Ivan Cankar - Sveta pričest lektira

Ivan Cankar - Sveta pričest

Ivan Cankar - Sveta pričest

 

Crtice iz moje mladosti Ivana Cankara zbirka je crtica sa živopisnim autobiografskim motivima. U ovoj zbirci pripovjedaka nalaze se crtice iz najranijeg Cankarovog života i sjećanja na sunčano doba djetinjstva i prve dane mladosti. U njima je iznio svu svoju ljubav i toplu, zanosnu čežnju za domom i Vrhnikom. S dubokom istinitošću i ljepotom opisao je naivne diječije igre i oživio lica iz života kojim je i sam živio.


Izatkano iz snova i mašte, djetinjstvo malih Cankarovih junaka puno je ljubavi i sunca na kome se griju i dočaravaju svoje naivne svjetove. Zaklanjaju se od svijeta u tople kutke svojih dječijih snova. A iz snova bude se kao već odrasli, zreli mali ljudi. Sumor i tuga koja je protkana u ovim pričama je svojevrstan bol što njihovo djetinjstvo nije bilo vedrije i radosnije. Dječaci i djevojčice Cankarovih priča postaju tako mali heroji života koji ih melje poput žrvnja, a sunce i svjetlost koje stalno prizivaju zrače vjeru i nadu u život koji je vječan i neuništiv.

 

Janez skupa s petero braće i sestara sjedi za stolom, čekaju majku da donese večeru. Već su bili očajni koliko su je čekali. Mislili su da majka ne misli na njih, nego namjerno zastaje na ulici i priča sa susjedima. Odjednom su se vrata otvorila i pojavila se majka, uplakana i uplašena jer joj nisu prije dali kruha. Janez iz sadašnje perspektive zaključuje da su zbog takvog ponašanja prema majci rano ostali bez nje i da zbog toga u njihovim srcima i djelima nema radosti.

 

Crtica - djelo koje pripada ovoj književnoj vrsti, sadrži tipične značajke crtice: sažetost, visok emotivni naboj i naglasak na doživljaju.

________________

 

Ivan Cankar - Sveta pričest

 

Bilo nas je petoro. Sjedili smo za stolom i čekali. Iz početka smo se smijali i razgovarali, potom smo igrali domina, najposlije nam je i to dodijalo, te smo umukli. Najstarijoj sestri bilo je trinaest godina, najmlađem bratu pet. U srcima pak bili smo stari: poznali smo šta je to briga i strah.

Kad su napolju odjeknuli koraci, okrenuli smo se prema vratima. Sirokih otvorenih očiju i usta gledali smo u njih; dah nam je zastao.
- Dolazi!
Koraci se izgubiše, a mi se šutke pogledasmo; oči su nam bile pune suza, usnice su drhtale.
Bili smo jako gladni. Spuštao se mrak, a matere nije bilo. Otišla je bila prije dobar sat, sam Bog zna kuda. Znali smo: kad dođe donijet će hljeba. U to nismo nimalo sumnjali. Jer dolazilo je veče, a uveče nam treba večera.


Tvrdo i strašno je dijete u svom pouzdanju. Uveče treba večera! Nemilosrdno je dijete u svojoj vjeri. Mati, uveče treba večera; pođi i donesi je, iz zemlje je iskopaj, nađi je u oblacima!

 

Kad je pošla, bila je sva sitna i skupljena; duboka brazda bila je na njenom čelu.
- Brzo ću se vratiti!
Mislili smo da samo ide pekaru, sto koraka daleko. Minutu tamo, minutu nazad; recimo, da tamo malo još priča, to bi bilo pet ili najviše deset minuta. Gledali smo sat, koji je visio na zidu kraj peći. Polahko se pomicala druga kazaljka; ali, iako mu se nije žurilo, bio je već prešao čitav crni kolut.

 

- Ta ona nije otišla pekaru! - rekla je Hanca.
- Otišla je trgovcu! - rekla je Francka.
- Ako joj ne dadu? - rekao sam ja.

 

Pogledali su me kao da sam izgovorio nerazumljivu, nadasve čudnu riječ.


- Ako joj ne dadu? - začudila se Hanca.
- Uveče treba večera! - rekla je Francka.

 

Napolju je već palo veče; u sobi je bila tama. Naše oči su bile mlade i bistre, naučene na pomrčinu. Pogledali smo se u lice - svi smo bili stariji nego jedan sat ranije.


Nismo se bojali vještica, niti vukodlaka. Jednom sam išao s najmlađom sestrom pored sjenika, koji je stajao odvojen; govorili su da su tamo duhovi. Pred sjenikom bio je panj i čudnovato je svijetlio - kao visok čovjek u zapaljenom čaršavu. Držali smo se za ruku i prošli pored njega, i ništa se nismo bojali.


Ali ipak je bilo straha u našim prerano postaranim, prerano iskusnim srcima. Nešto silno dizalo se u daljini do neba, približavalo se postepeno sve više i ogromnije, crno i strašno; skoro da je zastrlo čitav vidik. Vidjeli smo život i bojali ga se...


Bilo nam je da zaplačemo, ali niko nije ni zajecao. Kad su nas tuđi koraci uzbunili, i kad se opet sve umirilo u sobi i napolju, pojavilo se u nama očajanje, ono tupo, posljednje očajanje, koje poznaje samo čovjek kojega je život sveg obnemoglog udario o zemlju.

 

- Ta tome neće biti kraja nikada! Nikad neće biti drukčije! Mati nam neće doći, neće nam donijeti hljeba - umrijet ćemo!


Veliko je bilo naše očajanje; ali pojavilo se u nama još nešto tamnije, strašnije. Ne samo ja nego sve nas petoro kako smo sjedili oko stola u tami, osjetilo je odjednom gorko, pakosno neprijateljstvo prema materi.


- Ta ona bi to lahko mogla kad bi htjela! Sinoć nam je donijela hljeba, zašto ga ne bi donijela i večeras, kad smo gladni kao i sinoć? Tamo stoji, sam Bog zna gdje, pa pripovijeda i smije se, ne misleći na nas! Rekla je da će se odmah vratiti; a sada je već prošao čitav sat, možda i sat i po... Ona namjerno čeka, zastaje na ulici, priča sa susjedima; svakako da je sama već večerala, pa joj se ne žuri s hljebom.

 

Šuteći smo došli do tog saznanja; pouzdano smo znali jedno za drugo: "I ti tako misliš, sestro! I ti tako sudiš, brate!" I u tom trenutku među nama nije bilo više ljubavi.


Bila je noć, ali smo vidjeli jedno drugom u oči. Oči su govorile:


- Znam te, sestrice; znam zašto šutiš! Tvoja misao je smrtni grijeh, koji nikada neće biti oprošten!...
- Znam te, brate, tačno znam šta si mi potiho rekao! Ni tvoj grijeh neće nikada biti oprošten!

 

Napolju, mislim pred susjedovom kućom, zacvilio je pas; bio je to žalostan, zavijajući glas.


- Gladan je pa zavija! - rekla je sestra.


Tada je najmlađi brat najednom naglas zaplakao; njegov plač bio je sasvim sličan onom zavijanju.


- Prestani! - razljutila se sestra; ali i u njenom glasu bilo je jecanje, gledali smo na sto, svi smo drhtali.
- Pogledat ću na ulicu! - rekao sam.
- Sto da gledaš? Neće prije doći... ako još ikada i dođe!

 

Polahko i tiho otvorila su se vrata. Na pragu je stajala mati. Kao na bijelom danu ugledali smo njeno lice. Bilo je bijelo i upalo, oči su joj bile uplakane i plašljivo su gledale; tako gleda grješnik na svoje nemilosrdne sudije. Mati nas se bojala...


- Jeste li dugo čekali? - rekla je tihim molbenim glasom.
- Nisam mogla prije - nisu dali...


Uz tijelo pritiskivala je komad hljeba; već izdaleka smo vidjeli da je kora lijepo rumena...
O mati, sada znam: tvoje tijelo smo jeli i tvoju krv smo pili! Zato si otišla tako rano od nas! Zato nema radosti u našim srcima, ni u našim djelima...

___________________________________

 

Ivan Cankar je rođen 1876. godine u Vrhniki. Osnovnu školu je završio u mjestu rođenja. Već kao đak nižih razreda srednje škole zajedno s drugovima pisao je Literarnu knjigu i sarađivao u srednjoškolskom udruženju "Sloga". Poslije završene mature, upisao se u Beču na građevinski odsjek tehnike, ali se već poslije jednog mjeseca prepisao na romanistiku i slavistiku.


U Beču je živio više od deset godina i bavio se literarnim radom. Jedno vrijeme se angažovao u politici i na listi socijaldemokratske stranke kandidovao se na izborima za državni sabor. Uporedo s poezijom (zbirka pjesma Erotika) objavio je prozu, crtice (Vinjete), potom su jedna za drugom objavljene njegove knjige: zbirke crtica i novela pod naslovom Knjiga za lakomislene ljude, U zoru, a zatim poduža pripovijest Tuđinci, roman Na klancu, pripovijetka Dom Marije Pomoćnice. U najplodnijem književnom razdoblju objavio je roman Martin Kačur i najpoznatiju pripovijetku Sluga Jernej i njegovo pravo. Objavio je još knjigu crtica Slike iz snova, te drame: Romantičke duše, Za dobro naroda, Kralj Betajnove, Sablazan u Dolini Sentflorjanskoj, Lepa Vida i Sluge.

 

Ivan Cankar je jedan od najznačajnijih slovenačih pisaca. Njegovo je djelo imalo velikog odjeka u svim našim književnostima, a posebno djela socijalne sadržine. Prikazao je društveni život u Sloveniji početkom dvadesetog vijeka sa svim mijenama i društvenim problemima koje je novo vrijeme donijelo.


Umro je u Ljubljani 1918. godine

 

Ivan Cankar - Čvarkov kolač 

Ivan Cankar - Datule

Ivan Cankar - Desetica 

Ivan Cankar - Domovino ti si kao zdravlje

Ivan Cankar - Grijeh 

Ivan Cankar - Kralj Betajnove

Ivan Cankar - Lisac

Ivan Cankar - Moj život

Ivan Cankar - Najraniji doživljaj

Ivan Cankar - Naš laz

Ivan Cankar - Šalica kave

Ivan Cankar - Suhe kruške

Ivan Cankar - Usred života

loading...
1 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Ivan Cankar - Sveta pričest

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u