Ranko Marinković - Koštane zvijezde lektira

Ranko Marinković - Koštane zvijezde

Ranko Marinković - Koštane zvijezde

 

U okviru strahovitih strategijskih zamisli drugog svjetskog rata predlažemo da se uzme i podvig malog tenenta okupacione divizije Bergamo Torquata Coa. Već u prvim danima neprijateljstva protiv naše zemlje on je iskočio kao znatan detalj iz jednog motornog čamčića na obalu našeg malog otoka sa dva pištolja, uperena u općinsku zgradu, i povikao strašnim glasom "pridaiti ze!", te umalo nije općina od zaprepaštenja prostenjala "predajemo se, bez daljnjega"...

 

Ali nitko ništa nije odgovorio na Torquatov poziv na predaju, jer nigdje nije ni bilo nikoga. Pa ni onaj mršavi pas, cinik, koji je slučajno onuda rastrešeno lunjao obalom kao neki antički filozof, zabavljen svojim mislima, ne bi bio ni zalajao na tog okupatora, toliko ga je smatrao nevažnom pojavom u okviru svog pasjeg pogleda na svijet, da ga Torquato nije upozorio na sebe svojim čudnim držanjem, kakvo naš pas dotada nikada nije vidio na otoku. Ali ni tada cinik filozofski mudro nije dao glasa od sebe, nego je samo pogledao Torquata vrlo površno i do uvredljivosti nehajno, a zatim je podupro nogom ugao općine... "evo, predajem ti je"... i pošao dalje...

 

Bio je Torquato osjetljiv što se časti tiče, pa je lako zaključio da je ta pasja gesta nogom vrlo uvredljiv, pa ako hoćete i strahovito nesretan susret s neprijateljem. To ga je toliko razbjesnilo te mu se odjednom učinilo da taj pas i nije pas, nego neko razumno i podrugljivo biće, koje parodira njegov ratni podvig; osjeti kako ga šiba Duceova žestoka parola "chi non é con noi, ăvra del piombo", — i Torquato svojim prvim mecima stupi u drugi svjetski rat s osjećanjem važnosti toga učešća. Primivši olovo iz oba Torquatova pištolja, četveronožni satirik prekasno shvati da je vrag uzeo šalu i zaokruživši pijano dva-tri puta mjesto na koje će posljednji put leći, zajaukne muklo kao da proklinje svoga ubojicu te se Torquatu srce steglo od nekog sasvim neodređenog straha.

 

Okružen odredom svojih Bergamasca, Torquato se na kopnu osjećao vrlo nelagodno. Tu je oko njega bilo stotinjak četrdesetgodišnjaka, sve odreda rezervista klase 1901, koji se odmah, ne čekajući njegovih zapovijedi, prihvatiše zida, vrata, uglova i svih mogućih zaklona, kao što su, na primjer, bačve na obali i dvije-tri kržljave paome, što su tužno mahale svojim uvenulim lepezama, kao da samilosno nude neki jadni mir ovim preplašenim ljudima.

 

Torquato je imao mnogo muke s onim nesretnim i vrlo ličnim oprezom ljudi odjevenih u jednaka odijela, kojima su dali puške u ruke, pa ih kao vojnike poslali da se iskrcavaju po tuđim obalama, da se veru po tuđim krševima, da gaze po tuđem kamenju, pa ako ih tko tamo upita zašto to rade, treba da ga smatraju neprijateljem i po mogućnosti ubiju. Taj pretjerano lični oprez ne zove se strahom kad su ljudi odjeveni u jednaka odijela i kad nose pušku u ruci; to jadno ljudsko osjećanje naziva strahom samo neprijateljska propaganda, sklona pretjerivanju, a kasnije beletristi, kao istinoljubivi kroničari ljudskih osjećanja, koji sva osjećanja nastoje razumjeti, od toga prave priče u kojima se ne rugaju ljudskom strahu, nego njegovom lažnom imenu.

 

Kad je Torquato ne baš jako glasno povikao "avanti", četrdesetgodišnjaci su se tromo pomaknuli i uskočili u "nove položaje", pa se front opet ustalio. Torquatova ofanziva nikako da prodre sa obale u unutrašnje uličice, gdje se još uvijek nije moglo otkriti žive duše, što je izazvalo još veći oprez Bergamasca.

 

Torpiljarka San Marco stajala je zaštitnički mirno usred luke s uperenim topovima u grad. No to je mogla biti samo garancija za uspješan ishod operacije u cjelini. Ali ako pogledamo u detalju onog blijedog i neobrijanog prodavača starih odijela iz Bergama, što se stisnuo uz vrata lučke kapetanije i usrdno molio u duši stanovnike ovog otoka da mu oproste što se i on tu nalazi, ni kriv ni dužan, kakvu zaštitu njemu pruža torpiljarka San Marco sa svojim uperenim topovima ako je sada s nekog prozora uperena puška u njega i svaki čas može zazviždati metak i probiti mu glavu?

 

- Oh, mamma mia, - uzdiše staretinar iz Bergama, a Torquato viče "avanti, evviva il Duce!" - Viče Torquato za svoje unapređenje, za pohvalu i za sve one prednosti koje mu može donijeti ovaj podvig, no i sam čuva leđa uza zid kao da se prilijepio. A staretinar uzdiše, jer mu je teška i nesnosna pomisao da bi sada ovdje mogao umrijeti, i to onog časa kad se otisne od lučke kapetanije, unutra, u usku uličicu, gdje čovjeka mogu dotući i kamenjem. A Torquato viče "avanti".

 

- Antonio - šapće staretinar svom susjedu i briše oči palcem i kažiprstom.

- Franceseo - odgovara Antonio i problijedi kao da je smrt vidio.

- Avanti, ragazzi! - uzvikuje Torquato i zapovjednički žustro maše rukama da bi colonnello s torpiljarke vidio kako to nije šetnja po gradu, kako tu ima i poteškoća, "porco can'".

 

Sve je zapelo; sa vojničkog gledišta čak stvar postaje ozbiljnom.

"Ma, ragazzi..." Torquato više ne zapovijeda; to već nalikuje molbi: izvolite ovuda desno, zaboga... No četrdesetgodišnjaci imaju neka svoja civilna zanimanja kod kuće, znaju Torquatove brige i drukčije prevesti - a dirljiva riječ "ragazzi" samo ih podsjeća na majku, tužnu staricu u crnini, sa zavjetima i krunicama; svakoga na prsima zaštitnički blago pritiska škapular, natopljen molitvama i majčinskim suzama. Torquato je studentić, koga su u GUF-u oduševili za tučnjavu i nasilno napajanje ricinusom. Njegovi su preci Scipio i Cezar; on je jedan od sinova vučice, koja mu na polasku u rat nije plačući vešala o vrat zavjetnu medalju iz Loreta, nego Duceove riječi: "Chi non e con noi, avra del piombo." Dali su mu olovne vojnike, i dječak ih s mukom pomiče s mjesta; strah je teži od olova. Ali Torquato vjeruje u snagu zida: otto milioni di baionette, i njegova se vojska čvrsto držala te vjere: kamen je ipak neprobojniji od majčinih suza. U svakoj vjeri ima snage, a četrdesetgodišnjaci su usrdno nudili Torquatu to što su imali kao čestiti ljudi, koji ne podvaljuju lošu robu svojoj vlastitoj državi kao ratni liferanti.

 

No dakako da se išlo na snagu kamena s ramena što se, kažu, izlijeva iz srca pa teče i pali po žilama, ne bi se oni, majčini, Iliji tako šetali po otoku! Ali što, već je izum praćke oborio diva Golijata i žgolju čobanina učinio kraljem, a ovdje su u narednika Iliju bili upereni topovi neprijateljskog torpiljera koji je tražio od Ilije komandira žandarmerijske stanice i komandanta oružanih snaga na otoku - da kapitulira.

 

Šest žandara - šest pušaka, na čelu im Ilija s naredničkom sabljom o bedru, a onamo kukavni San Marco kalibre naciljao, pa kao veli, predaj se, rajo, nema ti spasa! "Ej, bato, da nemaš tog gvožđa", srdito brunda Ilija gledajući ga s tavanskog prozorčića kako u luci miče onim prstima, kao da pipa po gradu i traži njega, Iliju, da ga zgnječi k'o stjenicu. "Ma čekaj, ti, svejedno još malo. Nismo mi ovo države džaba dobili", i opipa Ilija svoju sablju, pa se isprsi na tavanu i pljucne preko krova na ulicu.

 

Bože, što se Ilija načekao te sablje! Gurali se podnarednici k'o ovnovi, pa znali i podvaliti, podmetnuti nogu, ti na nos, a oni naprijed, na tvoje mjesto. Jer treća ti zvjezdica tek pripasuje sablju, a sa sabljom, e-he, ti si, bato, netko i nešto! Ne vise ti više one ručetine žandarski neuposleno, nego ih palcima važno zakvačiš za službeni opasač, a sablja tobože nemarno tandrka po pločniku, pa je k'o uplakano dijete podigneš pod desni lakat, da ne zanovijeta, ili je prebaciš preko tura, pa razgovaraš i k'o sjediš na njoj, a opet stojiš na svojim nogama, k'o čovjek — narednik. Kao narednik Ilija je razumijevao mnoge stvari iz velike politike, pa je znao u brijačnici dodijeliti svoje mišljenje i presuditi čak između Hitlera i Musolinija kao vlast koja je upućena u sve one marifetluke drugih vlasti. Lupka sabljom o pod Ilija i misli zadravo i odlučno, nema šta da se boji, što rekne ne porekne. "Nema ti kod mene, moj bato, mile-lale, ljubim rukice, što vele oni u Zagrebu; gdje te dohvatim, tu trava ne niče. Jok!" A brijačnica mramorkom šuti, samo škare škljocaju po glavi i šišaju redom ježure dlaka i misli, nema šta, reda mora biti u državi. Ilijina sablja revno tucka po podu države i škare škljocaju u redu.

 

"Gos'n naredniče" milo zvuči u službenim susretima Ilijina uha; inače, lijepo je čuti i "šjor Ilija" iz usta trgovca koji mu prodaje ulje za kosu; ta familijarnost unosi respekta u odnose. A kad već uđeš u dućan kao mušterija, moraš i izmijeniti riječ-dvije s trgovcem zbog pristojnosti koja vlada među boljim ljudima.

 

- Ma isto ja mislim, šjor Ilija, da je Hitler jači nego Musolini?

- Ih, bitanga ćelava!

 

Opazi Ilija da ga je Musolini otjerao na tavan, u mišju rupu, a San Marco vreba u luci k'o mačak. Pritajio se sivi mačor i sve se roguši onim topovima kao da je već nanjušio miša ovdje na tavanu žandarmerijske stanice, pa k'o veli, neka te, već ćeš ti meni izići!

 

Izići? K'o da nije Ilija i sam mislio na to; potrebna mu je valjda ona tamo pamet od makarona, što li? "Nego, nećeš ti, bato, k'o što ti hoćeš, nisam ni ja veslo sis'o! Eh, jest, da ti na obalu izađem, pa da me udesiš iz topova! Eh, jest, kolac, bato! Vidi ti, kukavice! Da mu se namjestim valjda s cijelim garnizonom na brisanom prostoru pa da on samo šiša gospodski po nama k'o brico? Jok bato tu sam! Dođi ti ovamo ako te majka rodila!"

 

"Gos'n naredniče! Gos'n naredniče!" Žandar je bio bledunjavo žuta i neobrijana lica kao bolesnik.

"Ne brkaj mi misli! Što je?" Ilija nije volio takvih lica. (A koliko im govori da se briju, mamlazi! Sramota te stupiti i pred neprijatelja...) "Pripaši se čvršće, da ne spadneš u tur. Što je, dakle?"

 

- Iskrcali su se, gos'n naredniče!

- Pa onda? Jesi li ih doček'o? Jesi li iznio kruh i so, ti, radosti moja?

 

Doduše, govorio je tako Ilija, ali ga je ipak nešto ždrecnulo u želucu: Uh, boga mu krvavog, zar već? Iliji se to iskrcavanje učinilo preuranjenim i nekako protupropisnim. On je najprije očekivao bombardman brodske artiljerije pa tek onda nastup pješadije. No dobro, misli Ilija, iskrcao se jesi, ali se ukrcati nećeš! Naučit ću ja tebe ratovati, kukavico nijedna! Upoznat ćeš ti moju taktiku, pa neka ti pomogne bog otac rimski!

- Što da radimo, gos'n naredniče?

 

Bio je zaboravio na žandara koji je gledao u njega prosjačkim očima.

- Što da radiš? Je l' ti to mene pitaš? Gle ti njega, što da radi! Da svojoj Jelici platiš sladoled! A ne znaš ti, je li, što je dužnost vojnika u ratu? Da se boriš i da gineš, moj bato! Eto što da radiš!

 

Žandar shvati stvar ozbiljno.

- Znači da pucamo, gos'n naredniče?

- U koga da pucaš? - Ilija je već gubio strpljenje. - No, u koga da pucaš, ti tope ubojiti?

- Pa... u neprijatelja... - Žandaru se stužilo od tolike svoje nepronicljivosti: nikako da pogodi narednikovu misao.

- A gdje ti je neprijatelj? Vidiš li ga?

 

"Uh, što je ovo?" misli žandar, strašno nesretan. "Nikako da se pogodiš s ovim ludovom, a neprijatelj dolje na obali!"

- Pa ne vidim ga još, gos'n naredniče, — usudi se podići glas prema zvjezdanim ramenima narednikovim, - ali uskoro ćemo ga vidjeti...

 

Ilija začu svoju vlastitu odbačenu misao iz ovih neobrijanih usta i osjeti se okradenim u svojoj mudrosti. Kao da je žandar provalio u povjerljivi arhiv štaba i odande ukrao ratne planove, on mu se unese u oči kao krotitelj lavova i upita ga strogo, kao pred vojnim sudom: - A odakle ti to znaš?

- Što, gos'n naredniče? - Žandar je bio nevin kao djevica koju pitaju o ružnim stvarima.

- To da ćemo ga uskoro vidjeti?

- Pa... već je pripucao, gos'n naredniče! - Čuđenje žandarovo bilo je plod prirodne bojazni da je naradnik možda izgubio glavu. Pobjegao ovdje na tavan, pa luduje...

- Gle, bogati, i to si čuo? E, bato, mnogo ti znaš...

Uvuče mu dva prsta u izrez bluze i lako ga privuče k sebi, kao da mu kani nešto prišapnuti u povjerenju: žandar poslušno ispruži vrat i pripravi uho, a on mu zašapće ravno u bubnjić: — Izdajico!

 

Žandara najprije zasvrbi topli narednikov dah u uhu, a onda ga tresne sama riječ duboko u mozgu, kao munja. Pokuša se nasmiješiti kao čovjek koji razumije šalu, ali mu osmijeh ostane glupo urezan u uglovima usta kad ga narednik s gadljivom gestom odgurne od sebe i, razočarano uzdahnuvši, pogleda kroz tavanski prozor u nebo.

 

Uplašio se narednik svoje smiješne nemoći, pa je našao izdaju kao saveznika: lakše je udvoje podijeliti manjak odanosti. Žandar mu je učinio uslugu svojom borbenom gotovošću, i on bi ga zbog te usluge bio i zavolio, da nije sam počeo vjerovati kako je doista izdan. Osjeti čak tugu samoće u ustima i proguta je gorko s pljuvačkom, kao velik čovjek koji dostojno dočekuje svoju sudbinu...

Samo, neprikladno mjesto za sudbinu... Na tavanu je bilo nekih sanduka, a na jednome od njih odmarao se ugojeni mačak Đoko, ljubimac žandarmerijske stanice, koji je cijelo vrijeme radoznalo promatrao čas Iliju, čas žandara, a kad je nastala šutnja nakon "izdaje", on nestrpljivo mijaukne: i vi ste mi neki...

 

Glas Đoke ohrabri žandara; "izdajicu" nije mogao progutati.

- Gospodine naredniče - počne svečanim, civilnim tonom, ali mu se riječ zaglavi u grlu kad začu taj neobični, tuđi glas, što se neočekivano javio iz njega, kao iz nekog gramofona.

 

Ilija se okrene na peti, a sablja mu huškački zvekne o bedro, kao da ga želi podsjetiti "tko smo mi"...

 

- Još si tu? Izdiri mi s očiju da te više ne vidim! - Đoko skoči sa sanduka i baci mu se pred noge, te se stane umiljavati kao da vidi nepravdu i moli milost. Ilija nije volio da mu se itko plete među noge kad se radilo o službenim stvarima, pa zvizne Đoku svojom teškom cipelom od teleće kože broj četrdeset i šest, te je požrtvovani mačak odletio među sanduke, vrisnuvši zaprepašteno od iznenađenja. To mu se doista još nikada nije dogodilo u ovoj kući.

 

Ilija je ostao sam na tavanu. Sjeti se da je on tu zbog osmatranja, te stane motriti okolne krovove s čudnom rastresenošću, kao, tobože, nije tu važan San Marco s topovima. Ipak, nije ga ispuštao iz vida. Miče tamo onim rogovima kao puž.

 

"Puž-muž, pusti roge van...", govori mali Ilija na paši, dodirujući prstom ticala žutog puža što je mučno klizio po kamenu s kućicom na plećima. Puž uvlači rogove, a on mu tepa od dragosti: "Puž-muž, pusti roge van, da ti kuću ne prodam..." Ilija digne prst pred oko i dodirne u perspektivi topove San Marca — "puž-muž"... Igrao se. Ovce su pasle po kamenju Zagore, a Ilija gradi pužu između dva kamena most od lišća i uživa kako se puž miče po mostu...

 

Nešto šušne i pretrči preko tavana bosim nožicama. Ilija se trgne.

"Đoko!" no mačak se ne javi. Žao mu je sada bilo Đoke, pa mu stane tepati: "Đokica, gle, mišić! Đokica..." Đoko uvrijeđeno zaprede negdje iza sanduka i ne makne se.

"Ta to je strahota, Đokica, od tog malog skota..."

 

Iliji je, u onoj zagorskoj školi, uvijek bilo smiješno: "gdje nanjuši malo jela, hladna, vrela, odmah skoči, da s'osmoči"... pa je htio Đoku odobrovoljiti, no mačak ne odgovori. Ilija osjeti gorčinu samoće i uzdahne. I ona šestorica dolje, i sve ove kukavice na otoku i oni tamo preko mora, na kopnu, svi su ga napustili! Tko sada tamo u gradovima, po komandama, štabovima i garnizonima misli na njega, komandira Iliju, kako bespomoćno sjedi ovdje na otoku kao u mišolovci; "pođe lijevo - nema kuda, pođe desno - žica svuda"...

 

Pa kao miš osluhnu Ilija neke glasove, sasvim nove njegovu uhu.

Iz uličica čuli su se nerazumljivi povici kao da se neki ljudi dozivaju u mraku. Mrak padne Iliji na oči: "To su oni!"

 

- Gos'n naredniče! - promoli glavu na tavan dugi Mile, izjelica, a hlače su mu visile na turu kao probušeni balon, pa su ga žandari zbog toga zadirkivali. "A napuhujem ga", veli Mile, "ali propušta, što mu možeš."

- Gos'n naredniče! - ponovi Mile, tražeći očima narednika po mračnim uglovima tavana, iza sanduka.

- Tu sam, kud gledaš? Nisam mačak! - tresne Ilija srdito. "To im je ona bitanga izdajnička dolje govorila..."

- No, što je Mile? - upita hladnokrvno, kao vojskovođa u povlačenju. - Kakva je situacija?

- Prodrli su, gos'n naredniče! Drže ćoškove!

- Koje ćoškove? Govori jasno, ubila te strijela od groma!

- Pa... da kažemo... od zahoda na apoteku... I onamo drži ćošak kod notara i kod "Bate"...

"Pa se smije vraškoj spravi"... Zatim Ilija doda naglas: — Znači blokir'o nas je propisno?

- Jest, gos'n naredniče. - Mile je čekao zapovijedi s puškom u ruci u stavu "mirno"; on se nalazio u ratu. - Ima ih, po mom računu, dva voda s rezervama.

- Znači bilo mu je poznato gdje se nalazi stanica. - nastavi narednik analizirati položaj. - A što to znači? To znači... - zastane i svine nos kažiprstom kao da razmišlja... - da mu je netko odao naš položaj... te on pravo na nas. Da je pošao na općinu... Jasno, trebalo je da pođe na općinu, da nije bilo izdaje! ... Ja sam zato imao plan: napad s leđa, zatim bih ga marnuo s lijevog boka, tamo od pošte... pravo u more! Ali šta"... odmahne Ilija rezignirano i zamisli se.

- Eh, da, - uzdahne Mile i uzme "voljno", spustivši pušku preda se.

 

Svršio je rat.

I siđe s tavana, poguren. Puška mu je služila mjesto štapa.

Sluša Ilija kako udara Milin kundak o drvene stepenice, kao bubanj u posmrtnom maršu vojne glazbe lani kad su u gradu pokapali komandanta žandarmerijskog puka. Onoga što ga nije htio unaprijediti za narednika: "Jok, dok sam ja živ!" Tada je taj bubanj odjekivao u Ilijinoj duši, Bože mi prosti, slatko, k'o valcer. Sve onako marširajući u sprovodu žalobnim korakom u odabranoj četi otresitih žandara, Iliji je dolazilo da zapleše na tu glazbu. Umro je stari. Sad će napokon zagrliti nju, dugo željkovanu!... I doista, malo zatim poljubi je on i pripaše o svom boku s tvrdom vjerom da se nikada više od nje ne rastaje.

 

"Oh, majku mu! Nema ni šest mjeseci"...

Kao mrtvo dijete, uzme je Ilija na ruke i poljubi dugo i nježno posljednjim, oproštajnim poljupcem kojim se živi rastaju od mrtvih. Onda je otpaše i položi na dno sanduka, kao na dno groba.

- Gotovo je, - veli, a srce mu plače: - Ni šest mjeseci...

- Gos'n naredniče, - čudnim glasom doziva Mile, ne promolivši glave; zove sa stepenica. - Gos'n naredniče, traže vas...

Iliji je sad već bilo svejedno...

Torquato je bio uzbuđen kao dječak koji je prvi stigao na cilj.

Ilija ga pozdravi vojnički. Torquato se osmjehne prezirno i nehajno digne ruku na oči. U žutim čizmicama i s onim alpinističkim percem bio je nalik ptičici što se vrpolji na grani. Onako malen pred Ilijom, nalazio je ličnu satisfakciju u pobjedi. Stavljao je sad jednu sad drugu ruku na bok, šetkao po Ilijinoj kancelariji kao po osvojenoj zemlji, udarao nogama pokorene stolice, zaustavljao se pred mapom Evrope na zidu i premjeravao je pedljima, kao da stupa po kontinentu ogromnim, bahatim koracima, pun pobjede do grla.

 

"Ta to je srahota - od tog malog skota", sjeti se Ilija i bi mu lakše od te male osvete.

Torquato upre prstom u jednu tačku na mapi (pod prstom je bio naš otok) i upitno pogleda Iliju.

- Ja - potvrdi Ilija mračno, kao da time predaje otok neprijatelju.

 

I doista, Torquato mu na to dade znak da izađe. - Znači - sjaši!, - reče Ilija za sebe i izađe.

Čovjek u ovakvim časovima ne misli dalje od spavanja, Ilija usjeti želju da legne na leđa, raširi noge i turi ruke pod glavu, pa da se ispava k'o čovjek, a sve ovo nek ide do đavola! Bilo pa prošlo.

Na bodniku je stajalo uza zid šest pušaka kao šest sirota bez oca i majke; na klupi bajunete, pištolji, opasači, kao prćija pokojnice. Nigdje jednog žandara. "Kukavice", veli Ilija i osjeća kako mu patos vlastite sudbine nadima grudi. On visoko podiže glavu i stupa hodnikom ponosno, te mu se Bergamaski uklanjaju s poštovanjem, a iz njihova šaputanja se saznaje da je to "quel caporione". Iliji godi to šaputanje oko njegove osobe, pa i ne gleda taj jad neprijateljski.

 

Na njegovu je krevetu bila dobro nabijena slamarica, plahte od žutice i novi novcati pokrivači, namirisani naftalinom. Smota on to začas, stegne kaišem i naprti na pleća.

 

Staretinar Frančesko, koji je znao što je roba, približi se radoznalo i opipa kvalitet pokrivača i žutice. Ilija (zna se) krivo protumači tu kretnju.

 

- Odstupi! i nalevo krug! Il' ti je možda, ćaćino?

Frančesko shvati po tonu tog susreta što treba da uradi, i odstupi gotovo postiđeno. - Si signore, scusi.

 

Ilija ispadne na ulicu. Ali kuda sada s tim teretom? Kao da spasava posljednji komadić države, hitro zamakne iza ugla i udari prema obali. Kako je hodao pognute glave pod zavežljajem, na uglu općine naiđe na ubijeno pseto i zastane načas, da bi izvršio letimičan uvid: "Oborio te, bato, a? Kukavica krvava!". "Vrag je tu uzeo šalu", pomisli Ilija i osjeti svoj teret kao krađu koja bi mogla stajati glave. Sjeti se topova San Marca i žmirne onamo ispod slamarice: bili su upereni u njega! Obuzme ga nemilo čuvstvo, koje mi, u nedostatku povoljnijeg izraza, nazivamo strahom. Ako i nije baš to, ipak - ogleda se Ilija za zakloništem. U nesretnom red zbivanja toga znamenitog dana, Ilija se nađe (oprostite nam tu trivijalnu činjenicu) pred općinskim zahodom i s oduševljenjem poljubi kažiprst Providnosti koja mu je samilosno pokazala to mjesto. Uletjevši u emajliranu prostoriju, osjeti atmosferu sigurnosti, kao pod krovom bolnice, koju štiti međunarodni znak Crvenoga križa.

 

"Hu", učini netko iza pregrade, a Iliji srce zamre. "Hu, hu!"

Ilija odgovori kašljanjem.

Kao na ugovoreni znak, izađe iza pregrade Manzo, stari čuvar ove ustanove, i zagleda se začuđeno u Iliju.

- Manzo, bogati... - zašapće Ilija u žurbi, - ne bulji u mene k'o tele nego... Stoj, jesmo li ovdje sami? Eh, onda poslušaj, spremi mi ovo stvari. Dobit ćeš ćebe.

 

Manza zasvrbje iza uha, zatim bolje namjesti kapu na glavi, kao da mu se vide okrajci misli.

- A-ha. - Onda reče kao da je shvatio: - Ćebe?

- Gledaj, novo, ako sam se dvaput pokrivao. Još sve miriše na magazin.

 

Ilija tura Manzu ćebe pod nos, ne bi li ga omamio mirisom naftalina. No Manzo je gadljiv, bolje mu miriši koža:

- Daj cokule...

- Cokule? A ja bos da hodam? Eh, što si bitanga! Evo, ćebe!

- Neću... Daj i bluzu pa metni to evo ovamo. - Manzo pokaže pregradak sa zahodskim alatom.

Bilo je vruće. Aprilsko sunce upeklo, pa se Iliji cijedi znoj ispod debelog sukna zimske uniforme. "A treba je i tako skinuti", pokuša se pomiriti Ilija, ali onda odjednom ispadne pred njega nekako službeno, do grla zakopčana propisna i stroga riječ "uniforma" i dođe mu da pljusne Manza onako lijevom, po njušci zahodskoj.

- Hoćeš da me svučeš do gola, ti lopove! Zube ću ti odbiti... - Ali taj je bijes bio pod poklopcem od slame i nekako se istutnjio jadno i neopasno.

- E, strah me, Ilija, - reče Manzo potraživši ga ispod slamarice. - A gdje ti je sablja?

- Uh! - uzdahne Ilija mučenički, kao da je ipak odlučio progutati tu uvredu; to je ujedno bio i znak da pristaje na krvničke uvjete. Zna on ratne propise: neprijatelju je oteo komad plijena iz kljuna, a tko zna opet po kakvim zakonima to "ovi" sude?

- Hajde, bitango nijedna - reče pomirljivo. - Gdje ti je to ćumeza?

- A bluza? - Manzo nije vjerovao propalici bez vlasti i plaće.

- Dobit ćeš kad obučem civil - izdere se Ilija, ne bi li makar to upalilo.

- A jok! kako ti ono znaš reći, jok, bato! - i Manzo raširi ruke, ne da ni koraka dalje, - Bluzu odmah, ili nosi sve, neću ja za tebe gubiti glavu.

 

Ilija ponovo reče "uh"!" i sagne glavu pod zavežljajem svoje sudbine. Zavežljaj odloži u komorici među metle i kante, onda obriše znoj zgužvanom maramicom i stane pred Manza sa svim nekadašnjim autoritetom. Zbacivši teret s ramena, na kojima su se opet zabijelile koštane zvijezde, Ilija se uspravi i isprsi; osjeti u prsima, u nogama, u rukama svoje naredničko dostojanstvo. Na jedan čas pusti se omamiti prošlošću, te je gotovo uspio i Manzu pomutiti osjećanje za stvarnost. Iz tog trenutnog lijepog sna grubo prodrmaju Iliju potkovani koraci na ulici i neki strani glasovi bace ga u stvarnost emajlirane općinske ustanove s Manzovom nestrpljivom fizionomijom pred sobom.

 

Uzme otkopčavati bluzu nekako rastreseno i čak svečano, kao da kod svakog dugmeta moli određenu molitvicu, zatim povadi iz džepova lisnicu, automatsku olovku, češalj i malo okruglo ogledalo sa slikom gole žene na glatkoj poleđini od kaučuka. Izvlačio je ruke iz rukava zatvorenih očiju, kao da kožu s njega gule i pridrža tako jedan čas bluzu u ruci kao da se s njom oprašta.

 

- Čekaj! - podvikne Ilija narušitelju potresnog časa, pa izvadi iz džepa nožić i otpara šest koštanih zvjezdica, koje još jednom prebroji na dlanu i zatim pomno spremi u poseban pregradak lisnice.

- Drži, gulikožo!

 

Manzo dvaput ogleda bluzu s jedne i s druge strane, a zatim i prema svjetlu: nema li rupa od moljaca...

- A kad ćeš doć po ovo? Jer mogu oni ovdje nekoga svoga postaviti... A ja, znaš, ako nađu, ja neću...

- Ne boj se, dok nađem stan. - Ilija pođe vratima utiskujući košulju u hlače.

- Ilija, skini kapu upomene ga Manzo prijateljski. - Kako ćeš s kapom, a u košulji?...

 

Doista! Smuči mu se od pomisli da će sada kroz grad tako, k'o baraba, u košulji i čakširama, a na nogama mu još kožnate žandarske kamašne, te ne zna ni sam kako bi hodao, jer pitanje je sada: što je on? Padne mu na um cigareta, kao jedno od sitnih sredstava snalaženja. Pronađe u džepu zgužvani Ibar, koji mu se gotovo smili onako jadno umotan u svoj bijeli, zgužvani papirić kao siroče. Prinese ga samilosno ustima kao da ga kani poljubiti - i ne pripali.

 

Dugo je Ilija startao na vratima spomenute javne ustanove, čak i nogu spuštao na ulicu da zakorači, ali odmah je i povlačio, kao da je gazio u hladnu vodu. Onda, kao da se ipak odlučio, skine kapu s obje ruke, kao krunu, otpuhne s nje paučinu što je pokupio na tavanu, i otkopča kokardu, koju spremi u isti pregradak sa zvjezdicama. Obriše rupcem oznojeno čelo i unutrašnju kožu na kapi (ovo posljednje učini naprosto po navici, bez ikakva dubljeg, simboličkog značenja), zatim i kapu preda Manzu na čuvanje...

 

Eto, ode sad država do đavola. Osjeti to Ilija na svojoj otkritoj glavi u hladnom dodiru zraka, i neka tužna neodgovornost stane ga uporno tješiti, upravo kao da je on sve ovo jedva i dočekao. Poče ga zlostavljati neko prokleto osjećanje oslobođenja, što li, te mu čak dođe i žao države, kao neke stare i poštovane ličnosti s brcima i s generalskim činom. Leglo mu na dušu mučno olakšanje, kao da se izbljuvao nakon teškog lumperaja. Stale se čak rađati i neke nade, ružičaste i punačke, s rumenim obrazima i nabreklim dojkama na punim i okruglim nogama. U Iliju se ušulja toplina neke bezbrižne idile mekog kreveta s bijelim ponjavama što mirišu na pranje, i u svemu tome neke meke, oble ruke, gole do pazuha... Nešto golo i mekano preleti preko njegovih želja, kao lahor što izaziva ježure na vodi.

 

Nije imao smjelosti da zakorači u to svoje novo stanje, pa se neodlučno ustremio ondje na vratima kao da trga latice tratinčice: da - ne, da - ne...

Ilija je postao dobar; osjetio je potrebu da nekoga zamoli za oproštenje ili da spasi neko dijete iz vode. Zaželio je da ga ljudi vole ili makar i sažaljevaju, ako im je to lakše. Htio je, jednom riječi, ponijeti javno teret svoga mučeništva i proći kroz topli šapat publike, ali onda zamaknuti za ugao, u zaborav... A za njim da ostane samo čuđenje i priznanje... Tražio je neko krotko dostojanstvo, kojim bi zaogrnuo svoju neodređenu osobu prije no što stupi na put... tako, gotovo gol, u samoj košulji i žandarskim čakširama i s kamašnama na nogama, a noge više ne znaju hodati žandarski... Ne znaju više te stroge škare (ali pravedne, govorio je Ilija: ja sam strog komandir, ali pravedan) ne znaju onako odlučno strići te državne ulice uzduž i poprijeko, pa ako mi dođeš pod nožice, bato, ostrići ću ti nokte skupa s prstima, da me upamtiš! Ja sam strog, ali pravedan!

A sada... kao da se danas rodio, a svuda oko njega najedanput velik i nepoznat svijet, pun smicalica i zasjeda.

 

Bio tu svijet kod brice, domaći, naš čovo, a znaš mu naći kraja na sva četiri ćoška; izvali on opet u šali, a ti skupiš samo obrve, i sav ti je opet u šaci, sićušan i dobar, samo ga spremiš u džep. Htjedne li strugnuti za ćošak, pričepiš ga za nožni palac, e, ne niči mi, bato, gdje te ne sijem, pa za šijicu, natrag, tu mi se vrti, gdje te vidim. Brij se i šišaj k'o čovjek, pa reci ako što imaš, tu ti je mjesto, a ne da mi brstiš tamo po okrajcima, u mraku, kako bi ti ovo i ono... Pa eto ti, dočekao si i "ovo" i "ono"! Zar ti nijesam lijepo govorio, brajko?...

 

Ali da, "kundačenje", "žandari", to sam ti ja bio! De, okušaj sada ovoga pjetlića s percem... I, evo baš, evo ti ga, na!

 

I dođe Iliji želja da se i sam makne, da se skloni tu unutra pred Torquatom, koji onuda iza ugla stupi na pozornicu nekim, kako da kažemo? - historijskim korakom, što li, jer sve se ogledava po prozorima neće li cvijeće padati po njemu, no pero mu se zabrinuto trese iznad glave, kao da se odozgo nigdje nikakva dobra ne vidi. Ali, Torquato osvjedočeno korača po tlu, koje je netom osvojio, a tlo je mirno i pokorno prostrto pod njegovim nogama, Roma-doma.

 

Ilija osjeti svoj raskvašeni Ibar u ustima pa ga odgrize, no bilo je već prekasno da pljucne duhan; ovaj bi tu čovo mogao shvatiti k'o: pljucam ja na tebe, nikogoviću! I nije red; prolazi čovjek propisno, k'o da kažeš, znanac ti prolazi ulicom, pa ne možeš da pljucaš preda nj... E, jesmo mi kojiput marva! ... A miran oficir, udešen... Nego Iliju šaljivo zaškaklje ono oficirovo kokošje perce za šeširom no on obzirno žmirne i preskoči neumjesnu šalu k'o razuman čovjek, pa se uzme namještati u neku "kulturnu" pozu ne bi li upao u oči. Ilija se gorljivo izloži na vratima. Vojnik prema vojniku... ili (što mu možeš) podoficir prema oficiru vojske koja je pobijedila u ratu, što jest, jest! Pa k'o, javit će se čovjek, znanci smo, progovoriti riječ-dvije, pitati kakav je svijet ovdje. Nije šala, čovjek preuzima vlast, a tko mu može bolje reći što je tu miran građanin, a što je opet ona bitanga u mraku, što brsti... Pa reći će čovjek: "hvala, gos'n naredniče; ako što trebate, ja sam tu". "Hvala, gos'n kapetane, ja za sebe ništa, nego ovo našeg svijeta, eto, da mi prigledate, a za čašicu primaprimisima vina i dobru ribu ne brinite; ja sam im sâm bio k'o otac..."

"Zato sam tu", pričini se Iliji da je oficir rekao prolazeći mimo njega.

 

Ilija žustro lupi petama svojih cokula u znak zahvalnosti i podigne ruku iznad uha, ali tu dodirne golu glavu pa se zbunjeno iskesi te se moglo pomisliti da je jedan od onih šašavih beskućnika što se vrzmaju sa svojim loncem oko kazana vojnih kuhinja, a za sitne usluge bace im iz magazina po koji komad iznošene vojne odjeće, pa pozdravljaju vojnički svako uniformirano lice smatrajući se i sami vojnim licima. Čini se da je Torquato upravo tako ocijenio Iliju, jer ga omjeri najprije s osmijehom punim zaštitničke sklonosti, a zatim mu prstom dade znak da priđe.

- Ohé, tu lazzarone! Vien quă!

- Je's!, - odazva se uslužno Ilija ( "Vidi, čovjeka! Rek'o ja...")

- Guarda, - okrene mu Torquato glavu sa dva prsta prema ubijenom psetu. - Quel cane, hě, butta via. Capito? Butta giú i pokaže mu kretnjom pseto i more.

- E, jest to nezdravo, ta crkotina na ulici - reče Ilija zbog konverzacije... - A opet, evo sunce upeklo...

- Hì? - upita Torquato s umjerenom strogošću.

- A velim, vruće, ne možeš bluze na sebi izdržati - i stane sukati rukave od košulje da bi dokazao...

 

Činilo se da Ilija razgolićuje ruke zbog posla i svidi se Torquatu ta pokorna spremnost pa mu pruži neku debelu i mirisnu cigaretu koju izvadi iz staniola i celofana...

- E, baš hvala - zatakne Ilija cigaretu za uho i raskopča košulju na prsima kao da se naprosto guši od vrućine, pa reče "uf"! kao dokaz.

 

Torquato shvati da se Ilija tu pred njim producira za poklonjenu cigaretu, pa mu dade još jednu i brzo se pokupi zbog vlastitog ugleda. - Fa presto, hì, reče na odlasku pokazavši mu uginulo pseto.

 

- Sad ću ja to, šjor... Ilija se začudi vlastitoj upotrebi ove posljednje riječi; došla mu je nekako iznenada i on je odmah prihvati kao staro poznanstvo. Kao snažan zagorski klipan s rudlavom kosom i rutavim grudima što je upravo odslužio vojsku, pa se u vojničkim čakširama i bijeloj seljačkoj košulji spustio u grad da traži posla, eto tako je Ilija ostao na ulici s dugim koščatim ručetinama besposleno obješenim uz tijelo pa govori "šjor" svakom građaninu. A na nozi kao da ima gumenu petu pa korača krotko i ponizno kao crkovnjak, da ne bi narušio gradsko svečano hodanje. Ilija pođe ubijenom psetu i sagne se nad njim kao nad mrtvacem koji je sam kriv svojoj smrti.

 

- E, bato, bato, jesi li lajao, jesi, pa eto ti!, govori Ilija mrtvom psu uzimajući ga na ruke gotovo nježno kao mršavo mrtvo siroče, a žao mu je životinjice, pa joj predbacuje smrt. - Eh, nema te što ponijeti, same kosti... A što se upuštaš, jadno štene? Oficiru hoćeš da prkosiš? E, moj brajko, ne laj gdje ne treba - i gladi ga Ilija po ušima i po leđima niz dlaku i suze mu se skupljaju u očima.

- A nije lajao, ne, moj brajko, nego, eto, pasja ćud u čovjeka - brunda Manzo u zahodu i lupa zaposleno kantama.

 

Ilija nije slušao Manza, nego sve tepa štenetu noseći ga prema obali: - Eh, bato, bato... Odjednom začu Đokino mijaukanje u blizini i potraži ga očima. Ondje iza ugla stajao je dugi Mile Izjelica u nekom prekratkom civilnom odijelu, a na glani mu kapa s tvrdim štitom od kartona, koji se prelomio po sredini pa to daje još više suhoće i strogosti njegovu pogledu; a Đoko se umiljava Mili oko nogu i mijauče.

 

- Ostavite to, gos'n naredniče - govori mu Mile ozbiljno, čak, ako je pravo čuo, i nekako zapovijedajući.

- Ma što da ostavim, Mile, je li? - Ilija kao nekako kroza san gleda Milu, pa ne vjeruje svojim očima... "Gos'n naredniče" mu dolazi nekud izdaleka i zvuči kao sjećanje. Učini mu se kao da ga opet vuku natrag u neko mučno i neodređeno stanje, u nešto teško i strogo, s dužnostima i odgovornostima... Hoće da ga ponovo obuku u nešto što on više nije, što je u njemu završilo i umrlo te, eto, i suza nad tom smrću...

- Okanite se! - ponovi Mile, a glas mu poigrava od srditosti.

- Ama čega da se kanim, Mile? - pita Ilija podložno, kao podređeni.

- Toga šteneta - podvikne Mile, a glas mu ljutito raste. - Niste valjda postali šinter kod neprijatelja?

- Kakav šinter (ova ga je riječ razbudila), budalo! Ovo se mora, da kugu ne širi...

- Neka širi! Što vas se tiče? Neka se sami brinu!

- A, red ti smeta, je li, Izjelico? E, taj si mi! Sumnj'o sam ja i prije na tebe! Brstio si ti s onima u mraku...! Izdajico!

- Hi-hi-hi - smije se Manzo unutra među kantama kao neki zli, zahodski duh.

 

Mile jako poblijedi i ruka mu se zatrese u džepu, no odjednom okrene se naglo na peti i nestane iza ugla.

Mačak Đoko ostane na uglu u nedoumici i zamijauče bespomoćno kao sirota.

- Dođi, Đokica, dođi ti ovamo...

Đoko se trgne na taj glas kao na ružnu uspomenu, pa potrči za Milom dozivajući ga kroz puste uličice zdvojnim mijaukanjem.

Ilija spusti štene na zemlju i veže mu oveći kamen o vrat pa, bez suza i tepanja zavitla revno njim u zraku i baci ga daleko od obale.

Manzo gleda to iz zahoda pa se okrene s gađenjem i pljune na taj posao.

Voda proguta mrtvo pseto, a Ilija se zagleda u krugove na vodi:

- Eto, brajko, svršeno je s tobom.

I obriše dlan o dlan kao da pere ruke, kao Pilat...

__________________________________

 

Ranko Marinković rođen je 22. veljače 1913. u Uvali svetog Jurja u Visu. Pučku školu završio je u rodnome mjestu, gimnaziju u Splitu i Zagrebu, gdje je završio i Filozofski fakultet. U književni život stupio je sredinom tridesetih godina dvadesetog stoljeća kada mu je objavljen esej o Tinu Ujeviću u kojem na svoj način iskazuje čast pjesniku. U to doba mladi pisac je u novinama objavljivao kazališne kritike, a osobito je bio zainteresiran za filmsku umjetnost. Posebno ga je fascinirala Chaplinova komika, a njegovu umjetnost je smatrao primjerom vrhunskih mogućnosti filma. U književni život Zagreba Ranko Marinković stupio je kad mu je 1939. na sceni Hrvatskog narodnog kazališta izvedena groteska "Albatros". U "Albatrosu" razrađuje ideju iz istoimene Baudelaireove pjesme. U središtu piščeve pozornosti je Ciprijan Tamburinac, intelektualni brodolomac koji se nakon sukoba koji je doživio u gradu vraća doma, u svoj otočki zavičaj. Za vožnje parobrodom dolazi u niz sukoba sa svojim sugovornicima; paterom Bonaveturom, gvardijanom konventualskog samostana, Ornom Poperom, nekadašnjim grobarom, novinarom i mornarom te Rotteom bogatim zagovornikom dalmatinskog autonomaštva.

 

Drama neprekidno balansira na rubu farse zbog ironije kojom autor pristupa likovima i njihovim histeričnim sukobima što se okončavaju iznenadnim ubojstvima i samoubojstvima.

 

Samo dvije godine nakon praizvedbe Albatrosa, Ranko Marinković, koji je do tada bio i suradnik Krležinog Pečata, uhićen je u okupiranome Splitu te interniran u talijanski logor u Kalabriji. Nakon pada Italije 1943. prebacuje se u Bari, zatim u sinajski zbjeg El Shatt, gdje se u logoru punom izbjeglica angažirao na pitanjima prosvjete. Slične poslove obavljao je u prvim poratnim godinama, i to u Ministarstvu prosvjete. Neko vrijeme bio je vrlo uspješan direktor drame Hrvatskog narodnog kazališta, a 1951. godine postaje profesorom na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost, gdje radi do mirovine.

 

Prva Marinkovićeva zbirka Proze objavljen je 1948., a sadrži radove koje je uglavnom napisao u predratnom razdoblju. Tematski je cijela knjiga vezana za mediteransko ozračje te se bavi zbivanjima u jednom otočkom gradiću. Izvanrednim smislom za opažanje Marinković otkriva kako se iza privida dosadnog i ograničenog života na izoliranom otoku skrivaju ljudske drame te opisuje odnose među likovima koji ponavljaju svoje svakodnevne razgovore. Osobito je zanimljiv lik Jube Nazarevića (Poniženje Sokrata), mladića frustrirana vlastitim socijalnim podrijetlom, ispunjena željom da nadraste ograničenost života u svome malom gradu i svoj život usmjeri prema višim filozofskim i umjetničkim idealima, a zapravo je nesposoban da prevlada vlastita ograničenja. Kao sastavni dio Proze tiskana je i Marinkovićeva prva drama Albatros. Od svih Marinkovićevih knjiga u najširoj javnosti s najvećim oduševljenjem upravo je primljena zbirka novela Ruke, koja je odmah doživljena kao klasično djelo te svojem autoru donijela slavu.

 

Prvu poratnu fazu osim zbirke Ruke obilježava mirakul Glorija (1956). Vrhuncem njegovog proznog stvaralaštva smatra se pak roman Kiklop, a u istom zrelom razdoblju, u kojem priređuje još jednu pripovjednu zbirku, Karneval i druge pripovijetke 1964., pripada i vodvilj Politeia ili Inspektorove spletke, koji se izvodi tek 1977.

 

Kao dramski autor Marinković je postigao slavu dramom Glorijom koja je prvi put izvedena 1955., u režiji Bojana Stupice. Glorija je zapravo mirakul u šest slika koji problematizira sukob pojedinca s krutim društvenim normama. Bila je prava senzacija jer se izdigla iznad cjelokupnoga tadašnjeg hrvatskog dramskog stvaralaštva.

 

Čak je jedno desetljeće prošlo od Marinkovićeva remek-djela iz njegove prve životne faze do pojave romana Kiklop (1965.), sljedećeg velikog piščeva uspjeha.

 

U romanu Kiklop, koji se smatra vrhuncem njegovog stvaralaštva, Marinković ocrtava Zagreb uoči drugoga svjetskog rata, služeći se opisima psihičkih stanja likova, suptilnom ironijom, pa i crnim humorom.

 

U romanu tematizira tjeskobnu atmosferu u zagrebačkom boemskom krugu uoči dolaska rata. Osnovna obilježja te atmosfere su strah, otuđenje, društveni kaos, potpuna dezorijentacija u intelektualnim krugovima. Radnja se odvija uglavnom u kavanama i na ulici, a prevladavaju groteskni i ekscentrični prizori, skandali i promjene raspoloženja.

 

Marinković zapravo primjenjuje postupak što ga je zamijetio kod Chaplina, kojeg bismo mogli nazvati „smijehom nad apsurdom". Pokazuje surovu stvarnost u komičan i podnošljiv besmisao. Sama je radnja organizirana u dva plana, na realni plan i mitološko-simbolički plan. U središtu realnog sloja je život kazališnog kritičara Melkiora Tresića, intelektualca koji se panično boji poziva u vojsku. Kako bi izbjegao poziv u vojsku izgladnjuje se. Melkior se kreće u boemskom društvu Maestra, Uga i Don Fernanda. To su bizarni, teatralizirani likovi cinika i lakrdijaša. Njima treba pribrojiti još nekoliko zanimljivih likova, poput kiromanat Atma, don Kuzme, fatalne Vivijane.

 

Realne se situacije projiciraju na alegorijsko-simbolički plan, a u njemu prevladavaju mitološke slike. Kiklop funkcionira u analogiji s grčkim mitom i Homerovom Odisejom.

 

Petnaest godina nakon Kiklopa Marinković je objavio drugi roman – Zajednička kupka (1980.). Radnja je vrlo jednostavna: u ljetnoj noći, u luci nekog dalmatinskog grada, blagoslovljeni mjesni Sudac priča dvojici slušatelja – Jakobsonu i njegovom prijatelju, neimenovanom pripovjedaču romana – niz priča/monologa, modernih bajka, noveleta i anegdota. Priče su ili izmišljanje ili preuzete iz sučeve prakse i mada se na prvi pogled čini kako se nižu bez nekakva logičnog reda i plana, ipak su sve na neki način povezane i potpun smisao dobivaju tek unutar pripovjedne cjeline.

 

Tijekom 1980-ih javlja se i jednom dramom Pustinja. Još jednu zbirku teatroloških razmatranja i intervjua izdaje 1986. pod naslovom Nevesele oči klauna. Svoj opus zaokružuje 1993. u 80. godini života djelom simbolična naslova Never more. Roman je proglašen najboljom knjigom 1993. godine i nagrađen je nagradom za književno stvaralaštvo Ivan Goran Kovačić kojom je nagrađen i roman Kiklop, a njegova djela prevedena su na mnoge jezike.

 

Ranko Marinković umire 28. siječnja 2001. u Zagrebu, a prema vlastitoj želji pokopan je u sjeni čempresa na groblju pod župnom crkvom Sv. Mikule iznad Komiže.

 

I za kraj pjesma Anđelka Novakovića o šjor Ranku...

 

Ranko Marinković

 

Šjor Ranko kupuje kruh u rano poslijepodne.
Nosi ga u lijevoj ruci. Desnom umnaža razlike
između filologije i poezije.

 

S lijeve i desne strane ulice pozdravljaju ga
likovi iz Donje Stubice.

 

Uz kavu najslađe blaguje rečenice.
Vrlo ih blago umače.
I smiješeći se – otpuhuje.

 

Da, Don Zane, kao češalj Tajne,
od ruke pravi ciklame.

 

Meni ništa drugo ne preostaje.
Jer kruh najljepše miriše.

 

Albatros, drama, 1939.; Proze, pripovijetke, 1948.; Ni braća ni rođaci, pripovijest, 1949.; Oko božje, pripovijest, 1949.; Pod balkonima, pripovijetke, 1953.; Ruke, pripovijetke, 1953.; Geste i grimase, kazališne kritike i eseji, 1951.; Glorija, drama, 1955.; Poniženje Sokrata, pripovijetke, 1959.; Karneval i druge pripovijetke, 1964.; Kiklop, roman, 1966.; Politeia ili inspektorove spletke, vodvilj, 1977.; Zajdenička kupka, roman, 1980.; Pustinja, drama, 1982.; Nevesele oči klauna, zbirka eseja, 1986.; Never more, roman, 1993.

 

Ranko Marinković - Benito Floda von Reltih 

Ranko Marinković - Glorija

Ranko Marinković - Kiklop

Ranko Marinković - Ruke - zbirka novela

Ranko Marinković - Suknja

Ranko Marinković - Zagrljaj

Ranko Marinković - Zajednička kupka

Ranko Marinković - Zajednička kupka - interpretacija

loading...
3 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Ranko Marinković - Koštane zvijezde

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u