Antun Branko Šimić - Mjesečar

Mjesečar je pjesma koja se nalazi u zbirci pjesama Teški zrak - sabrana knjiga pjesama i ostalih djela Antuna Branka Šimića, koje se sastoji od zbirke "Preobraženja" (1920.), Pjesama objavljenih u periodici (1913 - 1924), ciklusa "Posthuma" (1925 - 1960) i dijela u kojem se nalaze "Koncepti, fragmenti, skice iz rukopisne književne ostavštine".

Pjesma se sastoji od pet strofa te tri izdvojena stiha, a cjelokupnim rasporedom stihova organiziranih oko njezine središnje vertikale stvoren je grafički oblik elipse. Stih je slobodan, što znači da se u njemu ne javlja obvezatna rima, a broj slogova u stihu je, kao i broj stihova u strofi, u potpunosti neodređen, odnosno nepravilan. Štoviše, stihovi se ponekad izdvajaju izvan strofa. Izdvojeni stihovi, kao uostalom i grafički oblik strofa, u službi su isticanja sadržajne razine pjesme, ali i ikoničkog dočaravanja kretanja (vertikalnog i horizontalnog) testanja ravnoteže. Izdvajanje stiha Ja ustajem... i moje lice bijelo... smiješi se u pjesmi označava preokret, lirski subjekt nakon pasivnog promatranja napokon djeluje, a osim toga, nakon ovoga se stiha očituje ambivalentnost nezemaljskog aktera, koji je s izdvojenim stihom prešao iz svoje tamne na svijetlu stranu. Drugi izdvojeni stih, ujedno i posljednji stih pjesme, rezimira prethodno izrečen sadržaj, a ponavlja i sam naslov pjesme, tvoreći tako zatvorenu strukturu, uokvirujući čitavu pjesmu.

Naslov najavljuje okvirnu temu i ugođaj pjesme. Riječ mjesečar označava ili osobu koja hoda u snu ili, u prenesenom značenju, osobu čije su ideje izvan realnosti, koja se zanosi velikim nemogućim vizijama. U Šimićevoj su pjesmi na neki način zastupljena oba značenja, iako zapravo i prvo značenje (osobe koja mjesečari) u pjesmi treba shvatiti kao preneseno značenje osobe koja teži nezemaljskome, uzvišenome, nedostižnome.

Prvu strofu čini niz versifikacijski distordiranih elemenata koji tvore jednu rečenicu, ukazujući odmah na prostornu strukturu pjesme, na njezinu cjelovitost, globalnost. Samim je naslovom Mjesečar  najavljen glavni postupak oblikovanja prostora u pjesmi - ponavljanje.

Asonanca omotivirano povezuje boga i noć, tj. potvrđuje istinitost iskaza da je on (mjesec) bog noći. Noć je sadržana u bogu i prije nego što je izrečena.

U prvoj strofi još se jednom, nakon naslova, najavljuje mjesečarenje, stvarno ili metaforičko, tek će se pokazati. Ne samo što potvrđuje najavljenu temu, nego i višestruko opetuje temeljnu supstancu, najavljenog aktera pjesme, mjesečara, odnosno mjesec. U prvom se tako stihu već javlja mjesec, odnosno njegova perifraza - bog noći, da bi se već u drugom stihu ponovio u svom osnovnom obliku pomoću distorzije iskazane isključivo versifikacijskim postupkom: mjesec.

Versifikacijsko ustrojstvo bitno određuje jedinice misli, niz imenica: mjesečar, bog noći, mjesec, koje su izdvojene u zaseban redak, ponavljaju u sebi mjesec, što leksički, što semantički. Distordirani element ima vrijednost rečenice, a izdvojenošću u kratki stih u oblikovanje sadržaja ulazi i bjelina stranice, koja produžava trajanje stiha preko njegova jezičnog materijala.

Lagano koracanje je i dodatno istaknuto inverzijom priloga i glagola, kao i metaforom nastavljenom iz prethodnoga stiha. Sljedeća strofa, nakon spuštanja iz prethodne, počinje uspinjanjem glavnog aktera. Kao i koracanje nakon silaska s neba, i uspinjanje se odvija polako, a njegova je polaganost istaknuta, kao i u prethodnoj strofi, inverzijom: Polakoon se uspne na moj prozor   

Uobičajen, neutralan red riječi bio bi: On se polako uspne na moj prozor. U pjesničkome govoru pak red riječi služi isticanju, stilskom i obavijesnom. Prilog polako inverzijom je došao na početak stiha, na jako, istaknuto mjesto.

Mjesec, koji prožima prvi dio pjesme, nastavlja i dalje svoju prisutnost, i to neupitno, ponavljanjem zamjenice on koja višestruko naglašava njegovu prisutnost - asonancom koji motivirano povezuje boga noći s ostalim riječ ima u kojim se javlja, ponavljajući tako neprestano njegovu prisutnost i tamo gdje nije leksički izrečena.

Lirski subjekt, dakle, zasigurno nije više tek instrument, on je postao akter. Da je došlo do promjene potvrđeno je još jednim kontrastom u odnosu na prethodne stihove, naime, nakon prožetosti noću, tamom, javlja se napokon svjetlo, metaforički, semantički i materijalno. Bijelo je lice kontrast tamnoj noći, a osmijeh tmurnoj atmosferi.

Sljedeća strofa kao da daje odgovor na pitanje zašto se lirski subjekt smiješi:

Koracam sanen rubovima krova
i šetam kroz noć u visini
- Mene drže meke ruke mjeseca -

Nakon što je u prvoj strofi mjesec sišao s neba, potom se u drugoj strofi uspeo na prozor, a potom i spustio pogled, lirski je subjekt ustao i koraca rubovima krova, ponavljajući tako mjesečevo koracanje do kuće. Leksičkim se odražavanjem zrcale jedan u drugome mjesec i lirski subjekt. Nailazimo ovdje na višestruka odražavanja. Dokoraca iz prve strofe odražava se u koracam u trćoj, lagano iz prve strofe u polako u drugoj. Sađe uuspne, uspne u spusti, spusti u ustajem.

Asonanca i aliteracija prožimaju čitavu pjesmu ukazujući stalno na prisutnost mjeseca te njegovo prožimanje s lirskim subjektom. Izdvojeni središnji stih pjesme donosi preokret u položaju lirskoga subjekta. Aliteracija, ali i grafički znakovi u trećoj strofi opisuju snenu atmosferu lakoće i lebdenja koja se učetvrtoj strofi.

Aliteracija i ovdje opisuje ugođaj, u skladu je s graničnim položajem lirskoga subjekta, položajem između neba i zemlje. Taj se kontrast doslovno iskazuje u petoj strofi figurom sveobuhvatnosti (nebo / zemlja) pojačanom aliteracijom, koja uz asonancu prožima cijelu pjesmu, naglašavajući odnos između nebeskoga i zemaljskoga, lirskoga subjekta i mjeseca, ali i ističući ambivalentnu narav nadljudskog agensa. Posljednji je stih također izdvojen u zaseban redak donoseći nam odgovor na pitanje zašto se u prvom izdvojenom stihu lirski subjekt smiješio, a lakoća njegova lebdenja, osim izdvojenim stihom koji i sam lebdi izvan strofe, iskazana je ponavljanjem iz četvrte strofe.

_______________

Antun Branko Šimić - Mjesečar

Bog noći
mjesec
sade s neba
i dokoraca lagano do moje kuće

Polako on se uspne na moj prozor
i spusti pogled na me

On mami mene u noć

Ja ustajem... i moje lice bijelo... smiješi se

Koracam sanen rubovima krova
i šetam kroz noć u visini
- Mene drže meke ruke mjeseca -

O tako lak sam... nezemaljski... lebdim
i mogu stati na list stabla

Ne zovite me: glas sa zemlje
smrt je moga nebeskoga bića

Visoko iznad zemlje lebdim lagan kroza sfere

___________________________________

Antun Branko Šimić je rođen 1898. u Drinovcima kod Gruda, BiH, gdje je završio pučku školu. Od 1910. polazio je u Širokom Brijegu franjevačku gimnaziju, ali 1913. godine nakratko boravi u Mostaru, a zatim odlazi u Vinkovce, gdje je završio četvrti i peti razred gimnazije.

Zatim odlazi u Zagreb, gdje nastavlja školovanje. Dvije godine kasnije, kada pokreće časopis Vijavica, Šimić zbog propisa koji učenicima nisu dopuštali objavljivanje novina, prekida školovanje. Od tada se posvećuje književnosti, objavljuje članke i pjesme u brojnim časopisima (Grič, Kritika, Plamen, Hrvatska prosvjeta i dr.), te 1919. godine pokreće časopis Juriš. Godine 1924. kada pokreće i časopis Književnik, obolio je, te je u nadi izlječenja otputovao u Dubrovnik. Nakon što mu se zdravstveno stanje pogoršalo, vratio se u Zagreb, gdje je ubrzo preminuo, u 27. godini života.

Šimić je bio pjesnik izrazite težnje da zgusnutim, škrtim stihom intenzivira doživljaj svijeta. Takav je bio i kao esejist i kritik: volio je strogi red, čuvao se razlivenosti i praznine. Rođen u Hercegovini (Drinovci), započeo je pjesmama koje oponašaju A. G. Matoša, ali je naglo izveo dramatski zaokret, napustio sedmi razred zagrebačke gimnazije, pokrenuo časopis, primio ekavski izgovor (u čemu će ga ubrzo kratkotrajno slijediti i mnogi drugi hrvatski pisci) i nastupio kao novi pjesnik i kritičar, nadahnut bečkim ekspresionističkim časopisom "Der Sturm", pa je slijedio i njegov program s uporištem u posvemašnjem negiranju tradicije i osporavanju bilo kakve sveze između književnosti i stvarnosti u kojoj ona nastaje. Prvim svojim časopisom ("Vijavica", 1917.), a zatim i drugim ("Juriš", 1919.), sažeto je označavao svoj književni smjer sadržan u (ekspresionističkom) uvjerenju, da je umjetnost najintenzivniji doživljaj svijeta i da zato ne smije, pa i ne može biti angažirana u službi bilo koje tendencije. Ako to u ono doba i nisu više bile nove misli jer su ih već zagovarali i hrvatski modernisti, one su sada bile izgovarane načinom koji do tada u nas nije bio poznat.

Mladi hrvatski ekspresionist Ulderiko Donadini uzvikivao je "dolje estetike i dolje ukus", a Šimić, kao da nastavlja na te uzvike, zahtijeva da pisci odbace svu dekorativnost i otmjenost, da skinu, kako on kaže, i odijelo sa sebe, i "kragne, manšete, kravate, šalove i sve ono drugo, da bacimo iz sebe sve trope, figure, metonimije, aliteracije, asonance, klimakse, sve ono što je ukus, što je retorika i 'lepota', to će reći sve ono što je suvišno – i da govorimo istinu". Iako je polemički intoniranom, matoševski britkom i neumoljivom kritikom znatno utjecao na književna zbivanja i uopće na razmišljanja o književnosti, najdublji trag ostavio je kao pjesnik. Prvi je u nas, poslije kratkotrajnog početništva, načelno odbacio vezani stih i rimu pa progovorio sažetim, često i grafički simetričnim slobodnim stihom te stvorio uzor poezije kreirane "iznutra", kao najintenzivnijeg doživljaja svijeta. Pjesnik tijela, grada i siromaha, nije svoje teme vidio u socijalnom nego isključivo u individualno-psihološkom značenju. Pjesnik ljubavi i smrti, osjećao je trajnu tjeskobu i duhovni nemir, ali i svijest da je pred ključnim pitanjima života i svemira nemoćan kao čovjek, a kao pjesnik može ga samo spoznavati. Reskošću svoga stiha prodirao je kao oštricom noža u dubine ljudskoga bića, u njegovu egzistencijalnu samoću. Zato njegove pjesme, naoko tako hladne i često svedene na gole konstatacije u izravnom iskazu, blistaju dalekim astralnim sjajem.

U tako kratko vrijeme, koje ne ispunjava ni puno desetljeće, prešavši put od matoševsko - wiesnerovskog impresionizma do oslobođenog a formalno stiješnjenog ekspresionizma, postao je virtuoz koji s malo riječi otvara bezdane prostore misli i životnog smisla. Znao je graditi pjesmu, zgušnjavati stih, birati pravu riječ: često jednostavnoj i običnoj pjesmi, znao je udahnuti punu izražajnost. Bolujući od rane mladosti, nosio je u sebi smrt i bio svjestan da ona u njemu raste te da će ga jednoga skorog dana posve ispuniti – i prerasti. Možda je i zato naglo sazrijevao, što dokazuje i treći njegov časopis "Književnik" (1923 - 1925). Objavio je tek jednu knjigu pjesama, „Preobraženja" (1920), ali ona je postala legendarna: kamen temeljac modernog hrvatskog pjesništva. Antun Branko Šimić autor je koji se nerijetko smatra najboljim pjesnikom hrvatske avangarde, ako ne i hrvatskog pjesništva uopće.

U književnosti se javlja 1913. godine Zimskom pjesmom (časopis Luč), kojom nasljeduje Matoševo stvaralaštvo. U vrijeme kada pokreće Vijavicu, Šimić se okreće dijelom ekspresionističkom shvaćanju umjetnosti te svoju poetiku izlaže u svojim programatskim tekstovima, objavljenim u Vijavici i Jurišu (Namjesto svih programa, Usamljenost duha i dr.), ulazeći tako u prijepore s književnim suvremenicima i prethodnicima. Za života je objavio jedino zbirku Preobraženja (1920) u kojoj je dijelom sabrao pjesme koje su već bile objavljene u periodici. Ovom zbirkom Šimić se predstavio čitateljstvu kao izraziti avangardist, koji svoje stihove gradi na podlozi očuđenja svijeta, a neovisno o pravilima tradicijom utvrđenog jezičnog i formalnog ustroja stihotvorstva. Književnopovijesna znanost Šimićev stih smatra međuprostorom vezanog i slobodnog stiha (Slamnig). Riječ je o osobitoj uporabi slobodnoga stiha, koji je određen deseteračkom podlogom. Šimićevo prevrednovanje jezičnog ustroja očituje se u vizualnoj organizaciji stihova, te u oslanjanju na osnovne izraze pjesnikova doživljavanja svijeta, a time i u gubitku interpunkcije. Šimićev interes za vizualni aspekt pjesništva ne ograničava se samo slikarskom gradnjom forme, već je on prisutan i u bojanju sadržaja pjesama, koje ovisno o svojoj raznovrsnosti pokazuje pjesnikov odnos prema prolaznosti i vječnosti. Tako je u Preobraženjima (1920) raznovrsnim koloritom ilustrirana vjera u vječnost, koja u kasnijoj lirici (Siromasi, 1922 i dr.), intoniranoj bezbojnim, odnosno crnim i bijelim tonovima, nestaje.

Antun Branko Šimić - Budući 

Antun Branko Šimić - Ljubav

Antun Branko Šimić - Opomena 

Antun Branko Šimić - Preobraženja

Antun Branko Šimić - Pjesnici

Antun Branko Šimić - Ručak siromaha

Antun Branko Šimić - Vampir

Antun Branko Šimić - Vraćanje suncu

Antun Branko Šimić - Zanesena pjesma