Antun Branko Šimić - Opomena lektira

Antun Branko Šimić - Opomena

Antun Branko Šimić - Opomena

 

Pjesma Opomena u tematskom smislu pripada vrsti lirske refleksivne ili misaone poezije. Snažna, u unutarnjoj dramatici napregnuta emocija (Čovječe, pazi... Pusti da... Da ni za čim ne žališ...), u dobro poznatoj maniri ekspresionističke izražajnosti teku ovi jasni i zgusnuti, smislom nabijeni stihovi.

 

Smjenjuju se osjećaji sudbonosnog (da ne ideš malen ispod zvijezda) egzistencijalno važnog, presudnog, duboko značajnog (Da ni za čim ne žališ), do doživljaja afirmativnog ili metafizički uzvišenog (mjesto u prah prijeđi sav u zvijezde). Jednostavnim, gotovo ogoljelim iskazima mogućih životnih izbora: materijalnih ili duhovnih (pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!) pjesma nas dovodi u svojevrsno teološko stanje duhovno proživljenog, prepoznatog i jasno osmišljenog životnog smisla. Ekspresivno nabijenim emocijama, pomalo ekstatičnim tonom ulazimo u tu teologiju vječnog i duhovnog, iskazanom u egzaltiranoj simbolici zvijezda.

 

Pjesmu obilježavaju stilski postupci koji su vezani uz jedinstvenu ekspresionističku filozofiju umjetnosti. Izraz je stoga oskudan, bez stilskih ukrasa, direktan i jednostavan, s prisutnim logičkim kolebanjima. Nepostojanje interpunkcija (osim uskličnika) uočljiv je stilski detalj i sugestija k slobodnom, nesputanom, pomalo neodređenom osobnom doživljaju. Takvom doživljaju pridonose i opkoračenja koja se javljaju u svakoj strofi i slijed su tog osjećaja nesputanosti iz stiha u stih. Od tradicionalnih izražajnih stilskih sredstava nameće se metaforički simbol koji predstavljaju zvijezde kao završni čin svake strofe. Upućuju na neminovnost sveprisutne nadstvarnosti koja nas čeka uvijek i sigurno na kraju životnoga puta. No, i njihov se misaoni i osjećajni pozadinski ton mijenja od strofe do strofe.

 

Dok u prvoj strofi zvijezde simboliziraju duhovnost, beskraj i vječnost nasuprot mogućem neduhovnom, egoističnom i protraćenom životu (perifraza: da ne ideš malen ispod zvijezda...), u drugoj strofi zvijezde su ta duhovnost koja treba obuzeti cijelo naše biće, dati mu prave, osmišljene, nematerijalne vrijednosti. U trećoj strofi dolazi do logičkog kolebanja značenja i zvijezde se više pojavljuju u smislu ovozemaljske stvarnosti koju smrću napuštamo (kad se zadnjim pogledima budeš rastajao od zvijezda... perifraza). U zadnjoj strofi zvijezde imaju najsnažniju nadrealnu simboliku i sinteza su životnog smisla i božanske vječnosti na koju nas pjesma upućuje.

 

Pridodajmo tome i jedan epitet (da cijelog tebe prođe blaga svjetlost zvijezda!). Blagi dodir vjetra, nasuprot uraganu, blagi zvuci, nasuprot buci, blaga svjetlost, nasuprot onoj žarkoj svojom misterijom i tajnovitošću u svim religijama izvorište su duha i duhovnosti, što ovome epitetu određuje njegov osjećaj i smisao. Spomenimo i riječ - prah - u zadnjoj strofi koja se pojavljuje u metaforičnom i simboličnom značenju, a antiteza je (kontrast) zvijezdama na kraju stiha te upućuje na biblijsku rečenicu: - Čovječe prah si bio i u prah ćeš se pretvoriti. Sugestija je jasna. Budemo li samo tjelesni, ovozemaljski i neduhovni, a svijet gledali očima materijalizma, na kraju životnoga puta - posmrtno, od nas će ostati tek nešto praha i ništa više. Iako, u skladu s ekspresionizmom, namjerno osiromašena raznim ukrasima i stilskim figurama, u pjesmi su mnoge riječi pa i interpunkcijski znakovi (!) dobili stilska obilježja. Već na samome početku javlja se vokativ (Čovječe...) koji dobiva univerzalno značenje za svakoga čovjeka, a svojom naglašenom emocionalnošću je snažan poklik i sudbonosno pjesnikovo obraćanje čovječanstvu. Grafički znak uskličnika (!) na kraju svake strofe nije običan interpunkcijski znak, već je pjesnički usklik, a time i snažan krik i upozorenje čovjeku za život koji vodi. Time je ovaj grafem dobio jasno stilsko obilježje. Naglašeno značenje i specifičan ton cijeloj pjesmi dali su glagoli, a posebice glagolski oblici imperativ i prezent. Imperativ (...pazi... pusti... prijeđi...) sam po sebi nosi veliki emocionalni naboj, pa i u pjesmi donosi snažne sugestije, poticaje, upozorenja. Visoki stupanj osobnog odnosa, a time i intenzivnijeg i sudbonosnijeg upozorenja nose glagolski oblici koji svi odreda u sebi kriju zamjenicu TI: pazi (ti), ne ideš (ti), pusti (ti), ne žališ (ti), prijeđi (ti).


- Kompozicijski slijed u pjesmi donosi svojevrsni simetrični paralelizam. Prva se i treća strofa pojavljuju kao snažne poruke i ukazuju na to što je životni besmisao (da ne ideš malen... da ni za čim ne žališ). Taj kompozicijski segment prati i stilski izričaj. Javljaju se negacijski glagolski oblici (ne ideš, ne žališ) koji su jasno stilski obilježeni. Drukčiji, pozitivan smisao nose druga i četvrta strofa. Upućuju na to što je imperativ života i njegova posljednja instanca. (da cijelog tebe prođe blaga svjetlost zvijezda!... prijeđi sav u zvijezde!).

 

Glagolski su oblici ovdje u afirmativnom obliku (prođe, prijeđi) i imaju svoju jasnu stilsku određenost. Pjesma je tako leksikom, gramatičkim oblicima, ali i stilom (riječima i njihovim stilskim označenostima) simetrično oblikovana. Kroz sve se strofe u ravnoteži i simetrično pojavljuje odnos čovjek - zvijezde, odnos prolaznosti i vječnosti, ili kakav biti, a kakav ne biti kao čovjek u odnosu na transcedentalno, neprolazno.

 

Ritam pjesme je sastavni dio njezine strukture. Ovdje uglavnom odražava onaj egzaltirani, napregnuti ton pjesme koji nas na dramatičan način vodi u duboku spoznaju univerzalnog smisla. Ovaj je ritam sve prije nego spokojan i smiren kako se može pročitati u nekim analizama na Internetu. Bez interpunkcija, s uskličnicima na kraju strofa koji uvijek upućuju na uzbuđenost i jaku emociju, sa stalnim opkoračenjima, čestim imperativima koji se javljaju u određenim vremenski rasponima i koji nose veliku unutarnju napetost (pazi... pusti... prijeđi), vokativom koji stvara zastoj i vremenski odmak od ostalog teksta, podržavajući tako iščekivanje i napetost (Čovječe) , glagolskim oblicima kod kojih se ritmički unakrsno izmjenjuju negacije i afirmativni oblici (ne ideš... prođe... ne žališ... prijeđi), zvijezdama koje se u određenim intervalima pojavljuju na kraju svake strofe kao zadnji čin konačnoga smisla, koje su svojevrsna nadopuna za rimu, te lajtmotiv cijele pjesme - glavne su odrednice njezinog ritmičkog ustroja. Jednosložne i dvosložne riječi (preko 90%) razvrstane su u naglasne cjeline (stope) različite dinamike i intenziteta.

 

U drugoj i četvrtoj strofi dominantne su dvosložne strukture koje svojom kratkoćom i jednoličnim tempom ubrzavaju ritam senzibilizirajući strukturu cijele pjesme. U prvoj i trećoj strofi nalazimo opet raznovrsne naglasne forme. To su jednosložne, dvosložne trosložne i četverosložne naglasne cjeline. (Na primjer: / Da ni za čim / ne ža-liš / ka-da se/ bu-deš / zad-njim / po-gle-di-ma / ra-sta-ja-o / od zvi-je-zda). Emocija time dobiva različite intenzitete i nijanse. Stvoren je tako ritmički obrazac koji je implicitan samo strukturi ove pjesme. Uzimajući u obzir sve ovo, u konačnici možemo reći da je ovaj ritam izrazito ekspresivan, prenapet u svojoj unutarnjoj dinamici, zgusnut u nekoliko dahova, bez formalnih ograničenja, nijansiran raznovrsnim versifikacijskim oblicima, implicitan književnom pravcu ekspresionizmu koji odražava.

 

Poruka ove pjesme izvire iz čovjekove fascinacije nekim fenomenima koje je primjećivao oko sebe od drevnih vremena. Često je stajao nijem i zadivljen pred ljepotom cvijeta, pred zalaskom sunca ili nebeskim svodom osutim bezbrojnim zvijezdama. Stajao je zapravo pred dubokom tajnom vječnosti i postojanja. Tek je rubom svijesti naslućivao da se u tim trenutcima odvaja od materije i nestalnosti, da ulazi u sfere duha i duhovnog, Boga i božanskog. Postajao je svjestan nekih novih vrijednosti, trajnih, esencijalnih i zadivljujućih. kojima se trebao okretati i u kojima je trebao nalaziti smisao svoje nesigurne egzistencije. Te vrijednosti ispunjavaju ovu pjesmu koja je građena na vidnom polaritetu između pragmatičnog i idealnog, materijalnog i duhovnog, ovozemaljskog i nebeskog, s jakim fokusom na ono duhovno, božansko i vječno. Na dodirnim točkama toga polariteta nalazi se čovjek kao materijalno i duhovno biće, biće egzistencijalne odgovornosti, slobodnog izbora i slobodnih opredjeljenja. Ta opredjeljenja mogu biti egoistična, opredjeljenja hedonizma i slave, sebičnih materijalnih interesa i velikih ovozemaljskih želja - odnosno opredjeljenja besmisleno protraćena života ili s druge strane, ona prava, uzvišena opredjeljenja za neprolazne duhovne vrijednosti i vječnost. Pjesma je zato u skladu sa Šimićevim ekspresionističkim izričajima puna snažnih emocija u vidu upozorenja (Čovječe, pazi), sugestija (Pusti da cijelog tebe prođe), poticaja (prijeđi sav u zvijezde!).

 

Pjesnik kao da želi ucijepiti u svaku poru naše svijesti spoznaju da ne ostanemo banalni, prizemni, maleni, svakodnevni, samo materijalni (da ne ideš malen ispod zvijezda!), da život obogatimo duhovnim vrijednostima kao što je ljubav, dobrota, istina (Pusti da cijelog tebe prođe blaga svjetlost zvijezda!), da "ni za čim ne žalimo" kad budemo stajali pred tim veličanstvenim, uzvišenim i neizrecivim, pred zvijezdama kao simbolima vječne božanske prisutnosti. To božansko, a ne prah treba biti naša prava ljudska konstanta, naše pregnuće, svrha i zvjezdani svod prema kojemu se trebamo uzdignuti, kojemu se trebamo okrenuti, neminovnost koja nas čeka na kraju životnoga puta, postojanje i smisao u koji trebamo sasvim i zauvijek prijeći (Mjesto u prah prijeđi sav u zvijezde).

 

- Lirska misaona pjesma
- Tema: prolaznost i čovjekov odnos prema njoj
- Motivi: čovjek, zvijezde, svjetlost, pogledi, konac, prah
- Epiteti: malen, blaga, zadnji
- Nevezan stih, a što se tiče dužine stihova imamo raspon od peteraca do deseteraca (izuzev stiha: "Pusti..." - dva sloga)

- Strofe: tri tercine, distih
- Figure: metafora (da ne ideš malen..."), simbol (zvijezde - simbol vječnosti), suprotnost (prah - zvijezde)
- Versifikacija: opkoračenje je prisutno u svim strofama (u službi ritma)
- Ritam: polagan, s povremenim naglašavanjima (proporcionalno s važnošću)

 

Važne karakteristike pisanja:

 

- koristi se vokativ pri obraćanju čitatelju / čovjeku
- imperativ (upotreba uskličnika) u službi upozorenja
- odsutnost mračnog završetka pjesme, javlja se vjera u vječni život
- pjesma je grafički oblikovana (u službi postizanja ritma)
- dvije vrste ritma: mehanički i ekspresivni

 

- smisao pjesme: Važno je uočiti da je glavni motiv u pjesmi vječnost (zvijezde) i stalni čovjekov trud da ju dosegne. Opomena svim ljudima, a ujedno i autoopomena podsjeća nas da smo prah bili i prah ćemo postati. Kao jedini mogući spas pjesnik ističe prosvjećenje u obliku spoznaje i čuđenja koje je njen osnovni pokretač. Također nas upozorava da smo prolazni i prema tome nema koristi od ovozemaljskoga. Nadalje, napominje se moguće žaljenje za potraćenim vremenom pri rastanku od zvijezda, a posljednja strofa nudi nam poruku da postanemo njihov dio te pobijedimo svoju ograničenost njihovom neograničenošću.

 

Pjesnik nas svojom Opomenom simbolično govoreći upozorava da se nalazimo u vlaku (život) koji juri prema kraju tračnica (smrt). Trebamo se dobro usredotočiti kako ne bi izišli na pogrešnoj postaji (potraćen životni put) ili pak preskočili željenu postaju (nedostatak čuđenja) koja je na taj način zauvijek izgubljena. Također, valja uočiti da Šimić koristi uskličnike na kraju svakog stiha - strofe, a upravo to ističe njegovu snažnu želju da upozori nas, a i samoga sebe. Boji se da ćemo pasti u zaborav, maleni ispod zvijezda, slijepi za njihovu svjetlost.

________________

 

Antun Branko Šimić - Opomena

 

Vrsta - misaona (refleksivna) lirska pjesma
Tema - čovjekov život, odabir između ovozemaljskog (materijalnog, prolaznog) i uzvišenog (duhovnog, vječnog) te smrt
Motivi - čovjek (pojedinac), zvijezde (predstavljaju uzvišeno, neprocjenjivo, idealno), blaga svjetlost, zadnji pogledi (osvrtanje na život prije smrti), konac, prah


Pjesničke figure


- Epiteti - malen čovjek, blaga svjetlost

- metafora - čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda

- epifora - na kraju svake strofe ponavlja se riječ zvijezde

- simbol - zvijezde - predstavljaju uzvišene ideale, prave vrijednosti kojima bi ljudi trebali težiti

- antiteza - na svom koncu mjesto u prah prijeđi sav u zvijezde (prah - zvijezde)

 

Ritam
- nema rime

- duljina stiha - od dva do deset slogova

- duljina strofe - četiri tercine

 

Slobodni stih

- opkoračenje u cijeloj pjesmi

- nema interpunkcije osim uskličnika

- ritam je polagan - tome pridonosi i ponavljanje riječi zvijezde

- pjesma je grafički oblikovana, oblik je u funkciji ritma (osna simetrija, tzv. središnja os)

 

Uloga glagolskih oblika i razgodaka - U pjesmi dominira imperativ kojim pjesnik upozorava čovjeka na prolaznost života i upućuje ga na prave vrijednosti kojima treba težiti. Jedini upotrijebljeni razgodak je uskličnik, a nalazi se na kraju svake strofe i dodatno naglašava upozorenje čitatelju. Izostavljen je zarez iza vokativa, što pridonosi slobodi pjesničkog izraza.

 

Pjesnik se u pjesmi obraća svakom pojednicu kojega upozorava da u životu treba težiti onome što je egzistencijalno značajno, uzvišeno, božansko i vječno, a ne tratiti vrijeme na ono što je prizemno, svakodnevno, materijalno i propadljivo. Ako poslušamo njegov savjet, na kraju svog života nećemo žaliti za nečime što bismo inače propustili. Čovjeku predlaže da takvim životom dosegne same zvijezde, odnosno prijeđe u vječni život, umjesto da se samo pretvori u prah koji simbolizira prolaznost čovjekova života i svega što je ovozemaljsko. Podlegnemo li materijalnome, tada smo maleni ispod zvijezda i od nas će nakon smrti ostati tek materijalno - prah.

 

Pjesnik pojednica doživljava kao osobu ispred koje se nalazi odabir životnog puta - hoće li se prikloniti materijalnome ili duhovnome. Duhovne vrijednosti jedine mogu dovesti do oslobođenja od okova zemaljskog života.

 

Pjesma Opomena pretposljednja je u Šimićevoj zbirci Preobraženja, a naslov pjesme ujedno upućuje na njezinu svrhu - potaknuti čitatelja na razmišljanje o prolaznosti prije nego što je prekasno, tj. neposredno prije završetka zbirke.

 

Prosperov Novak smatra da je duhovnost, simbolički prikazana u obliku zvijezda, jedini pravi životni put koji je skriven u nutrini duše svakog čovjeka. Svaki ju pojedinac mora za sebe spoznati i tek tada može biti ispunjen, odnosno pronaći "suštinu svemira", pravu bit svog života.

______________

 

Antun Branko Šimić - Opomena

 

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

 

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

 

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
budeš rastajao od zvijezda!

 

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde.

_______________________________

 

Antun Branko Šimić je rođen 1898. u Drinovcima kod Gruda, BiH, gdje je završio pučku školu. Od 1910. polazio je u Širokom Brijegu franjevačku gimnaziju, ali 1913. godine nakratko boravi u Mostaru, a zatim odlazi u Vinkovce, gdje je završio četvrti i peti razred gimnazije.

 

Zatim odlazi u Zagreb, gdje nastavlja školovanje. Dvije godine kasnije, kada pokreće časopis Vijavica, Šimić zbog propisa koji učenicima nisu dopuštali objavljivanje novina, prekida školovanje. Od tada se posvećuje književnosti, objavljuje članke i pjesme u brojnim časopisima (Grič, Kritika, Plamen, Hrvatska prosvjeta i dr.), te 1919. godine pokreće časopis Juriš. Godine 1924. kada pokreće i časopis Književnik, obolio je, te je u nadi izlječenja otputovao u Dubrovnik. Nakon što mu se zdravstveno stanje pogoršalo, vratio se u Zagreb, gdje je ubrzo preminuo, u 27. godini života.

 

Šimić je bio pjesnik izrazite težnje da zgusnutim, škrtim stihom intenzivira doživljaj svijeta. Takav je bio i kao esejist i kritik: volio je strogi red, čuvao se razlivenosti i praznine. Rođen u Hercegovini (Drinovci), započeo je pjesmama koje oponašaju A. G. Matoša, ali je naglo izveo dramatski zaokret, napustio sedmi razred zagrebačke gimnazije, pokrenuo časopis, primio ekavski izgovor (u čemu će ga ubrzo kratkotrajno slijediti i mnogi drugi hrvatski pisci) i nastupio kao novi pjesnik i kritičar, nadahnut bečkim ekspresionističkim časopisom "Der Sturm", pa je slijedio i njegov program s uporištem u posvemašnjem negiranju tradicije i osporavanju bilo kakve sveze između književnosti i stvarnosti u kojoj ona nastaje. Prvim svojim časopisom ("Vijavica", 1917.), a zatim i drugim ("Juriš", 1919.), sažeto je označavao svoj književni smjer sadržan u (ekspresionističkom) uvjerenju, da je umjetnost najintenzivniji doživljaj svijeta i da zato ne smije, pa i ne može biti angažirana u službi bilo koje tendencije. Ako to u ono doba i nisu više bile nove misli jer su ih već zagovarali i hrvatski modernisti, one su sada bile izgovarane načinom koji do tada u nas nije bio poznat.

 

Mladi hrvatski ekspresionist Ulderiko Donadini uzvikivao je "dolje estetike i dolje ukus", a Šimić, kao da nastavlja na te uzvike, zahtijeva da pisci odbace svu dekorativnost i otmjenost, da skinu, kako on kaže, i odijelo sa sebe, i "kragne, manšete, kravate, šalove i sve ono drugo, da bacimo iz sebe sve trope, figure, metonimije, aliteracije, asonance, klimakse, sve ono što je ukus, što je retorika i 'lepota', to će reći sve ono što je suvišno – i da govorimo istinu". Iako je polemički intoniranom, matoševski britkom i neumoljivom kritikom znatno utjecao na književna zbivanja i uopće na razmišljanja o književnosti, najdublji trag ostavio je kao pjesnik. Prvi je u nas, poslije kratkotrajnog početništva, načelno odbacio vezani stih i rimu pa progovorio sažetim, često i grafički simetričnim slobodnim stihom te stvorio uzor poezije kreirane "iznutra", kao najintenzivnijeg doživljaja svijeta. Pjesnik tijela, grada i siromaha, nije svoje teme vidio u socijalnom nego isključivo u individualno-psihološkom značenju. Pjesnik ljubavi i smrti, osjećao je trajnu tjeskobu i duhovni nemir, ali i svijest da je pred ključnim pitanjima života i svemira nemoćan kao čovjek, a kao pjesnik može ga samo spoznavati. Reskošću svoga stiha prodirao je kao oštricom noža u dubine ljudskoga bića, u njegovu egzistencijalnu samoću. Zato njegove pjesme, naoko tako hladne i često svedene na gole konstatacije u izravnom iskazu, blistaju dalekim astralnim sjajem.

 

U tako kratko vrijeme, koje ne ispunjava ni puno desetljeće, prešavši put od matoševsko - wiesnerovskog impresionizma do oslobođenog a formalno stiješnjenog ekspresionizma, postao je virtuoz koji s malo riječi otvara bezdane prostore misli i životnog smisla. Znao je graditi pjesmu, zgušnjavati stih, birati pravu riječ: često jednostavnoj i običnoj pjesmi, znao je udahnuti punu izražajnost. Bolujući od rane mladosti, nosio je u sebi smrt i bio svjestan da ona u njemu raste te da će ga jednoga skorog dana posve ispuniti – i prerasti. Možda je i zato naglo sazrijevao, što dokazuje i treći njegov časopis "Književnik" (1923 - 1925). Objavio je tek jednu knjigu pjesama, „Preobraženja" (1920), ali ona je postala legendarna: kamen temeljac modernog hrvatskog pjesništva. Antun Branko Šimić autor je koji se nerijetko smatra najboljim pjesnikom hrvatske avangarde, ako ne i hrvatskog pjesništva uopće.


U književnosti se javlja 1913. godine Zimskom pjesmom (časopis Luč), kojom nasljeduje Matoševo stvaralaštvo. U vrijeme kada pokreće Vijavicu, Šimić se okreće dijelom ekspresionističkom shvaćanju umjetnosti te svoju poetiku izlaže u svojim programatskim tekstovima, objavljenim u Vijavici i Jurišu (Namjesto svih programa, Usamljenost duha i dr.), ulazeći tako u prijepore s književnim suvremenicima i prethodnicima. Za života je objavio jedino zbirku Preobraženja (1920) u kojoj je dijelom sabrao pjesme koje su već bile objavljene u periodici. Ovom zbirkom Šimić se predstavio čitateljstvu kao izraziti avangardist, koji svoje stihove gradi na podlozi očuđenja svijeta, a neovisno o pravilima tradicijom utvrđenog jezičnog i formalnog ustroja stihotvorstva. Književnopovijesna znanost Šimićev stih smatra međuprostorom vezanog i slobodnog stiha (Slamnig). Riječ je o osobitoj uporabi slobodnoga stiha, koji je određen deseteračkom podlogom. Šimićevo prevrednovanje jezičnog ustroja očituje se u vizualnoj organizaciji stihova, te u oslanjanju na osnovne izraze pjesnikova doživljavanja svijeta, a time i u gubitku interpunkcije. Šimićev interes za vizualni aspekt pjesništva ne ograničava se samo slikarskom gradnjom forme, već je on prisutan i u bojanju sadržaja pjesama, koje ovisno o svojoj raznovrsnosti pokazuje pjesnikov odnos prema prolaznosti i vječnosti. Tako je u Preobraženjima (1920) raznovrsnim koloritom ilustrirana vjera u vječnost, koja u kasnijoj lirici (Siromasi, 1922 i dr.), intoniranoj bezbojnim, odnosno crnim i bijelim tonovima, nestaje.

 

Antun Branko Šimić - Budući 

Antun Branko Šimić - Ljubav

Antun Branko Šimić - Mjesečar 

Antun Branko Šimić - Preobraženja

Antun Branko Šimić - Pjesnici

Antun Branko Šimić - Ručak siromaha

Antun Branko Šimić - Vampir

Antun Branko Šimić - Vraćanje suncu

Antun Branko Šimić - Zanesena pjesma

loading...
6 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Antun Branko Šimić - Opomena

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u