Antun Branko Šimić - Preobraženja

Pod naslovom Preobraženja i izabrane druge pjesme po treći put se u lektirnoj knjizi objavljuju pjesme Antuna Branka Šimića o kojemu se danas nedvojbeno govori kao jednom od najboljih hrvatskih pjesnika, a mnogi tvrde da je i najbolji ili da je njegova jedina zbirka Preobraženja - najbolja hrvatska pjesnička knjiga. Prvo izdanje (Školske novine, Zagreb, 1995.) nestalo je za dva - tri mjeseca i smatra se najbrže rasprodanom nakladom knjige pjesama u Hrvatskoj u zadnjih nekoliko desetljeća. U knjižnicama tvrde da je ta knjiga i jedna od najčitanijih ili najčešće posuđivanih. Sve to svjedoči o izvrsnoj recepciji književnoga djela Antuna Branka Šimića u Hrvatskoj, a slično je i u nekoliko europskih zemalja. Dostatno je činjenica za potvrđivanje stare istine da i pjesme danas privlače čitatelje ako su vrijedne.

Pjesnici

Pjesnici su čuđenje u svijetu

Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari

Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu

Pjesnici - prva pjesma u zbirci, programatska, čuđenje kao "odstvarenje stvari"; snažne metafore; pjesnik treba "odstvariti stvari", umjetnik je taj koji čuje njihov unutarnji glas, on će ih dignuti u jedan viši svijet, umjetnik "uskrsuje stvari"; pjesnici/umjetnici su "čuđenje u svijetu", njihove oči nisu mrtve (poput prirode, svemira), one su savjest svijeta, "rastu pored stvari", reagiraju, čude se, odstvaruju stvari, oživljuju mrtvilo, oko njih je vječna ravnodušnost prirode, kozmička tišina, naslonili su „uho na ćutanje što ih okružuje i muči", „pjesnici su vječno treptanje u svijetu" (treptanje oka, živost, poput vječnog treperenja zvijezda na nebu, života u mraku, astralni ugođaj; razlikuju se forma prirode i forma umjetnosti; ars poetica cjelokupnoga Šimićeva stvaralaštva: još je u Platona i Aristotela "čuđenje" (odstvarenje stvari) osnovni poticaj u kojem se otvara bitak svijeta; tri strofe nejednake dužine: monostih, distih i tercet (jednostih, dvostih i trostih); izmjenjuju se stihovi nejednake dužine; kružna kompozicija pjesme (ponavljanje prvog stiha s varijacijom na kraju pjesme); motivi: 1. strofa (pjesnici, čuđenje), 2. strofa (zemlja, oči, stvari), 3. strofa (uho, ćutanje, pjesnici, treptanje); pjesnički ritam polagan; pjesma u duhu kozmičkoga ekspresionizma (pjesnik.prorok).

________________

Moja preobraženja

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći
iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i s pogledima plivam preko polja livada i voda

Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta
i bezbroj puta uskrsnem

O Bože daj me umorna od mijena
preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu
što s dalekog će neba noću sjati
u crne muke noćnih očajnika.

Vrsta pjesme - misaono - refleksivna pjesma

Tema - umjetničko stvaranje

Motivi - noć, lice, jutro, pogledi, polja, livade, vode, dan, mijene, zvijezda, nebo, muke, očajnici

Epiteti - crne, bezdane, mučne, blijedo, meko, kristalno, umorna, svijetlu, nepromjenjivu, vječnu, dalekog, crne, noćnih

Pjesničke slike

- vizualne - crne noći, blijedo lice u kristalno jutro, pogledima plivam preko polja livada i voda, svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu, s dalekog će neba noću sjati, crne muke noćnih očajnika

- auditivne - Ja pjevam sebe

- taktilne - bezdane i mučne noći, meko lice, umirem, uskrsnem

Stih - osmerac, jedanaesterac, dvanaesterac, petnaesterac, šesnaesterac, sedamnaesterac, devetnaesterac / slobodni stih

Strofa - nema podjele na strofe

- kompozicija ima oblik kaleža - simbol muke i vječnog života (pjesnik se muči, život mu jetežak, ali on ne može umrijeti - nastavlja živjeti preko svojih djela)

- Asonanca - iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro (ponavljanje samoglasnika o); preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu (ponavljanje samoglasnika u)

- Aliteracija - I pogledima plivam preko polja livada i voda (ponavljanje suglasnika p)

- Sinestezija - Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro (pjevam - auditivna; crne, bezdane noći, blijedo lice, kristalno jutro - vizualna, meko lice - taktilna)

- Metafora - pogledima plivam

- Kontrast - crna noć - kristalno jutro, crna noć - blijedo lice, umrem - uskrsnem, sjajna zvijezda - crne muke

Značenje pjesme

- pjesnik osjeća tjeskobu i nemir zbog neprestane potrebe za stvaranjem i to ga čini grozničavim

- svakodnevno doživljava uspone i padove koji mu omogućuju duhovni rast, a svaka njegova pjesma zahtijeva neku novu dimenziju koju mora iznijeti iz sebe

- teži za stalnošću i vječnošću, želi nastaviti živjeti preko svojih djela

- umoran je od zemaljskog života i traženja istine te smirenje nalazi samo u smrti

- ritam se usporava upotrebom dugačkog stiha

- koristi apostrofu (figura u kojoj pjesnik iznenada prekida sa obraćanjem čitatelju i neposredno oslovljava neku odsutnu osobu, npr. Boga) - O bože daj me umorna od mijena / preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu.  

- pjesnik više ne pronalazi izlaz iz bunila te se obraća Bogu kao jedinom koji mu može pomoći - izostavlja interpunkciju - smisao pjesničkog poziva je da on preobražava stvarnost u umjetnost -  ono što osjeća osjetilima služi mu kao inspiracija koja potiče njegov duh i iz njega istiskuje osobni doživljaj i osjećaje (Ja pjevam sebe) - umjetnik uvijek nešto traži, nikad nije zadovoljan, svemu se čudi, a to ga čini uznemirenim.

- ponekad poželi biti običan čovjek koji stvari uglavnom doživljava samo u jednom obliku i nije opterećen njihovom složenošću

- unutarnja bol, napetost i dinamika proživljavanja ostvaruju se naglašenom upotrebom glagolskih oblika (pjevam, iznesem, plivam, umirem, uskrsnem, preobrazi, će sjati). I rečeninih nizova (crne bezdane i mučne noći, preko polja livada i voda)

- pjesnik stvara novi svijet i po tome se razlikuje od ostalih ljudi koji u stvarima vide samo njihovu praktičnost, a nemaju moć preobrazbe

- stvaralački čin iziskuje mnogo truda i muke jer se iza svake pjesme krije grozničava potraga za inspiracijom

- preobražavajući svijet, pjesnik duhovno preobražava i sebe

Moja preobraženja - preobraženje čovjeka u humanu zvijezdu koja „s dalekog će neba" sjati nesretnim ljudima kao smisao, nada i utjeha (taman kolorit: "u crne muke noćnih očajnika"); smisao boli i patnje, "umrem na dan bezbroj puta"; preobražavanje u stvaranju za Šimića nije bijeg od čovjeka nego povratak čovjeku u najhumanijem smislu; razdrtost između bolnog življenja i umiranja; smisao je pjesničkoga poziva "pjevati sebe" (dvije strofe započinju sa "Ja pjevam sebe..."); pjesničke slike, a osobito boje, simboliziraju te stalne mijene, preobrazbe čovjekova duha: na početku kaže da su njegove noći "crne bezdane i mučne" (zaokruženo i povezano s posljednjim stihom i crnim mukama „noćnih očajnika"), kao kontrast se u drugom stihu pojavljuje pjesnikovo "blijedo meko lice u kristalno jutro", sve je puno svjetla, u trećem stihu već pliva pogledima "preko polja livada i voda"; moli Boga da ga, "umorna od mijena", jednom zauvijek preobrazi u "svijetlu", "nepromjenjivu" i "vječnu" zvijezdu koja će poput dobroga duha tješiti nevoljnike; nevezani stih doveden do savršenstva; brojni epiteti; ritam je snažan, ekspresivan i sugestivan, podsjeća na biblijski psalam.

________________

Žene, mladići, ljeto

O podne se na šetalište slete mnoge žene
- O odakle sve dođu? -
ko jata tica
što ispod plavog neba k nama na zemlju se spuste

Žene šume
kroz ljetni zrak i duše sanjarskih mladića
i laki koraci im nose laka tijela

Ne, žene nisu s ove zemlje!
Već to su izdna nebrojenih plavih noći naše mladosti
bijele čežnje izrasle u tijela

O žene
za vas
rastvorili smo dvore naše mladosti!

Al korak žena zvoni tuđ i dalek

Sve žene opet odu
ko jata tica
što iščeznu za plavim zavjesama ljeta

Na koncu naših pogleda
red stabala visok sam koraca.

________________

Hercegovina

Ja koracam livadama plav od sutona

Na rubu livada je kuća parnog mlina
Iz daljine
to je krvlju namrljana uglasta i gruba
slikarija na nebu

I štogod bliže stižem sve glasnije viču
nebrojene užarene opeke
Ko ne zna, mislio bi da seljaci slave kakvu slavu

Ispod brežuljaka crni vlak se vuče
odmjereno udara
i vrišti
svoj dolaz još dalekoj nevidljivoj stanici

Noć i ja na brdu

Poda mnom načas izrone iz mraka
kuće stabla dvorišta i njive
I opet utonu u mraku
ko u svijesti

Iz tame u me gleda nekoliko svijetlih bijelih prozora:
ko nekoliko bijelih svečanih časova
iz crnog života ljudi.

Hercegovina - personificirani krajolik, odnos sreće i nesreće u čovjekovu životu, sudaranje svijeta stvarnosti i svijeta sjećanja, vizija, snova; krajolik pjesnikova zavičaja postupno se pretvara u univerzalni duhovni krajolik ljudskog proživljavanja; posljednje dvije strofe i oblikom sugeriraju sužavanje ljudske svijesti; fonostilem na početku: koraCam (mekano, nježno dolazim); snažan kolorizam, kontrasti, personifikacije, ekspresionističko slikarstvo: plav od sutona (kao „plavi plašt" od mjesečine u pjesmi „Ljubav"), zelene livade, crvene mrlje, „krvlju namrljana... slikarija", „viču... užarene opeke", „crni vlak... vrišti"; pjesnički subjekt uzdiže se, lebdi, levitira (vidi isto iznad i u pjesmi „Mjesečar"): „Noć i ja na brdu...", pod njim, „ko u svijesti", izranjaju i opet uranjaju svi ti prizori koje s visine promatra („kuće, stabla..."), iz tame, iz mraka života, u njega „gledaju" malobrojni osvijetljeni prozori – simbolika, usporedba, kontrast: rijetki sretni trenutci u nesretnim životima („ko nekoliko bijelih svečanih časova/ iz crnog života ljudi"), više puta završava pjesme crnim, mračnim slikama ljudskih života.

________________

Mjesečar

Bog noći
mjesec
sade s neba
i dokoraca lagano do moje kuće

Polako on se uspne na moj prozor
i spusti pogled na me

On mami mene u noć

Ja ustajem... i moje lice bijelo... smiješi se

Koracam sanen rubovima krova
i šetam kroz noć u visini
- Mene drže meke ruke mjeseca -

O tako lak sam... nezemaljski... lebdim
i mogu stati na list stabla

Ne zovite me: glas sa zemlje
smrt je moga nebeskoga bića

Visoko iznad zemlje lebdim lagan kroza sfere.

________________

Povratak

Ti i ne slutiš
moj povratak i moju blizinu

U noći kada šumi u tvom uhu tiha mjesečina
znaj:
ne koraca mjesečina oko tvoje kuće
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu

Kad koracajući cestom kroz mrtvo svijetlo podne
staneš
preplašena krikom čudne tice
znaj:
to krik je moga srca s blizih obala

I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče
s onu stranu mrke mirne vode
znaj:
ja koracam uspravan i svečan
kao pored tebe.

Povratak - altruistička vječna ljubav, lirski subjekt vraća se iz smrti, s druge obale, svojoj dragoj – preko „blizih obala", „s onu stranu mrke mirne vode", javlja joj se „krikom čudne tice"), on je uz nju zauvijek, „uspravan i svečan", na kraju naglašava „kao" („pored tebe"), kao nekad; ekspresionistički motivi: krik („krik moga srca"), preplašenost, crna sjenka, mrka voda, strah, tjeskoba; opkoračenje, prebacivanje (samo jedna riječ u cijelom stihu); koloristički motivi, kontrasti: dan je mrak (!), „mrko svijetlo podne", u sutonu je crna sjenka, a noć je „mjesečina", plave staze – vrhunac vizualne poezije; sinestezija: „šumi u tvom uhu tiha mjesečina", personifkacije: krik srca, koraca mjesečina; fonostilem: koraCam (uz nju, mekano, nježno hoda, umjesto grubo: koračam).

_______________

Ljubomora

Nad snježnom zemljom
plave zvijezde

Tvoja kuća stoji na kraj šume
Ja idem k Tebi

Da me kakav vuk ne napadne iz tame?
Tiho šušti snijeg pod mojim koracima

Tu sam!
Tvoja kuća stoji ograđena
Sva su okna zastrta
Pred vratima ne videći mene
straži pas

Samo jedan prozor crven gori

Ja znadem sve

i idem natrag
mrtav
i u licu bijel kao snijeg.

________________

Ljubav

Zgasnuli smo žutu lampu

Plavi plašt je pao oko tvoga tijela
Vani šume oblaci i stabla
Vani lete bijela teška krila

Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu

Moje ruke svijaju se žude mole

Draga, neka tvoje teške kose
kroz noć zavijore, zavijore

Kroz noć
kose moje drage duboko šumore
kao more.

________________

Mrtva ljubav

Kraj ljubavi u duši mrtvo zvoni
Veče slazi s neba plavo
Spuštam tihe crne zastore

Znam: vani su mrtve zvijezde i kuće i mjesečina
i crn prostor nepomičan stoji

Niko nikad neće doći k meni

Smrt još samo nevidljiva živi

Snu
razmotaj crven težak pokrov povrh mene
i nada mnom neka crno nebo noći
vječno
ćuti.

_______________

Rastanak sa sobom

Mi stojimo na rubu svijeta
i gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubljine noći

Sa zvijezdama i mi zapadamo

Mi stojimo već na krajnjem rubu sebe

Ko ispod nas zemlju nevidljivo maknu
da je već daleko vidimo ko zvijezdu?

Zamakle su zvijezde
Ko od nas još može naslutiti sebe?

Rušimo se vječno

Naš je put bez dna i padanje bez glasa.

________________

Opomena

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!

Opomena - čovjekovi ideali, odnos čovjeka i neba; u stihovima bez interpunkcije ponekad iznimka, grafostilem: na kraju svake rečenice uskličnik, poput opomene i treptaja zvijezde; gramatička odstupanja: rastajo (rastajao); četiri skupine/strofe po tri stiha, četiri rečenice; prva dvije strofe započinju imperativima („pazi" i „Pusti"); opominje čovjeka da ne smije biti malen, običan i ništavan, treba ga prožeti „blaga svjetlost zvijezda" (duhovnost, vječnost), perifraze: „ideš ispod zvijezda" (živiš), „zadnjim pogledima rastajo od zvijezda" (kad budeš umirao); kontrast: „prah" i „zvijezde".

________________

Budući

Budući već su bili
i sve je bilo već u prvom času
u beskrajnom pogledu Boga ogledano

Iz vremena: iz dubokoga tamnog Božjeg krila
besprekidno u svjetlost površine
stižu budući

U bezdanomu Božjem oku
ogledaju se mirijade budućih svjetova.

________________

Smrt

I smrt će biti sasma nešto ljudsko

Na ležaju se tijelo s nečim nevidljivim rve

i hroptii smalaksava i stenje

i onda stane.

Ko kad mašina stane. I stoji. Ni makac

I ljudi u to što se zbilo gledaju ko u neki svršen poso

i podižu se kao kad se podižu od stola

i sluškinje se uprav tad najviše uzrade

Mati će živinski kriknuti

otac zaćutati

i buljiti nijemo cijelog dana.

- Vrsta pjemse - misaona

- Tema - smrt kao sastavni dio života

- Strofa - 1.strofa je oktava, a 2. je tercina

- Stih - slobodan

- Rima - nema

- Motivi - smrt, ležaju, tijelo, mašina, ljudi, poso, stola, sluškinje, mati, otac, dana.

Pjesničke slike:

- Auditivne - Matiće živinski kriknuti... i stenje

- Vizualne - Na ležaju se tijelo s nečim nevidljivim rve... I ljudi u to što... i podižu se ko...

- Usporedba - i onda stane. Ko kad mašina stane

- Epiteti - svršen, živinski

- Asonanca

i onda stane... - a

i ljudi u to što... - o

i podižu se... - o

- Aliteracija

i smalksava i stenje - s

mati će živinski kriknuti - k

otac zaćutati - t

Tijelo kao da se bori protiv smrti što vidimo u stihovima: Na ležaju se tijelo s nečim nevidljivim rve i hroptii stenje.  

Pjesma prikazuje smrt kao pridrodni dio života. Tijelo se bori protiv smrti, ali smrt je ipak jača. Ostali ljudi nastavljajusa svojim životom "i podižu se ko da se podižu od stola". Otac i majka su tužni zbog gubitka sina "Mati će živinski kriknuti otac zaćutati i buljiti nijemo cijelog dana"

________________

Smrt i ja

Smrt nije izvan mene. Ona je u meni
od najprvog početka: sa mnom raste
u svakom času
Jednog dana
ja zastanem
a ona raste dalje
u meni dok me cijelog ne proraste
i stigne na rub mene. Moj svršetak
njen pravi je početak:
kad kraljuje dalje sama.

- Vrsta pjemse - misaona

- Tema - prihvaćanje smrti kao nečeg većeg od nas samih

- Strofa - sedmerostih

- Stih - slobodan

- Rima - nema

- Motivi - smrt, početka, času, dana, rub, svršetak, početak.

- Personifikacija - Smrt raste, kraljuje.

- Gradacija - sa mnom raste u svakom času jednog dana ja zastanema ona raste dalje

- Asonanca - od najprvog početka... o a ona raste dalje - a kad kraljuje dalje sama - a

- Aliteracija - Smrt nije izvan mene. Ona je u meni.

- Opkoračenje - od najprvog početka...

Pjesnik opisuje smrt kao nešto što je sastavni dio njega isto kao i život. Izražava svoj doživljaj jedinstva života ismrti. On sebe, svoj život postavlja kao suprotnost smrti. Za pjesnika je smrt bezgranična, duboka, fascinantna iizostanak interpunkcijskog znaka označava tu njezinu beskrajnost.

Doživljava smrt kao nešto mistično. Na ležaju se tijelo s nečim nevidljivim. Nema upotrebe epiteta, te su pjesničke figure rjeteke u pjesmama.

________________

Ručak siromaha

Jedno pred drugim stide se da sjednu
za takav ručak

i dokle jedu boje se
da ne bi jedno drugom život pojeli.

Kad ustanu od stola,
tišina i težina
Gađenje pred samim sobom
unakazi obadvoma lica

i svako misli da je drugomu ubica
i da je krv što teče kroz njegovo tijelo
krv drugog
(kao da je jedno drugo jelo).

________________

Nađeni Bog

Ne traži Boga mišlju; u praznini
u kojoj se miso, tamna sjenka, gubi
Uza te Bog je, uvijek u blizini
U stvarima oko tebe, u zvuku i muku

Bog ti je uvijek najbliži od svega
Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba
Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica
i plaši te iz svake stvari: nema tajne

Ne pružaj miso u praznu daljinu
Uza te Bog je. Otvori sva čula:
na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti

Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti.

__________________________________

SMISAO I BESMISAO, ŽIVOT I NIŠTAVILO, SVIJETLO I MRAK

Određen kontrast i prelazak - preobraženje između ovih pojmova, radi posebnu i jedinstvenu temu ove zbirke. Smjesa piščevih osjećaja, unutarnjeg nemira i prilike tog vremena čine temelj. Njene motive. Pjesme su poredane posebnim redosljedom čineći jedinstvenu sadržajnu cijelinu. Zbirka počinje pjesmom Pjesnici, u kojoj pjesnik veliča samo zvanje pjesnika, no također prikazuje nemir, koji ne da unutarnjem oku da spava i koji mori. Kao uvod u samu zbirku i objašnjenje naslova je pjesma Moje preobraženje.

Glavni simboli su mjesec, zvijezde i sunce, koji simboliziraju nešto uzvišeno, nedostižno, iznad samog života. Oni u nama, čitaocima, pobuđuju određeno divljenje, ali i samu želju da i mi pređemo u njih. Za pjesnika oni su krajni cilj samog životnog puta, (a ne smrt), čime on želi nadvladati samu prolaznost života i zaborav. Spas nalazi u nećemu visoko nad njim, rukom nedohvatljivo i pomalo apstraktno, neshvatljivo za čovijeka - ZVIJEZDE. Simbol nećeg višega u što pjesnik želi preći:

... O bože daj me umorna od mijena preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu vječnu zvijedu...

... Ja čekam noć: probraženje stvari...

... Na svom koncu mjesto u prah prijeđi sav u zvijezde;

nadilazeći smrt i zaobilazeći prolaznost: ... Mi ubili smo noćas staru od vjekova mrsku smrt...

Dok na život gleda dosta pesimistički ,pomalo podcjenivački, smatrajući ga patetičnim:

... Naš je put bez dna i padanje bez glasa... Zemlja: kratki izlet...;

... Mi idemo u tamo neizvjesno...; prikazuje prolaznost života: ... Preko nas u trku idu nebom oblaci preko nas u vječnosti se bez konca dani noći ruše...

Život predstavlja kao put bez dna, na kojem mnogi ne prežive da vide kraj:

... U mraku mnoga srca mru; Mi sa grobova dižemo se - Dalje - noseći u uhu zadnji krik onih koji ostaše na put...; a oni i koji dođu kraju puni su boli za mrtvima: ... Kad prispijemo koncu duše će nam biti pune bola kao zdenci vode...; čime istiće taj svoj prezir prema životu.

Šimić očituje svoju bol i kroz ljubav i ljubomoru. Smatra sebe žrtvom: ... Žrtve bogu naše ljubavi...; dok same žene uspoređuje sa zvijezdama (nećim nedostižnim): ... Te žene sad su zvijezde...; te ljubav prikazuje kao nešto lijepo ugušeno mržnjom: ... u vazi među njima zaboravljen tih i crven cvijet ljubavi gori...

Zagreb ga je oblikovao i definirao, ali ga je Hercegovina rodila, te sa posebnom ljubavlju prikazuje njen prelijepi krajolik, ali ističe teški, crni život ljudi: ... ko nekoliko bijelih svečanih časova iz crnog života ljudi...

Sebe smatra bolesnikom koji žudi spas-preobraženje: ... Moje je tijelo bolesno i žudi tihu bolnicu...; mučenikom koji sam koraća ovim životom:... prva noć kroz koju idem sam...; on  predstavlja  osamljenog čovjeka neshvaćenog od društva u kojem živi: ... Ja zovnem u noći iz svih snaga na prozoru staklo se zatrese i smiri...; U noći kamenito srce grada ćuti...

Posebno mjesto u zbirci zauzima Bog, kao oslonac kojeg moli da ga vodi kroz život: ... Budi nad mojom glavom moj pratilica zvijezda...

Socijalne pjesme su također jedna od obilježja zbirke. Pjesnik prikazuje socijalnu podjeljenost i nepravdu ,sa simpatijom prema onima koji pate:... crvena i ladna srca muklo ko ure tuku... Šimić je slikovitost ostvario bojama: crvenom, žutom, plavom, crnom i bijelom. Žuta prikazuje nečistoću (žuta rijeka); bijela neutralnost, mir, spokoj; plava hladna boja, boja neba koja predstavlja uzvišenost, visinu. Suprostavljaju (kontriraju) se topla crvena (najčešće prikazuje  dobro, pozitivno) i crne (prikazuje loše, žalost), te najjači kontrast je između bijele (dobra) i crne (zla). Kontrastom boja u  pjesmi je ostvario vizualne motive, koji su pridonjeli slikovitosti pjesme.

Zbirka završava piščevom porukom, opomenom: ... čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda... kojom nam pjesnik  poručuje da živimo veličinom i dostojanstvom, te završava zaključkom da iza nas uvijek dolazi neko novi, neko budući:... U bezdanom božjem oku ogledaju se mirijade budućih svjetova...

__________________________________

Očito je da je Šimić kao i Kamov, bio u početku pod utjecajem Matoša i njegovog pogleda na svijet, no, u ovom svom kratkom vremenu u kojem je živio i stvarao, Šimić se potpuno okrenuo jednom svom, zasebnom, originalnom svijetu i doživljaju istog. On zapravo, kako i sam naslov zbirke govori, želi svojim stihom, rječju, poimanjem života, dostići potpuno preobraženje cijelog svemira..."on ne gleda, ne vidi, on ne priča, on ponovo stvara". Šimić se buni, preko progovaranja u svojim pjesmama, buni se protiv jedne zaista sirove stvarnosti, ništavosti, nezadovoljan je tradicionalnim pristupom poeziji i na sebi svojstven način spreman je reagirati kako bi pjesništvo uzdigao do jedne pristojne visine, uzdigao ga iz praha do zvijezda (kontrast).

Pa, onda svaka od ovih pročitanih pjesama, napisana je vrhunski prepoznatljivo,  rekla bih "Šimićevski" jer ako se želimo osvrnuti na sam stil i formu, trebamo reći da on piše, slobodnim stihom, odnosno izmjenjuju se stihovi nejednake dužine: monostih, distih i tercet. Kompozicija pjesme je kružna ali s varijacijama na kraju. Ritam je polagan, nema ili su rijetki znakovi interpunkcije (tek uskličnik u pjesmi "Opomena!)-grafostilistika. On kao da lebdi, osjeti se to u pojedinim stihovima, odnosno na taj se način želi žurno odmaknuti od tla, od te prije spomenute sirove stvarnosti.

Kao i kod ostalih pripadnika ekspresionizma u književnosti, tako se i u ovom poetskom Šimićevom djelu, kroz svaku pjesmu jasno vidi i osjeća negiranje svega tradicionalnog, jer napokon on je za to da se umjetnost otvori prema unutrašnjosti. Šimić se kao i njegovi kolege od pera, strahovito bori za pokretanje jednog sasvim novog smjera, a koji negira svako oponašanje stvarnosti. Kao čovjek, jasno je vidljivo da se u tim životnim prilikama osjeća ugroženim pa su mu osim ljubavi, glavni motivi smrt, crne slutnje, krik života, krik duše. On jednostavno želi uroniti u sadržaj svoje svijesti, no u svemu tome, njegov je izraz vrlo škrt i racionalan te odbacuje svako opisivanje, deskripciju.

Također ga izuzetno zanima ljudsko tijelo pa i socijalna tematika, dakle bijeda, siromaštvo uslijed koje i sam obolijeva i umire vrlo mlad. Šimić je, a to se lako da prepoznati u njegovom jednostavnom stihu, pobornik oslobađanja svake kićenosti, svega viška u napisanom, istovremeno se zalaže za čistoću i smislenost. Potpuno uspijeva u svom naumu i postaje "Svijet za sebe", rekla bih, barem što se tiče njegove originalnosti i uzvišenosti.."poezija traži dublji pojam postojanja čovjeka", a to je ono što nas čitatelje intrigira da jednostavno upijamo Šimićeve stihove. Boje, mirisi i zvukovi prožimaju se i sveprisutni su poput kolorita u Van Goghovim slikama: osjeti se kontrast plave boje koja simbolizira duhovnost, metafiziku i žute koja predstavlja životnu radost. Crna se gotovo , pa u svakoj, javlja i želi odrediti trenutačno stanje pjesnikove duše, a bijela vrlo rijetko jer sreća tek stiže.

Redajući sam po čitanju i analizirala ulazeći u samu bit stiha, pa se u pjesmi "Mladić" dade prepoznati "bol mladića... ja poznam očaj blijed", "Molitva na putu" pisana je poput Biblijskih psalmi .. "Bože daj...ne ostavi me, budi nad mojom glavom, moja pratilja zvijezda". u pjesmama "Zavodnik" "Zavedena", "Bolesnik", "Mučenik", "Samoća na vodi", Zima", Teški zrak", ističe se Šimićev krik duše, tamne sjenke ispod očiju, duša izmučena od ljubavi, atributi, personifikacije i metafore, dakle elementi ekspresionizma odnosno avangarde.

I na kraju treba svakako spomenuti nekoliko pjesama koje su obilježile Šimićevu liriku pod nazivom "Preobraženja" (vjera u vječnost), intenzivni, duboki doživljaj svijeta. Tako je "Pjesnicima", želio upozoriti , opomenuti svijet kako su upravo ONI, ti koji trebaju čuti unutarnji glas, "njihove oči nisu mrtve... poput prirode svemira", već su pjesnici "vječno treptanje u svijetu poput oka" ...

Moja preobraženja su zapravo preobraženja čovjeka u jednu humaniju zvijezdu..."koja će s dalekog neba sjati nesretnim ljudima, a taj smisao boli i patnje je zapravo i smisao čitavog pjesničkog postojanja.

U pjesmi "Hercegovina" pak, pjesnik personificira krajolik i pretvara ga u odnos sreće i nesreće, u sudar svijeta stvarnosti i vizije snova, i on se zapravo postepeno ali sigurno mijenja u univerazli krajolik ljudskog proživljavanja..."iz tame njega gledaju malobrojni osvjetljeni prozori". Tako se ujedno i cijelo Šimićevo stvaralaštvo iz pjesme u pjesmu pretvara u jedno "UZVIŠENO VEČE".

__________________________________

Antun Branko Šimić je rođen 1898. u Drinovcima kod Gruda, BiH, gdje je završio pučku školu. Od 1910. polazio je u Širokom Brijegu franjevačku gimnaziju, ali 1913. godine nakratko boravi u Mostaru, a zatim odlazi u Vinkovce, gdje je završio četvrti i peti razred gimnazije.

Zatim odlazi u Zagreb, gdje nastavlja školovanje. Dvije godine kasnije, kada pokreće časopis Vijavica, Šimić zbog propisa koji učenicima nisu dopuštali objavljivanje novina, prekida školovanje. Od tada se posvećuje književnosti, objavljuje članke i pjesme u brojnim časopisima (Grič, Kritika, Plamen, Hrvatska prosvjeta i dr.), te 1919. godine pokreće časopis Juriš. Godine 1924., kada pokreće i časopis Književnik, obolio je, te je u nadi izlječenja otputovao u Dubrovnik. Nakon što mu se zdravstveno stanje pogoršalo, vratio se u Zagreb, gdje je ubrzo preminuo, u 27. godini života.

Šimić je bio pjesnik izrazite težnje da zgusnutim, škrtim stihom intenzivira doživljaj svijeta. Takav je bio i kao esejist i kritik: volio je strogi red, čuvao se razlivenosti i praznine. Rođen u Hercegovini (Drinovci), započeo je pjesmama koje oponašaju A. G. Matoša, ali je naglo izveo dramatski zaokret, napustio sedmi razred zagrebačke gimnazije, pokrenuo časopis, primio ekavski izgovor (u čemu će ga ubrzo kratkotrajno slijediti i mnogi drugi hrvatski pisci) i nastupio kao novi pjesnik i kritičar, nadahnut bečkim ekspresionističkim časopisom "Der Sturm", pa je slijedio i njegov program s uporištem u posvemašnjem negiranju tradicije i osporavanju bilo kakve sveze između književnosti i stvarnosti u kojoj ona nastaje. Prvim svojim časopisom ("Vijavica", 1917.), a zatim i drugim ("Juriš", 1919.), sažeto je označavao svoj književni smjer sadržan u (ekspresionističkom) uvjerenju, da je umjetnost najintenzivniji doživljaj svijeta i da zato ne smije, pa i ne može biti angažirana u službi bilo koje tendencije. Ako to u ono doba i nisu više bile nove misli jer su ih već zagovarali i hrvatski modernisti, one su sada bile izgovarane načinom koji do tada u nas nije bio poznat.

Mladi hrvatski ekspresionist Ulderiko Donadini uzvikivao je "dolje estetike i dolje ukus", a Šimić, kao da nastavlja na te uzvike, zahtijeva da pisci odbace svu dekorativnost i otmjenost, da skinu, kako on kaže, i odijelo sa sebe, i "kragne, manšete, kravate, šalove i sve ono drugo, da bacimo iz sebe sve trope, figure, metonimije, aliteracije, asonance, klimakse, sve ono što je ukus, što je retorika i 'lepota', to će reći sve ono što je suvišno – i da govorimo istinu". Iako je polemički intoniranom, matoševski britkom i neumoljivom kritikom znatno utjecao na književna zbivanja i uopće na razmišljanja o književnosti, najdublji trag ostavio je kao pjesnik. Prvi je u nas, poslije kratkotrajnog početništva, načelno odbacio vezani stih i rimu pa progovorio sažetim, često i grafički simetričnim slobodnim stihom te stvorio uzor poezije kreirane "iznutra", kao najintenzivnijeg doživljaja svijeta. Pjesnik tijela, grada i siromaha, nije svoje teme vidio u socijalnom nego isključivo u individualno-psihološkom značenju. Pjesnik ljubavi i smrti, osjećao je trajnu tjeskobu i duhovni nemir, ali i svijest da je pred ključnim pitanjima života i svemira nemoćan kao čovjek, a kao pjesnik može ga samo spoznavati. Reskošću svoga stiha prodirao je kao oštricom noža u dubine ljudskoga bića, u njegovu egzistencijalnu samoću. Zato njegove pjesme, naoko tako hladne i često svedene na gole konstatacije u izravnom iskazu, blistaju dalekim astralnim sjajem.

U tako kratko vrijeme, koje ne ispunjava ni puno desetljeće, prešavši put od matoševsko - wiesnerovskog impresionizma do oslobođenog a formalno stiješnjenog ekspresionizma, postao je virtuoz koji s malo riječi otvara bezdane prostore misli i životnog smisla. Znao je graditi pjesmu, zgušnjavati stih, birati pravu riječ: često jednostavnoj i običnoj pjesmi, znao je udahnuti punu izražajnost. Bolujući od rane mladosti, nosio je u sebi smrt i bio svjestan da ona u njemu raste te da će ga jednoga skorog dana posve ispuniti – i prerasti. Možda je i zato naglo sazrijevao, što dokazuje i treći njegov časopis "Književnik" (1923 - 1925). Objavio je tek jednu knjigu pjesama, „Preobraženja" (1920), ali ona je postala legendarna: kamen temeljac modernog hrvatskog pjesništva. Antun Branko Šimić autor je koji se nerijetko smatra najboljim pjesnikom hrvatske avangarde, ako ne i hrvatskog pjesništva uopće.

U književnosti se javlja 1913. godine Zimskom pjesmom (časopis Luč), kojom nasljeduje Matoševo stvaralaštvo. U vrijeme kada pokreće Vijavicu, Šimić se okreće dijelom ekspresionističkom shvaćanju umjetnosti te svoju poetiku izlaže u svojim programatskim tekstovima, objavljenim u Vijavici i Jurišu (Namjesto svih programa, Usamljenost duha i dr.), ulazeći tako u prijepore s književnim suvremenicima i prethodnicima. Za života je objavio jedino zbirku Preobraženja (1920) u kojoj je dijelom sabrao pjesme koje su već bile objavljene u periodici. Ovom zbirkom Šimić se predstavio čitateljstvu kao izraziti avangardist, koji svoje stihove gradi na podlozi očuđenja svijeta, a neovisno o pravilima tradicijom utvrđenog jezičnog i formalnog ustroja stihotvorstva. Književnopovijesna znanost Šimićev stih smatra međuprostorom vezanog i slobodnog stiha (Slamnig). Riječ je o osobitoj uporabi slobodnoga stiha, koji je određen deseteračkom podlogom. Šimićevo prevrednovanje jezičnog ustroja očituje se u vizualnoj organizaciji stihova, te u oslanjanju na osnovne izraze pjesnikova doživljavanja svijeta, a time i u gubitku interpunkcije. Šimićev interes za vizualni aspekt pjesništva ne ograničava se samo slikarskom gradnjom forme, već je on prisutan i u bojanju sadržaja pjesama, koje ovisno o svojoj raznovrsnosti pokazuje pjesnikov odnos prema prolaznosti i vječnosti. Tako je u Preobraženjima (1920) raznovrsnim koloritom ilustrirana vjera u vječnost, koja u kasnijoj lirici (Siromasi, 1922 i dr.), intoniranoj bezbojnim, odnosno crnim i bijelim tonovima, nestaje.

Antun Branko Šimić - Budući 

Antun Branko Šimić - Ljubav

Antun Branko Šimić - Mjesečar

Antun Branko Šimić - Opomena 

Antun Branko Šimić - Pjesnici

Antun Branko Šimić - Ručak siromaha

Antun Branko Šimić - Vampir

Antun Branko Šimić - Vraćanje suncu

Antun Branko Šimić - Zanesena pjesma