Antun Branko Šimić - Ljubav

Šimićeva ekspresionistička pjesma Ljubav, napisana u slobodnome stihu u razdoblju hrvatske avangardne književnosti. Uporabom slobodnog stiha želio je naglasiti izražajnost pojedinih riječi u pjesmi, a ritam i figure pjesničkog izraza podvrgnuti značenjima. Zbirka Preobraženja prva je Šimićeva pjesnička zbirka te je to ujedno i prva hrvatska ekspresionistička zbirka pjesama napisana takvim stihom. Šimić slobodni stih smatra suvremenim načinom izražavanja modernog društva.

Slobodni stih je vrsta stiha koji nema točno određen broj slogova u stihu te stihovi nisu povezani u točno određene strofe s jednakim brojem stihova. Tako se pjesma Ljubav sastoji od jedanaest nejednakih stihova, od kojih je deveti stih najkraći. Najkraći stih glasi: "Kroz noć", i ima samo dva sloga, a najduži, peti stih po redu, glasi: "Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu". Stihovi su poredani na osobit način.

Osobitost redanja stihova prije svega je uočljiva prema njihovu grafičkom rasporedu. Naime, stihovi su centrirani, odnosno nisu poravnani prema početku stiha. Nadalje, što se kompozicije tiče, stihovi su povezani u svojevrsne strofe ili je možda bolje reći u skupine. To povezivanje je isto tako osebujno zbog što je prvi stih sam, tri sljedeća stiha su međusobno povezana, onda se dva stiha opet odvajaju, a nakon njih slijede dvije skupine od kojih svaka ima po tri stiha.

Prvi je stih odvojen od ostatka pjesme, odnosno od ostalih stihova, kako bi se naglasio ekspresionistički početak pjesme. Kada lirski subjekt u pjesmi kaže: "Zgasnuli smo žutu lampu", to je ekspresionistička oznaka da ono što će se odigravati, odigravat će se u tamnomodrom mraku. To pojašnjava sljedeći stih: "Plavi plašt je pao oko tvoga tijela", što upravo naglašava boju tamne modrine. Osim plave, spominje se i bijela boja u stihu: "Vani lete teška bijela krila", čime se postiže
kontrast prema tami i ekspresionistička napetost pjesme.

Uz boju u pjesmi je možda još više naglašena zvukovna cjelina koju možemo osjetiti kao određeno šuštanje. U stihu: "Vani šume oblaci i stabla", naglašava se upravo šuštanje, kao i u predzadnjem stihu: "Kose moje drage duboko šumore". Šuštanje je kao zvuk vrlo zanimljivo zbog toga što se i u njemu radi o određenom kontrastu: šuštanje je zapravo šum, slučajni zvuk, ali se u ovoj pjesmi ostvaruje kao namjerna onomatopeja da bi što vjernije dočarala taman noćni ugođaj.
Uporabom boje, zvuka i kontrasta Šimić uokviruje središnji dio pjesme.

Zapravo sredina pjesme donosi doživljaj tjelesne ljubavi. Navode se motivi tijela, nogu, ruku i naglašavaju u međusobno odvojenim stihovima. Tjelesnost se proteže i na sljedeću skupinu stihova te se pojačava motivom kose. Pogotovo se naglašava motiv kose koja vijori:

Draga, neka tvoje teške kose

kroz noć zavijore, zavijore,

... zbog toga što pjesnik tako izražava oslobođenu ljepotu svoje drage. To je sloboda u tami velika kao more, dakle gotovo beskonačna. Upravo uporabom motiva mora i dubokog šumora kose Šimić uspijeva razviti i osjećaj "dubine" kose njegove drage, što je pravi ekspresionistički način izražavanja: široko prostranstvo mora i osjećaj dubine kao osjećaj sveobuhvatnosti.

U zaključku se može reći da je pjesma Ljubav zaista ekspresionistička pjesma. Uporabom slobodnog stiha Šimić je ostvario ekspresivan izraz, odnosno zvučanje riječi i njihov raspored u stihu ostvaruju vrlo izražajan ritam. Snažan ritam, nadalje, naglašava određene izraze riječi, a sve to potpomaže što ekspresivnijem izražavanju značenja. Upravo su značenja pjesništva ono najbolje do čega mi kao čitatelji možemo doći pa kada zavirimo u bilo koju Šimićevu pjesmu, uvijek obogaćujemo i vlastiti život dubokim značenjima maestralih Šimićevih stihova.

Antun Branko Šimić - Ljubav

Zgasnuli smo žutu lampu

Plavi plašt je pao oko tvoga tijela
Vani šume oblaci i stabla
Vani lete bijela teška krila

Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu

Moje ruke svijaju se žude mole

Draga, neka tvoje teške kose
kroz noć zavijore, zavijore

Kroz noć,
kose moje drage duboko šumore
kao more

__________________________________

Antun Branko Šimić je rođen 1898. u Drinovcima kod Gruda, BiH, gdje je završio pučku školu. Od 1910. polazio je u Širokom Brijegu franjevačku gimnaziju, ali 1913. godine nakratko boravi u Mostaru, a zatim odlazi u Vinkovce, gdje je završio četvrti i peti razred gimnazije.

Zatim odlazi u Zagreb, gdje nastavlja školovanje. Dvije godine kasnije, kada pokreće časopis Vijavica, Šimić zbog propisa koji učenicima nisu dopuštali objavljivanje novina, prekida školovanje. Od tada se posvećuje književnosti, objavljuje članke i pjesme u brojnim časopisima (Grič, Kritika, Plamen, Hrvatska prosvjeta i dr.), te 1919. godine pokreće časopis Juriš. Godine 1924., kada pokreće i časopis Književnik, obolio je, te je u nadi izlječenja otputovao u Dubrovnik. Nakon što mu se zdravstveno stanje pogoršalo, vratio se u Zagreb, gdje je ubrzo preminuo, u 27. godini života.

Šimić je bio pjesnik izrazite težnje da zgusnutim, škrtim stihom intenzivira doživljaj svijeta. Takav je bio i kao esejist i kritik: volio je strogi red, čuvao se razlivenosti i praznine. Rođen u Hercegovini (Drinovci), započeo je pjesmama koje oponašaju A. G. Matoša, ali je naglo izveo dramatski zaokret, napustio sedmi razred zagrebačke gimnazije, pokrenuo časopis, primio ekavski izgovor (u čemu će ga ubrzo kratkotrajno slijediti i mnogi drugi hrvatski pisci) i nastupio kao novi pjesnik i kritičar, nadahnut bečkim ekspresionističkim časopisom "Der Sturm", pa je slijedio i njegov program s uporištem u posvemašnjem negiranju tradicije i osporavanju bilo kakve sveze između književnosti i stvarnosti u kojoj ona nastaje. Prvim svojim časopisom ("Vijavica", 1917.), a zatim i drugim ("Juriš", 1919.), sažeto je označavao svoj književni smjer sadržan u (ekspresionističkom) uvjerenju, da je umjetnost najintenzivniji doživljaj svijeta i da zato ne smije, pa i ne može biti angažirana u službi bilo koje tendencije. Ako to u ono doba i nisu više bile nove misli jer su ih već zagovarali i hrvatski modernisti, one su sada bile izgovarane načinom koji do tada u nas nije bio poznat.

Mladi hrvatski ekspresionist Ulderiko Donadini uzvikivao je "dolje estetike i dolje ukus", a Šimić, kao da nastavlja na te uzvike, zahtijeva da pisci odbace svu dekorativnost i otmjenost, da skinu, kako on kaže, i odijelo sa sebe, i "kragne, manšete, kravate, šalove i sve ono drugo, da bacimo iz sebe sve trope, figure, metonimije, aliteracije, asonance, klimakse, sve ono što je ukus, što je retorika i 'lepota', to će reći sve ono što je suvišno – i da govorimo istinu". Iako je polemički intoniranom, matoševski britkom i neumoljivom kritikom znatno utjecao na književna zbivanja i uopće na razmišljanja o književnosti, najdublji trag ostavio je kao pjesnik. Prvi je u nas, poslije kratkotrajnog početništva, načelno odbacio vezani stih i rimu pa progovorio sažetim, često i grafički simetričnim slobodnim stihom te stvorio uzor poezije kreirane "iznutra", kao najintenzivnijeg doživljaja svijeta. Pjesnik tijela, grada i siromaha, nije svoje teme vidio u socijalnom nego isključivo u individualno-psihološkom značenju. Pjesnik ljubavi i smrti, osjećao je trajnu tjeskobu i duhovni nemir, ali i svijest da je pred ključnim pitanjima života i svemira nemoćan kao čovjek, a kao pjesnik može ga samo spoznavati. Reskošću svoga stiha prodirao je kao oštricom noža u dubine ljudskoga bića, u njegovu egzistencijalnu samoću. Zato njegove pjesme, naoko tako hladne i često svedene na gole konstatacije u izravnom iskazu, blistaju dalekim astralnim sjajem.

U tako kratko vrijeme, koje ne ispunjava ni puno desetljeće, prešavši put od matoševsko - wiesnerovskog impresionizma do oslobođenog a formalno stiješnjenog ekspresionizma, postao je virtuoz koji s malo riječi otvara bezdane prostore misli i životnog smisla. Znao je graditi pjesmu, zgušnjavati stih, birati pravu riječ: često jednostavnoj i običnoj pjesmi, znao je udahnuti punu izražajnost. Bolujući od rane mladosti, nosio je u sebi smrt i bio svjestan da ona u njemu raste te da će ga jednoga skorog dana posve ispuniti – i prerasti. Možda je i zato naglo sazrijevao, što dokazuje i treći njegov časopis "Književnik" (1923 - 1925). Objavio je tek jednu knjigu pjesama, „Preobraženja" (1920), ali ona je postala legendarna: kamen temeljac modernog hrvatskog pjesništva. Antun Branko Šimić autor je koji se nerijetko smatra najboljim pjesnikom hrvatske avangarde, ako ne i hrvatskog pjesništva uopće.

U književnosti se javlja 1913. godine Zimskom pjesmom (časopis Luč), kojom nasljeduje Matoševo stvaralaštvo. U vrijeme kada pokreće Vijavicu, Šimić se okreće dijelom ekspresionističkom shvaćanju umjetnosti te svoju poetiku izlaže u svojim programatskim tekstovima, objavljenim u Vijavici i Jurišu (Namjesto svih programa, Usamljenost duha i dr.), ulazeći tako u prijepore s književnim suvremenicima i prethodnicima. Za života je objavio jedino zbirku Preobraženja (1920) u kojoj je dijelom sabrao pjesme koje su već bile objavljene u periodici. Ovom zbirkom Šimić se predstavio čitateljstvu kao izraziti avangardist, koji svoje stihove gradi na podlozi očuđenja svijeta, a neovisno o pravilima tradicijom utvrđenog jezičnog i formalnog ustroja stihotvorstva. Književnopovijesna znanost Šimićev stih smatra međuprostorom vezanog i slobodnog stiha (Slamnig). Riječ je o osobitoj uporabi slobodnoga stiha, koji je određen deseteračkom podlogom. Šimićevo prevrednovanje jezičnog ustroja očituje se u vizualnoj organizaciji stihova, te u oslanjanju na osnovne izraze pjesnikova doživljavanja svijeta, a time i u gubitku interpunkcije. Šimićev interes za vizualni aspekt pjesništva ne ograničava se samo slikarskom gradnjom forme, već je on prisutan i u bojanju sadržaja pjesama, koje ovisno o svojoj raznovrsnosti pokazuje pjesnikov odnos prema prolaznosti i vječnosti. Tako je u Preobraženjima (1920) raznovrsnim koloritom ilustrirana vjera u vječnost, koja u kasnijoj lirici (Siromasi, 1922 i dr.), intoniranoj bezbojnim, odnosno crnim i bijelim tonovima, nestaje.

Antun Branko Šimić - Budući 

Antun Branko Šimić - Mjesečar

Antun Branko Šimić - Opomena 

Antun Branko Šimić - Preobraženja

Antun Branko Šimić - Pjesnici

Antun Branko Šimić - Ručak siromaha

Antun Branko Šimić - Vampir

Antun Branko Šimić - Vraćanje suncu

Antun Branko Šimić - Zanesena pjesma