Ivan Cankar - Naš laz lektira

Ivan Cankar - Naš laz

Ivan Cankar - Naš laz

 

Crtice iz moje mladosti Ivana Cankara zbirka je crtica sa živopisnim autobiografskim motivima. U ovoj zbirci pripovjedaka nalaze se crtice iz najranijeg Cankarovog života i sjećanja na sunčano doba djetinjstva i prve dane mladosti. U njima je iznio svu svoju ljubav i toplu, zanosnu čežnju za domom i Vrhnikom. S dubokom istinitošću i ljepotom opisao je naivne diječije igre i oživio lica iz života kojim je i sam živio.


Izatkano iz snova i mašte, djetinjstvo malih Cankarovih junaka puno je ljubavi i sunca na kome se griju i dočaravaju svoje naivne svjetove. Zaklanjaju se od svijeta u tople kutke svojih dječijih snova. A iz snova bude se kao već odrasli, zreli mali ljudi. Sumor i tuga koja je protkana u ovim pričama je svojevrstan bol što njihovo djetinjstvo nije bilo vedrije i radosnije. Dječaci i djevojčice Cankarovih priča postaju tako mali heroji života koji ih melje poput žrvnja, a sunce i svjetlost koje stalno prizivaju zrače vjeru i nadu u život koji je vječan i neuništiv.

 

Lazi su male kotline među provalijama. Na dnu lazi ograđen je mali komadić zemlje koja se obrađuje. Takva polja na kojima se uzgaja krumpir, grašak i ostalo povrće vlasnici iznajmljuju najsiromašnijm seljacima. Zbog toga ih seljaci vole i cijene puno više nego drugi, koji mogu uzeti puno veće posjede u zakup.

 

Seljačka krv očituje se u tome što nakon što seljak napusti rodno mjesto, najprije tuguje za njivom i siromašnim lazom, a tek kasnije za majkom, sestrama i braćom. Janezova majka bila je seljanka cijeli život. Kada je bio nasamo s njom, često je govorila o ljepoti horjuljskih bregova. Iako su se svakog ljeta dogovarali da će otići tamo, nisu stigli jer je majka prije toga umrla. Zadnji put ga je pitala hoće li ići tri tjedna prije svoje smrti, iako je bila već jako bolesna. I danas Janez osjeća majčinu čežnju za izgubljenom grudom. Njihov laz bio je njihovo najveće blago. Janez se ne sjeća točno kako, ali odjednom taj pedalj zemlje više nije bio njihov i to ih je jako pogodilo. Nakon što se to dogodilo, majka je oboljela. Kada je umrla, njeno je lice bilo lijepo i mirno, a takvo je i danas u njegovu srcu i mislima.

 

Crtica - djelo koje pripada ovoj književnoj vrsti, sadrži tipične značajke crtice: sažetost, visok emotivni naboj i naglasak na doživljaju.

___________

 

Ivan Cankar - Naš laz

 

I mi smo imali svoj laz. Tamo, u usamljenim zabačenim notranjskim bregovima, među pustim hladnim provalijama i jarugama samuju male kotline - lazi. Na dnu tih malih kotlina je komadić obrađene zemlje, koji je obično ograđen oštrom bocom i kamenjem.

 

Ponegdje raste orah ili tamna kruška, inače je svuda iskrivljeno grmlje, niska siromašna trava i korov. Posuti su lazi bijelim kamenjem, koje se našlo tu bogzna otkuda - možda se u oluji sručilo sa samog neba.

 

Taj pedalj obrađene zemlje rodi nešto krompira, graha i graška; sav rod mogla bi jedna žena lahko da obere i odnese u čezama ili korpi; ne bi trebalo ni sedmicu dana da ide na njivu, jer lazi su polja napoličara i najsiromašnijih seljaka, koji u močvarju ne mogu da uzmu pod zakup ni lijehu. I baš zato, mislim, jer su njihov jedini udio pod suncem, vole svoje lazi dublje i svesrdnije nego svoju kraljevinu.


Najmoćnijim korjenovima se svija oko srca ljubav prema rodnoj grudi. Čovjek koji je odagnan u svijet, iščupan iz zemlje, žali ponajprije za kućom, za njivama, za sjenokosima, čak za siromašnim lazom, a tek onda za majkom, sestrama i braćom. U nama svima teče seljačka krv i u toj krvi ljubav prema zemlji, žudnja za zemljom.


Došao sam do mnogih saznanja - dao bih sve to znanje i svu mudrost za usku lijehu pod brdom, za skroman vrst kraj kuće. Amerikanac koji se poslije mnogo godina vratio u domovinu iz koje ga je otjerala briga za hljebom ili pak protjerala tvrda pesnica poreza i drugih tereta, osnuje nov dom najradije blizu prodanog ili porušenog doma svojih očeva.

 

Gorak je oproštaj sa ženom, još gorči je oproštaj s majkom; ali oproštaj od očinske grude kida srce, razdire grudi, tjera suze u oči čovjeku koji nikada nije plakao.


Moja majka je bila seljanka, i u svome srcu u svim svojim mislima ostala je seljanka do smrti. Kad sam bio nasamo s njom, pripovijedala mi je kako je lijepo bilo tamo u horjuljskim bregovima. Svakog ljeta smo se dogovarali da pođemo tamo i nije bilo daleko do tih krajeva, ali smo razgovarali o tom putovanju kao o drugom, veselja punom hadžiluku u Čarobnu Zemlju, u obećanu Koromandiju. Nikada nismo otišli tamo; mati je prije toga umrla. Još tri sedmice prije smrti, ili je možda bilo još bliže toj strašnoj večeri, rekla mi je kad sam se nagnuo nad njeno znojno, upalo, napaćeno lice: "Ne bi li išli iduće sedmice?" - "Idemo iduće sedmice!" odgovorio sam; u grlu me tako steglo i gušilo da ni zaplakati nisam mogao.


Njena plamena misao, njeno vjerno nadanje, njena sveta uspomena - sve je bilo samo čežnja za izgubljenom, ugrabljenom grudom, za mirisom sjenokosa i njiva, za dahom dalekih šuma. Tu čežnju osjećao sam i ja, i danas je ona u meni tako živa i tako gorka kao što je bila onog prvog dana kad sam je osjetio.

 

Imali smo svoj laz; sat hoda je bio od sela. Put se vio najprije kroz tijesnu jarugu, a u kišne dane, naročito s jeseni, pretvorila bi se ona u vododerinu. Ako je tih dana trebalo da idemo do laza, išlo smo putanjom uz njive, a noge su nam preko gležnjeva upadale u blato. Iz jaruge se put strmo vijugao uz brijeg. Za taj klanac nisam mario; i popravljena jaruga mi se činila prijatnijom; bila je tamna i hladna, granato, visoko divlje grmlje bacalo je na nju sjenke s obje strane. A klanac je bio širok, pust i go: ako je sijalo sunce, bio je vruć i prašljiv, prava pustinja, crvena prašina prodirala je u oči i usta i miješala se sa znojem na čelu i licu; čovjek bi se zamorio već na trećem koraku. Ako je, pak, bila rosa ili čak padala kiša, ilovača bi se razmekšala i postala klizava kao led; i bosonog bi se klizao. Tome klancu nigdje i nikada nije bilo kraja.


Ali na stranu put, na stranu jaruga i klanac! Naš laz je bio naš laz - naše polje, naš svijet, naše najmilije blago! Zimi smo razgovarali o proljećnim radovima s tolikom revnošću kao da imamo najmanje sto ara imanja. Jedva što je kopnilo po prisojnim rebrima, hitali smo lazu, koji je bio još sav pod snijegom. Taj prvi izlazak mi je bio uvijek praznik. Tamo gdje je sunce već popilo snijeg, pokazala bi se crna, mokra zemlja, nicale su visibabe. U klancu se strašno klizalo, na suncu se svijetlila mokra ilovača; a tamo gdje je put zavijao na osojnu stranu, ležao je snijeg još peda nj visoko.

 

S proljeća, ljeti i s jeseni dolazili smo na laz i kad treba i kad ne treba. Dijete hita materi samo da je blizu nje, da je vidi stisne se uz njen skut. Ne pita da li je jadna i žalosna; čini mi se da je utoliko više voli što je jadnija, žalosnija i bolnija. Teško nam je bilo kad bi u poznu jesen pobrali posljednje kruške, počupali pritke za grah i natovarili ih na kola. Osvrtali smo se dokle god se još laz vidio.


"Zbogom, ti zemljice naša, ti naša siromašna ljubazna majko, naše veselje i naša slatka brigo! Zbogom, pa ne zaboravi na nas u svojim dugim snovima, kao što ni mi nećemo zaboraviti na tebe!"


Sam ne znam kako se dogodilo i kako se moglo dogoditi da naš laz iznenada nije bio više naš. Ili smo se zamjerili vlasniku tog zemljišta, ili je sam htio da obrađuje taj prosjački pedalj zemlje, ili se javio drugi zakupac - ne znam. Samo toliko znam, laz više nismo imali i nas je to pogodilo kao da nam je ko izmakao tle ispod nogu.

 

Bili smo zakupci, a to znači: putnici koje snažan vjetar može da baci danas na ovu, sutra na onu stranu. Nigdje ni za dlan grude da čovjek može stati i kazati. "Moja je ova zemlja, na svome zemljištu stojim!"


Satrveni da govorimo o lazu; ako ga je ko pomenuo, govorio je sasvim kratko i tihim glasom - kao o mrtvacu koji leži u susjednoj sobi. Mati je šutila, nikada nije rekla ni riječi o lazu; čak mi se činilo da njeno srce ne pati.

 

Te zime je oboljela. Došao sam jednom kući - bilo je već pred Božić i bio je vedar dan - pa je sjedila na pragu, sva zgrbljena, zavijena u dugi šal. Uzano, gotovo djevojačko i sasvim bijelo je bilo njeno lice, oči su joj bile zagledane u beskrajnu daljinu. Uplašio sam se, a nisam znao otkuda i čemu taj strah.


"Mati! Ne tu, ne na mrazu! Uđimo u sobu!"
Uzeo sam je za obje ruke, podigao i ušli smo u sobu.


Dok smo sjedjeli za stolom, pogledala mi je u oči i nasmiješila se. Taj smiješak vidim još dan-danas, mada je otada prošlo već mnogo godina, toliko je bola i čežnje bilo u njemu.

 

"Pa ništa zato, gledaj, što laza više nemamo! Ta bio je i tako predalek... Moje noge su već stare i umorne... ko bi se verao po tim klancima!... Znaš li šta sam zamišljala kad sam sjedila tamo na pragu? Da uzmemo u zakup lijehu tamo pod Hruševicom! Bliža je to i sasvim drugačija zemlja... Već sam u mislima izabrala lijehu, onu koja se položeno penje uz brijeg od sušare do sušare... Tamo siješ kamen a žanješ zlato!"


Tako gorko i teško mi je bilo na srcu da me je peklo u očima. Majka me je pogledala i zašutila. Ono što sam ja znao, i ona je znala; to su samo dječiji snovi, samo priče o dalekoj zemlji preko devet brda i dolina, o obećanoj Koromandiji! Čovjek govori da bi s vjerom naglasio tihu predanost duše...


Odmah poslije praznika mati je legla i ležala tri sedmice. Sjedio sam kraj njene postelje, otirao sam joj znojno lice i slušao njene bolne snove... Koliko vas je, ljudi Božiji, koji ste doživjeli takve dane i noći? Dotada nisam znao da u najgorčem trpljenju nema ni suza ni uzdaha.

 

Tri dana pred smrt nije me više prepoznavala, ali posljednjeg dana jeste. Polagahno je okrenula glavu prema meni i pogledala me velikim, jasnim očima.


"Ti, Ivane... meni se ipak čini da bismo opet mogli dobiti laz... znaš li još kako smo tamo ljuštili grašak da ga ne bismo prenosili s ljuskama... Daj mi vode, žedna sam!"


Te noći je umrla, lijepo i mirno je bilo njeno lice, takvo kakvo je još dan-danas u mome srcu i u svim mojim mislima.

__________________________________

 

Ivan Cankar je rođen 1876. godine u Vrhniki. Osnovnu školu je završio u mjestu rođenja. Već kao đak nižih razreda srednje škole zajedno s drugovima pisao je Literarnu knjigu i sarađivao u srednjoškolskom udruženju "Sloga". Poslije završene mature, upisao se u Beču na građevinski odsjek tehnike, ali se već poslije jednog mjeseca prepisao na romanistiku i slavistiku.


U Beču je živio više od deset godina i bavio se literarnim radom. Jedno vrijeme se angažovao u politici i na listi socijaldemokratske stranke kandidovao se na izborima za državni sabor. Uporedo s poezijom (zbirka pjesma Erotika) objavio je prozu, crtice (Vinjete), potom su jedna za drugom objavljene njegove knjige: zbirke crtica i novela pod naslovom Knjiga za lakomislene ljude, U zoru, a zatim poduža pripovijest Tuđinci, roman Na klancu, pripovijetka Dom Marije Pomoćnice. U najplodnijem književnom razdoblju objavio je roman Martin Kačur i najpoznatiju pripovijetku Sluga Jernej i njegovo pravo. Objavio je još knjigu crtica Slike iz snova, te drame: Romantičke duše, Za dobro naroda, Kralj Betajnove, Sablazan u Dolini Sentflorjanskoj, Lepa Vida i Sluge.

 

Ivan Cankar je jedan od najznačajnijih slovenačih pisaca. Njegovo je djelo imalo velikog odjeka u svim našim književnostima, a posebno djela socijalne sadržine. Prikazao je društveni život u Sloveniji početkom dvadesetog vijeka sa svim mijenama i društvenim problemima koje je novo vrijeme donijelo.


Umro je u Ljubljani 1918. godine

 

Ivan Cankar - Čvarkov kolač 

Ivan Cankar - Datule

Ivan Cankar - Desetica 

Ivan Cankar - Domovino ti si kao zdravlje

Ivan Cankar - Grijeh 

Ivan Cankar - Kralj Betajnove

Ivan Cankar - Lisac

Ivan Cankar - Moj život

Ivan Cankar - Najraniji doživljaj

Ivan Cankar - Šalica kave

Ivan Cankar - Suhe kruške

Ivan Cankar - Sveta pričest

Ivan Cankar - Usred života

loading...
1 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Ivan Cankar - Naš laz

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u