Miro Gavran - Svašta u mojoj glavi

Devetogodišnji Zvonimir živi u jednom slavonskom selu s roditeljima, ide u školu i zaljubljen je u djevojčicu Dubravku. Dubravka je bolesna. Ima srčanu manu i nalazi se u bolnici u Zagrebu gdje čeka operaciju. Operacija je vrlo teška i skupa i ne zna se hoće li Dubravka uopće preživjeti. Dok sa strepnjom čeka kako će proteći Dubravkina operacija, Zvonimir odlučuje pisati memoare, kako bi od njihove prodaje kupio Dubravki sve lijekove koji će joj biti potrebni poslije operacije. Osim toga, pisanjem memoara barem na trenutke zaboravlja tugu zbog Dubravke. Sjeća se događaja iz svog dječjeg života i priča nam o njima. Prvo čega se sjeća njegov je šesti rođendan, kada je prvi puta vidio pravu tortu. Upoznajemo članove njegove obitelji: mamu, tatu, strica, strinu, sestričnu Mirnu i bratića Slavka. Priča nam o svojim dječjim pustolovinama, o tome kako je sa bratićem Slavkom lovio žabe, kako su rado šetali po njivama, o tome kako je jednom dobio novi bicikl koji je mama uništila i bacila u potok kad je pao s njega i ozlijedio se. Zvonimirovi roditelji su učitelji i oni žive u jednom malom stanu u samoj školi.

Neko vrijeme je u selu svako malo izbio neki požar. U takvim prigodama uvijek bi u pomoć priskočio hrabri čika Branko i ugasio vatru. Ljudi su ga počeli zvati Branko Vatrogasac. No jednom su mještani slučajno otkrili da susjed Branko zapravo sam podmeće požare. Bio je piroman koji je volio ispasti heroj. Kad je otkriveno njegovo pravo lice, Branko Vatrogasac od srama se zapalio u vlastitoj štali. Kad su se pojavili prvi televizori, Zvonimirov gaje otac silno želio kupiti. Uz puno muke, odricanja i prodavši neke stvari iz kuće, tata i mama skupili su dovoljno da kupe televizor. Bio je to prvi televizor u selu, pa su svi mještani dolazili svaku večer k njima kako bi gledali TV. Ispočetka je roditeljima to godilo, uživali su u društvu. Ali uskoro se tata počeo žaliti da mu je kuća poput gostionice i da nikad nema mira. Nisu mogli susjedima tek tako reći neka više ne dolaze, nisu se htjeli nikome zamjeriti. Stoga su izmislili da se televizor pokvario. Ali ljudi su i dalje dolazili svaku večer. Tata je bio jako nervozan. Onda je općina kupila televizor za društveni dom, pa su svi odlazili tamo gledati televiziju i obitelj je konačno mogla odahnuti.

Zvonimir se zaljubio u Dubravku kad ju je prvi puta vidio. Ona se s majkom doselila u njihovo selo prije dvije godine. Otac joj je bio u zatvoru u Lepoglavi jer je u svađi nesretnim slučajem ubio jednog čovjeka. Dubravka i njena mama bile su siromašne i živjele su vrlo skromno u maloj, staroj kućici. Zvonimir je pokušavao na razne načine Dubravki dati do znanja da je voli. Saznao je da voli životinje, pa je uhvatio žabu i zatvorio je u limenku. Poklonio joj je tu limenku i rekao joj neka je otvori tek kada stigne kući. No, ona je limenku otvorila još u školi i žaba je napravila pomutnju u čitavom razredu, a Zvonimir je za kaznu morao stajati u kutu. Jednom joj je prilikom za Dan žena poklonio cvijeće koje je nabrao na rubu šume.

Od tog cvijeća Dubravka je počela nezaustavljivo kihati, naime bilo je to cvijeće koje izaziva kihavicu. U to vrijeme nije bilo iz političkih razloga preporučljivo da učitelji slave Božić, pa nam Zvonimir priča kako je njegova obitelj kriomice slavila Božić; po mraku se donosio bor u kuću, a župnik im je isto tako dolazio po mraku dok ga nitko ne bi vidio. Zapisivanje svojih uspomena Zvonimir povremeno prekida dnevničkim zapisima, a njihova je tema Dubravka. Sto se više bliži dan njezine operacije, Zvonimir postaje sve više uznemiren. Strah za Dubravkin život sve je jači u njemu. Zvonimir ima jednog velikog prijatelja koji se zove Mladen. Mladen nema roditelje i živi samo s bakom. Ne ide u školu, jer kaže da jednostavno ne može sjediti mirno tako dugo. Mladen pravi najbolje praćke u selu i često se tuče s drugim dječacima. Njih dvojica često zajedno idu u šumu i igraju se. Zvonimirovi roditelji nisu baš zadovoljni što se on druži s Mladenom. Kada se u njihovom selu prvi puta počeo prodavati sladoled, bilo je to opće veselje, svi su navalili na sladoled. No sladoled je bio skup. Djeca su maštala o tome da se najedu sladoleda do mile volje. Jednom je nestalo struje, sladoled se počeo topiti, pa su ga jednostavno besplatno podijelili djeci. Zvonimir je pojeo toliko sladoleda da mu je još nekoliko dana bilo zlo.

Roditelji su kao prosvjetni djelatnici imali obvezu jednom godišnje pripremiti neki kulturni događaj. Tako su s mještanima pripremali scensku izvedbu Hasanaginice. Predstava je bila veliki uspjeh, žene su plakale, snažno se pljeskalo, a tata i mama od uzbuđenja i sreće dugo nisu mogli zaspati. Na zadnjoj svinjokolji kod strica Zvonimir se napio prvi put u životu. Pomagao je tati i stricu, svi su bili dobro raspoloženi i on je popio čašu kuhanog vina. Prijalo mu je, pa je popio još jednu, pa još jednu. Na kraju se srušio na pod. Sutradan, kad se otrijeznio, roditelji su mu prigovarali da ih je osramotio, da će sada cijelo selo pričati kako učiteljev i učiteljičin sin pije. Na koncu ga je mama ipak poljubila i zahvalila Bogu da se sve sretno završilo, a i otac se zarekao da više neće okusiti ni kapi alkohola. U selu je bio i jedan debeli Andrija koji je gutao kamenčiće ako bi mu donijeli litru rakije. Tako su mu Zvonimir i Mladen jednom odnijeli litru rakije da vide kako debeli Andrija guta kamenčiće. Kad je mama to saznala, bila jako ljuta na Zvonimira.

Bio je i jedan čovjek, Stanko Klozetar, koji je ljudima čistio septičke jame i zakopavao uginule životinje. Imao je Stanko Klozetar najljepše golubove u selu i zapravo volio malu djecu iako su ona bježala od njega jer su mislila da čovjek koji čisti septičke jame ne može imati dušu. Samo su se Zvonimir i Mladen družili s njime ijednom su mu prilikom pomogli zakopati mrtvoga konja. Mama nije rado čula tu vijest jer se bojala da Zvonimir ne pokupi kakvu zarazu. Jednom se tata jako razbolio i morao je u Zagreb u bolnicu. Mama je bila jako zabrinuta i tužna. Prodala je guske, svinju, tepih i televizor da bi imala novaca za liječnike. Na koncu je posudila novac od jednog bogatog čovjeka u selu i otišla na nekoliko dana k tati u Zagreb. Tata je ipak ozdravio, vratio se kući i svi su bili sretni. Jednom su Zvonimir, mama, tata, stric, strina, Mirna i Slavko napravili pokraj šume pravi obiteljski piknik; jeli su na travi, stric je svirao gitaru i svi su pjevali. Zvonimiru je taj dan ostao u posebno lijepom sjećanju.

Zvonimirov stric nije bio vjeran svojoj ženi i često je imao ljubavnice. Tako se jednog dana dogodila obiteljska katastrofa, stric je objavio da napušta ženu i djecu i da će živjeti sa svojom ljubavnicom u Novoj Gradiški. Otišao je, a strina je bila očajna i pokušavala sve da joj se vrati. Puno je pričala sa Zvonimirovim roditeljima, a oni su je tješili i pomagali joj savjetima. Predložili su pismo, ali se nisu mogli dogovoriti oko sadržaja. Onda je strina sama napisala pismo u kojem je stajala samo jedna rečenica: - Volim te kao nekad, vrati mi se i bit ćemo opet sretni. Na opće iznenađenje stric se u roku od nekoliko sati vratio i tražio oproštenje. Ponovno su bili zajedno i sve je bilo kao prije. No, jednog dana strina se pokušala objesiti na tavanu. Stric ju je jedva spasio, a nakon tog događaja kosa mu je posve posijedjela. Zvonimirov tata mu je rekao da mu je to kazna što je tako ružno povrijedio i ponizio svoju ženu. I tako, dok nam Zvonimir priča o događajima koji su mu se urezali u sjećanje saznaje da je Dubravkina operacija uspjela. Dubravka se vraća kući i on je najsretniji dječak na svijetu! Posjetio je Dubravku i dao joj svoje memoare na čitanje. Ona ih je pročitala i tako saznala da je Zvonimir voli. Rekla mu je da i ona njega voli. Njegovoj sreći nije bilo kraja! Postali su cura i dečko i Zvonimir joj je obećao da će uvijek biti dobar prema njoj.

Vrsta djela - Svašta u mojoj glavi dječji je roman pisan u obliku sjećanja glavnog lika, tj. iz iskustvenog horizonta jednog devetogodišnjaka. Ta naivna i ograničena pozicija pripovjedača izvor je humora u romanu. Istodobno Svašta u mojoj glavi je i društvena kronika jednog vremena gledana naivnim dječjim očima.

Tematsko - idejni sloj - Upoznajemo svijet dječaka Zvonimira; njegovo gledanje na svijet odraslih oko sebe. Kroz dječji iskren, naivan i neiskvaren pogled dobivamo sliku o načinu života šezdesetih godina prošlog stoljeća. Na humorističan način prikazane su neke istine o svijetu odraslih. Tako npr. Zvonimir kad priča o svom stricu i njegovim ljubavnicama kaže:

...ljubavnice su vam žene koje nisu vaše, a ipak jesu vaše. Teško je to objasniti. Ipak, pokušat ću: ljubavnica je žena s kojom ne živiš, ali s kojom radiš svašta, kao da ti je rođena žena, a u selu svi kažu: - To je sramota.

Kad priča o odborniku Dragutinu, Zvonimirovo će naivno i doslovno shvaćanje stvarnosti otkriti i socijalne apsurde i političku zalupanost tog vremena: Moj tata je pitao odbornika Dragutina: - Kada ćemo provesti struju kroz selo? Odbornik Dragutin je odgovorio: - Čim sazrije politička situacija za to. To će još snažnije biti istaknuto u priči o potajnom slavljenju Božića u učiteljskoj kući.

Kroz svoju dječju iskrenost i plemenitost Zvonimir progovara i o raznim predrasudama i besmislenim pravilima u svijetu odraslih. Tako npr. za njegovog prijatelja Mladena svi misle da je loš dječak zato što ne ide u školu i da se on ne bi trebao družiti s njim, no Zvonimir misli da je Mladen dobar u srcu i da je to jedini kriterij po kojem bi ljudi trebali birati prijatelje.

Ovaj je roman zapravo jedna topla, ljudska priča o životu sa svim njegovim radostima, tugama, nedaćama, bolestima, nadama i veseljem. Priča o ljudima sa svim njihovim slabostima, ali i priča o ljudskoj plemenitosti. To je i priča o ljubavi koja je pokretač svega. Kada sazna da će Dubravka ozdraviti, Zvonimir kaže: Ako ste vi koji čitate ove memoare ikada bili zaljubljeni ovako snažno kao ja, lako ćete razumjeti i moju sreću i moju nesreću, a ako niste, onda ne znam da li da vam poželim da živite smirenim i dosadnim životom kakvim sam i ja živio do svoje sedme godine.

Kompozicija - Roman je pisan u prvom licu. Podijeljen je na 17 poglavlja. Na početku nam pripovjedač, koji je i glavni lik, priča o svojim prvim sjećanjima. Zatim priča o tome što su memoari i zašto se on odlučio na pisanje memoara. Zatim kroz čitavu knjigu reda događaje koji nisu poredani kronološki, već kako ih se on sam prisjećao. Poglavlja su kratka i pregledna, pripovijedanje teče glatko, a dijalozi su živi i uvjerljivi. Cesto se Zvonimir iz pripovijedanja svojih uspomena vraća u sadašnjost, u trenutak pisanja svojih »memoara«, pa memoari zapravo postaju dnevnički zapisi.

Vrijeme i prostor - Radnja se događa šezdesetih godina prošlog stoljeća u izmišljenom slavonskom selu Omorini smještenom nedaleko od Nove Gradiške. Čitajući roman možemo puno saznati o načinu života u to vrijeme, u vrijeme pojave prvih televizora, vrijeme kada su automobili bili rijetkost, kad je običan sladoled za djecu predstavljao doživljaj, kada se telefoniralo isključivo iz pošte, kad su čelična kliješta politike upravljala javnim životom i tjerala ljude da govore jedno, a misle drugo, ali su zato njihovi privatni životi bili oplemenjeni mnogim obiteljskim ritualima, druženjem i uživanjem u malim radostima. Ovaj je roman zanimljivo i duhovito svjedočanstvo o jednom vremenu, vremenu u kojem su današnji četrdesetogodišnjaci bili djeca.

Likovi
Zvonimir je glavni lik i pripovjedač, ima punih devet godina i četiri mjeseca i krenuo je u treći razred. Čitao je da veliki ljudi napisu knjigu koja se zove memoari. Kako je siguran da je i sam velik čovjek, jer u njegovoj glavi svašta ima, svakakvih misli prođe (...), zaključio je da i on mora početi pisati svoju knjigu sjećanja, tim više zato što je iza njega već velik dio života pa je bolje da svoje doživljaje pribi lježi odmah nego kasnije, kad se ono što se već dogodilo pobrka s onim što će se tek dogoditi. 

S obzirom da se slabo sjeća onoga prije, zapise počinje od svojega šestog rođendana u svibnju godine 1964. Rođen je, dakle, 1958. U dobi od šest godina ima djevojku koja u stvari nije njegova djevojka jer ga izbjegava, ali se on nada da će jednoga dana postati njegova. Ona se zove Dubravka, ide s njim u isti razred i ona je najljepša na svijetu. Udvara joj na način uobičajen za tu dob: povlačenjem za pletenice, uguravanjem snijega za vrat, guranjem na druge dečke, i tomu slično. Samo gaje dvaput pljusnula pa on misli da ga voli. Kad je jedanput zamoli da mu pokaže ono, malo je manjkalo da mu kamenom razbije glavu.

Bitni razlog za pisanje memoara Zvonimirova je ljubav prema Dubravki, a izravan povod pisanju jest njezin odlazak na operaciju srca u Zagreb: tri dana poslije on je odlučio pisati. Svrha je dvojaka: prvo, kad ona pročita te memoare zavoljet će ga kao što i on voli nju, a drugo - prodajom memoara po cijelom svijetu namaknut će novac za skupi lijek što ga siromašna Dubravkina mama ne bi mogla kupovati za svoju kćer. Kaubojske romane guta ko nenormalan. Peca žabe s bratićem Slavkom, a s udice ih skidaju tako da žabom udaraju o cestu. Mirna ih zato proglašava sadistima. Nije mu stran ni lov na kornjače i bjelouške.

U prvom razredu bole ga noge, a medicinari mu izrežu krajnike jer je jedan liječnik rekao da je u krajnicima izvor svih bolesti pa da ga noge bole zbog krajnika. Tek nakon operacije jedan drugi liječnik rekne njegovom tati da je vađenje krajnika zabluda i da ljudi bez krajnika lakše dobivaju plućne bolesti i skloniji su upalama i zarazama. Dobivši od tetke iz Zagreba bicikl s punjenim gumama posve se popali na njega i zanemari prijateljstva s Mladenom i Slavkom - ništa nije radio, samo se vozio biciklom. Sve do jedne ozljede pri padu s njega, kad mu ga je mila majka uništila.

Od slatkog pića, kuhana vina, pri svinjokolji se napije i onesvijesti. Po prosudbi roditelja, s njegovim odgojem nešto nije u redu jer ga najviše privlače najnegativniji ljudi i poslovi: Mladen, Stanko Klozetar, čovjek koji jede kamenje, itd. Iskren i otvorena srca, uporan i promišljen Zvonimir na kraju ostvaruje svoje želje: napisao je memoare, dao ih pročitati ljubljenoj djevojčici koja nakon toga pristaje biti njegova djevojka. Za cijeli život.

Mama Zvonimirova, učiteljica, podučava treći i četvrti razred. Po svemu razumna žena, dobra majka, suosjećajna učiteljica. Dok jednog dana, kad se njezin sin ozlijedi pri padu s bicikla, ne pomahnita i sjekirom sasiječe nevin bicikl i još te ostatke posve neekološki baci u - zamislite! - potok. Neoprostivo. Tako je mislio i Zvonimir.
Kad joj se muž skoro smrtno razboli, brižna i požrtvovna drži nastavu za dvoje, putuje u Zagreb u bolnicu, a u slobodno vrijeme se bavi trgovinom: da bi namaknula novac za liječnike, sestre, putovanja, rasproda skoro sve što su imali u kući.

Tata, imenom Luka, učitelj, podučava prvi i drugi razred. Cesto ljubi mamu. Dobar otac i muž, privržen obitelji, vjeran ženi, brižan prema sinu, ali kad netko u njegovom društvu izgovori riječ "politika", njemu se smuči u trbuhu. Seljanima piše kojekakve podneske, govore za sprovode i slično. Stric je jednom rekao da je tata pravi književnik i da to što on piše, da je to prava literatura, a ono kako se ponaša za vrijeme pisanja da je tipično za pravo umjetničko stvaranje.

Dubravka ide sa Zvonimirom u isti razred i za njega ona je najljepša na svijetu: ... prelijepe crne kose ispletene u dugu pletenicu... oči onake plave i duboke, kao da sanja... i prsti, dugi, tanki... Njezina mama je krojačica, šiva na singerici u kuhinji njihove male kuće, stare i neožbukane. Ima brata trogodišnjaka koji je brz kao jegulja. Dubravkin tata ne živi s njima, on je u gradu Lepoglava... gdje je zatvor, a on radi kao zatvorenik. Na svako Zvonimirovo iskazivanje ljubavi, a bilo ih je nekoliko - jedanput je bila izgrudana, drugi put joj je iz darovane limenke iskočila žaba, treći put je od kitice cvijeća dobila groznu kihavicu - ona s njim ne razgovara po dva mjeseca. Dubravka ima srčanu manu i mora na operaciju u Zagreb.

Stric Filip, brat Zvonimirova tate, sklon rakiji koju mu želudac ne podnosi pa zna povratiti čak i po jedinom tepihu koji je kupljen na kredit, a na prigovore svoje žene Ljubice odvraća joj ljubazno: Kad čujem tvoj glas, dođe mi da se ispovraćam i bez rakije.
Dvije njegove velike misli: - Čovjek, dok je živ, ne smije gubiti nadu i Žene često odbijaju muškarce da bi ih još jače privukle, spas su i vodilja za Zvonimira kojemu je najveći životni cilj postati Dubravkin dečko pod svaku cijenu.
Stric je ženskar i, čini se, ima puno ljubavnica. O njima Zvonimir zna da su to žene koje nisu vaše, a ipak jesu vaše... s kojima ne živiš, ali s kojom radiš svašta... a u selu svi kažu: - To je sramota.

Poslovođa je jedne trgovine u Novoj Gradiški.
Komunizam - po njegovoj definiciji - jest stanje kad uzmeš sve što ti se hoće, a ne ideš u zatvor, za čim djeca žude jer bi se tako dokopala nedostupna preskupa sladoleda. Poticatelj i priređivač piknika, u selu dotad nepoznate pojave, za koju strina Ljubica pita: A zašto bismo mi išli jesti vani, na otvorenome, kao psi i mačke, kad imamo svoju kuću, stol i pribor za jelo ? Pa ipak, svi se s njega vraćaju kući pune duše i prazne korpe.

Strina Ljubica je dobra žena koja proživljava teška razdoblja zbog stričevih izleta s drugim ženama, a u jednoj prigodi pokuša se i objesiti.

Slavko, bratić, sin strica Filipa, godinu dana stariji od Zvonimira, sedmogodišnjak i kao takav upućen u mnoge tajne života, autoritet za mlađeg bratića.

Mladen, Zvonimirov vršnjak i najbolji prijatelj, kojega se boje svi ostali dečki u selu, živi s bakom jer su mu roditelji stradali u sudaru vlakova kad su mu bile samo dvije godine. U školu ne ide, jer ne može ukočeno sjediti u klupi kao mrtvac.

Jezik i stil - Roman je ispričan u prvom licu, a pripovjedač je devetogodišnji dječak, pa je u stilu pisanja vidljiva dječja iskrenost i naivnost, kao kada, na primjer, obrazlaže zašto se poduhvatio pisanja memoara: Čitao sam da veliki ludi, oni što su jako veliki, da svi oni napisu knjigu koja se zove memoari. A ja sam sto posto siguran da sam i ja, siguran sam da sam i ja velik čovjek, a to znam po tome što u mojoj glavi svašta ima, svakakvih misli prođe, a to sigurno nije slučaj s drugim glavama... Već u ovih nekoliko rečenica vidljiva je i namjerna stilska nespretnost kojom se poslužio pisac kako bi njegov devetogodišnji pripovjedač bio što uvjerljiviji. Zvonimir pokušava zapisati sve čega se sjeća, ali su događaji o kojima piše često nepovezani, samo se nižu jedan za drugim bez nekog posebnog plana. No, baš takav stil pripovijedanja pridaje ovoj knjizi poseban šarm. Zvonimirov jezik nije čisti standardni jezik, već u njemu ima dosta slavonskih lokalizama.

__________________________________

Miro Gavran (Gornja Trnava, 1961. - ) hrvatski dramatičar, romanopisac, pripovjedač i pisac za mlade. Najizvođeniji je suvremeni hrvatski dramatičar u zemlji i inozemstvu u proteklih petnaestak godina. Djela su mu prevedena na više od 30 jezika.

Dosad je imao više od 180 kazališnih premijera širom svijeta, počev od Zagreba, Rotterdama, Maribora, Washingtona, Pariza, Krakova, i Sofije pa sve do Bombaja, Buenos Airesa, Ljubljane, Pečuha, Bratislave, Waterforda, Atene, Sarajeva, Novoga Sada, Podgorice, Mostara, Beča, Budimpešte, Budišina, Moskve, Rio de Janeira... Njegove predstave vidjelo je više od dva milijuna gledatelja. Jedini je živući pisac u Europi koji ima kazališni festival njemu posvećen, na kome se igraju isključivo predstave nastale prema njegovim tekstovima, a koji od 2003. godine djeluje u Slovačkoj pod nazivom Gavranfest.

Među njegovim kazališnim tekstovima ističu se drame: Kreontova Antigona, Noć bogova, Ljubavi Georgea Washingtona, Čehov je Tolstoju rekao zbogom, Najduži dan Marije Terezije, Kraljevi i konjušari, Shakespeare i Elizabeta, Pacijent doktora Freuda, Muž moje žene, Kad umire glumac, Zaboravi Hollywood, Sve o ženama, Sve o muškarcima, Vozači za sva vremena, Hotel Babilon, Kako ubiti predsjednika, Zabranjeno smijanje, i Nora danas.

Dobio je dvadesetak književnih i kazališnih nagrada u zemlji i inozemstvu, a među njima i nagradu Central European Time (1999.), koja se dodjeljuje najboljim srednjoeuropskim piscima za cjelokupan opus, te nagradu Europski krug (2003.) za afirmaciju europskih vrijednosti u književnim tekstovima. Usto je trostruki dobitnik Nagrada za dramsko djelo "Marin Držić" Hrvatskog ministarstva kulture za tekstove Kad umire glumac, Zabranjeno smijanje, i Nora danas.

Diplomirao je dramaturgiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu. Djelovao je kao dramaturg i ravnatelj Teatra &TD,u kome je 1990. pokrenuo scenu "Suvremena hrvatska drama". Idejni je začetnik i glavni urednik književnog časopisa Plima (1993.-1996.). Bio je pokretač i stalni pisac Epilog Teatra (1995.- 2001.), a potom sa svojom suprugom glumicom Mladenom Gavran pokreće Teatar GAVRAN (2002.) koji svake godine izvede jednu njegovu premijeru i oko devedeset repriza.

Objavio je sedam romana: Zaboravljeni sin, Kako smo lomili noge, Klara, Margita, Judita, Krstitelj i Poncije Pilat. Napisao je i filmski scenarij Djed i baka se rastaju. Za mlade čitatelje je napisao osam knjiga: Svašta u mojoj glavi, Kako je tata osvojio mamu, Zaljubljen do ušiju, Oproštajno pismo, Sretni dani, Igrokazi s glavom i repom, Pokušaj zaboraviti i Profesorica iz snova. Njegovi kazališni i prozni tekstovi uvršteni su u brojne antologije i hrestomatije u zemlji i inozemstvu, a njegovo djelo proučava se na sveučilištima diljem svijeta.

Miro Gavran - Judita

Miro Gavran - Kad umire glumac

Miro Gavran - Kako je tata osvojio mamu

Miro Gavran - Profesorica iz snova

Miro Gavran - Sretni dani

Miro Gavran - Zaljubljen do ušiju