Ivan Cankar - Suhe kruške

Crtice iz moje mladosti Ivana Cankara zbirka je crtica sa živopisnim autobiografskim motivima. U ovoj zbirci pripovjedaka nalaze se crtice iz najranijeg Cankarovog života i sjećanja na sunčano doba djetinjstva i prve dane mladosti. U njima je iznio svu svoju ljubav i toplu, zanosnu čežnju za domom i Vrhnikom. S dubokom istinitošću i ljepotom opisao je naivne diječije igre i oživio lica iz života kojim je i sam živio.

Izatkano iz snova i mašte, djetinjstvo malih Cankarovih junaka puno je ljubavi i sunca na kome se griju i dočaravaju svoje naivne svjetove. Zaklanjaju se od svijeta u tople kutke svojih dječijih snova. A iz snova bude se kao već odrasli, zreli mali ljudi. Sumor i tuga koja je protkana u ovim pričama je svojevrstan bol što njihovo djetinjstvo nije bilo vedrije i radosnije. Dječaci i djevojčice Cankarovih priča postaju tako mali heroji života koji ih melje poput žrvnja, a sunce i svjetlost koje stalno prizivaju zrače vjeru i nadu u život koji je vječan i neuništiv.

Osnovna misao - Ne smije se krasti i misliti samo na sebe

Lica - Lina, Janez, Majka

Tema - Krađa krušaka iz ormara

Sadržaj - Majka je košaricu suhih krušaka čuvala u ormaru da bi ih podijelila djeci nekom posebnom prigodom. Janez i Lina nisu mogli dočekati taj dan. Na nagovor sestre Line Janez je otkinuo dasku na ormaru i dočepao se krušaka. Kada je napunio pune džepove otišli su iza kuće da ih pojedu. Činili su to nekoliko puta, a osjećaj krivice se potpuno izgubio. Jedne nedjelje majka je otvorila ormar i ugledala praznu košaricu. Svi su začuđeno gledali u majku koja je tražila krivca. Progovorila je Lina i prstom pokazala na Janeza. Dok je Janez objašnjavao kako je to učinio majka je sjela na klupu i zaplakala. Janezu je bilo žao, ali ništa nije mogao učiniti.

Crtica - djelo koje pripada ovoj književnoj vrsti, sadrži tipične značajke crtice: sažetost, visok emotivni naboj i naglasak na doživljaju.

__________________________________

Ivan Cankar - Suhe kruške

Mati je imala pun ćup suhih krušaka. Ali taj ćup - posuda svih slasti ovoga svijeta - bio je zaključan u ogromnom ormaru. Kad ga se sjetim, čini mi se da je bio veći od bilo koje osrednje velike kuće.
Bio sam u sobi sam sa sestrom Linom. Pogledala me je zamišljenim očima i rekla:

- Kad bismo sada imali onaj ćup!
- Kad bismo ga imali! - uzdahnuo sam.
- A zašto da ga ne bismo imali - rekla je tiho, kao i obično.
- Ta ormar je zaključan, a mati ima ključ!

Zamislila se.
- Pa ipak bismo ga lahko mogli imati i bez ključa!

Bilo mi je nekako čudno pri srcu, kao neki strah pred grijehom; a opet, podilazila me slatka jeza pri pomisli na pun ćup. Skočio sam iz zapećka i stao pretraživati ormar. Stajao je ukoso u ćošku i nije bio tijesno prislonjen uza zid, tako da bi se čovjek, kad bi se skupio, mogao provući iza njega; bilo bi teško, ali bi se ipak zavukao. Ja sam bio tako sitan da sam jedva zapažao svoju sjenku!

Sestra je ostala u zapećku te je gledala pognute glave i stisnutih usnica, ruku oslonjenih na koljena.
- Zavuci se odostrag! - savjetovala me je tiho. - Skupi se koliko možeš, zavuci se porebarke!
Uradio sam tako i našao se u mraku; učinilo mi se da sam strahovito usamljen.
- Strpi se malo dok se ne navikneš na pomrčinu! - savjetovala me je dalje. Ali još prije no što mi se oko priviklo na mrak, šapnula je prestrašeno:
- Bježi!

U času sam već stajao sav hladan i dršćući nasred sobe. Neko je hodao teškim koracima po hodniku, najzad se zakašljao i otišao.

- Sada uradi brže što misliš; sada je sve svejedno! Zavuci se odostrag; tamo na onoj strani na kojoj se nalazi ćup jedan je ekser popustio; izvuci ga napolje i ukloni dasku.

Ne razmišljajući mnogo i bez volje postupio sam kako je rekla. Da mi je u tom trenutku rekla: "Prođi na cestu i skoči pod kola!" - ja bih, pošao i skočio.

Sklonio sam dasku, napipao ćup, zgrabio šaku krušaka i gumo ih u džep; zatim još jednu, pa još jednu, tako da su mi oba džepa bila puna. Kad sam opet prislonio dasku i izvukao se iza ormara, bio sam sav zadihan i mokar od znoja. Pošaoo sam sa sestrom iza kuće, legao u travu kraj plota te jeo s njom kruške. Ali za sve vrijeme nismo se ni pogledali, a ni nasmijali.

Tako smo se gostili iz dana u dan, uvijek pred veče, dok su drugi jurili po mesarovim trupcima i dok je mati bila kod susjeda, a otac u krčmi. Osjećanje grijeha bilo se skoro potpuno izgubilo; već smo se smijali i neobuzdano razgovarali o svom tajnom nedjelu.

Jednom, u nedjelju poslije velike mise, otključala je majka ormar te se silno začudila.
- Ni sama ne znam šta bi to moglo biti! Ta ćup je bio pun krušaka tako da su sve padale iz njega, a sad je potpuno prazan. Miševi ih ne jedu; nijedne nema oglodane!

Držala je ćup objema rukama te nas je sve redom pogledala. Drugi su zaprepašćeno gledali širom otvorenih očiju i usta, sestra Lina je gledala u zemlju cupkajući nogom, a meni je prolazila jeza od glave do pete i natrag, polahko i teško; činilo mi se da se soba njiše, i da je mati vrlo velika.

Svi smo šutili; sve nas je bilo strah, ali ne strah od prijetnje, a još manje od batina, nego nečega neizrecivog, dalekog, silnoga.
- Ko je to učinio? Neka se sam prijavi!

Progovorila je sama sestra Lina:

- On je to učinio! - i pokazala prstom na mene.

Mati je stavila ćup na sto. Iako sam bio sav kao u bunilu, jasno sam vidio da je preblijedjela. Još je upitala:

- Ko je to učinio?
- Janez! - rekla je sestra Lina gledajući mi pravo u oči.
- Kako si to učinio, kaži još to! - rekla je mati.

Noge su mi se tresle tako jako da nisam mogao stajati. Odgovorio sam tako razgovjetno da sam u čudu slušao svoj glas.
- Zavukao sam se odostrag, izvukao ekser, sklonio dasku i napipao ćup. Tako sam radio sve do utorka, uvijek predveče!

Tada se dogodilo nešto što me još i danas, kad se toga sjetim, ispuni nekom neznanom jezom. Mati me nije udarila, nije rekla ni prijekorne riječi; sjela je na klupu, sakrila lice u ruke i zaplakala, da su joj suze tekle kroz bijele prste.

Sestra Lina se tiho izgubila iz sobe; primijetili to jedino ja, i pored sveg bunila i bola u sljepoočnicama. Išao sam za njom polahko, jer su mi noge bile teške. Uputio sam se pravo iza kuće; tamo se bila sakrila pod jasminov grm kod plota; izdala ju je nedjeljna crvena haljina. Prišao sam joj, uhvatio je za dugu kiku i vukao je za sobom po vrtu. Za sve vrijeme nije ni jauknula, ni uzdahnula.

__________________________________

Ivan Cankar se rodio 10. svibnja 1876. g. u Vrhniki, pokraj Ljubljane. Srednju školu je završio u Ljubljani, a zatim je otišao u Beč da uči tehniku. Studije nije završio, ostao je književnik i živio od književnog rada. U domovinu se vratio 1909. g. Za dvadeset godina rada napisao je tridesetak knjiga objavljujući pjesme, pripovijetke, romane, drame, eseje i kritike. Za poznavanje Ivana Cankara najvažnija je njegova proza. Najpoznatije pripovijetke su mu: Vinjete, Knjiga za lakomisne ljude, Kuća Marije pomoćnice, Sluga Jernej i njegovo pravo, Grešnik Lenart, Moj život i Slike iz snova. Cankar je napisao i tri romana: Tuđinci, Na klancu i Martin Kačur. Cankar je u svojim djelima prikazivao ljude u borbi za malo sreće u životu povezivajući njihovu sudbinu u snažnu cijeline. Posebno poglavlje u djelu Ivana Cankara je sjećanje na djetinjstvo. Uz likove dijece svuda je i lik majke. Ivan Cankar umro je 11. prosinca 1918. godine.

Ivan Cankar - Čvarkov kolač 

Ivan Cankar - Datule

Ivan Cankar - Desetica 

Ivan Cankar - Domovino ti si kao zdravlje

Ivan Cankar - Grijeh 

Ivan Cankar - Kralj Betajnove

Ivan Cankar - Lisac

Ivan Cankar - Moj život

Ivan Cankar - Najraniji doživljaj

Ivan Cankar - Naš laz

Ivan Cankar - Šalica kave

Ivan Cankar - Sveta pričest

Ivan Cankar - Usred života