Vojislav Ilić - U poznu jesen

U ovoj pesmi postojanje lirskog subjekta jasno je naglašeno i markirano, za razliku od nekih drugih Ilićevih pesama, jer je ova pesma pisana u prvom licu. Pesma je pisana kao obraćanje, ali ne obraćanje čitaocu, već nekome ko je pored lirskog subjekta i ko je učesnik u samom događaju u pesmi. Indikator za to je prva reč u pesmi Čuj.

Jasno je da lirski subjekat potencira zvuk koji se čuje, i obraća se nekome ko taj zvuk i može da čuje, dakle nekome ko je pored njega. Pesma nije pisana u perfektu, tako da se ne radi o sećanju na neke događaje koji su se završili i na njihovom obnavljanju u svesti kod lirskog subjekta i eventualno čitaoca. Pesma je deskriptivna i pisana je u prezentu, što znači da se neposredno opisuje događaj koji se u trenutku opisivanja i događa.

Pesma jeste deskriptivna ali sadrži u sebi fine nijanse metafizičkog. Raspoloženje koje dominira adekvatno je naslovu pesme. Opisana je pozna jesen, ali ne u svetlim, bogatim nijansama plodnosti, nego u pesimističkoj nijansi propadanja i smrti.

Slika kao što je "puste poljane naše" deluje jezivo i prva je slika koja umanjuje deskriptivnost i približava se metafizičkoj slici. Vojislav Ilić je u ovu sintagmu vešto utkao kontrast koji daje strahovit intezitet slici i pojačava jezu koja ona nosi. On govori da su "poljane naše", dakle da imaju svoju pripadnost, da pripadaju nekome. Pripadnost podrazumeva najmanje jednu relaciju između nekog dvojstva; između onoga koji poseduje i onoga što se poseduje. U ovom slučaju nije u pitanju jedna prosta relacija, ne postoji samo jedan koji poseduje.

Lirski subjekat govori da su "poljane naše", što znači da postoji više od jednog posednika, a samim tim i više od jedne relacije. Dakle, to dvojstvo u ovom slučaju je prošireno i postojanjem bar dve relacije (a ne jedne), može se govoriti najmanje o trojstvu. Dakle, sve ovo pretpostavlja zbirnost, udruženost, a prva reč u ovoj sintagmi, ustvari daje tajnovitost i jezu celoj slici, a to je reč puste. Poljane su u isto vreme "puste", dakle, same, usamljene, a sa druge strane imaju nas jer su "naše". Usamljenost je podignuta do najvišeg mogućeg stepena jer su poljane i pored nas koji smo tu - same, i to je kontrast koji odvaja ovu sliku od puke deskripcije i daje joj metafizičku težinu.

"Vetar jauče" kroz te poljane i taj njegov jauk koji se potencira rečju "čuj" otvara bogatu auditivnu liniju pesme. Ono što je interesantno, a takođe i kontrastno, je to da slika pozne jeseni i raspoloženje koje ona donosi jeste rezignacija, pomirenje sa smrću, pesimizam i shvatanje, mirenje sa pesimizmom kao takvim. Prirodno bi bilo očekivati da uz takvo raspoloženje, i sliku pozne jeseni, ide tišina ili prigušeni plač, međutim, u pesmi, naprotiv, vetar jauče, gavran uzleća sa krikom, konjic frkće. Taj jauk vetra ne otkriva mirenje i samrt nego borbu, ili bolje reći, postojanje nade ("frkće okiso konjic i žurno u selo grabi"), da će se prevazići novonastala situacija koja je izvor lošeg raspoloženja.

Naredni stihovi u pesmi u sebi nose dvoznačenjsku prirodu i ne mogu se samo posmatrati u svetlu opisivanja prirode. Lirski subjekat se jasno identifikuje i govori o trenutnoj stvarnosti:

Sa krikom uzleće gavran i kruži nad mojom glavom.
Mutno je nebo svo

Gavran koji sa krikom uzleće iznad glave je sama po sebi jeziva slika. Međutim ukoliko se tumači i značenje te slike dobiće se još misteriozniji osećaj te jeze. Gavran je, ne samo u našoj mitologiji, ptica koja predskazuje neko zlo i donosi loše vesti. Njegovo sretanje u prirodi, samo po sebi, nema neko posebno značenje, i ne znači neko neminovno zlo koje će se desiti onome ko ga je sreo. Međutim, ukoliko gavran uzleće sa krikom i "kruži" nad nečijom glavom, jasno je da to kruženje nije slučajno ni obično. Ono ima za funkciju da markira onog kome će se neminovno nešto loše dogoditi. Nastavak pesme, ukoliko se posmatra u ovom kontekstu, nesumnjivo to potvrđuje:

Mutno je nebo svo

Mutno nebo je takođe znak lošeg predskazanja; znak da će molitve ostati neuslišene; da je toplota i milost Sunca uskraćena, a u prenesenom značenju i Božija pomoć. Slika je veoma strašna i zloslutna.

Pesma se opet spušta na ravan obične deskripcije. Kao da pesnik samo blagim naznakama nečeg metafizičkog želi da proširi naš horizont očekivanja, a onda vraćajući se na ravan običnog opisa postiže efekat izneverenosti tog očekivanja, ali sa druge strane pojačava napetost i radoznalost.

Tek iz druge strofe saznajemo da lirski subjekat putuje ka svome domu. Frkće okiso konjic i žurno u selo grabi, kaže prvi stih druge strofe. Konjic žuri jer je okisao, ali ta žurba u potpunosti odgovara lirskom subjektu koji je na kočijama. Ne žuri konjic, nego kočijaš jer želi što pre da stigne u svoj dom.

Kuća ima veoma važno značenje u simboličkom i psihološkom smislu. Ona je utočište, i predstavlja sigurnost za onoga ko u njoj živi. Čovek koji nema kuću, ne samo da je nesrećan, nego je i nestalan. On nema svoje usidrenje, svoj krov nad glavom koji pruža svakom čoveku oslonac, sigurno mesto na kome je zaštićen od svega, i zbog koga čovek ima samopouzdanje u sebe i u svet oko sebe. Dakle, kuća je sastavni deo čovekove ličnosti, međutim, u pesmi se za kuću koristi reč dom. Osim svih ovih pobrojanih značenja koja u sebe uključuje reč kuća, reč dom je obojena dodatno i jakom emotivnom nijansom. Osim sigurnosti, dom pruža i neku nostalgičnu crtu. Dom je mesto gde je čovek rođen i gde je proveo prve dane života, i ako nekim slučajem čovek više ne živi u svom domu, u njemu uvek ostaje dom da živi, hteo on to ili ne. Ta veza između čoveka i njegovog doma nikada ne ostaje raskinuta.

Vojislav Ilić je u ovoj pesmi iskoristio tehniku opisivanja koja će tek kasnije postati uobičajena kod mnogih naših prozaista, kao što su Momčilo Nastasijević, Meša Selimović, Ivo Andrić. Naime, Ilić je uočio vezu između čovekovog unutrašnjeg i spoljašnjeg prostora u obliku ravnog ogledala koje reflektuje, najčešće unutrašnje karakteristike na spoljašnji izgled stvari (kakav je slučaj kod Nastasijevića i Selimovića). Međutim, taj odnos može biti suprotan (kao kod Andrića u "Prokletoj avliji") kakav je u ovoj pesmi, pa spoljašnjost tj. izgled doma, postaje ekvivalent izgledu unutrašnjih osećanja lirskog subjekta. Ceo dom se opisuje u nekolko reči:

I već pred sobom vidim ubog i stari dom  

Ovaj stih sam po sebi izaziva neku setu i blagu tugu, i Ilić opet uspeva da okrzne onu drugu vanvremensku i vanprostornu metafizičku ravan. Stih je daleko od pukog opisa. Dom se ne opisuje kao neka nezavisna, strana činjenica; on je stavljen u kontekst percepcije samog lirskog subjekta, koji je nesumnjivo sa domom vezan emotivnim nitima. Ako to znamo i zatim vidimo da taj lirski subjekat, koji je emotivno vezan za dom, kaže da je taj dom ubog i stari, biće jasno da to nije običan, puki opis, već da taj opis boli, i opisuje ne samo dom, nego i ono što se nalazi kao osećanje u unutrašnjem biću lirskog subjekta. Taj paralelizam između izgleda osećanja i izgleda doma ovde je jasno ostvaren: - I već pred sobom vidim ubog i stari dom.

U naredna dva stiha opis je ublažen sa aspekta čovekove unutrašnjosti ("na pragu starica stoji i mokru živinu vabi"), ali i dalje ostaje ostvaren paralelizam. Nemoćna starica koja stoji na pragu kuće i vabi mokru živinu, izaziva ne sliku pred našim očima, nego jako osećanje blage tuge i nemoći u srcu, koje postoji u tom trenutku i kod glavnog junaka ove pesme. Ogroman zeljov sa repom, međutim, simbolična je slika vernosti ljudske nade koja je u svakoj situaciji odana čoveku, pa i sada, ali ipak ona ne dominira i raspoloženje pesme do kraja ostaje isto, crno i pesimističko.

Poslednja četiri stiha semantički su ista kao i prva četiri, međutim, oni se razlikuju u po nekoj reči, a te promenjene reči, pokazuju da pesma nije statična i da u njoj postoji razvoj. Taj razvoj povezan je i sa unutrašnjom i sa spoljašnjom ravni koje čine ovu pesmu. U prvom stihu imali smo "Čuj, kako vetar", a u poslednjim "A vetar". Ovde je uočljivo gubljenje druge osobe kojoj se lirski subjekat obraćao u prvoj strofi. To gubljenje ne govori toliko o toj osobi, koja je u stvari imala samo funkciju referentnosti, ono mnogo više govori o samom lirskom subjektu.

Posle viđanja svog doma, ali i samog predskazanja tog viđanja oličenog u simboličnom kruženju gavrana nad glavom, nastala je promena u lirskom subjektu. Razrušenje doma deluje tragično na čoveka, i u njemu izaziva naprasno gubljenje smisla svega što postoji. U tom trenutku obesmišljenja, lirski subjekat ne primećuje više nikoga osim sebe i katastrofe u sebi. Zato i ne postoji u ponovljenom stihu obraćanje nekom i imperativ "čuj". Taj neko i dalje je tu, ali on postaje nebitan za lirskog subjekta, pred osećanjem tragične sudbine doma.

Vetar više ne "jauče" nego "zviždi". A "puste poljane naše" su postala "crna i pusta polja". Najveća transformacija je postignuta u ovoj sintagmi, i ta sintagma najbolje pokazuje intezitet promene samog lirskog subjekta, njegovog osećanja i pogleda na svet. Posle tragičnog saznanja, za junaka ove pesme, stvari više ne mogu ostati iste kao pre. Stvari koje su mu pre toga izgledale loše bile su samo bojazan, ali one sada postaju katastrofa i degradacija samog čoveka.

Pesimizam dostiže svoju kulminaciju, jer "poljane" koje su nekada bile "naše" i time emotivno određene, sada postaju strana i tuđa "pusta i crna polja" koja su ničija, i osim što su i dalje pusta sada su crna, i više nisu prisne "poljane", nego neka daleka i nepristupačna "polja".

Poslednja tri stiha su potpuno identična kao i poslednja tri u prvom delu pesme. U njima nema formalnog razvoja, jer glase potpuno isto. Međutim, posmatrajući ih u kontekstu cele pesme biće jasno da je i ovde postignut razvoj. U prvom delu pesme ona su samo predskazanje: gavran koji kruži nad glavom i "mutno nebo" bili su samo neki polujasni signali, koji nisu uništavali lirskog subjekta. Međutim, na kraju pesme oni više ne predstavljaju predskazanje nego ispunjenje predskazanja. Kada se pesma završava stihovima "Mutno je nebo svo", to znači da se katastrofa već odigrala, da je nebo mutno svo i da više nema nikakve nade, sve je gotovo. "Mutno je nebo svo" na kraju pesme i "mutno je nebo svo" na sredini, ne znače isto. Razlika je u značenjskoj težini tih reči. Na kraju, te reči dobijaju punu težinu svog značenja, dok na sredini one ne znače potpuni kraj, već samo odblesak tog kraja.

Jasno je posle analize da je ova pesma višedimenzionalna. Iako bismo žanrovski mogli da je svrstamo u deskriptivne pesme, opisi u njoj nisu ni nalik opisima u deskriptivnim pesmama romantičarske epohe. Vojislav Ilić predstavlja prelomni trenutak u razvoju srpske poezije i preteča je moderne, ne samo svojom formom, već i smislom koji njegove pesme nose. U pesmi U poznu jesen on možda nije ostvario metafizičke motive do njihovog punog značenja, ali ih je jasno naglasio i vešto utkao u svoju opisnu pesmu. Time je on otvorio vrata metafizici u srpskoj poeziji, koja će se gradaciono razvijati i zauzeti veoma bitno mesto.

Profesor srpskog jezika i književnosti Nenad Gugl

__________________________________

U poznu jesen je jedna od najpoznatijih Ilićevih deskriptivnih pjesama, iako se razlikuje od drugih takvih po tome što je pisana u prvom licu. Ilićeva karakteristika je opisati situaciju koju "vidi" i pri tome nigdje ne upotrijebiti išta subjektivno, a opet vrlo spretno dočarati osjećaj. Ovdje, pak, već na početku vidimo da to nije slučaj. "Čuj kako jauče vetar" – pjesnik se obraća nekome. Taj "netko", međutim, ovdje nije čitatelj, jer on također čuje jaukanje vjetra, "kroz puste poljane naše". Dakle, taj kome se pjesnik - lirski subjekt obraća stoji pokraj njega, promatra istu scenu i čuje iste stvari.

Vjerojatno ima i isti odnos prema slici koja mu se odvija pred očima – poljane su "naše". Pripadaju "nekome" onoliko koliko pripadaju i lirskom subjektu. No, postavlja se pitanje – ako su te poljane "naše", dakle, pripadaju nekome, zašto su puste? Što se dogodilo pa da nitko više nije tamo? Osim konkretnog ukazivanja na to da subjekt i još netko stoje i gledaju prizor, prva dva stiha su čisto deskriptivna – vidimo poljane, one su puste. Vjetar puše, jauče, točnije, i donosi gustu maglu. Prva dva stiha naglašavaju sam naslov U poznu jesen – sve je nekako tmurno, oblačno, maglovito. Sve umire i sprema se za zimu. Već tu se dobiva osjećaj tuge i melankolije, i on ne nestaje, nego se povećava u skladu s nastavkom pjesme. Sljedeća dva stiha ubacuju lirski subjekt kao osobu koja i piše tu pjesmu – pisana je u prvom licu, u prezentu. Sve se, dakle, odvija upravo sada, u ovom trenutku. Nad subjektom leti gavran i kruži nad njegovom glavom. Sama scena gavrana kako kruži nad nečijom glavom nije bezazlen prizor. No, kada se uzme u obzir da je gavran inače simbol nesreće i smrti, osjećaj bezizlaznosti, beznađa i zle kobi je još naglašeniji i prisutniji. Sljedeći stih, a ujedno i kraj strofe, "mutno je nebo svo" samo stavlja "točku na i" toga osjećaja, kao da se time gubi svaka nada u nešto bolje, u nekakav sretan kraj i izlaz i svega toga. Nedostatak sunca je nedostatak života, a samim time i nade u bolje sutra.

Sljedećim stihom počinje nova strofa, i njom se ponovno vraća na čisto opisivanje. Saznaje se da je subjekt u pokretu. Ide ka nečemu – konjic žurno grabi. Ali, žuri li konjic ili to zapravo subjekt žuri domu, znaku sigurnosti i nade? Konj žuri, bježi od kiše, ali situacija kao da u potpunosti odgovara onome tko gleda tog konja – lirskom subjektu. Konj je prikazan kao simbol nade, on frkće, trči žurno, subjekta dovodi u poznato, sigurno mjesto. No, sva ta nada i osjećaj sreće i sigurnosti se rasplinu već sljedećim stihovima – "i već pred sobom vidim ubog i stari dom". Javlja se lirski subjekt, ali se s njim javlja i osjećaj tuge i beznađa. "Ubog i stari dom" je zlosutan prikaz. Kuća je simbol sigurnosti, pripadanja, postojanja. Onaj tko nema kuću, nema sigurnosti, pa samim time nema ni budućnosti, niti postoji. A ovaj dom je ubog i star. Na rubu svih snaga, kao, uostalom, i sam lirski subjekt. Slika koja se javlja zatim nije nimalo bolja. Starica stoji pred ubogom kućicom, vabi životinju, psa. Pas kao najbolji čovjekov prijatelj i kao uvijek vjeran oslonac čovjeku, ovdje daje nijansu nade. Starica kao da se hvata za tu, možda posljednju, nadu, ali se i ta nada gasi kao i svaka druga.

Scena se vraća na početak. Ali, sada već bez pratioca lirskog subjekta, bez slike doma, bez starice, bez konjica, i bez psa. Postoje samo lirski subjekt, vjetar koji sada zviždi, ne jauče više, kao da se sve već nekako smirilo, pomirilo sa situacijom, i poljane. Poljane više ne pripadaju nikome, tek su gusta i crna polja, a gavran se ponovno diže i kruži subjektu nad glavom. Ali ovdje se više ne osjeti ni nada ni očaj. Osjeća se pomirenje sa situacijom – sve je ionako izgubljeno, nema smisla truditi se niti se nadati.

_______________

U poznu jesen

Čuj, kako jauče vetar kroz puste poljane naše,

I guste slojeve magle u vlažni valja do...

Sa krikom uzleće gavran i kruži nad mojom glavom,

Mutno je nebo svo.

Frkće okiso konjić i žurno u selo grabi,

I već pred sobom vidim ubog i stari dom:

Na pragu starica stoji i mokru živinu vabi,

I s repom kosmatim svojim ogroman zeljov s njom -

A veter sumorno zviždi kroz crna i pusta polja,

I guste slojeve magle u vlažni valja do...

Sa krikom uzleće gavran i kruži nad mojom glavom,

Mutno je nebo svo.

_________________________________

Vojislav Ilić (1860 - 1894) rođen je u Beogradu kao sin pjesnika Jovana Ilića. Bio je boležljiv od djetinjstva, nije bio zainteresiran za obrazovanje, te je nakon trećeg razreda gimnazije napustio školu. Kasnije samostalno odlazi na predavanja u Veliku školu, sudjeluje u književnom i političkom životu studentske omladine, iako nije polagao ispite. Tamo upoznaje Đuru Jakšića i kasnije se ženi jednom od njegovih kćeri, Tijanom. Vrlo brzo mu umiru i žena i djeca, te se kasnije ženi drugi puta. Sa ženom Zorkom ima jednu kćer, Svetlanu.

Proživio je kratak život, svega 34 godine, ali je ostavio mnogo toga iza sebe. Za života je objavio tri zbirke pjesama (1887. 1889. 1892.), mnoge njegove pjesme su se objavljivale u raznim časopisima, neke su ostale samo u njegovim bilješkama. Imao je čak i nekoliko proznih pokušaja, ali je prvenstveno bio pjesnik i kao takvog ga se i gleda.

On je u srpskom pjesništvu izvršio ono što je ranije zahtjevao Svetozar Marković - raskid s romantizmom, no, samo djelomično. Svojim estetizmom i formalizmom Ilić je otvorio put drukčijoj poeziji. Udaljio se od uobičajene orijentacije realista na običnu stvarnost, i odvojio se od zahtjeva ideologa da se knjiţevnost uključi u društvene i političke borbe.

Njegova poezija se javlja istovremeno kao reakcija na izrođeni romantizam i kao obnova objektivne poezije predromantičarskog razdoblja. U njoj su oživjele težnje i ideali „objektivne lirike" iz 30. i 40. godina. Objektivnost njegove poezije nije ni refleksivna ni didaktička, njena osnovna obilježja su deskriptivnost i narativnost. U tome se udaljava od klasicista i predromantičara prve polovice 19. stoljeća i približava se suvremenim realističkim pripovjedačima.

Njegove pjesme u klasicističkom stilu, na grčke i rimske teme, donijele su novi val i obnovu tog stila, ali nije moguće reći da je on prvenstveno klasicistički pjesnik, jer su takve njegove pjesme samo jedan njegov tematski krug.

Realizmu se najviše približava svojom deskriptivnom poezijom. Iako nije imao nekog velikog utjecaja iz europe, njegova poezija je bila najbliža poeziji francuskih parnasovaca: uzdržanost emocija, objektivnost, obnova interesa prema antici, motivi prošlog i dalekog, brižljiv odnos prema formi, bliskost s likovnim umjetnostima...

Mnoge njegove pjesme sadrže elemente koji su svojstveni novom stilu, došlo je do zaokreta od objektivne ka subjektivnoj lirici, te se pjesnikovo „ja" ne pojavljuje više samo u intimnoj njegovoj poeziji, već i u deskriptivnoj.

Njegovo djelo obiljeţavaju dinamika, traganje, težnja za promjenama.

Deskriptivna lirika čini najpopularniji dio njegove poezije. Objektivizacija osjećaja svojstvena njemu u njima je potpuno prevladala. Pjesnik kao da se povlači iza pjesme, njegovo „ja" se gubi, pjesnički govor prelazi u treće lice. Emocije nisu direktno iskazane, one zrače iz slika ili, tačnije, pejzaži su izgrađeni po modelu određenih emocionalnih stanja i raspoloženja. Pesnikova duševna nastrojenost otkriva se u izboru motiva, u preovladavanju poznojesenskih i zimskih pejzaža. Nju još više odaju karakteristični ilićevski epiteti: siv, sumoran, tavan, uveo, skrhan, mračan i sl.

Ilićeve opisne pjesme su isječci iz seoske stvarnosti. Priroda u njegovoj poeziji ne živi samostalnim životom, ona je prije svega pozadina na kojoj se odigravaju prizori iz života. Njegova deskriptivna poezija, kao i klasicistička, je samo dio njegova opusa. Njegovo djelo treba promatrati kao kompleksnu cjelinu koja se sastoji iz niza različitih motiva i ideja.

Vojislav Ilić bio je daleko od tendenciozne, "primenjene" poezije omladinske, ali istotako on nije ni predstavnik čiste umetnosti, "umetnosti radi umetnosti", kao što su uzimali mnogi njegovi kritičari, neupoznati sa celim njegovim pesničkim radom.

Vojislav Ilić - Jesen 

Vojislav Ilić - Jutro na Hisaru kod Leskovca  

Vojislav Ilić - Kleon i njegov učenik 

Vojislav Ilić - Sivo, sumorno nebo

Vojislav Ilić - Sveti Sava

Vojislav Ilić - Tibulo

Vojislav Ilić - Zapušteni istočnik

Vojislav Ilić - Zimsko jutro