Sunčana Škrinjarić - Razaranje imidža

Danima je ležao kao polumrtav, ništa više nije pokušavao, koji put bi samo promijenio položaj u neurednu, zagušljivom krevetu. Posteljina se usmrdjela, rublje na njemu požutjelo, gadan zadah ispunjavao je sobu.

Otići onkraj crte nije nimalo lako, nije dovoljno samo ležati, potrebno je i nešto činiti, pomaknuti se iz tupe ravnodušnosti, pustiti plin ako ga ima.

Sve donedavna bio je tako običan, neupadljiv, slijedio je modu, trendove, birao neobvezatno društvo i prijatelje što divno pričahu viceve. I sam je smišljao dosjetke i uživao u životu ležerno kao gušter na ljetnom suncu. Nikakva ga strast nije obuzela, nikakva ljubav ili pomama. Biti prostodušno sretan kao da je bila njegova namjera.

Mislio je da ima mnogo vremena. To je varka koja obmanjuje sve ljude u mladosti. Ali on je tu obmanu produživao. Svakog se dana budio s mišlju kako ne mora žuriti i kako može u životu uživati kao stablo, nepomično, crpeći sve sokove što mu se nude.

Izlazio je navečer s prijateljima, birao prijateljice prema boji kose i vitkosti, nije pokušavao razgovarati s njima, jer ga ljudi zapravo nisu ni zanimali. Bio je dostatan samome sebi.

Jedna od njegovih najdražih prijateljica bila je kao leptirica. Svugdje je uvijek stizala besprijekorno odjevena, a ipak se to doimalo kao slučajno i nenamjerno. S njom se najradije družio. I u krevetu je bila poput svile, izmicala mu je iz ruku i odlazila uvijek užurbano, kao da je netko kome ne može odoljeti uporno čeka, iza zida. Možda je nju zavolio na svoj način, kao osobu do čije tajne ne može doprijeti. Jedino je o njoj razmišljao kao o svojoj dami.

Odjednom je odlučio lišiti se svega. Bilo je to iznenadno. Djelovao je i skakutao naokolo, svugdje prisutan i zamijećen, a onda potpuno povlačenje, otkrivanje nekih nepoznatih stvari. Želio je biti u društvu da se ne bi morao suočiti sa samim sobom. To je bilo kao zurenje u ponor, u ništavilo. Dan mu je život i on ga je punio kao jastuk – hranom, odjećom, brbljanjem, druženjem, radom koji nije volio, ženama koje nije ljubio. Sve tako mlačno. Svašta je počinjao. Rješavao je i sastavljao križaljke, počinjao učiti strane jezike, odlazio na koncerte i krstarenja brodovima, kupovao priručnike o gljivarstvu, ali se užasavao lutanja oronulim šumama punim ljudskih otpadaka.

Sudjelovao je u svemu, a onda se odjednom izgubio. Počeo je uništavati sve oko sebe. Najprije stvari, a zatim prijateljstva. Sve stvari što ih je nagomilao tijekom života učinile su mu se sasvim suvišnima. Prodao je automobil za ništavnu svotu novca za koju je, uostalom, nabavio zalihu pića, iako nije osjećao naročitu potrebu za opijanjem. Ali morao je bar nešto činiti u međuvremenu, jer nadao se bliskoj smrti, elegantnom kraju, olakom prelasku s onu stranu života.

Počeo je veliko čišćenje. Uništavao je ono što nas najviše odaje: pisma, ljubavna, poslovna, prijateljska i suvišna, zatim stare i često prelijepe razglednice, račune, potvrde, garancijske listove – sve ono što se skuplja oko čovjeka cijela života i što ga čini pripadnikom ljudske zajednice. Taj posao bio je dug i iscrpljujući. Podsjećao ga je na kopanje rova bez kraja. Što je više odlazio u prošlost, to se više povlačio iz svijeta. Ničeg tu nije bilo što bi ga privlačilo.

Našao je stare podsjetnike. Bili su to omašni godišnjaci za poslovne ljude. Bilježio je u njih dogovore, novčane izdatke, rođendane, ljubavne domjenke. Neka zaboravljena imena bljesnula su iz tame. Njihov je trag bio neznatan. Često su to bila prazna imena bez osoba kojima su pripadala. Gordana ubilježena nekoliko puta od koje ni lice, ni kretnje, ni stas nije ostao. Naprezao je pamćenje. Vjerojatno je slabilo. Loše se i neredovito hranio, pretežno suhom hranom... pa onda obamrlost, nepomičnost.

Izlazio je u sumrak, završio na prvoj klupi oblijepljenoj žvakačim gumama. Postoji mali park blizu njegova stana. Park jadan, zapušten, nikakav. Traži novu riječ za oronuli park. Odmorište za zlu dječurliju i prosjake. Shvaća kako je bio mudar u svome brzom življenju i kako je svako zaustavljanje kobno. Ali on se zaustavio. Pokretni je mehanizam utihnuo. Ispisuje godinu po godinu svoje prošlosti i nailazi na same ništavnosti. On splašnjava, pretvara se u isušenu spužvu, gubi ljudski oblik. Hranu kupuje nasumce u prvoj trgovini: kruh, jogurt, sir, kobasice. Ne želi kuhati, ne želi uživati u hrani. Odriče se odjeće, živi tjednima u istoj košulji. Postaje odvratan, ali to nitko ne primjećuje. Zapravo, postaje nevidljiv. Tko ne izlazi u društvo, biva zaboravljen.

Pronalazi izrezak iz starih novina. Mala Omayra nije dočekala spas. Iz guste mase vulkanskog blata virila je samo mala glava. Njezina majka Maria nije stradala, jer je dan prije erupcije vulkana Nevada de Ruiza otputovala u Bogotu, u Columbiji. U kući su ostali Omayra, njezin otac, strina i mlađi brat. Osim Omayre nitko od njih nije preživio, a na kraju je i djevojčica umrla... Kad je crpka s kojom su je spasioci trebali izvaditi iz blata, napokon stigla, malena i čudesno hrabra djevojčica je umrla. – Izvucite me odavde. Koji je danas dan? Ponavljat ću školsku godinu. Već sam dva dana izgubila. Tim se riječima obratila 12-godišnja Omayra Sanchez u gradu Armeru, koji više ne postoji, ljudima koji su se probili do mjesta na kojem je bila zarobljena blatom. Umrla je ubrzo poslije toga. U erupciji vulkana u Columbiji poginulo je više od 22.000 ljudi.

I taj izrezak iz novina trga i baca. Zašto ga je uopće spremio? Tko mari za stare vijesti? Uvijek stižu nove i strašnije. Sada se stidi svoje nemoći. On se muči sa sobom i svojom slabošću, a dijete odlazi hrabro, čak poslovno, ravno u smrt. On oklijeva, uništava neke papiriće, njuši stare krpetine, kao stara udovica premeće po beznačajnim fotografijama. Da, on je putovao svijetom, čak je dobro igrao tenis, on nipošto nije loše izgledao. Za svijet slike u kojem je živio, priroda ga je pripremila sasvim dobro. Uvijek postoji neka greška, nešto nedokučivo, sve je u kemijskom sastavu, zalutali gen nepoznata pretka. Dok se ponašao u skladu sa slikom, svi su ga prihvaćali prirodno, kao osobu koja ne smeta.

Bavio se takozvanim slobodnim zanimanjem, izrađivao sjenila za svjetiljke, proizvodio pomodne slikarije koje su se čak dobro prodavale. Prilično davno završio je školu primijenjene umjetnosti. Ni naročito nadaren ni lišen dobrog ukusa. Mogao je sasvim udobno živjeti od svoga rada koji nikome nije smetao. Bezlična, upotrebljiva umjetnost za salone novih gradskih uglednika. Ne za one najznačajnije, ti su već znali kakve slike i svjetiljke valja kupovati. I tako, budući da se nije morao svakodnevno pojavljivati na radnome mjestu, njegov nestanak nije nikoga previše začudio. Ljudi dolaze, prolaze, nestaju i umiru. Jedan više ili manje na životnoj sceni. Netko mimogred upita: – Gdje je onaj? Kako ga nigdje nema? Ljudi sliježu ramenima, nagađaju, čak i zavidljivo izmišljaju: "Ugrabio stipendiju, otišao u inozemstvo, dokopao se nekog predstavništva..."

Čovjeku se čini da je neophodan, a on je manje od lijepog odijela kog svi primjećuju. Njegova stara i nepismena dvorkinja to je oduvijek znala, nikada nije dugo tugovala za umrlima. Pustila bi suzu iz starinske navade, a za nekog bližnjeg platila bi i misu za pokoj duše. Poslije bi svoje nabožne pjesme pjevala kao ptica. Smirila mu se duša i svemu je kraj. Čemu plakati?

Prolazili su mjeseci, od samoće mu je šumjelo u glavi, činilo se da ga tišina mori svojim bezglasjem. Nije plaćao telefon, pa mu ga iskopčaše. Razlika nije bila velika. Posljednjih tjedana nitko ga više nije ni zvao. Imao je oženjena, starijeg brata u udaljenom gradu. Izmjenjivali su božićne i novogodišnje čestitke. Uskrs se više nije slavio. Taj lijep blagdan njihova djetinjstva blistao je izdaleka. Brat je imao ženu i djecu, dakle, obitelj. To uvijek dobro zvuči, kao neka sigurnost i ograda. Nije znao kako mu izgledaju nećaci, jesu li to muška ili ženska djeca? Davno nekad ih je posjetio, jedan od potomaka bio je još u kolijevci. Sada je tamo sve sređeno (kakva užasna riječ za sreću!). Prostran stan, namještaj, dobro plaćen i lagan posao, djeca što rastu bez ozbiljnih boljetica, žena blage ćudi, nezahtjevna.

"Kad ćeš se ti smiriti?" – pisao je brat na rubovima rijetko pristiglih razglednica. Smiriti se značilo je ženidbu, stalan posao, barem jedno dijete dok ne bude kasno.

Nije se smirio po bratovu sudu, a nije ni mogao, jer mu je nedostajala stega svakodnevice, jer je za sebe tražio nešto osobita i izuzetna, a ništa se takva nije zbivalo, samo su dani uporno klizili, jedan za drugim, a njega je obuzimala panika. Teško je smjestiti u vrijeme i prostor, a najteže prihvatiti vlastitu ništavnost. Naizgled bio je uspješan, jer su njegove izložbice bile praćene mlačnim, blagonaklonim kritikama. Kao sve beznačajnike rado su ga primali u društva. Svjestan vlastite osrednjosti nije o tuđim radovima izricao mišljenja. Nije se želio izložiti poruzi, zato je o drugima lijepo govorio, ali je darovite potajno mrzio.

Navršio je četrdeset godina. Lijepo doba za promišljanje o sebi. Već se odavno od njega nije ništa očekivalo, ali je nekako bilo ljepše kad se o tome ne misli. Mogao je promijeniti način odijevanja i frizuru, to je učinio nekoliko puta. Posvijetliti boju kose i zatrti sijede pramenove, pa pustiti bradu i pomno je njegovati – sve su to već činili neki njegovi taštiji vršnjaci. Ukratko, sebe izvrnuti kao rukavicu i početi iz početka, napustiti svoje sličice i svoja sjenila.

Uvijek je bilo mladih žena željnih udaje. Pojavljivanje u društvu dotjerane ljepotice osvježilo bi otrcan dojam, podiglo ugled u očima dokonih promatrača, zasjenilo nelagodu što pristiže približavanjem starosti. Sa svojim već postojećim imidžem mogao se prikloniti nekoj lijepoj osamljenici, a njih je bivalo sve više u sve brže rastućem gradu. Nevjerojatno je kako su često baš privlačljive djevojke same i bezazlene, pa ih je lako pridobiti većom pozornošću, laskanjem i prisnošću. Često iz pakosti smatrane glupima, lijepe se žene možda ne ističu uvijek lukavošću, tom osobinom osrednjih i duhom prilagodljivih.

Jednu je takvu osvojio, a ona mu ubrzo dosadila – ljubavlju. Nije vjerovao da ga voli, sva onako mila i raskošna, ali ona ga je u to uvjeravala nametljivom upornošću. Primila se ljubavi kao neke zadaće koju valja riješiti. Radila je na tome zdušno kao da okopava zapušten povrtnjak, javljala se telefonom nekoliko puta na dan. Mazno se raspitivala o njegovu raspoloženju. Sve više mu se približavala, stješnjavala njegov prostor i vrijeme, činila ga nespokojnim. Htjela je probiti njegovu ljušturu, zadavala je kratke, ubrzane udarce.

– Ti si tako neobičan – govorila je neprestano i uporno. – Nešto kriješ od mene, a ne znam zašto. Mrtva sam bez tebe, ne mogu se kretati. Što da učinim? Kakvu bi me želio?

Nje zapravo nije bilo. Htjela je da joj on pomogne pri pronalaženju vlastite osobnosti, ovijala se oko njega kao biljka povijuša, opijala se predodžbom o velikoj ljubavi. Bivala mu je sve dosadnijom.

Možda je to ona Gordana zakopana u podsjetniku?

Poznavao je darovite ljude za koje nitko nije mario. Dobri glumci koji se tek ovlaš spominju u novinskim člancima, uvijek u sjeni vještijih. Slava je pripadala onima koji su je mudrim potezima vabili. Kritičari su bili slabo plaćeni, hirovita ukusa, osluškivali su šapat uglednika. Opstati u takvom društvu moglo se samo postupnim i upornim građenjem imidža. To je zapravo naporan posao što se sastoji od niza sitnih, naizgled nepovezanih radnji. Svaka je nit važna u vezivu kojim se uspostavlja društveni uspjeh. To je kao gradnja palače. Temelji moraju biti solidni i snažni. Učvršćuju se nenametljivom ljubaznošću, biranim prijateljstvima, izbjegavanjem nepoćudnih poznanstava. Ne smije biti oklijevanja ni popuštanja. Samo najveći mogu biti samozatajni poput ludog slikara "Suncokreta". Oni uživaju u samome činu stvaranja, dodiruju nebo, bogotražiteljski iskušavaju granice ljudskih mogućnosti. Ostali žele uspjeh brzo, brzo, po svaku cijenu. Taj se postiže društvenim vezama, pripadanjem određenom sloju što stvara javno mnijenje. Ono se uglavnom razlikuje od privatnog.

U doba nastojanja da se održi na gradskom površju, prisustvovao je premijerama, otvaranjima izložaba, književnim večerima, pjesničkim jutrima, svim mogućim izlaganjima ljudskoga duha. Iskrena i neposredna mišljenja izrečena u komešanju prije i poslije takvih priredaba, nimalo nisu nalikovala izvješćima što su se sutradan mogla pročitati u novinama ili čuti na radiju. Točno se znalo koga se može i mora hvaliti, a tko uvijek prolazi nezamijećen ili spomenut tek usput, kao po milosti Božjoj. S nevjerojatnom upornošću oblikovala se lažna slika vremena za neku budućnost.

Člankopisci ne pišu ono što misle, većina piše ono što smatra da se od njih očekuje. Uvjerio se da većina ljudi neobičnom lakoćom mijenja mišljenje, sve ovisi o položaju i sjaju sugovornika. No ipak su znali ili možda točnije, naslućivali su nečiju veličinu. Tim bi je bezočnije zatajivali. U svom tom metežu što se oduvijek nazirao iza svake umjetnosti, on je zadržavao svoj skroman položaj neopasna sudionika. Naučili su se na njegovo nehajno pojavljivanje, na podložnu nazočnost, na smjernost čovjeka koji zna gdje mu je mjesto na pomno sazdanoj društvenoj ljestvici.

Mogao je do kraja života ostati tako pritajen, a ipak dobrodošao, mogao je maljati neopasne, nježne sličice i uživati u društvu dokonih gospođa, uz piće i osrednje jelo, uz slaboumne dosjetke i sitna ogovaranja. To se smatralo uspješnim životom i pristojnom karijerom u gradu u kojem je obitavao i kojem se dugo vremena dodvoravao. Sagradio je sebe kao kuću, vrlo pažljivo, od cipela do pomodne kravate. Radio je na sebi kao na umjetničkom djelu, dotjerivao izraz lica, treptaj obrve, način govora – svaku i najsitniju pojedinost, a onda je odjednom uslijedio čin razaranja...

To se događa i drugim ljudima, samo ne tako naglo i odsječno. Ljudi se osamljuju postupno, ne odgovaraju na pisma, ne podižu telefonsku slušalicu, ne uzvraćaju pozive na večeru, na ulici izbjegavaju susrete sa znancima. Zapuste se kao većina staraca, iako mogu biti mladi po godinama, ne mare za modu i garderobu, puštaju neurednu bradu, ne podrezuju nokte, peru se i odijevaju sa sve više napora.

Kad život dosegne svoju stalnost, odnekud se u nekih čudaka javi želja za razaranjem. Taj nagon postaje sve žešći i samoubilačkiji, navodi na neobjašnjive odluke i sasvim nerazborite poteze. Na vrhuncu uspješne karijere čovjek kojem su svi zavidjeli daje otkaz, potpuno i konačno, napušta društvo uglednika i moćnika, dobrovoljno prihvaća otpadništvo i samoću. Neki to čine dramatično, pa im ponašanje nalikuje ludilu, a drugi se opet spuštaju polako kao da stubama silaze u dubok i neosvijetljen, podzemni tunel. Taština je snaga koja pokreće čovječanstvo. Iznimni su oni koji je nemaju. Gubljenje taštine dovodi do ravnodušnosti, a to se može smatrati bolešću.

Slikar umilnih sličica povukao se naglo, možda misleći da će brzo dočekati kraj. Ali taj nije stizao i život se počeo otezati kao otužna predstava kojoj ne vidiš smisla. Život je još bio u njemu, a bezvoljnošću ga nije mogao naprečac uništiti. Dani su prolazili, mijenjala se godišnja doba, stvari su se trošile i nestajale. Mnoge je prodao budzašto, na obližnjem trgu kamo bi stigao poslije podneva i sabirao otpatke povrća ispod piljarskih klupa. Kojiput bi otišao na besplatan ručak u obližnji samostan sestara milosrdnica. Vrlo polako, kao da klizi čamcem po površini mirnog jezera, počeo se približavati nekim ljudima s dna. Najprije su to bile samo kratke, neophodne rečenice, nikakve bliskosti ni druženja, samo susreti u prolazu. Ljudi su mu se činili kao tamna gomila, nije im razaznavao lica ni glasove. Razgovarao bi čak s ponekim, ali sasvim odsutno, poslije ne bi prepoznao sugovornika.

Kao kad čovjek poslije duge bolesti još nesigurno kroči u svijet, tako se i on, nesvjesno, ali s nekim ostatkom zdrave snage u sebi, počeo okretati životu. Najprije je primijetio i osjetio milinu sunca. Vedar dan budio bi u njemu spokoj, čak sreću što postoji. Kao da mu je mrena spala s očiju, zapazio je šetajući prašno stablo što se upire prema nebu i nastoji preživjeti; uboge mačke koje se smucahu oko prljavih stubišta i kanti za smeće nisu mu se više činile tako odbojnima. Na svome komadiću planeta osjećao se voljko i bezbrižno, lišen taštine i svih naprezanja priljubio se uz svoju bijednu okolicu, ali više ne kao patnik, već kao onaj koji diše i promatra.

Ljudi su posljednji ušli u njegov vidokrug. Najprije to bijahu neki blaženi starci koji su se odmetnuli od svojih nehajnih obitelji ili naprosto samotnici bez ikoga svoga što bi, kad zatopli, noćivali na klupama. Bližio se polako pedesetoj, godinama je u svojevrsnoj obamrlosti živio bez žena, vrlo rijetko uzbudili bi ga poneki opsceni sni. U onome što nazivamo stvarnošću nije imao želja, pa je tako smatrao da je njegova muškost mrtva.

Ipak, bilo mu je dano da doživi nešto iznimno, nešto što se događa samo dokonima i izabranima, onima koji imaju dovoljno vremena i mašte da ljubav izmisle, potaknu i uzvise.

Oko podneva stizala je na trg i blijeda, mršava djevojčica od nekih dvanaestak godina. I ona je sabirala ostatke povrća, jabuke koje su se otkotrljale i našle u smeću, poneko napuklo jaje i glavice luka, a neki put bi joj se traženje posrećilo, pa bi otkrila i izgubljenu, siromašku novčarku. Na trg se obično ne ide s previše novca, pa ulov nije bio tko zna kakav. Bavili su se sličnim poslom: mala, izgladnjela prosjakinja, možda i kradljivica, i slikar nedarovit i beznačajan koji se odmetnuo od društva. Izgled mu je već bio dospio do one krhke granice koja dijeli svijet prilagođenih od onih što svojom pojavom izazivaju sumnju, odbojnost i strah. Još mu je odijelo bilo čisto iako pohabano, iznošene cipele nisu bile napadno blatne, a šal oko vrata što je prikrivao iskrzan okovratnik košulje bio je kao neka daleka, neprilična uspomena na svijet kojem je nekoć pripadao. Možda je bijeda podarila njegovu licu izraz čistoće, nije bio pijanac lišen stida i svih kočnica, nešto je svetog i nedodirljivog bilo u njegovoj pojavi. Dotakli su se prljavim rukama ispod privremeno napuštenih tezgi – u potrazi za krumpirom, glavicom zelja ili listovima salate. tako su se slučajno pogledali u oči, i on je zastao, osjetio kako mu krv navire u žile i kako mu se vraća moć opažanja. Tužno je kako neki ljudi koji osjećaju ljepotu, nisu u stanju da je sami stvore iako to strasno žele.

Mala je bila lijepa, ali to je moglo zapaziti samo oko znalca, onoga kog ne mogu zadiviti žestoke, napasne slike. Kosa joj je bila blago crvenkasta, a boja očiju u onom zasjenku učinila mu se svijetloljubičastom. Bilo je to lice koje bježi, a opet mirno, crte izvedene s nježnošću koja prelazi u bjelinu. Povukao je ruku i ona je dograbila nagnjile krumpire, nasmiješila se tihom sumornošću gradskog djeteta koje preživljuje iz dana u dan, uvijek napola gladno, a nikad sigurno. Počeo je sabirati za nju bolje otpatke, primala ih je s gordom zahvalnošću, kao nešto što se samo po sebi razumije.

Podsvjesno je već osjećala snagu ženstva u sebi, bila je u onom dvosmislenom dobu što opčinjuje umjetnike i sanjare, djevojčica koja se budi i raste, čudo koje u hitnji svakodnevice i ne zapažamo. Ali on je imao vremena sad kad je odlučio da razori svoj građanski imidž, on se mogao odati ludostima i tlapnjama, mogao je svoj život na rubu opstanka posvetiti jednoj himeri, pa je to s radošću i odanošću učinio.

Susreti s djevojčicom bivali su namjerni i češći. Otkrivao ju je postupno i nježno. Djelići njezina bića izlazili su na vidjelo, način na koji zabacuje kosu, zastajkivanje ispred izloga trgovina, strah od majke koja, podbuhla lica i neuredne odjeće, nailazi oko podneva. Bila je to žena neodređena zanimanja, još mlada ali iscrpljena neurednim životom, nešto između povremene dvorkinje i neuspješne bludnice.

Spavale su u blizini trga, u napuštenoj podrumskoj drvarnici. Stanari te oronule, ali ipak građanske kuće ponekad ih tjerahu i iz tog užasnog obitavališta. Bez vode i struje, izložene čestim naplavinama poslije kišnih razdoblja, živjele su u prljavštini i najgoroj bijedi ovisne o milosrđu imućnijih susjeda, pomoći socijalnih službi i Crvenog križa, majčinoj zaradi i pabirčenju po trgu. Mala bi ostatke povrća i voća donosila nekoj ubogoj, ali dobroćudnoj starici koja bi od tog raznolikoga blaga znala svariti i sasvim ukusan, topao obrok. Izbjegavala je školu, što je bilo sasvim prirodno; kupili su joj, doduše, kao siročetu, knjige i školski pribor, ali prilike u kojima je živjela bile su ponižavajuće i u njima nije mogla ništa, ni živjeti ni umrijeti, već bijedno tavoriti, a na učenje nije mogla ni pomisliti. Mrzila je i izbjegavala dobro uhranjenu i moderno odjevenu dječurliju za koju je ona bila samo predmet poruge. – Smrdljivica! Kradljivica! Prosjakinja! – vikali su i odmicali se od nje. Naravno da je bježala iz te užasne škole; u njoj su je i nalickane nastavnice odmjeravale kao čudo. Bila je sama na svijetu, ali ne kao u dobrostivoj dječjoj priči u kojoj na kraju sve dobro završava.

Majka se pokušavala izvući iz bijede i kala, djevojčica joj je visjela kao kamen oko vrata. Pretežak teret za ženu neuku i nepostojanu, sklonu piću i promjenama raspoloženja, ovisnu o slučajnim poznanstvima i ljubavima koje ponizuju. Teško bi nalazila dvorbu, jer joj se neuredan život očitovao na licu i u kretnjama, ali kad bi je i našla, nije ustrajala u poslu. Za težak rad malo se plaćalo, gazdarice su, uglavnom, bile zahtjevne i pakosne, a i one iznimno dobroćudne, žena je ubrzo napuštala, ponijevši kradom neku stvarčicu iz garderobe. To nije pridonosilo njezinu dobrom glasu i tako je propadala uporno i teško, a godine su se samo nizale i odnosile joj zdravlje i mladost. Katkad bi se iscrpljena našla u bolnici, ali sve češće i u zatvoru. Iz toga začaranog kruga nije se nazirao izlaz. Nije imala pameti, snalažljivosti, pa ni one izuzetne snage koja čini čuda i u najbezizglednijim prilikama. Jedva bi sebe održavala u životu, alkohol joj je zasada u tome pomagao, ali za djevojčicu se nije nimalo brinula. Poneki put briznula bi pred njom u očajan, bestidan plač, ridala je i čupala prorijeđene, loše obojene vlasi, proklinjala sebe i nepotrebno, ukleto dijete koje postoji kao živ dokaz svih njezinih neuspjeha.

Propali, od društva odmetnuti slikar sve je to ubrzo shvatio. Majci nije mogao ni želio pomoći, gadila mu se njezina prljava, bolesna tromost. No lik djevojčice budio je u njemu neku razdraganost, kao kad poslije niza sumornih, jednoličnih slika ugledamo jednu sasvim drukčiju; nježne boje i kretnje zapuštena djeteta još nije načela bijeda, mladost je provirivala iz svih pora, kao što iz snijega hrabro proviruju prve proljetnice.

Napokon se počeo smijati, što nije činio već godinama, pa je imao dojam da ponovno oživljuje. Uredio je svoju mjesecima nezračenu postelju, oprao kosu, odrezao nokte, očistio cipele. Počeo je njegovati svoj zanemareni lik, htio se približiti djevojčici čist i jednostavan, unijeti u njezino beznadno djetinjstvo trenutak radosti.

Mala skoro uopće nije govorila, u školi su je zbog toga smatrali zaostalom. Ali njome se nitko nije bavio, riječi su za nju bile samo stvari za uporabu. Izgovarala bi ih samo kad je bilo prijeko potrebno, nije znala da mogu biti opasne, ali i zanosne, beznačajne, ali i ubojne. I on je mjesecima, čak godinama šutio, pa je zatomljeni govor u njemu nabujao kao tumor, odjednom su iz njega prokuljale razne riječi i on im se sam začudio i obradovao.

Djevojčicu je pripitomljavao kao zvjerku, približavao joj se polako, izdaleka, opkoljavao je tihim nježnostima, ničeg nasilnoga nije bilo u njegovoj zatravljenosti. Razorio se potpuno i kad je u tupoj ravnodušnosti mislio da ga više uopće nema, dogodio se taj susret kao malo čudo.

Kao kad u zatočenikovu tamnicu dopre tračak sunca, pa on za trenutak osjeti toplinu života, tako je i slabašan osmijeh djevojčice potaknuo njegove posljednje, zapretane moći. Skupljao je ostatke svoje osobnosti i oblikovao ih kao u nekoj tihoj, radosnoj groznici u novu ličnost.

Tako je čist izvana i iznutra, potpuno oslobođen prošlosti, prihvaćajući sadašnjost kao mogućnost novoga postojanja, pohrlio prema mladom biću koje ga je oživjelo. Nije to bila ljubav ili barem ne ono što većina ljudi pod tom riječju razumijeva, bilo je to slatko nadahnuće, opijenost ljepotom.

Bližilo se ljeto, a to je najljepše godišnje doba za prosjake i skitnice. Proživljuje se lakše i bez stana i bez prikladne odjeće, a hrana se ipak nalazi u bujnosti tržnica i obilju zrelih plodova, pranje u hladnoj vodi nije neugodno, sunce pozlaćuje zapuštenost, trava i korov prekrivaju blato i smeće. On i djevojčica šetali su i otkrivali grad, zapravo njegove rubove. Nagonski je izbjegavao mjesta u središtu gdje je nekoć zalazio, iako za to i nije imao prava razloga. Već su ga odavno zaboravili i ne bi ga više prepoznali u čudaku koji šeće s nekom izgladnjelom i odrpanom djevojčicom. Ali baš rubna područja grada, neuređena mjesta gdje grad postupno prelazi u selo, vrlo su privlačna u ljetno doba. Ukoliko ih nisu prekrile naslage smeća, takva mjesta, ozelenjela ili prekrivena kržljavim grmljem i rijetkom šumicom, pružaju mogućnost za igru i razne besplatne siromaške ludosti. Naložili su vatru i na žaru ispekli krumpire, nabacivali se s odbačenom loptom, promatrali život mrava, leptira, raznih kukaca kojima nisu znali imena, premetanjem slova izumili su svoj tajni jezik. Djevojčica je učila govoriti, shvatila je da je carstvo riječi neizmjerno i da od njih sve nastaje – i priče i psovke.

Majka je napokon primijetila to druženje. Tumačila ga je na njoj svojstven način, vjerojatno bi ga poticala da je muškarac bio bogat, ali ovako, vidjela je u tome samo novu nesreću.

– Ja sam propala, pa zar se i ti moraš družiti s prosjacima – mrzovoljno je upućivala prijekore svojoj kćerkici. – Ništa od tebe. Da ti bar dobro plati ono jedino što imaš, pa da i meni pomogneš.

Grubo i prostački uništavala je njihovu opčinjenost, to ladanjsko raspoloženje usprkos bijedi u kojoj su živjeli. Mala je počela sumnjati u svog prijatelja, pojavila se pukotina u njezinu povjerenju, zazirala je od njegove nježnosti i odjednom pomislila da u tome ima prljavih pobuda. On ništa nije slutio, sav se razdragan prepustio svojoj iznenadnoj sreći, život mu više nije bio jednolična pustara, već niz malih iznenađenja.

Napokon je jednoga kišnog dana pozvao prijateljicu u svoj dom. Više nije bio tako zapušten i strašan kao proteklih godina. Dvadesetak kvadrata životna prostora bilo je pravo bogatstvo za bijednike i beskućnike s kojima je sada dijelio sudbinu. Uljepšao ih je, očistio naslage smeća, izbacio stare krpe, papire, prazne boce i konzerve, nabrao je čak i kitu poljskog cvijeća i stavio je u staklenku. Oprao je, trudeći se jako, jedini prozor u svome prizemnom stančiću, koji je tijekom godina postao gotovo neprovidan od prljavštine. Uveo je malu u sobicu, a zatim je na kuhalu u sićušnoj kupaonici koja je služila i kao kuhinja, pristavio vodu za čaj. Bio je ozaren srećom; onaj bolji dio prirode u čovjeka teži da u nešto vjeruje i da se za nekoga brine.

Vrijeme njegova izbivanja bilo je sasvim kratko, ali dovoljno onom djetetu u sobici da svuče sa sebe svu odjeću. Namještaja gotovo nije ni bilo osim klimava stola, nekoliko stolica različitih oblika i ormara čija su se vrata neprestano otvarala. Najviše prostora zauzimala je široka, još dobro očuvana postelja na koju su bili nehajno nabacani pokrivači i jastuci. Na njoj se naga ispružila djevojčica i gledala u smetena slikara nepomičnim, tužnim pogledom. Ostao je zatečen, zapanjen, sasvim osupnut, usnice su mu se pomicale nijemo pitajući: – Što je ovo? – pitao se zgranut. – Zar mi se to dijete nudi?

Mala uličarka zarana je vidjela svijet samo s njegove čulne, tjelesne strane, nije mogla pojmiti da je u starom čovjeku pobudila nešto drugo, plemenitije i čisto. Ako je i mislila o njemu, onda je to ipak bilo na način kojem ju je podučila njezina majka.

Voda je odavno zavrila u čajniku. Ali tko je sada mislio na čaj?

Djevojčica je ležala nepomično kao kamen. S ulice je dopirala buka, ali oko njih je bila tišina, teška i sumorna.

– Obuci se! – reče on odjednom promuklo i grubo. – Obuci se i idi!

Sada se mala pomakne, pogleda ga s nevjericom kao da očekuje kako će se on ipak predomisliti, a potom polako navuče svoje prnje i ode bez pozdrava. Čovjek se baci na krevet gdje je malo prije ležalo biće zbog kojeg je nakratko poželio ponovno živjeti. Ridao je glasno u tamnoj rupi iz koje više nije bilo izlaza.

Nikad se točno nije saznalo kad je zapravo umro, jer je prizemni stan bio izdvojen i udaljen od drugih, pa su prvi susjedi pozvali policiju tek kad je nesnosni smrad odao da se nešto zbiva u bijednoj postojbini.

Sahraniše ga kao siromaha u zajedničku grobnicu. Nitko nije tužio za njim; majka i njezina djevojčica odoše u neki drugi grad i za njima se gubi svaki trag.

___________________________________

Sunčana Škrinjarić rođena je 1931. godine u Zagrebu. Diplomirala je hrvatski jezik na Pedagoškoj akademiji. Radila je kao službenica, glumica i novinarka te, naposljetku, kao profesionalna književnica. U književnosti se javila 1946. godine zbirkom pjesama Sunčanice. Objavila je dvadesetak knjiga pjesama i proze za djecu, od kojih su najpoznatije Kaktus bajke, Ljeto u modrom kaputu, Pisac i princeza, Čudesna šuma i Dva smijeha. Najmlađima je namijenila slikovnice Plesna haljina žutog maslačka, Tri jabuke s bakinog ormara, Zimska bajka i druge. Od dramskih tekstova ističu se igrokazi Bajka o maslačku, Slon u gradu i Ludi lampion, koji su izvedeni u Zagrebu i Uppsalli, te radio - drame za djecu i mladež Zeleni šešir, Čovjek koji je postao gljiva i druge. Svijet Sunčane Škrinjarić mogli bismo označiti poetskom bajkom, u kojoj slobodno djeluju ljudi, stvari i pojave. Svijet je to kojemu je granice (ili bezgraničnost) odredila pjesnička mašta, a pokrenula drevna mudrost bajki. Spisateljica je dobila književnu nagradu: "Grigor Vitez" 1970., 1978. i 1983. godine, a 1981. nagradu "Ivana Brlić - Mažuranić". Njezina knjiga Ulica predaka predstavljala je Hrvatsku na Međunarodnoj izložbi "Mir sloboda i tolerancija" u Münchenu. Piše prozu za odrasle: Kazališna kavana, Jogging u nebo, Pasji put, Čarobni prosjak i dr.

Prema njezinu romanu i scenariju snimljen je prvi hrvatski dugometražni crtani film Čudesna šuma. Knjige su joj prevedene na litvanski, mađarski, slovenski i druge jezike. Godine 1999. nominirana je za najveću svjetsku nagradu u području dječje i omladinske književnost "Hans Christian Andersen" za 2000. godinu, poznatu kao "Mali Nobel".

U Zagrebu je u noći 20/21. travnja preminula pjesnikinja, pripovjedačica i scenaristica Sunčana Škrinjarić. Zbogom, draga gospođo Škrinjarić. I hvala Vam.

Sunčana Škrinjarić - Čarobni prosjak

Sunčana Škrinjarić - Dućan kod svrake 

Sunčana Škrinjarić - Dva Smijeha

Sunčana Škrinjarić - Kako sanjaju stvari

Sunčana Škrinjarić - Kaktus bajke

Sunčana Škrinjarić - Plesna haljina žutog maslačka

Sunčana Škrinjarić - Ulica predaka