Ranko Marinković - Ruke - zbirka novela lektira

Ranko Marinković - Ruke - zbirka novela

Ranko Marinković -Ruke - zbirka novela


Novelističkom zbirkom Ruke, Marinković se afirmirao ne samo kao vrstan novelist, nego njome postaje europsko antologijsko novelističko ime. Inače, njegove realistički strukturirane novele tematiziraju provincijalni život na rodnom otoku, ali predstavljaju i psihološko analitičku kratku prozu u kojoj se bavi sukobima u čovjeku i društvu, otkrivajući u pojedinačnim sudbinama kolektivno stanje duše.

 

Ruke su zbirka pripovjedaka koje su objavljene 1953. godine. U njima se autor Ranko Marinković bavi temama kao što su gradić, obala, otok, kontinent, ali i analizama čovjeka.

 

Prvo izdanja sastojalo se od čak deset novela – Mrtve duše, Suknja, Karneval, Anđeo, U znaku vage, Koštane zvijezde, Prah, Benito Floda von Reltih, Zagrljaj, Ruke. Današnje izdanje sastoji se od devet novela.

 

Ruke

 

Zbirka novela Ranka Marinkovića Ruke jedna je od najboljih, a svakako i najslavnija i najčešće pretiskivana novelistička knjiga jednoga hrvatskog pisca u poslijednih pedest godina. Prvo izdanje, iz 1953. god, sadržavalo je deset novela, ali su dvije od njih naknadno postale sastvani dio romana Kiklop, a jedna je ušla u knjigu novela ranije Marinkovićeve fraze. Sadržak zbirke, s osam tekstova, definitivno je oblikovan 1962.god, kada je na uvodno mjesto uvrštena novela Samotni život tvoj.

 

Kada su se pojavile Ruke, Marinković je već bio afirmirani pisac, ali ga je ta knjiga učinila prvim imenom poslijeratne hrvatske novelistike. Pisana rukom skeptičnog intelektualca sklonog raznoj ironiji, discipliniranog Mediteranca s analitičkim nervom i pisca sposobnog da naoko obične, trivijalne teme uzdigne na univerzalnu razinu, nadasve nenadmašnog stilista, ta je umjetnost otvorila u suvremenoj hrvatskoj književnosti nove vidike i postavila joj vrlo visoke kriterije.

 

Mnogi aspekti Marinkovićeve proze, pa i tekstova iz zbirke Ruke, mogu se danas tumečiti u sklopu poetike postmoderne; npr. metaliterarnost novela Samotni život, Anđeo i naročito Zagrljaj, u kojoj je autor u prvi plan doveo stvaralački čin i piščevu muku da iz kaosa građe stvori umjetničko djelo. Realističku podlogu od koje u svojim novelama uvijek kreće, pisac razara brojnim narativnim postupcima - inverzijom slike svijeta, neuobičajenim spajanjem različitih žanrovskih obrazaca i stilova, impostiranjem likova kao ambivalentnih karaktera, ironijskim pomakom, groteskom.

 

Kratki sadržaj - Čovjek hoda prekriženih ruku na leđima. Lijeva se nalazi u naručju desne, spretnije, snažnije, pametnije, ozbiljnije. Tu nastaje dijalog između lijeve i desne ruke. Stalno se svađaju koja je pametnija, korisnija i sl. - Ja barem znam listati knjigu, a ti ni to ne znaš. Ti znaš samo držati knjigu dok ja listam. On čita, ja listam, a ti, kao stalak - držiš. U svađi je lijeva ruka okrivila desnu da je ubojica, da ju je htjela ubiti: - Ja nisam ubojica! To bi ti učinila. Uostalom, jednom si već i pokušala to učiniti, smatra se robom desne ruke: Dok se gola prostituiraš u kojekakvim rukovanjima, ja držim tvoju rukavicu, kao rimski rob.


Na kraju dolazi do preobrata priče. Čovjek pomiluje rukom dječaka po glavi i kvrcne ga po nosu, mali vrisne kako ga je ovaj udario. Dolazi dječakov otac... tada se makne i Lijeva. Strelovito se digne i zgrabi Oca za košulju na prsima. To je drugim riječima bio mig Desnoj: udri!... Pod sobom ostave krvave otiske na pločniku. No one se nisu osvrtale... Lijeva ruka je druga strana ljudske ličnosti, ona je nježnija, osjećajnija, iskrenija i spontanija, ali ima podređenu ulogu. Ona uvijek ima ulogu pomoćnice, hvataljke, pseudopodija koja mora poštovati zakon jačega. No, u slučaju opasnosti i Njegove ugroženosti one surađuju i sposobne su zajedičko nedjelo. U sceni tuče s dječakovim ocem one se udružuju ne bi li obranile Njega, čime je naglašena slika čovjeka kao nedjeljivog stvorenja. Zadnja scena je groteskan prikaz pljuvanja obraza ne bi li oprao ruke od blata i krvi.

 

***

Ruke razgovaraju i iznose svoje stavove i mišljenja. Riječi su rukama izvor svih nesporazuma. Naravno, ruke predstavljaju ljude i njihove životne poglede odnosno nadzore. Marinković se kroz dijalog ruku na početku novele volterski ruga ljudskim besmislenim svađama kao da su mala djeca. Jedna drugoj prebacuju da ne zna pisati, da ne zna čitati, slikati. Svađaju se i zaoštravaju sukob. Lijeva ruka prebacuje desnoj da je preuzela čin stvaranja. Da je sve ostalo na mislima i riječima ništa se ne bi dogodilo. Ranko Marinković se u noveli pita što je to čast i treba li se pod svaku cijenu fizički obračunati braneći tu čast... Nožem ili vatrenim oružjem čovjek produbljuje sukob dovodeći ga do fizičkog uništenja drugoga.

 

Ruke ne predstavljaju samo pojedinca. U njima možemo prepoznati narode i države. Pisac je svjestan pojavnosti francuske revolucije, Napoleona, Oktobarske revolucije, Hitlera itd. Uvijek je jedna politička opcija okrivljivala drugu prvo riječima, a onda djelima, tj. oružanim sukobom. Na kraju novele ruke doživljavaju čudan sukob. U susret im dolazi dječak i djevojčica. Djevojčica je prošla pored desne skrušeno, tiho, kao da je nešto skrivila. Nameće se misao nije li ta djevojčica iz novele predstavnica svih djevojčica (žena) koje su odgajane u poslušnosti i potencijalnoj krivnji. Desna ruka (konzervativna, patrijarhalna, tradicionalna koja se drži običaja Crkve i obitelji)  je pogladila djevojčicu dajući nam do znanja da cijeni njezinu poslušnost, skromnost i čednost. Sukob nastaje na lijevoj strani, utz lijevu opciju. Dječak je prkosan kao što su bili i svi lijevo orijentirani mladići u različitim revolucionarnim vremenima. Lijeva se šalila, kvrcnula je dječaka po nosu i šaljivo zamahnula iznad njegove glave. Pisac je vješto pokazao da lijevi mogu mladićima očitati bezazlene lekcije, da su strpljivi s njima i da shvaćaju njihovu mladost. Što u tom trenutku čini desna? Pljusnula je dječaka po licu. Kako objasniti postupak postupak desne? Zašto je pljusnula dječaka? Znači li to da desna opcija kažnjava neposlušnost, da ne trpi drskost i da nema razumijevanja za mlade. Ako je ovog mladića samo pljusnula, možemo zamisliti kako bi kaznila neposlušne starije starije osobe koje sustavno smišljaju i snuju osvajanje vlasti na bilo koji način.

 

Marinković je svojim  novelističkom opusom  izvršio veliki utjecaj na hrvatske  umjetnike svoga vremena. Njegov karakterističan stil prepun ironije, humora i duboke skrivene metaforike oduševljavala je brojne čitatelje i gledatelje  koji su mu odobravali, kao i Miljenku Smoji,  da hrabro karikira negativne pojavnosti u društvu,  od Albatrosa 1939. do Never mora 1993.
Čovjek bi se trebao, poručuje nam "Viški Voltaire" Marinković zagledati u svoje ruke, u svoje djelo i upitati se jesmo li u stvaralačkoj euforiji nanijeli zlo drugom čovjeku. Ima li svaki cilj opravdanje? Pa i Raskoljnikov je u "ruke" uzeo sjekiru i ubio "Božje stvorenje" Koja je ruka (držeći sjekiru) veći krivac, nebitno je na kraju izvršenog čina. Ruke nisu krive, poručuje nam Marinković. Kriv je mozak, odnosno ljudska svijest koja često umjesto najveličanstvenijeg osjećaja - ljubavi, bira najniži - strah. A iz  straha činimo  sve kako bi sami sebi  stvorili pakao.

 

***

Ruke su pisane u obliku prividnog dijaloga između lijeve i desne ruke koje predstavljaju dvije suprotne strane ljudske ličnosti. Time se ukazije na necjelovitost ljudske ličnosti.
Novela započinje maženjem ruku i dječju igru uz pjesmu. No ubrzo  se one počinju nadmudrivati i svađati. Desna se nameće zakonom jačega, ona je uvijek glavna i dominantna. Ona je stvarateljica djela u svim područjima, spominje se riječ Demiurg koja označava prema filozofu Platonu  naziv za božanskoga tvorca prirode, graditelja svijeta i života na Zemlji. ona na taj način unaprjeđuje ljudski život. Ona je jača, snažnija, pametnija i spretnija. Lijeva joj predbacuje da je nemilosrdna jer nosi oružje i ubija u ratovima, ali i hladno potpisuje  perom smrtnu presudu. Dakle, ona je i stvaratelj i uništavatelj koji bi jednoga dana mogao i uništiti svijet. Ponekad u svojem lukavstvu zna biti i nježna, kada Mu (Čovjeku) miluje kosu i mazi ga. Lijeva predbacuje Desnoj njenu surovost kada ju podsjeća kako Mu je pomogla u času krize razrezati žile na ruci, tj. da izvrši samoubojstvo, no to na sreću nije uspjelo.


Lijeva ruka je druga strana ljudske ličnosti, ona je nježnija, osjećajnija, iskrenija i spontanija, ali ima podređenu ulogu. Ona uvijek ima ulogu pomoćnice, hvataljke, pseudopodija koja mora poštovati zakon jačega. No, u slučaju opasnosti i Njegove ugroženosti one surađuju i sposobne su zajedičko nedjelo. U sceni tuče s dječakovim ocem one se udružuju ne bi li obranile Njega, čime je naglašena slika čovjeka kao nedjeljivog stvorenja. Zadnja scena je groteskan prikaz pljuvanja obraza ne bi li oprao  ruke od blata i krvi.

 

Ruke su On, tj. čovjek i dva različita pola Čovjekove ličnosti koja se sukobljavaju, ali kada On dođe u nevolju, one predetavljau zajedništvo njegove ličnosti i djeluju zajedno, kao u tuči na kraju kada staju u Njegovu obranu. Tu nema nikakvih političkih konotacija, ni ljevice ni desnice kao političkog opredjeljenja, već se radi o ljudskom karakteru, čije su dvije strane  prikazane kroz različitost ruku.

 

Ranko Marinković - Ruke


Vrsta djela - jedna od novela iz zbirke pripovjedaka

Tema - necjelovitost ljudske ličnosti

Vrijeme radnje - neodređeno (može biti bilo kada i bilo gdje, u ovom trenutku)

Mjesto radnje - neodređeno

 

Čovjek hoda prekriženih ruku na leđima i stavlja lijevu u naručje desne. Ruke se počinju prepirati kad lijeva ruka počne pjevušiti u naručju desne. Desna joj kaže da prestane, ali lijeva nastavlja iz inata i tu počinje preprika oko teme koja je ruka korisnija.

 

Desna ponižava lijevu ruku kako ni pisati ni čitati ne zna te da svome vlasniku služi samo kao stalak dok ona obavlja sam posao. Dok desna obavlja sve, lijeva se osjeća kao rob desne ruke. Lijeva ruka počinje pričati kakav bi njen život bio da je njihov vlasnik ljevak. Pretpostavlja kako bi onda sve mogla raditi bolje od desne ruke.

 

Desna ruka namjerno postavlja izazove pred lijevu za koje ona kaže da bi ih sve mogla napraviti kao primjerice prstima okretati marionete, slikati sama na svome noktu, rezati sama sebi nokte, udjenuti konac u iglu, šivati i brijati ga.

 

Kada se spomene brijanje rasprava dolazi u napeto stanje kada desna kaže kako bi mu lijeva prerezala grkljan te joj lijeva na to odgovori kako je ona ubojica koja je skoro ubila svog vlasnika.

 

Desna se brani kako je ona mislila da je smrt ono što njihov vlasnik želi jer je proveo noć u suzama prevrćući se u krevetu te je čak napisao oproštajno pismo i sam ju odveo do britve kojom je trebala prerezati vene na njegovoj lijevoj ruci. Sam vlasnik je te noći govorio da treba svemu doći kraj, ali lijeva svejedno napada desnu ruku kako je trebala znati da njegove riječi nisu izraz njegovih želja.

 

Lijeva govori kako je ona znala da on to nije želio te nastavlja svađu govoreći desnoj ruci kako je ona stoljećima uništavala živote sa svojih pet prstiju.

 

Naime, ona se prisjeća kako je desna ruka pisala smrtnu presude u ime sudca nekome čovjeku koji je zbog svojih riječi, a ne djela završio na sudu. Dok je on drhtao pred sudom i brojio svoje zadnje sekunde te stiskao i grčio svoje nevine ruke ona je na presudu napisala "Smrt".

 

Desna smatra kako njegove ruke nisu bile nevine nego su bile krive koliko i on jer ga nisu na vrijeme ušutkale nego su svojim mirovanjem potvrdile njegove riječi.

 

Naspram smrti pisac postavlja pojam ljubavi govoreći kako je ujutro pisala smrtnu presudu, a navečer je milovala lice jedne žene sva drhteći od ljubavi. Lijeva se istrgnula iz naručja desne i više nije željela biti s njom nego je rekla da će se radije družiti s Nogama jer su one poštenije.

 

Kraj ruku prolaze djevojčica i dječak. Desna ruka pomiluje djevojčicu po kosi koja je pogleda zahvalno, a kraj lijeve ruke prođe drsko i smiono njezin brat. Lijeva ruka krvcne dječaka po nosu koji pljune na nju, a onda ona zamahne iznad dječakove glave kao da tjera muhe. Desna se digne i pljusne dječaka koji vrisne. Kada ju lijeva pita zašto je to učinila desna joj kaže kako ne dopušta da netko pljuje po njima. Dječaku je krenula krv iz nosa dok je plakao i zvao svoje roditelje.

 

Kada je otac došao počeli su se svađati. Otac misli kako dječak nije iz čistog mira pljunuo na ruku te govori kako je imao pravo to učiniti i on sam pljune na ruku. Desna to nije mogla podnijeti te zamahne prema njemu, ali ju on zaustavi i toliko jako ulovi za palac da je desna zajaukala. Lijeva ruka je zgrabila oca, a desna ga je udarila.

 

Obje ruke su se uprljale krvlju dok su tukle oca. Djevojčica je počela plakati i skupljati rukama kaplje krvi, a njen brat je ugrizao lijevu ruku koja ga je zbog toga udarila po glavi. Otac, kojem su noge klecale od stida pred djecom, je počeo trčati i Noge su potrčale za njim. Dječak je stao pred Noge koje su se spotakle i vlasnik ruku se našao u prašini na podu.

 

Na pločniku ostaju krvavi otisci kada vlasnik padne. Ruke pomognu jedna drugoj da ustanu i lijeva se sestrinski ponaša prema povrijeđenoj desnoj dok obje drhte od želje za osvetom. Na kraju Obraz pljune u njih s namjerom da ih opere od blata i krvi.

 

Likovi - Lijeva i Desna ruka, Čovjek, Noge, Dječak, Djevojčica

 

Lijeva rukaona je simbol ljudskog srca. U stalnoj je svađi s desnom rukom. Optužuje ju da je kriva za to što je čovjek prerezao žile jer je ona to napravila. Predstavlja se kao nježna, pravedna i puna suosjećanja. No, onda joj se dogodilo to da je u prolazu kvrcnula dječaka po nosu. Od tog trenutka ruke se sprijatelje jer ipak moraju zajedničkim snagama obraniti čovjeka čije su vlasništvo – te ruke. Nakon tučnjave jedna su drugoj podrška i razmišljaju o osveti.

 

Desna rukasimbol ljudskog razuma. Hvali se da je njezina uloga veća i bolja od lijeve ruke. Ona je zaslužnija za pomoć čovjeka. Hvalisava, pravi se važna, govori lijevoj ruci za što je sve ona zaslužna, na što joj lijeva ruka govori da je to zato što je čovjek dešnjak.

 

Mrtve duše


Pisac je glavno lice. Dešavaju se čudni događaji pri čudnim okolnostima. Neobična je simbolika u kojoj je vrijeme stalo, npr. "ni kazaljki nema na satu". Pisac se nalazi negdje kraj vode. Nožem si je odrezao glavu i ponaša se kao da je i dalje duša u tijelu. Glava mu služi kao neka lopta u vodi. Ona se gubi i na kraju nestaje. Kad se probudio pri svjetlu je opazio nož zaboden u knjigu. Zaključio je da je to ipak morao biti on. Taj nož je donio gazdaričin pokojni muž pomorac iz Carigrada. Postavlja si pitanje da li ima nešto ratničkog u njemu. Želi ga se riješiti pa razmišlja da li da ga zaključa u ormar ili da ga baci kroz prozor. Prisjetio se da je to gazdaričina uspomena. Boji se spavati u njegovoj blizini. Zaključuje da je slabo zaštićen od samog sebe. U dubokom razmišljanju dočekao je jutro na prozoru sobe. Gazdarica prolazi kraj sobe i još sva snena budi ga. On ju zamoli da uzme veliki nož pod isprikom da ga treba bolje osvjetlati. Pisac sam sebi od umora kaže: -Mrtve, mrtve duše... Sad legnimo mrtve duše.


Mjesto radnje - U sobi
Vrijeme radnje - Noć
Likovi - Pisac i gazdarica

Tema - Paralelom stvarnosti i mašte, života i literature, pojačavanje slike apsurda ljudskog položaja.

 

Samotni život tvoj


Na otok je doplovio biskup. On izjavljuje da voli oblake a ne žene. Dok je ispovjedao žene doživljavao ih je kao bludnice. Misli su mu bludne. Često se ispovjedao nebu. U mjestu je velika crkvena svečanost, skupilo se mnogo vjernika. U masi netko se potukao. U zraku se čuje lupet bubnja. Biskup je održao "Molidbu za magareći rod". Svećenstvo je sjelo za banket. Djeca su ih gađala kamenčićima. Kad je fratrić došao prevarili su ga da je banket na drugom mjestu. Kad se vratio ustanovio je da je prevaren. U selu živi Toninka koja vuče za nos svećenstvo, a posebno biskupa, i to na taj način što niže haljinu pred ljudima i pokazuje biskupu stražnjicu. Nema mjere tako da ju žandari trebaju odvesti u žandarsku stanicu. Na kraju banketa našli su se i prosjaci da malo maste brk. Luda Tonka istrgla se i pobjegla tako da je još mogla nastaviti sa svojim šalama. Navečer je usljedio bal. Pred zoru mnogi su se vratili kućama. Biskup i fratrić spavaju. Jedan od njh je pisac i dugo još sluša kako se psi na ulici kolju oko kostiju što su ostale nakon večerašnje gozbe i kako zlosutno tule u noć i laju na mjesec.


Mjesto radnje - Otočno mjesto
Vrijeme radnje - Predvečerje i noć
Likovi - Biskup, fratrić, Toninka, žandari i narod

Tema - Ironija koja prati izlizane crkvene formule "Mir s tobom!", koja personificira jednu vjeru čiju neozbiljnost shvaća već i bogoslužna đačka škola "I sa zrnom soli!". Čovjeka prepušta vlastitom ljudskom nespokojstvu. Idila patrijahalnog života, ladanjske (seoske) samoće i dokolice raspoznata je u ovoj noveli kao gruba proza, kao tragična farsa.

 

Prah


Otočanin Tonko Jankin primio je pismo kojeg mu je donijela stara Lucija. Vratila mu se uspomena na Anu koju je još uvijek volio. Ona ga je ostavila jer se zaljubila i udala za jednog geometra. Sada žive u Splitu. Laskalo mu je što ga Ana nije zaboravila, već od njega traži uslugu tj. pomoć. Želi krstiti sina ali tako da njezin muž ništa ne zna za to. Poslije pročitanog pisma Tonko se razljuti ali kasnije su mu se vratile drage uspomene i trenuci zajedničke ljubavi i odmah se odlučio da prvim jutarnjim brodom otplovi za Split. U luci ga je dočekala Ana, za njega još uvijek vrlo privlačna i lijepa, ali i nedostižna. U kući su ga lijepo primili i sve te okolnosti su ga skrhale. Kad se našao sam u sobi pokušao si je oduzeti život tako što se je objesio na konopčić na prozor. Apsurd je u tome što su tim konopčićem tj. uzicom bila vezana njegova pisma koja mu je Ana ovom prilikom vratila stavivši ih ispod njegovog jastuka. U kući su čuli njegov pad. Dotrčali su do njega, a on im je rekao: - Vi ste mislili da sam ja nesretan... i da ću se najmanje... objesiti zbog toga? Dobro sam se s vama našalio? He?

 

Prisutnost ironije, tako drage Marinkoviću, osjeća se već u samom naslovu novele : iluzije o sreći i ljubavi pretvaraju se u prah.U ovoj psihološkoj noveli tema je neuzvraćena ljubav i želja za osvetom. Radnja se događa u Splitu i na Visu poslije 2. svjetskog rata.Tonko je bio ludo zaljubljen u Anu (u njenom je opisu važna simbolika bijele boje, znaka čiste, neuprljane ljubavi, kako ju je Tonko zamišljao - može se vući paralela simbolike bijele boje s Matoševom novelom Cvijet sa raskršća). Ali Ana ga je ostavila i udala se za geometra, komunistu (Tonko plemeniti Jankin pripada drugom, prošlom svijetu). Jedanaest je godina prošlo kako je Ana otišla živjeti u Split, a Tonko je ostao na otoku (vjerojatno na Visu). Kada je stiglo nakon 11 godina Anino pismo u kojem ga moli da bude krsni kum njezinom sinu, ali to njen muž ne smije znati radi svojih uvjerenja, Tonko smišlja osvetu. Umotava u dar za dijete bombu, ali odustaje od svega. Kad na kraju u Aninoj kući pokušava izvršiti samoubojstvo, umjesto kao tragedija, priča završava kao komedija. Simbolika ključa (Tonko skuplja ključeve) - za njega je ključ simbol raja kojim će otključati vrata sreće i Anine ljubavi.

 

Mjesto radnje: Dalmatinski otok i Split
Vrijeme radnje: Poslije drugog svjetskog rata
Lica: Tonko Jankin, Lucija, Ana, geometar i sin

Tema: Sav smisao strasti, čekanja i osvete, sitan, zloban, ali ipak bar neki smisao, neka iluzija žiivota, rasipa se u prah koji treba prikriti izgovor bijedne šale.

 

Anđeo

 

Vrsta djela - roman

Vrijeme radnje - jedno proljeće – zadnji dani života klesara Alberta, do 21. lipnja kada je klesar umro

Mjesto radnje - Zagreb, kuća, šupa i radionica bolesnog majstora

 

Anđeo je roman Ranka Marinkovića u kojem je opisao zadnje dane života starog i cijenjenog klesara Alberta Kneza. Prožet je sumornim i mračnim razmišljanjima Alberta par dana prije njegove smrti. No, u isto vrijeme roman je prepun ironičnih i smiješnih ispada starog klesara.

Mudar, plemenit i vrijedan klesar doživio je veliko razočarenje pred kraj svoga života...

 

Kratak sadržaj - U sobu je ušao mladić, kovrčave kose i bubuljičasta lica, Lojz i poželio je majstoru Albertu dobro jutro uz pitanje je li mu bolje. Priznati i cijenjeni klesarski majstor Albert Knez ležao je bolestan i nemoćan u krevetu. Osjećao je da proživljava zadnje dane svoga života. Mučile su ga sumorne, depresivne i tužne misli i jedva je čekao smrt, da se završi agonija kojoj nema kraja.

 

Odgovorio je da mu je bolje te se osjećao već pomalo i glupo odgovarajući svaki dan na isto pitanje. U isto vrijeme razmišljao je o tome kako mu je dojadilo čekanje smrti. Znao je da je s jednom nogom u grobu i samo je čekao čas kada će umrijeti.

 

Lojz je bio njegov pomoćnik koji mu je pomagao klesati u radionici. Kod njega je radio već dugi niz godina, a otkada se majstor razbolio radio je sam. Svaki dan je ujutro prije posla obišao majstora kako bi ga upitao kako je i uzeo ključeve od radionice koji su stajali uvijek na istom mjestu, iza vrata.

 

Lojz mu je bio sumnjičav jer je smatrao da se previše brine i da je previše nametljiv. S druge strane, pitao se ima li možda ipak u njemu malo sućuti koju tako nespretno izražava.

 

Lojz je rekao kako se nada da će što prije ozdraviti kako bi mogao završiti anđela koji čita iz knjige te je spomenuo da ga on neće dirati. Na to se Knez jako uzbudio i s povikom mu rekao da ga niti ne smije dirati. Lojz se prestrašio te se pomalo i odmaknuo, ali kada je vidio jadne, tanke, mršave i slabe majstorove ruke, pohitao mu je u zagrljaj.

 

Albertu se gadila vlaga koja se napravila od Lojzekovih suza i poljubaca. Osjećao je Lojzekovu slinu na rukama i samo je htio što prije je oprati. Osjetio je potrebu za sapunom i čistom vodom kako bi se oprao. Htio se oprati od balavosti koju je osjećao od rasplakanog anđela Lojza na svome grobu. Majstor je godinama klesao anđelčiće po liku Lojzeka za svoje mušterije. Još kada je Lojzek bio mlad, poslužio mu je kao model anđela koji zalijeva cvijeće ili samo plače. Tada su takvi anđeli bili u modi i imućni su ih građani naručivali za svoje grobove.

 

Majstor Albert sebi je isklesao za svoj grob anđela po liku odraslog Lojza. Bio je velik, bijele boje i od mramora. Na koljenima je držao knjigu kao da nešto upisuje u nju. Imao je velika bijela krila, a perom je upisivao u knjigu "Albert Knez – klesarski majstor". Majstor je pazio na svaki detalj svog kamenog anđela, a to se vidjelo iz toga da je anđeo imao glavu blago nagnutu u lijevo dok su mu prsti na nogama bili blago savinuti. Lice je trebalo biti nedorečeno, ali sada mu se činilo da sve više sliči Lojzu, a ta pomisao mu se gadila.

 

Sada je rekao Lojzu da ipak, ako on umre prije nego što ga dovrši, položi anđela tako nedovršenog na njegov grob, bez ikakvih datuma. Lojz je tada još više briznuo u plač i činilo se da nikada neće prestati. Tada je Knez počeo tješiti Lojza govoreći mu da ne plače jer on će možda i ozdraviti, a on ga oplakuje već. Uz to pitao ga je ima li djevojku, na što se Lojz zacrvenio od srama. Inače, Knez je bio pravi majstor među klesarima pa i šire. Bio je cijenjen u toj mjeri da su ga i mnogi kipari nazivali kolegom.

 

Tada se Lojz sjeti i ispriča mu svoj san na pola. Sanjao je da je stara gazdarica, Knezova žena Magda bila još živa i da su izrađivali od kamena pastira. Sanjao je da je Knez zdrav i da udara pastira po dlijetu, a on se izmiče. Primila ga je i stara gazdarica, a on se izmicao. Nakon što je Albert udario ponovo, dlijeto odleti gazdarici u čelu i zabije joj se... Dalje Lojz nije htio pričati, spominjući da od događaja otkada je stara gazdarica umrla nije prošlo niti sedam godina, a Albert se tada prisjetio davne priče.

 

Još kada je njegova pokojna žena Magda bila živa, Albert je upoznao lijepu udovicu Fridu. Ona je bila njegova mušterija kojoj je trebao izraditi pastira s frulom koji će stajati na grobu njezinog pokojnog supruga muzičara. Frida mu se jako svidjela. Imala je divnu, plavu kosu i tada je poželio da njegova već stara, ružna, ljubomorna i zločesta žena Magda bude mrtva. Posramio se svojih misli, ali nije mogao protiv toga da mu se Frida jako sviđa.

 

Tješio je tako Albert Fridu riječima koje su same izlazile iz njega, a da ni sam ne zna kako. Naime, do tada je isklesao veliki broj likova i slušao je uz to tužne ljudske sudbine, ali nikada ga se nitko nije toliko dojmio kao Fridine suze.

 

I tako je počeo klesati pastira s frulom, a Lojz je bio model. Magda je bila ljuta i ljubomorna i nije shvaćala zašto se ne može izraditi spomenika kao i svima drugima. Nije podnosila Fridu i smatrala ju je lažljivicom koja će uskoro naći nekog drugog, a sada plače i jeca. Magda je imala mišljenje o takvim ženama, a ono nije bilo lijepo, one su za nju bile prasice bezobrazne. Žalila se na Lojza zbog toga, nikada na muža kojeg je obožavala. Lojza je smatrala lopovom i lijenčinom.

 

Još kao malog, Lojza je doveo učitelj i rekao da ima talenta za posao. Pošto je bio siroče, ostao je kod njih i Albert ga je zavolio kao sina kojega nikada nije imao. Sve ove godine radio je kod njih, a Albert ga je htio i posvojiti. No, Magda nije htjela čuti za to jer nije ga voljela niti mu je vjerovala.

 

Govorila mu je tada Magda da se sad može i sam uvjeriti kakva je lijenčina i lopov Lojz i da pazi jer njoj može svaki čas stati srce i bit će gotovo s njom, ali on će ostati živjeti s njim. Na kraju je dodala da će ga on na kraju i poslati u grob. I da ne zaboravi njezine riječi.

 

I uistinu, Magdi je srce stalo i umrla je, a nakon što su položili kamenog pastira na Fridin grob, vjenčali su se Frida i Albert. Tada je Albert bio zdrav, a od toga događaja nije prošlo niti sedam godina.

 

Albert se probudio iz svog razmišljanja i rekao je Lojzu da mu pozove gazdaricu Fridu. Frida je ušla u sobu namještena, poput glumice. Znao je Albert da u njoj više nema ljubavi, samo ravnodušnost, samilost i gluma. Ravnodušno je upitala Alberta boli li ga nešto, a Albert je u njezinu glasu odmah prepoznao ravnodušnost. Nije joj odgovorio. Gledao ju je, gledao je kako je lijepa i odmah je osjetio žudnju za njezinim tijelom. Ispružio je ruku kako bi dotaknuo njezin bok, no ona se odmaknula. Htio ju je nešto upitati, ali nije imao snage. Sve je to bilo previše za njega.

 

Tražio je od nje da mu donese tople vode i sapun kako bi se oprao. Frida je pomislila u prvi mah da bunca, no udovoljila je njegovoj želji i učinila sve onako kako je tražio. Odmaknula se odmah do njega i zagledala se kroz prozor.

 

Tada su se začuli glasni klesarski udarci. Lojz je radio u radionici. No, Albert je prepoznao drukčije udarce i to mu je sve strašno išlo na živce. Postajao je nervozan, skrivajući glavu ispod pokrivača kako ništa ne bi čuo. Frida ga nije razumijela, još je sve smatrala hirom. Odlučila je otići do Lojza i reći mu da prestane. Albert je tada viknuo za njom da ne ide, da ostane s njim, ali ona se udaljila. Prisjetio se tada njihove ljubavi otpočetka. Frida je u početku bila puna ljubavi prema njemu, bili su sretni... a sada su ostali samo ravnodušnost i samilost.

 

Razmišljao je o svemu, osluškujući zvona izvana. Shvatio je po njima da pada sumrak i dolazi noć. Teška i duga noć za bolesnika. Ležao je tako u polusnu i znojio se. Sve je oko njega bilo mokro i ljepljivo, gadilo mu se. Zapomagao je, tražio je malo suhog prostora, tražio je ruke, suosjećanje, dodire, ali nije naišao na ništa od toga. Samo samoća.

 

Ustao je iz kreveta i snagom zdravog čovjeka izašao je van, u mrak, u noć. Stigao je do šupe koja se nalazila odmah uz radionicu te ugledao slabo svjetlo. Pogledao je kroz prozor i ugledao Lojza i Fridu kako spavaju zajedno. Bio je rastresen i razočaran. Otišao je tako do svoje radionice, a tamo je njegov kameni anđeo već bio spreman da se položi na njegov grob. Došao je do njega i uklesao današnji datum – 21.06., datum njegove smrti. Borba je za njega bila gotova. Bacio je oruđe i predao se svom anđelu.

 

Likovi - stari klesar Albert, pomoćnik Lojz, Magda, Frida

 

Albert Knezglavni lik. Mudar, plemenit i vrijedan, priznati i cijenjeni klesar. Tako je dobro radio svoj posao da su ga čak i kipari nazivali svojim kolegom, odajući mu tako priznanje za dobar posao. Bio je već star i jako bolestan pa je dane provodio ležući u krevetu. Počeo je još prije klesati anđela koji čita knjigu koji će stajati na njegovom grobu kada umre, a sada se nadao da će ga uspjeti do kraja završiti, prije svoje smrti. Kako je bio star i nemoćan, postao je sumnjičav i pomalo zločest prema svom pomoćniku Lojzu koji je s njim u radionici radio od svoga djetinjstva. Knez je na njegovu sliku napravio do sada mnoštvo anđela od kamena. Sada je Knez smatrao da ga se Lojz hoće što prije riješiti i iz tog razloga ga svakodnevno ispituje kako je i je li bolje. Ipak, posao je malo objektivniji kada je Lojz počeo plakati jecajući mu na krevetu. Iako bolestan, zadržao je jednu dozu ironiju, realnosti i pomalo je bio smiješan u svojim razmišljanjima i izjavama. Rugao se na neki način Lojzu koji je vjerovao da će on ozdraviti, a on je znao da je s "jednom nogom u grobu". Isto tako nije volio Lojzovu pobožnost, smatrao je da je to više primjereno za neke tužne obrede i na kraju je on tješio Lojza i govorio mu da će sve biti u redu. Samo da bi otjerao tugu i sumornu atmosferu koju nije volio. Inače, s godinama je zavolio Lojza i smatrao ga svojim sinom kojeg nije nikada imao (on i supruga nisu imali djece) te ga je htio i posiniti, ali supruga Magda nije dala.

 

Nakon Magdine smrti vjenčao se s Fridom koju je upoznao kada joj je radio kamenog pastira za grob njezinog pokojnog supruga. Odmah ga se jako dojmila, više nego bilo koja mušterija do sada. Jako ju je volio, ali osjećao je da ona s vremenom prema njemu ne osjeća više ljubav nego samilost. Na kraju je saznao da su njegove sumnje ipak bile opravdane, voljena Frida varala ga je s njegovim pomoćnikom Lojzom. Tada je saznao da su njegove sumnje bile opravdane i da je Lojz samo dobro glumio. Razočarao se i to je bio kraj njegova života.

 

Lojzmladić, kovrčave kose i rumena bubuljičava lica. Pomoćnik starog Alberta. Klesao je s njim u radionici i radio je za njega od svoga djetinjstva. Na početku priče činilo se kao da ga voli i bio je jako tužan jer je klesar bio bolestan. Svakodnevno ga je posjećivao da pita je li mu bolje. Glumio je da prema starom klesaru ima veliko strahopoštovanje i jako je cijenio njegov posao. Iz tog razloga rekao mu je da ne može obaviti tako dobro posao kao on. Kada mu je klesar rekao da on položi nedovršenog anđela od kamena na njegov grob, ako on umre prije nego ga dovrši, Lojz je briznuo u plač i nije to htio niti čuti. Vjerovao je u Boga i to je često isticao. Vjerovao je da će on pomoći Knezu u ozdravljenju. Na kraju priče saznali smo kakav je uistinu on. Potajno se viđao s novom gazdaricom Fridom, a ljubav prema Albertu je bila samo gluma. Nezahvalan, bezobziran, nema nimalo milosti.

 

Magdapokojna supruga klesara Kneza. Prije smrti bila je već stara, sumnjičava i ljubomorna. Bila je škrta i samo je gledala da se posao što prije završi. Nije podnosila Fridu, udovicu prema čijoj se želji morao napraviti poseban kip pastira s frulom, a zbog kojeg je Lojzek pozirao. Zato je govorila ružno o Fridi, smatrala je da ona glumi žalost kao i sve "muzikantske milostive" i da će začas naći novog supruga. Voljela je i obožavala svoga muža Kneza, a voljela je novac. Zato je prigovarala Lojzu da je lijen i da mu je samo do spavanja kada je pozirao za pastira. Nije voljela Lojza jer je mislila da je lopov i zato je uvijek govorila svome mužu da moraju biti oprezni s njim. Jedne noći srce joj je stalo i umrla je.

 

Fridapredivna udovica muzičara koja je nakon njegove smrti upoznala Alberta kako bi joj on napravio kip pastira u spomen na supruga. Imala je lijepu, dugu plavu kosu i skladno tijelo koje se vidjelo u uskim haljinama. Nakon smrti Albertove supruge Magde, ubrzo se udala za Alberta. Iako se u početku činilo da ga je voljela, ubrzo, kada se Albert razbolio, ljubavi je nestalo. Albert joj je išao na živce, radila je ono što je morala, dvorila ga je bez imalo osjećaja. Albert je vidio i znao je da je to sve gluma. Potajno se nalazila s mladim Lojzom i dok je Albert umirao, ona je bila s njim u šupi.

 

Pomoć pri pisanju - Novela Anđeo složenoga je semantičkog značenja i postavljena je na suprotnostima starost - mladost, opterećenje starosti - smrt - život - strast - ljubav. Na tim se suprotnostima gradi idejnotematska osnova o majstoru klesaru Knezu i mladom, snažnom šegrtu Lojzu, kojeg majstor naziva "klipan" i majstorovoj drugoj ženi Fridi. Oko te tematske jezgre razvijaju se ostali motivi koji objašnjavaju odnose: licemjerje - lojalnost, obrtništvo - zanat - umjetnost, fiziologija mladosti - nepotrebnost i usamljenost starosti. Marinković je moderan psihološko - realistički pripovjedač.

 

Autor opisuje mediteranski mikrokozmos smješten u otočnoj izolaciji, analizira čovjeka kao "nesretan slučaj". Autor često kombinira ironiju i patetiku, stvara groteskni realizam kao umjetnički postupak koji se ostvaruje pretjeranim negativnim razobličenjem postojeće a neželjene situacije ili zbilje.

 

Modernost zbirke proizlazi iz autorova interesa za osobnost, za suvremenog čovjeka, interesa za iracionalno - podsvjesno, prikaza nesklada pojedinca i okoline te želje i realizacije. Otočni svijet prikazan je groteskno zbog zatajivanja Čovjeka, tj. iznosi se jadan status čovjeka u tzv. suvremenom svijetu. Pripovijedanje nije pravolinijsko, ne donosi realističku "znanstveno sliku svijeta" već fragmente - isječke stvarnosti autor ironično analizira i propituje, u sve sumnja i svemu se ruga.

 

Iako djeluje grubo, opisani događaj iz života majstora klesara Kneza, ciklus života i življenja uvijek se nastavlja. Smrt majstora klesara, iako očekivana, uvod je u početak novog života onih koji iza majstora ostaju.

 

To je novi ciklus života mladog šegrta "klipana" Lojza i majstorove žene Fride. Taj novi ciklus autor moralno ne osuđuje jer se oni iskreno brinu o bolesnome majstoru na kraju života. Prije tog ciklusa majstor se, u vrijeme teške bolesti svoje prve žene, također zaljubio u novu, mladu ženu Fridu.

________________________________

 

Ranko Marinković rodio se 22. veljače 1913. u Visu. Pučku školu završio je u rodnome mjestu, gimnaziju u Splitu i Zagrebu, gdje je završio i Filozofski fakultet. U okupiranu Splitu uhićen je te interniran u logor Ferramonteu (Kalabrija). Nakon pada Italije 1943. prebacuje se u Bari, zatim u sinajski zbjeg El Shatt. Nakon rata radi u Ministarstvu prosvjete NRH, Nakladnom zavodu Hrvatske, a od 1946. do 1950. direktor je Drame zagrebačkoga HNK. Godine 1951. postaje profesorom na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost na kojoj radi do umirovljenja. Bio je redoviti član HAZU - a od 1983., a član Društva hrvatskih književnika od 1948. U dva je mandata bio vijećnik HDZ - a u Skupštini grada Zagreba. Hrvatski književnik Ranko Marinković bio je poznati prozni i dramski pisac, odavno uvršten u obveznu školsku lektiru. Kad je njegov roman Kiklop prenesen na filmske i TV ekrane, njegova su djela postala tražena i čitana kao nikad prije. Marinkovićev književni opus raznovrstan je i bogat. Obuhvaća poeziju, književne i kazališne kritike, eseje, drame, pripovijetke i romane.

 

Surađivao je u Krležinu Pečatu i manje poznatim časopisima, a u ožujku 1939. u Hrvatskome narodnom kazalištu izvedena mu je prva drama Albatros. Poslije drugoga svjetskog rata počinje njegovo glavno stvaralačko razdoblje u kojem će napisati brojne novele, od kojih će se neke poslije naći u njegovoj znamenitoj zbirci Ruke. Pojava svakoga novog Marinkovićeva djela bila je ne samo veliki književni, već i kulturni događaj, pa i društveni, premda je stvarao u sjeni službeno favoriziranih autoriteta. Praizvedba drame mirakla Glorija 1955., u režiji Bojana Stupice, bila je prava senzacija, jer se izdigla iznad cjelokupnoga tadašnjeg hrvatskog dramskog stvaralaštva. Ona problematizira sukob pojedinca s dogmatizmom i krutim društvenim normama. U romanu Kiklop, koji se pojavio 10 godina poslije, Marinković ocrtava Zagreb uoči drugoga svjetskog rata, služeći se analitičkim opisima psihičkih stanja likova, ironijom, pa i crnim humorom. Na tragu takva pripovjednog oblikovanja nastao je i antiroman Zajednička kupka. Svoj opus zaokružio je 1993. godine djelom simbolična naslova Never more (Nikad više). Dobitnik je više književnih nagrada. Vjesnikovom nagradom za književno stvaralaštvo Ivan Goran Kovačić nagrađeni su mu romani Kiklop i Never more.

 

Albatros, drama, 1939.; Proze, pripovijetke, 1948.; Ni braća ni rođaci, pripovijest, 1949.; Oko božje, pripovijest, 1949.; Pod balkonima, pripovijetke, 1953.; Ruke, pripovijetke, 1953.; Geste i grimase, kazališne kritike i eseji, 1951.; Glorija, drama, 1955.; Poniženje Sokrata, pripovijetke, 1959.; Karneval i druge pripovijetke, 1964.; Kiklop, roman, 1966.; Politeia ili inspektorove spletke, vodvilj, 1977.; Zajdenička kupka, roman, 1980.; Pustinja, drama, 1982.; Nevesele oči klauna, zbirka eseja, 1986.; Never more, roman, 1993.

 

Ranko Marinković - Benito Floda von Reltih 

Ranko Marinković - Koštane zvijezde

Ranko Marinković - Suknja

Ranko Marinković - Zajednička kupka

Ranko Marinković - Zajednička kupka - interpretacija

17 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Ranko Marinković - Ruke - zbirka novela

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Prokleta avlija je naziv za poznati carigradski zatvor, u koji je iz neopravdanih razloga dospeo fra Petar iz Bosne kojeg… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija   Najpoznatiji roman Ive Andrića, Na Drini ćuprija (1945), hronološki prati četiri vijeka zbivanja oko velikog mosta… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u