Ivan Cankar - Usred života lektira

Ivan Cankar - Usred života

Ivan Cankar - Usred života

 

Crtice iz moje mladosti Ivana Cankara zbirka je crtica sa živopisnim autobiografskim motivima. U ovoj zbirci pripovjedaka nalaze se crtice iz najranijeg Cankarovog života i sjećanja na sunčano doba djetinjstva i prve dane mladosti. U njima je iznio svu svoju ljubav i toplu, zanosnu čežnju za domom i Vrhnikom. S dubokom istinitošću i ljepotom opisao je naivne diječije igre i oživio lica iz života kojim je i sam živio.


Izatkano iz snova i mašte, djetinjstvo malih Cankarovih junaka puno je ljubavi i sunca na kome se griju i dočaravaju svoje naivne svjetove. Zaklanjaju se od svijeta u tople kutke svojih dječijih snova. A iz snova bude se kao već odrasli, zreli mali ljudi. Sumor i tuga koja je protkana u ovim pričama je svojevrstan bol što njihovo djetinjstvo nije bilo vedrije i radosnije. Dječaci i djevojčice Cankarovih priča postaju tako mali heroji života koji ih melje poput žrvnja, a sunce i svjetlost koje stalno prizivaju zrače vjeru i nadu u život koji je vječan i neuništiv.

 

Janez se prisjeća zaselka koje se zove Mavsarovo brdo. Tamo su imali daleku majčinu svojtu, koja je kasnije preselila u Ameriku. Bili su siromašni i škrti ljudi. Imali su troje djece, Janez ih se sjeća kako su bosi pognuti nosili kroz šumu teške torbe pune jabuka. Opisuje svoj prvi susret sa smrću. Umro mu je djed. Promatrao ga je kako leži na krevetu siv i ukočen. Tada je prvi put vidio da otac plače. Toga dana lijevala je kiša.

 

U to rano doba još se u dva navrata susreo sa smrću. U susjedovoj sobi u kolijevci ležalo je dijete. Janez je mislio da spava, ali kada ga je dotaknuo, shvatio je da je dijete mrtvo. Treći put vidio je preplašenog konja kojemu je iz usta izlazila pjena. Ošamućen je vukao kola svom snagom. Srušio se i njegova se krvava utroba prosula po zemlji. Najljepša slika iz Janezovih mladih dana je Ljubljana. Promatrao je njezinu ljepotu i odsjaj sa vrha Sv. Trojice. Jednom je na školskoj svečanosti učitelj napisao Janezu pjesmu u čast Marije Terezije koju je morao naučiti.

 

Dok je recitirao pjesmu, promatrao je bljesak svjetlosti iz Ljubljane. Tamo je vidio sebe, u životu punom čiste ljepote, a ne u ovom teškom životu punom gorčine. Nakon toga njegovo srce je ispunila gorčina: zamrzio je svoj život kakav je bio tada, za sebe kaže da je postao odvratan i zao, više nikoga nije volio, pa ni majku. Rekli su mu da se razbolio i preležao je tjedan dana. Jedne se večeri probudio, a kraj kreveta je stajala stara majka i držala upaljenu svijeću. Pitala ga je što bi htio, a on je odgovorio da bi htio u Ljubljanu. Drugo jutro bio je zdrav. Zaključio je da je njegova duša preselila u Ljubljanu i tamo živjela zasebnim životom. Njegov književni put počeo je s motivom šljiva. Rane, sitne šljive, koje naziva ranke, za njega su bile rajsko voće i u njihovu čast sastavio je pjesmu.

 

Pjesme iz školske čitanke bile su mu odvratne. Knjige koje je čitao kod kuće bile su sasvim drugačije. Sve što je čitao shvaćao je kao da se stvarno dogodilo. Mjesec dana radio je kao pastir kod susjeda, za što je bio plaćen jednim komadom kruha dnevno. Priznaje da nije bio dobar za taj posao jer je bio previše zanesen promatrajući oblake dok su krave slobodno hodale. Došao je taj dan kada je napokon selio u Ljubljanu. To što mu se dosad činilo kao bajka odjednom je postalo stvarnost i nije više bila lijepa. Uoči odlaska u Ljubljanu, majka je prešla preko praga i pogledala ga, a njega je prožeo osjećaj da je u tom pogledu upoznao nju, cijeli svoj dom i svoj život od rođenja.

 

Jutro kada je odlazio bilo je maglovito i hladno. Pozdravio se s obitelji i sjeo u kočiju. Na putu je promatrao Vrhniku i divio se svemu što mu je dotad bilo mrsko. Teška srca oprostio se s majkom.

 

Crtica - djelo koje pripada ovoj književnoj vrsti, sadrži tipične značajke crtice: sažetost, visok emotivni naboj i naglasak na doživljaju.

_______________

 

Ivan Cankar - Usred života

 

Ne znam da li djeca u našim krajevima još "pričaju". Mi smo "pričali". Nijedna ma koliko bučna igra nije nam dala toliko čiste, duboke, tajanstvene svete radosti kao to poluglasno pričanje u mraku. Naljepše se moglo pričati zimi, na velikoj toploj peći. Napolju je bila noć i mraz je škripao kroz prozore, a soba je bila puna slatkih bajki koje su nam šaputale u uho i tiše i milije i od samih naših riječi. Pa i da smo svi šutili, da se nismo ni pogledali, potpuno bismo se razumjeli. Nikada nismo bili toliko blizu jedno drugom, toliko braća i sestre, kao u tim svetim časovima.

 

Negdje tamo u podlipskim brdima, visoko u samoći, ima zaselak koji zovu Mavsarovo brdo. To brdo mi je samo još u dalekom sjećanju, sa tri je vela prekriveno. Najrazgovjetnija ga vidim onako kako smo o njemu pričali. Silno prostran, bogat seljački dom; niska, vrlo dugačka, bijelo okrečena i slamom pokrivena kuća. Žitnice i hambari, štale i sjenici, sušnica za voće, šareni pčelinjak; i voćnjaci, ogromni, sa brda u dolinu, iz doline u brdo koliko je mogao da dopre žudni pogled; jabuka bijelih i žutih, crvenih i šarenih, glatkih i hrapavih... Čovjek ne zna kuda pogledati gdje zagristi. Pčele zuje u heljdi, na nebu pjevajući lebde ševe, sunce sija; čovjeku dođe da se nasmije i zaplače, a da ni sam ne zna zašto...

 

Na Mavsarovom brdu imali smo daleku, sasvim daleku majčinu svojtu; mislim da je već izumrla ili se već preselila u Ameriku. Vjerovatno je kuća bila pusta i tužna i siromašna, i ljudi u njoj škrti i tvrdi. Sjećam se samo toliko, kao da pred sobom vidim isječak prašnjave slike. Troje bose djece s mukom je puzilo kroz ariševu šumu niz strmi blatnjavi brijeg. Išli su duboko pognuti; preko ramena su nosili teške torbe - torbe pune jabuka. I svi troje su glasno plakali, bez suza, kao tri mlade životinje. Zbog čega su plakali, sam Bog sveti zna. Najmlađi se spotakao o korijen, tresnuo na zemlju, jabuke su se prosule iz labavo vezane torbe; kad se digao, nije više plakao, a ni skupljao jabuke koje su se kotrljale blatnjave po klizavoj stazi: gledao je ukočeno preda se i u licu je izgledao čudno star. Oko njih je bila pusta i hladna šuma, iz sivog neba sipala je sitna kiša, duboko dolje, u dolini pravile su se velike žute bare. Samo toliko vidim. Ali tu sliku ne volim. Ljepši, jasniji i u svemu istinitiji je onaj Mavsarov brijeg koji je sebi na svoj način stvorila djetinja čežnja...

 

Kad sam prvi put izbliza vidio smrt, nisam se od nje uplašio; samo mi je smetala, bila mi je kao neka napast i dosada. Umro je djed. Ležao je na visokom krevetu siv i ukočen, crne muhe su mu slijetale na oči, na uvehle usne. Neko je viknuo čudnim glasom, u drugoj sobi se sa štropotom prevmula stolica, otac je poletio prema krevetu i zaplakao. Nikad ga dotada nisam vidio da plače; to je bilo samo suho, isprekidano jecanje bez suza. Nisam znao kud ću i šta ću, napolju je pljuštala kiša; uhvatio sam sebe u neprijatnom osjećanju da mi je mrzak taj tihi čovjek što leži na postelji i sasvim je mrtav, a još uvijek gospodari u kući, koščatim prstima poseže u misli i u same snove.

 

Baš tih dana imao sam silno težak i važan posao. Prenosio sam hartije iz sobe u trijem, iz trijema u potkrovlje; gomilao sam u mislima silne likove, gradio i uzvitlavao u blještavom krugu čuvenu priču o Petru Klepecu (Lik iz slovenačke narodne pripovjetke).

 

Mrtvac mi je smetao: svuda sam ga vidio, prepirao se s njim, iako je bio ukočen i tih; najzad sam se sakrio od njega u tijesnoj susjedovoj sobici.


Priču o Petru Klepecu pričao nam je u školi učitelj; a pričao je slabo, od veselog junaka načinio je plačljivu kukavicu. Trebalo je stvoriti i napisati sasvim drukčiju, snažniju priču. Učitelj je rekao da je Petar Klepec iščupao drvo da bi dokazao svoju moć i junaštvo. A kakva mi je to moć i kakvo junaštvo, ako čovjek iščupa drvo tek onako, kad mu to i ne treba? Sta će s tim drvetom? Da njime šešir zakiti? Junački je i dostojno Petra Klepeca ako izmahne rukom da otjera muhu, pa ujedno iščupa čitavu šumu, čitav tamni Raskovec, i začudi se: "Gle! oprostite..." Sav se promijenio Petar Klepec. Dobro sam ga pogledao, i vidio sam da je car. Nije to više bio neotesani Petar, nego car Janez od koga drhti svijet i koji se bori neprestano u svojim slavnim bojevima. U prvim redovima idu po bijelom drumu njegovi momci; nema ni kraja ni odmora; i svi imaju duge puške... Kuda si se uputio, care Janeze, ti koga su krunisale naše lijepe, tihe misli? Kad se vratiš, donesi nam dukata i lijepih dana!

 

I drugi i treći put sam u to rano doba vidio smrt i čudio joj se. Ušao sam jednom bez nekog naročitog posla u susjedovu sobu. Bila je mračna i prazna, mirisalo je na vlagu. Nasred sobe stajala je kolijevka, u kolijevci je ležalo dijete. Tanke voštane ruke mimo su počivale na crvenom pokrivaču; obrazi su bili žuti i smežurani, kao od uštavljene kože; oči su bile širom otvorene i sasvim bijele. Mislio sam da spava; kad sam ga lako pomilovao po licu, vidio sam da je hladno i ukočeno. "Mrtav je!" Sagnuo sam se, pogledao dobro, napeto slušao; nije se pomakao, niti disao. "Zbilja je mrtav!" Izašao sam polahko iz sobe i čudio se kakve se stvari dešavaju na svijetu.

 

"Sinoć se još derao, a sad je sasvim mrtav!" Na ulici me srela susjetka i upitala: "Šta radi Jurček? Je 1' spava?" - "Ne spava!" - "Kako to?" - "Pa mrtav je!" Zgrabila me za kosu i tresnula u prašinu. Sjedio sam tamo začuđen i zbunjen i slušao plač koji se razlijegao gotovo do Močilnika.


Kada se treći put ukazala smrt pred mojim mladim očima, prožela me je neizrecivom grozom. Na carskom drumu se bio poplašio konj; iz usta mu je izlazila pjena; gurao je ošamućen svom snagom okovanu rudu kola koja je stajala zaboravljena kraj puta. Krvava utroba se prosula na zemlju. Životinja se propela na zadnje noge, pjena je prskala iz otvorene gubice, oči su buljile, velike i crvene. Skupila se gomila ljudi koji su svi, koliko ih je bilo, vikali i psovali. Stari sluga, gologlav i zasukanih rukava stajao je pred samim konjem, gledao mu u gubicu i glasno plakao. Sluga je vikao: "Hajte, ljudi Božiji, hajte!" šta je mislio, šta je tražio, ni sam nije znao. A ja sam znao: "Poljubite ga u zapjenušenu gubicu, kleknite pred njega, mučenika, kažite mu lijepu riječ!" Srušio se lijepi konj, kao pod nemilosrdnim udarcem, još nekoliko puta je zatresao glavom okrećući je, i više se nije pomakao. Trčao sam kući dršćući, jecajući; i sam sam htio leći u prašinu, sakriti se, da nikoga ne vidim.

 

Najljepša slika mojih mladih snova bila je Ljubljana. Sve se razmahalo, silno raširilo u grudima kad sam pomislio na nju. Nisu mi mnogo o njoj pričali: sam sam sebi bio stvorio sliku kojoj po sjaju nije bilo ravne. Čitao sam, doduše, i o carskom Beču i drugim velikim gradovima, još daljim i još više tuđim, koji su sjali tamo negdje u praznini, s one strane svijeta. Ali to su bile samo bajke, doduše, lijepe, ali izmišljene, i mnogo nevjerovatnije nego doživljaji i junaštva Petra Klepeca. Svom ljepotom, svom svjetlošću, što je bila u meni, ovjenčao sam i obasjao Ljubljanu.


A Ljubljana je uistinu postojala, živjela, i to sasvim blizu. Za vedrih dana vidio sam njen mili, topli odsjaj čak sa vrha Svete Trojice. Sam grad zaklanjao je očima tamno brdo nad gajem, ali srce ga je osjećalo s ljubavlju i čežnjom.

 

Jednom, na dan sv. Alojzija bila je školska svečanost kod Sv. Trojice. Glavni dio svečanosti za nas bili su kolači i trešnje: sve ostalo, služba u crkvi, pjevanje i dugački govori, bilo nam je samo dosadno. Učitelj mi je bio napisao dugu pjesmu u čast Marije Terezije; pjesma mi je izgledala silno odvratna, ali morao sam je načuti. Namjestili su me na visok zid kraj crkve. Ljetno sunce bilo mi je oči hiljadama usijanih čioda; nisam vidio ništa drugo osim silne, vasionske svjetlosti koja je u moćnim mlazevima lila od Ljubljane. Nisam mislio na pjesmu; niti sam slušao, ni razumio ijednu od tih suhih, čudno ljugavih riječi koje su navirale potpuno nesvjesno iz grla preko velikih usana. Jedina moja misao bila je Ljubljana. Dizala se iz svjetlosti u svem svom natprirodnom bljesku. I sebe samog sam tamo vidio, u životu punom čiste ljepote, same dobrote, ljubavi i sreće; i više nikada, nikada više u ovom teškom životu koji se u samoći prelijeva iz gorčine u gorčinu.


Razbudila me je moja sopstvena šutnja; moj glas bio mi je tanka bijela nit između Ljubljane i mene, koja se odjednom prekinula; pogledao sam preplašeno u ljude koji su tamo dolje stajali u crnim gomilama i pljeskali. Neka gospođa, upola skrivena ispod crvenog širokog slamnog šešira, koji je ličio na kišobran, rekla je glasno:


- A ovog, pošaljimo ga u Ljubljanu!

 

Neko me je pozadi uhvatio oko pasa i spustio na zemlju. Nisam više nikog poznao. Od toga časa se sve i zauvijek u meni preokrenuto; onaj što je bio ranije, rasplinuo se u ništa; umjesto njega je živio, govorio i sanjao sasvim neko drugi, koji mu ni izdaleka nije bio sličan čak ni u licu, pametniji je bio i jači, ali nije bio veseo.


Čežnja mi je u srce ulila gorčinu, napunila ga lažnim bogatstvom, dukatima, koji su za budne oči uvehlo lišće. Omrznuo mi je život onakav kakav je bio; nisam više nikoga volio, ni majku, ni oca, ni braću, ni sestre; bio sam odvratan i zao, moj sopstveni lik mi se gadio, kao da se zgadila škola; bilo mi je hladno u toj velikoj, bijeloj sobi, hladno od bijeloga, sladunjavog lica učitelja, koji je preo svoje šećerne riječi kao umiljati mačak. Rekoše da sam bolestan, metnuli su me u krevet i tako sam ležao nedjelju dana, ili koliko, ni sam ne znam. Kad sam se jedne večeri probudio, kraj kreveta je stajala staramajka i držala u ruci upaljenu svijeću, onu šarenu, savijenu u klupko, kakve prodaju na hodočašćima. Došla je majka, glasno zaplakala, udarila staramajku po ruci, tako da je svijeća pala na pod i ugasila se.

- Sta bi htio? upitala me je.

 

- Htio bih u Ljubljanu! rekao sam i zaspao. Kad je ujutro bijelo sunce zasjalo u sobi, bio sam zdrav. Nepoznata milina razlijevala mi se tijelom. Potpuno i potajno znao sam da se moja duša, kojoj su otvoreni putevi na sve strane, do na kraj svijeta, samovoljno preselila u Ljubljanu i tamo živjela svojim zasebnim životom, koji ovom jadnom tijelu nije bio dodijeljen.

 

U jesen te godine, na zadušnice, pošli smo po "poskurice". (Poskurice su okrugli hljepčići, što ih seljaci peku djeci da dobrim djelom olakšaju muke dušama u čistilištu.) Uprtili smo torbe preko ramena i rano krenuli na put. Kad smo bili na carskom drumu, već daleko od Vrhnike, nebo se nisko spustilo na mahovinu i na bregove, počela je tiha kiša. Na putu su se stvarale žute bare, vazduh je bio pun vlage i plijesni, na srca je pao mračni umor; šutali smo. Ne znam koliko dugo smo
pješačili; već odavno nije bilo nijedne kuće i kad sam se osvrnuo po onoj usamljenosti, sa strahom sam primijetio da smo zašli u nepoznate krajeve. Išli smo sve dalje, išli, dok nismo zanijemili od čuda, od radosti i straha.

 

Pred nama na vidiku bijelila se Ljubljana, a nad Ljubljanom je sijalo sunce. Tamo kao da je svijet bio visoko uzdignut iznad močvare, kao da se dizao u sam nebeski sjaj. Blehnuli smo zaneseni u svjetlost, koja nije bila zemaljska, nije bila naša. Bose noge su nam propadale u blato, drhtali smo od hladnoće, jedva smo nosili putne torbe; ali u srcu je bila misao:


- U Ljubljanu, pravo u tu svjetlost, zauvijek!


A odgovorila je druga misao, gorka i mračna:


- Kako bi u tu ljepotu, mi iz močvare!

 

Kad smo se vraćali, svima nam se plakalo; nismo se ni pogledali, niti izustili ijednu riječ.
Tada sam upola u snovima osjetio ono što sam kasnije, u teškim danima, suviše kasno uvidio: svu neumoljivu, bezobzirnu silu čežnje, koja uzdigne čovjeka samo zato da ga s visine tresne na zemlju kad je već pružio ruku da dohvati zvijezdu.

Škola je bila moj najljući neprijatelj. Još i sad mislim da su zauvijek propali i izgubljeni svi bezbrojni časovi koje sam zijevajući proveo u dosadi, u izlizanoj klupi, pred učiteljem koga nisam volio. Učitelj mi je bio odvratan samo zato što je bio učitelj. Da sam s njim razgovarao kod kuće, ili na ulici, vjerovatno bih ga od srca volio. Odvratnost prema školi bila je u atmosferi, bila je u zraku koji je zaudarao na plijesan, na mljaskavu zapovijest: "Ruke na klupu!" Školski drugovi, čak i najmiliji među njima, činili su mi se u školi sasvim izmijenjeni, čim su prešli prag zaudarali su na plijesan, u licu su bili bljedunjavi, mrgodni i licemjerni. Možda sam bio isto tako izmijenjen.

 

Imao sam dobrog druga, umiljatog, blagog dječaka; kad je izašao iz škole, pocijepao je i iskidao na sitnu parčad sve školske knjige i povaljao ih u blato.

Šta su to ranke? Ja im ne znam naučno ime. Ranke su one rane, plavkaste savršeno slatke i tako sitne šljive da ponekad nisu veće od trnjine i možeš ih po dvanaest stisnuti u pesnicu. Sad više volim jabuke i breskve; ali u onim danima, punim ideala, ranke su mi bile rajsko voće. Omlatio sam ih punu pregršt, i kad sam ih za plotom, u sjenci zaštitnici, sve do posljednje pojeo, u njihovu čast sam sastavio pjesmu.


Tako je otpočeo moj mučni književni put. Ne sjećam se više kako sam rimovao ranke; a činilo mi se da zaslužuju rimu - i ja sam ih rimovao.

 

Pjesme iz školske čitanke bile su mi odvratne - od početka do kraja. Za svaku od njih mi se činilo da ju je za svoju dječurliju napisao Tiček, onaj stari, hromi Tiček koji je u davna vremena šibom utjerivao u glavu vrhničkim mališanima azbuku i katehezis. Svaka školska pjesma imala je na kraju rimovani prirepak, koji je potpuno ličio na učiteljev kažiprst: "Ruke na klupu!" Djeca o kojoj sam čitao bila su silno pobožna i podmukla; kad bih sreo takvo dijete na putu, za inat bih ga izudarao da još malo više slini, jer je ionako bilo sve šmoljavo. Kad sam čitao priču o dobrom Janezeku i nevaljalom Mihecu, svim srcem sam bio za Miheca; on je bio junak, a Janezek plačljivko. Pjesma o mravu i cvrčku jednom zasvagda mi je ogadila mrava; ličio mi je na staru krezubu škrtu tetku koja zaključava u sanduk svoje pljesnive krajcere; a cvrčak mi je bio veseli svirač koji pjeva pod Božijim suncem, kako mu je bilo dato, i baš nimalo ga se ne tiče dugački učiteljev kažiprst.


Nešto sasvim drugo i drugačije bile su knjige koje sam čitao kod kuće; a čitao sam sve, i što sam razumio i što nisam. Ponekad mi se činilo da gledam kroz neki veo koji se ne može odgurnuti.

 

Iza njega se miču sjenke koje govore svojim jezikom, misle svoje misli, žive potpuno svojim životom. To su istinski ljudi, pa ipak su sasvim drukčiji od mene, kao da stanuju na mjesecu ili suncu. Bilo mi je krivo što im nisam mogao prići toliko blizu da ih opipam. S uzdrhtalom radošću, sa čuđenjem i strahom sve odjednom, čitao sam lijepu priču o "Desetom bratu" ("Deseti brat" je naziv prvog slovenačkog romana koji je napisao Josip Jurčić). Nisam uopće sumnjao da se sve ono što je tamo napisano zaista dešavalo. Ali gdje se dešavalo, gdje su ti ljudi, svi obasjani svjetlošću, nepoznatom nama jadnicima, koji lutamo po ovim pustim krajevima?

 

Bio sam slabačak, suviše zanesen, suviše samovoljan, neupotrebljiv za posao sluge. Mjesec dana, ni toliko, bio sam pastir kod susjeda, koji mi je za platu davao veliki komad hljeba dnevno. Krave su ulazile u djetelinu i u zabran; zaboravljao sam na njih, ležao sam u travi pod kruškom i gledao oblake koji su bili bijeli i lahko letjeli preko neba. Moja pastirska služba brzo se završila. Zatim su htjeli da od mene naprave baštovana. Bože dragi, da se zbilja tako okrenulo! Kud bi danas plovila moja barka? I sad bi plovila tamo ispod vrba, po hladnom Retovlju, po tihoj zelenoj Ljubiji; sa tananih listića, sa vitkih mladica rosile bi na mene sunčane kaplje, poslanici neba. Moje srce bi bilo čisto, moj život bez zla. Možda je bilo potrebno da se desi drukčije, to ne mogu da presudim; biljka na sjenokosu ne zna zašto je bila potrebna njena prerana i nasilna smrt.

 

Sve do posljednjeg dana moj polazak u Ljubljanu bio je kao bajka koja će najzad zaista da se ostvari, ali tek tamo, negdje u dalekoj vječnosti, jedva dostižnoj nadanju i strahu. I docnije mi se još mnogo puta desilo da mi se stvar, koja je silno zadirala u moj život, činila utoliko dalja ukoliko je bila važnija i bliža, dok nije stala u svoj svojoj strahoti preda me zaprepašćenog. Bajka o Ljubljani iznenada je postala stvarnost, daleka misao se ovaplotila i nije više bila lijepa.


U času rastanka čovjek upozna čovjeka, sagleda mu duboko u oči, kao nikad ranije. U času rastanka upoznao sam ljude koji su mi bili bliski, upoznao sam kraj u kome sam živio. Ugledao sam ljude koje sam poznavao još izmalena, a učinilo mi se da ih vidim prvi put. Kao da su ovi dotada spavali, okamenjeni, neživi, pa odjednom počeli se micati, gledati, smijati, govoriti glasno. Tako blisko i nerazdvojno sam živio s njima i u njima da ih nisam ni vidio ni osjećao; sada, kada se nit između nas zategla, i bila gotovo prekinuta, širom otvorenih očiju sagledao sam im u lice. I bilo mi je tako kao da su i oni mene tek tada upoznali, da me tek sad gledaju kao što ja gledam njih i da tek sad govore sa mnom kao ljudi.

 

Za sve to vrijeme, svih tih žalosnih zbunjenih posljednjih dana, punih nemira i skrivene bojazni, ležala mi je na duši duboka želja za oproštajem, za utjehom, za dobrom riječi. Dolazilo mi je da i kamen na putu oslovim i molim da mi kaže: "Pođi vesela srca i vrati se brzo!" Išao sam tamo-amo, jurio na sve strane, kao da sam silno zaposlen, a nisam znao ni kud idem ni zašto. Osjećao sam kao da sam nekuda zakasnio, nešto zaboravio, nešto silno važno i značajno. Onda nisam mogao sebi objasniti to osjećanje, a nisam ni pokušavao da ga objašnjavam. Tek docnije, ubrzo poslije toga, u najtežoj gorčini, kao da me nešto probolo: "Ništa nisi vidio, nikoga nisi volio, nisi živio; sebičnjače, zaključao si se u svoje puste misli!"


Uoči posljednjeg dana sjedio sam kraj prozora i još jednom čitao ono lijepo poglavlje o "Desetom bratu" kao junak mladić, pun nade, očekivanja i tihe bojazni, putuje kroz sjenoviti gaj prema novom, nepoznatom boravištu. Put mi se činio sličan onome što krivuda iz Vrhnike prema bistričkom gradu. Spustio sam knjigu na prozor, sav umoran od nemira, bolestan od očekivanja. Usne su mi bile suhe, u želucu me tištalo kao kamen; nisam bio ni gladan ni žedan.

 

U sobu je ušla majka; sjećam se, uvijek je otvarala vrata tako tiho i obazrivo, kao da je došla k neljubaznom susjedu.


Kad me pogledala uplakanim, upaljenim očima, oštar nož udario me je posred srca.
"Ništa nisi vidio, nikoga nisi volio!"


I pomisao da sam prokleti grješnik nikad dotada nije mi takvom nemilosrdnom snagom presjekla dušu.

 

Uoči moga odlaska u Ljubljanu majka je prešla preko praga i pogledala mi u lice; u tom jednom pogledu upoznao sam nju, svoj dom i svoj život od rođenja.


Sve što je bilo do tog časa, bio je život u zraku, u vjetru, u sunčanoj svjetlosti, među zvijezdama. U pjesmi ševe i mirisu heljde, bio je svuda, samo ne među ljudima, samo ne kod kuće među cmim zidovima. Sada, u jednom jedinom pogledu, u jednom jedinom času bilo je namah sve otkriveno, silom, nemilosrdno.


Mati je dugo stajala na pragu, ili mi se činilo da je bilo dugo; gledala me je pravo, kao što gleda sama smrt ili sam Bog. Iz mog probodenog srca nije bilo ni riječi, jedva sam nezvan prevalio preko suhih usana:


- Pa neću u Ljubljanu! Majko, ta neću!

 

Odjednom je njen pogled postao sasvim drukčiji, potpuno miran, kao da je nešto posmatrala putem.


- Sad ćeš večerati!


Stajala je u sobi, još se osvrnula unaokolo, kao da je htjela kazati nešto drugo, nešto istinito. Naposljetku je još jedanput rekla tako tiho kao da je mislila na nešto sasvim drugo:


- Sad ćeš večerati! I otišla je onako kako ide mati koja je vjeran rob svoje djece: tiho i plaho.

 

Sve mi je bilo jasno, u sutrašnjoj golotinji puklo mi je pred očima.


- Nikoga nisi volio; čak ni majku, čak ni nju tu sveticu!


Da bar nije rekla: - Sad ćeš večerati! Jer time je rekla: - ti ćeš večerati, a ja neću; večerati ćeš moju krv i moje suze!


Ovo saznanje se grubo oborilo na mene. Ugledao sam i začuo neposredno pred sobom stvari pored kojih sam ranije prolazio slijep i gluh.

 

Čovjek može mnogo da podnese, znam to; dva konja ne bi mogla da izvuku tovar koji već dijete na plećima nosi. Ali da se može trpjeti i tako dugo kao što je trpjela majka - to je bilo čudo koje još ni sad ne mogu sebi sasvim objasniti. Žena je devet puta jača od čovjeka, a majka devet puta po devedeset. Da sam rekao svojoj majci da mi za jedan pedalj odmakne Ljubljanski vrh zato što suviše pritiskuje Močilnik, vjerovatno bi ga zaista odmakla. Život majkama zadaje čudne zagonetke. Naprimjer, kako da se spremi ručak za osmoro ljudi kad u kući nema ni groša, a bakalin ne da ni soli na veresiju? Ručak je na stolu. Život tajanstveno ide dalje iz dana u dan i ne zaustavlja se. Put je strm i neravan, kola su teška; na kolima sjede djeca, ima ih osmoro; jedu i piju, smiju se i viču; majka je upregnuta; ako bi zastala da se odmori, ako bi pošla suviše polahko, ošinuli bi je preko leđa: - Hej, povuci! Tamo negdje pod visokim brijegom posrne. Posrne i umre. Stid je čak i da umre. Stid je čak i da umre, čini joj se da će se ogriješiti o one koji su živjeli od njenog života.

 

Dugo u noć nisam zaspao. Otac i majka nisu legli. Otac mi je šio odijelo, majka je peglala i slagala moje rublje. U sobi je bilo suviše toplo i zagušljivo.


- Bolje bi bilo da ide služiti! rekao je otac.


Majka je šutila.


Kad su ugasili svjetlost, mjesec je jasno zasvijetlio kroz prozor; mjesečina je bila tako bijela i sjajna da bi pri njoj mogao čitati. Znao sam da treba ustati rano, zato sam sklopio oči da bih zaspao. Kad ih nisam dozivao, snovi su sami zakucali na kapke i bilo ih je toliko da sam mogao birati najslađe; ali kad sam ih dozivao i molio, niotkud nije bilo ni glasa. Srce mi je bilo prazno i teško.

 

Okrenuo sam se da zastrem prozor, jer mi je blještava mjesečina sijala i kroz kapke. Ugledao sam majku, klečala je kraj svoga kreveta. Njeno lice bilo je na mjesečini bijelo, čisto kao od kamena. I ona je mene pogledala.


- Zar ne spavaš?
- Ne mogu!


Ustala je, prišla mi i prekrstila me; poslije toga sam zaspao. Kad sam se u ranu zoru probudio, obrazi su mi bili sasvim mokri od suza.


Cijeli kraj pored druma koji vodi iz Vrhnike u Ljubljanu posut je cvijećem uspomena kuda god pogledam. Mojim riječima pozdravljaju me lijevo zelena brda, desno pjeva moje pjesme prostrana mahovina. Čak i svaki kamen kraj druma je moj prisni prijatelj i priča mi vesele i žalosne događaje.

 

To je bilo prvo putovanje.
- Ustani! začuo sam glas iz daljine.


Majka je stajala kraj postelje; pogledao sam je sav preplašen.
- Zar već!


Bilo je rano jutro, jesenje jutro, maglovito i hladno. Bio sam umoran, izmučen, rado bih spavao.
- Zar već!

 

Sve radosno očekivanje, sva razdragana nada, svi snovi o velikom životu, sve se potpuno rastopilo u rosi jesenjeg jutra. Duša ti se žudna, ponosita i hrabra digla do blistavog vrha planine; kad začuješ zvonki poziv:


- Hajde! - posrneš i dršćeš: - Zar već!


Mirisna kafa bila je na stolu, pored šolje bijeli hljeb. Oblačio sam se polahko, zlovoljan. Svježe rublje činilo mi se hladno i kruto, novo odijelo suviše široko, teško i nezgrapno. Bio sam sam sebi tuđ i ružan, kao da sam presvukao i samu kožu i misli i srce. Onaj drugi bio je tamo kod Svete Trojice i u Močilniku, i u Retovju; ovaj što sjedi u novom odijelu za stolom i pije mirisnu kafu i lomi bijeli hljeb nema ni radosti ni žalosti, on je odbačen kamen. Sasvim na dnu kucalo je neprekidno i brzo, šaputale su riječi koje su bile tako plahe da se nisu usuđivale zvati glasno. Ako živi korov kraj puta, kako ne bi i kamen živio?


Kola su se sa bukom zaustavila pred kućom.
- Jeste li gotovi? viknuo je kočijaš.

 

Zavežljaji su bili spremni.
- Hajde u ime Boga! reče mati.


Samo sam se rukovao s ocem, braćom i sestrama; ni na to nismo bili naviknuti, kao ni da se ljubimo, ližemo i slinimo za svaku tricu. Sta je, tu je, sve ostalo neka ostane zaključano i neka se ne pokazuje nikome! Drvo ne stenje i ne jauče ako mu granu po granu odsijecaš sa živog stabla; čak i ne umire uvijek.


Kočijaš je bio sitan, uvijek poguren čovjek i veliko gunđalo, zvali smo ga striček. Ako je još živ, neka mu Bog da da dočeka sto godina i više; a ako je umro, neka mu svakih zadušnica milosrdna ruka čašom vina prelije grob! Mnogo puta je studenta koji je šljapkao po ružnom vremenu, sevapa radi, strpao među denjkove i vreće.


Bili smo posljednji putnici; kola su bila sasvim natovarena i nabijena, kočijaš je potjerao.

 

Vrhniko - Božije čudo, ti gospodska, praznična djevojko, kako si iz daljine lijepa! Ja, koji sam sav tvoj, gledao sam te širom otvorenih očiju, a nikada te nisam vidio; još i sad te gledam, kao da sam zasjenjen, kao da bi samo s časa na čas, titrajući i trepereći, zablistao tvoj bijeli sjaj iz daljine! Dok su se kola polahko i sa bukom ljuljala kroz varošicu, činilo mi se da se vozimo po sasvim tuđem kraju. Crkvu Svetog Lenarta pogledao sam začuđeno, kao da je tek toga trenutka izrasla iz tla i plaho se stisla pod brijeg. Drum mi je izgledao širok i počišćen kao za litiju; kuće su bile visoke, bijele i tihe. S obje strane mirovale su bašče, visoko ograđene i čuvane da ih ne bi uznemiravao nedostojni putnik, čak ni hrđavim pogledom. Ko se šeta tamo po usamljenim lijehama, pod beskrajnim sjenkama?

 

Cijelog puta nisam s majkom progovorio ni riječi: oboje smo gledali preda se. Odmarali smo se skoro pred svakom krčmom; konji su skretali sami i zaustavljali se gdje je trebalo.


- Pješke bi čovjek prije stigao! ljutile su se žene.
- Pa što niste išli pješke! rekao je striček.

 

Već mi se činilo da čujem potmulu huku koja se približuje i biva sve jača. Kamen koji mi je bio u srcu se pomakao, tako da me zaboljelo. Iznenada su se digle pred nama ogromne kuće, ljudi su zadihano i kao ludi hitali na sve strane, svuda su jurila kola; široko zinuvši, odvratno hripljući, progutao nas je grad, meni uplašenom nemilosrdan i grozan u svojoj crnoj beskrajnosti.


- Natrag, majko, natrag!

 

Nikad više!

__________________________________

 

Ivan Cankar je rođen 1876. godine u Vrhniki. Osnovnu školu je završio u mjestu rođenja. Već kao đak nižih razreda srednje škole zajedno s drugovima pisao je Literarnu knjigu i sarađivao u srednjoškolskom udruženju "Sloga". Poslije završene mature, upisao se u Beču na građevinski odsjek tehnike, ali se već poslije jednog mjeseca prepisao na romanistiku i slavistiku.


U Beču je živio više od deset godina i bavio se literarnim radom. Jedno vrijeme se angažovao u politici i na listi socijaldemokratske stranke kandidovao se na izborima za državni sabor. Uporedo s poezijom (zbirka pjesma Erotika) objavio je prozu, crtice (Vinjete), potom su jedna za drugom objavljene njegove knjige: zbirke crtica i novela pod naslovom Knjiga za lakomislene ljude, U zoru, a zatim poduža pripovijest Tuđinci, roman Na klancu, pripovijetka Dom Marije Pomoćnice. U najplodnijem književnom razdoblju objavio je roman Martin Kačur i najpoznatiju pripovijetku Sluga Jernej i njegovo pravo. Objavio je još knjigu crtica Slike iz snova, te drame: Romantičke duše, Za dobro naroda, Kralj Betajnove, Sablazan u Dolini Sentflorjanskoj, Lepa Vida i Sluge.

 

Ivan Cankar je jedan od najznačajnijih slovenačih pisaca. Njegovo je djelo imalo velikog odjeka u svim našim književnostima, a posebno djela socijalne sadržine. Prikazao je društveni život u Sloveniji početkom dvadesetog vijeka sa svim mijenama i društvenim problemima koje je novo vrijeme donijelo.


Umro je u Ljubljani 1918. godine

 

Ivan Cankar - Čvarkov kolač 

Ivan Cankar - Datule

Ivan Cankar - Desetica 

Ivan Cankar - Domovino ti si kao zdravlje

Ivan Cankar - Grijeh 

Ivan Cankar - Kralj Betajnove

Ivan Cankar - Lisac

Ivan Cankar - Moj život

Ivan Cankar - Najraniji doživljaj

Ivan Cankar - Naš laz

Ivan Cankar - Šalica kave

Ivan Cankar - Suhe kruške

Ivan Cankar - Sveta pričest

loading...
2 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Ivan Cankar - Usred života

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u