Vojislav Ilić - Tibulo lektira

Vojislav Ilić - Tibulo

Vojislav Ilić - Tibulo

 

Tematsko polje pesme Tibulo čine skulptura, umetnost uopšte, stvaralaštvo, pesnik. Opisana je zanesenost i zadivljenost ("začuđen, zastade nemo") mladog Rimljanina lepotom statue boginje Venere. Taj mladi Rimljanin je Tibul Albije, rimski liričar iz prvog veka pre nove ere, koji je pisao elegije savršenog pesničkog oblika; umro je vrlo mlad ali je svojom poezijom obeležio razdoblje u rimskoj lirici. Susreli su se, dakle, pesnik i vajar, pesnički senzibilitet i vajarsko delo. Statua Venere, boginje lepote i ljubavi, zadivila je mladoga pesnika pa nije mogao da odvoji pogled od nje. Zanesenost je bila toliko snažna da Tibulo ne skida svoje sanjive (čitamo: zanesene, začarane) oči: dok gleda ovo vajarsko delo, "on je snevao san" - snevao je (čitamo: razmišljao je) o lepoti, njenoj nedostižnosti, o umetničkom stvaranju, o umetniku i njegovom delu. Mladi pesnik je zaboravio na svet oko sebe, na stvarnost: ne vidi i ne primećuje ništa oko sebe. Sam je sa boginjom lepote u kamenu; sa njom i sa njenim tvorcem vodi nečujan dijalog o mukama i radostima stvaranja. A za to vreme:

 

Na krilu odmora svoga

Romula, večni grad spokojno, tiho je dremo,

A kvirit stoji mlad.

 

I zora sinu već, a on je stajao budan;

I s nova tavna noć raspusti čarobne vlasi,

A on je snevao san.

 

Iz te zanesenosti ("iz sna") trgne ga i vrati u stvarnost žamor ("glasi"):

 

Kroz burni, celi grad, što tajni zborahu glasi,

I on je čuo sam:

Nesrećni Tibulo naš, bogovi neka ga štite!

On ljubi hladni kam.

 

Masa građanstva je bezbroj puta prolazila pored statue Venere kao da je ne primećuje: navikla se na nju i ne pokazuje naročito interesovanje. Zato ta masa ne može da shvati mladog Rimljanina koji danima i noćima stoji pred statuom nem i odsutan za sve oko sebe. Ona na statuu gleda kao na predmet, Tibulo na nju gleda kao na umetničko delo. Njega privlače linije i oblici, igre svetlosti i senki, u kamenu zaustavljeni pokretč boginje Venere. Pesnikov senzibilitet omogućava da se svim čulima doživi lepota vajarskog dela, a lepota skulpture boginje Venere iznenadila je i očarala Tibula.

 

Između mase (građani Rima) i Tibula očit je nesporazum. Ona ne može da shvati da mlad čovek tako dugo i tako zaneto stoji pred kamenom skulpturom. Tako nešto budi sumnju da je um mladog pesnika poremećen čim se zaljubio u kamenu statuu ("on ljubi hladni kam"). U tom reagovanju mase nema zlobe ili zluradosti. Njoj je pesnik veoma drag ("Tibulo naš"), to što mu se navodno dogodilo dirnulo je masu kao teška nesreća ("nesrećni"), želi mu spasenje ("bogovi neka ga štite").

 

Pesma u poenti ima dve ključne poruke:

 

(1) umetnost traži senzibilne duše i samo njima može da pruži uživanje.

(2) pesnik (umetnik) vrlo često ne biva shvaćen od sredine u kojsj živi - njegov stvaralački zanos i odsutnost za sve spoljašnje senzacije tumači se na pogrešan način: on je "zanesenjak", "otkačen", "lud".

 

Pesmom Tibulo Ilić je potpuno stupio u vode parnasovaca, bar što se tiče dva stava. Parnasovci preziru masu (gomilu) kao nesposobnu da shvati umetnost i zastupaju larpurlartističku tezu da umetnost služi sama sebi.

________________

 

Vojislav Ilić - Tibulo

 

Pjesma Tibulo pripada četvrtoj stvaralačkoj fazi - parnasu. Ilić je jedini nas značajni predstavnik ovog pravca, koji je nastao 1866. godine u Francuskoj. U ovom periodu u pjesmama su obradjivani motivi iz prošlosti i mitologije mnogih evropskih i istočnih naroda. Od nekoliko Ilićevih tematsko - stilskih krugova, kao što su deskriptivne, elegične i ispovijedne, satirične, rodoljubive pjesme i sl. pjesma Tibulo pripada istorijskim pjesmama. U njima se iznosi jedan prizor iz prošlosti uokviren opisom mjesta zbivanja.

 

Ilić je u ovoj pjesmi opisao zadivljenost rimskog mladića statuom boginje Venere. Taj zadivljeni rimski mladić zove se Tibulo. On ne samo da je očaran skulpturom kao skulpturom, već umjetnošću uopšte. On je zanesen ("začuđen zastade nemo") i sanjivim očima gleda tu predivnu statuu, koja je u njemu probudila mnoštvo osjećanja. Uživa u gledanju, te svoj pogled ne skida s te lijepo isklesane statue dugo. Zaboravio je na svijet oko sebe i trgnuo se iz tog "sna" tek kad "burni, cijeli grad" počinje pričati o njemu.

 

Iako Ilić kaže "pred hladni Venusov kip", Venera, boginja ljepote i ljubavi, za Tibula nije hladna. Ona nije samo kamena skulptura, on je nju i njenu ljepotu oživio, učinio je od nje savršenstvo. Iz tog razloga ga narod žali ("Nesretni Tibulo naš, bogovi neka ga štite"). Ilić je rekavsi "Tibulo nas" ukazao da je on svima drag i da ga je sustigla nesreća jer se zaljubio u kamenu skulpturu ("On ljubi hladni kam"), što je svima neshvatljivo. Ne osuđuju ga, već se samo nadaju da će ga "bogovi štititi" i vratiti na "put razuma". Oni ne razumiju Tibula, razlog njegovog danonoćnog stajanja ispred jedne obične statue. Bar tako oni misle. Građani Rima svaki dan prolaze pored nje i gledaju je kao na još jedan beznačajan predmet. Ne shvataju da je to umjetničko djelo na kojem je svaka linija, svaki oblik ili pak sijenka, značajna. Da oni čine jedan savršen spoj.

 

Poruka ove pjesme je da je umjetnost posebna. Može se osjetiti svim čulima i pruža uživanje. Gledanjem nekog umjetničkog djela, čovjekova duša je ispunjena i raznolika osjećanja se miješaju. Ipak, samo pojedinci mogu shvatiti čar i ljepotu nekog djela. Zato su umjetnici često neshvaćeni od ostatka naroda. Svi ih sa čuđenjem promatraju, kao i Tibula u ovoj pjesmi, ali Tibula su voljeli. Tako je i sa ostalim umjetnicima, iako "čudaci" ljudima su bili dragi. Pjesma Tibulo nije pisana u strofama, tj. ima samo jednu od četrnaest stihova. Pisana je u petnaestercu i četrnaestercu. Peti, sedmi, dvanaesti i četrnaesti stih su u šestercu, a šesti u šesnaestercu.

 

Rima nije pravilna ali je zastupljena u cijeloj pjesmi, skoro pravilno. Rimuju se 2. i 4. stih (nemo-dremo), 5. i 7. (mlad-rad), 9. i 11. (vlasi-glasi) i 12. i 14. (sam-kam). Iz navedenog vidimo da je ovo muška rima. Dakle glasovi se podudaraju na kraju stiha u samo jednom slogu (ne-mo : dre-mo, vla-si : gla-si...). Ritam je lagan cemu svjedoče dosta interpunkcijskih znakova i raspoloženje koje je poprilično romantično i pomalo tužno. U pjesmi je primjenjeno opkoračenje, tj. misao ne završava u jednom stihu, već se prenosi u drugi (npr. Tibulo, kviritima mlad, začudjen zastade nemo, I čudni gledaše lik...).

 

Zastupljena je asonanca, ponavljanje istih samoglasnika radi postizanja zvučnog ugodjaja, ritma ili glasovnih efekata. Asonanca se može protegnuti kroz cijelu pjesmu. Ako se na početku ponavlja riječ, onda je to glasovna anafora, koja postoji i u ovoj pjesmi. Ilić je ponavljao samoglasnik i, ali i u funkciji riječi (veznika). Postigao je melodičnost u pjesmi i drugačiju intonaciju što, zajedno sa ostalim stilskim figurama, doprinosi ljepoti djela.

 

Na ovaj način Vojislav Ilić je stvorio djelo vrijedno naše pažnje. On je preko mladog rimskog sanjara i velike umjetničke duše pokušao pokazati svu ovu ljepotu umjetnosti. Umjetnost je besmrtna, vječna i bezvremenska ljepota koja je oduvijek očaravala ljude, neke više, a neke manje. Pojedinci uopšte nisu razumijevali, a opet pojedini su pronalazili smisao života u njoj, kao naš Tibulo. Dar za umjetničko stvaranje koji čovjek posjeduje je jedno od najljepših ljudskih karakteristika, svojstvena samo njemu.

 

Na ovaj način Vojislav Ilić je stvorio djelo vrijedno naše pažnje. On je preko mladog rimskog sanjara i velike umjetničke duše pokušao pokazati svu ovu ljepotu umjetnosti.


Umjetnost je besmrtna, vječna i bezvremenska ljepota koja je oduvijek očaravala ljude, neke više, a neke manje. Pojedinci uopšte nisu razumijevali, a opet pojedini su pronalazili smisao života u njoj, kao naš Tibulo. Dar za umjetničko stvaranje koji čovjek posjeduje je jedno od najljepših ljudskih karakteristika, svojstvena samo njemu

________________

 

Vojislav Ilić - Tibulo

 

Pred hladni Venusov kip, pod senkom pitome noći
Tibulo, kvirit mlad, začuđen zastade nemo,
I čudni gledaše lik. Na krilu odmora svoga
Romula večni grad spokojno, tiho je dremo,
A kviritima stoji mlad,
I s čudne statue te sanjive ne svodi oči,
I gleda bajni rad. -
I zora sinu već, a on je stojao budan;
I snova tavna noć raspusti čarobne vlasi,
A on je snevao san - i prijekor iz sna ga trže,
Kroz burni, celi grad, što tajni zborahu glasi,
I on je čuo sam:
Nesretni Tibulo naš, bogovi neka ga štite!
On ljubi hladni kam.

_________________________________

 

Vojislav Ilić (1860 - 1894) rođen je u Beogradu kao sin pjesnika Jovana Ilića. Bio je boležljiv od djetinjstva, nije bio zainteresiran za obrazovanje, te je nakon trećeg razreda gimnazije napustio školu. Kasnije samostalno odlazi na predavanja u Veliku školu, sudjeluje u književnom i političkom životu studentske omladine, iako nije polagao ispite. Tamo upoznaje Đuru Jakšića i kasnije se ženi jednom od njegovih kćeri, Tijanom. Vrlo brzo mu umiru i žena i djeca, te se kasnije ženi drugi puta. Sa ženom Zorkom ima jednu kćer, Svetlanu.

 

Proživio je kratak život, svega 34 godine, ali je ostavio mnogo toga iza sebe. Za života je objavio tri zbirke pjesama (1887. 1889. 1892.), mnoge njegove pjesme su se objavljivale u raznim časopisima, neke su ostale samo u njegovim bilješkama. Imao je čak i nekoliko proznih pokušaja, ali je prvenstveno bio pjesnik i kao takvog ga se i gleda.

 

On je u srpskom pjesništvu izvršio ono što je ranije zahtjevao Svetozar Marković - raskid s romantizmom, no, samo djelomično. Svojim estetizmom i formalizmom Ilić je otvorio put drukčijoj poeziji. Udaljio se od uobičajene orijentacije realista na običnu stvarnost, i odvojio se od zahtjeva ideologa da se knjiţevnost uključi u društvene i političke borbe.

 

Njegova poezija se javlja istovremeno kao reakcija na izrođeni romantizam i kao obnova objektivne poezije predromantičarskog razdoblja. U njoj su oživjele težnje i ideali „objektivne lirike" iz 30. i 40. godina. Objektivnost njegove poezije nije ni refleksivna ni didaktička, njena osnovna obilježja su deskriptivnost i narativnost. U tome se udaljava od klasicista i predromantičara prve polovice 19. stoljeća i približava se suvremenim realističkim pripovjedačima.

 

Njegove pjesme u klasicističkom stilu, na grčke i rimske teme, donijele su novi val i obnovu tog stila, ali nije moguće reći da je on prvenstveno klasicistički pjesnik, jer su takve njegove pjesme samo jedan njegov tematski krug.

 

Realizmu se najviše približava svojom deskriptivnom poezijom. Iako nije imao nekog velikog utjecaja iz europe, njegova poezija je bila najbliža poeziji francuskih parnasovaca: uzdržanost emocija, objektivnost, obnova interesa prema antici, motivi prošlog i dalekog, brižljiv odnos prema formi, bliskost s likovnim umjetnostima...

 

Mnoge njegove pjesme sadrže elemente koji su svojstveni novom stilu, došlo je do zaokreta od objektivne ka subjektivnoj lirici, te se pjesnikovo „ja" ne pojavljuje više samo u intimnoj njegovoj poeziji, već i u deskriptivnoj.

 

Njegovo djelo obiljeţavaju dinamika, traganje, težnja za promjenama.

 

Deskriptivna lirika čini najpopularniji dio njegove poezije. Objektivizacija osjećaja svojstvena njemu u njima je potpuno prevladala. Pjesnik kao da se povlači iza pjesme, njegovo „ja" se gubi, pjesnički govor prelazi u treće lice. Emocije nisu direktno iskazane, one zrače iz slika ili, tačnije, pejzaži su izgrađeni po modelu određenih emocionalnih stanja i raspoloženja. Pesnikova duševna nastrojenost otkriva se u izboru motiva, u preovladavanju poznojesenskih i zimskih pejzaža. Nju još više odaju karakteristični ilićevski epiteti: siv, sumoran, tavan, uveo, skrhan, mračan i sl.

 

Ilićeve opisne pjesme su isječci iz seoske stvarnosti. Priroda u njegovoj poeziji ne živi samostalnim životom, ona je prije svega pozadina na kojoj se odigravaju prizori iz života. Njegova deskriptivna poezija, kao i klasicistička, je samo dio njegova opusa. Njegovo djelo treba promatrati kao kompleksnu cjelinu koja se sastoji iz niza različitih motiva i ideja.

 

Vojislav Ilić bio je daleko od tendenciozne, "primenjene" poezije omladinske, ali istotako on nije ni predstavnik čiste umetnosti, "umetnosti radi umetnosti", kao što su uzimali mnogi njegovi kritičari, neupoznati sa celim njegovim pesničkim radom.

 

Vojislav Ilić - Jesen 

Vojislav Ilić - Jutro na Hisaru kod Leskovca 

Vojislav Ilić - Kleon i njegov učenik 

Vojislav Ilić - Sivo, sumorno nebo 

Vojislav Ilić - Sveti Sava

Vojislav Ilić - U poznu jesen

Vojislav Ilić - Zapušteni istočnik

Vojislav Ilić - Zimsko jutro

loading...
4 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Vojislav Ilić - Tibulo

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u