Antun Branko Šimić - Pjesnici lektira

Antun Branko Šimić - Pjesnici

Antun Branko Šimić - Pjesnici

 

Pod naslovom Preobraženja i izabrane druge pjesme po treći put se u lektirnoj knjizi objavljuju pjesme Antuna Branka Šimića o kojemu se danas nedvojbeno govori kao jednom od najboljih hrvatskih pjesnika, a mnogi tvrde da je i najbolji ili da je njegova jedina zbirka Preobraženja - najbolja hrvatska pjesnička knjiga. Zbirka se sastoji od 48 pjesama. Sve su poprilično kratke, ali zato izrazito dojmljive, pjesnici je prva pjesma u zbirci.

 

- Lirska misaona pjesma; programatska pjesma
- Tema – pjesničko stvaralaštvo - pjesma govori o načinu na koji ekspresionistički pjesnici doživljavaju svijet. Oni gledaju i osluškuju ono što ostali ljudi ne zamjećuju, potom te doživljaje i svoj unutarnji svijet izražavaju u pjesmama u kojima izražavaju bit samoga svijeta. Zbog svoje trajne uznemirenosti "pjesnici su vječno treptanje u svijetu".

 

- Metafore i njihovo značenje 

 

Pjesnici su ČUĐENJE - otovren pristup svijetu, bez onoga što nam je nametnula navika, civilizacija; pjesnici čuđenjem doživljavaju svijet – zapitani su nad svijetom, to je način da dopru do biti stvari.

 

IDU zemljom – hodanje zemljom ukazuje na njihov svakodnevni duhovni napredak.

 

OČI im rastu pored stvari – doživljaj svijeta, duhovna stvarnost; oni ne gledaju stvari, nego pored stvari kako bi vidjeli bitno.

 

Naslanjaju uho na ĆUTANJE – teškoća življenja, otuđenost, oni osluškuju šutnju, znači da ostali ljudi šute, a oni i to osluškuju kako bi čuli bitno i ono što ostali ljudi ne čuju i ne zamjećuju.

 

Oni su vječno TREPTANJE u svijetu – pjesništvo kao način preobražavanja stvarnsoti, pjesnici su stalno uznemireni i zato su treptanje u svijetu


- Vanjska kompozicija – 3 strofe različitih duljina; monostih, distih, tercet; izmjenjuju se stihovi različitih duljina, slobodan stih. Grafičkim izgledom istaknuti su neki motivi – naglašeno je ponavljanje prvoga stiha (s varijacijom) u trećoj strofi


- Stih je slobodan, nema interpunkcije, što moţemo povezati s činjenicom da pjesnik nema nikakvih pravila i ograničenja koja bi sputavala njegovu stvaralačku imaginaciju i njeno izražavanje u pjesmama

 

- Pjesnički ritam – polagan, postiže se osobitim rasporedom riječi, glasovnim figurama (asonanca), svaka rečenica istovremeno je i jedna strofa, nizanjem stihova različite duljine, ponavljanjem, grafičkim oblikom, izostavljanjem interpunkcije


- Uloga zadnjeg stiha i povezanost s prvim stihom – u posljednjoj strofi pjesnik donosi varijaciju temeljnog motiva (pjesnici, tj. pjesništvo) – pjesnici su vječno treptanje u svijetu – metaforom "treptanje" pokazuje se kako se u pjesništvu stvarnost preobražava, a time se i mijenja čovjekov život (svrha pjesništva). Tako se ostvaruje kružna kompozicija – pjesnici su čuđenje (pristup svijetu) i treptanje (mijenjanje svijeta). Takav je pristup u duhu kozmičkoga ekspresionizma – PJESNIK JE PROROK


- Unutarnja kompozicija (motivi) – čuđenje, gledanje "pored stvari", treptanje; kružna kompozicija

 

- Motivi 

1. strofa – pjesnici, čuđenje
2. strofa – zemlja, oči, stvari (gledanje „pored stvari")
3. strofa – uho, ćutanje, pjesnici, stvaranje

 

ZAKLJUĈAK – pjesma govori o odnosu pjesnika i svijeta te o načinu na koji pjesnici doživljavaju svijet – oni svojet preobražavaju u poeziju, u novu stvarnost. Pri tome presudnu ulogu imaju osjetila vida i sluha te pjesnikovo čuđenje. Pjesnici osluškuju šutnju koja ih okružuje i zato su "vječno treptanje u svijetu" jer gledaju, vide i izražavaju ono što drugi ljudi ne vide. Odsutnost interpunkcije govori nam da su pjesnici u svom stvaranju potpuno slobodni, odnostno ne robuju nikakvim pravilima.

_______________

 

Antun Branko Šimić - Pjesnici

 

Pjesnici su čuđenje u svijetu


Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari


Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu

___________________________________

 

Antun Branko Šimić je rođen 1898. u Drinovcima kod Gruda, BiH, gdje je završio pučku školu. Od 1910. polazio je u Širokom Brijegu franjevačku gimnaziju, ali 1913. godine nakratko boravi u Mostaru, a zatim odlazi u Vinkovce, gdje je završio četvrti i peti razred gimnazije.

 

Zatim odlazi u Zagreb, gdje nastavlja školovanje. Dvije godine kasnije, kada pokreće časopis Vijavica, Šimić zbog propisa koji učenicima nisu dopuštali objavljivanje novina, prekida školovanje. Od tada se posvećuje književnosti, objavljuje članke i pjesme u brojnim časopisima (Grič, Kritika, Plamen, Hrvatska prosvjeta i dr.), te 1919. godine pokreće časopis Juriš. Godine 1924., kada pokreće i časopis Književnik, obolio je, te je u nadi izlječenja otputovao u Dubrovnik. Nakon što mu se zdravstveno stanje pogoršalo, vratio se u Zagreb, gdje je ubrzo preminuo, u 27. godini života.

 

Šimić je bio pjesnik izrazite težnje da zgusnutim, škrtim stihom intenzivira doživljaj svijeta. Takav je bio i kao esejist i kritik: volio je strogi red, čuvao se razlivenosti i praznine. Rođen u Hercegovini (Drinovci), započeo je pjesmama koje oponašaju A. G. Matoša, ali je naglo izveo dramatski zaokret, napustio sedmi razred zagrebačke gimnazije, pokrenuo časopis, primio ekavski izgovor (u čemu će ga ubrzo kratkotrajno slijediti i mnogi drugi hrvatski pisci) i nastupio kao novi pjesnik i kritičar, nadahnut bečkim ekspresionističkim časopisom "Der Sturm", pa je slijedio i njegov program s uporištem u posvemašnjem negiranju tradicije i osporavanju bilo kakve sveze između književnosti i stvarnosti u kojoj ona nastaje. Prvim svojim časopisom ("Vijavica", 1917.), a zatim i drugim ("Juriš", 1919.), sažeto je označavao svoj književni smjer sadržan u (ekspresionističkom) uvjerenju, da je umjetnost najintenzivniji doživljaj svijeta i da zato ne smije, pa i ne može biti angažirana u službi bilo koje tendencije. Ako to u ono doba i nisu više bile nove misli jer su ih već zagovarali i hrvatski modernisti, one su sada bile izgovarane načinom koji do tada u nas nije bio poznat.

 

Mladi hrvatski ekspresionist Ulderiko Donadini uzvikivao je "dolje estetike i dolje ukus", a Šimić, kao da nastavlja na te uzvike, zahtijeva da pisci odbace svu dekorativnost i otmjenost, da skinu, kako on kaže, i odijelo sa sebe, i "kragne, manšete, kravate, šalove i sve ono drugo, da bacimo iz sebe sve trope, figure, metonimije, aliteracije, asonance, klimakse, sve ono što je ukus, što je retorika i 'lepota', to će reći sve ono što je suvišno – i da govorimo istinu". Iako je polemički intoniranom, matoševski britkom i neumoljivom kritikom znatno utjecao na književna zbivanja i uopće na razmišljanja o književnosti, najdublji trag ostavio je kao pjesnik. Prvi je u nas, poslije kratkotrajnog početništva, načelno odbacio vezani stih i rimu pa progovorio sažetim, često i grafički simetričnim slobodnim stihom te stvorio uzor poezije kreirane "iznutra", kao najintenzivnijeg doživljaja svijeta. Pjesnik tijela, grada i siromaha, nije svoje teme vidio u socijalnom nego isključivo u individualno-psihološkom značenju. Pjesnik ljubavi i smrti, osjećao je trajnu tjeskobu i duhovni nemir, ali i svijest da je pred ključnim pitanjima života i svemira nemoćan kao čovjek, a kao pjesnik može ga samo spoznavati. Reskošću svoga stiha prodirao je kao oštricom noža u dubine ljudskoga bića, u njegovu egzistencijalnu samoću. Zato njegove pjesme, naoko tako hladne i često svedene na gole konstatacije u izravnom iskazu, blistaju dalekim astralnim sjajem.

 

U tako kratko vrijeme, koje ne ispunjava ni puno desetljeće, prešavši put od matoševsko - wiesnerovskog impresionizma do oslobođenog a formalno stiješnjenog ekspresionizma, postao je virtuoz koji s malo riječi otvara bezdane prostore misli i životnog smisla. Znao je graditi pjesmu, zgušnjavati stih, birati pravu riječ: često jednostavnoj i običnoj pjesmi, znao je udahnuti punu izražajnost. Bolujući od rane mladosti, nosio je u sebi smrt i bio svjestan da ona u njemu raste te da će ga jednoga skorog dana posve ispuniti – i prerasti. Možda je i zato naglo sazrijevao, što dokazuje i treći njegov časopis "Književnik" (1923 - 1925). Objavio je tek jednu knjigu pjesama, „Preobraženja" (1920), ali ona je postala legendarna: kamen temeljac modernog hrvatskog pjesništva. Antun Branko Šimić autor je koji se nerijetko smatra najboljim pjesnikom hrvatske avangarde, ako ne i hrvatskog pjesništva uopće.


U književnosti se javlja 1913. godine Zimskom pjesmom (časopis Luč), kojom nasljeduje Matoševo stvaralaštvo. U vrijeme kada pokreće Vijavicu, Šimić se okreće dijelom ekspresionističkom shvaćanju umjetnosti te svoju poetiku izlaže u svojim programatskim tekstovima, objavljenim u Vijavici i Jurišu (Namjesto svih programa, Usamljenost duha i dr.), ulazeći tako u prijepore s književnim suvremenicima i prethodnicima. Za života je objavio jedino zbirku Preobraženja (1920) u kojoj je dijelom sabrao pjesme koje su već bile objavljene u periodici. Ovom zbirkom Šimić se predstavio čitateljstvu kao izraziti avangardist, koji svoje stihove gradi na podlozi očuđenja svijeta, a neovisno o pravilima tradicijom utvrđenog jezičnog i formalnog ustroja stihotvorstva. Književnopovijesna znanost Šimićev stih smatra međuprostorom vezanog i slobodnog stiha (Slamnig). Riječ je o osobitoj uporabi slobodnoga stiha, koji je određen deseteračkom podlogom. Šimićevo prevrednovanje jezičnog ustroja očituje se u vizualnoj organizaciji stihova, te u oslanjanju na osnovne izraze pjesnikova doživljavanja svijeta, a time i u gubitku interpunkcije. Šimićev interes za vizualni aspekt pjesništva ne ograničava se samo slikarskom gradnjom forme, već je on prisutan i u bojanju sadržaja pjesama, koje ovisno o svojoj raznovrsnosti pokazuje pjesnikov odnos prema prolaznosti i vječnosti. Tako je u Preobraženjima (1920) raznovrsnim koloritom ilustrirana vjera u vječnost, koja u kasnijoj lirici (Siromasi, 1922 i dr.), intoniranoj bezbojnim, odnosno crnim i bijelim tonovima, nestaje.

 

Antun Branko Šimić - Budući 

Antun Branko Šimić - Ljubav 

Antun Branko Šimić - Mjesečar

Antun Branko Šimić - Opomena 

Antun Branko Šimić - Preobraženja

Antun Branko Šimić - Ručak siromaha

Antun Branko Šimić - Vampir

Antun Branko Šimić - Vraćanje suncu

Antun Branko Šimić - Zanesena pjesma

loading...
5 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Antun Branko Šimić - Pjesnici

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u