Ranko Marinković - Zajednička kupka - interpretacija lektira

Ranko Marinković - Zajednička kupka - interpretacija

Ranko Marinković - Zajednička kupka - interpretacija

 

Kad je Ranko Marinković 1980. objavio svoj drugi roman pod naslovom Zajednička kupka, knjiga nije kod tadašnje kritike izazvala entuzijazam. Glavni njezin hendikep sastojao se u tome što su je svi uspoređivali s Kiklopom: premda je od izlaska toga romana bilo prošlo petnaest godina, bio je on još u svježem sjećanju, jer se u međuvremenu pretvorio u klasično djelo. A u usporedbi s njim, Zajednička kupka neizbježno je loše prolazila: ako se i nije očekivalo da nadmaši Kiklopa, držalo se da mu barem mora biti ravna. A da joj to ne uspijeva, činilo se očito na prvi pogled. Jer, protiv omjeravanja s Kiklopom govorili su već i kvantitativni razlozi: Zajednička kupka je mnogo kraća, a zahvaća i mnogo manje vremena i prostora nego Kiklop. A onda, imao se dojam da je novi roman i manje ambiciozan: Kiklop je postavljao velika pitanja, bavio se problemima cijele jedne civilizacije, dok Zajednička kupka donosi niz pričica i novelističkih krokija koji – reklo bi se – ne rezultiraju nikakvim velikim značenjem, ni doslovnim ni alegorijskim.


Tako se dogodilo da su tada – a zapravo i poslije, sve do danas – ostale nezapažene čak i one osobine tog Marinkovićeva romana po kojima je on nesumnjivo originalan i koje bi – već i same po sebi – morale biti dovoljne da potaknu trud oko pozornijeg dešifriranja smisla te narativne strukture. Spomenut ću ovdje samo dvije takve osobine.

 

Ponajprije, Zajednička kupka zbiva se od večeri do jutra, poput kakve drame; a takvih romana nema mnogo, ne samo u hrvatskoj književnosti, nego ni drugdje. Zato je opravdano upitati se zbog čega je pisac inzistirao da upravo na taj način postavi fabulu i kakva je uloga činjenice da se radnja zbiva u kratkom vremenu, i to upravo noću, kad stvari i inače izgledaju pomalo nestvarno. Pogotovo je to pitanje zanimljivo ako se uzme u obzir da se u romanu sve vrijeme pričaju priče za koje se ne zna jesu li istinite ili nisu, i da se te priče i pletu oko pitanja što je istina a što opet privid.

 

A onda, radnja se romana odigrava u eksterijeru, i to ne u bilo kakvom eksterijeru, nego na rivi jadranskoga gradića, na mjestu koje je danju najjavnije što uopće može biti. Ta činjenica priziva u sjećanje ostalu Marinkovićevu prozu i njezinu zaokupljenost javnim prostorom, odnosno ulicom. Praktički sve pripovijesti toga pisca – a dakako i sam Kiklop – zbivaju se ponajviše na ulici, ili opet na mjestima koja su na drugi način javna: u gostionicama, brijačnicama i drugdje. Takvo zapažanje stavlja na uvid okolnost da je u Marinkovića i inače česta tema upravo razlika između privatnoga i javnog, unutrašnjeg i vanjskog, a onda i traume što ih pojedinac doživljava kad je izložen pritisku društvenih okolnosti. U Zajedničkoj kupki ta je osobina Marinkovićeve proze dovedena do pune kondenzacije, pa se zato moramo upitati stoji li iza toga kakva namjera, ili su se osobine piščeva načina rada tada – kad mu je bilo šezdeset i šest godina – same od sebe okupile oko temeljnih uporišnih točaka njegova svjetonazora.


Ukratko, reklo bi se da Zajednička kupka nikada nije shvaćena dovoljno ozbiljno da bi to potaklo sustavniju njezinu analizu. Ta će se praznina ovdje pokušati popuniti, barem u naznakama. Upitat ćemo se, dakle, kako je tekst strukturiran, kako se njegovi dijelovi međusobno odnose i kako fabula funkcionira, a pokušat ćemo dokučiti i skrivena značenja za koja i sam pisac eksplicitno tvrdi da postoje. Pri tome ćemo poći od opisa teksta.

 

Radnja romana zbiva se – već je rečeno – u toku jedne noći, na rivi dalmatinskog gradića, vjerojatno otočnog, jer se spominje brod što dolazi iz Splita; mogao bi to biti Vis, jer se u priči pojavljuju saveznički časnici, koji su upravo u Visu boravili u doba rata. Prezent fabule moguće je smjestiti negdje u šezdesete ili sedamdesete godine dvadesetoga stoljeća: već se spominju turistička putovanja u Italiju, ali su još svježe uspomene na predratne, ratne i poratne događaje. Sudionici su trojica muškaraca: osim pripovjedača – o kojemu ne znamo ništa, jer najmanje govori i postaje djelatan istom na kraju – tu je još čovjek kojemu je nadimak Jacobson, za kojega znamo da je visoka rasta i mirne naravi, te sudac, kojemu je zanimanje ujedno i jedino ime u romanu. Jacobson je prijatelj i pripovjedaču i sucu, ali se potonja dvojica prije nisu poznavala. Pripovjedač i Jacobson upravo su večerali u nekoj restauraciji, te izašli na rivu da se rashlade; ondje su zatekli suca, i ovaj je stao s njima razgovarati. Stao je, zapravo, voditi svoj monolog, u kojem će toj trojici proći cijela noć; Jacobson će tek tu i tamo ubaciti poneku primjedbu i tako poticati suca da govori dalje. Sučevo razmatranje započinje njegovom dilemom bi li mogao doskočiti na brodić što je vezan uz rivu, a time će i završiti: kad dvojica prijatelja ustanu da idu, on će se okušati kao skakač i završiti u moru, gdje se izlijeva gradska kanalizacija. Kad se rastane od Jacobsona, isto će učiniti i pripovjedač, pa će i sâm pljusnuti u kloaku; zato se valjda roman i zove Zajednička kupka.

 

Glavni sadržaj romana, tako, čini ono što sudac pripovijeda. Njegovo pripovijedanje ne teče kronološki, niti je na koji drugi način usustavljeno, jer skače s teme na temu, često i zbog neke sasvim sporedne asocijacije. Ipak, moglo bi se kazati da se radnja sastoji od jedne velike priče i cijelog niza malih.


Veliku priču sačinjavaju događaji iz sučeva života: iz razbacanih se krhotina postupno formira mozaik njegove biografije, od djetinjstva i socijalnog podrijetla (otac mu je trgovao vinom i imao brata koji se bogat vratio iz Amerike), preko ljubavi, udvaranja i braka, pa sve do sučeve privatne i radne sadašnjosti, to jest do njegovih problema u obitelji i na sudu. U sve je upletena i zagonetka koja gotovo da bi se mogla nazvati kriminalističkom: u gradiću je postojao lokalni zavodnik, koji je udvarao i sučevoj ženi, ali je izgubio život u zagonetnim okolnostima; sudac o tom događaju govori u aluzijama, koje daju naslutiti da je u smrt toga čovjeka on možda bio i sâm upleten neposrednije nego što se na prvi pogled čini.


Male su priče najčešće posvećene osobama i zbivanjima u kojima sudac nije izravno sudjelovao, a nisu se ni zbile u gradiću u kojem se glavna radnja događa: njihov je sadržaj sudac većinom doznao iz novina ili iz nečijeg pričanja, a neke je – kako, uostalom, i priznaje – sâm izmislio, uobličujući događaje tako da budu poučni. Tako je s pričom o dvojici Amerikanaca u japanskom zarobljeništvu, s pričom o engleskom krvniku, te s pričom o bravaru koji je u Americi nedužan bio optužen za zločin, pa se za dlaku spasio s električne stolice. Te anegdote najčešće ilustriraju kakvu ljudsku osobinu, porok ili tipičnu situaciju.

 

Njihova je veza s glavnom radnjom posredna, ali ta veza ipak postoji, jer sve se male priče nekako odnose prema velikoj, pa čak i pomažu da velika priča nastane. To je osobito dobro vidljivo kod onih malih sučevih priča u kojima se ipak i on pojavljuje kao lik, premda sporedan, jer te anegdote, same po sebi, malo govore o njemu i njegovu životu. Tako je npr. s pričom o stolaru koji je progutao čavao, pa povjerovao da će od toga umrijeti, te se stao opraštati s prijateljima i znancima. Sudac je bio njegov susjed, pa priču pripovijeda kao neposredan svjedok, premda u njoj malo kaže bilo o sebi, bilo o ostalim likovima koji se u velikoj priči pojavljuju kao problem.


Tih likova opet – likova iz velike priče - također nema mnogo. To su sučeva žena Sena, njezina sestra Meza i njihova majka Marijana, pa Kvadrante, zavodnik koji je na čudan način izgubio život, te predsjednik suda, glavni sučev neprijatelj, a onda – u drugoj liniji – još i Senini i Mezini udvarači. Personal glavne priče, dakle, prilično je skučen, dok je personal sporednih priča vrlo šaren, jer zahvaća razne socijalne slojeve, osobe s raznih krajeva svijeta i ljude različitih psiholoških profila. Specifičnost je sučeva pripovijedanja, međutim, u tome što on na vidljiv način izjednačuje te dvije vrste likova: njemu su osobe iz njegova vlastitog života književni likovi – dakle predmet fabularnog oblikovanja – podjednako kao i osobe iz onih malih, često i bizarnih, pa i nevažnih priča. Tako se gubi razlika između stvarnoga i nestvarnoga: realni likovi iz sučeva života postaju fiktivni, a fiktivni likovi iz njegovih priča postaju stvarni. Dakako, zbog toga i sama priča biva fluidna.

 

A svemu tome treba još dodati i dvostruku uobličenost fabule kao cjeline. Jer, od čitatelja se očekuje da prihvati ovakvu situaciju: njemu netko – pripovjedač, koji je i sudionik u radnji – prepričava priče koje je već prije netko drugi – sudac – uobličio kao fikciju, pri čemu je neizbježan dojam da i sâm sudac tako postaje neka vrsta fikcije. Fikcije, međutim, koja je i vrlo stvarna: svjedočanstvo je tome okolnost da pripovjedač nakon svega – pod sučevim utjecajem – i sâm pokušava skočiti na brodić, pa doživljava isto što i sudac.


To je pak moguće zbog specifičnog karaktera velike priče i malih priča u njoj. Treba zato sada pogledati o čemu govori jedno, a o čemu drugo.

 

Male priče što ih sudac pripovijeda – a one se s velikom pričom nalaze u simboličkoj, ili tek asocijativnoj vezi – vrte se oko tri temeljna motiva: prijevare, poniženja i smrti. Ti se motivi na ovaj ili onaj način javljaju u svima, ali u svakoj od priča po jedna od tih tema prevladava.


Motiv prijevare najizrazitije je prisutan u anegdoti o dvojici Amerikanaca u japanskom zarobljeništvu. Ti su ljudi dobivali pakete s hranom od Crvenog križa, pa je jedan od njih ponudio drugome sporazum: da mu ovaj daje dio svoje hrane, a on će mu, kad se vrate kući, sve to nadoknaditi u novcu; vodili su o tome i knjigovodstvo. Iznos duga je za vrijeme tamnovanja prilično narastao, i zarobljenik koji se odricao hrane postao je bogataš. Ali, kad su napokon bili oslobođeni, pokazalo se da je onaj drugi, proždrljivi zarobljenik puki siromah i da od naknade nema ništa.


U sučevu je pripovijedanju najvažnije pitanje na čiju stranu treba stati: onoga koji je prevario ili onoga koji je bio prevaren; je li varalica pravi zločinac, ili je prevareni i zaslužio sudbinu koja ga je snašla. Slično je i s pričom iz grada Jeffersona, gdje je nedužan bravar bio optužen kao provalnik i ubojica samo zato što se zatekao na mjestu zločina: tu se naglašava kako su svi dokazi govorili protiv toga nesretnika – pa je, dakle, njegov zločin neko vrijeme bio sušta istina – a tek je uz izuzetan trud njegov sin uspio dokazati očevu nedužnost. Privid je, dakle, koji put i istinitiji od istine, a istina je nešto subjektivno.


Motiv poniženja javlja se kao pokretač zbivanja u priči o siromahu koji je – ne mogavši podnijeti prijezir vlastite žene – otišao u Ameriku, ondje se obogatio, pa se vratio glumeći i dalje siromaha: zarađeni novac sakrio je u odrpano odijelo u kojem je i stigao kući. Žena je pak to odijelo, ne znajući za novac, dala prosjaku, a poniženi muž morao je onda odijelo iskupiti od prosjaka uz pomoć prijevare, da bi na kraju, vadeći iz njega novac, do kraja ponizio svoju ženu.

 

Tu se već i sâm socijalni status – siromaštvo – pojaljuje kao izrazito poniženje, a to opet priziva u sjećanje razne druge Marinkovićeve tekstove, osobito novele Poniženje Sokrata i Ni braća ni rođaci, u kojima se događa nešto slično. U Zajedničkoj kupki ima, uostalom, još takvih pričica, a među njima zacijelo je najizrazitija ona u kojoj dvoje ljubavnika zatekne na klupi u parku odbjegli uhićenik, pa im natakne svoje lisičine i tako ih prisili da pred svijetom otkriju tajnu svoga preljuba.


Motiv smrti, napokon, temeljito je razvijen u priči o krvniku koji je morao izvršiti smrtnu kaznu nad nekom ženom, premda nije vjerovao u njezinu krivnju, pa kad mu je to – uz velike muke – napokon uspjelo, trauma ga je odvela u ludilo, u zločin, a napokon i u smrt.


U pričama o smrti – kojih u sučevu monologu ima još – najvažnije je pitanje o tuđoj patnji, a onda i o moralnoj instanciji u ime koje se smrt nekome zdaje: sudac se pita je li bolje kad ubojica postupa hladno, profesionalno, u ime viših ciljeva, ili kad je i sâm emocionalno upleten, pa zaključuje kako je i jedno i drugo izvor patnje i katastrofe.

 

Ta su tri motiva, međutim – kako je već i rečeno – prepletena. Tako u priči o dvojici zatočenika, u kojoj je glavna prijevara, ipak i poniženje igra stanovitu ulogu, jer za prevarenoga možda i nije najstrašniji gubitak novca, nego upravo činjenica da je ispao glup. Isto je tako u priči o povratniku koji je dolare skrio u staro odijelo – a koja govori ponajviše o poniženju – snažno prisutan i motiv prijevare, jer povratnik najprije prevari vlastitu obitelj uvjerivši je da je siromašan, a onda prevari posjaka da bi od njega dobio natrag svoje bogatstvo. Napokon, u priči o krvniku, koja govori o smrti, javljaju se, dakako, i prijevara i poniženje: prijevara tako što je osuđenica prevarila muža, a poniženje tako što krvnik gubi vlastiti društveni ugled i biva uništen činom što ga je morao izvršiti. Slično je i s drugim spomenutim pričama: postolar što strahuje da je tobože progutao čavao zapravo se prevario, a to ga je odvelo u poniženje.


I, još bi dvije stvari trebalo zapaziti kad je riječ o tim pričicama. Jedno je njihov status, a drugo način pripovijedanja.


Kad je riječ o statusu, valja imati na umu da su to zapravo priče u priči: sudac sve vrijeme pripovijeda o svom životu, a male anegdote donosi kao prepričavanje, kao nešto što je pročitao, izmislio ili od nekoga čuo. No, u tome Marinković ide još i dalje, pa posredovanost priče podiže za još jednu potenciju: sudac pripovijeda kako je dotičnu priču već nekome pripovijedao. Takav je okvir onoga što on kaže o čovjeku koji je skrio dolare u staro odijelo: sudac tvrdi kako je o tome pričao svojoj ženi, pa donosi i njezine reakcije i komentare.

 

Time smo već stigli i do načina pripovijedanja. Sudac ne priča onako kako se inače usmeno pripovijeda, nego onako kako pripovijedanje teče u pisanom tekstu. To znači da on, na primjer, razmjenu replika između dvoje protagonista donosi bez ikakva komentara, referirajući samo što kaže jedan protagonist, a što drugi; ne dopunjava, dakle, izlaganje uobičajenim sintagmama kao što su kaže on, govori ona, ili slično. Ponaša se sudac, ukratko, kao pravi literarni pripovjedač (a za sebe i kaže da mu je upravo to ambicija).


Takav status sučevih pričica i takav način njegova pripovijedanja važni su zato što se i time briše razlika između zbiljskoga i fiktivnoga: i jedno i drugo prezentirano je istim sredstvima i ima isti položaj u izlaganju. A to opet, korespondira sa smislom priče kao cjeline.


Kakav je taj smisao, mogli bismo možda doznati i tako da se upitamo koji je od naša tri motiva – motiva prijevare, motiva poniženja i motiva smrti – zapravo najvažniji. Odgovor glasi: to će ovisiti o velikoj priči, o priči sučeva života. Zato se sad treba njome pozabaviti.

 

Kako radnja odmiče – kako odmiče noć u kojoj sudac pripovijeda dvojici slušatelja – tako u pripovijedanju ima sve manje malih priča, onih koje nisu neposredno vezane uz glavnu radnju, a sve više prevladavaju događaji iz sučeva života, da bi pod sâm kraj oni postali jedini sadržaj njegova pripovijedanja. A to nije samo psihološki opravdano - u tom smislu što sudac pripovijeda o drugima dotle dok ne probije led, da bi zatim mogao pričati o sebi - nego je i siguran znak da se male priče na jednoj strani a velika na drugoj nalaze u vrlo neposrednu međusobnom odnosu: male priče ilustriraju i dopunjuju veliku, a velika malima daje značenje.


Najjači je dokaz tome okolnost da se velika priča vrti oko istih motiva kao i male: oko prijevare, poniženja i smrti. A s obzirom na to da je velika priča zapravo priča o sučevu životu, onda je neizbježan zaključak da su upravo ta tri pojma – prijevara, poniženje i smrt – odigrali ključnu ulogu i u njegovoj biografiji. I doista, one točke u pripovijedanju na kojima se ti motivi javljaju ujedno su i ključna mjesta sučeva života, ili bar ključna mjesta njegova svjetonazora.


Motiv prijevare, tako, igra važnu ulogu u njegovoj radnoj biografiji. Dogodilo mu se, naime, da je trebao presuditi u slučaju dvoje ljubavnika koji su ubili ljubavničina muža, ali se mrtvo tijelo nikako nije moglo naći. Sudac je došao na ideju da je ono uzidano u temelje kuće što ju je žrtva upravo gradila, pa je dao da se ti temelji buše, a onda je, ne našavši ništa, prešao na zidove, također bez rezultata. Taj je slučaj izašao na glas, pa priskrbio sucu podsmijeh cijeloga grada i prikladan nadimak. Bio je sudac, dakle, prevaren i ostao je prevaren za cijeli život.


Smjesta se zapaža su u toj pričici zapravo prisutna sva tri motiva: sve je počelo od ubojstva – dakle od smrti – a rezultiralo je sučevom sramotom, dakle poniženjem. Motivi su ovdje – u onome što je život, a ne tek ilustrativna anegdota – jače srasli i izrazitije djeluju jedan na drugi.

 

Slično je kod motiva poniženja, koji se najočitije javlja u priči o igri zaloga što se igrala na nekoj od kućnih zabava na kojima je sudjelovao i sudac sa svojom ženom i svastikom. Izvučena je zaloga njegove žene Sene, pa je ova otišla sama u sobu s poznatim zavodnikom Kvadranteom, dok je sudac sve to morao promatrati, i to pred svima. Osjećaj poniženja koji mu se javio u toj prilici evocira on u više navrata u svom pripovijedanju.


Nije, međutim, slučajno što se i motiv prijevare i motiv smrti tu na izrazit način javljaju. Jer, kad Sena izađe s Kvadranteom iz sobe, ona je sva u suzama, pa poslije uvjeri suca, svoga muža, kako joj je Kvadrante nasamo priopćio da njezina sestra Meza boluje od neizlječive bolesti. Smrt, tako na izrazit način intervenira u priči, ali se to možda događa i radi prijevare: Meza ostaje živa, i nikad se ne dozna što se u onoj sobi zapravo zbilo.


A sudac kao da time nije ni osobito iznenađen, jer čini se da ga zaokupljenost tim motivima prati još od samoga djetinjstva. Doista, motiv smrti prisutan je na najizrazitiji način u priči o klanju kokota Rolana. Krvničku je zadaću sudac još kao dječak dobio od Senine matere, gospođe Marijane. Tada se prvi put suočio s mogućnošću da nekome zada smrt, stao misliti o tuđoj patnji, a potom, kad ga je kokot napao, oćutio i pravu krvoločnost. Posao je bio ponižavajući, pogotovo zato što je kokota uspio tek priklati. Na kraju mu je ostao osjećaj da možda to klanje i nije bilo tako važno, i da je iza svega stajala nekakva prijevara kojoj je on bio nedužnom žrtvom.


Ta tri motiva javljaju se i u drugim dijelovima sučeve ispovijedi, zapravo u svima. Tako je motiv prijevare izrazito prisutan svuda gdje se priča bavi sučevom ženom Senom: uvijek nekako ostaje nejasno je li ona prevarila muža ili nije, je li čedna ili sasvim suprotno od toga. Cijeli kompleks oko njezinih udvarača (engleskih, talijanskih i drugih) o tome nedvojbeno svjedoči. Motiv smrti, s druge strane, javlja se, kao uzgred, i u priči o ružama u vrtu na koje se sudac, režući ih, uvijek izbode, i u priči o pogrebu gospođe Marijane, a i na nizu drugih mjesta. Napokon, motiv poniženja prisutan je svakoj od tih priča na ovaj ili onaj način.


Motiv poniženja javlja se, uostalom, kao dominantan i u dvije sučeve priče koje su osobito važne po svojoj poziciji, jer završavaju njegovo pripovijedanje, i prethode neuspjelom skoku na brodić "Paloma". To su priča o gumbu i priča o dlakama na ramenu.

 

U prvoj se govori o tome kako je sudac u nekoj prilici klečao pred svojim šefom (koji se i prije javljao u priči kao negativan lik): predsjedniku suda je otpao gumb, i sudac se spustio na sag ne bi li ga pronašao. U drugoj priči pripovijeda se kako je sudac na nekom važnom primanju, odmah poslije rata, na ramenu nekoga visokog časnika (kojega je motrio s leđa) opazio dlake, pa pomislio da je to brijač ostavio, i umalo je krenuo da ih ukloni, a onda se pokazalo da je to zapravo časnikov brk.


Prva od tih pričica – ona o gumbu – svjedoči o tome kako se sve, pa i banalna svakodnevna zgoda, može pretvoriti u poniženje, i kako je poniženje zarazno, jer pod stol su se skupa sa sucem spustili i ostali namještenici suda u potrazi za šefovim botunom. Druga pak pričica govori o užitku u poniženju; ta se nijansa javila već i u onom zavlačenju pod stol, a sad je ona glavni pokretač zbivanja: sudac osjeća silnu želju da se dodvori onom oficiru, da se, dakle, ponizi.


A time se vraćamo na pitanje što smo ga postavili na kraju prethodnoga odjeljka, na pitanje, naime, koji je od tri motiva najvažniji. Čini se da je sad vidljivo kako je to motiv poniženja. U jednu ruku, njime sučevo pripovijedanje završava, i to vrlo izrazito i slikovito. U drugu ruku, na njega se ostala dva motiva mogu svesti: kad je prevaren, i kad nešto ne razumije, čovjek je također ponižen; kad mora umrijeti ili nekoga ubiti, u tome se također krije poniženje.


Znači li to onda da je poniženje i najglavniji motiv cijeloga romana? S takvim zaključkom ne treba nagliti. Jer, ostalo je još da se razriješi najmanje jedan važan kompleks Marinkovićeve fabule, a to je onaj koji postavlja zagonetke: što se sa sucem – s njegovom ženom, s njegovim poslom, s njegovim životom – zapravo dogodilo? Što se iz priče može rekonstruirati? Kako se može složiti mozaik o kojem sudac ponosno, pa i izazovno govori? O tome će ovdje biti riječi na sljedećem koraku.

 

Pobrojimo najprije one točke u sučevoj priči koje recipijenta najviše intrigiraju (recipijenta u toploj ljetnoj noći i recipijenta nad Marinkovićevom knjigom), a kojima i on sâm kao pripovjedač pridaje najveću pažnju, premda izbjegava da ih rasvijetli do kraja, pa štošta u vezi s njima namjerno prešućuje. Što, dakle, ostaje nejasno?


Ponajprije, zagonetno je sve što je povezano sa smrću Ante Kvadrića zvanog Kvadrante: nije jasno je li on umro nesretnim slučajem ili ga je netko ubio; a ako je Kvadrić ubijen, onda se postavlja pitanje ima li sudac išta s tim. Okolnosti zavodnikove smrti ostale su nejasne: ubio ga je, tobože, komad crijepa s krova javnog zahoda, ali i sudac i Jacobson naglašavaju da je taj komad ležao na tlu već danima prije nego što je Kvadrante zaglavio; mogao je dakle, netko podići taj oštri komad kamena, te ga hitnuti nesretniku u glavu. Ne zna se tko je taj, ali je sučevo pripovijedanje o tome toliko razrađeno – a i ispunjeno nekakvom nasladom – da se može posumnjati kako je upravo on počinitelj.


Ta je misao opet podržana drugom jednom okolnošću: Kvadrante se motao oko sučeve supruge Sene, kao i oko tolikih drugih žena, završio je sa Senom sâm u sobi prilikom one igre zaloga, a i u drugim je prigodama bio blizu nje, također u sasvim dvosmislenim situacijama. Sucu, doduše, kao da nije ni nakraj pameti da je Sena ikada popustila zavodniku, ali ipak – opisujući okolnosti – dopušta da se i takvo nešto moglo pomisliti. A ako se pomislilo, mogao je i on imati razloga da hitne kamen na Kvadrića, ako ne zbog ljubomore, onda zbog sramote.


Sramota se, uostalom pojavljuje i na trećoj bitnoj točki cijele priče, naime u sučevoj profesiji. Predsjednik suda, čovjek kojega sudac opisuje s neskrivenom mržnjom, također je pokazivao izrazite sklonosti za Senu, pa se čak može naslutiti da je često i podržao suca u poslu upravo zbog te simpatije prema njegovoj ženi. Možda upravo zbog te podrške, volio je predsjednik koji put i kinjiti suca, kao onda kad je – na primjeru onoga nevino osuđenog bravara – demonstrirao svoju logiku, efektno pobijajući sučeve argumente. Zato nije jasno je li se sudac spustio pred predsjednikom na koljena (tobože tražeći gumb) iz zahvalnosti, iz urođene uslužnosti, ili iz uživanja u samomučenju.


Bilo kako bilo, u te tri nedorečenosti u sučevoj priči – a to su ujedno i tri ključne točke u njoj – lako prepoznajemo tri motiva koje smo i do sada identificirali kao dominantne i u malim pričicama, a i u velikoj priči. Jer, događaj s Antom Kvadrićem zapravo govori o smrti (o usmrćivanju i pravdi), sumnja u Seninu bračnu vjernost zapravo svjedoči o prijevari i o dvoznačnosti svake zbilje, dok je priznanje o odnosu prema predsjedniku svjedočanstvo o poniženju. Pitanje je samo što te priče – uzete zajedno - zapravo govore.


Je li doista moguće sastaviti mozaik, kao što sudac prkosno poziva Jacobsona i pripovjedača da učine? Je li taj mozaik sastavio on sâm, za sebe? Nalazi li se taj mozaik doista u njegovu posjedu, pa on svojim slušateljima nudi samo male njegove krhotine, dok cjelinu čuva za sebe?

 

Čini mi se da je odgovor na ta pitanja negativan. Sudac ne pripovijeda kao onaj koji zna, nego kao onaj koji sumnja. On, zapravo sve vrijeme govori o tjeskobi neizvjesnosti, o muci koja nastaje zato što se ne zna puna istina ili zato što stvari imaju po dva ili po više lica. On, reklo bi se, ne vjeruje da je moguće znati punu istinu ni o Kvadranteovoj smrti, ni o Seninoj bračnoj vjernosti, ni o njegovu vlastitom ponižavanju pred šefom. Zbivanja uvijek imaju više od jednoga smisla, ona izgledaju posve različito kad se gledaju iz različitih kutova (iz kuta ubojice i iz kuta žrtve, iz kuta varalice i iz kuta prevarenoga), i u tome i jest glavna muka egzistencije.

 

Onoliko pak koliko ponešto ipak pouzdano zna, sudac ne želi ili ne može reći, jer su to stvari odviše teške ili odviše delikatne. To se vidi po okolnosti da on u jednom času nešto šapće Jacobsonu na uho, kako pripovjedač, koji sjedi s njima na klupi, na bi čuo. Očito je riječ o nečemu što se ne može reći glasno pred strancem. A ipak, tome što je prošaptano ni sudac ni Jacobson poslije ne pridaju nikakvu važnost. Kako je pak to moguće? Kako je to moguće pogotovo u svjetlu činjenice da Jacobson ujutro odlučno tvrdi kako sudac sve ono i nije pričao njemu (premda se njemu obraćao), nego pripovjedaču, jer je pripovjedač bio glavna publika. Zašto je, dakle, sudac toj publici nešto prešutio?


Ne vidim druge mogućnosti nego da je to što je prešutio važnije po činjenici prešućivanja nego po samom svome sadržaju. Važnije je, dakle, što u priči postoji rupa, što se recipijentu nešto uskraćuje, nego narav onoga što je uskraćeno. A to znači da se pripovijedanju kao činu pridaje silno velika važnost. To potvrđuje i Jacobson, kad kaže da je sudac naprosto takav čovjek, da on vidi stvari drugačije nego drugi, da ih zato drugačije i pripovijeda.

 

Kako, dakle, sudac vidi stvari, kako vidi svoj život? Vidi ga, najkraće rečeno, kao priču u kojoj mu je nešto prešućeno, pa se zato ne može snaći. Ne može znati istinu, pa ne može znati ni što da poduzme. U odnosu prema svijetu, on je neprestano u podređenom položaju, neprestano je ponižen. Kad, dakle, pripovijeda, onda nastoji da taj osjećaj prenese svome recipijentu, u ovom slučaju neznancu na klupi pod palmom. Nastoji i njemu ponešto prešutjeti, nastoji na njega prenijeti svoj osjećaj prikraćenosti.


A to se već tiče pitanja o značenju romana kao cjeline, što zaslužuje poseban odjeljak.

 

Ostaje još jedno važno pitanje na koje smo ovdje obavezni odgovoriti; ono glasi: zašto sudac pokušava skočiti na brodić "Paloma"? Zašto mu je to uopće potrebno, i zašto se oko toga trudi, kad gotovo sigurno znade da neće uspjeti? Odgovor će u prvi mah zvučati paradoksalno, ali je zapravo jedini moguć. On glasi: zato što se između obale i broda nalazi kloaka; ona je pravi razlog toga skoka, a ne želja da se dospije na brod. Ta tvrdnja, dakako, traži objašnjenje.


U potrazi za njim, mogli bismo se najprije upitati zašto trojica ljudi uopće te noći sjede ondje gdje sjede. Naoko, riječ je o slučajnosti: pripovjedač i Jacobson su, izašavši iz vrtne restauracije, zatekli suca upravo na mjestu gdje se izlijeva gradska kanalizacija, pa su se tako, zašavši u razgovor s njim, spustili na najbližu klupu, i ondje ostali sve do svanuća. Sudac je pak ondje stajao zbog toga što je odmjeravao bi li mogao doskočiti na brodić. No, kad su se jednom dvojica prijatelja susrela sa sucem, kad im je on izložio svoju dilemu u vezi s tim skokom, zašto su ostali na tom mjestu, zašto nisu potražili ugodniju klupu, malko udaljeniju od kloake? Na to priča ne daje odgovora. Jer, skok na brodić pojavljuje se kao tema na početku i na kraju, dakle, na vrlo jakim mjestima, ali se u toku priče – u toku noći – o njemu ne govori. A to znači da je zadržavanje blizu kanalizacije bilo potrebno upravo zato da bi sudac u zoru mogao pokušati svoj skok, i da bi mogao pljusnuti baš u taj neugodni dio mora. Njemu je, dakle, stalo i do toga mjesta i do zadržavanja u njegovoj blizini: cijeli njegov noćni monolog odvija se zapravo između prvotnog izazova (pitanja bi li mogao doskočiti na "Palomu") i jutarnjega pokušaja, to jest neuspjeha. Njemu je taj pokušaj silno važan, pa priča koja se odvija između početnog i završnog spominjanja "Palome" zapravo teče u znaku toga izazova i toga pitanja. Ona objašnjava izazov, kao što i on objašnjava nju.

 

Kako ono što sudac pripovijeda u toku noći – o svome životu, ali i o drugim stvarima – objašnjava skok na "Palomu", postaje jasno kad se sjetimo o čemu njegove priče govore: govore one, vidjeli smo, o prijevari, smrti i poniženju. Pri tome je poniženje najvažnija kategorija, jer nju u sebi sadržavaju i smrt (odnosno ubijanje) i prijevara (odnosno prevarenost). Ona kloaka pak nad kojom Jacobson i pripovjedač zatječu suca zapravo je simbol poniženja: nema ničega goreg nego pasti u taj kal, i to još vlastitom krivnjom, iz pukoga hira. Ili to možda i nije puki hir, nego je i sam brodić simboličan? Jer, on je lijep i bijel, pa se i ne zove slučajno "Paloma": on je slika čistoće i nesputane plovidbe. Skok na takav brod ne može značiti ništa drugo nego pokušaj da se dosegne ta bjelina i ta mogućnost sigurnoga i lagodnog kretanja, sloboda uopće.

 

Takav skok, međutim, ima smisla samo zato što on podrazumijeva strašan rizik: ne skače se tu bilo kako, nego se skače preko kloake, uz opasnost da se čovjek i sâm strašno zaprlja. I, što je još važnije, da se ponizi. Takav pokušaj, prema tome, ima alegorijski karakter: on znači nastojanje da se, usprkos opasnosti i usprkos mogućnosti poniženja, dospije do nekog uzvišenog rezultata. Istina je doduše, da je brodić vezan, pa ne može ploviti, istina je i to da ima i drugih brodova na koje bi se moglo skakati uz manju opasnost. Ali, to suca ne zanima: njega privlači upravo "Paloma". Njega, prema tome, zanima hoće li moći izbjeći poniženje, hoće li biti kadar da se vine iznad njega. Njegov skok zapravo je skok preko poniženja, preko svih poniženja vlastitoga života.


Ali, rečeno je već, on unaprijed znade da neće uspjeti, kao što znade i to da ono što je nekome drugom šala (recimo Jacobsonu, koji ima duge noge), za njega predstavlja neizvodiv pothvat. Sudac, dakle, shvaća da je skok na "Palomu" simboličan samo za njega, dok je za druge ljude on nešto praktično, pa samim tim i nevažno. On isto tako zna da ga nitko ne tjera da pokušava, ali upravo zato odlučuje suočiti se sa samim sobom. Njegov je pokušaj prihvaćanje vlastite sudbine, vlastite naravi, koja u svemu vidi priču i simboliku. U tom smislu, njegov skok na "Palomu" zapravo je neka vrsta samokažnjavanja: on pokazuje kako je za mnoga poniženja u životu – za poniženja o kojima je svu noć pričao – sudac sam kriv. Znajući da neće uspjeti, on ipak skače, i tako postaje neka vrsta tužnog heroja, čovjeka koji je svoju sudbinu ispunio do kraja.

 

A vrlo je vjerojatno da sudac znade kako takva sudbina nije samo njegova, nego je s njim dijele i neki drugi ljudi. Vjerojatno on zna da su to oni ljudi koji o životu razmišljaju kao što on razmišlja, koji imaju bujnu maštu, koji u svemu vide prijevaru, smrt i poniženje. Ti su ljudi pripovjedači, i zato je sudac u Jacobsonovu prijatelju – koji je u romanu i po funkciji pripovjedač – prepoznao srodnu dušu, zato je sve vrijeme za njega pripovijedao. Ali, nije pripovijedao zato da bi taj čovjek – koji je za suca neznanac – dalje širio tračeve o sučevim mukama, nego zato da bi tom neznancu predočio i njegovu vlastitu sudbinu.


I, u tome je doista i uspio, jer pripovjedač je shvatio o čemu se radi. Nije o tome ništa rekao, ni Jacobsonu, ni svome čitatelju, ali je zato činom pokazao da je razumio. Vratio se na obalu, i učinio isto što i sudac: skočio prema "Palomi", promašio njezinu palubu, i pljusnuo u kloaku. Znao je što će mu se dogoditi – znao je zato što je vidio kako je sudac nastradao – ali je također znao kako mu je obaveza da ipak pokuša. Tako se simbolički identificirao sa sucem, i ujedno prihvatio vlastitu sudbinu, sudbinu čovjeka koji je sucu po svemu sličan.


Na taj je način stekao pravo da o cijelom slučaju pripovijeda svome čitatelju. Jer, dok je bio samo slušatelj, dotle je noćna priča bila sučeva i ničija više, i njezino prepričavanje bilo bi – kako to i Jacobson ističe – književna krađa. Sad, kad je i sâm skočio i promašio – kad je pao u kloaku i ponizio se – stekao je pripovjedač pravo da o svemu govori.


I, on to doista i čini. Njegovo pripovijedanje nalik je sučevu, jer i on štošta prešućuje, nudi aluzije, leti s teme na temu, sâm sebe ironizira. Njegov čitatelj tako zna da će se i njemu prije ili poslije postaviti pitanje hoće li pokušati onaj fatalni skok ili neće. Još više, da će se postaviti pitanje je li taj skok za njega uistinu fatalan, kao za suca i za pripovjedača, ili je tek – kao za Jacobsona – tek svakodnevna stvar. Ta je dilema možda najveći estetski dobitak ovoga romana.

 

Ako je ova analiza išta nedvojbeno pokazala, onda je to okolnost da je Zajednička kupka dobro strukturiran raman. To znači da je fabula pažljivo i planski uobličena, i to s ciljem da se uspostave neka dublja simbolična značenja koja će proizlaziti iz doslovnoga smisla priče. Nije, dakle, riječ o nečemu što bi bilo skrpljeno od novelističkih restlova, kao što se ponekad znalo čin iti suvremenoj kritici. Upravo obratno, Zajednička kupka ne samo da je ambiciozno djelo, nego ono u mnogim svojim aspektima sintetizira ono što je Marinković u prozi radio do tada.


Jer, vidjeli smo da su glavni motivi toga romana – i u malim pričama, a i u velikoj – prijevara, poniženje i smrt; a upravo su to ključni motivi svekolike Marinkovićeve novelistike, a u dobroj mjeri također i najslavnijih njegovih djela, Glorije i Kiklopa. Dovoljno je, kad je riječ o novelama, prisjetiti se takvih tekstova kao što su Zagrljaj ili Prah, pa da se vidi koliko je ta konstatacija točna: u Zagrljaju pisac na prijevaru hvata žandara, time je ponižen i prijeti mu smrt; u Prahu Tonko Jankin biva na prijevaru doveden u Split da bi nosio dijete svoje bivše drage na tajno krštenje, a to ga poniženje dovodi na prag samoubojstva. U Gloriji glavna junakinja vara vjernike, time je ponižena i na kraju pogiba; u Kiklopu, Melkior Tresić nastoji prevariti smrt, a to ga vodi u poniženje.

 

Kad se to uzme u obzir, postaje vidljivo da je Zajednička kupka neka vrsta rekapitulacije: u njoj se o Marinkovićevim opsesivnim motivima govori najizravnije i najneposrednije. Zato držim da je taj roman zapravo pokušaj da se o onome čime se pisac sav život bavio progovori na nov način i u izravnijem obliku. I, u tome taj roman nije jedini. Jer, u njemu je, vidjeli smo, najvažniji ipak motiv poniženja; u drugim tekstovima iz toga doba – i iz godina koje će doći – Marinković će se okrenuti prijevari i smrti. Prijevari je, mislim, u cjelini posvećena Politeia ili Inspektorove spletke : zavaravanje i neproničnost zbilje tu su glavne teme. U drugu ruku, o smrti govori posljednji Marinkovićev roman Never more : tu se ta tema osvjetljava iz najrazličitijih kutova, pa nije slučajno što glavni junak na kraju dobrovoljno odlazi u smrt. Marinković je, dakle, u posljednjim svojim djelima svodio račune (baš kao i sudac one noći na obali), ili je bar pokušavao načiniti inventuru vlastitih literarnih opsesija, opet kao i junak Zajedničke kupke.

 

Ali, Zajednička kupka zanimljiva je još zbog nečega: u jednom svome sloju, ona je metafora literature, odnosno alegorija o pripovjedaču. Sudac, doista, pokušava zadržati pažnju svoje publike, čak i ponižavajući se pred njom, jer bez publike ne može živjeti. S druge strane, njegov završni skok – i njegov pad u kloaku – zapravo su slika i prilika onoga što čini umjetnik: pokušava dosegnuti ideal, ali mu se često – i gotovo zakonito – događa da završi ondje gdje je i sudac završio. U Zajedničkoj kupki, dakle, Marinković je progovorio i o književnom zanatu, pa bi taj roman trebalo promatrati i u tom svjetlu. Budući da je on ispričan u prvom licu, treba u onom pripovjedaču koji je svu noć strpljivo slušao suca, vidjeti – bar u jednom sloju - i samoga autora, a njegovo priznanje o svome skoku i padu kao neku vrstu ironičnog komentara vlastita književnog opusa.

 

A taj je komentar ironičan, ali nije beznadan: i nakon Zajedničke kupke Marinković je pisao, i to dobro. Apelom za analizu toga dijela njegova opusa htio bih i završiti ovaj kratki osvrt.

__________________________________

 

Ranko Marinković rodio se 22. veljače 1913. u Visu. Pučku školu završio je u rodnome mjestu, gimnaziju u Splitu i Zagrebu, gdje je završio i Filozofski fakultet. U okupiranu Splitu uhićen je te interniran u logor Ferramonteu (Kalabrija). Nakon pada Italije 1943. prebacuje se u Bari, zatim u sinajski zbjeg El Shatt. Nakon rata radi u Ministarstvu prosvjete NRH, Nakladnom zavodu Hrvatske, a od 1946. do 1950. direktor je Drame zagrebačkoga HNK. Godine 1951. postaje profesorom na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost na kojoj radi do umirovljenja. Bio je redoviti član HAZU - a od 1983., a član Društva hrvatskih književnika od 1948. U dva je mandata bio vijećnik HDZ - a u Skupštini grada Zagreba. Hrvatski književnik Ranko Marinković bio je poznati prozni i dramski pisac, odavno uvršten u obveznu školsku lektiru. Kad je njegov roman Kiklop prenesen na filmske i TV ekrane, njegova su djela postala tražena i čitana kao nikad prije. Marinkovićev književni opus raznovrstan je i bogat. Obuhvaća poeziju, književne i kazališne kritike, eseje, drame, pripovijetke i romane.

 

Surađivao je u Krležinu Pečatu i manje poznatim časopisima, a u ožujku 1939. u Hrvatskome narodnom kazalištu izvedena mu je prva drama Albatros. Poslije drugoga svjetskog rata počinje njegovo glavno stvaralačko razdoblje u kojem će napisati brojne novele, od kojih će se neke poslije naći u njegovoj znamenitoj zbirci Ruke. Pojava svakoga novog Marinkovićeva djela bila je ne samo veliki književni, već i kulturni događaj, pa i društveni, premda je stvarao u sjeni službeno favoriziranih autoriteta. Praizvedba drame mirakla Glorija 1955., u režiji Bojana Stupice, bila je prava senzacija, jer se izdigla iznad cjelokupnoga tadašnjeg hrvatskog dramskog stvaralaštva. Ona problematizira sukob pojedinca s dogmatizmom i krutim društvenim normama. U romanu Kiklop, koji se pojavio 10 godina poslije, Marinković ocrtava Zagreb uoči drugoga svjetskog rata, služeći se analitičkim opisima psihičkih stanja likova, ironijom, pa i crnim humorom. Na tragu takva pripovjednog oblikovanja nastao je i antiroman Zajednička kupka. Svoj opus zaokružio je 1993. godine djelom simbolična naslova Never more (Nikad više). Dobitnik je više književnih nagrada. Vjesnikovom nagradom za književno stvaralaštvo Ivan Goran Kovačić nagrađeni su mu romani Kiklop i Never more.

 

Albatros, drama, 1939.; Proze, pripovijetke, 1948.; Ni braća ni rođaci, pripovijest, 1949.; Oko božje, pripovijest, 1949.; Pod balkonima, pripovijetke, 1953.; Ruke, pripovijetke, 1953.; Geste i grimase, kazališne kritike i eseji, 1951.; Glorija, drama, 1955.; Poniženje Sokrata, pripovijetke, 1959.; Karneval i druge pripovijetke, 1964.; Kiklop, roman, 1966.; Politeia ili inspektorove spletke, vodvilj, 1977.; Zajdenička kupka, roman, 1980.; Pustinja, drama, 1982.; Nevesele oči klauna, zbirka eseja, 1986.; Never more, roman, 1993.

 

Ranko Marinković - Benito Floda von Reltih 

Ranko Marinković - Glorija

Ranko Marinković - Kiklop

Ranko Marinković - Koštane zvijezde

Ranko Marinković - Ruke - zbirka novela

Ranko Marinković - Suknja

Ranko Marinković - Zagrljaj

Ranko Marinković - Zajednička kupka

loading...
4 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Ranko Marinković - Zajednička kupka - interpretacija

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u