Antun Branko Šimić - Vampir lektira

Antun Branko Šimić - Vampir

Antun Branko Šimić - Vampir

 

Pjesma Vampir se sastoji od 3 strofe i jednog izdvojenog stiha. Struktura pjesme prati razvoj događaja - u prvoj strofi nazire se opasnost, izdvojenim se stihom ona iz perspektive lirskoga subjekta izriče, druga je strofa kulminacija, realizacija potencijalne opasnosti iz prve strofe te potvrda opravdanosti izrečena straha u izdvojenom stihu. Posljednja strofa donosi zaključak, baš onakav kakav se od početka dao naslutiti - tragičan. Potpuni izostanak interpunkcijskih znakova, a i rime, prevlast u formiranju jedinice misli daje versifikacijskom ustrojstvu. Osim u rasporedu stihova unutar strofa, odnosno izvan njih, očituje se to i u rasporedu riječi unutar stihova, ali i u samom izboru riječi. Iako nema rime, stih nije posve slobodan, uočava se djelomična silabička pravilnost koja je u skladu sa razvojem događaja u pjesmi.

 

Tako prva strofa pokazuje potpunu silabičku ravnotežu koja se očituje u pravilnoj izmjeni sedmeraca i jedanaesteraca. Izdvojeni stih nakon prve strofe izražavanjem straha desetercem unosi nered u silabičku organizaciju, a kulminacija straha i napetosti u trećoj strofi neupitno razara postojeću strukturu, da bi se ona u posljednjoj strofi, usporedo s tijelom lirskoga subjekta, ali i svakom nadom u spas duše, do kraja raspala.

 

Već nam naslov nedvosmisleno nagovještava atmosferu pjesme eksplicitnim imenovanjem jednog od aktera pjesme - vampira. Naime, riječ vampir ima u hrvatskome jeziku izrazito negativno konotativno značenje, budući da se vampirom smatra nadljudsko biće za koje se općenito vjeruje da je oživjeli mrtvac koji noću siše krv usnulim ljudima.

 

Naslovom naznačena napetost i atmosfera straha ne razvija se u potpunosti na početku pjesme, već postepeno kroz njezine dijelove. Iako je početak pjesme nešto opuštenijeg ugođaja jer opasnost nije još posve konkretizirana, napetost i strah se ipak osjećaju.

 

Prva strofa naglašava promatračku, pasivnu ulogu lirskoga subjekta. Osim što je iz samog sadržaja posve jasno da lirski subjekt ne djeluje, da je prepušten tuđem djelovanju, ovaj je odnos dodatno naglašen pjesničkim postupcima, prije svega ponavljanjem. 

 

Vampir horizontalno i vertikalno glasovno prožima čitavu pjesmu, izrijekom u naslovu, kombinacijom glasova u prva dva stiha; u trećem i četvrtom; četvrtom i petom; petom i šestom; šestom i sedmom; sedmom, osmom i devetom. Deseti stih, u kojem se vampir napio krvi lirskoga subjekta pa sada već ima potpunu prevlast nad njime, sam sadrži čitav glasovni sastav vampira, kao i dvanaesti stih, u kojem je prevlast vampira nad tijelom potvrđena i fizičkim rušenjem tijela. U jedanaestom, najkraćem stihu, vampirovo čekanje, njegovo pritajenje prije konačnog osvajanja prevlasti, i glasovno je potvrđeno, odvajanjem od ostalih stihova prožetih glasovnim sastavom vampira. Ipak, stihovi koji ga okružuju glasovno su najzasićeniji vampirom, čime se njegov izostanak u najkraćem stihu otkriva kao tek prividan, privremen. Posljednja dva stiha svojim glasovnim sastavom ne sadrže vampira u sebi, jer u njima on više nema potrebu iskazivati premoć nad lirskim subjektom. On je sada potpuno ovladao njegovim tijelom, preuzima sada i njegovu dušu. Ovdje su oni već na neki način jedno.

 

Prostorna organizacija ima važnu ulogu u oblikovanju ove pjesme pa tako prva strofa čini čvrsto povezanu ccjelinu, koju pojačava asonanca, uz aliteraciju, temeljan postupak građenja prostora pjesme, njezinih značenja, izražajnosti sadržaja. Uz asonancu, prvu strofu povezuje pravilna izmjena parnih i neparnih stihova prožetih ponavljanjima, kumulacijama i gradacijama. Izdvojeni stih čini središte pjesme, po broju stihova koji ga okružuju, ali i javljanjem glasa lirskoga subjekta.

 

Ponavljanje stihova iz prve strofe očituje se kao ponavljanje riječi u drugoj, sve u službi afektivnoga izraza, a vrhunac napete atmosfere opisan je i aliteracijom napetog okluziva p, povezujući riječi ove strofe s istaknutim riječima prve strofe.

 

Čekanje je u posljednjoj strofi, osim izrijekom, iskazano i bjelinom stranice, nadovezujući se na bjelinu izdvojenoga stiha, a razlog čekanja otkriva se aliteracijom vibranta koja povezuje kraj pjesme s ključnim riječima ostatka pjesme, otkrivajući pojedine neutralne riječi s početka kao izrazito negativne i za sudbinu lirskoga subjekta opasne.

 

Čvrsta povezanost svih dijelova pjesme vidi se možda ponajviše u njezinoj prožetosti asonancom glasa o koja, iako ju riječ iz naslova ne sadrži, podsjeća na prisutnost vampira od prvoga stiha do samoga kraja pjesme. Osim toga, glasovni sastav vampira prisutan je u gotovo svim stihovima pjesme, sakriven u riječima koje više ili manje izravno govore o njemu. Vertikalna struktura pjesme višestruko je potvrđena, povezanost i isprepletenost pjesničkih postupaka jasno upućuje na njezino kontekstualno razumijevanje.

________________

 

Antun Branko Šimić - Vampir

 

On vodi mene u noć

Ruka mu je mala topla mekana

On vodi mene u noć

Oči mame prazne plave vodene

On pruža meni iz noći

otrov vina riječi posmijeha

 

Ja skrivam svoju dušu od njega

 

On grli moje tijelo

i pije pije moje usne

i pleše pada pijan moje krvi

 

I čeka čas

da se moje tijelo mrtvo sruši ispruži

i on da zgrabi moju bijelu dušu

i s njome bljesne kroz noć u bezdanu tamu

___________________________________

 

Antun Branko Šimić je rođen 1898. u Drinovcima kod Gruda, BiH, gdje je završio pučku školu. Od 1910. polazio je u Širokom Brijegu franjevačku gimnaziju, ali 1913. godine nakratko boravi u Mostaru, a zatim odlazi u Vinkovce, gdje je završio četvrti i peti razred gimnazije.

 

Zatim odlazi u Zagreb, gdje nastavlja školovanje. Dvije godine kasnije, kada pokreće časopis Vijavica, Šimić zbog propisa koji učenicima nisu dopuštali objavljivanje novina, prekida školovanje. Od tada se posvećuje književnosti, objavljuje članke i pjesme u brojnim časopisima (Grič, Kritika, Plamen, Hrvatska prosvjeta i dr.), te 1919. godine pokreće časopis Juriš. Godine 1924., kada pokreće i časopis Književnik, obolio je, te je u nadi izlječenja otputovao u Dubrovnik. Nakon što mu se zdravstveno stanje pogoršalo, vratio se u Zagreb, gdje je ubrzo preminuo, u 27. godini života.

 

Šimić je bio pjesnik izrazite težnje da zgusnutim, škrtim stihom intenzivira doživljaj svijeta. Takav je bio i kao esejist i kritik: volio je strogi red, čuvao se razlivenosti i praznine. Rođen u Hercegovini (Drinovci), započeo je pjesmama koje oponašaju A. G. Matoša, ali je naglo izveo dramatski zaokret, napustio sedmi razred zagrebačke gimnazije, pokrenuo časopis, primio ekavski izgovor (u čemu će ga ubrzo kratkotrajno slijediti i mnogi drugi hrvatski pisci) i nastupio kao novi pjesnik i kritičar, nadahnut bečkim ekspresionističkim časopisom "Der Sturm", pa je slijedio i njegov program s uporištem u posvemašnjem negiranju tradicije i osporavanju bilo kakve sveze između književnosti i stvarnosti u kojoj ona nastaje. Prvim svojim časopisom ("Vijavica", 1917.), a zatim i drugim ("Juriš", 1919.), sažeto je označavao svoj književni smjer sadržan u (ekspresionističkom) uvjerenju, da je umjetnost najintenzivniji doživljaj svijeta i da zato ne smije, pa i ne može biti angažirana u službi bilo koje tendencije. Ako to u ono doba i nisu više bile nove misli jer su ih već zagovarali i hrvatski modernisti, one su sada bile izgovarane načinom koji do tada u nas nije bio poznat.

 

Mladi hrvatski ekspresionist Ulderiko Donadini uzvikivao je "dolje estetike i dolje ukus", a Šimić, kao da nastavlja na te uzvike, zahtijeva da pisci odbace svu dekorativnost i otmjenost, da skinu, kako on kaže, i odijelo sa sebe, i "kragne, manšete, kravate, šalove i sve ono drugo, da bacimo iz sebe sve trope, figure, metonimije, aliteracije, asonance, klimakse, sve ono što je ukus, što je retorika i 'lepota', to će reći sve ono što je suvišno – i da govorimo istinu". Iako je polemički intoniranom, matoševski britkom i neumoljivom kritikom znatno utjecao na književna zbivanja i uopće na razmišljanja o književnosti, najdublji trag ostavio je kao pjesnik. Prvi je u nas, poslije kratkotrajnog početništva, načelno odbacio vezani stih i rimu pa progovorio sažetim, često i grafički simetričnim slobodnim stihom te stvorio uzor poezije kreirane "iznutra", kao najintenzivnijeg doživljaja svijeta. Pjesnik tijela, grada i siromaha, nije svoje teme vidio u socijalnom nego isključivo u individualno-psihološkom značenju. Pjesnik ljubavi i smrti, osjećao je trajnu tjeskobu i duhovni nemir, ali i svijest da je pred ključnim pitanjima života i svemira nemoćan kao čovjek, a kao pjesnik može ga samo spoznavati. Reskošću svoga stiha prodirao je kao oštricom noža u dubine ljudskoga bića, u njegovu egzistencijalnu samoću. Zato njegove pjesme, naoko tako hladne i često svedene na gole konstatacije u izravnom iskazu, blistaju dalekim astralnim sjajem.

 

U tako kratko vrijeme, koje ne ispunjava ni puno desetljeće, prešavši put od matoševsko - wiesnerovskog impresionizma do oslobođenog a formalno stiješnjenog ekspresionizma, postao je virtuoz koji s malo riječi otvara bezdane prostore misli i životnog smisla. Znao je graditi pjesmu, zgušnjavati stih, birati pravu riječ: često jednostavnoj i običnoj pjesmi, znao je udahnuti punu izražajnost. Bolujući od rane mladosti, nosio je u sebi smrt i bio svjestan da ona u njemu raste te da će ga jednoga skorog dana posve ispuniti – i prerasti. Možda je i zato naglo sazrijevao, što dokazuje i treći njegov časopis "Književnik" (1923 - 1925). Objavio je tek jednu knjigu pjesama, „Preobraženja" (1920), ali ona je postala legendarna: kamen temeljac modernog hrvatskog pjesništva. Antun Branko Šimić autor je koji se nerijetko smatra najboljim pjesnikom hrvatske avangarde, ako ne i hrvatskog pjesništva uopće.


U književnosti se javlja 1913. godine Zimskom pjesmom (časopis Luč), kojom nasljeduje Matoševo stvaralaštvo. U vrijeme kada pokreće Vijavicu, Šimić se okreće dijelom ekspresionističkom shvaćanju umjetnosti te svoju poetiku izlaže u svojim programatskim tekstovima, objavljenim u Vijavici i Jurišu (Namjesto svih programa, Usamljenost duha i dr.), ulazeći tako u prijepore s književnim suvremenicima i prethodnicima. Za života je objavio jedino zbirku Preobraženja (1920) u kojoj je dijelom sabrao pjesme koje su već bile objavljene u periodici. Ovom zbirkom Šimić se predstavio čitateljstvu kao izraziti avangardist, koji svoje stihove gradi na podlozi očuđenja svijeta, a neovisno o pravilima tradicijom utvrđenog jezičnog i formalnog ustroja stihotvorstva. Književnopovijesna znanost Šimićev stih smatra međuprostorom vezanog i slobodnog stiha (Slamnig). Riječ je o osobitoj uporabi slobodnoga stiha, koji je određen deseteračkom podlogom. Šimićevo prevrednovanje jezičnog ustroja očituje se u vizualnoj organizaciji stihova, te u oslanjanju na osnovne izraze pjesnikova doživljavanja svijeta, a time i u gubitku interpunkcije. Šimićev interes za vizualni aspekt pjesništva ne ograničava se samo slikarskom gradnjom forme, već je on prisutan i u bojanju sadržaja pjesama, koje ovisno o svojoj raznovrsnosti pokazuje pjesnikov odnos prema prolaznosti i vječnosti. Tako je u Preobraženjima (1920) raznovrsnim koloritom ilustrirana vjera u vječnost, koja u kasnijoj lirici (Siromasi, 1922 i dr.), intoniranoj bezbojnim, odnosno crnim i bijelim tonovima, nestaje.

 

Antun Branko Šimić - Budući 

Antun Branko Šimić - Ljubav 

Antun Branko Šimić - Mjesečar

Antun Branko Šimić - Opomena 

Antun Branko Šimić - Preobraženja

Antun Branko Šimić - Pjesnici

Antun Branko Šimić - Ručak siromaha

Antun Branko Šimić - Vraćanje suncu

Antun Branko Šimić - Zanesena pjesma

loading...
9 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Antun Branko Šimić - Vampir

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u