Vasko Popa - Patka

Uvodna pesma ciklusa Spisak je Patka. Izdvojena iz prirodnog ambijenta, u prašini, ona asocira na Bodlerovog glasovitog "Albatrosa". Umesto vode, glatke kao ogledalo, u kojoj se "smeju ribe"  javljaju se izmenjeni i nametnuti uslovi života. Patka je stvorena da pliva, "ogledalo da ore", umesto toga ona se tromo i nevešto vuče po prašini. Tako opisana patka je u isti mah tragična i smešna. Obesmišljen je prostor oko nje kao i njeno trajanje u njemu jer "Trska koja misli i onako će je stići" ("trska koja misli" je Paskalova aluzija na čoveka). Patkino geganje po prašini je njen hod po mukama ka neizbežnoj smrti.

Patka je metafora za čovjeka. Prva strofa, slika patke na kopnu (gega se prašinom). To je stanište koje nije prirodno za nju i zbog toga se gega. Ovaj glagol gegati naglašava tromost njenog hoda i pokazuje da se baš ne snalazi u novoj neprirodnoj sredini. U bokovima nosi nemir voda, nastavlja se ponašati kao da je u vodi, jer je tako nučila (navika).

Druga strofa, "Trska koja misli" ovo je preuzeo od Paskala jer je on pridodavao krhkost i podložnost lomu. U ovoj strofi se patka i dalje nastavlja gegati a akcenat je stavljen na nespretno geganje. Trska koja misli je čovjek, ona će je stići i vratiti u vodu, a pri tom i kazniti. A na kopnu nikada neće biti kao ono što je u vodi.

Treća strofa, jednostavno povezivanje da za gusku nije hodanje nego je za nju plivanje. Ogledala da ore znači da ona vidi sebe u vodi kad pliva a ore ih jer ih blago zatalasava te stvara utisak pokreta ličeći na oranicu. O ovoj pjesmi se može zaista dosta reći pogotovo o metaforama patka, čovjek, bog. Ova pjesma je jako ekonomična izrazom što je Popa primio od Nastasijevića i njegove poezije. Ovaj izlazak patke na kopno može se povezati i sa izgnanstvom čovjeka iz raja, može se zaključiti da je patka u vodi bila u raju, a da se sad na kopnu ne snalazi baš najbolje, isto tako kao i čovjek. U ovoj pjesmi se mogu pronaći i drugi motivi kao što su osjećaj odbačenosti, usamljensoti, neadaptacije...

Patka je izdvojena iz prirodnog ambijenta: voda je zamenjena prašinom. Njene želje su sputane pogrešnim mestom, njeno telo sanja nemirne vode, a ne ubogo geganje po prašini u kojoj je zarobljena njena sloboda. Njena tragedija je u "trsci koja misli", tj u čoveku... "koja će je ionako stići" – simbolizuje njen kraj i bezizlaz iz te zarobljeničke situacije.

________________

Vasko Popa - Patka

Gega se prašinom
U kojoj se ne smeju ribe
U bokovima svojim nosi
Nemir voda

Nespretna
Gega se polako
Trska koja misli
Ionako će je stići

Nikada
Nikada neće umeti
Da hoda
Kao što je umela
Ogledala da ore.

___________________________________

Vasko Popa (1922-1991) je učinio oštar zaokret u savremenoj srpskoj poeziji ranih pedesetih godina. To se dogodilo 1953. godine kada se pojavila Popina zbirka pjesama Kora, pjesnička knjiga neobične sintakse, sadržine i forme. U literarnoj atmosfeni socrealističkog pjevanja i pripovijedanja koji su bili dirigovani dnevnim potrebama aktuelne politike i ideologije, pojava Kore djelovala je kao radosno pjesničko otkrovenje, ali još više kao šok. Radovala je one koji su stremili modernom pjesničkom izrazu i njegovom oslobođenju od dogmi i recepata; porazila je one čiji horizont očekivanja ova knjiga nije zadovoljila: za njih je ova poezija bila nerazumljiva i besmislena jer njihov lijeni duh nije bio spreman da zađe dublje od prvog nivoa razumijevanja i tamo pronađe prava značenja i smislove. Tipovi poezije su se neumitno kretali ka modernom izrazu i jednom zaorana brazda nije se mogla zatrpati i poništiti. Poezija Vaska Pope, najavljena knjigom Kora stalno je išla uzlaznom linijom dalje razvijajući pjesnički program iz Kore. Tako je Popa postao preteča ne samo moderne srpske poezije, nego i vodeća ličnost savremene srpske poezije, koja je obilježila epohu i odredila pravac daljeg razvoja poezije.

Popa ima pozitivan odnos prema tradiciji koja je mogla da bude podsticajna i plodotvorna, na prvom mjestu je poezija Momčila Nastasijevića, drugi izvor podsticaja bilo je nadrealističko iskustvo: odbacio je bahatost izraza i forme ali je prihvatio iracionalno i humor. Treći inspirativni izvor bio je folklor,fantastično i grosteksnog sagledavanja svijeta, predmetnosti i ljudske egzistencije.

Tjeskoban i monoton život savremenog čovjeka je predočen u poeziji Vaska Pope. Svijet nije ništa nego Nepočin polje - arena sveopštih suprotnosti i sukoba. Odatle obilje apokaliptičkih, kosmoloških i metafizičkih vizija, koje će ovu poeziju učiniti filozofskom i metafizičkom.

Inovativnost poezije Vaska Pope najviše je ostvarena na jezičkom planu. Jezik je jednostavan, kolokvijalan, pun prozaizama i idiomatskih izraza. Izraz je eliptičan, jezgrovit, aforističan i gnomičan. Davno je rečeno da riječima treba da bude tijesno, a mislima prostrano. Kod Pope nema obilja riječi ali ima bogatstva i svježine riječi. Međutim, te riječi su stegnute sintaksičkim redukcijama, a iz tog proističe bogata misaonost i asocijativnost. To je bio novi kvalitet koji je ušao u našu poeziju.

Vasko Popa je vrlo plodan pjesnik - objavio je osam knjiga pjesama: Kora (1953), Nepočin - polje (1956), Sporedno nebo (1968), Uspravna zemlja (1972), Kuća na sred druma (1975), Živo meso (1975), Vučja so (1975), Rez (1981). Objavio je tri antologije: Od zlata jabuka -antologija narodnih umotvorina, Urnebesnik - antologija poetskog humora, Ponoćno sunce - antologija pjesničkih snoviđenja.

Vasko Popa - Belutak  

Vasko Popa - Ciklus igre

Vasko Popa - Daleko u nama

Vasko Popa - Kalenić

Vasko Popa - Konj

Vasko Popa - Kora

Vasko Popa - Kosovo polje

Vasko Popa - Kost kostiju
Vasko Popa - Manasija

Vasko Popa - Očiju tvojih da nije

Vasko Popa - Velegradska pesma

Vasko Popa - Venconosac na Kosovu polju