Antun Branko Šimić - Budući

U ovoj pjesmi Budući Šimić čitatelju upućuje svevremensku poruku - postojanje pojedinca na ovome svijetu je konačno, a njegov životni vijek je zanemariv u odnosu na svemir koji je vječan. Nas će uvijek naslijediti netko budući, a Bog je to isplanirao već na početku vremena: "besprekidno u svjetlost površine stižu budući... ogledaju se mirijade budućih svjetova".

Time nas ujedno upozorava da ne smijemo sami sebe uzdizati u ovome životu jer postoji velika mogućnost da ćemo kasnije biti zaboravljeni, ali nam daje nadu jer ljudski rod neće izumrijeti. Mi smo tek maleni dio slagalice koja se polako upotpunjava od početka svemira. Mi ne možemo izaći iz okvira tog malenog dijela, ali možemo živjeti tako da se naš dio što bolje uklopi u slagalicu. Mi ćemo na taj način osigurati vječnu sreću jer smo postali neizbrisivim dijelom svemira, a Bog će osigurati da se slagalica nastavi upotpunjavati. Ovo bismo donekle mogli usporediti s Hegelovom filozofijom u kojoj Duh tijekom povijesti pokušava spoznati samoga sebe.

Vrsta pjesme - misaona (refleksivna) lirska pjesma
Tema - vječnost i neuništivost svijeta, iza čovjeka uvijek dolazi netko novi, budući
Motivi - budući, beskrajni pogled boga, vrijeme, božje krilo, svjetlost površine, bezdano božje oko,
mirijade budućih svjetova

Pjesničke figure
- epiteti - beskrajni pogled, duboko tamno božje krilo, bezdano božje oko
- metafora - ...sve je bilo već u prvom času u beskrajnom pogledu boga ogledano; ...besprekidno u svjetlost površine stižu budući

- nema rime
- duljina stiha - od pet do petnaest slogova
- duljina strofe - dvije tercine i distih

Slobodni stih
- opkoračenje u cijeloj pjesmi
- inverzija - gotovo u cijeloj pjesmi Budući već su bili i sve je bilo već u prvom času...
- ponavlja se riječ bog, tj. pridjev božji
- nema interpunkcije osim dvotočke
- pjesma je grafički oblikovana, oblik je u funkciji ritma (osna simetrija, tzv. središnja os)

Antun Branko Šimić već je u svojoj prvoj zbirci pjesama Preobraženja pokazao jedan posve svježi, jednostavno originalni način pisanja pjesama, za to vrijeme. Njegove pjesme pune su boja, ritma i zvuka. U toj zbirci se po prvi put u hrvatskom pjesništvu javlja nevezani (slobodni) stih u kojem se izostavlja interpunkcija, što im daje vizualnu snagu, prepunu izražajnih lirskih motiva, a takav stil Šimić je zadržao i u drugim djelovima opusa.

Pjesma Budući posljednja je u zbirci Preobraženja. Naslovom nagoviješta kraj zbirke, ali i mogući nastanak novih djela, u čemu ga je nažalost spriječila prerana smrt od tuberkuloze. Pjesmom najavljuje i dolazak budućih generacija koje će nas zamijeniti, a time i neprekidnost pjesničkog stvaralaštva.

Naslov zbirke predstavlja čovjekovo preobraženje, obraćenje, zaokret od materijalnoga, tj. opipljivoga prema onome što je uzvišeno, onostrano, vječno, transcendentno, odnosno ono što prelazi okvire svakodnevnoga života. Tek kada se na taj način preobratimo, moći ćemo spoznati istinski smisao života.

Ako bismo se htjeli dotaknuti dubinskog pitanja - Zašto je Simić tako nemirno tražlio Boga i zašto je tako čudno "vrludao" između vjere i; nevjere, skepse, pa donekle i teozofije? - morali bismo započeti novu studiju. Nö, ovako ukratko, mogli bismo naš ođgovior potražiti u samom pjesniku i vremenu u kojemu je živio, u njegovoj iskonskoj hercegovačkoj vjeri i nemirima jedriiog vremena i jedne mladosti, te posebno u njegovu suočenju sa smrću.

________________

Antun Branko Šimić - Budući

Budući već su bili
i sve je bilo već u prvom času
u beskrajnom pogledu Boga ogledano

Iz vremena: iz dubokoga tamnog Božjeg krila
besprekidno u svjetlost površine
stižu budući

U bezdanomu Božjem oku
ogledaju se mirijade budućih svjetova.

___________________________________

Antun Branko Šimić je rođen 1898. u Drinovcima kod Gruda, BiH, gdje je završio pučku školu. Od 1910. polazio je u Širokom Brijegu franjevačku gimnaziju, ali 1913. godine nakratko boravi u Mostaru, a zatim odlazi u Vinkovce, gdje je završio četvrti i peti razred gimnazije.

Zatim odlazi u Zagreb, gdje nastavlja školovanje. Dvije godine kasnije, kada pokreće časopis Vijavica, Šimić zbog propisa koji učenicima nisu dopuštali objavljivanje novina, prekida školovanje. Od tada se posvećuje književnosti, objavljuje članke i pjesme u brojnim časopisima (Grič, Kritika, Plamen, Hrvatska prosvjeta i dr.), te 1919. godine pokreće časopis Juriš. Godine 1924., kada pokreće i časopis Književnik, obolio je, te je u nadi izlječenja otputovao u Dubrovnik. Nakon što mu se zdravstveno stanje pogoršalo, vratio se u Zagreb, gdje je ubrzo preminuo, u 27. godini života.

Šimić je bio pjesnik izrazite težnje da zgusnutim, škrtim stihom intenzivira doživljaj svijeta. Takav je bio i kao esejist i kritik: volio je strogi red, čuvao se razlivenosti i praznine. Rođen u Hercegovini (Drinovci), započeo je pjesmama koje oponašaju A. G. Matoša, ali je naglo izveo dramatski zaokret, napustio sedmi razred zagrebačke gimnazije, pokrenuo časopis, primio ekavski izgovor (u čemu će ga ubrzo kratkotrajno slijediti i mnogi drugi hrvatski pisci) i nastupio kao novi pjesnik i kritičar, nadahnut bečkim ekspresionističkim časopisom "Der Sturm", pa je slijedio i njegov program s uporištem u posvemašnjem negiranju tradicije i osporavanju bilo kakve sveze između književnosti i stvarnosti u kojoj ona nastaje. Prvim svojim časopisom ("Vijavica", 1917.), a zatim i drugim ("Juriš", 1919.), sažeto je označavao svoj književni smjer sadržan u (ekspresionističkom) uvjerenju, da je umjetnost najintenzivniji doživljaj svijeta i da zato ne smije, pa i ne može biti angažirana u službi bilo koje tendencije. Ako to u ono doba i nisu više bile nove misli jer su ih već zagovarali i hrvatski modernisti, one su sada bile izgovarane načinom koji do tada u nas nije bio poznat.

Mladi hrvatski ekspresionist Ulderiko Donadini uzvikivao je "dolje estetike i dolje ukus", a Šimić, kao da nastavlja na te uzvike, zahtijeva da pisci odbace svu dekorativnost i otmjenost, da skinu, kako on kaže, i odijelo sa sebe, i "kragne, manšete, kravate, šalove i sve ono drugo, da bacimo iz sebe sve trope, figure, metonimije, aliteracije, asonance, klimakse, sve ono što je ukus, što je retorika i 'lepota', to će reći sve ono što je suvišno – i da govorimo istinu". Iako je polemički intoniranom, matoševski britkom i neumoljivom kritikom znatno utjecao na književna zbivanja i uopće na razmišljanja o književnosti, najdublji trag ostavio je kao pjesnik. Prvi je u nas, poslije kratkotrajnog početništva, načelno odbacio vezani stih i rimu pa progovorio sažetim, često i grafički simetričnim slobodnim stihom te stvorio uzor poezije kreirane "iznutra", kao najintenzivnijeg doživljaja svijeta. Pjesnik tijela, grada i siromaha, nije svoje teme vidio u socijalnom nego isključivo u individualno-psihološkom značenju. Pjesnik ljubavi i smrti, osjećao je trajnu tjeskobu i duhovni nemir, ali i svijest da je pred ključnim pitanjima života i svemira nemoćan kao čovjek, a kao pjesnik može ga samo spoznavati. Reskošću svoga stiha prodirao je kao oštricom noža u dubine ljudskoga bića, u njegovu egzistencijalnu samoću. Zato njegove pjesme, naoko tako hladne i često svedene na gole konstatacije u izravnom iskazu, blistaju dalekim astralnim sjajem.

U tako kratko vrijeme, koje ne ispunjava ni puno desetljeće, prešavši put od matoševsko - wiesnerovskog impresionizma do oslobođenog a formalno stiješnjenog ekspresionizma, postao je virtuoz koji s malo riječi otvara bezdane prostore misli i životnog smisla. Znao je graditi pjesmu, zgušnjavati stih, birati pravu riječ: često jednostavnoj i običnoj pjesmi, znao je udahnuti punu izražajnost. Bolujući od rane mladosti, nosio je u sebi smrt i bio svjestan da ona u njemu raste te da će ga jednoga skorog dana posve ispuniti – i prerasti. Možda je i zato naglo sazrijevao, što dokazuje i treći njegov časopis "Književnik" (1923 - 1925). Objavio je tek jednu knjigu pjesama, „Preobraženja" (1920), ali ona je postala legendarna: kamen temeljac modernog hrvatskog pjesništva. Antun Branko Šimić autor je koji se nerijetko smatra najboljim pjesnikom hrvatske avangarde, ako ne i hrvatskog pjesništva uopće.

U književnosti se javlja 1913. godine Zimskom pjesmom (časopis Luč), kojom nasljeduje Matoševo stvaralaštvo. U vrijeme kada pokreće Vijavicu, Šimić se okreće dijelom ekspresionističkom shvaćanju umjetnosti te svoju poetiku izlaže u svojim programatskim tekstovima, objavljenim u Vijavici i Jurišu (Namjesto svih programa, Usamljenost duha i dr.), ulazeći tako u prijepore s književnim suvremenicima i prethodnicima. Za života je objavio jedino zbirku Preobraženja (1920) u kojoj je dijelom sabrao pjesme koje su već bile objavljene u periodici. Ovom zbirkom Šimić se predstavio čitateljstvu kao izraziti avangardist, koji svoje stihove gradi na podlozi očuđenja svijeta, a neovisno o pravilima tradicijom utvrđenog jezičnog i formalnog ustroja stihotvorstva. Književnopovijesna znanost Šimićev stih smatra međuprostorom vezanog i slobodnog stiha (Slamnig). Riječ je o osobitoj uporabi slobodnoga stiha, koji je određen deseteračkom podlogom. Šimićevo prevrednovanje jezičnog ustroja očituje se u vizualnoj organizaciji stihova, te u oslanjanju na osnovne izraze pjesnikova doživljavanja svijeta, a time i u gubitku interpunkcije. Šimićev interes za vizualni aspekt pjesništva ne ograničava se samo slikarskom gradnjom forme, već je on prisutan i u bojanju sadržaja pjesama, koje ovisno o svojoj raznovrsnosti pokazuje pjesnikov odnos prema prolaznosti i vječnosti. Tako je u Preobraženjima (1920) raznovrsnim koloritom ilustrirana vjera u vječnost, koja u kasnijoj lirici (Siromasi, 1922 i dr.), intoniranoj bezbojnim, odnosno crnim i bijelim tonovima, nestaje.

Antun Branko Šimić - Ljubav 

Antun Branko Šimić - Mjesečar

Antun Branko Šimić - Opomena 

Antun Branko Šimić - Pjesnici

Antun Branko Šimić - Preobraženja

Antun Branko Šimić - Ručak siromaha

Antun Branko Šimić - Vampir

Antun Branko Šimić - Vraćanje suncu

Antun Branko Šimić - Zanesena pjesma