Ranko Marinković - Suknja lektira

Ranko Marinković - Suknja

Ranko Marinković - Suknja

 

... Dok se juha skuhaaa... dok se juha skuhaaa... Zuzu zuzu zu-zuuu... Mrmlja gospoja Oliva rastreseno komadić uspavanke koju je čula prošle godine prilikom posjeta gospođa od "Javne dobrotvornosti" dječjem zabavištu kod opatica (djeca su je u čast gospođa otpjevala), ali je od svega upamtila samo tih nekoliko kuhinjskih riječi, pa ih sada ponavlja kuhajući ručak i zuzucka po kuhinji kao muha kad uđe u stakleni cilindar petrolejke pa ne zna više iz njega izaći.

 

Pljusnula je u lonac komad masne govedine s kostima, dvije glavice luka, četiri pet rajčica, mrkvu, peršin, šaku soli, pa poklopila lonac. Napuhala se u vatru do suza. Vatra je nesigurno planula iz zelenih, dimljivih drva i oprezno liznula po dnu crnoga lonca, kao da ga kuša dugim, bojažljivim jezikom.

- Tako, - reče suznih očiju. - Ti-ra tata ta-taaa... - i obriše prstima suze, a nos usekne u pregaču.

Juha se kuha, sad je bila slobodna. Mogla je raditi što je htjela. Mogla se baciti na kanape i čitati "Tajne ruskog carskog dvora" ili, još zamamnije, rastvoriti ormar u spavaonici i uživati u svom svilenom rublju. Kombinei, gaćice, grudnjaci, noćne košulje, sve je to bilo njeno, ne samo kao vlasništvo, već mnogo intimnije, milije, kao vlastito tijelo, grudi, bokovi, bedra, pa kad je dirala i gladila tu ružičastu, nježnu, pjenastu svilu, činilo joj se da je neke pažljive, fine ruke diraju po golom tijelu. I sad je svu prožme milina od same pomisli...

 

S nasladom je osjećala svoju slobodu. Sobe, kuhinja, hodnik — mogla je birati, mogla je biti u svakoj od tih prostorija, sama, negledana, nesmetana. I svuda prozori: četiri strane svijeta sa svim svojim zamimljivostima. Raskoš mogućnosti. Mamci.

 

Stajala je nasred kuhinje sa svojim omašnim bokovima, neodlučna. Odjednom joj se ogromne grudi nadmu i uzdahnu. Javi se oko nje uporna, zagrižljiva samoća sa svojim opasnim dražima. Sjedne na kuhinjski sanduk za drva i digne suknju. Pojaviše se bijela, okrugla koljena. Još su se na njima vidjeli sivkasti tragovi olovke, izblijedjela i nečitljiva slova, kao stari natpisi po zidovima, isprani od kiša i vjetrova. Ona umoči palac u usta i uzme brisati tragove. Zatim izvadi iz džepa komadić olovke i zamisli se nad svojim koljenima, kao nad otvorenom bijelom knjigom.

 

Misli joj kao laki, hitri oblačići prelaze preko lica i zadahnjuju ga gotovo nekom ljepotom. Ona sanjari kao djevojčica nad šarenim bombonima; ne može da se odluči kojeg bi najprije metnula u usta...

- Ne - zašapće kao da je podlegla napasti. Ne, neću, neću! Nemoj, mišu, neću tebe danas. Ma, uzalulno ti je, rekla sam ti da neću! Ti bi sve rekao mami... - doda s maznim spočitavanjem.

I doista, neće miša, nego mjesto njega piše iznad koljena na bijeloj glatkoj koži Toni.

-Toni! - usklikne uzbuđeno i nasmije se gotovo raskalašno, zavodnički. - Toni, ni-ni-ni, moj mali! - Pokuša ga poljubiti, ali joj zasmeta trbuh, pa poljubac prenese vrhovima prstiju.

- Onda... - zastane naglo, užasnuta, kao da joj je odjednom netko pljunuo u sreću. Lice joj prekrije mračan oblak tuge.

- Ah, dušo moja mila! - uzdahne iskreno, do suza. "A zar ti ja nisam vjerna bila", zapjeva u sebi, patnički, bez glasa, puna nesreće, a suze su joj tekle, "zar te nisam ja ljubila"... Ljubav se njena topila u pjesmi šutljivo, nijemo kao šećer u bezbojnoj, mlakoj vodi i ona je ispijala taj sladunjavi, bljutavi napitak uspomena sa samoprijegorom iskusne patnice, kao lijek. Čak i obriše usta s rezignacijom. Pregorjela je.

- Ženi se, ženi, ludi mali! Poslije ćeš se kajati...

 

To kajanje privija kao melem: manje je sada boli. I opet stoji nad svojom bijelom knjigom u nestašnoj, sretnoj neodlučnosti. Koljena joj opet zaigraju od uzbuđenja: dodirnuo ih je hladni grafitni šiljak olovke, kao da ju je kljucnuo mali, vragolasti kljunić sreće.

- Mali, mali, bimbilin - govori ona pišući, a ruka joj podrhtava od slasti. - Mali, mali bimbilin...

Zaklopi oči od prevelikog sjaja. Sve bliješti u njoj od njegove blizine.

- Vjeko... Vjeko... - dašće vjerno, bezumno. - To još nisam nikome... nikome... Ah...

 

Bila je njegova. Prepustila mu se kao stara, osamljena madmoazel, koja je prvi put osjetila ljubav.

 

Da, ljubav. Čemu to ironizirati? Nije ona nipošto bila stara; svega pred par godina prevalila je četrdesetu sa suzama u očima, a još je manje bila madmoazel. Imala je gospoja Oliva svoga malog, ćelavog načelnika dolje ispod sebe, to jest u prvom katu, u prostorijama općinske oprave. Ali on gotovo i ne sudjeluje u ovoj pripovijesti te ćemo, više iz obzira prema gospoji Olivi, priklopiti u njegova čast samo to da je bio veliki ljubitelj dobre juhe i masne kuhane govedine, koju mu je gospoja, eto, upravo i spremala za ručak.

 

Djece joj načelnik nije mogao dati, ili ih ona nije mogla primiti, što je, uostalom, svejedno kad se kaže da djece nisu imali. Stan su uzeli u općinskoj zgradi zbog ugleda. To jest, općinska je zgrada imala sva četiri zida slobodna, što joj je davalo u neku ruku izgled samostalnosti i neovisnosti, a načelnik je imao svoju vlastitu kuću u zabačenoj uličici "bez sunca i pogleda na svijet", pa je gospoja Oliva dobivala napadaje i gušila se dok se nisu preselili ovamo: njoj je bio neophodno potreban za zdravlje upravo taj "pogled na svijet". I sada je imala: sa četiri prozora pucao joj je pogled na sve četiri strane svijeta. Tako je bila okružena sa svih strana zanimljivostima života našeg malog mjesta, pa je mogla birati šta je htjela, trebalo se samo prebaciti s prozora na prozor. A svaki je od njih imao svojih osobitih i, ako dopustite, neodoljivih draži. Ali ipak onaj što je gledao na mali i posve zanemareni prolaz s dvije strane i nimalo zanimljive kućice, što su se stisle jedna uz drugu kao dvije starice, a sve od respekta pred nadmoćnim gospodstvom općine, taj je prozor predstavljao za gospoju Olivu onu strašnu napast, koja ju je, doduše, napajala blaženstvom, ali, naravno, i očajem. Tu u jednoj od onih kućica bila je odnedavno otvorena nova brijačnica vrlo privlačne unutrašnjosti, u kojoj su dva velika brijačka ogledala optimistički vedro gledala na mušterije i uslužno im nudila sliku njihove neizrecivo drage i zanimljive osobe. Pred tim su se ogledalima po cijeli dan vrzmali mladići, istiskivali prištiće, začešljavali kosu, kreveljili se i pravili majmunske grimase, a sve od obilja vremena i obijesne veselosti; čak bi se s odraslom važnošću dali sapunati i brijati onih dvadesetak žućkastih dlačica, što su im samosvjesno počele izbijati po licu.

 

Gospoja Oliva je, dakako, držala pritvorene kapke toga prozora, tako da se iza njih mogla nesmetano i bez opasnosti za svoj ugled zanimati posjetiocima brijačnice. Svi oni "njeni" mladići, i Toni i Vjeko i miš i bimbilin, i koke, mike, mikelin, svi ti deminutivi i hipokoristici donosili su svoju kliktavu, meketavu, jareću mladost pod taj naoko slijepi prozor i prosipali neštedimice svoje nedozrele muške glasove i svoje gipke, neukroćene pokrete i budili gore u gospoji Olivi, iza onih pritvorenih perzijana, čudnu žensku čežnju.

 

Ljubav? A zašto ne i ljubav ako ostanemo u granicama pristojnosti i u plavoj mjesečevoj fantaziji? Da, ali to je samo tanka, ljeskava površina fantazije, taj au clair de lune, sjetna aleja, posuta uzdasima i strogo omeđena odricanjima, kako je sama gospoja Oliva htjela sebi prikazati svoj nemir. A dolje, u dubini, u mraku, gdje ne dopire mjesečeva zraka ni nujni zov zrikavaca, u tamnom i nijemom izgaranju bića, bilo je to nešto vrlo burno i zamršeno kao groznica. Upalilo ju je nešto jednog dana (a što i kojeg dana?) i krenulo je iz stanja mirne kućne marljivosti i razbudilo u njoj neku čudnu radoznalost. Prozori su joj postali neodoljivi mamci, kao rupe na zavjesi koja joj je prikrivala svijet, i svaki glas s ulice, svaki štropot, pa čak i zvonka magareća potkovica na pločniku počela ju je neodoljivo privlačiti k tim otvorima u svijet. Činilo joj se da se oko svakog tog zvuka odvijaju neka nova, neviđena zbivanja i da će se pred njom, čak i zbog nje, samo zbog nje, odigrati nešto neobično i potresno, kao u kazalištu.

 

Eto, mladići. Nemirni, grlati nasmijani, kao da su sami stvorili ovaj svijet, pa gaze po njemu slobodno, kao po svome. Pronose svoje snažne vratove, pleća, razgaljene ruke, noge; muškost igra u njima, mlada, škakljiva, stidljiva. Mamini sinovi!

 

Gleda ih gospoja Oliva iza perzijana materinski nevino i bijelo, kroz velove prve pričesti, u dahu svibanjskog cvijeća, što miriše po crkvama u slavu bezgrešne i čiste djevice. Djevičanski miluje očima te drage mlade glave, iz kojih prska smijeh kao voda iz vodoskoka, a u mlazovima njihova smijeha prelamaju se i pletu šarene i neobjašnjive duge njenih želja bez jasnih granica između pojedinih, posebnih čežnja. Naslućuje raznobojno i nemirno svjetlucanje u sebi, strašno plaženje i šuljanje čudnih osjećanja, nestalno, neodlučno, ali nametljivo bojenje slika i glasova u sasvim određen, zamaman i strašan smisao, i već je osjećala gvalju žarke čežnje u grlu i strah od slatkog, zagušljivog grijeha, ali onda se odjednom opet sve preokrenulo, kao u fantastičnom šarenilu kaleidoskopa, i zavilo u sigurnu i čistu bjelinu materinstva.

 

Ona je bila ljubomorna mama svim tim mladićima. Pratila je zadivljenim i brižnim okom njihove budalaštine, bdjela je iza svojih perzijana nad njihovom neiskusnom i nespretnom mladošću i smijala se razdragano kad bi se uskoprcali i crvenjeli pred suknjama djevojaka. Mali, zbunjeni, kao pilići kad naiđu na živa kukca, pa ga gledaju prestrašeno i pijuču za mamom da im objasni to čudo.

 

Čudovišta u suknjama, što razbludno miču svojim oblinama pred očima mladića i šire oko sebe sladunjave i zamamne mirise, te se mladiću pamet smuti pa zaglavinja, jadan, kao pijani pjetlić, splete se i padne u mračno krilo mekane i ljigave životinje, što ga svega ispije svojim požudnim sisaljkama, kao hobotooica. To su za gospoju Olivu bile žene - monstrumi u suknjama. Nešto lukavo i otrovno, spretno umotano u zvjerska krzna i šarene odjeće, kao lukave životinje i otrovno cvijeće.

 

S uživanjem je gledala iz svoga zaklona na prozoru kako vjetar diže suknje ženama, kako bezobzirno i obijesno, muški smiono, vitla vjetar tim zavjesama tobožnjega stida, a one, kreposne zaprepaštene, skupljaju u panici svoje jedrilje kao lađe u oluji. Otkriva se to toliko skrivano, golo tajanstvo kao nešto podmuklo i sramno; podlo, kao zasjeda. Dovoljan je, eto, jedan zamah vjetra da se otkrije cijela ta koketna parada. A što je ispod? - žalostan i smiješan gad i stid žensketine... Oh, bože pomozi!

 

Gospoja je Oliva s pobožnim strahom potajno prezirala to djelo Božje u suknji, ali oprezno je ostavljala stvoritelju mogućnost da popravi i dotjera taj posao. Sebe je, dakako, isključivala iz svoga prezira. Ona je sebi dala to pravo; ona je bila nešto drugo. Njena čistoća i uzvišene misli čvrsto su je štitile od izjednačenja. Ona se okružila visokim i sigurnim bedemom prezira, pa je unutra uredila svoje svetište i položila svoj mali raj na gola bijela koljena. Tu je krila svoj tajni ali čisti odred od očiju cijeloga svijeta. Bog vidi i sudi. Ona je bila nevina.

 

Iz sanjarenja je trgne kreketav, surov glas sa ulice. Ona prestrašeno spusti haljinu, kao djevojčica od dvanaest godina zatečena kako sa zanimanjem gleda svoje duge, tanke noge.

- Ljudi, žene, čujte anđela mene! - vikao je glas na ulici.

 

Gospoja Oliva potrči k prozoru da joj ne bi, zaboga, što izmaklo od najavljenog događaja, pa namjesti perzijane kako bi nesmetano mogla motriti...

- Što je, Lintro? Što se prodaje? - upita živahnim glasom punačka mlada žena, jako utegnuta u struku, pa su joj oblici izazovno iskočili na sve četiri strane. Bila je u crnini. Udovica.

Lintro, i ne pogledavši udovicu, omota brk oko kažiprsta i stane smiješno iznenađen pa zakrekeće u stihu:

 

Ne prodaje se
nego daje!
Daju l' žene -
evo mene!  

 

i hop! — vještim zamahom štapa digne suknju udovici visoko, do trbuha. Ona vrisne užasnuto, kao da joj je zmija sunula pod suknju, i odskoči nazad, a suknja srdito padne i pokrije smjerno udovičine noge.

 

Gospoja Oliva osjeti žmarke sreće po bedrima od uživanja u sigurnosti. I nasmija se.

 

Mande Prkelina -
suknja do kolina,
digni zeru više,
da Lintro ne uzdiše.

 

Stajao je nasred ulice na svoje dvije jadne, iskrivljene noge, a koljena su mu se bratski naslanjala jedno na drugo, oba hroma i nemoćna; štap je ispružio preda se kao konjanik sablju kad ide na juriš.

- Vražji Lintro! - smijala se udovica, osjećajući se počašćena. - Star si, a još si lud!

- Ko je lud, pljuni mu na ćud! E, je li tako, crna dlako? - obrati se publici uokolo po prozorima, namigujući brkom. Udovica je tek sada pocrvenjela, osjetivši se sama pred svim tim nasmijanim svijetom.

 

Ja sam taki,
a ti taka,
svakog resi
svoja dlaka.  

 

Spusti štap i noge mu dva-tri puta lako klecnu, kao po nekom utvrđenom postupku za početak kretanja, a zatim se i pokrenu, sporo i teško, kao poluge lokomotive.

 

- Kuda stižem, suknje dižem... - vikne još na odlasku razmetljivo-bećarski, k'o lola i bekrija, visoko zamahnuvši štapom, svojim triumfalnim i slavnim oružjem, kome ima zahvaliti sav svoj ugled.

 

Krene. Šala se završila i on pokuša uzeti poslovan izgled. Stane iz svega glasa izvikivati robu što je upravo stigla s bracerom, objavljivati kupcima njenu izvrsnu kakvoću i upravo smiješno nisku cijenu (on se i smijao pri tom!), pozivati na hitnu kupnju, prijetiti nestankom robe, poskupljenjem, odlaskom broda, propašću, smrću... Njegovo je vikanje kružilo gradom kao alarm pred katastrofu, kao vatreni poziv osvjedočenog filantropa i zabrinutog proroka. Kao glas vapijućeg, prodiralo je u svaku uličicu, u svaki kutak, razlijegalo se nad gradom, jezivo i kobno, kao objava sudnjega dana: budilo, drmalo tromu volju kupaca, šibalo lijenost i nehaj.

 

Korača Lintro odvažno i viče za pet dinara, deset krumpira i mjericu ulja, a noge mu usrdno služe: grabe u prostor zdesna i slijeva, kao da kose pred sobom brazdu kretanja, a on sam uspravio se gordo kao na konju i ispružio ruku na štapu kao da priteže uzde i usporava nepotrebnu hitnju.

 

- Ljudi, žene - zariče na uglu (ugao dijeli glas na dvije ulice) - čujte anđela mene! U Vele, na braceri, svakog blaga božjeg! Kupusa, sira, ulja i krumpira, lipih kako sam ja lip, bilih kako sam ja bil! Roba fina, mala cina. Idite i vidite. Robe je malo ostalo, kad je ne bude više, pritegni kaiše! Za užinu slanu skušu, za večeru krst za dušu! Kaplju ulja daj na blitvu, da ti ne zvone na molitvu. I ne slušaj ženu ludu, ne govorim ti zaludu! Sutra Vela putuje za Far. Žuri, juri, uzmi, kupi, ne budi tovar!

 

- A ovo ti viče Lintro, ravne noge, a kriva koljena, od boga stvorena - doda na koncu kao neku vrstu garancije za vjerodostojnost onoga što je prije vikao.

 

Luta njegov glas krivim uličicama kao ukleti zov bijede i rastuži gospoju Olivu. "Jadni Liatro", uzdahne sa simpatijom.

 

Ona nije voljela starce. U njima je gledala nešto sebično i proždrljivo, nešto životinjski bezobzirno u njegovanju svojih neshvatljivih i opakih navika.

 

Sama se o tome uvjerila kao predsjednica "Društva javne dobrotvornosti", koje je upravljalo gradskom ubožnicom. Tamo su bile svega dvije tihe starice. Jedna je još za života poklonila sav svoj imutak samostanu i sada je u neprekidnoj molitvi i potpunoj gluhoći čekala samo duhovnu nagradu za prinesenu žrtvu. Prava svetica. Druga, bivša prosjakinja, skupljala je krpice i šivala haljinice za kćerkicu, koju je očekivala da će joj se roditi svake godine poslije jematve, pa je svakoga plačući molila da joj pokloni napršnjak, jer kako će, jadna, šivati bez napršnjaka... Živjela je tiho u svom kutu, šivala krpice pjevušeći svojoj budućoj kćerkici nina nani i smiješila se sretno.

Ali onih pet-šest goropadnih, zlih staraca! ... Gospoja ih se Oliva naprosto plašila. Neprestano su nešto tražili, bunili se, protestirali! Jedan je, na primjer, zahtijevao da mu se svakog dana daje sedam suhih šljiva, zbog stolice! I to baš šljiva, za suhe smokve nije htio ni da čuje! Drugi je opet žvakao zelene borove iglice (jer da to čisti krv), a mokrio je po sobi "zbog zdravlja", htio je da živi "prirodno" kao i životinje u štalama, koje su upravo zbog toga i zdrave. Jedan je opet sakupljao sve na što je nailazio, kakve god prljave otpatke i zarđale stvari (tko zna zašto mu to može jednom služiti?), pa je kod sebe napravio skladište kojekakvog smeća. Prava pokora, bože oslobodi! Sama nije znala šta da radi "Javna dobrotvornost" s tim starim čudovištima? Konačno, i milosrđe ima svojih granica!

 

Doista, starci su kao kazna božja. Gdje god se nađu, smetaju. I odmah počnu razvijati svoju štetnu djelatnost, kao po nekoj dužnosti; oni neće da im se kaže da su se ulijenili u starosti, hoće da zarade svoj kruh. Zavuku se tvrdoglavo u svoje navike, kao u neke duboke rupe, i nitko ih više nije kadar izmamiti napolje, nego i umiru tamo unutra, nezadovoljni i posvađani s cijelim svijetom.

Svaki put kad je posjećivala ubožnicu, gospoja je Oliva ulazila sa strepnjom u ono krilo bivše austrijske tvrđave "Gospina baterija", gdje su živjeli starci. Tko zna što oni smišljaju u svojim opakim i sebičnim glavama? Onaj, na primjer, od sedam suhih šljiva mogao bi i ubiti, kad jednoga dana ne bi imao stolice...

 

Gospoja se Oliva zgrozi od gađenja...

 

Glas Lintrov ponovo se javi iz velike daljine. Ona osjeti slatku strepnju po bedrima: promazi joj se Lintrov glas oko nogu i obavije ih dahom neke tople sigurnosti, ovdje visoko, u tvrđavi njena doma, muža, ugleda... Ona je izvan dohvata, ona je uzvišena, čista...

 

Glavno, ona ga se ne boji, kao što se boji onih staraca... Ima na njemu nešto čisto i svečano, nešto sveto. Doista, kojiput joj se učini drevnim svecem što kažnjava žensku oholost, kao sveti Ivan Krstitelj. Vuče se živahno po svijetu, prionivši smjerno na sebe pokoru svoje hromosti, i štapom šiba nemilosrdno žensku pokvarenost. Ne tuče, nego razotkriva, razgolićuje lažnu svetinju i pokazuje svijetu što je sram i stid. Kuda stiže, suknje diže! Kao vjetar, pravedan i čist!

 

On je nosio u sebi nešto od njena prezira. Ona se već više puta pozabavila mišlju kako bi ukrotila u sebi svoje dostojanstvo, koje je tako oštro dijeli od njega, i privukla Lintra k sebi, u neku vrstu svetog moralnog saveza. Osjetila je najprije neodoljivu želju da na njemu izvrši čin milosrđa: to bi bio prvi dodir koji bi ga vezao uz nju zahvalnošću...

 

I doista, počela je o njemu voditi brigu bez njegova znanja, kao o djetetu bez budućnosti. Taj veseli starčić razbuktao je u njoj žar dobročinstva, a kako je gospoja Oliva bila sasvim neumjerena u plemenitim strastima, kojima kasnije pokoljenja dižu spomenike, ako ne u kamenu i bronzi, a ono u sjećanju, što je kojiput i trajnije od bronze i kamena, ona je, u svojstvu predsjednice, postavila odboru "Javne dobrotvornosti" zahtjev da se Lintro primi u ubožnicu bez uobičajenih formalnosti. Tu je, dakako, naišla na otpor gospođa iz odbora, koje su potegnule pitanje Lintrove zavičajne općine, krsnoga lista, pa čak i samoga identiteta.

 

On je bio došljak, vlaj, negdje tamo iz tužne sinjske krajine, a dolutao je ovamo prosjačeći, pa se od bogalja-prosjaka razvio, zahvaljujući svojoj veseloj prirodi, u instituciju usmene reklame za sumnjivu robu raznih sitnih preprodavača. Od osobnih dokumenata, toliko potrebnih građaninu našega stoljeća, on je posjedovao jedino svoj popularni i, u neku ruku, pjesnički nadimak Lintro. Tako su ga nazvali u djetinjstvu zbog hromosti, i osim toga jednog podatka ništa više o sebi nije upamtio; on je bio samo Lintro i mislio je da će mu to ime dostajati do smrti.

 

Međutim, nije dostajalo... Gospođe su se žestoko usprotivile zahtjevu predsjednice braneći ogorčeno stavak društvenih pravila, u kome izričito stoji...

 

No sada je i gospoju Olivu spopao sveti bijes milosrđa. Raspaljena sasvim osobitom, gotovo materinskom brigom o "onom jadniku", ona visoko digne kažiprst i izgovori zlogukim glasom sibile: "Bog će vas kazniti!"

 

Učinilo se prestrašenim gospođama da se u tom času dogodilo nešto u sobi, da je nešto prhnulo u zraku nad njihovim glavama, kao da se sam prst božji maknuo iz svog veličanstvenog mira i spustio se među njih da kazni njihovu okrutnost. One su odjednom popustile. Štaviše, požurile su se da priznaju svoju tvrdoglavost i da se pokaju.

 

Tako je gospoja Oliva pobijedila i strpala Lintra u ubožnicu. Ne kažemo uzalud "strpala", jer je u tom nastojanju bilo i nešto nalik policijskoj mudrosti, što su gospođe, kako su bile domišljate, donekle i nanjušile.

 

- Jeste li vidjele, moje gospođe, koja je to vještica? - govorile su gospođe poslije ove burne sjednice. — Govorite vi što hoćete, ali ona, bože mi prosti, ima nešto od vještice. Jeste li čule kako je nešto preletjelo preko sobe, kad je rekla da će nas bog kazniti? Umalo što se nije i svijeća ugasila...

 

- Ma da je meni samo znati zašto se ona tako zauzima? ...

- Gospođo moja, ja vam se čudim što pitate... Boji se da joj on ne digne suknju!

- Pak što da joj digne? I ona je žena "ispod", kao i druge... Kad smo gole, sve smo jednake - doda gospođa, sebi za utjehu.

- Jest, gospođo. Ali, ako je vještica?...

 

Naklapanja. Praznovjerne bablje priče. Ništa one nisu shvatile. A gospoja je Oliva i htjela ostati neshvaćenom: tako je u dvostrukoj sigurnosti čuvala svoju tajnu.

 

Sad je bila mirna. Lintro u ubožnici, a djelo milosrđa pred licem božjim! Noge joj zadrhtaše od silnog zadovoljstva i koljena joj se razdragano poljubiše od osjećanja sigurnosti, kao sretni ortaci u tajanstvenom poslu. Osjetiše golu intimnost svoga stidnog zanimanja, kao aptisti iza zavjese, i upustiše se u sasvim nesputane i čak lascivne dodire. Ona osjeti burne orgije riječi po svojim golim nogama, golicanje i kikot mladića. Morala je žestoko stiskati bedra, da bi obuzdala žmarke sreće što su joj u bijesnim valovima plavili tijelo.

 

Bila je sada slobodna. Mazila je svoju slobodu kao mačkicu, šaputala joj, kupala se u njoj kao u toplom mlijeku. I sve je bilo milo, toplo, meko, Mike, Koke, Mikelin! Bimbilin mali, ludi, smije se pod prozorom, a eto ga sad na koljenu, na bedru, mazi se, krije se, škaklji, oh!... Gdje si, gdje si, mali, mali, Bimbilin, curica mamina?

 

Glasovi mladića vrve na ulici, bruje, grgolje mutirajući, prosipaju se kao orasi. A posvuda tužno vise suknje i šušte neutješno, udovički osamljene, nezanimljive. Zastave su spuštene i jedra skupljena: ne jedre ohole galije. Miču se šutke na krakovima, kao smiješni dvonogi kukci. Nema vjetra... ha, ha, ha... Likuje gospoja Oliva.

 

Ne prolama se više po uglovima: "Ljudi, žene, čujte anđela mene! Kuda stižem, suknje dižem! "Vihor je prošao. Sad je mir. Sad može i sama bez strepnje izaći na ulicu sa svojom tajnom pod naborima zavjese... Lintro je spustio štap u ubožnicu, zabio ga u zemlju i drži se njega kao nepomične, čvrste osovine oko koje se svijet okreće; učvrstio se u sigurnosti, do smrti.

 

Lintro je zabio štap u zemlju, podupro njime bradu i sluša bez zanimanja buntovne razgovore staraca. Svejedno mu je što oni govore. Njega su tu ugurali protekcijom. Rekli su mu da nema pravo na ubožnicu, no ipak, pošto se gospoja Oliva tako zauzela, primaju ga, ali... Da, sad je tu, i ne bi se htio zamjeriti.

 

Slabo jest, to je istina; malo graha o podne, dva lista blitve uveče, ujutro tri suhe smokve i zalogaj kruha... Da, tako je, zato je i naopako. Kakvih je on riba pojeo kad je zarađivao, pa ovnujskih glava, krumpira, bakalara! Ali i zrno graha i list blitve sigurni su tu kao dan i sunce na nebu. Kad svane, on ima dan pred sobom, utvrđen kao program svečanosti, sa svim tačkama, i sve se odvija redom, tačno i sigurno, a svaku tačku očekuje s interesom kao novost, čak i s radošću. A koji put ima i iznenađenja, kupusa i krumpira, leće s kostima, a za Uskrs bila je i juha i noge od ovna.

 

Njegove noge sada miruju. Počivaju u hladovini, nemoćne, zaslužne, kao stari, vjerni konj nekog glasovitog vojvode. Nad njima vjetar sanjivo šumi u borovima, kao da im svakim dahom odaje priznanje za sve prevaljene prostore, kao da im cjeluje umorna koljena, što su se uzaludno nahodala po tom svijetu ludom i nesmiljenom, i sada su skromno i ponizno ušla pod okrilje sna i odmora, kao u tiho predvorje smrti. Tu im je krov i odmor i komad prosjačkoga kruha, bez vike i komedije, bez lakrdijaštva i prebijanja od ugla do ugla "ljudi, žene, čujte anđela mene"...

 

Ali što je bilo potrebno gospoji Olivi da jednog dana bane u taj mir? Što joj je trebalo da izaziva to jadno zadovoljstvo, ponizno prostrto u prašini pred njenim moćnim nogama, previjajući se od zahvalnosti?

 

Starci su se grijali u zaklonu iza vanjskog bedema tvrđave na slabom zimskom suncu, ohlađenom od kiša i hladnih sjevernih vjetrova, i naklapali svoje tužne i uzaludne razgovore o svim zlima kojima su izloženi tu u ubožnici.

 

- Da je meni samo sedam 'iljada, išao bi' ja u Ameriku, pak zbogom lipa naša!

- Sedam 'iljada? Nemaš ni sedam šljiva za, recimo, ljudski poć od sebe...

- Ma govorim, kad bi' imao...

- Eh, kad bi imao! Kad bi' ja imao samo adresu od ćere u Americi!...

- A zašto ti ona ne pošalje štogod? Govoriš da je bogata...

- Kad su joj bratova dica pisala da sam ja umro, pak šalje njima.

- A tebi krst za dušu! — reče Lintro, gotovo podrugljivo.

- Poslala je ona njima, moj Lintro, meni za sprovod; i to su mi ukrali. I krst za dušu su mi ukrali.

- Šalju i drugi Amerikanci za ovo naše ubožište, pak sve popapaju one šjore gospoje od Dobrotvornosti.

- E, da. Jerbo smo mi prostaci. Što će nama dolari i fina roba i postole "ameriken šu" s potplatima od gume?

- Neka mi dadu što je moje, pak ću ja znati što će mi!

- Roge će ti dat! One s tim pokrivaju svoju šporkicu...

- Pa kad im se one suknje užežu...

- To zna Lintro, on im diže suknje... Kako ono, Lintro: "Kada stignem, suknju dignem?"

 

Nastalo je malo, pakosno veselje: otkrili su tačku svoje cinične, muške nadmoći, i uživali su u njoj. Tresli su se i kašljali od smijeha, kao da ih je odjednom zahvatilo neko obijesno ludilo, pa ih zakovitlalo, kao što vjetar kovitla mrtvo jesenje lišće i diže ga visoko u zrak, u bezbrižnost i mladost, da zatreperi još jednom prije smrti na suncu, prema plavom vedrom nebu, kao za šalu.

Lintro se nije smijao. On je jedini opazio gospoju Olivu kako im prilazi, puna neke svečane prijaznosti, kao da prilazi dječjoj igri, s darovima dobrote na licu. Starci su još kikotali kad ju je on pozdravio, gotovo bez glasa ponizno. Nastao odjednom muk i tišina, kao da je učiteljica ušla u razred.

 

To su bili dobri znakovi, koji su ohrabrili gospoju Olivu. Ona je s tremom dolazila ovamo, kao da se upušta u neku neizbježivu pustolovinu. Pratila ju je, doduše, upraviteljica ubožnice, mršava i stroga opatica, koje su se starci bojali, ali za njenu vrstu straha upraviteljica joj nije bila ni od kakve pomoći. Odlučila se napokon da dođe vidjeti mirnog, šutljivog, spašenog Lintra (kako ju je izvijestila upraviteljica), da vidi vlastitim očima to čudo svoga milosrđa i da primi sama njegovu zahvalnost kao nagradu za svoje djelo.

 

To su sve bili "javni" razlozi njena dolaska, to jest razlozi koje je smjela nanesti a da se ne izloži težem ogovaranju, nego da je proglase oholom i samoljubivom, kakvom su je, uostalom, i smatrali. Ali kad je prilazila, žmarci su je podilazili od nogu pa naviše, gdje su se slijevali u jednu strašnu matičnu struju što je rušila u njoj svaki razuman otpor i gurala je, vukla ovamo, kao što neke ljude privlače mračne dubine i ponori. Ona je znala da dolazi izazivati sudbinu, i to joj je pružalo onu suludu nasladu kojom se opijaju svi pustolovi kad polaze u nepoznato.

 

Približavala se Lintru kao što krotitelj prvi put prilazi ukroćenoj zvijeri. Smiješila mu se laskavim osmijehom, koji mu je još iz daljine pružala kao mito za očekivanu krotkost i poštovanje s njegove strane. Ona je željela sporazum i mir gotovo (eto, čak!) i na bazi ravnopravnosti; ona je pošteno uložila svoj udio: odrekla se pravde zbog milosrđa, ona se žrtvovala, te je sada s pravom očekivala Lintrovo priznanje. Priznanje svoje sigurnosti, svoga imuniteta u njegovom "kažnjivom prostoru", na dohvatu njegova štapa; htjela je da se utvrdi ta njena prednost, da se zna da je ona jedina, jedina, nepovrediva i odabrana! Ona, između svih žena, uzvišena!

 

Lintro je sve to shvatio kao dobro raspoloženje zaštitnice, gospoje Olive; kao lijep dan i radost što još sunce grije, iako se godina primiče kraju, pa nije ni sam htio da bude natmuren i zagonetno miran. Htio je, naprotiv, da pokaže gospoji Olivi svoje zadovoljstvo što je u ubožnici, gdje je napokon našao sreću, da iskaže svoju radost što vidi nju, zaštitnicu, jednom riječi, htio je da se pokaže sa svim svojim nekadašnjim svojstvima veseljaka i starog vjetrogonje, da ne bi gospoja možda pomislila kako je on tu nezadovoljan i neveseo, kako se izmijenio, oronuo i izjednačio s ovim zagrižljivim i svadljivim starcima. Zato đipne na noge pred gospojom Olivom, čak i preko svojih snaga, te se umalo nije i srušio zbog pretjerane žustrine. No svojim čarobnim štapom on začas pronađe onu sumnjivu tačku svoje labave ravnoteže, kojom ga je obdario život, i svlada je s lakoćom kao da je otjerao komarca. Noge su mu, mada s vidljivim naporom, izdržale taj stari statički trik, kojim je ponekad izvodio fizikalna čudesa, kao muha što hoda po plafonu. On stane pred gospoju Olivu kao "najbistriji dječak" pred kraljicu-majku, da uzveliča njen milostivi posjet sirotišta, te uzme izvoditi nekakav improvizirani smušeni program, ako se programom može nazvati suludo naklapanje Lintrovo, a sve u rimama, o srcu i duši (napregni uši), o krilu i Okrilju (svi ga sveci blagosivlju) i kako se tu blago živi, hvala bogu i gospoji Olivi...

 

Starci su se smijali u šaku: očekivali su na koncu Lintrovu bravuru, No gospoja je Oliva s blagonaklonom ozbiljnošću slušala Lintrovo besmisleno naklapanje, i osjećala se počašćenom. Ona je, štaviše, trijumfirala u sebi gledajući ga kako se napreže da je odlikuje i uzveliča, pa je svakiput kad bi je spomenuo ili makar aludirao na nju, lako kimnula glavom u znak odobravanja i zadovoljstva.

 

To je Lintra toliko obezobrazilo te je postao sasvim neumjeren. Stao je mljeti koješta, potpuno nesuvislo, kao da je poludio. Nizao je neke čudne, izmišljene riječi bez ikakva smisla, jer sad je već htio i nasmijati gospoju Olivu; počelo ga je zabrinjavati njeno svečano lice (nije znao srdi li se ona), pa s vrlo izrazitom gestikulacijom završi svoj program nekom šaljivom pjesmicom o Mari i Jeli, koju je ončas improvizirao. To jest, kako su se Mare i Jele s momcima splele, pa kako se usrdno pletu, ne vide tetu... a teta sa štapom doleti, pa hop! — po Mari i Jeli ožeži, opleti... I kako se razmahao živo, kao da se ponovo uhodao u svoj stari, lakrdijaški stil, kao da se nehotice zaletio u omamu i pao u zanos bezbrižnog uličnog života "ljudi, žene, čujte anđela mene, kuda stižem suknje dižem!", i doista poleti negov štap gospoji Olivi pod suknju i diže je visoko, do grla!

 

Gospoja je Oliva bila još toliko prisebna da je pala na ispružene ruke upraviteljičine, i zatim se onesvijestila.

 

Starcima je zapeo smijeh u grlu! Lintrova je bravura bila vratolomna, Oni su istog časa vidjeli da prisustvuju njegovoj katastrofi. Gledali su ga kao čovjeka koji je pao s kruništa tvrđave i razmrskao se tu kod njihovih nogu...

 

A on sam spustio polako štap na zemlju, kao neki bojovni mač kojim je upravo probio aždaju, pa se, kao slučajni heroj, zagledao u nedoumici, u onesviještenu gospoju Olivu nikako ne shvaćajući strahotu svoga čina, Pak što? Kuda stižem, suknje dižem... Zar je u tome neka uvreda? Ne, nikako nije shvaćao...

 

Gospoja Oliva nije više izlazila iz kuće. Bila je osramoćena, izjednačena, uništena. Mrtva. I htjela je umrijeti. Ali prije smrti htjela se još naslađivati djelovanjem kazne...

 

Ponovo je slušala Lintrov glas po ulicama "ljudi, žene, čujte anđela mene", ali glas smalaksao i izgubljen, kao potamnjeli glas glumca koji se zauvijek oprašta od publike. Ona je pratila sa zadovoljstvom to tiho umiranje kako kruži po gradu, bez kruha i krova, kao da vapije i traži pod hladnim zimskim nebom malo, toplo mjesto, gdje bi se konačno smirilo i izdahnulo. To je bila jedina satisfakcija koju je mogla dobiti za svoje crno razočaranje i jadna naknada za izgubljeno slatko sanjarenje nad svojim golim koljenima.

 

Nitko nije znao što je ona izgubila. Tajnu je sačuvala, a izgubila je sve. Taj ju je glas samo sjećao nekadašnje sreće. A bilo je nešto slatko u toj pustoj, samotnoj, hladnoj tuzi kad bi se kroz zimski zrak i ledeni vjetar javio Lintrov glas iz daljine. Kao glas prošlosti i slatkih uspomena...

 

No i taj je glas utihnuo jednoga dana; Lintro se više nije javljao. Kad su zapuhale strašne zimske bure nekoliko dana redom te su se i vode smrzavale i padale mrtve ptice od studeni i žeđi, našli su jednog jutra Lintra u zaklonu iza tvrđavnog zida, nedaleko od onog mjesta gdje je gospoji Olivi digao suknju, ukočena i mrtva, Zakopao se u suhe borove iglice, da bi se zaštitio od ledenog vjetra što je urlao tih noći nad gradom, i tu se skvrčio i umro.

 

Našli su ga starci iz ubožnice, koji su ga i nosili sutradan u sprovodu. A sprovod, koji je išao na trošak "Javne dobrotvornosti", bio je ogroman i svečan, s mnoštvom vijenaca od palminih grana i kržljavog zimskog cvijeća bez mirisa. To je bio znak zahvalnosti udovica i žena za pokojnikovu veselost. I načelnik se htio za nešto odužiti, pa je odredio, uz prigodnu šalu, da u sprovodu svira općinska limena glazba vesele koračnice, koje bi sigurno i pokojnik želio da su ga mogli pitati.

 

Gospoja je Oliva gledala sprovod iza pritvorenih perzijana i plakala. Na crnom poklopcu mrtvačkog sanduka ležao je stari Lintrov štap simbolično i tužno, sam i napušten, kao sirota; tako djeluje sirotinjski i osamljeno, simbolično i tužno osedlan konj u pogrebnoj povorci svoga gospodara. Gospoja se Oliva gušila u plaču. Za sandukom su išle suknje, kao udovice. To nepregledno mnoštvo ucviljenih nabora odmahivalo je tužno posljednje pozdrave... I gospoja Oliva posegne za svojom suknjom i odmahne za pokojnikom: "Zbogom, zbogom, jadni Lintro"...

 

Sve je bilo mrtvo. I pusto. Željela je Lintrov štap, i dali su joj ga. Ona ga je pobožno okitila vrpcama i cvijećem i čuvala ga kao moći svečeve u ormaru, među svojim svilenim rubljem.

Noći su zimske beskrajne i mračne, u njima vjetrovi urliču i kiše pljušte, a sna nema dovoljno za cijelu dugu noć, pa se često činilo gospoji Olivi da kroz huku vjetra čuje glas "ljudi, žene, čujte anđela mene!" i pokrivala se preko glave od straha, Ali glas se jednako javljao i pod pokrivačem... "čujte anđela, anđela, anđela"... Otvarao se ormar sa škripom, a iz njega izlazio Lintrov štap i hodao bučno po kući, kao da traži vrata u mraku: odazivao se vjerno glasa svoga gospodara...

 

Gospoja je Oliva budila muža i silila ga da osluškuje; on je čuo samo vjetar i kišu i govorio joj da je luda, pa je spavao dalje bez briga i straha, i opet je ostavljao samu. Ona ga je mrzila.

 

Dala je odslužiti bezbrojne mise za upokoj Lintrove duše, a sama se bacila na još neviđenu pobožnost i milosrdna djela, te su je već u gradu smatrali sveticom.

Ali glas se jednako javljao:

 

... Čujte anđela, anđela, anđela, anđela... i tako svu noć.

 

"A možda je on doista sada anđeo?" - sine joj jedne noći misao i ukoči je od strave. Osjećala je već ognjene štapove kako je šibaju po golom tijelu u najdubljoj jami paklenoj i vidjela Lintrovu dušu kao bijelu golubicu kako lebdi nad ognjem, obasjana sjajem nebeskim.

___________________________________

 

Ranko Marinković rodio se 22. veljače 1913. u Visu. Pučku školu završio je u rodnome mjestu, gimnaziju u Splitu i Zagrebu, gdje je završio i Filozofski fakultet. U okupiranu Splitu uhićen je te interniran u logor Ferramonteu (Kalabrija). Nakon pada Italije 1943. prebacuje se u Bari, zatim u sinajski zbjeg El Shatt. Nakon rata radi u Ministarstvu prosvjete NRH, Nakladnom zavodu Hrvatske, a od 1946. do 1950. direktor je Drame zagrebačkoga HNK. Godine 1951. postaje profesorom na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost na kojoj radi do umirovljenja. Bio je redoviti član HAZU - a od 1983., a član Društva hrvatskih književnika od 1948. U dva je mandata bio vijećnik HDZ - a u Skupštini grada Zagreba. Hrvatski književnik Ranko Marinković bio je poznati prozni i dramski pisac, odavno uvršten u obveznu školsku lektiru. Kad je njegov roman Kiklop prenesen na filmske i TV ekrane, njegova su djela postala tražena i čitana kao nikad prije. Marinkovićev književni opus raznovrstan je i bogat. Obuhvaća poeziju, književne i kazališne kritike, eseje, drame, pripovijetke i romane.

 

Surađivao je u Krležinu Pečatu i manje poznatim časopisima, a u ožujku 1939. u Hrvatskome narodnom kazalištu izvedena mu je prva drama Albatros. Poslije drugoga svjetskog rata počinje njegovo glavno stvaralačko razdoblje u kojem će napisati brojne novele, od kojih će se neke poslije naći u njegovoj znamenitoj zbirci Ruke. Pojava svakoga novog Marinkovićeva djela bila je ne samo veliki književni, već i kulturni događaj, pa i društveni, premda je stvarao u sjeni službeno favoriziranih autoriteta. Praizvedba drame mirakla Glorija 1955., u režiji Bojana Stupice, bila je prava senzacija, jer se izdigla iznad cjelokupnoga tadašnjeg hrvatskog dramskog stvaralaštva. Ona problematizira sukob pojedinca s dogmatizmom i krutim društvenim normama. U romanu Kiklop, koji se pojavio 10 godina poslije, Marinković ocrtava Zagreb uoči drugoga svjetskog rata, služeći se analitičkim opisima psihičkih stanja likova, ironijom, pa i crnim humorom. Na tragu takva pripovjednog oblikovanja nastao je i antiroman Zajednička kupka. Svoj opus zaokružio je 1993. godine djelom simbolična naslova Never more (Nikad više). Dobitnik je više književnih nagrada. Vjesnikovom nagradom za književno stvaralaštvo Ivan Goran Kovačić nagrađeni su mu romani Kiklop i Never more.

 

Albatros, drama, 1939.; Proze, pripovijetke, 1948.; Ni braća ni rođaci, pripovijest, 1949.; Oko božje, pripovijest, 1949.; Pod balkonima, pripovijetke, 1953.; Ruke, pripovijetke, 1953.; Geste i grimase, kazališne kritike i eseji, 1951.; Glorija, drama, 1955.; Poniženje Sokrata, pripovijetke, 1959.; Karneval i druge pripovijetke, 1964.; Kiklop, roman, 1966.; Politeia ili inspektorove spletke, vodvilj, 1977.; Zajdenička kupka, roman, 1980.; Pustinja, drama, 1982.; Nevesele oči klauna, zbirka eseja, 1986.; Never more, roman, 1993.

 

Ranko Marinković - Benito Floda von Reltih 

Ranko Marinković - Glorija

Ranko Marinković - Kiklop

Ranko Marinković - Koštane zvijezde

Ranko Marinković - Ruke - zbirka novela

Ranko Marinković - Zagrljaj

Ranko Marinković - Zajednička kupka

Ranko Marinković - Zajednička kupka - interpretacija

loading...
2 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Ranko Marinković - Suknja

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u