Ranko Marinković - Benito Floda von Reltih

- No, dobro - progovori napokon i onaj nepoznati čovjek koga je te večeri naš zajednički prijatelj doveo u društvo kao svoga znanca. Prilikom upoznavanja promrmljao je neku sasvim nerazumljivu riječ, koju, dakako, nitko nije upamtio, tako te nismo još ni znali kako se zove. - No dobro - reče, dakle, znanac, - kad je riječ o snovima, mogao bih vam ispričati nešto... Samo, bojim se da mi nećete oprostiti što uplićem u vaše pripovijedanje o snovima jedan zbiljski slučaj, koji je toliko nalik na san, te često i sam posumnjam nisam li ja to ipak sanjao?...

Ako mi dopustite, ja bih otpočeo time da često prolazim pored botaničkog vrta, to jest najmanje dvaput dnevno; ujutro kad idem u kancelariju i o podne kad se vraćam, a koji put i poslije podne, kad imam nekog izvanrednog posla ili kakvih sastanaka, a toga se, dakako, uvijek nađe u našem poslu. Ja, naime, radim kod državnih željeznica. Ali, uostalom, to nije važno.

Kad god idem pored botaničkog vrta, brojim šipke na željeznoj ogradi. To je neka moja glupa navika: te sam šipke tko zna koliko puta već prebrojio (ta velim, proiazim onuda dvaput dnevno i uvijek brojim), a da me ubijete ne bih vam znao reći koliko ih ima. To jest, znam otprilike, ali ne jamčim da se ne bih prevario i za par stotina. Prije, dok sam radio na željezničkim stanicama, brojio sam vagone teretnih vozova, ali uvijek - kako da kažem - neslužbeno, tako "za svoj račun", naprosto po toj prokletoj navici, kao da me neki đavo tjera da brojim. Brojio sam čak i željezničke pragove, sve dva po dva; naprezao sam vid i produživao brojenje sve dalje i dalje, dokle mi se pogled ne bi skupio u tačku gdje su se spajale tračnice u daijini. Onda bih nastavio brojiti u mašti, a pragovi su se nizali u mojoj glavi kao napast od koje se naprosto nisam mogao osloboditi.

Jednom sam tako išao u obilaženje pruge i, naravno, brojim. Brojim i brojim, pa se sjetim odjednom da bih se trebao vratiti, ali ne mogu da se otkinem. Kao da me vuku svi oni još nepobrojeni pragovi i traže da ih izbrojim, pa što ću? - idem dalje i brojim. Odlučujem da ću, evo, još samo do prvog kilometarskog stupa i onda se svakako vraćam. I eto, kilometarski stup je tu sa strane, a preda mnom pragovi, pragovi... u nedogled. I brojim ja, a umor me hvata i noge mi otežale te mi se čini da ne gazim više po zemlji, nego kao da se penjem po beskrajnim ljestvama u nebo. I penjem se ja tako, a postaje mi sve strmije, sve napornije: ljestve kao da su se sasvim uspravile pa stoje vertikalno, prema nebu. Muti mi se već u glavi od onog neprestanog dodavanja još jednog broja, pa još jednog i još jednog, a nikako da se otresem, da se otrijeznim od tog pijanstva. Kao da je palo na me neko prokletstvo, pa nemam drugog izlaza nego to ludo brojenje, ništa ne vidim oko sebe, ništa ne čujem, već samo odmjereno brojevi udaraju u meni kao točkovi o spojeve tračnica. Ne znam više da li je dan ili noć, ne znam što je lijevo a što desno, samo osjećam kako se gomilaju brojevi u meni kao da ih gutam, pa postajem od toga teži i umorniji. Čini mi se da sam negdje u visini, da je zemlje nestalo ispod mene, pa se hvatam rukama za prečke ljestava da ne bih pao, jer mi se već počelo ozbiljno vrtjeti u glavi.

To je bilo strašno. Činilo mi se kad bih se zaustavio, kad bih prestao brojiti, da bih se onog časa strovalio u neku strašnu dubinu bez dna i da bih tako padao tko zna dokle. Jeza me hvatala od te pomisli.

Uostalom, lažem: nisam na to mislio, to jest, nisam pomišljao na to da se zaustavim; ja sam samo osjećao da moram dalje, dalje i više... u beskraj.

I tko zna dokle bih ja još bio tako hodao četveronoške po željezničkim pragovima da odjednom nisam naišao na neke noge što su mi stajale na putu. Kao da mi se sama Smrt ispriječila, obuvena u blatnjave cipele od teleće kože; učini mi se da je gotovo sa mnom, da ću se sad prevrnuti i strmoglaviti u dubinu. Da bih se spasio, stanem uporno ponavljati broj do koga sam stigao, a sve gledam da zaobiđem one noge i da pođem dalje. No ja desno, noge desno, ja lijevo, noge lijevo!

Vidim, ne ide tako, pa se pokušam provući između nogu. I doista, provučem glavu ali noge mi stisnu vrat i u isti mah začujem smijeh iznad sebe, grohotan i vrlo poznat smijeh. Tako se smijao susjed, nadzornik pruge, ogroman čovjek, koji je mogao, kažu, sam izbaciti vagon iz tračnica. Ali odakle on ovdje? to je jedino što je mene začudilo. Zatim mi je nešto govorio, ali sasvim nerazumljivo i bez ikakve veze s onim što je mene zanimalo. A mene je zanimalo samo jedno: kako da svladam, da odgurnem zapreku i da pođem dalje, jer od toga je sve zavisilo.

Kasnije mi je pričao da sam se koprcao onako ulovljen (on je u početku sve shvatio kao šalu) i da sam stalno ponavljao neki broj, a zatim, kad me pustio, da sam ga silno odgurnuo ramenom te umalo nije pao. On se, naravno, tada prestao smijati, uhvatio me za ramena i uspravio, no, veli da sam tako strašno izgledao te je pomislio da sam poludio. Drmao me i tresao, zvao me po imenu, čak veli da me i pljusnuo, ne bi li me razbudio i dozvao k sebi, no ja sam samo s užasom buljio u njega, otimao se i strastveno ponavljao svoj broj. Na koncu to se natezanje pretvorilo u pravo hrvanje. Veli da je bio očajan. Znao je da će svakog časa naići brzi voz, a ja se nikako ne dam s pruge, nego stalno tapkam na mjestu sa svojim brojem. Da me ne bi morao ostaviti ondje na tračnicama, lupio me šakom po glavi i oborio, zatim me odvukao s pruge i tako sam ostao živ.

Došao sam k sebi u bolnici i prvo čega sam se sjetio bio je broj, To jest, nisam se ja sjetio broja, već ga je netko šapnuo u mraku i ja sam se odmah prihvatio. Iz početka sam ga u sebi ponavljao, ali ubijala me dosada, pa sam ga stao izgovarati naglas da mi vrijeme prođe. Liječnik me je s vrlo ljubaznim smiješkom upitao zašto to govorim, no ja se nisam ni osvrnuo na to pitanje i nastavio sam svoj posao ne obazirući se uopće na liječnika, upravo kao da ga i nema. Prije svega, primijetio sam da je njegov smiješak za mene uvredljiv: postavio se nada mnom i smiješka mi se u lice, kao da sam ja neko dijete što gradi kulu od karata, koja se neprestano ruši, a on neki mudri roditelj što odozgo dijeli korisne savjete. A drugo, što se njega tiče što ja govorim? Valjda to nije nigdje zabranjeno izgovarati neki broj? Uostalom, neka i drugi malo pripaze kad neprestano ponavljaju riječi "onda", "znate", "je li". Ne bi li i njih upitao taj liječnik zašto to govore? Konačno i on sam neprestano govori "ja", "ja", kao da i nema nikoga drugoga na svijetu osim njega.

Kasnije došao je još jedan liječnik, stariji, koji se nije ni osvrtao na mene (valjda zato što je bio još mudriji od prvoga), nego se odmah obratio svom mlađem kolegi s nekim pitanjem, u kome je bilo, osim riječi "pacijent" (a taj sam, naravno, bio ja) još nekoliko latinskih riječi, pa tako nisam razumio ni pitanja. Mladi je liječnik odgovorio opet s nekoliko latinskih riječi i završio saopćenjem da neprestano ponavljam broj 1909.

Gle, pa ja dosada nisam ni znao koji broj govorim! Meni je, naravno, bilo svejedno koji je to broj, a ovi, vidi, pridaju mu važnost! Smijao sam se od srca starijem liječniku kad jo zabrinuto ponovio: "Hm, hiljadu devet stotina i devet?" kao da sam izabrao baš najopasniji broj od svih mogućih brojeva koji su do sada poznati medicini. Zatim je opet s mnogo latinskih riječi, nešto upitao mlađeg kolegu u vezi s tim sasvim nedužnim brojem. Mlađi se odmah požurio da upotrebi nekoliko puta riječ "ja" i da objasni kako je pronašao da taj broj nosi ujedno i moja godina rođenja i da za sada on sve gradi na toj koincidenciji. Gle, bogati, rekoh u sebi, ni to nisam dosada opazio da je to broj moje godine rođenja, pa sam se već unaprijed smijao, očekujući što će ovaj mlađi "izgraditi na toj koincidenciji".

Stariji je, međutim, kod tog podatka uskliknuo: "Interesantno!" i onda nanizao cijelu litaniju latinskih riječi, koje, dakako, nisam brojio. Nastavili su zatim razgovor preda mnom sasvim razumljivim jezikom o nekim mojim vrlo ličnim stvarima, kao da ja tu uopće nisam prisutan, kao da mene naprosto nema. Govorili su o mojoj krvi, o stolici, o urinu i pljuvački, istaknuli kako sam neoženjen i na to klimali glavama zatim "pubertet", "seksualitet", "perverzitet", ilis, alis, nalis... i opet nestali u latinštini. To me uvrijedilo i razljutilo, pa sam stao glasno govoriti svoj broj da bih im omeo razgovor. Nisu se osvrtali, nego nastavili razgovor, a ja broj uzeo izvikivati, i to ih je napokon ipak otjeralo. Na odlasku su me pogledali s mržnjom, a to sam upravo i htio, i bio sam zadovoljan.

No mislite da mi se nisu još istoga dana osvetili? Kako su to sitni i pakosni ljudi! Metnuli su k meni u sobu jednog vrlo dosadnog čovjeka, koji je neprestano govorio: "Urugvaj-Paragvaj, Urugvaj-Paragvaj." Možete zamisliti kako je to ubitačno neprestano slušati te dvije riječi, pa još onako izgovarane, onim reskim i bijesnim glasom i nekako u žurbi, kao da se te riječi međusobno natječu i neprestano istrčavaju jedna ispred druge pa bi im i on, taj dosadni glupan, htio kod toga pomoći.

Nisam nikako mogao podnositi tu utrku, pa sam se umiješao s mojim brojem. No "Urugvaj-Paragvaja" nije to ni najmanje smetalo, nego je nastavio on gorljivo licitirati, kao da na tome ima dobru zaradu. Ali nisam se ni ja dao gnjaviti, pa sam smislio da mu između svakog Urugvaja i Paragvaja ubacim svoj broj, kao kad se baci štap među noge nekome tko trči. Zaplest će se, mislim, spotaknuti i pasti. Ali vraga! — Tako je lako preskakivao moju zapreku kao kakav olimpijski šampion u preskakivanju prepona, a mene zahvatio bijes, pa sam stao iz sve snage izvikivati svoj broj. Htio sam ga naprosto nadvikati, samo da ga ne čujem, jer mi je užasno išao na živce. No stao se i on derati, a kod toga se držao kao da je sam, kao da čuje moj glas izvana, pa viče prema prozoru "Urugvaj-Paragvaj". Ja tu, na tri nnetra od njega, vičem mu u lice "Hiljadu devetsto devet", a on u prozor - "Urugvaj-Paragvaj!"

Ja: Hiljadu devetsto devet!

Qn (u prozor): Urugvaj-Paragvaj!

Da nas je tko čuo, bio bi pomislio da lajemo jedan na drugoga kao psi, bože mi prosti, jer su se psi javili u susjedstvu svojim lavežom...

No, kaže se, pametniji popušta, zato sam ja prvi spustio glas i govorio sam sasvim tiho, ali opet nisam htio sasvim ušutjeti, da ne bi on pomislio da sam potpuno odstupio. Taj se moj postupak odmah pokazao korisnim, jer je i on popustio, pa je uzeo tiho brundati, gotovo šapćući, "Urugvaj-Paragvaj".

Sutradan, kad sam se probudio, našao sam u sobi mjesto njega nekog bivšeg austrijskog vojskovođu, strašnog hvalisavca, a uz to je tako odvratno lagao da je mene bilo stid mjesto njega. Imao je razdijeljenu, sijedu bradu kao Franjo Josip i kratko ošišanu kosu, ali bio je ravan kao svijeća. Čini se da je cijelo vrijeme pazio na mene dok sam spavao, jer čim sam otvorio oči, on je skočio s kreveta (na kome je ležao odjeven) čekajući da se ja probudim, snažno udario petama, tako da se sav zatresao od tog udarca, otresito klimnuo glavom, udarivši kod toga bradom u prsa i progovorio službenim glasom, kao da raportira:

- Dozvolite da se predstavim. Ja sam Benito Floda von Reltih feldmaršal Njegova Cesarskog i Kraljevskog Apoštolskog Veličanstva. A s kim ja imam čast, prosim?

Feldmaršal je, ukrućen, izbacivši prsa i uvukavši trbuh, čekao moj odgovor. No ja se nisam dao povući za jezik, Tko zna da li je on doista feldmaršal ili je možda sasvim običan potpukovnik u službi japanske špijunaže? Za svaki slučaj, ja sam šutio, štaviše nisam ga htio ni pogledati.

- Možda strogi inkognito? - reče on, još jednako prsa van trbuh unutra... - No da, ja to znam cijeniti, kamerad. Tako sam i ja u Ženevi čuvao najstrožiji inkognito - nastavi on - kad sam 1898. bio u pratnji blagopokojne carice. Bio sam na tri koraka od blagopokojne vladarice. Vidim ja, onaj fakin nešto vadi iz džepa, Odmah sam potrčao i rukom branio caricu, ali kobna turpija prošla mi je ovdje između prstiju. Izdahnula je na ovim mojim rukama. Vidio sam dušu kako joj je izletjela iz usta, mala i čista, kao bijela ptičica. Odonda, kamerad, ja vjerujem da postoji duša.

- A kad sam pod nadvojvodom Hanibalom Lucićem kod Kane Galilejske hametice potukao rimske legije, čuo sam kako se diže neki šum nad bojnim poljem (bilo je, morate znati, dva milijuna mrtvih). Pitam moga ađutanta šta je to? - Veli, ne zna, pitat će jednog malteškog viteza, jer da se oni, tj. malteški vitezovi, u to razumiju. "Duše naših neprijatelja, gospodine, idu pred sud božji", odgovorio je vitez mom ađutantu. Ja sam se onda rugao, ali otkad sam vidio dušu blagopokojne vladarice, vjerujem da postoje duše, kao što vjerujem da postoje ptice. I vi ćete se, kamerad, jednom uvjeriti u to, ima vremena.

Nastojao sam da ga ne slušam, jer sam znao da je sve lagao što je govorio, pa sam prionuo uza svoj broj kao utopljenik uz kolut za spasavanje. Ovaj je uobraženi lažljivac već počeo preda mnom izvoditi kojekakve parade, pozdrave caru i carskoj obitelji, zatim razne manevre s konjicom, pa je uzeo skakati i propinjati se po sobi kao konj, a na koncu je izveo i nekoliko velikih bitaka sa svim rodovima oružja, čak i s podmornicama, pa mi se zavlačio ispod kreveta i udarao me šakom u leđa kao u dno neprijateljskog broda.

Nisam više mogao podnositi tog zlostavljanja, pa kad mi se u jednom momentu približio, izderao sam mu se ravno u uho: - Hiljadu devetsto devet!

- A to je opet rumunjsko-japanski rat, hiljadu devet stotina i devete! Bio sam i u njemu. Tada sam prvi put govorio s mikadom. "Čun ku van, Be-ni-to", meni će on, a ja njemu odmah natrag:

"Gu-bi-cu ču-vaj!" (Jer oni, morate znati, rastavljaju svaku riječ na slogove, kao Kinezi). Mikado me samo potapšao po ramenu i promrmljao zbunjeno: "Takotuci", a to je neka vrsta vojničkog ohrabrenja, što doslovno znači: "Sviđa mi se tvoja odvažnost." Kasnije mi je vlastoručno pričvrstio na grudi odličje Crnog Zmaja, nakon moje pobjede na rijeci Kikuko Takamacu, gdje je pao u ropstvo rumunjski general Paonadasku. Hop!!

Tu poskoči feldmaršal Benito Floda kao da se spotaknuo o dasku na podu, čime je očito htio pokazati kako je već u samom imenu bila sadržana zla sudbina nesretnog rumunjskog generala. Vidio sam da se nisam prevario kad sam odmah u početku posumnjao da on ima nešto s Japancima.

Ja sam se nadao da je sad konačno uspostavljen mir nakon te velike feldmaršalove pobjede nad Rumunjima, ali se pokazalo da su takve (a i sve ostale) nade varave, kad se čovek nađe u društvu s tim ljutim ratnicima. Otpočeo je on odmah drugi veliki rat s Turcima radi Dardanela. Najprije je tražio od mene, kao da sam ja turski sultan, da pustim njegovu flotu kroz Dardanele, jer da on mora još danas prijeći Alpe i stići u nedjelju u šesnaest sati nula minuta u Singapur, gdje se ima pridružiti trupama nadvojvode Salvadora, a u ponedjeljak u zoru (nije mi htio reći u koliko sati, jer je to bila stroga vojnička tajna) počinje pod njegovim zapovjedništvom velika ofenziva protiv Velike Patagonije. Postavio mi je ultimatum; rok za odgovor - jedanaest minuta!

Ja sam odlučio da šutim, jer - ponavljam - tko zna tko je on, a da ga pustim kroz te Dardanele, on bi, kako je bio ratoboran, možda opet pobio dva milijuna nedužnih ljudi.

Nervozno je šetao po sobi s rukama na turu čekajući nestrpljivo moj odgovor.

Što da radim? Barem da mi nije dao tako kratak rok, imao bih vremena da nešto smislim, ili makar da obavijestim ljude što im ovaj sprema, da ne budu pobijeni na pravdi boga. "Tako i tako, ljudi božji, čuvajte se, ide na vas strašni vojskovođa Benito Floda fon Reltih sa silnim snagama; zatvorite vrata i prozore i ugasite svijeće..."

No on kao da je čitao moje misli: odjednom se okrene prema meni i stane me dugo i prodorno gledati, zatim se u njemu nešto otkine i zahriplje: i on prasne u silan smijeh te se od toga smijeha moj krevet zatresao skupa sa mnom.

- Izdaja, a? Hja, ha, ha... Tajni savez s Velikom Patagonijom? Hja, ha, ha... Ne brinite se, vojvoda od Katafalka vam je uhvaćen na putu sa svim tajnim dokumentima skupa s vašim vlastoručnim pismom u kome obavještavate Pingvince o mojim namjerama. Što? Hoćete li pojedinost da se uvjerite? Neka zatvore vrata i prozore i neka ugase svijeće, ha?

Ja sam se zaprepastio! Nisam, doduše, poslao vojvodu, ali sam upravo namjeravao zamoliti onog starijeg doktora da pošalje nekoga tamo u onu zemlju i neka ih obavijesti... Gle, a Benito Floda već sve zna, čak do samih svijeća!

Znao sam da će mi se osvetiti i umirao sam od straha. Stajao je nada mnom kod kreveta i gledao me strašnim pogledom, kao da će me ovog časa zubima zadaviti. Misli su mi se splele i zaustavile, srce mi je prestalo kucati, i u toj tišini što je nastala u meni začujem šapat, sasvim tih, gotovo nečujan šapat, kao da mi srce šapće: "Hiljadu devetsto devet, hiljadu devetsto devet..."

Tada se sjetim (ne znam da li sam se pri tom i udario po čelu?), pa šapnem i ja onako kako mi je srce govorilo:

- Hiljadu devetsto devet.

- A, to je već druga stvar! - usklikne Benito Floda, a lice mu se razvedri i smiri, da, čak se i nasmiješi od zadovoljstva.

- Pa mi smo klika, dušo moja, vi i ja! - stane se on sve više oduševljavati, žestoko trljajući tur dlanovima. Odjednom, kao da je nešto zaboravio, lupi se po čelu i otrči vratima. Vrata su bila zaključana, no to ga ni najmanje ne zbuni, on se sagne i reče kroz ključaonicu: "Pozor! Pozor! Šifra ,hiljadu devetsto devet'! Ponavljam: šifra ,hiljadu devetsto devet'" Zatim se vrati k meni i reče: "Vrlo dobro. Ovo vam historija nikad neće zaboraviti, kamerad! Mi smo osovina budućnosti!"

Priznajem da su me njegove riječi uplašile. Njegova mi je osoba postajala sve zagonetnijom, a riječ "klika" učinila je naprosto da zadršćem. Ne mogu vam opisati kakve su me sve misli tada spopadale. Bilo me strah, kažem vam, bilo me strah kao nikada u životu! Znao sam da me on kani uvući u nešto tajno i zakučasto, iz čega se ja nikada više neću moći iskopati. Jeza me spopadala kad sam mislio na one neke tajne koje će mi povjeriti i koje ću ja morati da nosim u svojoj glavi pod strašnom odgovornošću: ode li tajna, ode glava! Pa onda onaj ropski život s tajnom u glavi! Hodaš gradom, a ona bućka u glavi, pa strepiš da tko ne čuje to bućkanje, ili da ti ne iscuri jedna kap te tajne iz oka, ili da je u bijesu negdje naprosto ne ispljuneš. A kad te tko pogleda na ulici, čini ti se da mjesto glave nosiš na ramenu prozirnu staklenu kuglu u kojoj se bezbrižno praćaka tvoja zlatna ribica... Na koncu ne znaš više živjeti, a nije ti više ni potreban život, jer ti prestaješ biti čovjekom, postaješ kutijom, čeličnom blagajnom (s pepelom među stijenama, protiv požara), odanim spremištem tajne, koja te svega sapinje kao tumor u mozgu. A kad to postanem (jer i na to sam pomislio), sjetit će se jednog dana (možda baš i zbog samoga hira!) Benito Floda svoje tajne u mojoj glavi, pa će mi, kao čovjek od prakse kome se žuri, onako praktično u žurbi skinuti glavu, povaditi iz nje svoje stvari, a nju baciti na smeće kao praznu kutiju od konzerve.

Proklinjao sam čas kad sam počeo brojiti. Zar nisam mogao ostati običnim prolaznikom pored stvari i ne obazirati se na to što u njima ima neki broj? Ne bih bio dospio ovamo u šake Benitu Flodi i ja bih danas kao i vi pričao samo svoje smiješne i zabavne sne.

No da, danas... Danas je brojenje kod mene samo amaterska pasija, kao kod drugih sakupljanje poštanskih maraka; ja sam danas, ako hoćete, neki filatelist brojenja. Ali onda, onda je to bio moj pjesnički zanos, moj poziv, moj životni zadatak. Ja sam htio brojenjem stići do kraja brojenja. Do kraja mogućnosti brojenja. Vi se, vidim, podsmjehujete i kažete da sam htio postići nemoguće. A zar i vi ne idete za nemogućim svako jutro čim se probudite? Već onda počnete igrati svoju dnevnu ulogu, jer svaki bi od vas htio biti nešto što nije. Ja sam htio prebrojiti sve brojeve i stići do kraja brojenja, do beskonačnosti, da bih upoznao veličinu svijeta, inače ne bih mogao živjeti, a vi biste htjeli uvjeriti sve ljude da ste taj koji niste, jer vam je nezanimljivo biti onim što jeste. Moj život živi, a ja brojim i time mu pomažem da živi, i vi koji jeste živite, a onim koji niste pomažete mu da živi. Ja pribrajam brojeve, vi pribrajate zadovoljstva, ali i vi i ja težimo za beskonačnim pribrajanjem, za beskrajnom zadovoljstvom, to jest za nemogućim.

A ipak, kako je zamamljivo to neprestano dodavanje - još jedan, još jedan i još jedan; čini vam se kao da neprestano dodajete nešto sebi, kao da se ubogaćujete, kao da se širite i sami postajete jedna beskonačnost za sebe.

Eto, proklinjao sam taj mamac koji me je doveo u onaj svijet Benita Flode, gdje se neprestano snovalo nešto zagonetno, mračno i veliko, a ja sam bio čovjek usamljen i bez veličine, bez ikakva dara i sklonosti za avanture i zakučaste poslove, gotovo kukavički zaljubljen u moje jednostavne i miroljubive brojke.

Dok sam ja tako malodušuo razmišljao o svom nimalo zavidnom položaju, Benito Floda je sjeo k meni na krevet, čak je i prijateljski naslonio lakat na moje koljeno i neprestano nešto sam sa sobom potiho razgovarao. Iz toga sam razgovora mogao razabrati da on nekoga uvjerava kako sam ja "stoprocentno njegov čovjek", da zaslužujem svako povjerenje i da će on meni svakako otkriti "svoju tajnu" još ovoga časa. Sad sam se uvjerio da moja bojazan nije bila samo plod moje "bolesne mašte", kako me kasnije uvjeravao onaj stariji liječnik (s kojim se i vi, dakako, slažete), nego da je mene Benito Floda već uvrstio u neke svoje velike kombinacije i da me hoće zbog toga učiniti nosiocem svoje tajne. Tko zna što će on tražiti od mene? Možda da odem iznutra podrivati Veliku Patagoniju prije njegova napada na nju, ili će me možda poslati u neke druge krajeve svijeta da širim reltihizam?

No čini se da se netko žestoko protivio takvom mišijenju o meni, jer se Benito Floda počeo strašno srditi i nestrpljivo mahati rukama, kao da mu se gadi slušati to što mu govore. Već sam se bio ponadao da će ga te intrige protiv mene možda pokolebati u odluci, ali kad sam vidio njegovu čvrstoću kojom je odbijao sve optužbe protiv mene i kad sam čuo kako je na koncu prijeteći izjavio da on svojom glavom jamči za mene, ali neka i drugi čuvaju svoje glave, još jednom sam se uvjerio kako su sve nade varave kad čovjek ima nesreću da se dopadne Benitu Flodi. Podišla me jeza; već sam gledao kako se kotrljaju odrubljene glave...

Benito Floda odlučno zasiječe rukom, kao da je diskusiji odrezao glavu, zatim se obrati meni važnim, gotovo bih rekao sudbonosnim izrazom lica:

- Kamerad, ovim časom vi stupate u historiju! Ulazite u odabrani krug hrabrih muževa historije koji su posvećeni u moju tajnu. Ali prije no što uđete, pogledajte što je ostalo pred vratima? Pred vratima su Benito i von; to ne ulazi. Benito je počasna straža, kostim i strana maska za varku, a von je stari gramofon za valcer. Sad uđite sa mnom, bez Benita i von, pa me čitajte, naopako, to jest zdesna na lijevo, na sermitski način... Što? Jeste li pročitali?

Jesam, pročitao sam i mozak mi se zavrtio od zaprepaštenja te sam pao na krevet kao mrtav. Oči sam izbuljio u njega, ali nisam ga više vidio.

Vidio sam samo kavez s debelim šipkama, a u kavezu sebe kao papagaja, kako skačem od šipke do šipke i brojim i brojim kljunom sve uokolo kaveza, bez prestanka uvijek jedan te isti broj.

- Hiljadu devetsto devet, hiljadu devetsto devet, hiljadu devetsto devet...

- Bravo! - vikne on. - Vi ste posvećeni. Čestitam! - i pozdravi me podignutom rukom.

Otada se ničega više ne sjećam kao čovjek, jer tu počinje moj papagajski život. O tom životu pričat ću vam drugi put kao "uspomene bivšeg papagaja"; mislim da će vas priča zanimati, jer takvo što sigurno još nikada niste čuli, a zasada htio bih vam reći tek toliko da sam slobodno skakao po kavezu i ponavljao svoj "hiljadu devetsto devet" do mile volje, te sam vjerojatno bio dosadio ukućanima koji su me danomice slušali, ali bilo je i onih koji su hvalili moju vještinu govora, čak su sumnjali u moje papagajstvo i odlučno tvrdili da se tu sigurno krije neka smicalica, jer da ih odviše podsjećam na ljudsko biće.

Kako sam dugo bio papagaj ne bih vam ni danas znao tačno reći, jer mi, to jest oni, papagaji, drukčije računaju vrijeme nego mi ljudi; budući da ponavljaju uvijek jednu te istu stvar, čini se da se kod njih ništa i ne mijenja, pa prema tome kao da ni vrijeme ne protiče; možda zato i žive tako dugo te brbljive i dosadne ptice.

Kad sam prestao biti papagaj - a to je bilo možda i nakon mnogo godina - to jest kad sam se ponovo vratio ljudima, nisam se ni najmanje začudio kad su mi rekli da je Benito Floda von Reltih, ili naprosto - pošto je odbacio "stranu masku za varku" i "stari gramofon za valcer" - Floda Reltih (jer to je bio on, ako ste me dobro pratili) skupa s Japancima (zar nisam imao nosa?!) uvalio cijeli svijet u strahoviti rat, u kome je poubijano na desetke milijuna ljudi. Nisam se začudio, kako rekoh, što je Floda napravio takav pokolj po svijetu, jer sam imao dovoljno razloga, kako ste čuli, da pretpostavljam da je on jedino za tim i težio.

Mene je jedino spasila moja privremena metamorfoza, inače tko zna gdje bi danas svjetlucale moje kosti, u noći na kiši... I moje su se kosti doista obradovale kad sam čuo kako je Floda bio sa svih strana opkoljen od protivničke vojske i kako je u očaju pucao sebi u usta.

Floda je mrtav! Klicao sam hodajući ulicama, te su me prolaznici gledali u čudu; mislili su da sam valjda poludio, što li, jer je ta vijest bila stara već nekoliko godina. A i samome mi se čini da nisam bio sasvim normalan tih dana, jer sam neprestano ponavljao "Floda je mrtav! Floda je mrtav!" kao da sam se ponovo vratio papagajima. Čak su me ljudi počeli podozrivo gledati, što ja to tu meljem pred sobom, a neki su mi znanci (i prijatelji) žestoko zamjeravali što se sada isprsavam u sigurnosti, a onda kad se od čovjeka tražila ljudska riječ mudro sam se preobrazio u papagaja. Drugi, koji su mi bili manje skloni, ne samo da su mi predbacivali papagaja nego su me, štaviše, optuživali da sam svjesno ušao u papagaje, i da sam upravo kao papagaj podupirao japansku terorističku organizaciju "Ašatsu", jer da nisam ja tamo izvodio nikakav "svoj broj", kojim bih sada htio sebi pribaviti čak i neki ugled pjesnika-patnika i filozofa, što li, nego da sam tamo u kavezu neprestano klicao Reltihu - "Ljah Reltih!"

Niti sam ja znao za tu neku japansku organizaciju, niti mi je bilo tada poznato kako se kliče Flodi, već ja samo znam da sam htio upozoriti ljude da se sprema krvoproliće, ali me Floda zaskočio i zatim, kako već rekoh, na moje veliko zaprepaštenje naprosto prisvojio, te sam od straha postao papagaj, ljudi, moji, od straha i užasa!

Zar se onda treba čuditi što se ne mogu nikada dovoljno naizgovoriti slatkih riječi "Floda - je - mrtav"? Kad ih izgovaram, čini mi se kao da neka ustajala tama izlazi iz mene, kao da se čistim, umivam i osvježujem ujutro nakon neke guste i nečiste, dugotrajne noći sa strašnim i odvratnim snovima. Osjećam svoje dvije ljudske noge pod sobom kako hodaju i govore, noge govore: "Floda je mrtav, Floda je mrtav"... Jedna noga stane na zemlju i kaže "Floda", zatim druga stane i dodaje "mrtav", a kopula vezuje moje noge u korake, u smisao ljudskog hodanja po zemlji, jer ona tvrdi i potvrđuje slobodu moga kretanja. I one, moje noge, govore svakome o svojoj slobodi, govore drugim nogama što prolaze pored njih, govore dječjim kolicima i biciklima, cipelama i kaljačama, točkovima automobila i tramvaja, svakome dovikuju u prolazu: "Hej, Floda je mrtav!"

Tako neki dan, tramvaj stoji na stanici; ja hodam pored tramvaja, a moje noge melju svoje "Floda je mrtav", kad mi neki poznati glas sasvim blizu šapne u uho: "Mislite?"

Podignem glavu, obazrem se, kad ono neki doslovno obrijani čovjek, bez obrva i trepavica, kao da je na vatri opaljen, odmiče se od moga uha i smiješeći mi se podrugljivu skače na tramvaj.

Potrčim za njim da ga upitam što je htio reći i uopće kako treba da protumačim njegovo ponašanje, no tramvaj mi odjuri ispred nosa i ostavi me zblenuta i ukočena, naprosto sapeta strahom i sumnjama.

I opet ne znam hodati. Kao da su me bacili u neku vreću, vezanu iznad glave, pa se mičem kao slijepac pipajući oko sebe, a noge mi se posvadile u vreći i pakosno smetaju jedna drugoj, podmeću, varaju, podvaljuju, spliću se i spotiču, gube svoju čovječnost, svoju ljudskost, postaju glupe i zlobne poluge, nespretna i besmislena hodala što ni hodati više ne umiju.

Glavinjao sam kao da su mi zabili čavao u glavu; doista, ona mi je riječ kroz uho prodrla u mozak i ondje legla teško i bolno kao jež, pa se neprestano miče i gnijezdi i muči me starim strahom i nemirom.

Čuo sam u sebi onaj poznati glas, čuo sam strah kako mi govori "Mislite?", i ceri mi se podrugljivo izbrijana, opaljena, strašna fizionomija, bez trepavica i obrva.

Ako ste kada živjeli u nekoj mučnoj neizvjesnosti pa ste se stalno vrtjeli oko jedne nepomične i nesalomljive misli u vama kao da ste nataknuti na ražanj, onda ćete moći i mene shvatiti.

"Mislite?" A zar sam išta mislio? Ja sam se naprosto bio uhvatio za jednu pouzdanu nit-vodilju, da bih se izvukao iz onih zapletenih tmina u koje me bio zamrsio Floda, da bih ponovo probodao kao čovjek po ovoj našoj ljudskoj zemlji, po kojoj ljudi hodaja i govore i cvijeće miriše, kad mi odjednom, jednom riječi, jednim šapatom u uho, prekinuše nit i evo, jadan, prihvatio sam se opet brojenja kao nekog prosjačenja smisla od stvari oko sebe. Idem, doista, kao prosjak od predmeta do predmeta i molim da mi dade ono što je njemu sasvim nepotrebno, da mi pokloni svoju mogućnust da bude broj - i ništa više. Ništa drugo ja ne trebam od stvari, samo njihovo mjesto u brojenju, i to mi je dovoljno da bih znao da se mičem s mjesta, da hodam, da živim, kao što bolesnik živi brojeći kapljice medicine što padaju u čašu bezbojne vode i vjeruje da njegov život zavisi upravo od broja kapljica, a ne od njihovih ljekovitih sastojina.

Tako hodam i brojim. Brojevi me pokreću, stavljaju mi nogu ispred noge, vuku me naprijed, odmjeravaju ritam i daju neki vajni smisao mom hodanju. Kad prolazim pored botaničkog vrta brojim, dakle, šipke na željeznoj ogradi. Ne brojim da bih izbrojio šipke, da bih saznao koliko ih ima, već prstom dodirujem svaku drugu, svaku treću, svaku petu da bih razbudio u sebi ono bezuvjetno osjećanje ritma koje je potrebno svakom ljudskom kretanju. Ljudi i ne znaju da se kreću po nekom ritmu, jer je on u njih prirodan, zdrav i nepomućen te se kreću lako i bezbrižno kao virtuozi hodanja, a ja taj ritam neprestano moram tražiti i loviti negdje izvan sebe, neprestano ga moram umjetno uspostavljati, kao početnik na violini što nogom lupa takt.

I juče tako, bolje - sinoć, prolazeći iz ureda pored botaničkog vrta, sviram po ogradi svoje ritmove i prstom odrezujem šipke kao note na crtovlju, kad, i ne gledajući, odjednom osjetim da netko stoji preda mnom i u isti čas, a da još nisam ni digao pogled, upita me onaj isti glas, od neki dan, onaj od "Mislite?" onim istim šapatom:

- No, pa koliko ih ima?

Preda mnom je stajala opaljena fizionomija.

Ja nikako ne znam što se u taj čas dogodilo sa mnom; da li se odjednom prenuo u mom sjećanju onaj slučaj kad mi se ispriječio nadzornik pruge dok sam četveronoške brojio pragove ili se ponovo oglasilo moje papagajstvo, samo ja sam sasvim neočekivano i za mene sama, kao pod utjecajem neke magije, poput najotrcanijeg medijuma što ih vode razni čarobnjaci po vašarima spremno odgovorio:

- Hiljadudevetstodevet!

I znoj me obli. S "mojim brojem" pojavilo se u mom sjećanju gotovo u isti čas, kao da je za uho dovučeno, i jedno davno i dobro poznato lice. Zato sam se i oznojio...

- Da, pogodili ste, ja sam! - reče lice čitajući moje misli, lako kao plakat sa svojim imenom i prezimenom i s fotografijom. - A vi ste me već bili pokopali, kamerad? Ah, ne čudim se, bilo je burno. Jeste li vidjeli rusvaja? A pogledajte samo mene kakav sam: bez jedne jedine dlake na cijelom tijelu! - i skine šešir da bi mi pokazao glavu, koja je bila gola kao i lice. - Sve spaljeno. Vatra cijelog svijeta bila je upravljena na mene. Izgubio sam glas izdavajući zapovijedi usred eksplozija, zato šapćem. Vrijedno je, kamerad, izgubiti glas da se nadviču detonacije cijelog svijeta! Ali pogledajte malo i svijet kako izgleda: ni Cezar, ni Džingiskan ni Tamerlan, ni Bonaparte nisu ga tako udesili. Ha, ha, ha...

Smijao se ružno, bez glasa, s nekim slinavim hripanjem u grlu i prsima te je to prije bilo nalik na kašalj nego na smijeh.

- I nagluh sam, morate znati. Neke svinje generali, upravo oni što su protiv vas galamili da ste pacifist, kad su vidjeli da su izgubili rat, podmetnuli su mi eksploziv pod stol, pa su mi pukli bubnjići u ušima. Na koncu sam ostao sam u podrumu svoje palače, sa svih strana opkoljen od neprijatelja. Ispalio sam sebi u usta dva metka, ali sam ih progutao - i izvadi iz prsluka dva neoštećena revolverska metka - evo ih, tu su. Nu pogledajte ih, čisti su, oprao sam ih... Vrijedno je pogledati, to su historijski meci. S njima svršava jedna pripovijest. Ali dva su metka kao dvotočje: pripovijest se nastavlja na drugim kontinentima. Zato, do viđenja, kamerad, žuri mi se. Ja sam samo na proputovanju. Ah, toliko posla da ne znam gdje mi je glava! lmam mali posalac u Trstu, a onda preko Egipta i Perzije u Aziju. Tamo treba zasukati rukave! Sve je već gusto zasijano, ja idem samo na žetvu.

On je trijumfirao. Oči su nu sjale kao u luđaka i kao da mu je curila neka naslada iz usta, u kojima sam, uostalom, primijetio mnogo crnih i pokvarenih zubi, kao da su mu i oni stradali od požara.

- Uostalom, znate što? - nastavi on šaptati, pun oduševljenja. - Dođite sa mnom! Vidjet ćete kako ću sada skresati mikadu. Kapitulantu! "Takotuci"? Bogme i udarit ću! Ovaj put neće ni njega mimoići, ne bojte se! Dođite sa mnom, neće nas nitko prepoznati.

- N-n-ne, ne mogu — zamucam, jer mi se jezik bio ukočio od straha. - Boli me zub - sjetim se odjednom tog naivnog đačkog izgovora i metnem ruku na lice.

- Zub? - zahriplje on srdito i ošine me takvim pogledom, da su mi doista svi zubi protrnuli. — Zub! U ratu nema zubobolje, to valjda znate! Uostalom, ja mislim da vas ne trebam podsjećati na vašu obavezu! Vi ste posvećeni! Nosite moju tajnu u svojoj glavi i Historija vas nikada više ne može ostaviti po strani. Vaša glava mora stupati sa mnom ili vam je moram skinuti i uzeti iz nje svoje stvari. Birajte!

Ah, kako sam ja sve to bio predvidio!

Nastupio je, dakle, onaj strašni, takozvani "historijski čas" - Floda je došao po moju glavu!

Moja glava nije više bila moja: on ju je već držao u svojim rukama i nad njom držao mač, pitajući je da se odluči. A što je mogla odlučiti ta jadna šaka zastrašenog mozga, što se sva stisla i drhturila kao progonjena ptica u potkrovlju očekujući u stravi svoj posljednji čas?

Pokušao sam okom svrnuti na prolaznike i zatražiti pomoć, no on to primijeti, povuče me blago za lakat i okrene me prema ogradi.

Na pruzi iza botaničkog vrta zviždale su lokomotive i prolazile kompozicije vlakova sa rasvijetljenim prozorima. Tamo u onom svjetlu, mislio sam, sjede ljudi, jedu svoje kobasice, pijuckaju rakiju, kartaju i razgovaraju; putuju sa svojim glavama tamo gdje kiša pada ili gdje sunce sja, a u glavi im rakija i miris kobasica, riječi i razgovori, karte, lukavštine i smijeh. Iza mojih leđa prolaze ljudi sa svojim neodvojivim, neotuđivim glavama, čvrsto nataknutim na uvjerenje o prirodnom pravu nošenja svoje glave na ramenima. A ja stojim ovdje, naslonjen na željeznu ogradu, s tom svojom "posvećenom" i založenom glavom, praznom i jadnom, nad kojom licitira strašan vjerovnik s mačem u ruci, te je osjećam samo kao ortaka u nečistu poslu, kao ulovljenog kradljivca s tuđom stvari u džepu, kao nosioca ubijstvene tajne, kao zavjeru, kao bombu, kao rat i smrt. I sve mislim kako bih je odbacio i odrekao se nje, "posvećene", pa otišao hodati po gradu, olakšan i spašen, otišao gaziti po zemlji i osjećati svoja stopala i zemlju pod njima kao strastven dodir moga bića sa svemirom.

"Dodir bića sa svemirom? A bez glave?" Vidim kako se čudite, ako se čak i ne rugate? Doista, luda misao! Ah, u glavi mi se sve smutilo; bila mi je tuđa i neprijateljska; bila je njegova, u nju je on pohranio svoje stvari i pripadala je njemu.

- No, što kažete? - upita on s nestrpljenjem. - Ja nemam vremena...

U meni je srce zadrhtalo. No ja sam prisluhnuo tom drhtanju kao malom, jadnom utočištu i učini mi se kao da mi ono uporno otkucava moju staru spasonosnu šifru.

- Hiljadu devetsto devet! - izvalim odjednom i ukočim se u očekivanju.

- A, to je druga stvar - reče on pomirljivim šapatom i potapša me prijateljski po ramenu. - Dobro, ostanite, dušo draga. Vodit ćete naše evropske stvari...

Odjednom se trgne i pogleda na sat.

- Vlak mi odlazi za koju minutu - reče užurbano. - Zbogom i ne plačite. Svijet mora izgorjeti! Do viđenja, dušo moja.

Tu sam osjetio dvije mekane i hladne guje na čelu: on me poljubio.

- Dakle, ostaje - hiljadu devetsto devet?

Ne znam da li sam na to odgovorio "ostaje", jer me već hvatala nesvjestica.

- Dobro - šapne on, i to je posljednje što sam čuo. Svijest mi se sasvim ugasila i složio sam se na zemlju kao svijeća.

Vama je sve to skupa smiješno, to ja znam, primijetio sam i u toku svog pričanja kako se snebivate i podsmjehujete. Mislite, pamet mu se pomutila od tog pustog brojenja pa bulazni koješta.

Mnoge se ljudske stvari čine smiješnima dok ih čovjek gleda na drugima. A na mnoge se čak i privikne, ma kako čudne bile, i dopušta da se javljaju tu i tamo kao zanimljiv izuzetak zbog vlastite zabave. Štaviše, mnoge čovjek i zavoli upravo zato što se ljudi njima izuzetno zanimaju.

Vama se, dakako, čini smiješnim to moje brojenje, kao što biste se, očito, smijali čovjeku koji bi, recimo, uzeo sakupljati buhe. A ipak ima čudaka koji sakupljaju buhe i ljudi ih, doduše s podsmijehom, ipak podnose, dok se sakupljačima kukaca, poštanskih maraka, raznih kubura i nagorjelih lula čak ni ne smiju.

A zar i vi sami ne brojite (i to s kakvim uzbuđenjem!) koliko je puta šuplja lopta od teleće kože udarcem noge, ili čak mudre ljudske glave u kojoj leži misaoni mozak, bila ubačena u mrežu od špage? Ili, što je još čudnije (da ne kažem luđe, te nije više ni smiješno), zar ne brojite sa strepnjom udarce po licu, što ih zadaju jedan drugome dva sljedbenika kulta snage šaka? Zar vi možda strepite za vilicu, za nos (ponos ljudskog lica), za oko (svjetlo razuma) onog nesretnika koji ni vama ni onom što ga tuče nije ništa skrivio? Naprotiv, vi žalite za promašenim udarcima i brojite ih kao svoj vlastiti gubitak, dok udarce što drobe vilice, što lome nosove, što gase oči brojite s oduševljenjem, te brojeve sakupljate, čak ih i pamtite i pričinjaju vam zadovoljstvo. Pa zar vam se itko smije zbog toga?

Ne smijte se, dakle, ni meni što sakupljam čiste, gole, miroljubive brojeve, koji ne drobe vilice, ne lome nosove, ne gase oči, koji nikome ništa ne oduzimaju, jer nisu ni lule, ni kubure, ni marke, ni kukci, nabodeni na iglu. Ne pričinjaju mi čak ni zadovoljstvo, jer kakva zadovoljstva može biti u brojenju golih, isprosjačenih brojeva?

Vi ćete me upitati: pa zašto onda brojite? Brojim zbog potrebe, zbog siromaštva, zbog strašne pustoši koju je Floda ostavio u meni. Uzeo mi je glavu i u nju potrpao svoje stvari pa otišao dalje uništavati svijet, "Svijet mora izgorjeti!" to mi je još dospio zabiti u glavu na odlasku. U mojoj je glavi svijet već uništen; ostali su samo brojevi kao sjene uništenih stvari, kao imena mrtvih, i meni se čini, kad brojim, kao da ih prozivam, kao da ih oživljavam, kao da ponovo uspostavljam svijet. I opet sve živi, sve se miče, sve hoda i radi, mirno i razumno. Tako u meni svijetle brojevi kao zvijezde i ja stupam njima kao po mliječnom putu i sanjam o ljudskoj sreći. To je moj san.

- Lijep san - reče netko od prisutnih. - Samo, taj vaš Floda je luđak kao i vi. Skupa ste bili u ludnici.

"Znanac" se zbuni od tih riječi i nešto čudno zatitra u njegovim očima, nalik na neku bol ili nevidljive, idealne suze.

- Imate pravo - progovori zatim tihim, umornim glasom, gotovo kao da sebi govori, te smo ga jedva i razumjeli. - Ja izbjegavam tu riječ, jer je ne volim, zato sam vam zahvalan što ste je vi spomenuli. Tako je, Floda je luđak. A zar bi normalan čovjek mogao biti to što je bio Floda? A ja, da nisam lud, bio bi hrabar kao vi, pa se ne bih bojao luđaka.

- Osim toga, lijepo molim sve vas koji ste me slušali da mi oprostite što sam vam pokvario večer ovim svojim ludostima, koje, dakako, nikome ne mogu biti ni od kakve koristi. A kako sam nevješt i nimalo umjetnički nadaren, nisam vam pružio ni zabave, pa me tim više i peče savjest. Oprostite!

__________________________________

Ranko Marinković rodio se 22. veljače 1913. u Visu. Pučku školu završio je u rodnome mjestu, gimnaziju u Splitu i Zagrebu, gdje je završio i Filozofski fakultet. U okupiranu Splitu uhićen je te interniran u logor Ferramonteu (Kalabrija). Nakon pada Italije 1943. prebacuje se u Bari, zatim u sinajski zbjeg El Shatt. Nakon rata radi u Ministarstvu prosvjete NRH, Nakladnom zavodu Hrvatske, a od 1946. do 1950. direktor je Drame zagrebačkoga HNK. Godine 1951. postaje profesorom na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost na kojoj radi do umirovljenja. Bio je redoviti član HAZU - a od 1983., a član Društva hrvatskih književnika od 1948. U dva je mandata bio vijećnik HDZ - a u Skupštini grada Zagreba. Hrvatski književnik Ranko Marinković bio je poznati prozni i dramski pisac, odavno uvršten u obveznu školsku lektiru. Kad je njegov roman Kiklop prenesen na filmske i TV ekrane, njegova su djela postala tražena i čitana kao nikad prije. Marinkovićev književni opus raznovrstan je i bogat. Obuhvaća poeziju, književne i kazališne kritike, eseje, drame, pripovijetke i romane.

Surađivao je u Krležinu Pečatu i manje poznatim časopisima, a u ožujku 1939. u Hrvatskome narodnom kazalištu izvedena mu je prva drama Albatros. Poslije drugoga svjetskog rata počinje njegovo glavno stvaralačko razdoblje u kojem će napisati brojne novele, od kojih će se neke poslije naći u njegovoj znamenitoj zbirci Ruke. Pojava svakoga novog Marinkovićeva djela bila je ne samo veliki književni, već i kulturni događaj, pa i društveni, premda je stvarao u sjeni službeno favoriziranih autoriteta. Praizvedba drame mirakla Glorija 1955., u režiji Bojana Stupice, bila je prava senzacija, jer se izdigla iznad cjelokupnoga tadašnjeg hrvatskog dramskog stvaralaštva. Ona problematizira sukob pojedinca s dogmatizmom i krutim društvenim normama. U romanu Kiklop, koji se pojavio 10 godina poslije, Marinković ocrtava Zagreb uoči drugoga svjetskog rata, služeći se analitičkim opisima psihičkih stanja likova, ironijom, pa i crnim humorom. Na tragu takva pripovjednog oblikovanja nastao je i antiroman Zajednička kupka. Svoj opus zaokružio je 1993. godine djelom simbolična naslova Never more (Nikad više). Dobitnik je više književnih nagrada. Vjesnikovom nagradom za književno stvaralaštvo Ivan Goran Kovačić nagrađeni su mu romani Kiklop i Never more.

Albatros, drama, 1939.; Proze, pripovijetke, 1948.; Ni braća ni rođaci, pripovijest, 1949.; Oko božje, pripovijest, 1949.; Pod balkonima, pripovijetke, 1953.; Ruke, pripovijetke, 1953.; Geste i grimase, kazališne kritike i eseji, 1951.; Glorija, drama, 1955.; Poniženje Sokrata, pripovijetke, 1959.; Karneval i druge pripovijetke, 1964.; Kiklop, roman, 1966.; Politeia ili inspektorove spletke, vodvilj, 1977.; Zajdenička kupka, roman, 1980.; Pustinja, drama, 1982.; Nevesele oči klauna, zbirka eseja, 1986.; Never more, roman, 1993.
 

Ranko Marinković - Glorija

Ranko Marinković - Kiklop

Ranko Marinković - Koštane zvijezde

Ranko Marinković - Ruke - zbirka novela

Ranko Marinković - Suknja

Ranko Marinković - Zagrljaj

Ranko Marinković - Zajednička kupka

Ranko Marinković - Zajednička kupka - interpretacija