslužio. On svu svoju potištenost i jad pokazuje time što se nakon smrti jako promijenio, on se povlači, izolira od drugih, odvojio se na neki način od svijeta. Sve ovo je prirodan tijek događaje, i svi smo mi nešto slično i doživjeli. Nekoga više, a nekoga manje pogađa smrt voljenih osoba i svi bi mi željeli kada uopće ne bi bilo smrti. Hamletova ljutnja je po meni opravdana, jer ipak kakav je to muškarac koji tik poslije smrti svoga brata "oblijeće" njegovu ženu, a kakva je to žena koja nakon smrti svoga muža odmah traži "utjehu" u drugom. Svakako da je Hamletu bilo teško i kao mlad čovjek se teško mogao nositi sa time, a pogotovo to gledati svojim očima, pa je i prirodan tok svo njegovo nezadovoljstvo koje je iskazivao.

Kao što svaki dvor ima stražu tako je imao i ovaj. I tako tokom jednog noćnog dežurstva Bernardu, Marcelu i Horaciju se ukazao duh pokojnog kralja. Oni ne razmišljaju puno nego sve to kažu Hamletu koji tokom sljedeće noći dođe s njima na stražu. I zaista duh se opet pojavi i odvuče Hamleta na stranu i reče mu da je on duh pokojnog kralja i objasnio mu je kako je zapravo on ubijen i traži od njega da ga osveti, tj. da ubije Klaudija. Kada je duh već otišao, Hamlet se sam sebi zakune da će zaboraviti sve što je do sada bilo i da će osvetiti oca. Od svojih prijatelja traži da nikome ovo ne otkriju.

Hamlet nam ovdje pokazuje svoj čvrst karakter i odlučnost, prije svega da vidi duha, a zatim i naum da ostvari ono što je duh želio. Gledajući ovako, pomislimo da se radi o nekoj čvrstoj, hrabroj i bezosjećajnoj osobi koja želi samo osvetiti oca. Hamlet nije mogao odbiti oca i želi ga svakako osvetiti, gdje opet pokazuje svoju veliku ljubav spram njega. On je čak spreman glumiti da je lud, samo da kralj ne bi saznao da on nešto muti, tj. da želi osvetiti oca. On se od jednom počinje odijevati neuobičajeno, govoriti neke čudne, pa i malo besmislene stvari, samo da bi svi pomislili da je on lud.

Tu se pokazuje njegova strahovito velika želja i odlučnost da osveti oca, jer ipak ne bi svatko si priuštio neugodnosti glumeći nekakvog luđaka i biti tema svih čudnih i podrugljivih rasprava. Naravno, u ono vrijeme je osveta bila nešto normalno, jer se onaj koji nije osvetio oca ili nekog mu bližeg smatrao slabićem. Kada bih se našao u ovakvoj nezavidnoj situaciji, sigurno bih se odlučio osvetiti, ali ne vjerojatno ovakvom metodom. Hamlet je pokazao da se radi o jednom veoma pametnom i inteligentnom mladiću, jer je smišljajući zavjeru protiv svoga strica na sve mislio i na sve je računao.

I prije nego su se sve ove nedaće njemu dogodile, on je bio zaljubljen u jednu djevojku, kćerku Polonija, lijepu Ofeliju. On joj je ljubav iskazivao na sve načine. No, usred njegova ludila on njoj šalje nekakvo pismo. Ona je naprosto zaprepaštena te to pismo pokazuje svome ocu. U to vrijeme su se vodile rasprave oko Hamletova ludila. Naime, svi su željeli saznati koji mu je uzrok. Nakon što je Polonije vidio pismo, on bijaše uvjeren da je ludilo upravo zbog Ofelije, tj. toga što ga je ona odbila.

Tim pismom Hamlet je pokazao svoju promišljenost, tj. želio je prikazati svoje ludilo u svim segmentima njegova života, jer da i prema njoj se nije odnosio "ludo" vjerojatno bi neki naslutili o čemu se radi. Na ovaj način im je Hamlet skrenuo pozornost, gdje ističe i svoju domišljatost. Ipak ga emocije nisu svladale, tj. prevladala je želja za osvetom nad ljubavlju za lijepom Ofelijom. U ovoj cijeloj strci oko ludila moramo primijetiti i državnog tajnika, Polonija. On je od početka vršio pritisak na Hamleta.

Po meni je ovdje Polonije negativan lik, jer kroz cijelu priču on vrši pritisak na kralja i kraljicu, zastupajući teoriju da je Hamlet lud zbog njegove kćerke, te da ga treba poslati na neko putovanje. U svim tim Polonijevim djelima sigurno ima i neke zavisti, ljubomore pa možemo reći i pomalo mržnje prema mladom Hamletu, vjerojatno zbog njegova položaja ( kraljičin sin ) ili zbog ljubavi koju je gajio prema Ofeliji. Mislim kada se čovjek nađe u takvoj i sličnoj situaciji, mi kao njegovi prijatelji ili rođaci moramo ga savjetovati, tj. poslati ga na pravi put, jednostavno mu pomoći.

Osuđivanjem nećemo ništa postići, osim mržnje koja kasnije nastane. Isus je davno rekao: Ljubite jedni druge, kao što sam ja vas ljubio, no ove Isusove riječi danas, pa možemo reći, i nitko ne obraća pažnju. Svi mi gledamo na sebe, a na druge se i ne obaziremo.

Svi oni koji su bili najbliži Hamletu, bili su uvjereni da je za ludilo zaslužna Ofelija. Oni pokušaju se sakriti iza zastora dok Hamlet razgovara sa Ofelijom.

Biti ili ne biti - to je pitanje. Hamlet ovdje potvrđuje svoju veliku neodlučnost i rastrganost unutrašnjim konfliktima. S jedne strane on želi osvetiti svoga oca, a s druge strane u tome ga sputava njegova neodlučnost, sklonost promišljanju i filozofiranju. On jednostavno ne zna što bi učinio. Smrt čak doživljava kao neki spasenje, a istodobno se on boji smrti, boji se onog što dolazi poslije nje, nešto nepoznato što njegov um ne može dokučiti. On što više razmišlja o osveti, to je sve dalji on njenog ostvarenja. Hamlet kroz svoj monolog nam pokazuje kakvo je njegovo stanje "iznutra". On je razapet, rastrgan i ne može bez pomoći. U ovakvim situacijama svaki čovjek, pa i Hamlet, treba pomoć.

Često se u životu nađemo u vrtlogu, jednostavno ne znamo što da učinimo, kome da se obratimo. Tada je svima nama potreban jedan dobar savjet, jedan oslonac i tada svaki čovjek mora pokazati svoju dozu humanosti i pomoći. Mi ne smijemo osuđivati ljude, kao što je bio Hamlet osuđivan, za to je kriva njegova sudbina na koju on nije mogao utjecati, ona se na njega okomila i on nije mogao naći izlaz, nije ju mogao izbjeći. Da je tada Hamlet u nekome imao utjehu, tko zna kako bi cijela priča završila.

Nakon što nam je Hamlet svojim monologom približio svoj unutarnji svijet, mi saznajemo zapravo što se u njegovoj glavi tada događalo. On susreće Ofeliju i zaista vješto uspijeva odglumiti jednog ludog čovjeka. Ofelija je jednostavno užasnuta na samu pomisao na Hamleta, još bolnije je kada se sjeti vremena kad je sve bilo lijepo i kada je Hamlet bio normalan čovjek. Hamlet se zatim obrušava na cijeli ženski rod, smatra da se svaki normalni muškarac neće nikada ženiti. On smatra ljepotu nešto kao zlo, a krepost poistovjećuje sa dobrim, te naređuje Ofeliji da ode u samostan da ne bi morala rađati grešnike. Oni koji su već vjenčani, svi će, osim jednog, živjeti; drugi će ostati kako jesu.

Hamletova želja za osvetom ovdje doseže vrhunac, on nagoviješta već kraljevo ubojstvo. I tako dok se Hamlet borio sa svim nedaćama koje su ga snašle, dok se pretvarao, na dvor stiže jedna glumačka družina. Oni ga jednostavno opuštaju, i dok je tako uživao na površinu je isplivala njegova domišljatost i velika lukavost. Naime, nije posve povjerovao duhu, mislio je da je na kušnji, te odluči da napravi predstavu koji bi bila identična opisu kraljeva ubojstva.

Sve je vješto isplanirao i to podijelio sa prijateljem Horacijem. Ovim činom svakako se pokazalo da se radi o jednom vrlo talentiranom čovjeku, koji nije išao pošto - poto osvetiti svoga oca. Sve je vrlo marljivo isplanirao, u čemu mu je pomogla njegova neodlučnost i sklonost razmišljanju. Bio je vrlo strpljiv i pažljiv da nitko ne bi posumnjao da se on želi osvetiti. Iako kad danas čujemo: Ti si kao Hamlet, prvo što nam padne na pamet je da je to zapravo uvreda, stalno se premišljati, filozofirati itd.

No svakako treba pogledati stvar sa druge strane i shvatiti da kada nam netko to kaže, dobili smo kompliment. Kada bi se barem dijelom ponašali kao Hamlet, u nekim životnim trenucima, to bi nam moglo donijeti samo dobro. Ponekad u životu treba neke stvari prvo proanalizirati, pa onda tek reagirati i pokušati djelovati, u svakom slučaju bi donosili ispravne živote odluke koje nam mogu utjecati na život. Štoviše, takva neodlučnost dale bi za plod ovakve genijalne ideje, kao što je imao i sam Hamlet, "predstava u predstavi".

No, kada se malo zadubimo u djelo, ovdje možemo prepoznati samoga Shakespeara. Naime, čitajući njegov životopis možemo zaključiti da se radi o vrlo talentiranom i inteligentnom čovjeku, pa možemo pretpostaviti da je Shakespeare možda i samog sebe uveo u djelo, tj. način kako bi o razmišljao u ovakvoj situaciji. Jednostavno sam oduševljen ovim potezom, jer u onakvoj nezahvalnoj situaciji u kakvoj se našao Hamlet, ovakve genijalne ideje se dosjetiti, stvarno je za veliku pohvalu.

Možemo reći da je u tom trenutku Minerva uvelike pomogla Hamletu, jer veliku mudrost je iskazao Hamlet, a i samome sebe pokazao da i nije toliki slabić. Kada je sve to lijepo isplanirao, Hamlet je bio gotovo uvjeren da će sve upaliti. Bio je veoma nestrpljiv i jedva je čekao da se predstava održi. Dao je posljednje upute glumcima kako bi predstava što više sličila na ubojstvo. Predstavi je ime «Mišolovka», što je i jako dobar naziv, jer je ovim Hamlet svakako postavio dobru zamku u koju je Klaudije i ne sluteći upao. Kad je predstava doživjela svoj vrhunac, tj. sam čin ubojstva kada se dogodio, kralj je ljutiti izašao, što je bio jasan znak Hamletu.

Hamlet se tada uvjerio da su riječi duha zapravo bile istinite na što je odmah pošao upozoriti majku. Hamlet je opet pokazao dozu strpljenja, ne želeći odmah napasti kralja nego je htio o tome prvo obavijestiti majku. Kralj je naravno shvatio "da je vrag odnio šalu" i poslao je Polonija da prisluškuje njihov razgovor. Tokom razgovora Hamlet je pomislio da kralj iza zavjese prisluškuje razgovor te ubija Polonija, misleći da je on kralj. Hamlet ni malo ne žali što je ubio Polonija, jer nije ni njega baš previše volio.

Nakon toga on se obrušava na svoju majku, tj. pokušava joj objasniti kako je pogriješila kada je pristala biti sa Klaudijem. On je pomalo i grub prema njoj, pomalo ju i vrijeđa jer je malo i razočaran svojom majkom. Svakako da se u ovakvoj situaciji nijedan sin ne bi volio naći i svakako ne bi se nije jedan prema majci trebao ovako ponašati. No Hamletovo ponašanje mogu donekle opravdati, jer je zapravo Gertruda cijelo vrijeme bila "slijepa" i nije vidjela što se oko nje događa.

Smatram da Hamlet ovdje nije htio napraviti ništa loše, to joj je više govorio iz ljubavi. On joj je nakon dugo vremena "otvorio oči" i pokazao s kim je ona zapravo bila i da Klaudije i nije onakav kakvim se predstavljao. Iako je ovo samo priča, ona se može prenijeti i u današnje vrijeme. Mnogo smo puta vidjeli kako djeca rastavljenih roditelja teško podnose kad im jedan od roditelja nađe novog partnera. To je svakako velik udarac za svako dijete iako su mnogo puta "nove" tate i mame zapravo dobri ljudi.

Roditelji u tim trenucima ne shvaćaju svoju djecu što je i razumljivo, jer se ona ne mogu sa time nositi, a vidimo i Hamleta koji je odrastao čovjek, i također se nije mogao pomiriti sa tom činjenicom. Na svu sreću takvo što još nisam doživio ali činjenica je da to ostavljao duboke tragove u svakom čovjeku.

Već otprije Hamlet je znao da mora otputovati u Englesku, jer je tako odlučio kralj bojeći se. Uz Hamleta kralj je poslao nalog u kojem je pisalo da se Hamleta mora smaknuti. Opravo ovim potezom, na površinu je isplivao kraljev kukavičluk. On kao odrastao muškarac nije se usudio suočiti sa Hamletom, već ga je htio potajno ubiti. Uz još ovu osobinu dobivamo potpunu sliku o liku kralja Klaudija. Saznajemo da se radi o jednoj veoma iskvarenoj, licemjernoj, podloj i kukavičkoj osobi koja ne mari za duhovne vrijednosti, njemu se sve u životu vrti oko materijalnog.

Nažalost, takva je osoba spremna diči ruku i na vlastitoga brata, njegovu ženu odvesti u krevet, a vlastita nećaka ubiti, a sve radi prijestolja. I danas smo svjedoci svakakvih zločina kojim je primarni cilj samo novac i pokušaj da zasjednu na vlast. Takvi ljudi kao da nemaju srca i jednostavno gaze sve pred sobom. Smatram da nam u životu novac i slava nikada ne bi trebali biti na prvom mjestu. Ima mnogo drugih stvari koje bi nam trebale u životu značiti više, kao što je obitelj, domovina, Bog itd. Kada čovjeku ove tri ili neke druge dobre stvari budu privilegij, tek će tada stvari biti onakve kakve ih mi želimo vidjeti i neće se događati više strašne nesreće uzrokovane upravo čovjekovom pohlepom i nezasitnošću za materijalnim.

No dolazi do obrata. Hamlet je očigledno nešto sumnjao i tokom noći je uzeo pismo,na kojemu je pisalo da ga treba smaknuti, i tamo vidio svoje ime koje je obrisao, a napisao je imena dvojice koja su ga pratili. A dok se Hamlet izvlačio iz nevolja u koje je upao, kralj i Laert su kovali plan kako se riješiti Hamleta. Odlučili su da će Laert izazvati Hamleta na mačevalački dvoboj, a kako bi Hamlet sigurno bio ubijen odluče da će vrh Laertova mača namazati jakim otrovom i spraviti također otrovni napitak za Hamleta.

Uz već dokazan Klaudijev kukavičluk, ovdje i Laert pokazuje s jedne strane iznimnu hrabrost jer želi osvetiti očevu smrt, no s druge strane to želi postići na pokvaren i nepošten način. Ovdje se iskazuje veličina njegova duha. Stara izreka kaže: Na mukama se vide junaci!, a sigurno da taj junak ovdje nije Laert. On je još jedna u nizu ljudi koje je kralj zaslijepio, opčinio i podredio sebi, te su oni bili kao igračke u njegovim rukama koje su izvršavale sve njegove hirove. Ne mogu a da se ne osvrnem na današnje tzv. "ubilačke" religije, prvenstveno mislim na islam. Naime, njihove vođe ih zasljepljuju nekim obećanjima o drugom životu u koji će doći vodeći sveti rat, tj. đihad.

Ne bih htio neku religiju omalovažavati, ali moje je mišljenje je da je tu došlo do zabune u tumačenju, koje nažalost odnosi mnogo nevinih života. Takvi ljudi koji manipuliraju drugim ljudima, njima su na prvom mjestu njihovi materijalni interesi i pokušaji da sami kroje pravdu, ne mareći pritom na mnogo žrtava, što je primjer i u "Hamletu".

No dok su ovi kovali zavjeru za Hamleta, stiže vijest da se Ofelija utopila što je jako ražalostilo Laerta. Iznenada na sprovodu se u raki sukobljavaju Hamlet i Laert, no sve završava dobro, a Hamlet se zajedno sa Horacijem povlači na dvor. Hamlet je tu pokazao koliko mu je bilo stalo do lijepe Ofelije i koliko je bio obuzet njome. On je čak u raki napao Laerta jer je sumnjao u njegovu ljubav prema sestri. Ovdje ne možemo Hamleta optuživati da je neki nasilnik jer se radi o trenutnoj slabosti uzrokovanoj smrti njemu voljene žene. Naravno, svi smo se mi našli ili u ovakvoj ili sličnoj situaciji u životu i napravili smo nešto čime se baš i nismo proslavili. No na vlastitim se greškama uči.

I dok su tako Hamlet i Horacije razgovarali, u sobu je došao neki sluga koji je rekao da su se kralja i Laert kladili, te da je on izazvan na borbu. Naravno, on kao mladi kraljević to je objeručke prihvatio ne znajući što mu se sprema, te tako pokazuje da nije kukavica već hrabar mladić koji se bori za svoje ciljeve. Možemo također reći da je pomalo naivan, kada je prihvatio borbu jer se ipak radilo o nekoj okladi, a znamo da u svakoj okladi ima nečeg mutnog.

Hamlet prihvaća borbu, te prije početka samo su morali izabrati mačeve. Naravno, Hamlet je uhvaćen u zamku, jer je Laertov mač bio premazan otrovom od kojeg se umire, za kojega nema lijeka. Kralj je vidio da je Hamlet u maloj prednosti, ne želi ništa prepustiti slučaju te u pehar ulijeva otrov koji nudi Hamletu. Hamlet ne želi piti, a umjesto njega to čini Gertruda, ne znajući da se u njemu nalazi otrov, ruši se i umire. No uskoro dolazi do obrata, naime Laertov mač je došao u Hamletove ruke.

Tako obojica bijaše otrovana od istoga mača, a dok je umirao, Laert je otkrio Hamletu za cijelu ovu namještaljku. Hamlet srdit ubija kralja, a na kraju i sam umire od otrova kojim je bio namazan mač. Tako se na najgori način riješila situaciji na dvoru danskog kralja. Kao šljuka; u svojoj zamki vlastitoj od svoga sam izdajstva pravedno ubijen. Ovo su posljednje riječi Laerta, koje nam potvrđuju da nam se neke stvari u životu moga "obit' od glavu".

Ovdje kao da i sam žali što je na ovakav način htio riješiti situaciju. Ovdje na najbolji način možemo vidjeti do čega može dovesti ljudska pohlepa i težnja za materijalnim bogatstvima. Nažalost kako to i uvijek biva u svim tim spletkama moraju život izgubiti nevini ljudi, što je slučaj i danas. Život gube ljudi koji su imali neke ideale, neke svoje ciljeve, koji su željeli živjeti po nekim pravilima.

Savršeno je i prikazana Hamletova želja za osvetom, koji je, možemo reći, i glavni razlog svega što se ovdje i dogodilo. Mnogo puta smo dobivali savjete da ne kopamo po prošlosti, jer možemo doći do nekih činjenica koje nam mogu zagorčati život, pa i upropastiti, a u ovom slučaju dovesti i do ljudskih žrtava. Od prošlosti se ne živi, to je činjenica. Svakako bi se trebali brinuti za svoju budućnost, za svoje bolje sutra te ovaj naporan i težak život učiniti si ljepšim i ugodnijim za živjeti.

__________________________________

Sedam smrtnih grehova u tragediji Hamlet

U manjoj ili većoj meri čitav hrišćanski svet oslanja se na biblijsku dogmu, koja, pored deset božjih zapovesti, počiva i na sedam smrtnih grehova. Ta dogma posebno je bila jaka u srednjem veku i ostavila je veliki trag i u humanističkom periodu, samim tim što se humanizam i renesansa bore protiv nje, dakle, neprestano se pozivaju na nju.

Bilo da parodiraju hrišćansku religiju (Rable) ili sasvim humanistički stavljaju čoveka u prvi plan, u delima renesansnih autora prisutna je borba junaka sa onim što im je posredno ili neposredno nametnuto kao zlo ili greh. Crkvenu ili hrišćansku dogmu nalazimo i u delima najistaknutijeg humanističkog pisca, Šekspira. Gotovi svi junaci u njegovoj tragediji Hamlet predstavnici su jednog ili više smrtnih grehova istovremeno. Grehom požude opterećeni su mnogi likovi u Hamletu. Svakako najuočljiviji u tom smislu jesu Klaudije i Gertruda. Konvencionalno neprihvatljivo, Klaudije se ženi suprugom svog pokojnog brata za čiju je smrt odgovoran. Što znači da je Klaudije okaljan i grehom pohlepe, ali kainovski znak je njegovo najupečatljivije obeležje. Međutim, Hamletov problematičan odnos prema majci, gorčina koja izbija iz njega, zato što ona deli postelju sa Klaudijem (to kao da ga pogađa više nego očeva smrt), ostavlja na nas utisak da se Hamlet oseća izdanim i da požudu koju oseća prema majci krije iza osećanja časti i odgovornosti prema duhu oca koji traži osvetu.

Ako prihvatimo pretpostavku da je Hamlet žrtva Edipovog kompleksa, onda ni njega ne možemo izuzeti iz kruga onih čiji je greh požuda. Iako ožalošćen i gnevan zbog smrti svog oca i preudaje majke, Hamleta ne napušta misao o tome da je presto njegov i da mu je na prevaru oduzet. Sem te najbanalnije manifestacije pohlepe, ali i licemerstva, danski kraljević je najpohlepniji u uzimanju emocija. On uzima sve, poigrava se osećanjima, emotivno uništava Ofeliju, svoju majku i prijatelje, a ne daje nikome ništa, neprestano sakriven iza maske neodlučnosti, tuge ili ludila. To je specifična vrsta pohlepe (emotivna pohlepa), ali je pohlepa i kao takva smrtni greh.

Hamlet prema potrebi, vrlo svestan svojih potreba i postupaka, vešto glumi uceveljenog sina, neodlučnog filozofa, čoveka pomućene svesti, ili odlučnog ubicu. Ali licemerstvo nije samo Hamletova osobina. Ubica Klaudije navodno žali za svojim bratom, ne možemo sa sigurnošću da znamo njegove motive za brak sa Gertrudom (možda je ona bila samo put do prestola), a svakako ni Hamletu ne pokazuje svoje prave namere prema njemu.

Tipični primer licemerja, pravi Tartif u Hamletu, je Polonije. Licemer najprizemnije vrste, kome je sin - dete, a ćerka - sredstvo, poltron sakriven iza zavese, možda nije najopasniji, ali je najiritantniji kada je greh licemerja u pitanju. Uopšte, Šekspirovi junaci preteruju u manifestacijama svojih opsednutosti. Odbačena Ofelija (odbačena od svih muškaraca do kojih joj je stalo - otac, brat, Hamlet) odlučuje se na najteži korak, po hrišćanskoj dogmi apsolutno neoprostiv, na samoubistvo.

Neprisutni Laert, koji ništa nije učinio za svoju sestru ili oca dok su bili živi, postaje žrtva svog nepromišljenog gneva koji jedino opravdanje ima (ako ga ima) u odbrani viteške časti. Hamlet preteruje u omalovažavanju drugih ljudi, ali više od svih junaka preteruje u lenjosti. Osobina koja se Hamletu najviše zamera, i koja je na prvi pogled najuočljivija, jeste upravo njegovo oklevanje da preduzme bilo kakvu akciju.

Ako ovu tragediju posmatramo očima hrišćanske dogmatike, nećemo moći da pronađemo junaka u njoj koji ne nosi teret bar jednog od smrtnih grehova. Kao da se krećemo kroz šumu lakomih preljubnika, licemernih kukavica, nemilosrdnih ubica i onih koji nisu imali hrabrosti da žive. Naizgled su svi različiti i različiti su motivi koji ih pokreću, ali to nije tako. Ma šta radio, govorio ili mislio, svaki od njih misli da je najbolji i da zaslužuje najbolje. Za nekog je to presto, za drugog bespogovorna ljubav lišena sumnji, a za nekoga priznanja i počasti. Suština je da je jedan od glavnih pokretača svih ovih likova samoljublje.

Greh koji rađa sve ostale – taština. Manifestuje se na različite načine, nosi maske različitih poriva, rađa strašne i, reklo bi se, sasvim drugačije posledice, ali je ona krajnja jednaka za sve - smrt. Nemoguće je da bude drugačije, jer je ona najopasnija, majka svih grehova i sasvim ljudska, neodvojiva od čoveka.

__________________________________

William Shakespeare rođen je u Stratfordu na Avonu, gdje je imao obitelj, otišao je u London, postao glumac i pisac, vratio se u Stratford, napisao oporuku i umro. Iako je ostavio gotovo milijun riječi u tekstu, imamo samo 14 riječi napisanih njegovom rukom - njegovo ime, potpisano šest puta, i riječi "od mene", na oporuci.

Nijedna biješka, pismo ili stranica nisu preživjeli. Nemamo nikakav opis njegova lika koji bi bio zabilježen tijekom njegova života. Nismo sigurni ni kako bismo pisali njegovo ime, no to izgleda nije znao ni on jer mu ime nikad nije dvaput napisano na isti način u potpisima koji su preživjeli. Piše William Shaksp, William Shakespe, Wm Shakespe, William Shakspere, Willm Shakspere i William Shakspeare. Zanimljivo, jedini način pisanja koji nije koristio onaj je koji danas koristi cijeli svijet - William Shakespeare.

Svaka Shakespeareova biografija sadrži pet posto činjenica i 95 posto nagađanja. Svaka osim one koju je napisao Bill Bryson, američki novinar i pisac humorističnih knjiga i putopisa koji je hrvatskoj publici najpoznatiji po Kratkoj povijesti gotovo svega. Lani je vječno znatiželjni Bryson napisao kratku biografiju Shakespearea, knjižicu na 200 stranica u kojoj se bavi isključivo činjenicama iz života najslavnijeg dramatičara na svijetu. A njih nema baš mnogo, što je i razlog zašto je knjiga, koju je upravo na hrvatskom jeziku objavila zagrebačka Planetopija, tako kratka.

Za Shakespearea, kaže Bryson, ne znamo je li ikada izbivao iz Engleske. Ne znamo s kime se družio ili kako se zabavljao. Njegova seksualnost je nerazrješiv misterij. Nemamo podataka o tome gdje je boravio osam ključnih godina, kad je ostavio ženu i troje male djece u Stratfordu i postao, gotovo nemogućom brzinom, uspješan dramatičar u Londonu. Do vremena kad je prvi put u tiskanom obliku spomenut kao dramopisac, 1592. više od polovice njegova života već je bilo prošlo. U svemu ostalom on je, kako primjećuje Bryson, svojevrsni literarni ekvivalent elektrona - zauvijek je tu, i nije tu.

William Shakespeare, to na sreću znamo, rodio se 1564. a umro 1616. Pravo je čudo da je preživio prvu godinu života, jer su tada u Stratfordu na Avonu novorođena djeca masovno umirala od kuge. Ne znamo točan datum rođenja, ali s obzirom na to da je u župnim knjigama zabilježeno da je kršten 26. travnja, pretpostavlja se da je rođen 23. travnja. No kako se Shakespeare rodio po starom julijanskom kalendaru, ispravno bi bilo njegov rođendan slaviti 3. svibnja.

Prvi susret sa Shakespeareovim imenom zabilježen je 1552. Njegov otac John kažnjen je globom od jednog šilinga (dvije dnevne zarade) jer je držao gnojivo na ulici Henley u Stratfordu. Otac John rodio se oko 1530. a u Stratford je došao kao mladić i postao rukavičar, cijenjeni stručnjak za obradu bijele ili meke kože. Bio je do te mjere poštovan da je 1556. izaban za općinskog kušača piva. Dvije godine kasnije postao je pozornik, a bio je i općinski zastupnik, rizničar i gradski vijećnik, da bi 1568. bio postavljen na najviši izborni položaj u grad, zvanje visokog ovrhovoditelja, neke vrste gradonačelnika.

Kad je Williamu bilo 20 godina, povukao se iz javnih poslova, možda zato što se bavio zelenaštvom. Shakespeareova majka Mary Arden bila je iz farmerske obitelji, a Johnu je rodila osmero djece - četiri kćeri, od kojih je samo jedna doživjela odraslu dob, i četiri sina, koji su svi stigli do punoljetnosti, ali se oženio samo Will. Iako mnogi stručnjaci već desetljećima osporavaju njegovo obrazovanje, pa i identitet, smatrajući da dečko sa sela nije mogao napisati tako dobre drame, postoje indicije koje govore da je mladi Will ipak solidno obrazovan u mjesnoj srednjoj školi, Kraljevoj Novoj školi. Tamo se učilo mnogo latinskog: jedan od glavnih tekstova učio je učenike da na 150 različitih načina na latinskom kažu "hvala vam na pismu".

Kroz takve vježbe Shakespeare je mogao naučiti sva retorička sredstva. Formalno obrazovanje završio je u 15. godini, no što je radio do 1582., nitko nema pojma, ali tada je službenik u Worcesteru zabilježio da je Will zatražio dozvolu za brak s Anne Hathaway i platio je 40 funta, što bi danas bilo oko 200 tisuća kuna. Shakespeareu se iz nekog razloga prilično žurilo vjenčati s osam godina starijom Anne.

O njegovoj supruzi ne znamo gotovo ništa, osim da je bila iz dobrostojeće obitelji, jedna od sedmero djece, da je umrla u dobi od 67 godina i da joj je suprug oporukom ostavio svoj "drugorazredni krevet". Ona i William imali su troje djece: Susan koja se rodila 1583. te blizance Judith i Hamneta koji su rođeni 1585.

A kako je Will od od siromašnog 21 - godišnjeg mladića s troje djece postao londonski dramatičar, e to je prava tajna. Suočeni s bogatstvom teksta, a siromaštvom konteksta, znanstvenici su se, kaže Bryson, opsesivno fokusirali na ono što mogu znati. Izbrojili su svaku riječ koju je on napisao, zabilježili svaku točku i zarez. Tako Shakespeareovi radovi sadrže 138.198 zareza, 26.794 dvotočke i 15.785 upitnika. Njegovi likovi o ljubavi govore 2269 puta, a o mržnji samo 193 puta. Sveukupno nam je ostavio 8,884.647 riječi.

Dokumentacija o Shakespeareu, nastavlja Bryson, vjerojatno nam se čini oskudnom samo zato što nas on toliko zanima, jer o njemu znamo više nego o ijednom drugom dramatičaru toga doba. I što je najvažnije, imamo gotovo sve njegove drame, 36 od njih 38, koje su preživjele zahvaljujući Henryju Condellu i Johnu Hemingesu koji su sastavili više-manje potpuno izdanje njegovih djela nakon njegove smrti - Prvi folio. Vjeruje se da ih je tiskano oko 1000, a da ih je do danas preživjelo 228. Primjerak koji je 1623. koštao jednu funtu, danas je jedan od najskupljih rukopisa na svijetu. Ovih dana je u aukcijskoj kući Christie's jedan upravo prodan za 4,4 milijuna kuna.

Pretpostavlja se da je Will stigao u London kasnih 80 - ih godina 16. stoljeća. Prvi nedvojbeni spomen njegova imena kao dramatičara pronađen je u bilješci jednog pamfleta. U bilješci ga; Robert Green nemilosrdno ogovara i naziva uobraženim skorojevićem koji misli da je "jedini scenotresac (Shake - scene) u zemlji". Gotovo svi se slažu da je karijera Shakespearea kao dramatičara počela oko 1590. no puno je manje slaganja oko toga kojim je dramama počela.

Rasprava bi bilo mnogo više da 1598. nije objavljena knjiga Francisa Meresa u kojoj on navodi da je Shakespeare među Englezima za komediju i tragediju ono što su među Latinima Plaut i Seneka. Navodi drame Plemići iz Verone, Zablude, Uzaludni ljubavni trud, Osvojeni ljubavni trud, San Ivanjske noći, Mletačkog trgovca, Richarda II., Richarda III., Henryja IV., Kralja Ivana, Tita Andronika te Romea i Juliju.

Shakespeare se nije ustezao od bezočnih krađa, iako treba biti pošten pa reći da su to činili i drugi dramatičari njegova doba. Njegovu "Hamletu" je tako prethodio jedan raniji Hamlet, čiji je autor nepoznat. Ukrao je i Romea i Juliju od Arthura Brookea koji je poemu napisao 1562. a ovaj ju je pak ukrao od Talijana koji se zvao Matteo Bandello. "Kakvo vam drago" posuđena je od Thomasa Lodgea. "Julija Cezara" i "Antonija i Kleopatru" uz neznatne je promjene preuzeo iz prijevoda Plutarha Sir Thomasa Northa. Jedino što nije posudio, preradio ili ukrao su, čini se, "San Ivanjske noći", "Uzaludni ljubavni trud" i "Oluja".

Suvremenici su ga slavili zbog brzine kojom je pisao i čistoće teksta, no nije točno da nije griješio. Redovito je bio kriv za anatopizme, pogrešno razumijevanje geografije, pa tako u "Ukroćenoj goropadnici" proizvođača jedara smješta u Bergamo, grad okovan kopnom, dok mu u "Oluji" i u "Dva plemića iz Verone" Prospero i Valentin isplovljavaju iz Milana, odnosno iz Verone, iako su oba grada bila udaljena od mora dva dana putovanja. Stari Egipćani kod njega igraju bilijar, a u Cezarovu Rimu kuca sat 1400 godina prije nego što se tamo začuo prvi mehanički otkucaj.

U kolovozu 1596. Willu umire sin Hamnet. Ono što šekspirologe podosta zbunjuje jest što je u tri ili četiri godine nakon strašnog gubitka napisao svoja najveselija djela. Kako god bilo, razdoblje od 1596. do 1603. bile su njegove godine slave i bogatstva. Devet mjeseci nakon smrti sina kupio je raskošnu kuću u Stratfordu, osigurao grb svojoj obitelji i dobio pravo da se on i otac nazivaju gospodom. Koliko je zaradio, teško je reći; različite procjene govore da je njegova zarada u najboljim godinama mogla iznositi od 200 do 700 funta (svota od tadašnjih 30 funta ekvivalent je današnjih 15.000 funta, odnosno 150 tisuća kuna).

Godine 1609. u prodaji se pojavilo izdanje Shakespeareovih soneta po cijeni od pet penija. Neki kritičari smatraju da su oni sam vrh njegova rada, no ono zbog čega su posebno zanimljivi jest što osoba koju hvale nije žena, nego muškarac. Od ukupno 154 soneta, oni od broja jedan do broja 126 obraćaju se "lijepom mladcu", a soneti od broja 127 do 154 obraćaju se "crnoj dami", koja mu je bila nevjerna s obožavanim momkom iz prvog dijela. Tu je i mračni lik poznat kao pjesnik - suparnik. Treba li uopće reći, nitko do današnjih dana nije otkrio tko su oni. 

Godina 1616. za Williama se pokazala kobnom na više načina. Najprije se u travnju njegova kći Judith udala za lokalnog vinara Thomasa Quineyja. Imala je 31 godinu i očito je ulovila posljednju priliku. Ne osobito dobru jer je Quiney nakon mjesec dana platio globu zbog nezakonitog bluda s izvjesnom Margaret Wheeler. Još gore, gospođica Wheeler je umrla rađajući njegovo dijete. Nakon nje, umro je 17. travnja i Willov šogor, a šest dana kasnije umro je i sam William Shakespeare od nepoznatog uzroka. Oporukom na tri lista pergamenta Will je ostavio 350 funta u gotovini, četiri kuće i priličnu količinu zemlje.

Najslavnija rečenica u ovom dokumentu pojavljuje se na trećoj stranici, gdje je između redaka originalnog teksta ubačen novi: "Dajem svojoj supruzi svoj drugorazredni krevet s namještajem (s posteljinom, op. a.)". Šekspirolozi su se dugo svađali što bi mogla značiti ova rečenica i kakav su odnos imali supružnici jer se Anne ne spominje nigdje drugdje u oporuci. Kreveti i posteljina bili su vrijedni predmeti u to doba i često su se ostavljali u oporukama.

No što znači drugorazredni krevet? Da je nije volio, da mu je išla na živce pa nije mogla dobiti prvorazredni? Katkad se tvrdi da je drugorazredni krevet bio bračni, dok je onaj prvi bio rezerviran za važne goste. No podaci to ne potvrđuju i čini se da je drugorazredni krevet ipak bio ponižavajuće nasljedstvo.

Shakespeareova supruga umrla je u kolovozu 1623. njegova kći Susana umrla je 1649. a Judith 1662. Imala je troje djece, uključujući i sina po imenu Shakespeare, ali svi su pomrli prije nje i bez potomstva. Shakespeareova unuka Elizabeth živjela je do 1670. Udavala se dvaput, ali ni ona nije imala djece, pa je s njom izumrla loza Shakespeareovih.

Djela: Shakespeareove drame (njih 37) dijele se na kraljevske drame ili historije, komedije, tragedije i romantične igre. Negova najpoznatija djela su: Hamlet, Romeo i Julija, Otelo, Kralj Lear, Macbet (tragedije); Bogojavljenska Noć, Oluja, San Ivanjske noći, Mletački trgovac, Ukroćena goropadnica, Kako vam drago (komedije).
Shakespeare je pisao i pjesme, od kojih su najznačajniji njegovi Ljubavni Soneti.

William Shakespeare - Bogojavljenska Noć

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet - analiza dela

William Shakespeare - Julije Cezar

William Shakespeare - Kako vam drago

William Shakespeare - Kralj Lear

William Shakespeare - Macbet

William Shakespeare - Oluja

William Shakespeare - Otelo

William Shakespeare - Romeo i Julija

William Shakespeare - San Ivanjske noći

William Shakespeare - Ukroćena goropadnica