Vasko Popa - Ciklus igre

Ciklus Igre, četvrti ciklus u knjizi Nepočin polje objevljen je prvi put 1955. godine u časopisu Delo. Otada, pa sve do konačne redakcije knjige ciklus se nije mijenjao. Igre čine trinaest pjesama i to: Pre igre, Klina, Žmure, Zavodnika, Svadbe, Ružokradice, Između igara, Jurke, Semena, Trule kobile, Lovca, Pepela i Posle igre. Naslovi triju pjesama na izvjestan način su povezani. To su sedme pjesme, odnosno prva, sedma i trinaesta: Pre igre, Između igara, Posle igre. Pjesma Između igara nameće i druge podjele. Prvi dio ciklusa: Klina, Žmure, Zavodnika, Svadbe i Ružokradice su igre života ili za život, igre stvaranja, drugi dio ciklusa (pjesme: Jurke, Semena, Trule kobile, Lovca i Pepela) su igre smrti, igre razaranja. Pošto se broj sedam vezuje za genezu (svijet je stvoren za sedam dana) prvi dio igaramožemo nazvati igrama postanja odnosno obrnuto, drugi dio apokaliptičkim igrama (jer analogno stvaranju svijet se može i razoriti za sedam dana).

Popine Igre su izuzetno surove i tragične. Igrači su anonimni. To su jedan, drugi - ostali ili neko, nekoga, neki. Igra se do kraja dok se ne uđe u ništavilo, u apsolutno ništa. Igre su neprestane i naizmjenične. Naravno, ne igra se bez uloga, a ulog su: dijelovi sopstvenog tijela, cijelo tijelo, svoj život, sudbina. Igrači su krajnje disciplinovani poštujući do kraja pravila igre. To su uglavnom igre skrivanja, traganja i otkrivanja. U stvari, čitav ciklus je svojevrsni opis raznih igara tako da sve to djeluje kao prikaz, kao priručnik. Postupak u igrama je uglavnom ovakav: podjela uloga, prvi dio igre, drugi dio igre, nova podjela uloga (do istrebljenja). Često je podjela uloga i prvi dio igre spojen. Igre su prikaz raznih vrsta agresije nad ljudima ili nad sobom. Iako su odvojene od stvarnosti od života i svakodnevice zbog svoje nestvarnosti, one su istovremeno i jakim vezama povezane sa stvarnošću i svakodnevni odnos ljudi. U njima je prikazan kosmički, predmetni i ljudski svijet. U uvodnoj prološkoj pjesmi ciklusa još uvijek nismo u vrtlogu igara. Igrači se pripremaju, ispituju svoje mogućnosti, dubine, visine i svoje čvrstine, stavljaju se u strašna iskušenja. Učestvuje onaj koji ih preživi. To je egzistencijalna igra samoprovjeravanja, igra postojanja i bivanja sa svojim bićem i u svom biću, igra unutar svoga biološkog i egzistencijalnog prostora. Izdržati ova iskušenja visine, dubine i čvrstine znači kvalifikovati se za igre na relacijama sa drugim bićima. U ovoj igri neki ipak ostaju.

U igri Klina jedni vrše pritisak, dok su drugi pod priiskom, a treći manipulišu i jednima i drugima. Ovo je igra nasilja, surovosti i žrtava. Milosti nema jer se uloge mijenjaju i igra teče. Nema tolerantnosti, takođe sto sve podsjeća na krvave političke obračune.

I u pjesmi Žmure prostor je uništavajući. Ulazak u njega znači gubitak sebe. Da bi se igrala ova igra zahtjeva ogroman prostor. To je igra traženja izraza (jezik), uma (čelo), pamćenja (zaborav). Traganje se završava gubitkom svoje ličnosti u ogromnom prostoru (zemlja, nebo, trava). Ali traganje je pogrešno. Ne treba tragati za drugim već za sobom. Drugog je moguće tražiti samo kroz sebe. Što upućuje na misao: upoznaj sebe da bi poznavao druge. Ako je igra Žmure egzistencijalni arhetip traganja za svojom ličnošću, igra zavodnika je erotska igra u kojoj učesnici gube glavu. U njoj se voli, ljubi i grli predmetni svijet. To je parodija ljubavi, ali i onih koji se čude ljubavi, ljubavnika i voajera, aktivnih i pasivnih.

U igri Žmure traga se za drugim, u igri Zavodnika već prisustvujemo ljubavnoj igri tih drugih koji se završava igrom Svadbe. Svadbe su pojedinačna igra otkrivanja sopstvenog sazvežđa, igra iskušenja, igra dolaženja do sopstvene ličnosti koja se mora spoznati u nemogućim uslovima do koje se mora doći u najtežim prilikama. Svadbe su odsudne igre, igre na život i smrt:

Ko do zore ne zastane

ko ne trepne ne tresne

taj zaradi svoju kožu

(Ova se igra retko igra).

Motiv krađe zlatne jabuke (u grčkoj mitologiji zlatnog runa) naći ćemo u pjesmi Ružokradice jednoj od najljepših ali i najsurovijih igara. U ovoj igri traganja za unutrašnjom ljepotom igrači su podijeljeni u tri grupacije. Pošto se vrijednosti kriju u najdubljoj intimi, u samom srcu života i svijeta, do tog srca treba doći. Tako se traganje za ukradenom ružom-ljepotom poklapa u svakom pokušaju sa pokoljem ružokradica.

Biće - objekti, parcijalizirani, pretvoreni u jedno opredjeljenje, jednu mogućnost - prikazani su u pjesmi Između igara u kojoj se igraju pojedinačne samostalne igre, gdje su igrači sami sa sobom ili sami pred sobom ili sami u sebi. Ova međuigra liči na političke međuigre ljudi izvršilaca, ljudi oruđa, oni koji su pretvoreni u oko i uho, koji mijenjaju svoja lica ali zadržavaju jedan zategnuti pogled, koji se igraju svojom glavom. Ova bića su izgubljena jer su parcijalizovana. Dominantnost jednog usmjerenja, jednog čula, iskrivljuje čovjeka. Zato ove igre vode u beznađe, u gubitak svoje ličnosti, u gubitak svoje glave u potpunoj ravnodušnosti.

I u pjesmi Jurke ponavlja se model igre skrivanja i traganja što traje do uništenja i istrebljenja. Igra stvaranja unutrašnje praznine simbolički je predstavljena u pjesmi Semena. Praznina se stvara opsesivnom idejom. Opsesija iscrpljuje iz čovjeka ljudskost, animalizuje ga. Umjesto sjemena punoće u glavi niče sjeme ništavila, sjeme mraka i praznine. Kroz praznu lobanju duva vjetar - I koti šarene vjetriće.

U pjesmi Trule kobile učesnici su jedan drugome "kamen na srcu". Igre tereta, strave, zle savjesti, užasa govore o odnosima među ljudima. Radi se, dakle, o egzistencijalnom teretu, o pritisku koji na jednog čovjeka vrše drugi ljudi. Efekat igre postiže se i ovdje ponavljanjem stihova i riječi: - Nijedan da se pod kamenom makne, I jedan i drugi se polome i "da bar" što se ponavlja četiri puta. Da su igre i svojevrsna tipologija odnosa među ljudima vidi se iz pjesme Lovca. Igra uništenja i samouništenja završava ciklus izvanrednom, upečatljivom, kosmičkom igrom Pepela. Finale igara čini pjesma Posle igre. U njoj ima i smijeha, i jeze, i strave i beznađa, dakle, svega onoga što ima i u samom ciklusu. U njoj je prikazano nepostojanje tijela, dijelova tijela (trbuha, čela, srca, krila), sem ruku, potpuno apsolutno uništenje, ali i tračak (ironičke: - šta da ti pričam) nade.

U prividnoj bezazlenosti i naivnosti dječje igre, sa folklornim porijeklom u inspiraciji, sintaksi i rječniku, ciklus Igre krajnje surovo i otvoreno uvodi čitaoca u vrtlog najdubljih egzistencijalnih problema i iskušenja.

Esej

Život je velika igra čiji je početak nečiji kraj, a opet taj kraj nečiji početak. Vasko Popa nas svojim igrama uvodi u razmišljanja o smislu života koji se gubi u svakodnevici. Svoj ciklus Igre je podijelio u nekoliko hronološki poredanih pjesama; ulazak u život - prije igre, u toku života - između igara i kraj čovjeka i njegovog bivstvovanja - poslije igre. U svojim pjesmama Popa govori o odnosu čovjeka prema čovjeku i čovjeka prema životu. Sam ulazak čovjeka u život opisan je u pjesmi Pre igre gdje je taj ulazak oprezan «prvo žmureći na jedno pa na drugo oko», jer je nepoznat. Upozorava čovjeka na moguće nedaće u životu.

Iako je biće u početku puno snage, skače visoko, misli da može mnogo više od trenutnog, a to su u stvari čovjekove želje i snovi, ali kad spozna šta ga čeka, neki se ne daju pokolebati i dalje skaču dok drugi posustaju "jer se razbiju u paramparčad".

Tako da samo snažniji nastavljaju tu Popinu "igru".

Pjesma Klina govori o odnosu među ljudima tj. pravi hijerarhiju i u takvom životnom miljeu jedni su superiorni, dok drugi ne. To je životna borba kliješta, eksera i majstora. Ali niko se ne predaje i borba traje, ali se pozicije mijenjaju tačno po Držićevoj definiciji "Ko bi doli sad je gori, a ko doli gor' ustaje". U toku života tj. u toku te životne borbe ljudi se skrivaju jedni od drugih, skrivaju svoja prava lica, igraju se žmurke, a ustvari, traže neko drugo biće u sebi samom. Traži ono za čim teži svako ljudsko biće, a to je sreća, mogućnost sporazumijevanja sa samim sobom i sa drugima i spoznaja svijeta.

Uprkos tom traženju i tome da čovjek spozna i razumije samog sebe i druge oko sebe, ljudi su otuđeni i uglavnom se ne nađu u tom traženju već naprotiv izgube samog sebe. Život je nepredvidiv, jer ljudi griješe. Umjesto da gledaju naprijed dešava im se da su im "oči na leđima" i htjeli ili ne krenu natraške.

I kad spozna sve što ga je interesovalo spozna da je život grub i želi se vratiti samom sebi, ali ne vidi put jer "nema očiju" pošto je uvijek gledao u pogrešnom pravcu. To su ljudski padovi. Životna igra uspona i padova vječno traje "jer se niko ne odmara".

U životnom jurenju ljudi prave velike nepravde, sebičnost i pohlepu.

Kraj ciklusa Igre poistovjećuje se sa krajem života, odnosno neminovnosti umiranja, ulaska u ništavilo o "kojem nema šta da se priča". Čovjek nestaje a moja impresija poimanja nastanka, trajanja i nestajanje može se izraziti rečenicom u kojoj se i Oskar Davičo zapitao: Da li je smrt stražar života ili je život na strazi da cuva od smrti.

________________________________

Vasko Popa (1922-1991) je učinio oštar zaokret u savremenoj srpskoj poeziji ranih pedesetih godina. To se dogodilo 1953. godine kada se pojavila Popina zbirka pjesama Kora, pjesnička knjiga neobične sintakse, sadržine i forme. U literarnoj atmosfeni socrealističkog pjevanja i pripovijedanja koji su bili dirigovani dnevnim potrebama aktuelne politike i ideologije, pojava Kore djelovala je kao radosno pjesničko otkrovenje, ali još više kao šok. Radovala je one koji su stremili modernom pjesničkom izrazu i njegovom oslobođenju od dogmi i recepata; porazila je one čiji horizont očekivanja ova knjiga nije zadovoljila: za njih je ova poezija bila nerazumljiva i besmislena jer njihov lijeni duh nije bio spreman da zađe dublje od prvog nivoa razumijevanja i tamo pronađe prava značenja i smislove. Tipovi poezije su se neumitno kretali ka modernom izrazu i jednom zaorana brazda nije se mogla zatrpati i poništiti. Poezija Vaska Pope, najavljena knjigom Kora stalno je išla uzlaznom linijom dalje razvijajući pjesnički program iz Kore. Tako je Popa postao preteča ne samo moderne srpske poezije, nego i vodeća ličnost savremene srpske poezije, koja je obilježila epohu i odredila pravac daljeg razvoja poezije.

Popa ima pozitivan odnos prema tradiciji koja je mogla da bude podsticajna i plodotvorna, na prvom mjestu je poezija Momčila Nastasijevića, drugi izvor podsticaja bilo je nadrealističko iskustvo: odbacio je bahatost izraza i forme ali je prihvatio iracionalno i humor. Treći inspirativni izvor bio je folklor,fantastično i grosteksnog sagledavanja svijeta, predmetnosti i ljudske egzistencije.

Tjeskoban i monoton život savremenog čovjeka je predočen u poeziji Vaska Pope. Svijet nije ništa nego Nepočin polje - arena sveopštih suprotnosti i sukoba. Odatle obilje apokaliptičkih, kosmoloških i metafizičkih vizija, koje će ovu poeziju učiniti filozofskom i metafizičkom.

Inovativnost poezije Vaska Pope najviše je ostvarena na jezičkom planu. Jezik je jednostavan, kolokvijalan, pun prozaizama i idiomatskih izraza. Izraz je eliptičan, jezgrovit, aforističan i gnomičan. Davno je rečeno da riječima treba da bude tijesno, a mislima prostrano. Kod Pope nema obilja riječi ali ima bogatstva i svježine riječi. Međutim, te riječi su stegnute sintaksičkim redukcijama, a iz tog proističe bogata misaonost i asocijativnost. To je bio novi kvalitet koji je ušao u našu poeziju.

Vasko Popa je vrlo plodan pjesnik - objavio je osam knjiga pjesama: Kora (1953), Nepočin - polje (1956), Sporedno nebo (1968), Uspravna zemlja (1972), Kuća na sred druma (1975), Živo meso (1975), Vučja so (1975), Rez (1981). Objavio je tri antologije: Od zlata jabuka -antologija narodnih umotvorina, Urnebesnik - antologija poetskog humora, Ponoćno sunce - antologija pjesničkih snoviđenja.

Vasko Popa - Belutak 

Vasko Popa - Daleko u nama 

Vasko Popa - Kalenić

Vasko Popa - Konj

Vasko Popa - Kora

Vasko Popa - Kosovo polje

Vasko Popa - Kost kostiju

Vasko Popa - Manasija

Vasko Popa - Očiju tvojih da nije

Vasko Popa - Patka

Vasko Popa - Velegradska pesma

Vasko Popa - Venconosac na Kosovu polju