Sunčana Škrinjarić - Ulica predaka

Roman tematizira mjesto i vrijeme vezano za osobni život glavnoga lika: Zagreb za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Tema je, dakle, ozbiljna, povijesna. Premda događaje i zapažanja iznosi dijete, odnosno autorski glas kroz prizmu dječje psihe, čitatel ju je jasno da je naivnost samo maska kojom književnica nastoji pojačati izražajnost interpretacije zbiljskog svijeta i učiniti je začudnijom, zabavnijom, drukčijom.

Kratki sadržaj - Tajana živi u Zagrebu u velikoj lijepoj kući, ima svoju sobu, puno igračaka, kućnu pomoćnicu koja sve drži čistim. Od igračaka, koje neprekidno dobiva, voli jedino plišanog medvjeda, ostalim lutkama trga udove. S njim spava, uvijek ga nosi sa sobom, iako je već sav olinjao i prljav, i povjerava mu svoje tajne. Odrasli se čude kako uza sve te skupocjene i lijepe lutke najviše može voljeti ružnog i zamazanog plišanog medvjeda. Tajanina mama neobično je lijepa i elegantna. Školovana je, govori dva strana jezika, oblači se po posljednjoj modi i gdje god se pojavi u središtu je pozornosti, koketna je, muškarci joj udvaraju a ona u tome uživa svjesna svoje ljepote.

Tajana ne poznaje svog pravog tatu. Ona je neželjeno dijete jedne promašene ljubavi, koja je danas za njezinu majku ludost ta glupa ljubav s njenim ocem, zar nije vidjela da je lud, da joj nije u stanju ništa pružiti, da pije, da ne zna ni jedan strani jezik, da je u Parizu ona morala kupovati kruh, on je samo sjedio i buljio u jednu točku, taj lažni genij, pa i novci su bili njezini. Nakon ljubavnog brodoloma mama se vratila u Zagreb, gdje je rodila Tajanu i udala se za drugog čovjeka, sad Tajana ima novog tatu. Novi je tata vrlo sposoban, radi među turbinama u gradskoj munjari (elektrani), ima novi auto, dobro zarađuje tako da Tajana u odnosu na drugu djecu živi kao prava mala milostiva; ima sve što joj zatreba: najmodernije haljinice, najnoviju obuću, urednu toplu sobu, dobrog liječnika ako se razboli...

Njihovom kućanstvu pridružuje se tetića, mamina sestra, stara cura prostodušna karaktera i neugledne vanjštine. Mama i novi tata drže je maloumnom zato što uvijek govori ono što misli, a zapravo je dobra, jednostavna i poštena, samo se nije znala tako dobro snaći u životu kao mama. Tetića radi po kući kao da im je sluškinja (pravu su sluškinju mogli otpustiti), a Tajanini se roditelji prema njoj odnose s omalovažavanjem i često je zlostavljaju, no tetića sve to podnosi. Tajana ima sve što druga djeca mogu samo sanjati, a nema ono što ima i najsiromašnije dijete - roditeljske ljubavi. Mama je uvijek okrivljuje da joj je upropastila život, kako bi joj u životu sve bilo daleko bolje da se ona nije rodila, da je nije iskoristio onaj probisvijet u Parizu koji je sad opet u Zagrebu i jedne se večeri nabacivao kamenjem u prozor.

Novi tata i mama lijepi su i privlačni ljudi, izlaze u društvo, na koncerte, u kazalište i svi misle da su idealan par, no kod kuće se užasno svađaju. Mama predbacuje novom tati da je nesposobnjaković, primitivac i ljubomorni glupan, a on njoj da samo misli na sebe i svoje užitke, da je nemoralna i da ga vara s drugim muškarcima. Poslije mučnih svađa slijede burna mirenja u spavaćoj sobi; Tajana ih je jednom nehotice zatekla u ljubavnom zagrljaju, mama je bila strašno bijesna.

Tako Tajana odrasta u čudnom i hladnom okružju bez nježnosti i ljubavi. Novine je počela čitati s pet godina i strašno su je uznemi-ravale crne kronike s člancima o strašnim zločinima i noću su je hvatali strahovi, no kako nigdje nije mogla naći zaštitu, od svega ju je spašavao njezin stari olinjali medvjed. Čitala je ona i političke članke o Hitleru, kralju Aleksandru, kraljici, princezama, stranim političarima i sve to shvaćala na svoj način. Malo - pomalo Tajana se navikava na hladno okružje u kojem živi, povlači se u svoj svijet i gradi vlastite obrambene mehanizme, pa ostavlja dojam vrlo čudna, pakosna i svojeglava djeteta s kojim je teško izići na kraj. Pošla je u školu, bila su to za nju nova razočaranja i bolna iskušenja. Djeca u školi bila su neuredna, zla, nepravedna, zavidjela su joj na bogatstvu jer je nju jedinu dovozio automobil u školu.

Tajana živi između škole i kuće, bez prijatelja i prijateljica. Izvan škole uči svirati klavir, premda to ne voli, mora zbog mame. U kuću često dolaze razni gosti tako da Tajana poznaje mnogo različitih ljudi i različitih sudbina. Neki su joj simpatični, neke poznaje bolje nego što ovi slute jer sluša kućne tračeve - uglavnom, sudi na svoj način o svijetu odraslih. Roditelji su je poslali tetki u Split da promijeni zrak jer je imala problema s plućima. U Splitu, kod nesimpatične tetke i još nesimpa - tičnijeg bratića koji stalno kuka i prema Tajani se odnosi kao prema razmaženom derištu, doživljava bombardiranje - počeo je rat. Vraćaju je vlakom u Zagreb, premda su vremena opasna. U razgovorima se sve češće spominje Hitler, u gradu je drukčije raspoloženje, nestaju neki ljudi koje je Tajana poznavala; nestala je mamina prijateljica Edita Goldberger, nestao je i njezin učitelj, jedina osoba koju je simpatizirala u školi.

Završila je četvrti razred i upisala se u gimnaziju kod časnih sestara na Savskoj cesti. Upoznaje Dubravku, djevojčicu pametnu i originalnu, a ipak sasvim zemaljsku, no Dubravkina majka smatrala je Tajanu lošim društvom, mada je bila iz fine obitelji, imali su glasovir i pretke, ali ponašanje njene mame bilo je sumnjivo, a osim toga ta stvar s tatama, treba imati samo jednog tatu... Novi tata ima problema na poslu, ne može proizvesti struje koliko zahtijeva vlast. I dalje se svađa s mamom. Dolaze dani oskudice, Tajana s teticom na sajmištu prodaje kućne dragocjenosti. Saznaje da tetića živi s njima jer je vlasnica pola kuće.

Tajana dobiva brata. Novi je tata presretan. Konačno završava rat. Opet dolazi nova vlast. Pojavljuje se pravi tata i ponosno pokazuje Tajanu svojim prijateljimapartizanima, koji odmah utvrđuju da je mala očito buržujskog porijekla. Tata je ipak ponosan: liči na moju ženu, na moju lijepu ženu, mislio je pravi tata i odglavinjao do birtije, počinje novi život, sve ću ja to promijeniti, svršeno je s ludnicama i konclogorima, sada, kad ja imam svoju malu, sasvim čistu i zdravu kćerkicu. No susret s pravim ocem ostavlja Tajanu hladnom, još jedna gorka spoznaja: za nju je taj čovjek zapravo stranac.

Njezin život dolazi na prekretnicu. Gimnazijalka je, odraslija je, postala je svjesna svojih godina, svoga tijela i više joj ne treba zaštita njenog omiljenog medvjeda - uništava ga škarama. Sama je ostatke medvjedića odnijela u smeće, držala se sasvim ravnodušno i nije odgovarala na tetičinapitanja opravom tati...

Vrsta djela - Ulica predaka roman je o odrastanju gradske djevojčice koja na prvi pogled živi u obilju, na čemu joj zavide ostala djeca, a zapravo je usamljeno i nesretno dijete. To je pomalo neobična knjiga jer prikazuje sliku djetinjstva netipičnu za većinu romana i priča za djecu. U njoj nema maštovitih dječjih sanjarija i pothvata, nema fabule koja čitatelja drži u napetosti, nema ni traga didaktičnosti (poučavanju) ili idealiziranju djetinjstva; to je slika svijeta ogoljenog do kostiju, sve je tu realistično i stvarno, često ružno i bolno, onako kako se događa u svakodnevnom životu a ispripovijedano neposrednošću pronicavog djeteta, pa zato djeluje sumorno i optužujuće, s tananom nadom da djevojčica Tajana kad zakorači u svijet odraslih neće biti kao oni koji su je odgajali.

Kompozicija - Između prvog i posljednjeg poglavlja romana još je pedeset kraćih (poglavljima ih zovemo uvjetno, jer neka opsegom ne prelaze pola stranice) naslovljenih kratkim naslovima, koja djeluju kao male pričice ili još češće kao zabilješke u dnevniku. Svojevrsni je to inventar svakodnevnice jednog nesretnog djetinjstva u nesretnom vremenu.

Sama kompozicija romana je mozaična, fabulativna nit stalno nam izmiče jer težište nije na pripovijedanju a cjelina se gradi od sitnih naizgled nepovezanih kamenčića ili kako sama autorica kaže: - Djevojčica spoznaje svijet u sličicama, krhotinama, i on se, napokon, kao u dječjoj igri s kockicama slaže u bolnu cjelinu. Čudo rasta i odrastanja je u neprestanom otkrivanju.

Uvod - U prvom dijelu knjige upoznajemo Tajanu i svijet u kojem živi. Upoznajemo njezinu majku, "novoga tatu", teticu i ostale likova iz njenog života, vidimo njezine probleme, ljubavi, svakodnevicu u školi i kod kuće. Otkrivaju se i druge pojedinosti, pa tako upoznajemo njene učitelje i vršnjake, odnose drugih ljudi prema njoj i obratno. Polako saznajemo njene tajne, strahove, želje i sve po čemu se razlikuje od ostalih.

Zaplet - U zapletu uočavamo njenu oštroumnost, radoznalost i otuđenost od drugih. Knjiga počinje govoriti o Tajaninim mislima i maštanjim, njenim lutanjima u svijetu odraslih, putovanjima po zavičaju i lutanjima po prirodi. Počinje 2. svjetski rat, a Tajana sve više duševno sazrijeva i zanima se za život drugih. Odlazi na more gdje upoznaje mnoge nove ljude, sreće novu ljubav i doživljava bombardiranje Splita.

Vrhunac - U najuzbudljivijem i najboljem dijelu knjige se Tajana vraća kući, njezin poočim odlazi u vojsku, stanje u njenom domu i kući se pogoršava. Događaju se česte uzbune, Tajana se upisuje u gimnaziju, a ljude počinju ocjenjivati po pripadnosti, prema židovima se odnose na poseban i drugačiji način, pa tako nestaju i neki njezini učitelji i rođaci. Stječe prijatelje i upoznaje nove ljude, sve se naglo mijenja u tim teškim ratnim okolnostima. Tajana, naime, nije previše time opterećena, većinu vremena provodi sa svojom teticom, koju su na neki način odbacili, Tajanini roditelji se neprestano svađaju.

Rasplet - Kroz rasplet knjige pratimo prestanak rata, Tajana dobiva malog brata, roditelji su se pomirili. Na samome kraju knjige, pravi otac joj se vraća nakon 12 godina i cijela obitelj sve počinje ispočetka.

Mjesto i vrijeme - Radnja romana odvija se u Zagrebu, u predjelu bogatih kuća s uređenim vrtovima. Djelomično se prenosi u selo Gredice, u Split i Novu Gradišku i opet završava u Zagrebu. Zagreb je prikazan iz perspektive djevojčice iz bogate građanske obitelji koju često pohode poznanici i rodbina, uglavnom iz istog društvenog sloja, zatim kroz događanja u školi i kroz iskustva iz Tajaninih bijegova i besciljnih skitnji gradom, gdje se prepoznaje i sva socijalna raslojenost predratnog Zagreba.

Vremenski radnja obuhvaća godine pred Drugi svjetski rat, sam rata i završava svršetkom rata 1945. godine. Ratne strahote u romanu su tek rubni događaji jer djevojčica Tajaninog uzrasta rat ne doživljava u njegovoj punini nego kroz sudbine i preobrazbe ljudi koje poznaje, kroz pojedine događaje što uzbude obitelj, promjene u školi ili nestašice hrane.

Tema i ideja - Tema romana je odrastanje gradske djevojčice koja živi s majkom, očuhom, tetkom, kao nevoljeno dijete jednog promašenog braka opterećeno pitanjem o svom ocu. Majka je prelijepa i koketna žena posvećena samo sebi; očuh dobro zarađuje, ali supružničke svađe su svakodnevne; tetka je prostodušna i smušena usidjelica prema kojoj se roditelji odnose s prezirom i često sadistički, životni gubitnik i jedna od rijetkih osoba prema kojoj Tajana osjeća iskrene simpatije. Obitelj živi bogato, spada u gradsku elitu i svi su uvjereni da je djevojčica presretna jer ima sve ono o čemu druga djeca mogu samo sanjati.

Osnovna ideja romana je da nema sretnog djetinjstva bez iskrene roditeljske ljubavi. Uzalud svi darovi, obilje birane hrane, najmodernija odjeća i obuća ako nema iskrenosti, povjerenja, topline u odnosu dijete - roditelji, nenametljivog bdijenja nad sretnim odrastanjem vlastitog djeteta. Ovo je zato roman o jednom bolnom odrastanju u dvoličnom svijetu bez ljubavi. Ipak romanom se provlači i spoznaja da dijete, koliko god bilo krhko i zavisno od roditeljske ljubavi ipak nije nježna biljčica koju svaki mraz ubija, ima ono i svoju čvrstinu i svoje obrambene mehanizme, koji ga usmjeravaju da od svega dobrog i lošeg što ga okružuje ipak odabire ono što ga usmjerava na pravi put, a zlo pamti i zadržava u sjećanju kao opomenu da ne pravi greške koje rade odrasli i time unesrećuju sve oko sebe.

U kratkoj autobiografskoj zabilješci koja prati roman, napisanoj tonom romana, da gotovo djeluje kao njegov sastavni dio, autorica je dala nekoliko lucidnih opaski o svom djelu:
- Roman i jest u prvom sloju podsjetnik i spomenar jednog djetinjstva kakvih više nema. Naivnost je samo prividna. Kratke opaske, anegdote o ljudima na izgled velikima i uspješnima, nižu se i otkrivaju zbivanja, veliko i prelomno doba o kojem su svoje memoare napisali državnici, generali, špijuni. Sve su te silne i strašne parade izuzetnog vremena našle svoj odraz u duhu oštroumna djeteta. Postepeno otkrivanje laži na kojoj, čini se, neophodno počiva svijet odraslih, dovodi do razočaranja, nedoumice. Ima li uopće »čuda« ili je ono već u tome što spoznajemo da ga nema, a usprkos tome živimo i čekamo.

Likovi

Tajana - središnji je lik romana. Prikazana je u odrastanju, od ranih godina i polaska u školu do srednjoškolskih dana. U usporedbi s njezinom lijepom majkom već je njen vanjski izgled svoje vrstan hendikep: ima lijepe oči, ali lice joj je šiljasto i mršavo, jagodice strše, kose ima previše i stalno joj pada na čelo. Taj vanjski izgled kroz godine će se promijeniti nabolje pa će na kraju njezin pravi otac gledajući zdravu i urednu srednjoškolku ustvrditi kako liči na moju ženu, moju lijepu ženu. Tajana je jako usamljeno dijete. Nema prijatelja ni među djecom ni među odraslima, ako se izuzme tetića. Počela je čitati kad joj je bilo pet godina i to sve što bi joj došlo pod ruku: od dječjih knjiga do svjetskih klasika i dnevnih novina, u kojima na nju posebno zbunjujuće i zastrašujuće djeluju napisi iz crne kronike. Odrasle je često zbunjivala svojim pitanjima i smatrali su je čudnim djetetom. Neobična im je i njena privrženost plišanom medvjediću, simbolu i zaštitniku njenog djetinjstva i ispovjedniku njenih tajni i maštanja: Tajana je i nadalje spavala s medvjedom u krevetu, pa to prelazi sve granice, rekla je mama, tako velika koza, pa vuče svuda sa sobom tu zamazanu igračku, znala sam ja da nije normalna kao ni njen otac...

Ni među školskom djecom nije nalazila prijatelja, držali su je čudnom razmaženom bogatašicom, a ona je nespretna, neprilagodljiva i užasava se grubosti: Vrlo je nezgrapna, ne zna se uključiti u razgovor o zadaćama, o haljinama i naravno, o dečkima. Ali kakvi su to odvratni dječaci, zar zaista na svijetu postoje samo takvi, grubi, opasni i glupi, strahovito ružni s ogromnim ušima, s nosovima koji cure. I ne vole je ti dečki, nikako je ne vole, podmeću joj nogu gdjegod stignu... Cesto je u školi glumila nesvjesticu, napadaje kašlja, bježala je s nastave kad god bi joj se pružila prilika: - I mala odlazi iz škole u park, uvijek joj je u školi zlo i treba joj zraka, a osobito joj je slabo od gimnastike, svi su spretni, svi vole igre s loptom, a njoj opet podmeću noge, njoj se smiju, zašto da bude s njima, zašto da se igra "stare košare" kad zna da je nitko neće izabrati za par...

Sve grubosti i sve nepravde koje joj nanose Tajana podnosi stoički sa strpljenjem djeteta naviklog da živi bez ljubavi. Tu otpornost prema grubostima i nepravdama u njoj je i nehotice razvila majka optužujući je za sve svoje životne promašaje, nastojeći joj usaditi kompleks krivnje zato što se rodila i omela joj velike životne planove. I upravo taj hladni odnos i neshvaćanje roditelja, to nerazumijevanje odraslih stvorit će od ove djevojčice čvrst karakter, osobu koja se zna boriti za svoje mjesto u društvu, samo ostaje nejasno hoće li biti sposobna spontano voljeti i neće li biti osuđena da prema drugima vječno osjeća odbojnu hladnoću.

Psihološka karakterizacija Tajane -Tajana je na neki način posebna djevojčica i mislim da je to razlog njenog ponašanja kao da je u "svom svijetu". Ostali ljudi i događaji izvan toga svijeta je nisu uopće zanimali. U njezinom svijetu razumije je samo njezin medvjedić i nitko je ne poznaje kao on. Taj medvjedić joj je bio jedini oslonac, jedina sreća u tom bezdušnom djetinjstvu i zbog toga joj je prirastao srcu. - On je dlakav, mio, njuška mu je okrugla, uši malene, meke. Mala ga povlači za uši, moli ga da oživi u velikoj kući u kojoj je sve mrtvo. Izvan toga svijeta nitko je ne shvaća, osjeća se odbačenom, no niti ona ne shvaća druge, pogotovo kako se odnose prema onima koji su njoj zanimljivi i zabavni. Nije bila zaokupljena razmišljanjima običnih ljudi i na kraju, ona je mogla zapaziti i uočiti više od ostalih. Tome je djelomično koristila njena maštovitost i oštroumnost.

Sociološka karakterizacija Tajane - Tajana potječe iz jedne bogate obitelji gdje ima sva materijalna dobra i gdje joj ništa ne bi trebalo nedostajati. Ipak, Tajana je voljela neke ljude, ne ljude koji su bili bogati već one koji su imali bogatstvo u srcu. Zato je ona voljela teticu iako su svi govorili da joj je ona loše društvo, voljela je i medvjeda, jer i on je bio više od oslonca, bio je simbol topline u tom ledenom vremenu. Tajana nije željela živjeti u bogatstvu, jer je u siromaštvu njena duša slobodnija. Zato je ona voljela biti na selu, jer su tamošnja djeca bila sretnija, ispunjenija. Tajana se u bogatstvu osjećala zarobljenom i njeno unutarnje bogatstvo nije postojalo. (... oh, dosta tog nabrajanja, od svega bogatstva postojao je samo medvjed...)

Majka - je neobično lijepa žena i cijeli svoj život podredila je sebi i vlastitim zadovoljstvima: dotjerivanju, izlascima u elitna društva, uvijek sa željom da se dopadne. Ima iza sebe jedan promašeni brak u kojem se rodila Tajana i vlastito dijete smatra svojim velikim promašajem i teretom prošlosti. Iako se brine o Tajani, kupuje joj sve što zaželi pa i više od toga, nije se u stanju približiti vlastitom djetetu. U nastupima bijesa često iz nje provali nekontrolirana mržnja prema vlastitom djetetu:

- Tajana se prišuljala i stavila hladnu žabu na maminu golu nogu, mama je vrisnula od užasa i bijesa, zgrabila je Tajanu za kečke i počela joj udarati glavom o stol, mala se derala, krv joj je tekla iz nosa, mama ju je vukla za kosu sve više, tukla ju je po čitavom tijelu, bila je to prava erupcija mržnje, mamine oči bile su staklene i hladne, Tajana je vikala, mamice, oprosti, ali sve je bilo uzalud.

Ni u majčinom drugom braku nema sklada jer svojom koketnošću izaziva muževu ljubomoru te njihove svađe nerijetko završavaju fizičkim obračunima, majčinim histeričnim ispadima i teatralnim pokušajima samoubojstva. Majka je najveći krivac za Tajanino nesretno djetinjstvo.

Tetića - je stara cura, nije lijepa kao Tajanina mama niti tako obrazovana, završila je samo domaćinsku školu. Smatrali su je slaboum-nom premda to nije bila, samo se nije znala snaći u životu kao Tajanina mama. Tajana ju je voljela zbog njezine jednostavnosti i bezazlenosti: Tetića je imala malu glavu. U svakom slučaju bila je mila, moglo ju se voljeti kao medvjeda, mirisala je na poseban način, kretala se nespretno kao da ima ravne tabane, uvijek je govorila ono što misli i zato su je smatrali zaostalom... Tetića živi s Tajaninim roditeljima (Tajana će poslije shvatiti da je zapravo pola kuće tetičino) i služi im kao kakva sluškinja, trpeći njihove grubosti i poniženja, a kad dolaze ugledni gosti, mora se skrivati da ne sramoti mamu:

- U rijetkim trenucima kad nije radila tetića je sjedila u svojoj sobici koja je bila najhladnija u stanu, mama i tata dozvoljavali su joj da loži samo po najvećoj zimi, ruke su joj bile hrapave i ispucane, mamine nježne i njegovane s lijepim, oblim i lakiranim noktima. Tata bi joj poneki put davao cigarete, tetića se previše zahvaljivala, Tajani je to išlo na živce, ali ništa se nije moglo učiniti, tetića je bila sasvim sama, a osim toga i dosadna. Nitko ne voli nesretne ljude, svatko bježi od njih.

Najzanimljivije u romanu

Metaforičnost - Cijeli roman je zanimljiv, jer govori o djetinjstvu koje je malo tko proživio. To nije djetinjstvo koje bi netko očekivao da bude lijepo i bezbrižno, već grubo i okrutno. Svi bi pomislili da je u bogatoj obitelji djetinjstvo najljepše, a ono je zapravo bez ljubavi, podrške, bez bliskosti. Zanimljiva je i metaforičnost romana, jer svaki predmet u ovome romanu ima svoje preneseno značenje, kao npr. njezin otac. (Zvuk kamena bačenog s ulice u sobu. Zveket stakla i majčin glas, promukao i odbojan: - To je bio tvoj otac. Citat: str. 9). Njezin otac je predstavljao na neki način taj kamen, kao simbol bezdušnosti, škrtosti, oholosti i nečeg mrtvog, nečeg što je razrušilo cijelu obitelj i njen sklad. Razbijanje tog sklada dovelo je do problema u Tajaninom djetinjstvu. Ona nikada u tih 12 godina nije vidjela svog oca, nije bila potpune sreće jer joj je nedostajala obitelj. Ona je tražila utjehu u medvjedu kao simbolu topline i nečega što je sasvim njeno. Cijeli je Tajanin život simboličan, predstavlja prošlost koja ne može biti obnovljena, predstavlja tugu u hladnom djetinjstvu, okrnjeno srce koje nitko ne vidi niti pokušava vidjeti, ne razumije dobrotu i ne prihvaća iskrenost.

Izdvoji najzanimljivije komentare koji se odnose na

Politiku - inače društvo joj je bilo strašno dosadno, sami odrasli ljudi koji su pričali viceve i govorili o politici. Politika je bila još jedna nerazumljiva riječ, kao platonska ljubav, kao mačekovac i frankovac... (str. 33.)

- samo su hitlerovci imali veze s Hitlerom, bilo je očigledno da taj čovjek postaje važniji i da to ima veze s ratom... (str. 33.)

- Ali rat je bio svuda oko njih, Hitler se motao vrlo blizu, odrasli su stalno govorili o politici... (str. 57.)

- taj Hitler neće mirovati, to je novi Napoleon, teško onome tko je židov, traži se svjedodžba o arijevskom porijeklu, važno je i tko ti je bila baka i djed, pa čak i šukundjed... (str. 75.)

Kulturu - Tajana je lutala gradom i upoznavala razne ljude, razgovarala je s prosjacima i djecom koju je njena mama smatrala ciganskom, djeca su bila bosa, ali bezbrižna i u njihovim kućercima bilo je veselo,  izbijale su svađe, ali nekako svjetlije i manje bolne, vikali su i praskali, pa su se opet i smirili, očevi su držali djecu na koljenima, majke su često puta u prolazu, kao uzgred, milovale i ljubile svoje dječake i djevojčice. Tajani se činilo da je nikada u životu nitko nije poljubio, osim za Božić i za Uskrs, a to je bilo nekako službeno, nije bilo iznenadnog maženja, kiše poljubaca, sigurnosti da dolaziš u dom gdje te čekaju. (str. 36.)

Tajanina predstava bila je uvijek kratka, mama je rekla da se ne zna ponašati, a to je bilo i točno, ona je uvijek mrzovoljno šutjela, odgovarala sa da ili ne, ne bi se dovoljno zahvaljivala na darovima, nije htjela biti kao tetica, zapravo nitko nije morao ništa donijeti, zahvalnost je ljigava stvar, kao hladna i mrtva riba. (str. 47.)

Odnose među ljudima
- uvijek je govorila ono što misli i zato su je smatrali zaostalom. (str. 14.)

- Dobrota se prezirala, uvijek su zli ljudi dobro prolazili osim u nježnim, poučnim pričama, a novi tata bi za stolom govorio, što si bolji to ti manje vjeruju, nastupaju strašna vremena, bit će rata, a onda nam je svima odzvonilo. (str. 14.)

- Tajana je lutala gradom i upoznavala razne ljude, razgovarala je s prosjacima i djecom koju je njena mama smatrala ciganskom, djeca su bila bosa, ali bezbrižna i u njihovim kućercima bilo je veselo, izbijale su svađe, ali nekako svjetlije i manje bolne, vikali su i praskali, pa su se opet i smirili, očevi su držali djecu na koljenima, majke su često puta u prolazu, kao uzgred, milovale i ljubile svoje dječake i djevojčice. Tajani se činilo da je nikada u životu nitko nije poljubio, osim za Božić i za Uskrs, a to je bilo nekako službeno, nije bilo iznenadnog maženja, kiše poljubaca, sigurnosti da dolaziš u dom gdje te čekaju. (str. 36.)

Odnose prema Židovima

- Edita Goldberger dolazila je samo u sumrak, morala je nositi sprijeda i straga veliku žutu zvijezdu, to je značilo da je ona židov... (str. 74.)

- Edita Goldberger ulazi u njihovu kuću, ona je židovka, nju treba izbjegavati, mora se čuvati čistoća rase, zar ne shvaćaš, na svijetu moraju živjeti samo visoki, lijepi i plavi ljudi, svijet mora biti divno uređen, a mi ćemo u njemu uživati, neki robovi će ga obrađivati kao u starom vijeku, a poslije ni to neće biti potrebno, jednostavno bacit ćemo suvišne ljude u smeće. (str. 76.)

- samo se sirota Edita Goldberger bojala i nije htjela doći, kakve su to ludosti, ona je mamina prijateljica i nikakav Hitler se ne može u to miješati. (str. 78.)

- o tome kako je nestala Edita Goldberger. Ona je dolazila mami u posjete, nosila je žutu traku i židovsku zvijezdu, dolazila je uvijek u sumrak, nikada po danu, a Tajana je jednom vidjela kako ljudi za njom pljuju i kunu. (str. 88.)

Jezik i stil - Kao što je tema romana neuobičajena tako i stil nije uobičajen. Roman je pisan u trećem licu (on - oblik) inače poznatom kao govor sveznajućeg pripovjedača, ali na tako osebujan način da smo mi sigurni kako se pripovjedačev glas i njegova opažanja zapravo uglavnom izvode iz svijesti same djevojčice Tajane. Radi se ovdje o posebnoj pripovjedačkoj tehnici, tzv. slobodnom neupravnom govoru, gdje se pripovjedačev govor iznenada pretapa s govorom likova čineći nejasnom granicu između dva glasa inače jasno razdvojena u uobičajenom načinu pripovijedanja. Otuda u ovome romanu i potpuno odsutstvo klasičnog dijaloga, prepoznatljivog i obilježenog navodnicima. U sljedećem ulomku možemo dobro pratiti preplitanje pripovijedanja, neupravnog govora i slobodnog neupravnog govora u samo jednoj rečenici:

- Ipak, usprkos ovim zlogukim prognozama neki dečki su kupovali perle za svoje zaručnice, otišli su stolnjaci, posteljina i ručnici, jer su Tajana i tetića sve prodavale užasno jeftino, babe koje su stajale kraj njih čupale su si kosu od jada i govorile da su ponorele, naravno, da njihovu masnu i zakrpanu robu nitko nije htio pogledati, odakle su došle ove dvije glupače, pa one uništavaju fihplac, a sutra vas ne bumo sim pustile, ni slučajno blizu nas, valjda imaju na tavanu skladište plahti kad ih mogu dati samo tak. za niš.

U navedenom ulomku, iz kajkavskog govora kumica sa sajmišta, vidljivo je da autorica provodi govornu karakterizaciju likova. Međutim, pripovjedačev govor također je prožet mnogim kajkavizmima i posebno germanizmima karakterističnim za onodobni zagrebački govor:

- Tajana je otišla u herncimer, izvadila je iz šrajbtiša najduže i najoštrije škare, odnijela ih je u svoju sobu gdje je na kauču kao i uvijek ležao medvjed. Sada mu više nije bilo spasa, zarila mu je škare duboko u oštećeni trbuh. Tajana ga je sama odnijela u smeće, držala se sasvim ravnodušno i nije odgovarala na tetičina pitanja o pravom tati, Tajana je otišla u badecimer i oprala zube, dugo se promatrala u špiglu i mislila na lijepu časnu sestru Onezimu koja je govorila: nema čuda.

- Tvojoj mamici je uvijek išlo kak po žnorici, a meni nije niš štimalo i samo su me nacukavali sim i tam. I pokojni tata je bil šuft, samo je grosmama bila dobra, a i ona je bila preveč škrta, no to ti je tak, drago moje dete, moraš se šmajhlati... (str. 103.)

Na ovom tlu, gdje se radnja priče odvija, uvijek je bio prisutan utjecaj Austrije i Njemačke, pa se to odrazilo i na jezik stanovnika ovog dijela Hrvatske.

Dojam o djelu - Ovo je vrlo osjećajno ispričana priča o jednom djetinjstvu i teškoj svakodnevici u predratnom i ratnom razdoblju. Autorica je uspješno prenijela radnju i djetinjstvo jedne djevojčice koja raste i sazrijeva u jednom preteškom vremenu. Također su vjerno preneseni Tajanini pogledi na život i njeni stavovi prema problemima s kojima se susreće. Time nam je priča postala bliža srcu i sigurno neće biti zaboravljena.

Osobna iskustva Tajane u ovom djelu napisani su u obliku odlomka. Svaki odlomak sadržava neku radnju i mišljenje koji u cijelini tvore njenu autobiografiju. Ona mnogo sliči na autobiografiju književnice radi toga što je Sunčana Škrinjarić pisala knjigu na temelju vlastitih iskustva. To zaključujem po tome što su obe živjele u bogatim obiteljima bez ljubavi, imale počima, bile nadarene i mudre te proživjele nesretno djetinjstvo.

________________________________

Sunčana Škrinjarić rođena je 1931. godine u Zagrebu. Diplomirala je hrvatski jezik na Pedagoškoj akademiji. Radila je kao službenica, glumica i novinarka te, naposljetku, kao profesionalna književnica. U književnosti se javila 1946. godine zbirkom pjesama Sunčanice. Objavila je dvadesetak knjiga pjesama i proze za djecu, od kojih su najpoznatije Kaktus bajke, Ljeto u modrom kaputu, Pisac i princeza, Čudesna šuma i Dva smijeha. Najmlađima je namijenila slikovnice Plesna haljina žutog maslačka, Tri jabuke s bakinog ormara, Zimska bajka i druge. Od dramskih tekstova ističu se igrokazi Bajka o maslačku, Slon u gradu i Ludi lampion, koji su izvedeni u Zagrebu i Uppsalli, te radio - drame za djecu i mladež Zeleni šešir, Čovjek koji je postao gljiva i druge. Svijet Sunčane Škrinjarić mogli bismo označiti poetskom bajkom, u kojoj slobodno djeluju ljudi, stvari i pojave. Svijet je to kojemu je granice (ili bezgraničnost) odredila pjesnička mašta, a pokrenula drevna mudrost bajki. Spisateljica je dobila književnu nagradu: "Grigor Vitez" 1970., 1978. i 1983. godine, a 1981. nagradu "Ivana Brlić - Mažuranić". Njezina knjiga Ulica predaka predstavljala je Hrvatsku na Međunarodnoj izložbi "Mir sloboda i tolerancija" u Münchenu. Piše prozu za odrasle: Kazališna kavana, Jogging u nebo, Pasji put, Čarobni prosjak i dr.

Prema njezinu romanu i scenariju snimljen je prvi hrvatski dugometražni crtani film Čudesna šuma. Knjige su joj prevedene na litvanski, mađarski, slovenski i druge jezike. Godine 1999. nominirana je za najveću svjetsku nagradu u području dječje i omladinske književnost "Hans Christian Andersen" za 2000. godinu, poznatu kao "Mali Nobel".

Sunčana Škrinjarić - Čarobni prosjak 

Sunčana Škrinjarić - Dućan kod svrake

Sunčana Škrinjarić - Dva Smijeha

Sunčana Škrinjarić - Kako sanjaju stvari

Sunčana Škrinjarić - Kaktus bajke

Sunčana Škrinjarić - Plesna haljina žutog maslačka

Sunčana Škrinjarić - Razaranje imidža