Miro Gavran - Kad umire glumac

Kad umire glumac djelo je poznatog hrvatskog dramatičara, pripovjedača, pisca i romanopisca. Miro Gavran nas uvodi u prošlost likova da bi lakše znali kakve su osobe. Na početku djela likovi su hladni jedan prema drugome, zatim se svađaju, isprepliću im se mišljenja i na kraju shvate kako se zapravo vole.

Najpoznatiji monolog te drame se povezuje s konačnom smrću Eve. U Tomovoj drami također muškarac nagovara ženu da glumi s njim u predstavi, a i odnosi između likova su slični (odbojnost koja prezali u ljubav). Tom je lik kojem je kazalište jedino valjano a film nije umjetnost te smatra da kazališni glumci ne moraju nužno biti perfektni, baš naprotiv, tvrdi da najčešće nisu. Eva je lik koji smatra da je film jednako kvalitetna grana umjetnosti kao i kazalište.

Kratak sadržaj

Slijedi analiza djela u 1. i 3. sceni.

U prvoj sceni je mjesto radnje mjesto radnje kazališna scena jedne grupe gdje nas pisac uvodi u radnju upoznavanjem likova. Na početku upoznajemo Toma i Evu sa citatom; "Tom s čekićem: klještima popravlja rasklimanu stolicu...Eva elegantno odjevena, odudarajući od ambijenta u kojem se zatekla..."

Tom u svom monologu govori o smrti jednog glumca i svime što on odnosi sa sobom gdje glumac potom umire kao i njegova životna uloga. Slijedi citat; "Kad umire glumac, umire i njegova publika, jer je svojom smrću potvrdio i prolaznost njezina života".

Kad umire glumac: umiru i brojne sjene lažnih tijela kojima smo se nesebično davali... "Dolazi do gašenja refletkora koji nisu bili upaljeni i otkazuju se predstave koje nikada nisu ni bile zakazane.

Glumcu je smrt koja nastupa prije negoli glumac odigra svoju životnu ulogu. Slijedi citat... Kazalište: "a eto, i ti i ja cjelog života živijeli smo u kazalištu i za kazalište" - a nismo je ostvarili samo zato jer nikad nismo bili kazališni partneri.

U trećoj sceni se radnja odvija oko prepirke između Eve i Tome prilikom čega dolazi do raznolikosti u karakterima likova. Dok Eva ima uzvišeno mišljenje o sebi i smatra kako kao profesionalac može sve, Tom misli kako se prema svima treba odnositi jednako i kako nema razlika između glumaca (profesionalaca i amatera), kako svi zaslužuju svoju kaznu za svoje pogreške.

Ovdje nailazimo na motiv kada Tom prepričava pedeset drugu godinu, treću generaciju u povijesti Akademije gdje su i on i Eva polagali prijemni, iako su ga obje položili ipak su otišli različitim putevima, što na kraju utječe na radnju jer im prikazuje neke zajedničke interese i prošlost.

__________________________________

Miro Gavran - Kad umire glumac

Kada umire glumac, ne umire samo jedan čovjek, umiru brojne sjene lažnih tijela kojima smo se nesebično davali. Umire i naša publika, a da to i ne zna. Umiru čak i sjećanja na nas, jer sjećanja na mrtve nisu iskrena, nisu dovoljno kritična i iskrena, sjećanja na mrtve su plačljiva i neiskrena, puna naše slabosti i straha od vlastite smrti. Kad umire glumac, umiru sve moguće podjele uloga u kojima je još mogao zaigrati, gase se čak i oni reflektori koji nikada nisu bili upaljeni, otkazuju se predstave koje nikada nisu bile zakazane. Kad umire glumac, umire stotine likova, a život se ukazuje poput loše predstave u kojoj rasplet i završetak nisu vješto pripremljeni. Kad plačemo zbog smrti glumca, mi ne plačemo za njim, nego za svim danima i svim predstavama koje smo zajedno s njime proživjeli u teatru.Kad umire glumac, umire njegova publika, jer je svojom smrću potvrdio i prolaznost njezina života. Ali, najgora smrt glumca je smrt koja nastupa prije negoli je glumac odigrao svoju životnu ulogu- ulogu u kojoj je dao sve od sebe, u predstavi s idealnom podjelom, odličnim tekstom i neprimjetnom režijom. Ulogu nakon koje on sam osjeća da je iskazao sve svoje mogućnosti, znanja, kvalitete i vještine, nalazeći pravu mjeru za svaku riječ i za svaki pokret. Ulogu u kojoj je prihvatio svoje tijelo onakvo kakvo je, i u kojoj nije varao godine. Ulogu koju nije odglumio , nego odživio. Tužno je umrijeti, a ne odigrati takvu ulogu. A, eto , i ti i ja cijeloga života živjeli smo u kazalištu i za kazalište. Dvadeset godina smo proživjeli u braku jedno s drugim. Odigrali po stotinjak uloga, doživjeli pohvale i hvalospjeve o kojima smo sanjali kao djeca, a da nikad ni ti ni ja nismo ostvarili tu idealnu životnu ulogu. A nismo je ostvarili samo zato jer nikad nismo bili kazališni partneri. Nas dvoje, najpoznatiji glumački par, nikad nismo zaigrali zajedno u istoj predstavi, samo zato nismo ostvarili vrh. Svjesni smo toga oboje. Vrijeme nam curi kroz prste. Dolazi jesen našeg života, i zato te molim: učinimo to dok još možemo, dok nam tijela imaju snage odražavati dušu. Učinimo to da ne bismo ostatak života proživjeli žaleći što nismo zaigrali zajedno. Ne obraćam ti se kao bivšem mužu, nego kao idealnom partneru, bez koga se ni moja vještina ne može razviti do svoga maksimuma. Odličnom glumcu treba odličan partner. Nema dobrog boksmeča, ako je jedan boksač jak i vješt , a drugi slab i nevješt. Ne odbijaj moju ponudu, jer sam i ja tebi potrebna koliko i ti meni. Jer ni ti ne možeš odglumiti sam sebe. Jer ni ti nećeš dodirnuti vrh.

__________________________________

Miro Gavran (Gornja Trnava, 1961. - ) hrvatski dramatičar, romanopisac, pripovjedač i pisac za mlade. Najizvođeniji je suvremeni hrvatski dramatičar u zemlji i inozemstvu u proteklih petnaestak godina. Djela su mu prevedena na više od 30 jezika.

Dosad je imao više od 180 kazališnih premijera širom svijeta, počev od Zagreba, Rotterdama, Maribora, Washingtona, Pariza, Krakova, i Sofije pa sve do Bombaja, Buenos Airesa, Ljubljane, Pečuha, Bratislave, Waterforda, Atene, Sarajeva, Novoga Sada, Podgorice, Mostara, Beča, Budimpešte, Budišina, Moskve, Rio de Janeira... Njegove predstave vidjelo je više od dva milijuna gledatelja. Jedini je živući pisac u Europi koji ima kazališni festival njemu posvećen, na kome se igraju isključivo predstave nastale prema njegovim tekstovima, a koji od 2003. godine djeluje u Slovačkoj pod nazivom Gavranfest.

Među njegovim kazališnim tekstovima ističu se drame: Kreontova Antigona, Noć bogova, Ljubavi Georgea Washingtona, Čehov je Tolstoju rekao zbogom, Najduži dan Marije Terezije, Kraljevi i konjušari, Shakespeare i Elizabeta, Pacijent doktora Freuda, Muž moje žene, Kad umire glumac, Zaboravi Hollywood, Sve o ženama, Sve o muškarcima, Vozači za sva vremena, Hotel Babilon, Kako ubiti predsjednika, Zabranjeno smijanje, i Nora danas.

Dobio je dvadesetak književnih i kazališnih nagrada u zemlji i inozemstvu, a među njima i nagradu Central European Time (1999.), koja se dodjeljuje najboljim srednjoeuropskim piscima za cjelokupan opus, te nagradu Europski krug (2003.) za afirmaciju europskih vrijednosti u književnim tekstovima. Usto je trostruki dobitnik Nagrada za dramsko djelo "Marin Držić" Hrvatskog ministarstva kulture za tekstove Kad umire glumac, Zabranjeno smijanje, i Nora danas.

Diplomirao je dramaturgiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu. Djelovao je kao dramaturg i ravnatelj Teatra &TD,u kome je 1990. pokrenuo scenu "Suvremena hrvatska drama". Idejni je začetnik i glavni urednik književnog časopisa Plima (1993.-1996.). Bio je pokretač i stalni pisac Epilog Teatra (1995.- 2001.), a potom sa svojom suprugom glumicom Mladenom Gavran pokreće Teatar GAVRAN (2002.) koji svake godine izvede jednu njegovu premijeru i oko devedeset repriza.

Objavio je sedam romana: Zaboravljeni sin, Kako smo lomili noge, Klara, Margita, Judita, Krstitelj i Poncije Pilat. Napisao je i filmski scenarij Djed i baka se rastaju. Za mlade čitatelje je napisao osam knjiga: Svašta u mojoj glavi, Kako je tata osvojio mamu, Zaljubljen do ušiju, Oproštajno pismo, Sretni dani, Igrokazi s glavom i repom, Pokušaj zaboraviti i Profesorica iz snova. Njegovi kazališni i prozni tekstovi uvršteni su u brojne antologije i hrestomatije u zemlji i inozemstvu, a njegovo djelo proučava se na sveučilištima diljem svijeta.

Miro Gavran - Judita

Miro Gavran - Kako je tata osvojio mamu

Miro Gavran - Profesorica iz snova

Miro Gavran - Sretni dani

Miro Gavran - Svašta u mojoj glavi

Miro Gavran - Zaljubljen do ušiju