Ivan Cankar - Čvarkov kolač lektira

Ivan Cankar - Čvarkov kolač

Ivan Cankar - Čvarkov kolač

 

Crtice iz moje mladosti Ivana Cankara zbirka je crtica sa živopisnim autobiografskim motivima. U ovoj zbirci pripovjedaka nalaze se crtice iz najranijeg Cankarovog života i sjećanja na sunčano doba djetinjstva i prve dane mladosti. U njima je iznio svu svoju ljubav i toplu, zanosnu čežnju za domom i Vrhnikom. S dubokom istinitošću i ljepotom opisao je naivne diječije igre i oživio lica iz života kojim je i sam živio.


Izatkano iz snova i mašte, djetinjstvo malih Cankarovih junaka puno je ljubavi i sunca na kome se griju i dočaravaju svoje naivne svjetove. Zaklanjaju se od svijeta u tople kutke svojih dječijih snova. A iz snova bude se kao već odrasli, zreli mali ljudi. Sumor i tuga koja je protkana u ovim pričama je svojevrstan bol što njihovo djetinjstvo nije bilo vedrije i radosnije. Dječaci i djevojčice Cankarovih priča postaju tako mali heroji života koji ih melje poput žrvnja, a sunce i svjetlost koje stalno prizivaju zrače vjeru i nadu u život koji je vječan i neuništiv.

 

Vrsta djela - crtice

Vrijeme radnje - kraj 19. i početak 20. stoljeća

Mjesto radnje - Vrhnika, Ljubljana

 

Kad je Lenart posjećivao školu, jako je zavolio gospodina Julčeta. Učitelj mu je zadao da svakog četvrtka i nedjelje poučava gospodina Julčeta. Julče je bio snažan, veseo i nestašan dečko. U pokladnu nedjelju Lenard je išao k Julčetu, a majka mu je rekla neka donese čvarkov kolač.

Dočekala ga je sobarica i pitala ga što tamo traži i zar ne vidi da gospoda ručaju. Lenart je pomislio da je bolje da se okrene i ode, ali je ipak odlučio ući. Čim je ušao, dočekali su ga komentari tko je on, koliko je blata donio i nije li pogriješio put za štalu. Ugledao je Julčeta i pokraj njega psa. Naredio je psu da zareži na Lenarta. Neki čovjek istjerao ga je van, a njegova je jedina misao bila čvarkov kolač koji je bio razbacan na podu oko psa.

 

Na putu kući susreo je neku staru ženu, koja je vidjela da je uplakan te ga je ponudila žutim kolačićem od boba koji je nosila u svežnju. Stigao je do krčme u kojoj se slavilo nečije vjenčanje. Ušao je u krčmu i neki momak ga je ponudio vinom i čvarkovim kolačem. Lenart je trpao u kaput komadiće kolača i popio vino. Pijan je stigao kući i našao majku kako čita knjigu o Kristovim mukama. Majka ga je pitala je li pijan, a on je priznao da je. Lenart je izvadio čvarkov i bobov kolač i rekao da su mu sve to dali Julčetovi. Majka je rekla da su oni dobri ljudi iako su bogati, te da se pomoli za njih. Lenart je samo odgovorio da neće, a njegovo je srce obuzela hladnoća.

 

Likovi - Janez i njegova majka su glavni likovi, a ostali se povremeno spominju, među njima su: otac, petero braće i sestara, učiteljica, upravitelj škole, prijatelj Gašperin, Lenart, Joža, Đuro.

 

Janez je glavni lik i pripovjedač. Iz današnje perspektive govori o svom djetinjstvu i odrastanju. Prikazan je kao hipersenzibilan dječak s velikom naklonošću prema majci. Uz to zanesen je ljepotom prirode i ljubavi prema životinjama. Djelo je prožeto njegovim osjećajima: od straha prema tuđem i nepoznatom, ljubavi, snovima i težnjama za boljim i sretnijim životom, žaljenjem, grižnjom savjesti. Posebnu naklonost pokazuje i prema rodnom kraju. Iako je njegov život tamo bio pun gorčine i težio je odlasku u Ljubljanu, kada je taj dan napokon došao, uvidio je pravu vrijednost mjesta u kojem je rođen.

 

Majka je bila seljanka i živjela je težak život u siromaštvu. Nije bila pismena, već je od djece naučila osnovno pisati i čitati. Majka je prikazana kao nesebično biće s beskrajnom ljubavi prema svojoj djeci. Cijeli svoj život odricala se svega samo da bi svojoj djeci omogućila čak i više od vlastitih mogućnosti. Nakon gubitka zemlje koju su zakupili, oboljela je i ubrzo umrla. Majčina dobrota i ljubav često je idealizirana, a njezin lik prikazan je bez bilo kakve mane.

 

Crtica - djelo koje pripada ovoj književnoj vrsti, sadrži tipične značajke crtice: sažetost, visok emotivni naboj i naglasak na doživljaju.

________________

 

Ivan Cankar - Čvarkov kolač

 

Kad je Lenart posjećivao školu, i bio još ministrant, svim svojim velikim srcem zavolio je gospodina Julčeta, jer Julče biješe - gospodin. Učitelj ga pozva i javi mu:
- Svakog četvrtka i nedjelje da odeš Julčetu; pazi da uči i napiše zadatke! A i inače, možeš ići k njemu, ako budeš pametan, neće ti to biti naodmet!


Lenart je pošao kući i drhtao od radosti.
- Majko, poučavat ću Julčeta!
Majka mu se osmjehnu, pa i nju obli rumen po licu.
- Ta znao sam! Znao sam ja! - reče Lenart, i soba više nije bila mračna, bila je kao posuta zlatnim zracima, u zlatnicima.


Julčetovi su imali visoku bijelu kuću pored potoka; iza kuće prostiraše se velika bašča, djeca su gledala kroz gvozdenu ogradu, kroz gustu živu među, ali ništa nisu vidjela.
- U toj bašči mi ćemo učiti - reče Lenart.

 

Julče biješe veliki dječak, za pola glave viši od Lenarta. Biješe snažan, veseo i nestašan, kao da su mu iz očiju i iz svih prstiju letjele žive vamice. A biješe i lijep, da bi se čovjek ushitio njime. Njegovi obrazi bili su baršunasti kao u breskve, njegove oči bile su svijetle i obijesne, od proljećne radosti stalno rosne, njegov smijeh bio je zvučan i skladan kao zvonjenje zvona. Kad bi se Lenart kao ministrant pred oltarom, prenoseći tešku sveštenu knjigu na jevanđeljsku stranu, okrenuo i međ narodom spazio Julčeta, zamaglilo bi mu se, od miline bi ga zaboljelo. A uvijek bi ga zapazio, i među stotinama ljudi, pa bilo da su pred njime stajali u duplim redovima, spazio bi ga i kroz debeo zid.

Često je bio potišten i uvrijeđen zbog svoje ljubavi, ali nikad je nije ni zatajio, niti je dozvoljavao da je ma šta zamrači. Uzdahnuo je, na oči su mu suze navrle, a srce je u bolu ostalo toplo i odano. Najgore ga je bolno dirnulo kad je jedanput došao pred drvenu sjenaru, u blizini kuće, i tu spazio Julčeta, koji je sjedio na sijenu sa svojim drugom. Taj drug mu biješe velika mangupčina, imao je pjegavao lice i znao je sve. Tu su sjedjeli, smijali se grubim smijehom, pozdraviše ga sa tako čudnim i drskim očima, kao da bi gledale iz blata.

 

- No, sveti Alojzije, da li te je sramota? - upita ga mangup.
- No, učenjače, da li bi s nama čitao i kakvo drugo štivo? - nasmija se Julče, gledajući pravo u njega bez straha, mutnim i neuljudnim pogledom.


Lenart pocrvenje u licu, ne progovori ni riječi i ode; u srcu ga zaboljelo kao da se na nj svali nešto jako prljavo. Za sobom je čuo smijeh, prljav i hrapav, kao da bi se smijale pijanice u krčmi.
Niko nije bio ponižen, pa ni pjegavi mangup. Tužno biješe njegovo srce jedino zbog toga što je osjetio da se po svijetu preliva crna prljavština, koja nikoga ne poštedi i koja se ne zaustavlja čak ni pred samim svetohranilištem. Iz ogromnog hljeba brizga na sve strane; koga poškropi, taj se tako brzo ne umije.


- Samo njega ne - samo njega da ne pogodi! - molio je, a ni sam nije znao koga ni gdje, kad je zaduhan bježao svojoj kući.
- Da ne bi pogodilo moju ljubav! - tiho reče njegovo srce, koje jedva umače pred prljavim kapima.
- Sta ti je pa tako teško dišeš i tako si blijed? — upita ga majka.
- Pao sam! - odgovori, i okrenu se ustranu.


U pokladnu nedjelju popodne pođe Julčetu. Na pragu mu se majka nasmijala i doviknu za njim:
- Pazi da doneseš veliko parče čvarkova kolača!
- Hoću!


Sunce je bilo toplo, snijeg je kopnio, na putu se miješao s blatom u žuti kaljavi brijeg, koji je dopirao do gležnjeva. Mimo koju god krčmu da je prošao, čuo je smijanje, i pjevanje, i zveckanje čaša. Koga god je sretao, taj je u licu kiptio od pokladne radosti, namigivao suncu, hodao poskakujući, rukama pravio krugove kao da igra s djevojkom.


- Bog da vam blagoslovi nedjelju, a i meni tako da Bog da! - osmijehnu se Lenart, pa požuri. Kaljuga mu glasno cmakala u niskim materinim čizmama, koje su bile suviše velike za njega.

 

Kuća Julčetovih bila je još bjelja, još gospodskija nego prije, kao da ju je sunce opralo. Svjetlost je upirala u prozore, da su blistali u čistom zlatu. Gradić, dom veselih i srećnih ljudi, koji se među sobom vole i darežljivom rukom čak i drugim dijele ljubav.


Kad stupi na široki trijem, obuze ga neočekivano čudan strah da se nije usuđivao stupiti naprijed. Čuo je glasove iz sobe, poznade potpuno jasno i Julčetov glas, ali se bojao da zakuca na vrata. Trijem mu se pričinio vrlo visok, i prostran, i tako stran kao da još nikad nije bio u njemu, bijeli zidovi, hladno i oholo, gledali su u njega da, osramoćen, spusti oči. Sve se nekako čudno izmijenilo, za hiljadu milja odmaklo se u daljinu.

 

Iz kuhinje dođe stara sobarica, koju je poznavao. Imala je dugu bijelu kecelju, a u kosi bijelu mašnu. Na velikom poslužavniku nosila je kolač od čvarka, već narezan, šećerom posut. Žuta zapečena kora pri svakom i najlakšem koraku, lagahno se tresla. Ta žuta kora bi hruštala među zubima, da se zatim slatko i sočno rastopi na jeziku. Sobarica, makoliko da je škiljila na jedno oko, drugom prilikom uvijek bi ga spazila; oslovljavala ga je uvijek, čak ga je u kuhinju katkad i pozvala; sad se na nj i ne osvrnu, prođe mimo njega kao mimo zida. Tek kad se vrati, onako mimohod, oslovi ga:


- A šta ćeš ti ovdje? Zar ne vidiš da ručaju?


I ode. On se ohladi od nogu do srca. Tada mu više nije bilo do čvarkova kolača, ni do one žute kore koja se na jeziku rastapa kao topao med. Razmakoše se debeli zidovi, ostade razgolićen na vidnom mjestu, i majka ga je gledala. Kako bi se pokrio, da bi pred njom sakrio svoju sramotu? Osmjehnula se: "Pa donesi samo veliko parče čvarkova kolača!" I sada sjedi kraj prozora i osmjehuje se. Taj se osmijeh najednom ohladio, raskolačiše se oči od užasa.


Lenart se okrenu i htjede da ode, već se nalazio na pragu, ali se skokom vrati, stade pravo pred vrata, da ni sam ne zna kako kao u zanosu. Prihvati kvaku otvori i stupi u sobu samo za jedan korak. Tu, između otvorenih vrata stade, sitan i malen, starački povijen, u glomaznom, suviše velikom i širokom odijelu, u velikim čizmama, do gležnjeva kaljavim, nakazan patuljak kao bičem s puta dotjeran. Gledao je u tu strašnu svjetlost, jedva da je što vidio.

 

- Šta tražiš ovdje?
- A čiji je ovaj?
- Koliko je blata donio!
- Da nisi pogriješio put za štalu?

 

Jedva da je šta vidio, jedva šta čuo; blistalo mu u očima i pameti. Ali vidio je Julčeta kako se duboko sagnuo za stolom i zagledao se u njega radoznalim pogledom, razuzdanim i gladnim, kao pod drvenim sjenarom. Na podu, pored njegove stolice, ležaše veliki pas, žute kovrdžave dlake, a sve oko psa razbacane debele mrve čvarkova kolača. Julče zgrabi psa za dlaku među ušima, podignu mu glavu i pokaza mu Lenarta.
- Ks! Ks! - Dede!


Pas muklo zareža i lijeno se diže na prednje noge. Neki čovjek ogroman i do tavanice visok, diže se i jednim samim korakom dođe do vrata i zalupi ih tolikom snagom da se Lenart zatetura po trijemu. Uze šešir i poletje na put, a nije se ni osvrnuo, ni dušom dahnuo. Išao je pravo i baš ništa i ni o čemu nije mislio, čak ni žalosti ne osjeti. Vidio je samo onog lijepog psa i čvarkov kolač, koji je bio razbacan oko njegovih dlakavih šapa.
- A gdje nađe, onog psa, tako odjednom?


Po blatu i kaljuzi gazio je brzim korakom kao da mu se silno žurilo. U susret mu dođe neka stara žena sva pognuta i zadihana; u ruci je nosila svežanj, oslanjala se na dugi štap.
- Kuda ćeš momče, na ovu stranu?


Zastrašen, on se osvrnuo; sunce je već bilo zašlo, kuće su bile daleko na kraju usamljenog polja, pokrivenog snijegom, široki put je već tonuo u noć.
- Nikuda, majko! - reče.


Pogleda ga pažljivo i sasvim iz blizine, zatim se maši u svoj svežanj i ponudi ga žutim kolačićem od boba.
- Evo ti, sirotane! A i plakao si! Idi svojoj kući!


Pogladi se po obrazima i osjeti da su vlažni.
- Neka ti Bog uzvrati, majko!


Vratio se natrag u selo, noge su mu bile mnogo otežale, da ih je jedva dizao iz
gustog blata, put je bio strašno dug, kao da izmiče pred njim. Teška tuga je ležala na njegovom srcu, teška i preteška, da mu se kidalo i paralo sve do grla i do očiju.

- Mislio je da sam došao zbog čvarkova kolača! Šta će mi čvarkov kolač, neka Bog da blagoslova svima! Došao sam da bi me milo pogledao, ustao od stola, pružio ruku... Ne zbog čvarkova kolača! Ta ni majka nije mislila na čvarkov kolač!

 

Samo srce nije moglo, i nije htjelo da samo sebi dokazuje kako je bilo gladno ljubavi, od te gladi ga je sramota. Stigao je do prve kuće, a kuća biješe krčma. Prozori su bili silno osvijetljeni, djeca su se tiskala na pragu i po trijemu. Harmonika je svirala veselu poskočicu, iz larme je razlikovao klizanje i udaranje nogu, vriskalo se, smijalo, čaše su zapjevale.
- Svadba je!


Lenarta obuze nešto toplo i prijatno, i sam, čisto nehotice, stupi u trijem. Tu je mirisalo na vino, na čvarkov kolač, na bobove kolače i masna pečenja. Vrata se širom otvoriše, svjetlo se prosu, vidjeli su se parovi koji su se vrtjeli u prašini i svjetlosti, za stolovima sjedjeli su svatovi, svi već bučni, crveni i pijani; pod prozorom, na širokoj klupi sjedio je svirač, razvlačio harmoniku i, kao da je od vina zadrijemao, klimao glavom. Veliki momak, sav okićen karanfilima, do tetura se do praga, tek što ogromnim čizmama nije nagazio Lenarta.
- A, ovo je Zelenko, gospodarski Zelenko koji zimi i ljeti nosi čizme! Hoćeš li čvarkova kolača, hoćeš li vina, gospodarski Zelenko?

Šapastom rukom zgrabi ga za rame, zavrti i povuče u sobu.
- Na ti, gospodarski Zelenko, natrpaj u kaput, u taj dugi očev kaput! Na, ustreba li i u čizme zatakni, u te materine čizme što tako zjape.


Momak je prikupljao sa stola parčad čvarkova kolača. Lenart je trpao u kaput, svatovi se za to nisu ni brinuli.
- Na, evo i vina! Punu čašu! Do dna! Ako ne iskapiš do dna, zgrabit ću te za kosu!

 

Lenart je pio, živa vatra prožme mu tijelo, prodre u samu dušu. kada glavu nagnu nazad, zažmirivši upola, pogleda momka u lice, vidio je pune crvene obraze zagrijane i nabrekle od vina, nestašne, debele usne, svijetle oči iz kojih je izbijala ona vesela dobrota, koja se naglas smije, kako bi se pred ljudima pritajila. Vino je popio nadušak; oči mu zasuziše i zamagliše, iz obraza mu udari plamen:
- Bog da ti uzvrati... za sve!


Kad se vrati na put, svijet je bio prijatan i lijep, dolinom su se palile bijele i crvene svjetiljke, treptale i poskakivale, igrale se među sobom, tek što nije čuo njihovo smijanje. S obje strane kaput je otežao i udarao ga po koljenima.
- "Gospodarski Zelenko", strpaj, napuni! Zašto je tako rekao "gospodarski Zelenko"? Zbog ovih čizama što zjape? Ili zbog toga što...


I misao mu stade, više nije mogla nikud. Biješe ga, valjda, sramota da rekne:
- Zbog toga što je gospodsko ovo moje gladno lice!


Ni sam nije znao kako i kad stiže kući. Zadihan i zagrijan, pogleda i spazi da se nalazi usred sobe. Bilo je već kasno, lampa je gorjela. Pored lampe je sjedjela majka i čitala knjigu o mukama Kristovim, koju je već odavna znala od početka do kraja. Franca je ležala na jastuku pored peći, kad je stupio u sobu, podignu glavu, svojim svijetlim očima buljila je u njegov natrpani kaput.

 

Majka ga pogleda pažljivo i bilo joj je smiješno.
- Zar si pijan, Lenarte?
- Tako je, majko teško sam se opio! - nasmijao se glasno.


Pogledala je čizme uz koje se priljepilo blato za palac debljine.
- Ta kakav si? Kuda si išao?
- Bogzna kuda sam se vrzmao po polju! Gle, toliko sam donio, da sam već jedva nosio! Iz kaputa je izvlačio parče po parče slatkog čvarkovog kolača, mirisnog i masnog, lijepo zapečenog, punog žutih čvaraka. Najzad položi na sto još bobov kolač, koji je bio sav zgnječen.
- Sve mi ovo dadoše!
- Dobri ljudi su Juletovi, iako su bogati; večeras pri molitvi, da ne zaboraviš na njih!
- Neću, majko!


Hladnoća od mokrih nogu potrese ga, i prodre mu mileći pravo do dna srca.

__________________________________

 

Ivan Cankar je rođen 1876. godine u Vrhniki. Osnovnu školu je završio u mjestu rođenja. Već kao đak nižih razreda srednje škole zajedno s drugovima pisao je Literarnu knjigu i sarađivao u srednjoškolskom udruženju "Sloga". Poslije završene mature, upisao se u Beču na građevinski odsjek tehnike, ali se već poslije jednog mjeseca prepisao na romanistiku i slavistiku.


U Beču je živio više od deset godina i bavio se literarnim radom. Jedno vrijeme se angažovao u politici i na listi socijaldemokratske stranke kandidovao se na izborima za državni sabor. Uporedo s poezijom (zbirka pjesma Erotika) objavio je prozu, crtice (Vinjete), potom su jedna za drugom objavljene njegove knjige: zbirke crtica i novela pod naslovom Knjiga za lakomislene ljude, U zoru, a zatim poduža pripovijest Tuđinci, roman Na klancu, pripovijetka Dom Marije Pomoćnice. U najplodnijem književnom razdoblju objavio je roman Martin Kačur i najpoznatiju pripovijetku Sluga Jernej i njegovo pravo. Objavio je još knjigu crtica Slike iz snova, te drame: Romantičke duše, Za dobro naroda, Kralj Betajnove, Sablazan u Dolini Sentflorjanskoj, Lepa Vida i Sluge.

 

Ivan Cankar je jedan od najznačajnijih slovenačih pisaca. Njegovo je djelo imalo velikog odjeka u svim našim književnostima, a posebno djela socijalne sadržine. Prikazao je društveni život u Sloveniji početkom dvadesetog vijeka sa svim mijenama i društvenim problemima koje je novo vrijeme donijelo.


Umro je u Ljubljani 1918. godine

 

Ivan Cankar - Datule

Ivan Cankar - Desetica 

Ivan Cankar - Domovino ti si kao zdravlje

Ivan Cankar - Grijeh 

Ivan Cankar - Kralj Betajnove

Ivan Cankar - Lisac

Ivan Cankar - Moj život

Ivan Cankar - Najraniji doživljaj

Ivan Cankar - Naš laz

Ivan Cankar - Šalica kave

Ivan Cankar - Suhe kruške

Ivan Cankar - Sveta pričest

Ivan Cankar - Usred života

loading...
2 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Ivan Cankar - Čvarkov kolač

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u