Antun Branko Šimić - Ručak siromaha lektira

Antun Branko Šimić - Ručak siromaha

Antun Branko Šimić - Ručak siromaha

 

Vrsta pjesme - misaono - refleksivna pjesma

Tema - siromaštvo

Motivi - ručak, život, stola, tišina, težina, gađenje, lica; ubica, krv, tijelo

 

Antun Branko Šimić nastavlja s radom u drugom smjeru te doživljava idejni i stilski pomak, što kritika definira kao "zaokret prema realnosti". To se uglavnom odnosi na pjesme u kojima su glavni motivi siromasi. Takva zbirka je Siromasi, objavljena 1920. godine, u kojoj se pjesnik približio poetici takozvane "nove stvarnosti". To znači da je u svojoj poetici odbacio idealistički romantizam, ali i subjektivni ekspresionizam, pa je poput mnogih umjetnika tog pravca ogolio svoj izraz, izbacio bilo kakvo "kićenje" stiha i posve se posvetio realnom prikazu objektivne stvarnosti, koja je bila sve samo ne lijepa i romantična. Šimić je vukao inspiraciju za prikaz siromaštva i iz vlastitog života, jer je u siromaštvu živio kada se odlučio posvetiti samo pisanju. Ipak, takav način života donio mu je plodno stvaralačko razdoblje, značajno ne samo za njegov vlastiti opus, već i za cijelu hrvatsku književnost.

 

U ciklusu pjesama Siromasi pojavljuje rima zbog neposrednije komunikacije s čitateljima koji nisu toliko obrazovani. U njegovim socijalnim pjesmama ne može se naći poziv za revoluciju ili otpor, te su pjesme mirne i staložene pa pritom i uvjerljivije.

 

Ručak siromaha  je pjesma po vrsti misaono - refleksivna, ali i socijalna pjesma. U pjesmi dva siromaha propitkuju stanje u kojem se nalaze te promišljaju o životu, siromaštvu i smrti koje se boje da će ih snaći. Oni se srame oskudnog ručka te svakim zalogajem hrane osjećaju krivnju jer se čini kao da uzimaju kruh jedno drugome iz usta. Tema pjesme je svakako siromaštvo i problemi siromašnih ljudi.

 

Versifikacija

- Oblik: nema poseban oblik, stihovi "tišina i težina" i "(kao da je jedno drugo jelo)" su uvučeni

- Stih: od peteraca ("za takav ručak") do trinaesteraca ("i svako misli da je drugomu ubica")

- Strofa: dva distiha, dva katrena

- Rima: lica – ubica, tijelo – jelo; ostalo su slobodni stihovi; više o rimi u odgovoru na prvo pitanje

 

Pjesničke su slike jasne, a nalazimo auditivne i vizualne pjesničke slike u ovoj pjesmi.

 

Vizualne slike su

 

jedno pred drugim stide se da sjednu,

gađenje pred samim sobom

unakazi obadvoma lica,

i da je krv što teče kroz njegovo tijelo

krv drugog.

 

Auditivna slike pronalazimo u stihu sa sadržajem tišina i težina.

 

Stihovi pjesme su u rasponu od peterca do trinaesterca, a pjesma se sastoji od dva distiha i dva katrena. Rima je prisutna, ali je isprekidana, a nalazimo je u pojmovima: lica - ubojica, tijelo - jelo, a ostalo su slobodni stihovi, neki pomalo uvučeni. Izostaje i većina interpunkcijskih znakova osim jedne točke i jednog zareza.


Pjesničke figure prisutne u pjesmu su:

 

- asonanca "jedno pred drugim stide se da sjednu" (ponavljanje samoglasnika "e");

- aliteracija "kao da je jedno drugo jelo" (ponavljanje suglasnika "j");

- anafora "i svako misli da je drugomu ubojica / i da je krv što teče kroz njegovo tijelo";

- simboli "jelo", "tijelo", "krv" odnose se na ono fizičko, na snagu i materijalno postojanje, simboli su životne snage;

 

- gradacija je vidljiva od prve do zadnje strofe – "seljaci sjedaju za stol i nemaju što jesti", "gade se sami sebi", "na posljetku misle da su jedan drugome ubojica";

 

- metafore "i dokle jedu boje se / da ne bi jedno drugom život pojeli", "unakazi obadvoma lica" 

- usporedba "kao da je jedno drugo jelo".

- ironija "Ručak siromaha"

 

Epitete u ovoj ih pjesmi teško nalazimo. Pjesnik upotrebljava zamjenice i brojeve umjesto pridjeva. Već u prvoj strofi pjesme javlja se napetost koja postepeno raste. U prvoj se strofi nalaze siromasi koji stidljivo sjedaju za siromašni stol. Oni se boje kako ne bi jedan drugome pojeli hranu. U trećoj strofi obuzima ih tišina i težina, gade se sami sebi, osjećaju se izuzetno loše. Kulminacija je vidljiva u posljednjoj strofi kada njihove misle glasno postanu jasne: svatko od njih misli da je drugome ubojica, kao da jedu jedno drugo. Ovaj teret tjelesnosti i nužda hranjenja dovodi do stvaranja nelagode među ljudima koji za hranu ni nemaju. Svjesni su kako moraju jesti da bi preživjeli, a svaki zalogaj smatraju udarcem na onog drugog pa time njihov obrok postaje sramotan.

 

Valja istaknuti rimu u riječima tišina i težina koja je i grafički pomalo uvučena. Rimovanje ovih riječi upućuje na aporiju govorenja; ono što je izrazito teško jedva se dade izgovoriti. Ova pjesma na neki način osuđuje siromaštvo pa prikazuje njezinu odvratnost i težinu.

 

Od prve strofe u pjesmi se javlja napetost, koja stalno sve više raste. Siromasi se stide sjesti jedno ispreddrugog, ne mogu podnijeti poglede. Misle da će drugi premjeravati koliko je pojeo, pa se onda naljutiti, razbjesniti. Ili još gore: da će u sebi kipjeti, misliti koliko je proždrljiv/a, da neumjereno proždire i to malo što jedva imaju.

 

U drugoj strofi jedu. Više nije toliko bitno kakav je, bitna je druga osoba, jer svaki zalogaj znači toliko manje drugom. Egocentričnost prelazi u brigu za drugog.

 

Do treće strofe ručak je već završen, a nove misli nahrupljuju. Kako je mogao biti tako odvratan, jednu žlicu manje i njoj bi sigurno bilo bolje! Takva se briga pretvara u fizički trag.


Četvrta strofa predstavlja kulminaciju. U grotesknoj slici na mjesto jela, snage, energije potrebne za život lirski subjekt stavlja krv i tijelo, kršćanske simbole. Svatko smatra da onaj drugi nije dovoljno jeo, da mu se doslovno napio krvi i najeo mesa. Odvratnost tog prizora osuda je siromaštva.

________________

 

Antun Branko Šimić - Ručak siromaha

 

Jedno pred drugim stide se da sjednu
za takav ručak

 

i dokle jedu boje se
da ne bi jedno drugom život pojeli.

 

Kad ustanu od stola,

tišina i težina

Gađenje pred samim sobom
unakazi obadvoma lica

 

i svako misli da je drugomu ubica
i da je krv što teče kroz njegovo tijelo
krv drugog

(kao da je jedno drugo jelo)

__________________________________

 

Antun Branko Šimić je rođen 1898. u Drinovcima kod Gruda, BiH, gdje je završio pučku školu. Od 1910. polazio je u Širokom Brijegu franjevačku gimnaziju, ali 1913. godine nakratko boravi u Mostaru, a zatim odlazi u Vinkovce, gdje je završio četvrti i peti razred gimnazije.

 

Zatim odlazi u Zagreb, gdje nastavlja školovanje. Dvije godine kasnije, kada pokreće časopis Vijavica, Šimić zbog propisa koji učenicima nisu dopuštali objavljivanje novina, prekida školovanje. Od tada se posvećuje književnosti, objavljuje članke i pjesme u brojnim časopisima (Grič, Kritika, Plamen, Hrvatska prosvjeta i dr.), te 1919. godine pokreće časopis Juriš. Godine 1924., kada pokreće i časopis Književnik, obolio je, te je u nadi izlječenja otputovao u Dubrovnik. Nakon što mu se zdravstveno stanje pogoršalo, vratio se u Zagreb, gdje je ubrzo preminuo, u 27. godini života.

 

Šimić je bio pjesnik izrazite težnje da zgusnutim, škrtim stihom intenzivira doživljaj svijeta. Takav je bio i kao esejist i kritik: volio je strogi red, čuvao se razlivenosti i praznine. Rođen u Hercegovini (Drinovci), započeo je pjesmama koje oponašaju A. G. Matoša, ali je naglo izveo dramatski zaokret, napustio sedmi razred zagrebačke gimnazije, pokrenuo časopis, primio ekavski izgovor (u čemu će ga ubrzo kratkotrajno slijediti i mnogi drugi hrvatski pisci) i nastupio kao novi pjesnik i kritičar, nadahnut bečkim ekspresionističkim časopisom "Der Sturm", pa je slijedio i njegov program s uporištem u posvemašnjem negiranju tradicije i osporavanju bilo kakve sveze između književnosti i stvarnosti u kojoj ona nastaje. Prvim svojim časopisom ("Vijavica", 1917.), a zatim i drugim ("Juriš", 1919.), sažeto je označavao svoj književni smjer sadržan u (ekspresionističkom) uvjerenju, da je umjetnost najintenzivniji doživljaj svijeta i da zato ne smije, pa i ne može biti angažirana u službi bilo koje tendencije. Ako to u ono doba i nisu više bile nove misli jer su ih već zagovarali i hrvatski modernisti, one su sada bile izgovarane načinom koji do tada u nas nije bio poznat.

 

Mladi hrvatski ekspresionist Ulderiko Donadini uzvikivao je "dolje estetike i dolje ukus", a Šimić, kao da nastavlja na te uzvike, zahtijeva da pisci odbace svu dekorativnost i otmjenost, da skinu, kako on kaže, i odijelo sa sebe, i "kragne, manšete, kravate, šalove i sve ono drugo, da bacimo iz sebe sve trope, figure, metonimije, aliteracije, asonance, klimakse, sve ono što je ukus, što je retorika i 'lepota', to će reći sve ono što je suvišno – i da govorimo istinu". Iako je polemički intoniranom, matoševski britkom i neumoljivom kritikom znatno utjecao na književna zbivanja i uopće na razmišljanja o književnosti, najdublji trag ostavio je kao pjesnik. Prvi je u nas, poslije kratkotrajnog početništva, načelno odbacio vezani stih i rimu pa progovorio sažetim, često i grafički simetričnim slobodnim stihom te stvorio uzor poezije kreirane "iznutra", kao najintenzivnijeg doživljaja svijeta. Pjesnik tijela, grada i siromaha, nije svoje teme vidio u socijalnom nego isključivo u individualno-psihološkom značenju. Pjesnik ljubavi i smrti, osjećao je trajnu tjeskobu i duhovni nemir, ali i svijest da je pred ključnim pitanjima života i svemira nemoćan kao čovjek, a kao pjesnik može ga samo spoznavati. Reskošću svoga stiha prodirao je kao oštricom noža u dubine ljudskoga bića, u njegovu egzistencijalnu samoću. Zato njegove pjesme, naoko tako hladne i često svedene na gole konstatacije u izravnom iskazu, blistaju dalekim astralnim sjajem.

 

U tako kratko vrijeme, koje ne ispunjava ni puno desetljeće, prešavši put od matoševsko - wiesnerovskog impresionizma do oslobođenog a formalno stiješnjenog ekspresionizma, postao je virtuoz koji s malo riječi otvara bezdane prostore misli i životnog smisla. Znao je graditi pjesmu, zgušnjavati stih, birati pravu riječ: često jednostavnoj i običnoj pjesmi, znao je udahnuti punu izražajnost. Bolujući od rane mladosti, nosio je u sebi smrt i bio svjestan da ona u njemu raste te da će ga jednoga skorog dana posve ispuniti – i prerasti. Možda je i zato naglo sazrijevao, što dokazuje i treći njegov časopis "Književnik" (1923 - 1925). Objavio je tek jednu knjigu pjesama, „Preobraženja" (1920), ali ona je postala legendarna: kamen temeljac modernog hrvatskog pjesništva. Antun Branko Šimić autor je koji se nerijetko smatra najboljim pjesnikom hrvatske avangarde, ako ne i hrvatskog pjesništva uopće.


U književnosti se javlja 1913. godine Zimskom pjesmom (časopis Luč), kojom nasljeduje Matoševo stvaralaštvo. U vrijeme kada pokreće Vijavicu, Šimić se okreće dijelom ekspresionističkom shvaćanju umjetnosti te svoju poetiku izlaže u svojim programatskim tekstovima, objavljenim u Vijavici i Jurišu (Namjesto svih programa, Usamljenost duha i dr.), ulazeći tako u prijepore s književnim suvremenicima i prethodnicima. Za života je objavio jedino zbirku Preobraženja (1920) u kojoj je dijelom sabrao pjesme koje su već bile objavljene u periodici. Ovom zbirkom Šimić se predstavio čitateljstvu kao izraziti avangardist, koji svoje stihove gradi na podlozi očuđenja svijeta, a neovisno o pravilima tradicijom utvrđenog jezičnog i formalnog ustroja stihotvorstva. Književnopovijesna znanost Šimićev stih smatra međuprostorom vezanog i slobodnog stiha (Slamnig). Riječ je o osobitoj uporabi slobodnoga stiha, koji je određen deseteračkom podlogom. Šimićevo prevrednovanje jezičnog ustroja očituje se u vizualnoj organizaciji stihova, te u oslanjanju na osnovne izraze pjesnikova doživljavanja svijeta, a time i u gubitku interpunkcije. Šimićev interes za vizualni aspekt pjesništva ne ograničava se samo slikarskom gradnjom forme, već je on prisutan i u bojanju sadržaja pjesama, koje ovisno o svojoj raznovrsnosti pokazuje pjesnikov odnos prema prolaznosti i vječnosti. Tako je u Preobraženjima (1920) raznovrsnim koloritom ilustrirana vjera u vječnost, koja u kasnijoj lirici (Siromasi, 1922 i dr.), intoniranoj bezbojnim, odnosno crnim i bijelim tonovima, nestaje.

 

Antun Branko Šimić - Budući 

Antun Branko Šimić - Ljubav 

Antun Branko Šimić - Mjesečar

Antun Branko Šimić - Opomena 

Antun Branko Šimić - Preobraženja

Antun Branko Šimić - Pjesnici

Antun Branko Šimić - Vampir

Antun Branko Šimić - Vraćanje suncu

Antun Branko Šimić - Zanesena pjesma

loading...
5 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Antun Branko Šimić - Ručak siromaha

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u