Ranko Marinković - Zajednička kupka

Iako je književna kritika roman Zajednička kupka dočekala s velikom rezignacijom, iako u prvi plan zanimljivosti ovog romana sigurno ulazi njegova struktura, a ne tumačenje pojedinih likova, ipak u sjećanju čitatelja ostaje i žena, Marinkovićevo viđenje žene očima muškarca.

Roman ime elemente prstenaste sižejne konstrukcije. Radnja romana događa se u luci nekog primorskog gradića i u more se slijeva gradska kanalizacija tvoreći "čorbastu kloaku". Nekoliko metara od obale usidrena je jahta Paloma. Niti jedan od likova ne uspijeva skočiti na Palomu, većinu niti ne pokušava (skok se može tumačiti i kao simbol egzistencijalističkog projekta).

"I skočio sam, u glupom zanosu prema bijeloj, ponosnoj Palomi..."
"Ona je u taj čas oholo podigla krmu... cul bambe, kao Meza, uspio sam pomisliti... i pljusnuo sam u onu kloaku."

Meza i Sena nisu niti pokušale skočiti na Palomu. Za njih je smrad, ustajalost i nezbivanje i previše jak i opor da bi mogle podnijeti i sam skok preko njega. Dolaze na Palomu jednostavnije, kad je bliže obali. Nemaju snage ni volje da preskoče prepreku. Sudac je karakterno jači od Sene. U njemu je jači borbeni duh. Sudac razgovara s Jakobsonom, muškarcem koji mu je intelektualno i moralno ravan. Nikad ne bi takve razgovore vodio sa ženama. Žene žive u jednom drugačijem svijetu.

Sudac je narator, ali i fikcijski lik. Ulazi u prvu temeljitu razinu pripovijedanja. Uz njega toj razini pripada i Jakobson. Tek u drugoj razini pripovijedanja javljaju se Sena i Meza. Tu su likovi žena na nižoj razini. Simbolizacijsku gestu skoka na Palomu čini Sudac, ne uspijeva ostvariti egzistencijalni projekt. Često se ovaj skok tumači i kao nemogućnost ostvarenja literarnog projekta pisca.

Lik Sene

Pokušajmo promatrati lik Sene, pokušajmo je okarakterizirati. Ne možemo dati potpunu karakterizaciju lika, naručito ne tradicionalnim književnim konvencijama. Možemo jedino novim modernističkim načinom jer je upravo takav stil uobličavanja kako pripovijedanja tako i likova prisutan u djelu. Lik Sene je na marginama svake mozaične kockice u strukturi romana. Izgleda jako nevažna pozicija, pozicija okvira malog dijela velikog mozaika. Sena ipak zauzima mjesto bez kojega bi unutrašnji prostor romana bio nekompaktan, nepotpun, pun šupljina, necjelovit i neskladan. Pokušajmo biti toliko slobodni pa tumačiti lik Sene u odnosima, njezinu funkciju u djelu. Sena ima funkciju povezivanja djela u cjelinu, funkciju usklađivanja, ali i funkciju žrtve te cjelovitosti i egzistiranja svijeta muškaraca.

"... A kada se razboljela Sena nisam vidio mršavijeg čovjeka, kosti su mu probijale kožu. Oko očiju crni kolobari, a glas kao da će sada zaplakati. Ja sam sve kriv, bogami, nije ona ništa."

Sučevo priznanje krivice izlazi na površinu, iako u drugom dijelu romana. Teško je isplivalo ali mu upravo taj napor daje i veličinu. Još se može postaviti i pitanje: "Da li bi Sudac uspio skočiti na Palomu uz pomoć Sene?" Gledamo li ostvarenje jezične jedinice kao ostvarenje u zvuku samim tim i ostvarenje u grafiji postaje znakovit, time i sadržajno čak i do razine simbola. Riječ Sudac i Sena započinju istim slovima. Na grafijskom planu i vizualnom postoji isto ostvarenje koji povezuje dva lika, muškarca i ženu. Osvjetljava se zajednički element. Tko je kriv da nije došlo do apsolutnog povezivanja tih dvaju likova? Možda je kriv Jakobson, možda Meza, možda društvo s Palome, možda sam život. Zašto je Sena tako propala? U kakvom je svijetu živjela?

Zar ne postoji među nama još koja Sena? Propada li i ta Sena zbog sličnih razloga? Zar nije Sena trebala pokušati skočiti na Palomu i time ostvariti svoj egzistencijalni projekt. Čitatelj romana može duboko ući u njegovu strukturu, u likove. Kod nekog se možda javi potreba za drugačijim shvaćanjem i poimanjem žene u društvu. Vjerojatno će neka druga Sena dobiti središnju poziciju mozaične kockice i time omogućiti nekom drugom sucu u nekoj drugoj zbilji skok na Palomu.

__________________________________

Ranko Marinković rodio se 22. veljače 1913. u Visu. Pučku školu završio je u rodnome mjestu, gimnaziju u Splitu i Zagrebu, gdje je završio i Filozofski fakultet. U okupiranu Splitu uhićen je te interniran u logor Ferramonteu (Kalabrija). Nakon pada Italije 1943. prebacuje se u Bari, zatim u sinajski zbjeg El Shatt. Nakon rata radi u Ministarstvu prosvjete NRH, Nakladnom zavodu Hrvatske, a od 1946. do 1950. direktor je Drame zagrebačkoga HNK. Godine 1951. postaje profesorom na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost na kojoj radi do umirovljenja. Bio je redoviti član HAZU - a od 1983., a član Društva hrvatskih književnika od 1948. U dva je mandata bio vijećnik HDZ - a u Skupštini grada Zagreba. Hrvatski književnik Ranko Marinković bio je poznati prozni i dramski pisac, odavno uvršten u obveznu školsku lektiru. Kad je njegov roman Kiklop prenesen na filmske i TV ekrane, njegova su djela postala tražena i čitana kao nikad prije. Marinkovićev književni opus raznovrstan je i bogat. Obuhvaća poeziju, književne i kazališne kritike, eseje, drame, pripovijetke i romane.

Surađivao je u Krležinu Pečatu i manje poznatim časopisima, a u ožujku 1939. u Hrvatskome narodnom kazalištu izvedena mu je prva drama Albatros. Poslije drugoga svjetskog rata počinje njegovo glavno stvaralačko razdoblje u kojem će napisati brojne novele, od kojih će se neke poslije naći u njegovoj znamenitoj zbirci Ruke. Pojava svakoga novog Marinkovićeva djela bila je ne samo veliki književni, već i kulturni događaj, pa i društveni, premda je stvarao u sjeni službeno favoriziranih autoriteta. Praizvedba drame mirakla Glorija 1955., u režiji Bojana Stupice, bila je prava senzacija, jer se izdigla iznad cjelokupnoga tadašnjeg hrvatskog dramskog stvaralaštva. Ona problematizira sukob pojedinca s dogmatizmom i krutim društvenim normama. U romanu Kiklop, koji se pojavio 10 godina poslije, Marinković ocrtava Zagreb uoči drugoga svjetskog rata, služeći se analitičkim opisima psihičkih stanja likova, ironijom, pa i crnim humorom. Na tragu takva pripovjednog oblikovanja nastao je i antiroman Zajednička kupka. Svoj opus zaokružio je 1993. godine djelom simbolična naslova Never more (Nikad više). Dobitnik je više književnih nagrada. Vjesnikovom nagradom za književno stvaralaštvo Ivan Goran Kovačić nagrađeni su mu romani Kiklop i Never more.

Albatros, drama, 1939.; Proze, pripovijetke, 1948.; Ni braća ni rođaci, pripovijest, 1949.; Oko božje, pripovijest, 1949.; Pod balkonima, pripovijetke, 1953.; Ruke, pripovijetke, 1953.; Geste i grimase, kazališne kritike i eseji, 1951.; Glorija, drama, 1955.; Poniženje Sokrata, pripovijetke, 1959.; Karneval i druge pripovijetke, 1964.; Kiklop, roman, 1966.; Politeia ili inspektorove spletke, vodvilj, 1977.; Zajdenička kupka, roman, 1980.; Pustinja, drama, 1982.; Nevesele oči klauna, zbirka eseja, 1986.; Never more, roman, 1993.

Ranko Marinković - Benito Floda von Reltih 

Ranko Marinković - Glorija

Ranko Marinković - Kiklop

Ranko Marinković - Koštane zvijezde

Ranko Marinković - Ruke - zbirka novela

Ranko Marinković - Suknja

Ranko Marinković - Zagrljaj

Ranko Marinković - Zajednička kupka - interpretacija