Ivan Cankar - Domovino ti si kao zdravlje lektira

Ivan Cankar - Domovino ti si kao zdravlje

Ivan Cankar - Domovino ti si kao zdravlje

 

Crtice iz moje mladosti Ivana Cankara zbirka je crtica sa živopisnim autobiografskim motivima. U ovoj zbirci pripovjedaka nalaze se crtice iz najranijeg Cankarovog života i sjećanja na sunčano doba djetinjstva i prve dane mladosti. U njima je iznio svu svoju ljubav i toplu, zanosnu čežnju za domom i Vrhnikom. S dubokom istinitošću i ljepotom opisao je naivne diječije igre i oživio lica iz života kojim je i sam živio.


Izatkano iz snova i mašte, djetinjstvo malih Cankarovih junaka puno je ljubavi i sunca na kome se griju i dočaravaju svoje naivne svjetove. Zaklanjaju se od svijeta u tople kutke svojih dječijih snova. A iz snova bude se kao već odrasli, zreli mali ljudi. Sumor i tuga koja je protkana u ovim pričama je svojevrstan bol što njihovo djetinjstvo nije bilo vedrije i radosnije. Dječaci i djevojčice Cankarovih priča postaju tako mali heroji života koji ih melje poput žrvnja, a sunce i svjetlost koje stalno prizivaju zrače vjeru i nadu u život koji je vječan i neuništiv.

 

Đuro je prije petnaest godina napustio domovinu i otišao u svijet. Radio je u tvornici u Njemačkoj po cijele dane. Zbog toga se razbolio i postalo je jasno da ne može više raditi. Odlučio je spremiti stvari i vratiti se u domovinu. Kada je stigao, bio je iznimno radostan ugledavši rodni kraj. Susreo je susjeda Jovu koji ga je jedva prepoznao. Upitao ga je je li mnogo zaradio u inozemstvu, a Đuro mu je odgovorio da je zaradio bolest i da je došao umrijeti u domovini. Ovdje nije imao ni kuću ni zemlju te je odlučio otići u šumu. Umro je u staji sa žaljenjem što je potratio život u tuđoj zemlji.

 

Crtica - djelo koje pripada ovoj književnoj vrsti, sadrži tipične značajke crtice: sažetost, visok emotivni naboj i naglasak na doživljaju.

________________

 

Ivan Cankar - Domovino ti si kao zdravlje

 

Jedva što se osvrnuo lijevo, desno, našao je posla u novoj tvornici blizu velike varoši i ostao tamo petnaest i više godina. Ujutru, kad svanjiva, odlazio je u tvornicu, uveče, kad je padao suton, vraćao se iz tvornice; bijelog dana nije vidio. I uvijek kad se vraćao iz tvornice, njegovo je tijelo bilo za tri kapi krvi siromašnije; jednu su kap popili silni strojevi, druga se kap izgubila u crnoj prašini, treća se istopila u rakiji.


Jednom, kad je Đuro baš podigao ruku da rukavom skine znoj sa čela, strojevi su odjednom zaigrali pred njim kao da su oživjeli i on se sam okretao u krugu, i kad je kleknuo na zemlju, crna krv je procurila iz njegovih usta.

- Šta se desilo? - zapitao je drugara.
- Svršeno je prijatelju, svršeno! - odgovorio mu je drug.
- Ubrzo ćeš se, čini mi se, odmoriti?
- Šta kažeš - odmoriti?
- E, prijatelju, petnaest godina i svaki dan tri kapi, tri kapi krvi... nije šala! I ja ću poći tvojim putem, svi ćemo poći - što da plačemo? Radio si, naradio se, sad umri!
- Ako moram umrijeti, pokorit ću se! - rekao je Đuro, otišao i više se nije vraćao u tvornicu.


Dok je radio, nije osjećao i nije ni pomislio kako mu ističe mlada snaga u sve tanjem mlazu iz tijela. Sad je besposlen sjedio na krevetu, a bio je zamoren i uvidio je da je ispijen i slabačak stranac. I postade mu teško na srcu.
- Vidi, Đuro! - razmišljao je. - Ovako si radio petnaest i više godina, nisi vidio bijelog dana, nisi uživao radosti; za tebe nije postojao praznik, iskopani grob bit će tvoj praznik i tvoj odmor!


Te večeri je čuo kako su iz daljine, iz domovine, zahučale šume.

 

- Pozdravljaju me u proljećnjem vihoru! - prostrujalo mu je sve do srca.


I smjesta je spremio zavežljaj i pošao na put. Dugačak je bio put, kroz tri su zemlje prolazili crni željeznički vagoni. Kad se zabijeljelo treće jutro, Đuro je naprtio zavežljaj na ramena i izašao iz vagona.


Tek što se noga dotakla rođene zemlje, u njemu je uzavrelo i zaigralo kao mladi život.
- Petnaest i više godina nisu te vidjele moje oči, majko!... Pozdravljam te, široko polje, u opojnom mirisu... pozdravljam te, ponosna šumo, što pjevaš do neba... od srca te pozdravljam, rodno mjesto, što se bijeliš na zelenom brdu!


Gdje je bolest? Gdje umor? Vatra se vratila očima, snaga se pojavila u grudima.
- Blagosiljam te, zahvaljujem ti, domovino... ti roditeljko, samilosna preporoditeljko!


Radosnim je koracima išao uzbrdo. Na uzbrdici mu silazio u susret susjed, mladić nekad, sad muškarac, brkat i mračan.
- He, Jovo! - uzviknu Đuro.


Susjed je šutio.
- Zar me ne poznaješ više! Ja sam Đuro!
- Đuro? Koji Đuro?
- Petnaest i više godina ima...
- Jeste, ti si, Đuro!... Mnogo si se izmijenio, bolestan si i mršav; rođena te majka ne bi prepoznala!

Žalost je legla Đuri na srce.
Ispod sela je sreo drugog susjeda; ni drugi susjed ga nije prepoznao.
- Onaj Đuro, kažeš? Zašto se vraćaš sad, Đuro, iz njemačkih krajeva?
- Da umrem u domovini.
- Jesi li mnogo zaradio tamo?
- Zaradio sam bolest.
- Baš dovoljno za smrt... Kako ćeš živjeti kad nemaš ni kuće, ni zemlje, a još malo pa nećeš imati ni ruku?

 

Đuro je oborio glavu.
- E, a kako?...
- Njemačkoj si zemlji dao život, domu si donio smrt, Đuro!
Đuro je tužan produžio.
- Kuda ću? - razmišljao je. - Ići ću u šumu, među tuđince i rakijaše... sam tuđinac u domovini i skrvnilac njezin!


Susreo je trećeg susjeda i oborio glavu pred njim, još prije nego što ga je ovaj oslovio.
- Kuda sad, Đuro? - zapita susjed... - Siroti smo i teško je izdržati čovjeka koji je u tuđoj zemlji istrošio mladost.
- Ići ću u šumu!
- Zašto u šumu? Pazi ga, jedva stojiš preda mnom - kakav si! Ne, nećeš u šumu, ni u polje nećeš, već na toplu slamu!


Đuri se učini da nosi kamen na leđima. Bio je zamoren i sjeo pored druma, na zavežljaj, da se odmori.


Sa puta je podigao grudu zemlje, pa je dlanom milovao, kao djetetu obraze.
- Zemljice, majko!...


Suza se skotrljala na grudu! Đurino je lice bilo uvehlo i kao u mrtvaca, kao lice starca što sjedi pored rake koja je za njega iskopana.


Dugo se odmarao Đuro i kad je podigao glavu, pred njim su stajali susjedi.
- Ovamo, Đuro! Nećemo ti uskratiti toplu slamu, ni hljeb, i nećemo ti prebaciti, Đuro, što ne žanješ gdje si sijao... Pozdravljamo te!


Đuro se podigao.
- Ljudi Božiji, braćo, domovinu sam imao i zdravlje. Sad, kad sam obadvoje izgubio, otvoriše mi se oči i vidješe da sam imao i zdravlje i domovinu... Pokažite mi, braćo, gdje se nalazi raka, za mene iskopana!

 

Bio je umoran, legao u štalu, na toplu slamu, zaspao i nije se više probudio...


Prije nekoliko dana vidio sam na ulici odred pješaka, marširali su ka željezničkoj stranici. Kiša je pljuštala; čizme su im upadale duboko u mokro blato, koje ih je prskalo do koljena. Nije više bilo rano, možda je bilo već devet sati prije podne, ali dan bijaše nalik na mrak, potpuno siv i hladan.


Vojnici su marširali sami, sa obje strane kolone koračali su - trop, trop, trop - muškarci, žene, djeca. Sa njih je curilo kao da iz dronjaka cijediš vodu; blato prskaše djecu do pojasa i po licu. Ču se ženski vapaj, dijete zajeca - ali kiša je lila dalje, blato prskalo dalje, kolona koračaše dalje, trop, trop, trop.


Vidio sam vojnika, visokog, snažnog čovjeka. Njegova leđa bila su malko pognuta, ona leđa koja su već nosila po devet puta teže terete nego vojnički telećak. Njegove ruke bijahu crne i teške, možda je bio kovač. Pored njega je koračala žurnim, sitnim koracima žena koje je bila za glavu niža od njega, dopirala mu jedva do ramena. Za ruku je vukla malog dječaka, koji je s mukom i plačući trčao za njima i neprestano zaostajao.


Muž se iskosa osvrnu i odmah odvrati svoj pogled.
- Vrati se!

Zena, zgrabivši ga za rukav, uzviknu:
- Ne ja... ti se vrati!
On pogleda u zemlju - bijaše blijed.
- Ta primat ćeš šezdeset i osam para na dan, a Francek... Francek... Francek trideset i četiri...
Ona zaplaka naglas, povuče za sobom dijete, tako da se spotaklo i palo koljenima u blato.
- I to da uzmu... i te Judine pare...


Vidio sam vojnika, čovjeka na čijem se ostarjelom licu poznavalo da je dugo godina sjedio u radionici; takvi ljudi ostare prije nego što su bili mladi. Išao je onim mirnim, teškim korakom kao što je jutrom u sedam sati koračao u fabriku, možda je čak i zaboravio da na leđima nosi telećak. Uza nj prionu, i pod pazuhom držaše ga objema rukama star, suhonjav čovjek, koji se trudio koračati vojnički. Govorio je brzo i veselo, a iz očiju mu neprestano teklo niz oba obraza.

 

- Ta i ja sam također, Jane, prije trideset godina... o, krepki smo momci bili... kliktali smo, kažem... Jane i ja također... o, Jane moj - Jane, Janjeku!


Kao da bi ga nožem udario, tako iz njegovog grla izletje krik.
- Oče... ta primat ćeš šezdeset i osam para na dan i poviše još...
Ali otac ga pogleda očima koje su bile potpuno zakrvavljene.
- Jane...


Vidio sam vojnika, vrlo zdepastog, plećatog čovjeka, po opaljenom licu poznavalo se da je navikao na sunce, i buru, i na svako zlo. Bit će da je iz okoline, seljački sin. Pored njega postarija žena, smežurana, zemljana lica, i po njenoj haljini, do pojasa ukaljanoj, i po šarenoj mahrami na glavi, vidjelo se da je seljanka.
- A sad je već vrijeme, majko. Vratite se kući i zbogom!

Sutila je i zagledala se u njega kao da ga vidi prvi i posljednji put. Sa mahrame joj je curila kišnica niz obraze i po kosi koja joj se lijepila po čelu.
- Vratite se, majko, daleko vam je do kuće... ta primat ćete šezdeset i osam para na dan...
Pod smežuranim usnama zadrhta njena uska brada i ja nisam znao da li je kišnica ili su suze bile ono što je bez prestanka teklo niz uvehle obraze i kapalo po grudima.


Vidjeh je još jednom - pred stanicom. Tu, pred ogradom, bili su postavili stražu, zabraniše pristup pratiocima. I svi su stajali uz ogradu, u dugom redu: muškarci, žene, djeca. Preko prostranog staničnog dvorišta marširala je kolona... trop, trop, trop... Nad gomilom se iznenada diže šarena mahrama seljankina - koštunjave, stare ruke čudnom nekom snagom obuhvatiše ogradu, podigoše tijelo.

 

- Jao meni!...
Kolona nestade iza sive zgrade.
- Kuda idete, momci - kuda vas vodi put?
Neki stranac me pogleda crvenim očima, upaljenim od pritajenih suza, i zasmija mi se u lice.
- Na branik domovine, gospodine - na branik domovine.

 

Slušao sam tih dana govor nekog ugojenog gospodina. Govor bijaše dug, a meni se činilo da čujem samo jedinu riječ: - Domovina, domovina, domovina...
- Lijepa naša domovina... čast i dobro naše domovine, sve za domovinu... krv do posljednje kapi za domovinu... u boj za domovinu...


Kad je završio, i umorio se, upitah susjeda:
- Ko je taj uvaženi i debeli gospodin?
Susjed se nasmije i odgovori
- Tri kuće ima u varoši, a izvan varoši također lijep komad domovine; a sinovi su mu tako obezbijedeni da neće marširati.
- A reče: - Sve za domovinu!
- Ta on nije mislio na svoje bogatstvo!
- A reče: - Krv za domovinu!
- Da, ali nije mislio - svoju krv!...


Da pođem i zapitam one koji su marširali po blatu, one koji su nosili telećake i one koji su ih ispraćali:
- Gdje je vaša domovina?
A oni će odgovoriti redom:
- Lani je njemačka zemlja pila moju krv, naplaćivala mi danak, ljetos pije i naplaćuje austrijska zemlja: iduće godine, možda, služit ću Americi. Moj put vodi tamo gdje naređuju oni koji imaju domovinu i vlast. Od fabrike do fabrike, iz rudnika u rudnik, sa polja u varoš, iz zemlje u zemlju; i nikad ne pitaju: gdje je tvoja domovina? Pitaju samo: koliko vrijedi tvoj rad, koliko krvi još ima u tvojim žilama? Kad krvi više nema, naređuju: Idi! Putuj i traži svoju domovinu - potraži je pored puta u jarku! Ili, kad im padne na um, objese mi telećak na pleća i naređuju: Požuri, umri za našu domovinu! Jer njihova je domovina i njihova vlast! Ja šijem i žanjem, branim kuću i polje; ali moja nije ni sjetva, ni žetva, ni kuća, ni polje. Ti si pitao, ti nam kaži: gdje je naša domovina?
Tako će da odgovore svi oni koji su marširali po kaljavom putu.


Uredu stvar, pa zapjevajmo: - Lijepa naša domovino...

 

Ja, braćo, znam za domovinu, i mi svi je slutimo. Ono što su nam oteli, ono za što su nas varali i prevarili, vratit će nam se i stostrukim kamatama isplatiti! Naša domovina je borba i budućnost. Za tu domovinu vrijedno je dati najplemenitiju krv i najbolji život. Iz muke, trpljenja i ropstva nebrojenih miliona izrast će naša domovina: sva ta lijepa zemlja sa svim svojim neizmjernim bogatstvom. Tada će ostati još samo gorko i ružno sjećanje na tu gospodarsku domovinu, sazdanu na ropstvu, krvlju i suzama gnojenu, sramotu čovječanstva, podsmijeh pravde...


Drugačiju melodiju dobit će tada pjesma o "lijepoj našoj domovini!"

__________________________________

 

Ivan Cankar se rodio 10. svibnja 1876. g. u Vrhniki, pokraj Ljubljane. Srednju školu je završio u Ljubljani, a zatim je otišao u Beč da uči tehniku. Studije nije završio, ostao je književnik i živio od književnog rada. U domovinu se vratio 1909. g. Za dvadeset godina rada napisao je tridesetak knjiga objavljujući pjesme, pripovijetke, romane, drame, eseje i kritike. Za poznavanje Ivana Cankara najvažnija je njegova proza. Najpoznatije pripovijetke su mu: Vinjete, Knjiga za lakomisne ljude, Kuća Marije pomoćnice, Sluga Jernej i njegovo pravo, Grešnik Lenart, Moj život i Slike iz snova. Cankar je napisao i tri romana: Tuđinci, Na klancu i Martin Kačur. Cankar je u svojim djelima prikazivao ljude u borbi za malo sreće u životu povezivajući njihovu sudbinu u snažnu cijeline. Posebno poglavlje u djelu Ivana Cankara je sjećanje na djetinjstvo. Uz likove dijece svuda je i lik majke. Ivan Cankar umro je 11. prosinca 1918. godine.

 

Ivan Cankar - Čvarkov kolač 

Ivan Cankar - Datule

Ivan Cankar - Desetica 

Ivan Cankar - Grijeh 

Ivan Cankar - Kralj Betajnove

Ivan Cankar - Lisac

Ivan Cankar - Moj život

Ivan Cankar - Najraniji doživljaj

Ivan Cankar - Naš laz

Ivan Cankar - Šalica kave

Ivan Cankar - Suhe kruške

Ivan Cankar - Sveta pričest

Ivan Cankar - Usred života

loading...
2 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Ivan Cankar - Domovino ti si kao zdravlje

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u