Antun Branko Šimić - Zanesena pjesma lektira

Antun Branko Šimić - Zanesena pjesma

Antun Branko Šimić - Zanesena pjesma

 

Zanesena pjesma je pjesma koja se nalazi u zbirci pjesama Teški zrak - sabrana knjiga pjesama i ostalih djela Antuna Branka Šimića, koje se sastoji od zbirke Preobraženja (1920.), Pjesama objavljenih u periodici (1913 - 1924), ciklusa Posthuma (1925 - 1960) i dijela u kojem se nalaze "Koncepti, fragmenti, skice iz rukopisne književne ostavštine".

 

Zanesena pjesma se sastoji od pet strofa različitih duljina, s time da su prve tri strofe međusobno odvojene dužom stankom, označnom zvjezdicom. Stih je slobodan, bez obvezatne rime, a broj slogova u stihu je, kao i broj stihova u strofi, neodređen. Jedan je stih i pomaknut iz lijeve vertikale pjesme, a takvo je oblikovanje u službi isticanja sadržaja, tj. emocija koje budi taj sadržaj. Duljina, odnosno broj strofa te njihova međusobna odvojenost u skladu su sa sadržajnom razinom pjesme. U prvoj strofi lirski subjekt definira svoje stanje, najavljuje temeljnu opreku pjesme, govori o svojoj duši i svome tijelu.

 

U drugoj strofi govori o uzvišenoj instanci, o neimenovanome bogu, izravno mu se obraćajući.

 

U trećoj strofi pak govori opet o svojoj duši, ali ovaj put isključujući tijelo. Prijelaz između treće i četvrte strofe sadržajno je povezan, ali i upućuje na dublje povezivanje elemenata unutar pjesme. Prepoznajemo tako snažnu vezu između duše i boga, odnosno uviđamo da se prožimaju Ti iz treće i četvrte strofe, da je govor o duši, prepoznatoj prvenstveno po atributu Svijetla izrečenu još u prvoj strofi, bio govor o bogu, odnosno da je tek prva rečenica treće strofe (O ti Svijetla!) zapravo upućena duši.

 

Da se doista u četvrtoj strofi, a u skladu s tim i u trećoj, lirski subjekt obraća bogu, potvrđuje sintagma tvoje oči koja u drugoj strofi dovođenjem u odnos s dušom, implicitno, ali jasno, upućuje na boga.

 

Posljednja strofa logični je nastavak prethodne, ali i još jedna potvrda snažne povezanosti nadzemaljskih, nadljudskih instanci – boga i duše. Do ove se strofe govorilo o fizičkim, materijalnim karakteristikama boga, o njegovoj tjelesnosti koja je suprotstavljena duhovnosti (jedino mu je duša živa) lirskoga subjekta, a ovdje se prvi put spominje i njegova duša i to na način da je se izjednačava s dosad nabrojenim tjelesnim elementima. Time se ukazuje na privid tijela i tjelesnog te se potvrđuje nezemaljski, nematerijalni, duhovni karakter nadljudske instance, neimenovanoga boga. Temeljna je, dakle, okosnica pjesme ukazivanje na tjelesno i duhovno, život i smrt, čovjeka i boga, na granicu između sna i jave, ali i njihovo međusobno prožimanje, ukazivanje na jedinstvo suprotnosti. 

 

Naslovom je tako već najavljena obuzetost lirskoga subjekta idejom o jedinstvu s bogom, njegova zanesenost stanjem u kojem se nalazi, ali i pjesma koju će, uz ples, sve stvari, baš kao u zanosu, pjevati u trećoj strofi.

 

Nisam mrtav
živa mi je duša!

 

Nakon izjave lirskoga subjekta da nije mrtav, slijedi izjava, odnosno usklik, da mu je duša živa. Pridjevi mrtav i živ jezični su antonimi, međusobno se isključuju, prisutnost jednog podrazumijeva odsutnost drugog. Ovdje ipak to nije u potpunosti tako. Naime, lirski subjekt očito govori o smrti tijela te životu duše. On izriče da nije mrtav, da mu je živa duša, čime zapravo implicitno kazuje da mu je tijelo ipak mrtvo. Ističući dakle živu dušu kao potvrdu izreke da nije mrtav, lirski subjekt implicira tjelesnu smrt, ali i oslabljuje semantičku opreku između života i smrti.

 

Naime, kako isticanje žive duše podrazumijeva mrtvo tijelo, pridjev živa semantički u sebi sadrži i pridjev mrtav, odnosno sintagmu mrtvo tijelo. Imamo tako izreku nisam mrtav, mrtvo mi je tijelo, čime ova dva jezična antonima, čineći tanku granicu između tjelesnog i duhovnog, života i smrti, ukazuju na jedinstvo suprotnosti, na međusobno prožetost dviju figura sveobuhvatnosti. Lirski subjekt izriče da nije mrtav jer se grozi te pomisli, što je potvrđeno irealnim usklikom o životu duše koji, kao što je poznato, ne isključuje smrt tijela. Da ne želi prihvatiti svoju smrtnost, materijalno je istaknuto u pjesmi prvo uskličnikom po kojem njegov iskaz prepoznajem kao uzvik.

 

Uzvici služe kao signali govornikova raspoloženja ili odnosa prema sadržaju iskaza, uglavnom odnosa emocionalne naravi. Uskličnim se rečenicama izražava osobita naglašenost i osjećajnost sadržaja.

 

Velika koncentracija govorne energije kao posljedica velikog emotivnog naboja ovdje nam ukazuje na to da lirski subjekt viče, u nevjerici zapomaže: Nisam mrtav! A kao dokaz tome još i krikne: Živa mi je duša! Obje te rečenice mogu se promatrati kao usklične, jer su pjesnički one izjednačene, višestruko povezane, ukazuju na jedinstvo suprotnosti.

 

Mrtvo nebo mrtva vječna sunca

 

Veza mrtva vječna u službi je isticanja spomenute temeljne opreke pjesme, ukazujući na jedinstvo suprotnosti, na tanku granicu između života i smrti.

 

Pjesma tako završava, kao što je i započela, snažnom oprekom između života i smrti dovedenom u odnos koji ih izjednačuje – i u smrti duša je živa, živa je na početku pjesme, uz mrtvo nebo i mrtvo sunce, a živa je i nakraju pjesme uz mrtve, razmrskane zvijezde. Pjesma je ovim jedinstvom suprotnosti uokvirena.

 

Naslovom najavljeni zanos otkriva se u pjesmi kao san, kao graničnost života i smrti. Kontrastom se već u prvom stihu ističe ta granica, a kumulacije kao i sintaktička, polisindetska ponavljanja afektivan su znak stanja lirskoga subjekta. Kontrasti i figure sveobuhvatnosti prevladavaju prvom strofom ističući temeljnu opreku pjesme, jedinstvo suprotnosti – život i smrt. Uzvik i vokativ prve strofe sažeto su ponovljeni u drugoj, uz izmjenu i u trećoj strofi, a sažimajući kontekst koji im prethodi ističu vertikalnu organizaciju pjesme, kontekstualnu uvjetovanost značenja. Kontrasti se nastavljaju i u drugoj strofi, što leksički, što pjesnički – crno i svijetlo, duša i oči. Aliteracija u trećoj strofi nadovezuje se na uzvik povezujući ključne riječi, a potom i upućujući na lakoću kretanja.

 

Paralelne strukture četvrte strofe naglašavaju važnost nadljudskog agensa kojemu se kroz cijelu pjesmu lirski subjekt obraća, aliteracija povezuje najvažnije riječi, povezujući ih s ključnim riječima prethodnih strofa, ali i posljednje koja ponavlja paralelne strukture četvrte strofe, uvodeći kontrast na razini tjelesnog i duhovnog. Pridjev mrtav zaokružuje čitavu pjesme, javljajući se u prvom i posljednjem stihu pjesme, a ističe i drugim postupcima višestruko istaknutu opreku života i smrti.

________________

 

Antun Branko Šimić - Zanesena pjesma

 

Nisam mrtav
živa mi je duša!
O Ti Draga Bijela Svijetla moja
Zvonike su magle popile
i sav grad
i sve stvari
i sve ljude
Umrli su svi zemljini glasi
Mrtvo nebo mrtva vječna sunca
Nisam mrtav živa mi je duša
Moja duša tvom se tijelu moli

 

*

O Ti!
Tvoje oči u mene su pale
ko dva crna svijetla svijeta
Moja duša sja od Tvojih očiju

 

*

O Ti Svijetla! stvorit ću Ti svijet
sve će stvari Tebi plesati
lake lude lake lude
Sve će stvari Tebi pjevati
o mom Snu što raste iz dna mojih noći

 

U mom Snu je život samo Ti
U mom Snu su žive samo Tvoje oči
što se u me ruše
ko dva crna svijetla svijeta
U mom snu su žive samo Tvoje ruke
što me hoće da ogrle
ko dva duga bijela krika

 

U mom snu je živa samo Tvoja duša
koja meni vječno sja kroz prostore
povrh mrtvih razmrskanih zvijezda.

__________________________________

 

Antun Branko Šimić je rođen 1898. u Drinovcima kod Gruda, BiH, gdje je završio pučku školu. Od 1910. polazio je u Širokom Brijegu franjevačku gimnaziju, ali 1913. godine nakratko boravi u Mostaru, a zatim odlazi u Vinkovce, gdje je završio četvrti i peti razred gimnazije.

 

Zatim odlazi u Zagreb, gdje nastavlja školovanje. Dvije godine kasnije, kada pokreće časopis Vijavica, Šimić zbog propisa koji učenicima nisu dopuštali objavljivanje novina, prekida školovanje. Od tada se posvećuje književnosti, objavljuje članke i pjesme u brojnim časopisima (Grič, Kritika, Plamen, Hrvatska prosvjeta i dr.), te 1919. godine pokreće časopis Juriš. Godine 1924. kada pokreće i časopis Književnik, obolio je, te je u nadi izlječenja otputovao u Dubrovnik. Nakon što mu se zdravstveno stanje pogoršalo, vratio se u Zagreb, gdje je ubrzo preminuo, u 27. godini života.

 

Šimić je bio pjesnik izrazite težnje da zgusnutim, škrtim stihom intenzivira doživljaj svijeta. Takav je bio i kao esejist i kritik: volio je strogi red, čuvao se razlivenosti i praznine. Rođen u Hercegovini (Drinovci), započeo je pjesmama koje oponašaju A. G. Matoša, ali je naglo izveo dramatski zaokret, napustio sedmi razred zagrebačke gimnazije, pokrenuo časopis, primio ekavski izgovor (u čemu će ga ubrzo kratkotrajno slijediti i mnogi drugi hrvatski pisci) i nastupio kao novi pjesnik i kritičar, nadahnut bečkim ekspresionističkim časopisom "Der Sturm", pa je slijedio i njegov program s uporištem u posvemašnjem negiranju tradicije i osporavanju bilo kakve sveze između književnosti i stvarnosti u kojoj ona nastaje. Prvim svojim časopisom ("Vijavica", 1917.), a zatim i drugim ("Juriš", 1919.), sažeto je označavao svoj književni smjer sadržan u (ekspresionističkom) uvjerenju, da je umjetnost najintenzivniji doživljaj svijeta i da zato ne smije, pa i ne može biti angažirana u službi bilo koje tendencije. Ako to u ono doba i nisu više bile nove misli jer su ih već zagovarali i hrvatski modernisti, one su sada bile izgovarane načinom koji do tada u nas nije bio poznat.

 

Mladi hrvatski ekspresionist Ulderiko Donadini uzvikivao je "dolje estetike i dolje ukus", a Šimić, kao da nastavlja na te uzvike, zahtijeva da pisci odbace svu dekorativnost i otmjenost, da skinu, kako on kaže, i odijelo sa sebe, i "kragne, manšete, kravate, šalove i sve ono drugo, da bacimo iz sebe sve trope, figure, metonimije, aliteracije, asonance, klimakse, sve ono što je ukus, što je retorika i 'lepota', to će reći sve ono što je suvišno – i da govorimo istinu". Iako je polemički intoniranom, matoševski britkom i neumoljivom kritikom znatno utjecao na književna zbivanja i uopće na razmišljanja o književnosti, najdublji trag ostavio je kao pjesnik. Prvi je u nas, poslije kratkotrajnog početništva, načelno odbacio vezani stih i rimu pa progovorio sažetim, često i grafički simetričnim slobodnim stihom te stvorio uzor poezije kreirane "iznutra", kao najintenzivnijeg doživljaja svijeta. Pjesnik tijela, grada i siromaha, nije svoje teme vidio u socijalnom nego isključivo u individualno-psihološkom značenju. Pjesnik ljubavi i smrti, osjećao je trajnu tjeskobu i duhovni nemir, ali i svijest da je pred ključnim pitanjima života i svemira nemoćan kao čovjek, a kao pjesnik može ga samo spoznavati. Reskošću svoga stiha prodirao je kao oštricom noža u dubine ljudskoga bića, u njegovu egzistencijalnu samoću. Zato njegove pjesme, naoko tako hladne i često svedene na gole konstatacije u izravnom iskazu, blistaju dalekim astralnim sjajem.

 

U tako kratko vrijeme, koje ne ispunjava ni puno desetljeće, prešavši put od matoševsko - wiesnerovskog impresionizma do oslobođenog a formalno stiješnjenog ekspresionizma, postao je virtuoz koji s malo riječi otvara bezdane prostore misli i životnog smisla. Znao je graditi pjesmu, zgušnjavati stih, birati pravu riječ: često jednostavnoj i običnoj pjesmi, znao je udahnuti punu izražajnost. Bolujući od rane mladosti, nosio je u sebi smrt i bio svjestan da ona u njemu raste te da će ga jednoga skorog dana posve ispuniti – i prerasti. Možda je i zato naglo sazrijevao, što dokazuje i treći njegov časopis "Književnik" (1923 - 1925). Objavio je tek jednu knjigu pjesama, „Preobraženja" (1920), ali ona je postala legendarna: kamen temeljac modernog hrvatskog pjesništva. Antun Branko Šimić autor je koji se nerijetko smatra najboljim pjesnikom hrvatske avangarde, ako ne i hrvatskog pjesništva uopće.


U književnosti se javlja 1913. godine Zimskom pjesmom (časopis Luč), kojom nasljeduje Matoševo stvaralaštvo. U vrijeme kada pokreće Vijavicu, Šimić se okreće dijelom ekspresionističkom shvaćanju umjetnosti te svoju poetiku izlaže u svojim programatskim tekstovima, objavljenim u Vijavici i Jurišu (Namjesto svih programa, Usamljenost duha i dr.), ulazeći tako u prijepore s književnim suvremenicima i prethodnicima. Za života je objavio jedino zbirku Preobraženja (1920) u kojoj je dijelom sabrao pjesme koje su već bile objavljene u periodici. Ovom zbirkom Šimić se predstavio čitateljstvu kao izraziti avangardist, koji svoje stihove gradi na podlozi očuđenja svijeta, a neovisno o pravilima tradicijom utvrđenog jezičnog i formalnog ustroja stihotvorstva. Književnopovijesna znanost Šimićev stih smatra međuprostorom vezanog i slobodnog stiha (Slamnig). Riječ je o osobitoj uporabi slobodnoga stiha, koji je određen deseteračkom podlogom. Šimićevo prevrednovanje jezičnog ustroja očituje se u vizualnoj organizaciji stihova, te u oslanjanju na osnovne izraze pjesnikova doživljavanja svijeta, a time i u gubitku interpunkcije. Šimićev interes za vizualni aspekt pjesništva ne ograničava se samo slikarskom gradnjom forme, već je on prisutan i u bojanju sadržaja pjesama, koje ovisno o svojoj raznovrsnosti pokazuje pjesnikov odnos prema prolaznosti i vječnosti. Tako je u Preobraženjima (1920) raznovrsnim koloritom ilustrirana vjera u vječnost, koja u kasnijoj lirici (Siromasi, 1922 i dr.), intoniranoj bezbojnim, odnosno crnim i bijelim tonovima, nestaje.

 

Antun Branko Šimić - Budući 

Antun Branko Šimić - Ljubav

Antun Branko Šimić - Mjesečar

Antun Branko Šimić - Opomena 

Antun Branko Šimić - Preobraženja

Antun Branko Šimić - Pjesnici

Antun Branko Šimić - Ručak siromaha

Antun Branko Šimić - Vampir

Antun Branko Šimić - Vraćanje suncu

loading...
3 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Antun Branko Šimić - Zanesena pjesma

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u