Ivan Cankar - Najraniji doživljaj lektira

Ivan Cankar - Najraniji doživljaj

Ivan Cankar - Najraniji doživljaj

 

Crtice iz moje mladosti Ivana Cankara zbirka je crtica sa živopisnim autobiografskim motivima. U ovoj zbirci pripovjedaka nalaze se crtice iz najranijeg Cankarovog života i sjećanja na sunčano doba djetinjstva i prve dane mladosti. U njima je iznio svu svoju ljubav i toplu, zanosnu čežnju za domom i Vrhnikom. S dubokom istinitošću i ljepotom opisao je naivne diječije igre i oživio lica iz života kojim je i sam živio.


Izatkano iz snova i mašte, djetinjstvo malih Cankarovih junaka puno je ljubavi i sunca na kome se griju i dočaravaju svoje naivne svjetove. Zaklanjaju se od svijeta u tople kutke svojih dječijih snova. A iz snova bude se kao već odrasli, zreli mali ljudi. Sumor i tuga koja je protkana u ovim pričama je svojevrstan bol što njihovo djetinjstvo nije bilo vedrije i radosnije. Dječaci i djevojčice Cankarovih priča postaju tako mali heroji života koji ih melje poput žrvnja, a sunce i svjetlost koje stalno prizivaju zrače vjeru i nadu u život koji je vječan i neuništiv.

 

Crtica - djelo koje pripada ovoj književnoj vrsti, sadrži tipične značajke crtice: sažetost, visok emotivni naboj i naglasak na doživljaju.

________________

 

Ivan Cankar - Najraniji doživljaj

 

Svačija mladost puna je sreće i radosti, sjajnog sunca i neobuzdanog smijeha. Svačija mladost. Ako u kasnijim godinama, u gorkim časovima, čovjek pogleda na nju tuđim očima, ona mu se možda čini nevesela, čini se kao kalež (čaša, putir) pun nepravednog trpljenja i preranog saznanja. Ali teško je tako gledati na nju.


Odjednom se razmakne i u ništavilo raspline magleni zastor, i nasmije se mlado sunce, puno svake ljubaznosti i svake hvale vrijedno. Uspomena je slatka kao pjesma; prsa nadima uzdah, oči i usta prekriva Božiji osmijeh.


Oko mojeg sjećanja dopire daleko, čak do treće godine moje. Izgorjela nam je kuća, i mi smo potpuno osiromašili. Mi, djeca, koliko god nas je bilo, igrali smo se na vrhu kod Sv. Trojice. Bilo je predveče, sunce je sjalo milo i toplo, kao sam Božiji blagoslov. Dolje, u dolini bila je Vrhnika (varošica jugozapadno od Ljubljane), već sva u sjenci, i samo su se ljeskali na suncu još gornji prozori gospodskih kuća. "Isuse!" kriknula je sestra, zgrabila me je za ruku i stala trčati; a ja, slab još u nogama, batrgao sam se za njom i preturao nizbrdo po kamenju i po klizavoj travi. Silan dim zastro je nebo sve tamno do Ljubljanskog vrha, do svete Ane i do Tužne gore; kroz njega je lizao sjajan plameni jezik, uzan a visok. "Isuse", "Isuse!" vikala je sestra... Tu, u tom divnom plamenu zatvoreno je moje sjećanje; nema ga više... Odjednom mi se ukaže mati, sasvim sitna, ali sasvim sitna, ne toliko preplašena koliko začuđena; stoji ona tako na cesti i stiska pod pazuhom stari zidni sat koji već odavno nije radio i nije izbijao... Uspomena zašuti, pa se pojavi u sobi tetke Mice. Soba je bila divno bijela, pa i tetka Mica je bila sva bijela, a na bijelom prostrtom stolu stajala je činija, puna bijelih mirisnih kolača... Iz polja je sijalo tamnocrveno, kao večernji suton... To je bio najljepši dan moga života...

 

Sjećam se stare kuće, rane mladosti, one prelijepe mladosti, izatkane sve svijetlim snovima; i odmah se sjetim peći. Ona mi je bila kao visoka i prostrana ravnica, bila je zavjetno mjesto mojih samotnih dječačkih snova. Sjedio sam tamo i žvakao palac desne ruke gotovo cijeli dan. Kosa mi je bila vrlo duga, pa mi je mati načinila perčin, koji me je udarao po potiljku. Palac mi je najzad povezala velikom i debelom krpom, koja je bila prljava. Više ga nisam mogao žvakati pa sam plakao. Kroz suze sam vidio prostranu sobu, vidio sam majku i oca, braću i sestre, vidio sam prozore silno velike, i daleko iza prozora, s onu stranu puta, privlačne mesareve trupce. Tamo se zaustavljao taj široki svijet.

 

Mesar je imao pred kućom visoku hrpu napola otesanih trupaca. To su bili slavni mesarovi trupci, naša radost i naša čežnja. Puzali smo se po njima, lovili se, prevrtali se i padali; sunce se samo smijalo našem veselju. Još ni danas mi nije jasno zašto su nas neprestano s tolikom brigom tjerali s tih lijepih trupaca. "Janez (Ivan) je opet na mesarovim trupcima!" Pa razumije se; a zašto da i ne budem? Ima stvari na zemlji koje ljudska pamet neće nikada moći shvatiti. Činilo mi se da su nam stariji zavidni na tim trupcima, zato što su nezgrapni i predebeli da bi se mogli puzati na njih. Vjerovatno da sam imao pravo.

 

Doskora mi se horizont proširio od mesarovih trupaca do jedanaeste škole (to nije škola u pravom smislu riječi; u najboljem slučaju, škola života) pod mostom; za dobrih sto koraka. Za vrućih ljetnih dana, kad bi Močilnik (potok) presahnuo, kada je tamno Retvoje (selo) skoro prazno i kada mila zelena Ljubija (rečica) sanja duboko pod vrbama svoje tihe snove, opadne Ljubljanica za čitav sežanj, a ohola Vrničanka je još samo potok. Sav lijevi dio korita riječnog bude bijeli sprud, sav ispržen od sunca. Tada počinje jedanaesta škola pod mostom, a prestat će čak tamo za prvih jesenjih kiša. Mnogo šta sam učio u svom životu, ali tako bogate i korisne nauke kakvu je daje svojim učenicima jedanaesta škola pod mostom, nisam zadobio nigdje i nikada. Kakva sve predivna čuda krije taj goli, osušeni sprud! Očima koje ih traže, srcu koje vjeruje u njih, iskaču čuda na svakom pogledu, na svakom koraku. Polomljen, stari točak, obruč od točka, poderana šerpa, razbijeni lonci, viljuške s jednim i po šiljkom, nožić bez drške - sam Bog sveti neka zna otkud se sve to nakupilo u Ljubljanici! Ali svaka stvar posebice bila je predivno čudo, te je imala svoj veliki značaj. Šimčev Lojze imao je sreće pa je našao novčarku; doduše, u njoj nije bilo ništa, ali je to ipak bila novčarka. Najveće čudo bile su ribice, koje su se skrivale pod mokrim kamenjem, koje su nježno zapljuskivali talasi. Lovili smo ih viljuškama, ekserima ili golim rukama te ih pekli na žeravici, sve tamo u školi, koja je bila sakrivena od glupih očiju. Događalo se ponekad da je glava bila ispečena, a repić još mokar; ali bile su dobre i sočne, kao jabuke iz susjedova vrta.

 

U školi smo svi bili gologlavi i goloruki, a čakšire bismo svi zavrnuli visoko do bedara. Jednom sam, u vrućoj čežnji za što većom učenošću, zašao malo preduboko u vodu. Odjednom mi se učinilo da jašem na ogromnom zelenom konju pravo prema sjajnom suncu. Nadasve slatka, neizmjerna sreća svega me je obuzela, te sam mislio da sam car... Tada me je uhvatila za kose neka nemilosrdna ruka te me grubo bacila na sprud. Tamo sam se stresao i silno zaplakao, ni sam ne znam zašto. Jurčev sluga me je izvukao iz vode. Ako nekom nije pravo ovo ili ono što sam učinio u kasnijem životu, neka se obračuna s tim slugom, a ne sa mnom!

___________________________________

 

Ivan Cankar je rođen 1876. godine u Vrhniki. Osnovnu školu je završio u mjestu rođenja. Već kao đak nižih razreda srednje škole zajedno s drugovima pisao je Literarnu knjigu i sarađivao u srednjoškolskom udruženju "Sloga". Poslije završene mature, upisao se u Beču na građevinski odsjek tehnike, ali se već poslije jednog mjeseca prepisao na romanistiku i slavistiku.


U Beču je živio više od deset godina i bavio se literarnim radom. Jedno vrijeme se angažovao u politici i na listi socijaldemokratske stranke kandidovao se na izborima za državni sabor. Uporedo s poezijom (zbirka pjesma Erotika) objavio je prozu, crtice (Vinjete), potom su jedna za drugom objavljene njegove knjige: zbirke crtica i novela pod naslovom Knjiga za lakomislene ljude, U zoru, a zatim poduža pripovijest Tuđinci, roman Na klancu, pripovijetka Dom Marije Pomoćnice. U najplodnijem književnom razdoblju objavio je roman Martin Kačur i najpoznatiju pripovijetku Sluga Jernej i njegovo pravo. Objavio je još knjigu crtica Slike iz snova, te drame: Romantičke duše, Za dobro naroda, Kralj Betajnove, Sablazan u Dolini Sentflorjanskoj, Lepa Vida i Sluge.

 

Ivan Cankar je jedan od najznačajnijih slovenačih pisaca. Njegovo je djelo imalo velikog odjeka u svim našim književnostima, a posebno djela socijalne sadržine. Prikazao je društveni život u Sloveniji početkom dvadesetog vijeka sa svim mijenama i društvenim problemima koje je novo vrijeme donijelo.


Umro je u Ljubljani 1918. godine

 

Ivan Cankar - Čvarkov kolač 

Ivan Cankar - Datule

Ivan Cankar - Desetica 

Ivan Cankar - Domovino ti si kao zdravlje

Ivan Cankar - Grijeh 

Ivan Cankar - Kralj Betajnove

Ivan Cankar - Lisac

Ivan Cankar - Moj život

Ivan Cankar - Naš laz

Ivan Cankar - Šalica kave

Ivan Cankar - Suhe kruške

Ivan Cankar - Sveta pričest

Ivan Cankar - Usred života

loading...
2 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Ivan Cankar - Najraniji doživljaj

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u