Sunčana Škrinjarić - Dva Smijeha

Vrsta djela - Zbirka priča

DVA SMIJEHA

Kratak sadržaj - Pošli su u priču veliki i mali smijeh. Veliki smijeh ulazio je u velike prostore gdje se skuplja velik broj ljudi: u škole, u cirkuse, u kazališne dvorane, a mali smijeh igrao se kamenčićima, loptama na livadi, trčao ulicama, brao cvijeće za tužne mame, dijelio poljupce prolaznicima. Nitko ga nije zamjećivao. Veliki smijeh je postao umišljen i tako se napuhivao od važnosti da je pukao poput prejako napuhanog balona. Dobro je poznavati i mali i veliki smijeh. Za veliki smijeh je potreban u najmanju ruku dvorac, palača ili barem kakvo igralište, a mali smijeh može biti svugdje: i u loncu za cvijeće, i u tatinu šeširu, u njihanju travke, u mačjem oku, pa i u ptičjem cvrkutu. Jako je važno poznavati oba smijeha, no bez malog smijeha nikako ne bi trebalo ostati. On je svuda, mali vragolan, nestaško, čak se nađe i u kutu usnica, jedva zamjetan. Kamo god se krene, u blizini treba biti i mali smijeh. On će otkriti takve sitnice koje razveseljavaju da će i najteži posao biti manje težak. Kad se, na primjer, spotakneš o kamen i tresneš na nos, on će ti pružiti svoju sitnu prozirnu ruku i umjesto da psuješ, plačes i okrivljuješ nekoga, ti i mali smijeh čete se ustati i zakoračiti prema - svjetlosti.

Likovi

Veliki smijeh - je napuhanko i umišljenko. Od umišljenosti se širio, širio - dok nije pukao kao neki preveliki balon. Zato što se smatra da je velik, jako važan i slavan, javlja se samo tamo gdje se okuplja velik broj ljudi.

Mali smijeh - je simpatičniji od velikoga. To je onaj smijeh koji se javlja u svakodnevnom životu čineći ga sretnim. To su zapravo sitnice naoko nevažne, neprimjetne, a opet vrlo važne.

VJETAR U ČAMCU

Kratak sadržaj - Veseljak i lutalica vjetar trčao je po svom običaju niz brda i doline, preko rijeka, jezera i mora, visoko po oblacima i nitko ga nikada nije mogao uhvatiti. I tako se umorio pa je odlučio malo zastati. Visoko s oblaka ugledao je mirno jezero. Na sredini jezera polako je plovio drveni čamac, prazan i tužan. I vjetar se lijepo spustio u čamac da se odmori od skitanja. Tako se lagano spustio da ga čamac nije ni osjetio. A tužni čamac samo bi ponekad uzdahnuo. Začudio se vjetar čamcu i nikako mu nije bilo jasno zašto uzdiše i kakve ga brige more. Čamac mu je ispričao svoju patnju. Tu pluta beskoristan već pet mjeseci. Čini mu se da svakome smeta, i ribama i lopocima. A čuo je da postoji neka velika voda koja se zove more i želio bi tamo otploviti. I vjetar se sažali te mu odluči pomoći. Nije ga htio odvesti na more jer bi se tamo lako izgubio. Odgurao ga je do obale, gdje ga je odmah našao neki dječak i silno mu se obradovao. I dao mu je ime CRNI GUSAR, premda je čamac izgledao bezazleno. No u dječakovoj mašti odmah se pretvorio u strašni gusarski brod. Čamac se razveselio, a vjetar, odmoran i veseo, odlutao je dalje. Odjednom je ugledao medvjeda i lutku kako snuždeno sjede u crvenom gumenom čamcu na širokom moru daleko od obale. A na obali je sjedila djevojčica zlatnih pletenica i gorko plakala. Njen čamac odlazio je sve dalje i dalje, a u njemu je bilo sve njeno blago. Majka je na obali nagovarala djevojčicu neka se vrati kući uvjeravajući je da se tu ništa ne može jer je struja odnijela čamac predaleko i više se ne može vratiti, i odvukla je uplakanu djevojčicu na spavanje. Dok je majka tješila i uspavljivala djevojčicu, veseli saljivčina vjetar odgurao je medvjedića i lutku i nasukao njihov čamac na obalu. Majka je ipak potajno vjerovala da će se čamac vratiti i kad je išetala na obalu, spazila je sve blago svoje kćerkice: crveni gumeni čamac, medu i lutku. A vjetar je u to vrijeme bio daleko. Već je bio drukčijeg raspoloženja. Nekom je čovjeku odnio šešir s glave. Kasnije se jos više razljutio i oborio neko stablo.

Likovi

Vjetar - obijesni putnik i vječni lutalica. Skita se po cijelom svijetu i naglo mijenja raspoloženje, a nitko ga nikad ne može uhvatiti. Čas je veseo i razigran nestaško.

Čamac - drven, prazan i tužan, osjeća se beskorisnim. Mašta o moru: ptice su mi pričale da postoji neka velika voda koja se zove more. Zahvaljujući vjetru postao je sretan jer je njegova želja da pomaže ljudima i ostvarena.

GOSPOĐICA NEĆU

Kratak sadržaj - Djevojčica Mina učenica je prvog razreda, ni po čemu se ne razlikuje od drugih djevojčica. Ali imala je jednu nezgodnu manu - uvijek je govorila: Neću! I u tome je pretjerivala. I tako je mama ujutro budi neka ustane, a ona, zna se, još snena prošapće: Neću! I kad je trebala popiti bijelu kavu, obvezno: Neću! U školi isto: Mina, hoćes mi posuditi gumicu? Zna se: Neću! Mina, idemo se igrati skrivača! Opet: Neću! Baka bi je poslije škole slala po kruh, a Mina: Neću! Tata bi je navečer slao u krevet, a ona, premda se pribojavala tate, tvrdoglavo: Neću! A onda se dogodilo nešto što je djevojčicu jako zbunilo. Sad su njoj svi govorili neću. Mama, probudi me ujutro! Sad je mama rekla: Neću! Kad je zatražila bijelu kavu, mama je opet rekla neću. I u školi se dogodilo čudo. Školska vrata bila su zatvorena i na njima je pisalo: Nećul Sva zbunjena pošla je kući, a kako je džepu imala nešto novaca, ušla je u mljekarstvo i zamolila jedno pecivo, a prodavačica je na veliko Minino čudenje rekla: Nećul Ljuta i gladna otišla je na dječje igralište i popela se na tobogan i baš kad se htjela spustiti, tobogan je povikao: Nećul Sad je već postalo ozbiljno kad i tobogani govore neću. Pokušala je još jednom sreću na sasvim drugom mjestu, otišla je u cirkus. I tamo je zatekla slona koji govori. Bio je cirkuska atrakcija. A slon je stalno govorio: Neću! Baš neću! Neću i gotovo! Iznenadila se kad joj je rekao da je i on čuo za "gospođicu Neću". Zamolila ga je nešto za jelo, a on je imao samo kocku šećera. Pružio joj je kocku, no kocka sićušnim ali odlučnim glasom reče: Neću! Sada je slon Minu poslao na ozbiljno liječenje. Liječnik se zvao profesor Pingvino. Ozbiljni profesor u crnom fraku porazgovarao je sa zabrinutom djevojčicom i dao joj mudar savjet - više nikada ne smije govoriti neću. Mora se vratiti na početak priče i početi sve iznova. Mina ga je poslušala. Legla je u krevet i zaspala. A ujutro kad je mama rekla: Minal Hajde ustanil Već je kasnol Mina je odgovorila: Hoćul Evo odmahl I tako se Mina izliječila.

Likovi

Mina - učenica prvog razreda osnovne škole. Obična djevojčica koja se ni po čemu ne razlikuje od druge djece osim što je razmažena (uostalom kao i mnogi prvašići), i što uvijek govori - Neću! Toliko joj je to prešlo u naviku da drukčije nije ni znala odgovarati na tuđe molbe ili zapovijedi, a ta se "bolest" opasno počela širiti svuda oko nje, pa su za "gospođicu Neću" čuli svi u gradu. Jednoga dana se to "Neću!" počelo vraćati njoj samoj.

ČOVJEK S TOČKOM

Kratak sadržaj - Neki je dječaćic napisao domaću zadaću iz hrvatskoga. Na kraju rečenice piknuo je zabunom dvije točke namjesto samo jedne, a time zaradio učiteljeve prijekore. A kad je htio gumicom obrisati onu drugu točku (zvat ću je dalje Točka, s velikim slovom), ona oživi, skoči iz bilježnice, otkotrlja se do prozora i prilijepi se na staklo. Tu počinje živjeti, kao i svako dijete koje ulazi u neviđen svijet. S te točke Točka ugleda svašta. Prolaznicima pronalazi slabe točke: nekima u probušenoj cipeli, nekima u glavi, nekima u džepu; jedan nosi punu torbu točaka dnevnog reda neke bezvezne sjednice; djevojka u haljini s točkama; matematičar priča o zamišljenoj točki; mladić sa slikom cirkuske točke. Stiže čistaćica, obriše prozorska stakla, strese krpu kroz prozor i Točka se nađe na ulici. Tu začuje priču o najvišoj točki na koju se popeo neki planinar i novoj točki na koju će se tek popeti, a susretne i ljude koji od nelagode samo bulje u jednu točku. Popenje se na bijelu točku na plavoj svili, no ova je otjera sa sebe, jer je navodno nagrđuje. Ode Točka dalje, u knjižaru, među knjige i slova, gdje je bilo mnoštvo točaka pa se ponada da je stigla među svoje. Ostale je točke brzo razuvjere i otjeraju. Pokušala je i među točkama na slikovnoj spajalici. Ništa od svega. Iskoprca se Točka iz knjižare pa se ukoprca na dlan nekom bijednolikom odrpancu, koji je najprije pobrka s buhom. Oni se dogovore pa je čovjek nastoji utrapiti za kutiju cigareta: jednoj ljepotici - loptici kao ukrasni mladež, jednom starčiću za rješavanje križaljke, no on treba neku čvrstu uporišnu točku, jednom govorniku koji je satima blebetao - da stavi točku na svoje bla - bla - blatanje. Zbog ovoga posljednjeg dopadne čovjek i zatvora, jer nije uputno prekidati zborenje onih kojima je glupo zborenje dopušteno. Po izlasku iz zatvora čovjek mijenja i točku gledišta pa govori Točki: Da nisam bio u zatvoru, ne bih znao kako je lijepo biti Slobodan. Potom nudi Točku i nekom razmahanom pjesniku, kojemu iz bilježnice ispadaju slova kao pljeva. No njemu ne trebaju ni točke, ni zarezi, ni upitnici, ni uskličnici, jer su, kaže, zastarjeli. On samo proizvodi slova i maše rukama pa zamahne tako jako da Točka odleti u Svemir, gdje prestaju sitna zemaljska natezanja. Tu naiđe na staroga grčkog mudraca koji traži čvrstu točku u svemiru da bi pomoću nje i poluge pomaknuo Zemlju. Naša mu se Točka ukruti i rekne: Sve mislim da bi tu Zemlju uistinu trebalo malo pomaknuti, pa da se napokon smiri. A sa te točke u svemiru Zemlja se Točki čini kao obična, malo nezgrapna točkica.

Likovi

Točka -  koja je tako slučajno došla na svijet, bila je žilava i spretna kao djeca o kojima se nitko ne brine. Oživjevši i iskočivši iz bilježnice, ona poprima osobine znatiželjna djeteta koje kreće u istraživanje novoga.

__________________________________

Sunčana Škrinjarić rođena je 1931. godine u Zagrebu. Diplomirala je hrvatski jezik na Pedagoškoj akademiji. Radila je kao službenica, glumica i novinarka te, naposljetku, kao profesionalna književnica. U književnosti se javila 1946. godine zbirkom pjesama Sunčanice. Objavila je dvadesetak knjiga pjesama i proze za djecu, od kojih su najpoznatije Kaktus bajke, Ljeto u modrom kaputu, Pisac i princeza, Čudesna šuma i Dva smijeha. Najmlađima je namijenila slikovnice Plesna haljina žutog maslačka, Tri jabuke s bakinog ormara, Zimska bajka i druge. Od dramskih tekstova ističu se igrokazi Bajka o maslačku, Slon u gradu i Ludi lampion, koji su izvedeni u Zagrebu i Uppsalli, te radio - drame za djecu i mladež Zeleni šešir, Čovjek koji je postao gljiva i druge. Svijet Sunčane Škrinjarić mogli bismo označiti poetskom bajkom, u kojoj slobodno djeluju ljudi, stvari i pojave. Svijet je to kojemu je granice (ili bezgraničnost) odredila pjesnička mašta, a pokrenula drevna mudrost bajki. Spisateljica je dobila književnu nagradu: "Grigor Vitez" 1970., 1978. i 1983. godine, a 1981. nagradu "Ivana Brlić - Mažuranić". Njezina knjiga Ulica predaka predstavljala je Hrvatsku na Međunarodnoj izložbi "Mir sloboda i tolerancija" u Münchenu. Piše prozu za odrasle: Kazališna kavana, Jogging u nebo, Pasji put, Čarobni prosjak i dr.

Prema njezinu romanu i scenariju snimljen je prvi hrvatski dugometražni crtani film Čudesna šuma. Knjige su joj prevedene na litvanski, mađarski, slovenski i druge jezike. Godine 1999. nominirana je za najveću svjetsku nagradu u području dječje i omladinske književnost "Hans Christian Andersen" za 2000. godinu, poznatu kao "Mali Nobel".

Sunčana Škrinjarić - Čarobni prosjak 

Sunčana Škrinjarić - Dućan kod svrake

Sunčana Škrinjarić - Kako sanjaju stvari

Sunčana Škrinjarić - Kaktus bajke

Sunčana Škrinjarić - Plesna haljina žutog maslačka

Sunčana Škrinjarić - Razaranje imidža

Sunčana Škrinjarić - Ulica predaka